Podrum 93

Godina proizvodnje: 2022

Broj muških likova: 5

Broj ženskih likova: 3

Broj likova neodređenog spola: 0

Autorska prava: sva prava pridržana

1 ČIN
Vrijeme: 1993 rat Mjesto: Gospić

Likovi:
MATE-otac, dane provodi na bojištu, svraća doma jedino donijeti obitelji konzerve, izmoren

MARIJA-majka, domaćica, jako vrijedna, najčešće lagano pognute glave, djeca su joj najbitnija u životu

ANA- tinejdžerica,17 godina, mladenačkog duha, sanjarka, ludo zaljubljena u vojnika

MATEJ- 12 godina, još uvijek zaigran, najviše uživa u ratnim pričama i maštanju o tome što mu otac radi

VOJNIK MILOŠ-ludo zaljubljen u Anu, obećao joj je svadbu nakon rata, inače smiren, pomalo samozatajan i veliki ljubitelj knjiga

SUSIDA ANKA- nedavno je izgubila muža na bojištu, iscrpljena pod stresom ali jako zgodna žena, šilica, uživa u tračanju

POČETAK

-dan, skučeni prašnjavi podrum, stol sa dvije stolice i mali kauč, na stolu se nalazi vrč vode, a na podu dvije knjige za srednju školu i torba sa konzervama hrane.

-zvuk sirene za upozorenje

-u podrumu se nalaze Marija, Ana i Matej, Marija krpom moči zidove da bi bilo manje prašine a djeca se igraju

MATEJ: (držeći igračku pištolja)- trš trš trš, sestra mi se udalaaa, ajmo živo! Življe! Trš, trš trš

ANA: (obučena u oronulu trenerku ali sa kosom uvučenom u bijelu jastučnicu): tam tam tam dam, sad sam gospođa, vidi me mama! Svi gledaju u mene. (oponaša hodanje ka oltaru,oboje se hihoću.)

MARIJA: (okrećući očima): samo skačite pa će te se podaviti u prašini!

Dok se oni hihoću ulazi susida Anka, ona dolazi u njihov podrum uvijek nakon uzbune, u crnini je ali neobično lijepa. Drži dvije igle i hekleraj i sjeda za kauč: SUSIDA ANKA: Danas me baš glava boli, bit će da će promjena vremena.

MARIJA: Ajd ne izazivaj još nam to treba.
SUSIDA ANKA: Pričala mi Josipa jučer kad sam je srela da je Uglovnica

pogođena, djeca se igrala vani i nastradala.

(Ana i Matej prestaju sa igranjem i uozbilje se, Marija ne komentira al je vidno uznemirena.)

SUSIDA ANKA: Jel Mate navraćo?
MARIJA: Nije, danas bi treba.
SUSIDA ANKA: Josipa je imala i frizuru. MARIJA(ironično): A pa baš lipo da i za to nađe vremena. SUSIDA ANKA: A što držiš plahtu na glavi?

ANA: Igramo se moje svadbe

SUSIDA ANKA: Eh moja je bila lipa. Bilo preko dvista ljudi, a moj pokojni je išao u moju kuću po mene. Ajme kad se sjetim nisam spavala tu noć. I evo me sad, sad mi je to samo lijepa uspomena. Moj pokojni. Moj pokojni. (prebire po hekleraju)

MATEJ: A jel se pucalo?

SUSIDA ANKA: Je.

MATEJ: Tako ću i ja na Aninoj svadbi.

MARIJA: Niko neće pucat na nikoga, ko da nam nije dosta pucanja. Ajte za sto.

MATEJ: A jel tata puca?

MARIJA: Ma što te spopalo sad?

SUSIDA ANKA: Sigurno puca i svi ga poštuju, on je tako snažan, naočit čovjek.

Neugodna tišina. Marija postavlja stol za objed.

ANA: Čim završi ovaj rat mene će Miloš oženit

MARIJA: Bolje ti završi školu

ANA: Pa mama ni ti nemaš škole

SUSIDA ANKA: E ja imam, završila sam za šnajdericu

ANA: Ajme pa vi ćete mi onda vjenčanicu sašit.

SUSIDA ANKA: I tebi i sebi.

(Ponovo neugodna tišina, čuje se samo zvuk prebiranja po konzervama, Marija pali svijeće, usiljena atmosfera)

MATEJ( samo da prekine tišinu): meni fali škola, prije nego su je ukinuli Zvoni su narasle uši pa smo ih stalno povlačili (cerekajući se)

MARIJA (Mateju): Šuti.
(Ana vrišti jer je na sivoj trenerci opazila krv)
MARIJA: Ne vrišti oćeš da nas sve pobiju!

SUSIDA ANKA (kroz smijeh): evo je žena, spremna za svadbu.
MATEJ: Fuuuuuj.
MARIJA (bacajući krpu): Daj stavi to u gaće.
ANA (u panici): Što mi je? Što mi je?

MARIJA: Ništa.
SUSIDA ANKA: Menstruacija, znak da možeš imat djecu. (ponovo neugodna tišina)
ANA: Ooooo taman za nakon vjenčanja.

