Plodna godina

U spomen Nikoli Nalješkoviću (Dubrovnik, oko 1500-1587) i njegovoj "Komediji šestoj"

O s o b e:

IVICA JELOVICA, mladi domaći "tajkun", 30 god.
DANICA JELOVICA, njegova žena, 25 god.
CELESTINA, njihova domaćica, 20 god.
MARIJA BARUTANI, krčmarica, 30 god.
JOSEPINA KLANJSKA, lavanderka, 45 god.
RAZIJA BAŽDAREVIĆ, vračara, 50 god.
Don BOŽO, župnik, 40 god.
Dr. MATEO MACHIN, liječnik 40 god.
MIRKO MIHAČEV, potrkalo, 50 god.

U Rijeci, siječnja 2010.


Prostrana dnevna soba bogato namještena stana. Isprva nema nikoga. Iz jedne pokrajnje prostorije (kupaonica, nužnik?) čuje se teško uzdisanje, zatim vodokotlić. Napolju glasovi.

IVICA (ne vidi se): Daj, otvori mi vrata!
DANICA (ne vidi se): Čekaj da nađem ključ!
IVICA: Ne mogu ih više držati, popadat će mi, sve će mi popadati…
DANICA: Strpi se i ne budi nervozan.
IVICA: Ne znam ja tko je više nervozan.
DANICA: Znaš i zašto sam nervozna.
IVICA: Dobro, dobro…
DANICA (ulazi u sobu, ima poveći trbuh): Otključano je; vjerojatno je Celestina došla. Hajde, ulazi.
IVICA (nosi nekoliko torbi i kofera): Celestina!… Dođi ovamo! Uf… Pa gdje je ta mala?!… Heeej?!
DANICA (histerično, ispod glasa): Tiše! Ne moraš vikati tako da te baš svi moraju čuti!
IVICA (pokušava ući): Ma baš me briga, ja sam u svome domu! Uf…
DANICA: S tobom negdje putovati…
IVICA (padne na pod, torbe i koferi se razlete po sobi): A-joj!… Znao sam, znao sam da će mi proklete torbetine popadati!… (sjedi na podu, nogom gurne jedan kofer.) Evo ti ga na!
DANICA (prijezirno): Digni se.
IVICA: Čekaj… A-uf!… (opipava kičmu, noge, još uvijek sjedi na podu.) Mogao sam se sav slomiti… Prokleti koferi i proklete torbetine! Ne znam zašto si toliko robe nosila kad si bila samo u jednoj haljini!
DANICA: Celestina, gdje si?… (Čuje se vodokotlić.) U zahodu je!
IVICA (ustaje): I bolje; barem nije vidjela kako jadan plivam po vlastitom stanu.
DANICA (sjedne u naslonjač): Uf, noge me bole.
IVICA: A mene kičma.
DANICA: Baš si okrutan, misliš samo na sebe.
IVICA: A tko mi to govori.
DANICA: Ja! Zapravo, nas dvoje.
IVICA: Ah, taj mulac!
DANICA: Tvoje dijete!
IVICA: Toliko nervoze i svađe, a kada dođe bit će nam baš veselo!
DANICA (pobuni se): Jesmo ga htjeli?
IVICA: No, dobro, dobro, sad ili nikad. Dijete je dijete.
DANICA: Naše dijete, Ive, naše!… Uf, kako mi se vrti u glavi.
IVICA (pregledava po  ormarima): Hoćeš tabletu?
DANICA: Daj mi nešto… Kad će ta Celestina?
IVICA (pregledava po baru): Gdje je ono vino?… A-ha! E, to sam čekao, nema do naše domaće belice!
DANICA: Da, da, nema! Mislim da će Španjolci upamtiti koliko si im bačvi slistio! Daj mi tabletu…
IVICA: Ja sam samo probavao njihove sorte, e da bih se uvjerio u kakvoću. (Brže bolje toči vino.) To je to! Ma nema do belice, nema!
DANICA: Kako možeš toliko piti?
IVICA (uživa): Pusti me s mirom. Vino je zdravo, vino je prehrambeni artikl u čitavom svijetu. U Španjolskoj si se mogla uvjeriti koliko svijet pije; svi piju, pa i ja!
DANICA: Da, da… Daj mi konačno tu tabletu.
IVICA: Evo, evo!… Celestina! Požuri, popišat ću se.
DANICA: Celestina!
IVICA: Celestina!… Pa što je s tom malom?
CELESTINA (ne vidi se): Evo me, evo! Samo još malo…
DANICA: Što je s njom? Ma sigurno se je opet prežderala amula. Daj, pogledaj kroz prozor ima li još amula!
IVICA: Nešto ih još ima… Pa gdje joj to stane?… Hajde, Celestina, za Boga miloga!
DANICA (pokušava ustati): Idem u sobu raspremiti se. Daj mi ruku.
IVICA (uslužno): Evo, evo, draga… Samo polako.
DANICA: Makni te kofere i torbetine sa prolaza.
IVICA (nogom odgurne torbe): Lijepo sam ti rekao da nam ne će trebati toliko robe. Ali ne – ti moraš sve nositi sa sobom.
DANICA: Daj, daj, stalno njurgaš. Nikad se ne zna što mi može zatrebati na putu…
IVICA (izlazi s njom): Da, da… Hajde, po malo…
DANICA (ne vidi se): Uf, što nam je to trebalo? Uf…
IVICA: Jesi htjela dijete? E, pa sad vidiš kako je!
DANICA: Ma što to govoriš, bukvane?
IVICA: E, hvala ti na toj počasti.
DANICA: Nismo baš sada trebali ići u Španjolsku.
IVICA (vraća se): Kad smo trebali nego sada, draga moja? Kada taj mulac dođe na svijet, zaboravi putovanja na – neodređeno vrijeme. (Ponovno toči vino, pije.)
DANICA (iz druge sobe): Donesi mi čašu vode!
IVICA: Odmah, odmah… (Za sebe.) Joj, što su te trudnice naporne… Stalno nešto traže, stalno su nervozne, stalno povraćaju i stalno misle na sebe… Stalno nešto… (Viče.) Hoćeš mineralne?
DANICA: Obične vode!
IVICA: Dobro, obične vode… (Toči vodu u čašu, premješta se s noge na nogu.) ’Ben ti vodu!… Celestina! Za majku Božju, izlazi!
CELESTINA: Evo!… e-e-e-…
IVICA: Ma što je toj maloj? Celestina, nije ti dobro?
CELESTINA: Bit će, ali još nije!…
IVICA (pred vratima.): Slušaj, morao bih… (Poskakuje.) Celestina, ne mogu pišati sa balkona, svijet će me vidjeti… Sramota!…
CELESTINA: I neka vas vide!
IVICA: Ma što?
CELESTINA: Već se priča na veliko da netko piša u vrt Pomidorićevih. A to ste bili vi!
IVICA: Kako ti sve znaš?!
CELESTINA: Sada znam!
IVICA (ljutito): Izlazi van!
CELESTINA: Ne ću!… Auf…
IVICA: Ma što ova radi?
DANICA: Vode mi donesi!
IVICA: Odmah!… Ja ću poludjeti… Celestina, ako smjesta ne iziđeš, zvat ću vatrogasce da te izvuku!
DANICA: Vode!
IVICA (izlazi): Evo, evo!…

Dolazi Celestina – i ona je trudna; jedva hoda s povećim trbuhom; sjedne u naslonjač.