MARIJA: Dobro jel dosta više pička vam materina. Jeste slijepi? Koji vam je? Pa vani je rat nije lunapark. Nemamo hrane, nemamo ničega. Samo čekamo. Šta čekamo u pičku? Da nas neko pokolje jel to? Di vam je ćaća? To ne pitate. A o puškama, svadbama i vjenčanjima se melje. Kog sam rodila to, ja sam kriva, odgojila dva retarda. (kroz vrisak) Šta je s vama? Šta me gledate tako? Skupa sam vas rađala 17sati što imam od vas? Ništa! Dosta! Neću jednu riječ da itko od vas izusti! Jednu jedinu riječ! I vratite te konzerve niste gladni čim imate snage za pričat pizdarije! Ajme Anka oprosti, tanka sam sa živcima, evo draga jedi( slaže joj konzerve ispred nje, tresu joj se ruke). Bolje da nemaš djece, bolje...

SUSIDA ANKA: Još mogu imat.
(neugodna tišina, djeca se došaptavaju u kutu, Anka jede, a Marija gleda u nju tupim pogledom)

-u daljini zvuk granatiranja, čuje se sirena za uzbunu, svi sjede skučeni, vidno uznemireni ali pokušavaju zadržat normalne izraze lica. Matej i Ana se došaptavaju.

MATEJ: Napravio sam kako si rekla.

ANA: Na što misliš?

MATEJ: Istuko sam onog Juru što me zajebava.

ANA: Ma jel te ponovo maltretira?

MATEJ: Reko mi je nešto.

ANA: Što?

MATEJ: Da ne ličim na nikoga. Da sam isprdak i cigan. Da me rodila ciganka pa su me zamijenili u rodilištu.

ANA: Kakav kreten. Što se on baš na tebe namirija?
SUSIDA ANKA: O čemu vas dvoje?
ANA: Ma ništa nešto o školi, bezveze.
MARIJA: Još će stvarno ispast da vam fali škola. Eh u svakom zlu neko dobro.
MATEJ (nastavlja razgovor s Anom): Zbog tate me zajebava.

ANA: Pa što fali našem ćaći?
MATEJ: Njegov ima veći čin

ANA: Pa to jer liže guzice u slobodno vrijeme tako ti njemu reci (poljubi ga u glavu)
MATEJ: Hehe, onda ću bit barjaktar na tvojoj svadbi?

ANA: Obavezno.
Ulazi otac sav krvav i prljav, donosi nekakvu kesu u kojoj zvekeći konzerve.

MATE: Evo me. (potapša ženu po leđima, Anki lagano prođe svojom rukom po njenoj, djecu ne doživljava, sjedne za stol). (Mariji) Donesi mi iz stana rakije.

MARIJA: Ali sad je.. (Mate je oštro pogleda)
SUSIDA ANKA: Oh one šljive dobre.

(djeca nekako povučena, naglo su se smirili i pomno promatraju oca)
MARIJA: Uzet ću ti nove hlače (Ani), trebal tebi što? (sinu)
MATEJ: Ne treba mama, samo požuri natrag.
MARIJA (ne vjerujući što govori): Ma to su granate negdje dalje, niš se ne bojte. Ode.

Otac je vidno živčan, otkad je ušao promijenila se cijela atmosfera.

MATE: Mile je umra, umra mi na rukama.
SUSIDA ANKA: Ajme.

MATE: Raznijeli ga skroz, zvali smo sanitet, nisu se javljali onda sam ja, ja sam ...(drhti)
SUSIDA ANKA: Ti si?

MATE: Pokuša sam skrpat tu ranu na trbuhu, propala mi ruka i izbila na leđa. Ja, on je, imao je krv kroz usta, izbezumio sam se. Umra mi je na rukama, na rukama.

SUSIDA ANKA (dotrči k njemu i nježno ga poljubi u glavu, i prisloni ga na svoja prsa)
Šute oboje.

MATE: Ima još.
ANA (Mateju): Nemoj to slušat, daj.. (stisnuti su skupa na kutu prostorije na

podu, zaogrnuli su se jednom dekicom, okrenuti leđima od odraslih)

SUSIDA ANKA: Mm?

MATE: Onda sam vozio transporter s Mikijem i naletili smo na ekipu naših izviđača. Ranko, Jura, Ante, Kiki i neki Rukavina. Stoje ti oni tamo ispred kuće naoružani do zuba i gledaju, a iz podruma se puši. Ja si mislim veći sam čin od njih jebemu, trebam provjerit. Al vjeruj mi, moraš mi vjerovat, nisam ja mislio, niš nisam mislio. Pa Mile, umra mi na rukama, još vidi (pokazuje po sebi, drhti) ovo je sve njegova krv (mučna atmosfera svima).

SUSIDA ANKA: Što god da je bilo vjerujem ti, ovo je rat, oni su nas napali, nemaš se ti što opravdavat.

MATE: A onda kad sam stao. (kao da ju ne čuje nastavlja). Onda sam..

SUSIDA ANKA: (prekine ga) Dosta!

Mate gleda u nju sa nevjericom

SUSIDA ANKA: Granatama lupaju po djeci, po Uglovnice izginulo. Boli me briga, što se mene tiče treba ih sve u raku.

Ulazi Marija, pomalo prpošna, u svakom slučaju boljeg raspoloženja od usijale atmosfere u podrumu.

MARIJA: Nećete pogodit kog sam srela.

SUSIDA ANKA: Koga?

(djeca odjednom ustaju i isčekuju majčin odgovor)

MARIJA: (stavlja rakiju na stol, sipa Anki, Mati i sebi i nagne je naglo)
MATE: Koji ti je ženo?

MARIJA: A otkad to žene ne smiju pit, osim toga imamo razloga za slavlje.
MATE: Ne znam baš.

(Marija Ani daje trenerku, a sinu neki prastari časopis, pali još jednu svijeću, a onda iz džepa izvadi par bombona i baci ih u zrak)

Ana i Matej se rastrče skupljajući ih, Anka je gleda kao da je luda.

MARIJA: Evo pogodite što je.
MATE: Ti si poludila skroz.

MATEJ: Ja znam.

MATE: Kuš.

MARIJA: Ne razgovaraj mi se dicom tako. Ajde reci sine.

MATEJ: Svadba

MARIJA: Tako je srela sam Miloša.

ANA: (vrišti od veselja, skače) Što je rekao mama? Di si ga srela? Reci, reci, reci...Aaaaaa.

MATE: (Ustaje se prijeteći): Četnika!
MARIJA: Doći će.
ANA: Ajmeeeeeeee. (oblači nove gaće)

MARIJA: Diko moja, znam da sam se protivila, al on je tako fin momak, baš lipo odgojen. A i otac mu je oficir, a majka je završila za učiteljicu. Doduše bila je domaćića al to je sve školovano baš se vidi po njemu.

ANA: Kako izgledam?

MATEJ: Lipa si.

MARIJA: Najlipša cura u gradu.

MATEJ: Misliš u podrumu ahah. (smiju se svi osim Anke i Mate)

MATE: Premlada si da se udaš, moraš kako bi ti reka, moć ovisit samo o sebi. A ne ka tvoja mater što bi ona bez mene.

SUSIDA ANKA: A preživila bi.

MATE: Rodila vas, radi po kući, ni dana radnog staža nema. Samo čeka moju penziju. E pa neš je dočekat.

MARIJA: A vala bi imo skuvano i oprano da ti nije mene, ma da ti nije mene bio bi pijan u nekoj birtijetini ne bi znao ni kako se zoveš.

MATE: Ti moraš uspit u nečemu. Recimo neki zanat da imaš.
ANA: Pa valjda mogu imat zanat i muža
MATE: Ne znam. Ja ti govorim.
ANA: Sad si se sjetio govorit. To samo da mi ujebeš današnji dan,
MARIJA: Ne psujem.

MATE: Treba sam te više mlatiti pa bi bilo nešto od tebe. MATEJ: Mhm.
MATE: Kuš ti mali.

ANA: Ne moram te slušat, nisam više mala pa da mi uvaljuješ svoje priče. I da mi daješ umjesto mlijeka kiseli jogurt jer si sve pare spizdio na klađenje i pivo pa nemaš djeci za jebeno mliko. Ja neću bit ko ti. A ni ko ti mama!

MATEJ: I glupe kauboje, ja želim barbike.

SUSIDA ANKA: Ajme majko sveta mali što je s tobom?

MARIJA: Ma šali se on.

ANA: Ne šali, ja mu dajem svoje stare lutke da se igra, i šta nek se igra.

MATE: Prevelik si da budeš toliko zaigran, a osim toga što ne nabijaš loptu ko svi normalni dečki tvojih godina.

MATEJ: Jer je to prljavo i agresivno, ja smišljam scenarije u svojoj glavi i moji likovi imaju život.

SUSIDA ANKA: Krvi Kristova operi ga.
MARIJA: Hahaha

SUSIDA ANKA: Samo se ti smij al tebi sinu nije dobro u glavi.
MARIJA: Ti nisi zdrava u glavi.
ANA: I reci im kako ti se dva kena diraju.
MARIJA: Ana!

SUSIDA ANKA: Svemogući vječni Bože.

MATE: Kad te se ja dovatim mali!!! (razljućeno)

Ulazi Miloš, nosi čokoladu i kavu, rijetkost za nabavit u to vrijeme, skida beretku, u vojničkoj opravi je, uzbuđen, rumen u licu i lagano zadihan. Mate se prijeteći ustao i ima jasan neprijateljski stav prema momku.

MILOŠ: Dobar dan dobri ljudi.
ANA: Hej.

MARIJA: Sjedni sine, sjedni. Joj ma što si nosio nisi trebao, ajme odakle ti ovo, jao srce moje pa stvarno nisi trebao.

(Mate i Anka sjedaju sa strane na kauč, a Miloš za stol, Ana je na podu do njega i drži ga za koljeno).

MARIJA: Jesi gladan? Sigurno jesi nije lako tako po brdima lutat, borit se. Kako su ti mama i tata?

MATE: Mene tako nisi dočekala.
MILOŠ: Nisam teta Marija, dobro je sve, možda ako bih mogao dobiti času vode, bio bih zahvalan.
MARIJA: Oš rakije?
MILOŠ: Ne pijem.
MARIJA: Ajme pa lijepo. (iz kante ulijeva vodu u lončić)

SUSIDA ANKA: I sumnjivo.
MILOŠ: Roditelji su pobjegli, još mi nisu javili jesu li stigli, zabrinut sam za njih.
ANA: Gdje su pobjegli?
MILOŠ: U Beograd.
MARIJA: Bože dragi daj da sretno stignu.
MATE: A što ti ne ideš tamo?
MATEJ: Ćaća!
MATE: Kuš
(Ani se oči pune suzama od stresa, Miloš nastavlja pomirljivim tonom)

MILOŠ: Pa nekad se i ja to pitam. Al ne vole nas oni tamo, ne priznaju nas. A ne priznate nas ni vi ovdje. A ja sam tu odrasta, isto ko Ana. I istom se Bogu molimo i isti kruv jedemo. Isti zrak, na istim poljima se igrali. Nisam vam ja za ovaj rat. Ne razumijem šta se desilo. Svi putuju traktorima, pola ih izgladni ili izgine putem. Moramo do Knina pa od tamo preko Bosne do Srbije. Strašno je to.