IVICA (ne vidi se): Celestina izlazi, provalit ću!…
CELESTINA (bezvoljno): Samo dajte…
IVICA (vraća se, žurno odlazi u zahod): E, hvala Bogu!… To sam jedva čekao!…
CELESTINA (k. g.): A što te još čeka, prasac jedan!
IVICA (ne vidi se): Auf… Auf!… Ne čujem te, što si rekla?
CELESTINA: Ništa, ništa, gospodine! Baš ništa… (uhvati se za trbuh.)
IVICA (zvuk vodokotlića, izlazi s olakšanjem, uzima čašu i toči vino): Joj, Celestina moja, što ti je ta Španjolska! Eh! Ma svuda je lijepo, ali doma je najbolje. Zapravo, nismo gotovo niti vidjeli Španjolce; sve sami turisti! Sve je to ništa!… Invazija Šveđana, Amerikanaca i Japanaca… a možda su ono bili Kinezi?… I, zamisli, nigdje vina kao naša belica! Ono njihovo nije tako loše, dobro je, ali ne kao ovo naše! Ne, ne, Celestina, ništa nije kao belica! Sve sam probao, ali… (povjerljivo.) A jadna Danica stalno je povraćala… Sve ono iz sebe – Prljasss!
CELESTINA (hvata je mučnina): Nem-moj-te…
IVICA: Ozbiljno, povratila bi sve što je pojela!
CELESTINA: Za majku Božju!… (Ustaje, žurno krene u zahod): Znam, zna-am…
IVICA: Ma što je sad? Opet?… Manje amula, curo, manje amula! (pije.) Auf, još jednu čašu!…
DANICA (iz druge sobe): O čemu sad brbljate?
IVICA: Ništa, pričam sam sa sobom! Eh!
DANICA: Celestina je otišla?
IVICA: Nije, u zahodu je!
DANICA: Opet?
IVICA: Da, opet?… Amule!… E, mala, mala… He, he, he, he…
CELESTINA (izlazi, oslanja se na vrata): A-joj, umrijet ću, ja se raspadam…
IVICA: Ne ćeš, ti si skovana od čvrstog materijala! Svaka ti čast… Samo treba paziti na želudac i sve će… (Sada se zagleda u nju.) Kakva ti je to odjeća?
CELESTINA (ispod glasa): Trudnička!
IVICA: Ma što to?…
CELESTINA: E, to!
IVICA: Trudna si?
CELESTINA: Jesam. Treba li vam to i napisati, nacrtati?
IVICA: Ne, vidim i sam da nešto nije u redu!
CELESTINA: E, pa baš i nije u redu!
IVICA: Pa koji mulac je to…
CELESTINA: Oženjeni "mulac"!
IVICA (iznenađeno): Ne ćeš reći da…
CELESTINA: Baš tako! Pa si mislite!
IVICA (očajno maše rukama): Nemoj, samo nemoj da… (Šuti trenutak, gleda je, ispod glasa.) Za majku Božju! Celestino!?
CELESTINA (klima glavom): Što ćemo sad?
IVICA (k. g.): Što ćemo? Ništa!… Zapravo, idi doma, a ja ću… Što ću ja?… Jesi li sigurna da sam baš ja…?
CELESTINA (ljutito): Nemojte me činiti seoskom droljom, moj gospodine, ja sam iz poštene obitelji!
IVICA (pomirljivo): Jesi, jesi, Celestino, nitko nije rekao, ali… Kako, kako?!
CELESTINA: Što je – tu je?
IVICA: A što su ti doma rekli?
CELESTINA: Rekli su mi da odem tome svom kurvišu!
IVICA: I ti si došla k meni?
CELESTINA: A kamo ću?!
IVICA: Pst! Tiho!… Rekla si svojima tko je?
CELESTINA: Pa kako ću im reći da ste vi?! Otac bi me ubio, ali i vas zajedno sa mnom!
IVICA: Pa što ću sad?
CELESTINA: Pomognite mi da sjednem.
IVICA: Hajde daj, samo polako, tako, polako… Ma kako, kako? A što će Danica, a ti…?
CELESTINA: E, sad si mislite, a Boga mi i ja imam o čemu misliti! K vragu i vi i vaša pohota; kad sam pristala…
IVICA: Nemoj… Malo tiše… Znaš da je trudna?
CELESTINA: A ja nisam?!
IVICA: Pssst!
DANICA (iz druge sobe): O čemu vi to?
IVICA: O amulama!… (Ispod glasa.) Slušaj, za majku Božju, nešto moramo smisliti…
CELESTINA: Da, da, baš da moramo… Dajte mi čašu vode.
IVICA: Evo, evo… Pa kako baš ja?… Baš se to moralo meni dogoditi?!… (Daje joj čašu, ushoda se po sobi.)
CELESTINA: I meni, i meni, moj gospodine.
IVICA: Popij čašu vode… Ajme meni, što ću sada, što ću sada?…
CELESTINA: Ja ne znam! Sada lijepo razmišljajte o onome trenutku kada ste odlučili "okrenuti me"!
IVICA: Tiho, tiho, pusti me da razmislim… Ma ne mogu vjerovati…
CELESTINA: Što ću ja sirota…
IVICA: Smiri se, Celestina, nešto ćemo već… Samo da te ona ne vidi…
CELESTINA: Dat ćete mi otkaz, baciti me na ulicu!
IVICA: Nisam to mislio… Samo… Uf!
CELESTINA: Nitko me ne će ovakvu.
IVICA: Ma hoće, kako ne će; zgodna si ti, pravi komad i…
CELESTINA: I trudna – s vama! Na moju sramotu!
IVICA: Pssst!
CELESTINA: Jednom će se morati sve saznati!
IVICA: I ne mora! (Čuje se Daničin uzdah na hodniku.) A-joj…!
CELESTINA: Evo, je dolazi! Što ćemo joj reći?
IVICA: Ništa joj ne ćemo reći… A ti, ti… Idi u zahod!
CELESTINA: Ali…
IVICA: I puštaj vodu, a ja ću… Uf! (Gura je.) Hajde, brzo!
CELESTINA: Ne gurajte me,… nas!…
IVICA (zatvara vrata za njom): Daj, daj…

Vraća se Danica raščupana, u kućnoj haljini i u papučama. Teško hoda, Ivica joj pomaže da sjedne u naslonjač.

DANICA: Auf… Kako je to naporno…
IVICA: Hoćeš li čašu vode?
DANICA: Ma hajde, što će mi tolika voda?
IVICA: A tabletu za spavanje? Mislim, da ubiješ oko, bit će dobro da odmah odeš u postelju. Odmah, smjesta! Vidim da si umorna i pospana, draga moja. Evo, čim te pogledam znam kako ti je!
DANICA: Ne spava mi se, gledat ću televiziju, a ti mi ocijedi dvije naranče, baš bi mi prijao svježi narančin sok. Evo, baš mi je došlo…
IVICA (uspaničeno): Sve, sve ću učiniti za tebe, samo idi u sobu gledati televiziju, a ja ću ti donijeti litru, dvije litre soka, a onda ćeš lijepo zaspati, a ja ću doći i…
DANICA: Pa što ti je, zar smetam?
IVICA: Ma ne, ne, nipošto, neee! Ali ja ću, trebao bih… Imam obaviti nekoliko telefonskih razgovora, pa…
DANICA: Pa telefoniraj, tko ti brani!?
IVICA: Slušaj, tri tjedna nije nas bilo, a ja moram obaviti nekoliko dugih razgovora; zapravo, jedan, ali…
DANICA: Pa obavi te tvoje duge razgovore!
IVICA: Da, da, moram… Ali… Već bih… Nego… Nešto nisam…
DANICA: Još nisi raspremio torbe i kofere?
IVICA: Evo, odmah, odmah… Ma što; sad bi da cijedim naranče, sad torbe i kofere, sad ovo, sad ono? Ja sam, draga moja, ne zaboravi, poslovni čovjek, biznismen, gospodin s obvezama koji teško zarađuje, a i sama znaš kako je danas na ovome našem tržištu!… Ja se moram koncentrirati, moram raditi, a ne se petljati s narančama, koferima i torbama!
DANICA: Vidiš da ja ne mogu. Neka ti Celestina pomogne. (Viče.) Celestina!!!
IVICA (hvata se za glavu): Ne viči, tako ti Boga! (Ljutito.) Celestina!
DANICA: Sada ti vičeš!
IVICA: Vičem jer… Jer mi se viče! Celestina!!!…
DANICA: Joj, kako si ti nervozan.
IVICA: A, jesam, jesam, imaš pravo… (Prema vratima zahoda.) Ne trebaš se žuriti!
DANICA: Tko?
IVICA: Ona, Celestina, samo neka si olakša dušu.
DANICA: Stalno povraća – Fuj, tako je i meni bilo prvih dana… Propao mi je godišnji… Uf…
IVICA: Nama je propao.
DANICA: Nama? Ti si barem svakoga dana lokao kao svinja!
IVICA: Baš ti hvala!
DANICA: E viva la Spagna! Još uvijek te vidim s punom čašom iznad glave i razroka pogleda; bez imalo srama pred onolikim ljudima!
IVICA: Ja sam čovjek od veselja, a ti to ne razumiješ.
DANICA (dosjeti se, ispod glasa): Čekaj, čekaj malo…
IVICA: Što je sad?
DANICA (k. g.): Celestina! Da nije i ona…
IVICA: Ona?… Ma daj, daj! Kako će…?
DANICA (gleda ga netremice, zbunjeno): Što – kako će?
IVICA: Ostati trudna.
DANICA: Kako znaš?
IVICA: Ne znam ja ništa, ali ti si to mislila.
DANICA: Nisam ništa rekla… (Viče.) Celestina!!!
IVICA (hvata se za glavu): Joj, kakav glas imaš!… Nemoj drečati! Idi na spavanje i zaboravi… Hajde; tableta, naranče i u krpe! Gledaj televiziju, radi što hoćeš!…
DANICA (ispod glasa): Pa kako, s kim?… Nisu to čista posla… Pa to je sramota za sve nas!…
IVICA: Kakva sramota, o čemu pričaš?
DANICA: Zamisli što će svijet reći kad čuje da imamo takvu u kući.
IVICA: Samo je naša domaćica, što mi imamo…
DANICA: Imamo! Što će mi reći one glupače u frizerskom salonu kad čuju?!
IVICA: Ne moraju znati!
DANICA: Trudna je, a to se kad-tad mora saznati!
IVICA (očajno): Ma nije, kako bi ona… A što tebe briga?… Ja ti kažem… Kažem ti lijepo… Umorna si i smjesta u krevet! Hajde…
DANICA: Ne, ne, moram se uvjeriti, moram znati!
IVICA: Baš si kao nekakva baba!
DANICA: Nije niti udata.
IVICA: Zašto misliš da je trudna?
DANICA: Pa povraća!
IVICA: Cijeli svijet povraća, za miloga Boga! Pa što?
DANICA: Celestina!!!
IVICA: Uf, evo je opet! Glava mi puca…
CELESTINA (ne vidi se): Odmah, gospođo, odmah… (Zvuk vodokotlića.)
DANICA (odlučno): Hajde, izlazi, da to razjasnimo!
CELESTINA: A koje?
DANICA: Samo iziđi da te vidim.
IVICA: Pusti malu… (Krene prema izlaznim vratima.)
DANICA: A kamo ćeš ti sada?
IVICA: Idem… Idem van, u gostionicu, na zrak…
DANICA: Ostani ovdje.
IVICA: Slušaj, ja…
DANICA (odlučno): Celestino, smjesta izlazi!
CELESTINA: Evo, evo…
IVICA: Ne znam zašto, ali… Misliš da je pametno? Mislim, ako je stvarno trudna…
DANICA: Ništa se ti ne sekiraj, sve to prolazimo više-manje isto.
IVICA: Dobro, ali ja…
DANICA: Što sada – ti?!
IVICA: Popit ću malo vina!
DANICA: Ah, samo ti daj!
IVICA: Hoću jer – moram…
DANICA: Ja čekam, Celestino!
CELESTINA: Ja izlazim!… Gospodine, gospođo? Upravo izlazim!
IVICA ("nazdravlja"): Ne moraš se žuriti!
DANICA: Ma što?
IVICA: Ništa. Ja bih jadnicu pustio da se isprazni; onako pošteno… Za to vrijeme ti prilegni, odmori se…
DANICA: Ah, ne, ne, ne!

Vraća se Celestina. Hoda izmučeno, s naporom, Danica je šokirana. Ivica otpije gutljaj vina te se na prstima nastoji odšuljati.

CELESTINA: Evo mene, gospođo moja…
DANICA: Celest… ina!?… Pa… ti si trudna?!
CELESTINA: Tako nekako…
IVICA: A-joj…
DANICA: Ne mogu vjerovati! Pa kako, tko je?
CELESTINA: Uf, nisam znala da će i vas to zanimati…
DANICA: Što su rekli tvoji?
CELESTINA: Da se tornjam iz kuće onome tko je!…
DANICA: A ti si došla k nama?
CELESTINA: Pa kamo drugdje?
DANICA: Ali trebala si otići kod toga… pa s njime riješi.
IVICA: Ti baš sve moraš znati. (Pomaže Celestini da sjedne u naslonjač.) Hajde, polako, samo polako…
DANICA: A ja neka stojim?
IVICA: Pa sjedni, tko ti brani?
DANICA: Ja sam ti žena, i to trudna!
CELESTINA: Ajme meni koja muka!…
IVICA: Boga mi, je! (Pomaže Danici da sjedne u drugi naslonjač.): Polako, samo polako…
DANICA: Uf!… E, Celestino, što ti je to trebalo?
CELESTINA: To sam se i ja pitala, gospođo moja. Ali što sam mogla kad je…
IVICA: Dosta, dosta! Ne ću to slušati! Tišina!
DANICA: Divljak jedan!
IVICA: Neka sam, ali kad ja kažem dosta, onda je dosta! (Toči vino i pije.)
CELESTINA: Ajme, moj gospodine…
DANICA: Ajme, Ivice, što ćemo sad?
IVICA: Eh, pa rodit ćete i sve će se lijepo svršiti!
CELESTINA: Lako je sada reći…
DANICA: Tebi to izgleda samo tako, ha? Svinjo jedna šovinistička!
IVICA: Po malo, Danice, po malo!
CELESTINA: Vi ste barem oženjeni, a ja? Tko će me više ovakvu?
DANICA: Trebala si prije misliti, mala moja.
CELESTINA: Eh, kad je gospodin navaljivao, a ja sam se bojala…
DANICA: Bojala si se – čega? Dakle je neki stariji?
IVICA: Za majku Božju!
CELESTINA: Uf!…
DANICA: Ivice, ne psuj kao seljačina! Čega si se bojala?
IVICA: Ne moraš odgovoriti!
CELESTINA: Samo me nemojte mučiti…
DANICA: Hajde, hajde, sve će se razjasniti! Eh, da se mene pita, tome neodgovornom magarcu trebalo bi izvući uši, skinuti mu hlače i tući ga po goloj guzici, objesiti ga za jaja i uškopiti ga!
IVICA: Inkvizitorica!
DANICA: Pa neka sam! Jadna djevojka!
IVICA (za sebe): Ja sam jadan…
CELESTINA: Nemojte se svađati zbog mene, dogodilo se je, gospođo moja, ispričavam se, žao mi je…
DANICA: Nemaš se zašto ispričavati, pa nisam ti ja… (Sumnjičavo.) Što misliš reći?
IVICA: Ništa!
CELESTINA: Neka sve ide k vragu!
DANICA: Ne razumijem…
IVICA: I ja kažem neka sve ide k vragu i ne treba se ništa razumjeti… (Odlazi do prozora, otvara ga.)
CELESTINA (prilazi mu, tiho): Ali, gospodine, što će biti sa mnom?
IVICA (kroza zube, nerazumljivo): He, nešto ćemo… Nešto će se već riješiti…
CELESTINA (k. g.): Ali što i kako kad je i vaša gospođa…
IVICA: Pusti sad gospođu… Najbolje bi bilo da se sada šuti…
CELESTINA: I što ću ja, recite mi, što ću?
DANICA (prisluškuje): Kakva je to "konverzacija"?
CELESTINA (prema njoj): Ja ne znam kako bih to rekla… Jaaa…
DANICA: Reci, samo reci, reci brzo!…
CELESTINA: Moram u zahod… Slabo mi je!…
DANICA: Ivice, ti nešto znaš!
IVICA: Ja… Pa sad… Uf…
DANICA: Ivice!…
IVICA: Tu sam, moram nešto popiti…
DANICA: E, ne ćeš! Objasni što se ovdje događa, kako to da je ona… Ne, nemoj mi reći, samo to ne…!
IVICA: A što?
DANICA: Ona je trudna…
IVICA: To smo ustanovili.
DANICA (ispod glasa): S… tobom?
CELESTINA (ne vidi se): Jeste li joj konačno rekli?
IVICA: Tišina tamo, beštijo! Danice, moraš mirovati…
DANICA: Ti… Huljo jedna, da huljo! Razbojniče!
IVICA: Nemoj, čekaj da ti objasnim, pa ona… A ja i ti…
DANICA: Prokletniče prokleti! Smjesta idem svojima! Gdje mi je torba?!… Daj mi torbu i ništa ne govori, ništa! Proklet bio! Ne želim te više vidjeti!
IVICA: Nemoj, Danice, sve ćemo riješiti… Eto, ja…
DANICA: Ti? Ti si… običan govnar bez odgovornosti! Sram te bilo, stoko jedna bešćutna, uspaljena, pijana…!
IVICA: Nemoj tako, susjedi možda slušaju…
DANICA: Neka čuju!!! Celestino, prasice jedna!!!
CELESTINA (k. g.): A-joj…
IVICA: Nemoj izlaziti!…
DANICA: Stvarno bi za ovakve trebala inkvizicija! (Bijesno, stišće ruke.) Sad bih ti najradije jaja iščupala!…
IVICA: Nemoj!… (Zvuk zvona izvana.) Netko je na vratima!
DANICA (netremice gleda u njega, k. g.): Tko je?!?!
IVICA: Tiho, tiše, sad ću ja pogledati… Smiri se, mirno, samo mirno… (Izlazi natraške.) Samo da vidim… Samo…
DANICA (za sebe, panično): Gdje je kakav nož?!… (Pokušava se smiriti, drhti.) Ne, ne ću ništa… Smiri se, jadnice…