MATE: Niste ga onda morali ni započinjat.
SUSIDA ANKA: Mhm

MARIJA: Dosta. Miloš je moj gost i gost tvoje ćeri. Upristoji se. Osim toga vid kolko je sati što se ne bi ti trebao vratit?

MATE: Pa da četnik vidi kud sam oša.
MILOŠ: Znam ja kud vi hodate.

SUSIDA ANKA: Ajme bezobraznika. Još će nas sve pobit. Marija ti nisi normalna, Četnika nam u kuću dovodit.

ANA: Mislite u naš podrum, pa i Vas smo doveli evo ja ne znam zašto.

SUSIDA ANKA: Evo ni djecu ne znaš odgojit. (Mariji)

MATE: A kud ja to hodam?

(Zvuk sirene se čuje, napeta atmosfera se zamrzne dok slušaju zvuk, tenzije rastu)

(Tišina, nekoliko trenutaka pa Miloš oklijevajući nastavi)

MILOŠ: Po mom selu.

(Mate šuti, odjednom ga uhvati strah, svi su ukipljeni, čekaju što dalje)

MILOŠ: Sa transporterima, vas cijeli čopor na jadnu babu.

SUSIDA ANKA: Propaganda, glupost, lažeš. (Nju već lagano nitko ne doživljava)

MARIJA: Na koju babu Mate?

(Mate šuti)

MARIJA: Pitala sam te nešto.

SUSIDA ANKA: Pobili su po Uglovnice.

MARIJA: Ti kurvetino šuti, budi sretna što te držim pod svojim krovom dok mi jebeš muža.

SUSIDA ANKA: Ma molim?
MARIJA: Ne pravi se luda, rat je pa nećemo stvarat dodatne tenzije, al samo da znaš kad se ovo završi, neću da prilaziš mojoj obitelji.

(Inače bi Mate već ušutko Mariju al on je paralizirano ostao na Miloševim riječima, Anka zbog podruma prešućuje komentar)

ANA: Grlili ste se s tatom, vidjela sam.
MATEJ: I ja.

MARIJA: Dobro djeco kog briga. Mi smo sada tu da se proveselimo malo. Evo ko će rakije? Nemojmo uništavat ovaj dan.

SUSIDA ANKA: Ne znate vi kako je to biti sam. Vi svi imate jedni druge, obitelj. A ja sam bila sama oduvijek. Onaj moj kreten, pokoj mu u duši, slomio mi je nos pet puta. Nikad ga u kući nije bilo. Pare sam ja donosila. Pa valjda sam zaslužila bolje, i drago mi je da ga više nema. Evo nek mi dragi Bog oprosti al drago mi je. A vaš otac, Marija oprosti mi, on je divan čovjek. Nježan. Ja s njim želim poslije rata provest život pa da ne budem sama do kraja života. Da mi neko ujutro donosi kavu. Pa jel puno želim. Ja nikad nisam tila bit ne znam, princeza ili neka poslovna žena, ja sam samo htjela biti s nekim. S nekim ko mi ne razbija nos. I evo priznajem. Priznajem. Volim Matu. Bili smo skupa još dok je pokojni bio živ i spremali smo se pobić. Pa nas zateko ovaj agresorski napad. Jebeni Srbi uvik sve unište, ne moš živit od njih.

(Marija u šoku ne odgovara, svi ušute, neugodna tišina)

MILOŠ: Mate, Marija ja sam ovamo doša tražit ruku vaše kćeri.
ANA: (skoči mu u krilo, poljubi ga i grli) Uzimam! Uzimam!
MATEJ: Ja ti dozvoljavam ako ću bit barijaktar!
MILOŠ: Dogovoreno.

MARIJA: Jao moram spustit svoju vjenčanicu tu da se ne uništi gore od prašine i gelera.

MILOŠ: Znači vi Marija pristajete?

MARIJA: Ma pristajem, pa ti si tako fin momak, moraju tvoji roditelji isto doć, poslat ću pismo nekako, možda preko Mađarske. Nisam ti ja sine moje za ovaj rat. Pa što imamo od toga? Muža mi nema, razmišljam oće mi se vratit živ il u komadima. Djeca mi odrastaju u podrumu, blijedi smo svi ko krpe. Ja bih opet, da se mene pita, da obrađujemo naša polja i kosimo naše žito. Da živimo. Da zapalim vatru pa pečemo kukuruze. Da se derem na Mariju jer je pala matematiku ili na Mateja jer ide na ženske izvanškolske aktivnosti umjesto nogometa. I da Anka dolazi na kavu svako jutro u isto vrijeme prije nego li započnemo dan, eto to bih. Da je opet sve normalno. Dosta mi je ovoga, izgubila sam se. Pet puta mi se život izvrti u glavi od straha kad moram u stan. Nema kisika ovdje. Jel samo meni zagušljivo? Hoću svoj zrak i rumene obraze. Majku mu poljubim Bože što nam ovo radiš što smo ti skrivili.

MATE: Ne dam kćer Srbinu.
ANA: Ćaća! (brizne u plač i ode u kut)

MARIJA: Ko kaže da je tvoja? Radi si novu djecu s ovom svojom, meni pusti moju.