Vraća se Ivica, prestrašen, zbunjen, otvara prozor, vraća se do čaše vina, pije, opet žurno krene prema prozoru te zakorači jednom nogom preko praga.

DANICA (hvata ga za ramena): Kamo, što si naumio, barabo, ništarijo!? Vraćaj se!
IVICA: Pusti me, pusti me!
CELESTINA (izlazi iz zahoda): Nemojte, nemojte ga ubiti, gospođo!
DANICA (podigne prst prema njoj, bijesno): A ti!… S tobom ću se obračunati kasnije!
IVICA: Ja sam mrtav čovjek!
DANICA: Nisi, nisi! Tvoje dijete nosim, ne ćemo tako!…
IVICA (pokazuje na Celestinu): I ona… (Zatim i prema vratima!) I ona…
DANICA: Ja sam ipak tvoja žena! (Dosjeti se.) Tko je bio na vratima?
IVICA: Ne želiš znati!… (Navali na prozor, ali Danica ga čvrsto drži.) Ja idem!…
CELESTINA (hvata Ivicu): Nemojte, gospodine, pa ne smijete!…
DANICA (prema njoj, oštro): Sebi ruke, ti, ti…!
IVICA: Pustite me!…
DANICA: Ne ćeš ti nikamo!
CELESTINA: Držite ga, ne dajte mu da skoči! Ubit će se!
DANICA: Tko je zvonio?
IVICA: Ma… Nitko!… Mislim da je bila… ona, ona… Marija…
DANICA: Marija Barutani?
IVICA: Baš ta!
DANICA: Eh, baš mi ona sada treba! dobro da je došla… Gdje je, gdje je?… Marija!… Celestino, otvori joj vrata!
IVICA: Nemoj, tako ti Boga miloga, nemoj!…
DANICA: Otvori joj!
IVICA: Nemoj!
DANICA: Hajde!
IVICA: Ne!!!
CELESTINA: Koga da slušam?
DANICA: Što je sad? Moram je vidjeti, treba mi pomoći u ovoj delikatnoj stvari! (Pokazuje na Celestinu.) Znat će ona što treba!
CELESTINA: A što?
IVICA: Ne računaj na Mariju… Otišla je!… Mislim, valjda je! (Namjerava ponovno skočiti kroz prozor, ali Danica ga ponovno zadržava.) Dajte da to svršimo!…
DANICA: E, ne ćeš! Ne dam!…
CELESTINA: Ajme, jadna sam!… (Danica je ošine pogledom.) Jadni svi mi!…
IVICA: Za majku Božju, pusti me, Danice, da se bacim i sve će biti riješeno!
DANICA: Pa s drugog kata; slomit ćeš se!
IVICA: Neka se slomim, neka se ubijem!
CELESTINA: Ne možete, gospodine… Držite ga, gospođo!
DANICA: Ti me ne ćeš učiti kako da ga držim!
CELESTINA: Pa ja…
DANICA: Da te nisam čula! A ti, klipane, saberi se, smiri se! Dosta toga cirkusa!
IVICA: E dobro si to rekla!… Jer ja najbolje znam da ništa, baš ništa ne će izići na dobro!… (Zvono na vratima, neprekidno.) Ajme!…
DANICA: Evo je opet… Uđi, Marija, otvoreno je! (Gura Ivicu u naslonjač.) Sjedi tu, ništarijo, da ništarijo! A ti, Celestino, da se nisi makla s mjesta!
CELESTINA: Ne, n-ne ću, gos-pođo…
IVICA (za sebe): Sad će biti – što će biti…
DANICA: Čekaj samo da Marija sazna za ovo! (Zvono, lupanje po vratima.) Uđi, otvoreno je!!!… E, tako mi Boga, sve ću joj reći, da znaš!
IVICA (slomljeno): Ne će biti potrebno…
DANICA: Takva sramota!… Ja sam osramoćena!…
CELESTINA: I ja…
DANICA: Ni riječ da više nisi rekla!
IVICA: Da, da, ne treba ništa više reći!
DANICA: I ti da nisi pisnuo, kurvišu jedan, da kurvišu! Čekaj samo da čuju moji!… (Lupanje na vratima i zvonjava.) Otvoreno je, Marija, otvoreno!… Celestina, idi joj otvoriti!
CELESTINA: Rekli ste mi da se ne maknem s mjesta!
DANICA: Ali, hajde, sad se makni, odnesi guzicu do vrata i otvori ih!
CELESTINA (izlazi): Odmah, gospođo!…
IVICA: Joj, joj!… Kamo je šalješ, za majku Božju, pa ja ću poludjeti…
DANICA: Badava kukaš! Trebao si prije misliti dok si skakao po… onoj; onoj…
IVICA: Znam, znam… Omaklo se, ne znam što mi je bilo… Što ću sad?
DANICA: A što ću ja, ha?
IVICA: Eh, da…
CELESTINA (panično utrči) Gospo-spođo!!!?… Ja…
DANICA: Ma što je, mala, kao da si duha vidjela?
IVICA: Još gore…
DANICA: Ma što?… Kamo ćeš ti, beštijo?
CELESTINA (bježi u zahod): Ja, ja, ne mogu… Ajme…
DANICA: Pa ovo je luda kuća!… Marija, slobodno!
IVICA: Je, živjela sloboda! (Smije se, a najradije bi plakao, propao u zemlju.)
Ulazi Marija Barutani – u širokoj haljini i s trbuhom "do zuba". Danica je zaprepašteno gleda, Ivica skrene pogled.