MILOŠ: Ne bi ni ja treba ženit ćer čoveka koji ubija babe.
SUSIDA ANKA: Ma kakve babe, čovječe božji!
MILOŠ: Jelena Uzelac.
(muk, duga neugodna pauza)

MATE: Nisam mislije, ja sam samo, nisam je ja, bilo je to...
MILOŠ: Ma molim vas, izvukli ste je iz podruma, usmrtili ko zadnje pseto, leži tamo na travi.
SUSIDA ANKA: A mogli ste je i u raku bacit.
MATE: Kuš, ćer ti ne dam i gotovo. Koliko si ti naših pobio.
MARIJA: Dosta više, jebo vas rat.
MATEJ:(plače) Ćaća kako si mogo?
MATE: A ko je tvog strica ubio a? Možda baš ovaj!
MARIJA: Rekla sam dosta.

ANA: E pa ne trebam tvoj blagoslov, ko te jebe, Miloše idem s tobom.
MARIJA: Di ćeš sad ćeri pa rat je. Čekajte djeco da se ovo malo smiri nije sigurno.

MILOŠ: Ili ideš smanom ili ne, ja ovdje nisam dobrodošo, a i dvoumim se već lagano.

ANA: Idem, idem tvoja sam.

MATE: Samo preko mene mrtvog.

SUSIDA ANKA: Ajme!

Mate vadi pištolj, Miloš vadi pištolj, drže ga u rukama prema dolje.

ANA: Miloše molim te povedi me!

MATEJ: Nemoj mene samog ostavit!

MILOŠ: Baci pištolj!

MARIJA: Nemoj ćeri di ćeš sad!

MILOŠ: Reko sam baci pištolj ubit ću te ka zeca. (drži pištolj uperen u njega) (Marija vadi pušku)

MARIJA: E sad je dosta
MRAK. ČUJE SE PUCANJ. VRISAK. KRAJ.

2. ČIN

Vrijeme: 2001. godina
Mjesto: Zagreb

Isti prostor, sa tri stolice i drvenim stolom, Mate je okrenut prema publici, čuje se glas sudca ali njega ne vidimo. Svi likovi sjede u liniji i gledaju prema publici.

SUDAC: Ovdje smo zbog presude Mati Ćaćiću kojeg se tereti za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OK ZRH. Potvrđujem da je stranka prisutna. Hoćete li govoriti istinu i samo istinu?

MATE: Hoću.
SUDAC: Recite nam s čime se bavite, imate li djece i jeste li oženjeni.
MATE: Umirovljeni vojnik, oženjen, dvoje djece imam sina i ćer.
SUDAC: Čime vam se supruga bavi?
MATE: Radi u kuhinji.
SUDAC: A djeca?
MATE: Ćer nije u Hrvatskoj, a sin se školuje za glumca. Plaćam alimentaciju.
SUDAC: Znači uzdržavate dijete. Dobro. Možemo li krenuti?
MATE: Da.

SUDAC: Govorimo o događaju od prije osam godina, znači jesen 1993 godine. Tad ste imali 35 godina, bili ste zapovjednik. Saslušali smo svjedoke pa ću sada pročitati njihove izjave, a vi mi potvrdite točnost ili netočnost.

Rukavina je izjavio da ste Vi izvukli stariju ženu iz podruma iz kojeg se dimilo. Zatim se ona naglo okrenula i Vi ste u znak upozorenja pucali u zrak. Onda je Ranko ispalio dva metka i usmrtio stariju neidentificiranu žensku osobu.

MATE: Tako je bilo.

SUDAC: Kristijan Ježić kaže da ste Vi izvukli osobu iz podruma, ali da je Vaš pucanj u zrak protumačen kao poticaj s obzirom da ste bili zapovjednik, a Ante Lulić i Jura Tomljenović potvrđuju priču od Rukavine.

MATE: Kristijan je kum od Ranka, zato mene optužuje. Ranko je već osuđen. Što ćemo dvojica odgovarat za isto djelo.

SUDAC: To ću ja odlučiti. U kakvom ste odnosu sa suprugom?

MATE: Super.

SUDAC: Prije nego li ste upoznali suprugu bili ste udovac?

MATE: Pa znao sam suprugu dok mi je žena bila živa, naime moja sadašnja supruga nam je bila susjeda i bila je kod nas u podrumu za vrijeme napada.

SUDAC: Kako se zvala pokojna supruga i ako možemo znati kako je nastradala?
MATE: Marija, ubila se.
SUDAC: Tome ste svjedočili?
MATE: Da to je bilo odmah nakon spornog događaja.

SUDAC: Je li forenzički utvrđeno samoubojstvo?
MATE: Hoćete me još optužit da sam i suprugu ubio?
SUDAC: Ne razgovarajte se tako u sudnici.
MATE: Ispričavam se.
SUDAC: Gdje Vam kćer živi?
MATE: Ne znam, negdje u Srbiji.
SUDAC: Niste u dobrim odnosima s vlastitom kćeri?
MATE: Nisam.
SUDAC: Zašto?
MATE: Udala se za Srbina.
SUDAC: A Vi imate nešto protiv nacionalnih manjina?
MATE: Nemam. Al bila je premlada, bio je rat. Nije bilo vrijeme za ženit se.

SUDAC: Psihijatrijsko vještačenje kaže da ste nadprosječno inteligentni, da ste bili pod visokom razinom stresa u spomenutom događaju ali da Vam ste bili svjesni.