DANICA: Isuse i Marijo!…
MARIJA: Pomozi Bože! (pogledava Ivicu.)
DANICA: Pa ti si trudna?
MARIJA: Trudna, trudna…
DANICA: Pa kako?
MARIJA: Što kako?
DANICA: Pa nisi udata… Mislim… Tko je sretnik?
MARIJA: Nije daleko. (Netremice gleda Ivicu.)
DANICA (sad joj je jasno, zaprepašteno): Ne! Nemoj mi reći, Marija! Nemoj mi reći da ste ti, on… Ma što… Ne, moram se probuditi, ovo nije istina!…
IVICA: Možda baš i nije…
DANICA: Molim?
IVICA: Ja sve mislim da smo još u Španjolskoj i da spavamo u hotelskoj sobi, a ono navali u snove mora!… E da je barem tako!…
DANICA: IVICE!!!
CELESTINA (proviri iza vrata): Zvali ste, gospođo?
DANICA: Celestina, ne kidaj mi živce!!!
MARIJA: A ova?!
DANICA: I ona, da!…
MARIJA (prezrivo gleda Ivicu): Prasac jedan!
DANICA: Pohotnik i prasac!
CELESTINA: A ja sam mislila da je pravi gospodin!
DANICA: Još nisam s tobom riješila!
CELESTINA (na rubu suza, pokazuje na Mariju): A ona? Sad vidite da ja nisam jedina!
DANICA (suzdržano): Marija, pogledaj me u oči!… Molim te, nemoj mi samo reći…
MARIJA: Nemam riječi.
DANICA: Nemaš?
IVICA: Nema.
DANICA: Ti šuti!!!
MARIJA: Omaklo se.
DANICA: S mojim mužem!? Ti, ti… Moja najbolja prijateljica?… Ne, to se ne događa, nije istina…
IVICA (uzima čašu, toči vino, sve ga gledaju): Nešto sam žedan!
DANICA: Dakle, ovaj pastuh, taj buldog – on je sada žedan!?
IVICA: A što ćemo sad?
DANICA: Još pitaš? Ma za koga sam se ja udala, za koga?!
MARIJA: Ne zaboravi da sam ti ja bila kuma!
DANICA: Uf, ne govori ništa, ništa!… (Sjedne u naslonjač.) Sjedni, Marija…
MARIJA: I moram…
IVICA: Ja ću ti pomoći.
DANICA: Da je nisi dodirnuo!
MARIJA: Ne diraj me!
CELESTINA: Mogu li i ja sjesti, gospođo?
DANICA: Samo daj.
IVICA: Ja ću ti pomoći.
DANICA: Ne diraj je više!
MARIJA: Dosta si se nadirao!
CELESTINA: Sama ću…
IVICA: Onda ja idem…
SVE: KAMO?
IVICA: Uzeti zraka!
DANICA: Ostat ćeš ti bez zraka, samo da ovo rodim, pa da vidiš! Sredit ću ja tebe!
MARIJA: I ja!
CELESTINA: Boga mi i ja, gospodine!
DANICA: Dosta, u mojoj ste kući! Tišina!… Uf, uf, ja to ne ću izdržati, ne ću i gotovo!…
IVICA: Smiri se, smirite se… Ovaj…
DANICA: Da te nisam čula, kurvišu jedan! Joj, slabo mi je od tebe. Propalico, da propalico…
CELESTINA: Gospođo, što ću ja, ne smijem doma, a ne bih vam smetala, kamo ću, što ću ja?
DANICA: A što ću ja? To se ne pitaš. Ma sram te bilo.
MARIJA: Nemoj, Danice, mlada je, ne zna ona…
DANICA: Da, a ti znaš, je li?
MARIJA: Nemam ti što reći kad sve znaš.
DANICA: Ali kako, kako i kada? (Naizmjenično gleda Celestinu i Mariju.) To mi objasnite!
MARIJA: Ovaj… o Božiću.
DANICA: Aha!… (Obje pogledaju Celestinu.)
CELESTINA: Ako moram reći, (Pogledava Ivicu.) Na tri kralja!
DANICA: Aha, tako! A ja sam ga… "zaslužila" na Silvestrovo!
CELESTINA: Strašno! Drugi dan obećao mi je povisiti plaću!
MARIJA: Užas! Meni je donio veliki buket cvijeća!
DANICA: A meni – ništa!
MARIJA: Kakav je to čovjek!
CELESTINA: Da "čovjek"?
DANICA: Zamislite, a ja sam mu vjerovala!…
MARIJA: Ne mogu vjerovati što me je…
CELESTINA: Ni ja, ni ja, za majku Božju!…
IVICA (za sebe): Sretna Nova godina…
DANICA: Pa što ću sada? Što ću jadna ja?!
CELESTINA: A ja?
MARIJA: Svi će mi se smijati iza leđa.
DANICA: A tek meni…
CELESTINA: A ja…
IVICA (skoči kao oparen): Dosta! Dosta je bilo! Tišina! Ovdje sam ja gazda i ja ću odlučiti! Tišina, da nisam čuo niti riječ! Sve se može riješiti, ako se prešuti, a vi lajavice, jezik za zube, ako treba – do Sudnjega dana! Jasno?! (Pije vino.) Djelo je obavljeno i nazad se više ne može. Kriv sam i… (Zvono na vratima, zatim lupanje.) A tko je sad?!… Tko lupa, tko zvoni?
JOSEPINA (izvana): Ja sam, jarče prokleti!
IVICA: Ma tko?…
JOSEPINA: Lavanderka! Josepina! Otvaraj!
IVICA (zbunjen, prestrašen izlazi): Idem vidjeti tko je!…

Danica, Celestina i Marija kratko vrijeme šute i čekaju, no jedna drugoj odmjeravaju trbuhe… Iznenada se trgnu kad začuju treskanje vratima; Ivica utrči u sobu, bez glasa, maše rukama.

DANICA: Što je sada, što se je dogodilo?
CELESTINA: Ajme, gospodine?…
DANICA: Šuti, mala! Govori!
MARIJA: Kao da je vidio duha!
IVICA (teškom mukom): Danice, trebala si me pustiti da skočim kroz prozor… Jer, jer…
DANICA: Jer – što?
IVICA (gleda prema vratima): Jer ovo nije istina! (Ulazi Josepina Klanjska – s rupcem prekriva poveći trbuh!) To ne može biti istina!!!
DANICA: NE!!!
IVICA: DA!!!
JOSEPINA (gleda u "trbuhe"): Ma!… Ovdje je kao u rodilištu!
DANICA (trči prema prozoru): Gotovo je, sada ću se ja… (Celestina je hvata.) Pusti me ti…
MARIJA (gleda Ivicu): Kakav pastuh! Sada šutiš? Pa jednu lavanderku?… Ne mogu vjerovati!
JOSEPINA: A ti si obična pipničarka!
MARIJA: Lavanderka!
JOSEPINA: A tko je tebe napumpao, pipničarko jedna?
MARIJA: ON!
JOSEPINA: ON?
MARIJA: A kad je tebe stigao, ha?
DANICA: Baš bih i ja voljela znati!
CELESTINA: I ja, i ja!
IVICA (u neprilici): Pa sad…
JOSEPINA: Hajde, hajde, reci! Samo reci!
IVICA: Kao da je to sad važno?
SVE: VAŽNO JE!!!
IVICA: Paaa… Na svetog Nikolu!
DANICA: Molim?!… A meni si se taj dan zakleo na vjernost!… Pa kad si i to stigao, konju jedan bezočni, da konju!
CELESTINA: Znate, gospođo, što je meni obećao tog dana ako pristanem da s njim…
DANICA: Što je tebi obećao?!… I sigurno ste se… u ovoj kući!
CELESTINA: Paaa… da! A gdje drugdje?
DANICA: U mom domu!? Sramota! Zamisli, Marija?
MARIJA: Samo da znaš… nisi trebala trčati na političke skupove i…
DANICA: I tebe je maznuo u mojoj kući?
MARIJA: Hm… tako je to bilo…
DANICA (na rubu sloma živaca): Ja, ja… (Gleda Josepinu.) Ali što ste vi radili ovdje?
JOSEPINA: Pa mi smo to… Mi smo se… Tamo…
DANICA: Gdje, gdje?
JOSEPINA: U… u… garaži.
MARIJA: Bog s vama, babo stara! Tko bi rekao!
CELESTINA: A mene je gospodin natjerao tog dana da malo "prozračim" auto, malo počistim prašinu!
DANICA (malaksalo): U mom autu, u mom autu… S ovom, ovom… (Sruši se u naslonjač, teško diše.)
MARIJA: Miruj, Danice, trudna si… Prilegni malo. Dajte, ljudi, slabo joj je!…
CELESTINA: Ajme, gospođo…
JOSEPINA: Dajte joj vode.
DANICA: Umirem… Ja moram umrijeti…
IVICA: Nemoj, Danice, nemoj…
MARIJA: Ne diraj je ti… ti…
DANICA: Ne dajte mu da me dira… Umirem…
IVICA: To je moja žena!
DANICA: Baš zato umirem!…
IVICA: Dajte… Celestino, trči po liječnika!
CELESTINA: Ja, ovakva?
IVICA: Ma daj… Zovi koga, pošalji ga, samo brzo!
DANICA: Umirem…
IVICA: Ne smiješ, Danice, nosiš moje dijete i…
CELESTINA: I ja!
MARIJA: I ja!
JOSEPINA: Boga mi, i ja.
IVICA: Ma…
DANICA: Zato ću umrijeti! Ne ću liječnika!… Don Boža zovite!…
IVICA: E, još neka i on sazna!
CELESTINA (gleda kroz prozor): Vidim Mirka Mihačeva… Mirko!… Mirko!…
IVICA: Samo mi još i on treba…
CELESTINA: Poslat ću ga po liječnika! Mirko, dođi brzo! Odmah dovedi doktora Machina! Gospođi nije dobro!…
DANICA: I Raziju neka obavijesti!…
IVICA: Ma kakva te Razija spopala?! Još ti i vračara treba!
MARIJA (sumnjičavo): Da nisi i nju – maznuo?!
DANICA: Ha?!
JOSEPINA: Ništa nova, zar ne?
CELESTINA: Vi se još i šalite?
JOSEPINA: A što ćemo sad?
IVICA: Prestanite brbljati ili ću vas izbaciti van!
CELESTINA: E, znala sam, znala sam!… Prvo te napumpa pa – marš na ulicu!
DANICA: Marija, daj mi kakav oblog, neka bude hladan…
MARIJA: Odmah, odmah! Celestina, daj krpe!
CELESTINA: Odmah, odmah… (Izlazi.)
JOSEPINA: Smijem li sjesti?… Teret je to, znate.
IVICA (pomaže joj do naslonjača): Samo dajte, samo polako, tako, ovdje…
DANICA (plače): Uuuu–hu–hu-huuu!!!…
MARIJA: Smiri se, Danice… Hajde, Celestina!
CELESTINA: Evo me, evo! (Vraća se s nekoliko ručnika.)
IVICA (toči vino, pije): Bit će sve u redu… (Zagleda se u prazno.)
MARIJA (prijezirno): Nikakve koristi od tebe…
JOSEPINA: Eh, muški…
Netko ulazi u predsoblje; na vratima se pojavi Razija Baždarević, nadaleko znamenita vračara.