MATE: Dobro.

SUDAC: Osjećam stalno negativnu energiju od Vas.

MATE: Jeste Vi tu da osjećate energije il da sudite?

SUDAC: Kažnjavam Vas sa novčanom kaznom u vrijednosti 500kn radi neprimjerenog ponašanja u sudnici.

MATE: Za što sam se ja borio.

SUDAC: Neka uđe poseban svjedok Miloš Dejanović.

MATE: Ma molim Vas sudče, nemojte njega.

SUDAC: Jeste u zavadi sa strankom?

MATE: Ne.

(Miloš ulazi i sjeda na prazno mjesto tik do Mate)

SUDAC: Jeste li u zavadi sa Matom Ćaćićem?

MILOŠ: Ne.

SUDAC: Možete li nam opisati što ste radili 12.10.1993. godine, koliko ste godina imali i što ste vidjeli.

MILOŠ: Imao sam 18 godina i pridružio sam se vojsci SAO Krajine. Roditelji su pobegli u Beograd pa mi je pridruženje vojsci bila jedina logična mogućnost. U to vreme bili smo zaduženi za straže nad određenim područjima. Ja sam dobio Medak, stoga sam prolazio tamo. Vidio sam grupu vojnika pa sam se sakrio u grmlje. Izvukli su Jelenu Uzelac iz podruma iz kojeg se pušilo. Mate ju je izvukao, žena se naglo okrenula i nasmijala, a Mate je opalio dva ili tri rafala u zrak. Zatim je drugi čovek kojeg ne poznajem pitao Jelenu gde su joj sinovi, a ona je odgovorila da su u Zagrebu. Meni je delovalo kao da taj čovek poznaje njene sinove kao da su ciljano došli baš u tu kuću. Nakon tog njenog odgovora on ju je upucao. Otišli su i ostavili je da leži na travi ko ker. Znam tu ženu, bila je draga jako vredna. Svi ti ljudi su...

SUDAC: Kakav je Vaš stav prema ratu ako Vam to nije preosobno pitanje. Imate li opredjeljenje.

MILOŠ: Rat je zlo, bilo gdje i za sve. Ljudi se pretvore u životinje. Mi smo svi lepo živeli, družili se. Onda dođe to i sve ode u vazduh. Nema više kuća sudijo, spaljene su, niko se ne vraća živeti u Liku jer nismo poželjni. Ja sada živim u Srbiji ali ni tamo ne pripadamo.

MATE: Kad ste klali našu djecu.

MILOŠ: Decu nisam klao ja.

SUDAC: Imate li djece, s čim se trenutno bavite i jeste li oženjeni.

MILOŠ: Rastavljen. Imam troje djece. Kćer i dva sina. Imam privatnu biblioteku.

MATE: Rastavljen?

(Miloš pokunjeno šuti)

SUDAC: Saslušat ćemo još jednog svjedoka. Molimo uvedite Anu Ćaćić.

(Ulazi Ana, elegantna u odjelu. Djeluje odvažno ali i pomalo smušeno)

SUDAC: Gdje živite, u kakvom ste srodstvu sa svjedokom i optuženim. Čime se bavite, bračno stanje i imate li djece?

ANA: Živim u Zagrebu sa svoje troje djece. Radim u muzeju suvremene umjetnosti. Miloš je moj bivši muž, a Mate mi je otac.

MATE: Živiš tu? Zašto nisi zvala ja bi volio vidjeti unuke.

SUDAC: Vi naravno niste bili prisutni na samom događaju ali se nadam da nam možete reći više o karakteru Vašeg oca i u kakvom je stanju bio taj dan.

ANA: Ne volim se niti sjećati tog dana, kad sam dobila poziv za ovo suđenje steglo me u srcu. Zbog majčine smrti dugo sam posjećivala psihologa. Ali to nije tema. Oprostite, ja nekako, taj dan doživljavam kao najružniji u životu. Otac mi je izgledao standardno kao i uvijek ali bila sam tinejdžerica nisam ga baš doživljavala. Bio je jako strog, zapravo sam ga se bojala i ja i moj brat.

SUDAC: Je li spominjao nekakve priče sa ratišta? ANA: Ne sjećam se.
SUDAC: Je li bio uznemiren, zadihan, krvav? ANA: Nije.

MILOŠ: Lažeš!

ANA: Ti šuti, trebalo bi da priznaš, može te bit sramota!

MATE: Ana ćeri moja, smiri se.

ANA: Ne zovi me tako i ne govori mi da se smirim. Dosta mi je muškaraca koji se smatraju nadmoćnim i upravljaju mojim životom. Miloše reci ti ili ću ja.

MATE: Ana!
SUDAC: Recite.
MILOŠ: Moja bivša žena se samo osvećuje. ANA: On je ubio babu!
SUDAC: Koji on?
ANA: Miloš!
MILOŠ: Glupost.

ANA: Ajde bar jednom preuzmi odgovornost za svoje postupke. Šta radiš ti? Divan i krasan, pričaš da je rat zlo, izražavaš se poemski kao fino odgojen momak, a ono manijak! Eto što si! Psihopata!

SUDAC: Smirite se.
(Miloš skoro pa plače)
MILOŠ: Ana molim te mi imamo djecu.
ANA: Ah jaka stvar, pa da odrastaju sa ubojicom.
MATE: Ana djeca trebaju oca.