RAZIJA: Ta-ra-ra-ran!!!… Opa bato, puna kuća!
IVICA: Nemoj, Razo, nije baš…
RAZIJA: A što je Dani? Dano, ’ej, bona, što je?
CELESTINA: Trudna je!
RAZIJA: Je. Al’ vidim da si i ti nabubrela!… (Pogledava Mariju.) I ti… (Upitno se okrene Josepini.) Ma ne’š reći…?
MARIJA: Hajde, šuti, Razo, vrag te odnio!
JOSEPINA: Sve ljepše…
DANICA (iznenada skoči na noge, prema Raziji): A ti? Moram znati…
RAZIJA: A što, bona?
DANICA (nakon što joj je raskopčala kaput odahne): O, hvala dragome Bogu, ti nisi! Već sam mislila… (Spusti se u naslonjač, stavlja obloge na glavu.) Joooj, ništa mi nije lakše zbog toga, Razo…
CELESTINA: Skoro sam i ja pomislila isto…
MARIJA: Ne bi bilo ništa čudno!
RAZIJA (k. g.): E, ako ja šta razumijem!
CELESTINA: I ne treba ništa razumjeti…
RAZIJA: Pa što je vami, ’este l’ se najeli ludi’ gljiva, a?
JOSEPINA: Bolje bi bilo da jesmo.
IVICA (odsutno): Pa gdje je taj liječnik?
RAZIJA: Ajd’, bolan, ti i liječnik! Šta pričaš, budi pametan? Ja ću da sredim, ne beri brigu, dragošnjače moj. Ajde, Dano, ima tvoja stara uza se neki’ travki, pa da popiješ.
DANICA: Ne ću ništa! Ja… Samo želim umrijeti.
RAZIJA: Ah, ah, bona, teško je nositi taki trbuh… A ovdi sve trudne! A-la!… Daj, Ive, jednu čašu vina. (Sama se posluži, pije.) Belica, a? A dobra je, dobra! Nemaš kake rakije?…
CELESTINA (gleda kroz prozor): Evo, vraća se Mirko! Stiže liječnik!… Ajme, i župnik je s njima!
IVICA (ushoda se): Da, da, da cijelo selo neka dođe!
MARIJA: Ionako si ti sve zakuhao!
JOSEPINA (škiljavo pogledava Ivicu): Valjda će se još koja naći, ha?
IVICA (puca od očaja): Ma!…
DANICA: Joooj, nemojte me ubijati!…
RAZIJA (sa zanimanjem): A o čem vi to? (Svi šute.) Što je vami, žene?… Za Danicu znam, al’ ko je vas napumpo?
SVE (pokažu prema Ivici): ON!!!
RAZIJA (iznenađeno): Ideš!!!
CELESTINA: Gospođa je mislila da i vi…
IVICA: Celestino…
MARIJA: Još bi i to trebalo.
RAZIJA: On da bi mene? Ajde što pričaš, budi pametna? Nije moj tip.
MARIJA: Ipak je Daničin muž! Nemoj tako.
JOSEPINA: Bilo bi bolje da šutiš.
MARIJA, Ti šuti, stara kvočko!
JOSEPINA: Kobilo!
CELESTINA (za sebe): Guske!
IVICA: Šuti, mala!
DANICA: Da, da, sad je "mala"!
RAZIJA: E, pa ne bi ti ja dala da si još toliki! Pa što si ih sve napumpo dragošnjače, a?
IVICA: Pusti me s mirom…
CELESTINA (viče kroz prozor): Požurite!…
MARIJA: Pa gdje su?
CELESTINA: Oni se svađaju; župnik i liječnik!
JOSEPINA: To je već stara priča; velike političke rasprave dvojice tvrdoglavaca. Na propovijedi don Božo uvijek govori da treba dati glas "našima", a Machin mu "oponira". Kaže da su ovdje svi "naši", pa i on.
IVICA: Ma on je jedan običan Talijanac!
MARIJA: Jednom je rekao da je to zapravo francusko prezime. Da se izgovara Mašen.
CELESTINA: Završio je medicinu u Beogradu, možda mu je pravo prezime Mašinović!…
RAZIJA: A ja ti kažem da je Šiptar – Mehuni!
DANICA: Ma neka je i crni vrag, samo da dođe! Slabo mi je, umirem…
CELESTINA: Evo dolaze! (Krene prema vratima.)
IVICA (zaustavi je): Bit će najbolje da ja otvorim. Kako ćeš ti takva?…
CELESTINA: Kakva?
DANICA: Ma što se sad dogovarate, prokleti bili oboje?! I to nad mojim otvorenim grobom!
RAZIJA: Imam njeke trave, Danice; oš trave?
IVICA: Nemojte mi ženu i dijete otrovati!
RAZIJA (šeretski se osmjehne): O kojoj ti to?
IVICA (za sebe, širi ruke): Da bi u zemlju propao! (Izlazi.)
MARIJA: A što mene gledaš, Razo?
RAZIJA: A što te gledam? Vid’ nje! E, jes’ mi ti neka pametna. Ama što ti je to trebalo, "kumo", a? A-la! (Odmjeri zatim Josepinu.) A i ti… Ne može čovjek vjerovat’ da ste mu se podmetnule. (Celestini. ) A ti, mala… Pa dobro ti bar na nešto ličiš!… He, he, he!… Pa nema toga nigdje!…
CELESTINA: Ufff…
MARIJA: Uf!…
JOSEPINA:  Uf…
DANICA: U-u-uf!
RAZIJA: Pa? Ne će nitko trave, a? (Sve šute.) Ajde, ajde, ne berite brigu, sve će da se sredi… (Za sebe.) Al’ kako?… He, he, he… Ne možeš vjerovat’… He, he, he…
Vraća se Ivica, za njim ulaze župnik Don Božo i liječnik Mateo Machin. Obojica su poprilično nervozni, živo raspravljaju o politici Na posljetku ulazi Mirko Mihačev.