ANA: Trebala sam ga i ja. Trebala sam i muža. A to ste mi sve vi napravili. Časni suče, oprostite mi na digresiji ali biti žena u Lici je strašno. Od malih nogu sam ja maštala da se udam to sam jedino i znala. Jer mi je to majka maštala, jer je tatina ljubavnica to maštala, jer su sve moje prijateljice maštale. A onda sam shvatila da to nije moja želja. Ja želim uspjet. Bit svoj čovjek na svome. Ne trebam princa na bijelom konju trebam isključivo sebe. Tebe tata nikad nije bilo, a i kad si bio ko da nisi. Stalno si se derao, stalno smo bili u strahu od tebe. Pa cijelo djetinjstvo razmišljam jesil pijan. Pardon, koliko si pijan i dal te smijem nešta pitat bez da me odvališ od zid. Onda se udam pa Miloše isto od tebe dobijem. Od divnog i finog momka do tipa kojeg me strah. E pa neće me više bit strah. I neću ispunjavat ničija očekivanja. Miloše nisam ni glupa, ni koza, ni ružna ni debela, a nisu ni naša djeca. Nemoj mislit da ne znam da si i njima to govorio. Gotovo je. Došla sam ovdje isključivo da izravnam račune. A onda vas više niti jednog ne želim vidit.

MILOŠ: Ja sam ubio Jelenu Uzelac.
(Muk, svi šute, Miloš plače, Mate je u šoku, a Ana se neurotično smije)
SUDAC: Možete li ponoviti?
MILOŠ: Ja sam ubio Jelenu Uzelac.

SUDAC: Jeste li svjesni što govorite?
MILOŠ: Jesam.

SUDAC: Ovaj posao radim preko dvadeset godina ali ovakav slučaj nikad nisam doživio. Morat ću kazniti sve svjedoke radi lažnog iskaza, i Vas Mate isto.

MATE: Eto ti ludog života. Pola sam ga proveo rintajući, pola ubijajući, a pola sudeći se zbog neke pizdarije. Ko da je bitno ko ju je ubio. Pa bio je rat. Svi smo bili u strahu. Sad se svi zgražaju, pričaju o kodeksima, pravilima il što ti ja znam čemu. Ko da tu ima pravila, brate mili, ili ti ili on. Ona ko kog, da me ti Ana ne optužiš da ne držim do žena. I one su ubijale, svi smo. Pa hodamo po litrama krvi i po kostima. Ja vrištim u snu ko malo dijete. Imam epilepsiju. Puko mi čir. Znam zaboravit datum pa se ne mogu sjetit ničeg od devedesettreće pa nadalje. Ko munjen. Pijem da zaboravim. Žena mi spava u boravku jer je u sobi smrad koji se ne da isprat, a nije to alkohol to je moj strah. Jer sam bio u strahu. I u nenormalnim okolnostima. Moga sam fino otić u neku stranu zemlju, djeca bi mi danas bila ministri. Ja bi vozio neki lijepi auto, a ne krntije, pušio bi malboro a ne duvan iz Bosne. Od onog motanja filtera mi se ruke tresu ko nekoj babi. O jebem ti babe, da izvinete sudče. Evo do čega smo došli. Mi smo časni sudče ujebana generacija, izgubljene duše koje stalno čekaju nešto, a ne znamo što. Valjda smrt. Oprosti mi ćeri, znam da sam bio kreten, a kad jesam kreten. Ti si mi dite volim te, i Mateja isto volim iako je čudan i sigurno nikad neće zarađivat. Ja sam mu reka kad je upisao tu glumu, što li je to već da neće imat za burek, a jogurt ću mu ja morat kupovat.

ANA: Voliš ti kupovat jogurte, da.
MATE: Oprosti mi. Volio bi jednom vidit unuke. ANA: Ne.
MATE: Miloše, ti si dobar dečko. Iako si Srbin.

SUDAC: Vidim ja ovo ko da ste kod popa pa se ispovijedate, a ja kasnim na ručak, rasprava završena.

ČUJE SE UDARAC ČEKIĆA OD STOL. MRAK. KRAJ.

3. ČIN
Mjesto: Zatvor u Gospiću Vrijeme: 2007. godina

Isti prostor koji sada predstavlja prostoriju za posjete u zatvoru, vidimo hrpu stolica i Miloša kako nekog čeka okrenut je prema publici. Policajac izvan prostorije pregledava gospodina koji djeluje nervozno.

POLICAJAC: Imate li potvrdu, Vi mu niste u rodu?
MATEJ: On je moj bivši šogor. Imam, evo, samo malo ( kopa po torbi). Aha evo

ga. Sud u Karlovcu.
POLICAJAC: Torbu ostavite, ispraznite džepove. (Matej to napravi, policajac

ga pregleda). Evo uđite, Dejanović čeka.
Miloš kao da ne razumije tko ga je došao posjetiti. Blijedo se gledaju dok Matej

sjeda nedaleko njega okrenut prema publici.

MATEJ: Nisam bio tu od devedesettreće. MILOŠ: Bojim se da ne razumijem, tko ste vi?

MATEJ: Ti dobro izgledaš, godi ti zatvor. Sigurno samo čitaš filozofe i razvijaš vlastite teorije o stoicizmu. (usiljeno se nasmiju)

MILOŠ: Nisi mi došo bit barjaktar.

MATEJ: Bez brige bio sam na rastavi. Ja sam je dovezao, živila je kod mene za prvu ruku u Zagrebu.