MACHIN: …stoga vam ja kažem da nacionalni identitet nije u suvremenu svijetu prioritet, pa vi mislite što hoćete. (Pozdravlja.) Dobar dan!
DON BOŽO: Nacionalni identitet jest prioritet! Vi možete misliti što god želite!
MACHIN: Opet vi u svoje diple, don Božo!
DON BOŽO: I u diple i u mišinu, da! To svijet nema! (Nehajno pozdravlja.) Hvaljen Isus, djeco!… (Opet Machinu.) Nacionalni identitet uz prioritet daje prosperitet! Na narodu je da stvara sebi budućnost vlastitim sredstvima. Bogat ili siromašan, narod je narod.
MIRKO: Tako je, don Božo!
MACHIN: Ali bez međunarodne zajednice mi smo mišja rupa!
MIRKO: E, u tomu se i ja slažem!
DON BOŽO: Tako vi o domovini! A tebe, Mirko, nitko nije ništa pitao. Uvuci jezik.
MIRKO: Kako vi kažete, tako će biti.
MACHIN: Pa nismo djeca. Moramo se povezivati sa svijetom!
IVICA: Molim vas, doktore, velečasni, ja… Mirko, posluži se vinom.
DANICA (Celestini): Donesi čaše!… Uf, doktore…
DON BOŽO: Ne znam, gospodine doktore; nije mi jasno što uopće traži ta vaša ljevičarska bulumenta? Mi i jesmo povezani sa svijetom!
MACHIN: Jesmo, ali kako?
DANICA (žalosno): Don Božo…
DON BOŽO: Oj, kćeri?
DANICA: Najprije izjurite crnoga vraga iz mog doma, pa raspravljajte o domaćoj i međunarodnoj politici!
MACHIN (prilazi joj, otvara svoju torbu): Kako se osjećate, Danice?
DON BOŽO: A gdje je crni vrag? (Okrene se prema Raziji.) Aha! Što radiš u ovoj čestitoj kući, čarobnice? (Vadi križ ispod mantije.)
RAZIJA (diže ruke): Nemoj mene, pope, nisam ja, one su…
MACHIN (Danici): Dobro se držite, malo jači tlak, ništa strašno…
DANICA: Ne znate vi što mene žiga i kelji oko srca…
MACHIN: Trebali ste odložiti put u Španjolsku.
DON BOŽO (bolje se zagleda u trbuhe; vraća se Celestina s čašama): Marija?… Celestina?!… Jo-Josepina?!?
CELESTINA: Hvaljen Isus, don Božo.
DON BOŽO (sumnjičavo, uzgred sprema križ): Navijek je hvaljen… Pa kako ti tako mlada i – neudana? A ti Marija?…
MARIJA: Jah, što ćete…
MACHIN (odmahne glavom, pljesne rukama): Ne znam kad sam posljednji puta vidio toliko trudnica… Josepina, u tim godinama?!
DANICA: Vi se još i šalite, doktore!
DON BOŽO: Nisu to čista posla! (Kratko pogledava Raziju.)
MACHIN (raspoloženo): A što smo govorili o potrebitom porastu nataliteta? Vaša je politika donijela ploda, zar ne, don Božo!
DON BOŽO: Pustite me s mirom… (Ivici.) Slušaj, sine, imaš li ti išta dodati ovome? U tvome smo domu.
MIRKO: Da, stvarno… Baš me zanima…
IVICA (smušeno): Ja imam isto kao da nemam!… Odnosno, kad već imam…
DANICA: Ma ne dajte mu da lupeta, ne slušajte ga, don Božo! Sve je to on zakuhao!
DON BOŽO: Nisam razumio. Dakle, ti kao glava kuće…
RAZIJA (za sebe): Glava zaglavila!
MIRKO (tiho): He, he, he…
DON BOŽO: …i vjernik iz čestite obitelji…
CELESTINA: Da, da, svi tako govore, don Božo.
MARIJA (ispod glasa): Mala, šuti!
JOSEPINA: Ja nisam ništa čula o njima…
IVICA: Don Božo, sjednite. Sve ću razjasniti, ali…
RAZIJA (k. g.): Bit će belaja, e, baš da vidim…
MACHIN: Za koji mjesec bit ćemo prenapučeni!
DON BOŽO: Djeco moja, u svojim propovijedima nisam nikada rekao "Idite i množite se!" Je li ikada itko čuo takvo što od mene?
MARIJA: Ne.
CELESTINA: Kad bih ja to čula?
JOSEPINA: Don Božo, nemojte se ljutiti, ali davno sam vas slušala, ja…
DON BOŽO: Sine Ivice, kako ćemo razjasniti ovaj u nebo vapijući slučaj?… (Ivica slegne ramenima.) Dakle, imamo plodnu godinu kojoj nismo odoljeli zbog – neobičnih sklonosti. Tu čudesnu intrigu prilično nesvakidašnju u našim uvjetima…
IVICA: Ne razumijem.
MIRKO: Ni ja nisam razumio ništa.
RAZIJA: A šta ’š ti razumit…
DON BOŽO: Ti, Mirko, ne moraš ništa razumjeti! (Ivici.) Dakle, tko su očevi?
SVE: ON!!!
MACHIN: Nemojte se šaliti!
DANICA: Neuspjela šala; ništa gluplje od činjenice da jedan manijak iskorištava nesretne žene.
IVICA: Ja nisam… Don Božo… Ja…
DON BOŽO (netremice gleda u njega): Sve ljepše! Bogu za plakat, crni moj Ivice.
IVICA: Jah…
DON BOŽO: Bogu za plakat; nemam što reći.
IVICA: Što ćemo sada, ja…
DANICA: A što ću ja sada, to se ne pitaš?!
CELESTINA: A ja, a ja?
MARIJA (Celestini iza leđa, ispod glasa): Trebale smo prije misliti.
JOSEPINA (isto, s druge strane): Bolje da se o svemu šuti.
DANICA: U mojoj kući ne će se šaptati! (Oštro pogleda Ivicu.) Niti šaputati više!
DON BOŽO: K-hm, dalo bi se nešto i riješiti, ali… (Pogleda svoju praznu čašu.) Kad već nudite vino, možete i štogod za pregristi.
DANICA (poduzetno): Celestina, hajde spremi nam nešto! U onoj torbi je pršut iz Španjolske, ima i sira, maslina… Sad sam i ja gladna.
MACHIN (vrlo poduzetno): Ja nemam ništa protiv; meni je smjena ionako gotova!
JOSEPINA: Ja ću joj pomoći!
DANICA: Imamo li kruha?
CELESTINA: Nešto malo.
MARIJA (vadi mobilnik, Mirku): Mirko, idi do moje konobe, ja ću ih obavijestiti da pripreme nešto kruha i kolača!
DANICA (iznenadno ustaje): Čekajte me, moramo raspremiti stol, tanjure, pribor za jelo… Hajde, Marija, pomozi mi! (Uhvati se za njezinu ruku, obje odlaze u kuhinju.) E, da probate ovaj pršut!…
RAZIJA: Ajde, i ja ću dat ruku! (Odlazi za njima.)
Ivica gleda u prazno, don Božo gleda u njega, Machin suzdržava smijeh.
IVICA (nakon stanke, s nelagodom): Nemojte me tako gledati, don Božo.
MACHIN: Eh, nije tebi lako u ovim okolnostima.
IVICA: I znaš da nije!
DON BOŽO: M-hm, da!… Vražja je stvar ljudska pohota i to treba iskorijeniti. Ne ide to tako, da znaš. Sutra da si došao na ispovijed; nacrtaj se, pa ćeš mi sve ispričati.
MACHIN: Baš bi i mene zanimalo…
DON BOŽO: Gospodine doktore, šalu na stranu…
MACHIN: Mene samo zanima kako će se to riješiti. Četiri trudnice u kući, a tko zna…
IVICA: Nemoj, Mateo…
DON BOŽO (zaprepašteno): Ivice? Nemoj reći da toga ima još!?
IVICA: Ma ne, ne, ne, don Božo… Nema, kunem se, to bi bilo previše!
DON BOŽO: Ali i ovo je previše, protuprirodno.
MACHIN (nehajno, povjerljivo): Što ćete, ponekad se ne može protiv prirode. E, Ive, Ive… Pa ja bih čak i razumio – Marija, dobro držeća žena…
DON BOŽO (ispod glasa): I vjenčana kuma!
MACHIN: E to je zbilja nezgodno… Pa mala Celestina! Hajde, zgodna je, onako…. Ali ona Josepina, brate mili?! Pa što ti je to trebalo?
DON BOŽO (žmirka ljutito): Udovica koju svakako treba zauzdati!
IVICA: Ma ja… Ne znam, došlo mi je… Sad, što je – tu je!
DON BOŽO: Sve ljepše!
MACHIN: Baš gadno, ha?
DON BOŽO: I kako to misliš riješiti?
IVICA: Mislio sam da… Kad bi vi nekako… Ako bi se dalo… (Naizmjence gleda jednoga i drugoga.) Ako biste… nekako… Što ja znam… Sad kad je tako…
MACHIN: Da ti mi pomognemo, ha?
DON BOŽO (pije vino): Dakle, mi bismo trebali tvoju sramotu riješiti, na primjer, bez previše buke, ha?
IVICA: Ako ne ćete, ja ću – kroz prozor!
MACHIN (natoči vino u čašu, poduzetno): Hajde ne budali, Ive!… Idemo redom; Danica je tvoja zakonita žena…
IVICA: Hvala Bogu da je!
MACHIN: Nju moraš zadržati bez pogovora! Onda ta Marija – ona će se već nekako snaći… (Don Božo ga upitno gleda.) Mislim, nema muža, a koja će budala pitati gostioničarku za oca djeteta, dajte, molim vas. Uostalom, to dijete bit će zbrinuto.
DON BOŽO: Sve zanimljivije. Vi to rješavate, vidim, kao pravi ljevičarski političar!
IVICA: Ako bude tako, neka bude, don Božo, Mateo je u pravu. Ali što s Josepinom?
DON BOŽO (nestrpljivo gleda u Machina): Da i to čujemo, doktore!
MACHIN (Slegne ramenima): Imamo Mirka! (Obojica ga upitno gledaju.) Taj vječiti ciciban treba kakvu ženu da mu grije noge pod stare dane. Evo udovice Josepine; nju ionako nitko ne će.
DON BOŽO: Aha, tako dakle? Sve ljepše od ljepšega.
IVICA: Hoće li pristati?
MACHIN: On?
IVICA: Ma ne, ne, Josepina!
MACHIN: Neka to sredi don Božo na svoj način. Jer sveti sakrament braka…
DON BOŽO: Uvlačite me u intrigu! (Kratko razmišlja, ispod glasa.) Pa dobro, neka bude.
MACHIN: Ruku na srce, Ive, "njihovo" dijete, a tvoje kumče…
IVICA: Nije to blesavo… (Toči im vino.)
DON BOŽO: M-hm… A Celestina, nesretniče?
IVICA: Uf, Celestina!… Ne znam… Ne mogu je samo tako potjerati… Pa opet, Danica bi joj oči iskopala ako ostane kod nas.
MACHIN: Mala će najgore proći. Moramo nešto smisliti.
DON BOŽO: To drago dijete moglo bi pospremati moj župni ured, nije loša…
MACHIN (podrugljivo): Mala je zgodna, ha?
DON BOŽO: Mislio sam kao vrijedna radnica, gospodine doktore!
IVICA: Sjetio sam se!… Imam u Belome na Cresu jedan šank za goste na plaži. Poslat ćemo je tamo pa neka malo radi i podiže dijete.
DON BOŽO: A ti ćeš – povremeno navraćati?
MACHIN (smješka se): Hm, hm…
IVICA: Ljudi, taj šank drži Daničina sestra! Pa ne bih ja…
MACHIN: Ali jesi!
DON BOŽO: Onda je sve u redu bude li tako.
IVICA: To smo riješili, ha?
DON BOŽO: Uz Božju pomoć! Ne zaboravi sutra doći na ispovijed!
IVICA: Doći ću svakako… Ali vi znate koliko sam ja, a ranije i moj otac, pomagali župi! Sjetite se!
MACHIN: Ide tebi posao, ha? Neka, neka.
IVICA: Eh, ne znate vi kako nas poduzetnike pogađa ova recesija. Ipak se nekako živi, što ćemo!
MACHIN: A jednom ćeš valjda pripomoći da nam se uredi mjesna ambulanta; onako, donatorski!
IVICA (poduzetno): Bit će, ljudi, i to! (Toči vino.) Neka sve ide k vragu… Oprostite, don Božo!
DON BOŽO: Pravit ću da nisam čuo ovo posljednje! (Podigne čašu.) Živjeli, doktore! Ive…
MACHIN: Živjeli!
IVICA: Neka nam je sa srećom! (Svi piju.) Ah, ta belica!…
DON BOŽO (pogleda kroz prozor): Dolazi Mirko.
MACHIN: Dakle, tko će s njim razgovarati?
IVICA: Ja ne bih; bilo bi malkice sumnjivo…
MACHIN: Misliš da je Mirko uopće shvatio što se ovdje događa?
IVICA: Ne znam… Ali najbolje bi bilo da to preuzme naš dragi i uvaženi don Božo.
DON BOŽO: Opet ja?
IVICA: Malo prije smo se dogovorili.
MACHIN: A tko ima takav autoritet ako ga nema naš vrli župnik.
IVICA: Tako je, tako je, da! Vi ste spasitelj, don Božo, pravi spasitelj!
DON BOŽO: U redu, u redu, spustimo loptu na zemlju. Ja ću razgovarati s njime i Josepinom.
MACHIN: Onda je sve riješeno.
IVICA: Sve po Božjoj volji!… (Don Božo ga pogleda ispod oka.) Ma što rade one kuštrače u kuhinji?… (Viče.) Danice, kad će ta večera? Ljudi su gladni!
DANICA (ne vidi se): Sad će! Je li se vratio Mirko?
DON BOŽO: Upravo stiže!… Daj, Ivice, natoči mi još toga vina! (Pogledava Machina.) A i ovome našem ljevičaru. Vidim da tužno gleda u praznu čašu.
MACHIN: He, he, he! (nehajno skida kravatu i raskopča košulju): Samo vi podbadajte! Dobro je!…
IVICA (zadovoljno toči vino u čaše): Ali nema do naše domaće belice! Ljudi moji, pio sam ono španjolsko, ali ja vam kažem da…
MIRKO (ulazi s dvije košare, smješka se, zadihano): Hvaljen Isus!
DON BOŽO (vrlo ljubazno): Navijek je hvaljen, Mirkec moj dragi!
MACHIN (veselo): Mirkane, jesi li se umorio trčeći? Da izmjerimo puls!
IVICA (ljubazno i veselo): Prijatelju, Mirkiću naš, hajde sjedni, popij nešto!
MIRKO: Nema problema, gazda Ive, samo da ovo odnesem Dani u kuhinju, odmah se vraćam! (Odlazi žurno u kuhinju.)
IVICA (za njim): Samo ti daj, samo naprijed, kao da si u svojoj kući!
DON BOŽO: Još jednom, gospodo, živjeli!
IVICA i MACHIN: Živjeli!

Dok oni piju i nazdravljaju vraća se Mirko, a zatim i sve žene s punim pladnjevima kojekakvih pojedina!

Svršetak