MILOŠ: Kako je ona? Kako su mi djeca.
MATEJ: Odselili su svi, u Njemačku. Ana tamo organizira neke izložbe, ide joj dosta dobro. Djeca stalno viču „Scheisse“ to je prvo šta su naučili.

Miloš postaje sve emotivniji.

MILOŠ: A ti? Čuo sam da si glumac? Jesam te vidio u nekoj seriji?

MATEJ: Koliko me samo nervira ta rečenica. Kao da ljudi nisu glumci ako nisu glumili u nekoj televisia presenta. Ko da mi diploma ništa ne znači. To što sam ja pet godina studiro to okači mačku o rep jer nisi bio u reklami za kaladont. Glumim u kazalištu. K A Z A L I Š T U. Pa ipak moji kolege koji su negdje izgovorili tri glupe rečenice bez smisla dobiju veći pljesak. Čuj mene što sam se iznervirao. Uglavnom zaposlen sam, dobro je sve, radim što volim.

MILOŠ: Bio bi jako dobar Kreont. Ponovo se usiljeno smiju.
MILOŠ: Stari?

MATEJ: Tata je dobro, do podne ima dva promila od podne pet. Anka je luda na njega, ona rinta u nekoj kuhinji od jutra do sutra, a on troši njene pare u kafani. Ispada da bi joj bilo bolje da ga nikad nije uhvatila. Karma je kučka. Uglavnom vuku kraj s krajem i svađaju se stalno.

MILOŠ: Pa ima penziju zar ne?
MATEJ: Ma ima džaba mu, to mu krediti i minusi pojedu. MILOŠ: Aha.
MATEJ: Kako je tebi tu?

MILOŠ: A dobro, okej je. U onom prvom zatvoru kako ga već zovete, Remetincu je bilo strašno. Tamo nas je bilo osam evo jebeš mi sve u ovakvoj sobi. Onda se pereš jednom tjedno svi smrde. Tamo su narkomani pa se odvikavaju sve nas

skupa potrpaju. Neki tip je sjedio u čučavcu. U punom čučavcu! Takvo šta u životu nisam video. Za večeru šaka pašte, tu sam smršavio preko 20kg u tih dva mjeseca kolko su me procenjivali. Strašno. Ovde mi je dobro ovde sam se dobio. Idem na tečaj pčelarstva.

MATEJ: A ti malo hrvatski malo srpski pričaš. MILOŠ: Kad ne znam više čiji sam. (neugodna tišina)
MILOŠ: Šta si došo? Šta oćeš?

MATEJ: Hoću znati zašto si mi ubio majku.
MILOŠ: Molim?
MATEJ: Ana mi je sve rekla, nemoj poricati.
MILOŠ: Dobio sam zapovijed.

MATEJ: Od koga?

MILOŠ: Od svojih. Trebao sam vas sve pobit, al nisam mogo voleo sam Anu, onda sam nekako, kad je tvoja majka uzela pušku da nas upozori opalio u nju. Nisam baš razmišljao.

MATEJ: Ti si jebeni psihopat! Trebao bi bre da truneš tu zauvijek! POLICAJAC (ulazi): Je li sve u redu?
MILOŠ: Je.
MATEJ: Nije.

POLICAJAC: Drugi mi je dan danas na poslu, ajde nemojte radit sranja. Ispast će da ja ne znam što radim.

MATEJ: A pa jel znate?

POLICAJAC: A jel znaš ti glumit? Nigdje te nisam gledao.
MATEJ: O majko mila. Ljudi moji glumci ne rade isključivo na televiziji. MILOŠ: On radi u teatru.
POLICAJAC: A jel? Nisam nikad bio. To u Zagrebu?
MATEJ: Da da u Zagrebu.

POLICAJAC: Imate još desetak minuta pa nemojte radit sranja. Idem jednu zapalit. Nikako da odem na wc danas, e pa bome sad sam skuvo fino tursku kavicu i jedna cigarica i bit ću ko novi. Al do tad vas moram otpratit. Pa molim vas ne ujebavajte mi metabolizam. (ode)

MATEJ: O živote apsurdu.
MILOŠ: Tvoju majku sam najviše voleo od svih, bila je draga žena, jako požrtvovna.

MATEJ: A ko je onda ubio Jelenu Uzelac? Vidio si mog starog?

MILOŠ: Nisam. To je bilo dogovoreno između naših vojska. Nju je ubio neki biti tip, pa smo morali nać nekog vašeg ko bi preuzeo odgovornost za nju. A isti taj tip je ubio neku našu djecu pa su našli isto nekog lijevog da preuzme na sebe.

MATEJ: Kako si mogao samo biti s Anom cijelo vrijeme? Spavat s njom, gledat je u oči. To je bolesno.

MILOŠ: Znam. Znaš li kako je saznala?

MATEJ: Kako?

MILOŠ: U snu sam govorio, tako. Pa me pitala jedno jutro, pa sam priznao. Mene to izjeda. Mene cijeli taj rat izjeda. Šta smo bili, na početku života. Hteo sam nešta jebemu selo. Hteo sam da studiram filozofiju, da putujem u egzotične zemlje. Da budem sljedbenik jebenog Sai Babe. A šta? Nisam ni izdrkat naučio i morao sam zakapat leševe. Ubio sam ženinu majku iz čega. Iz pizde materine eto. Da nekog ubijem. Pa da mene moji ne ubiju. Sjećaš li se mrtvih krava? Svinja? Ne sjećaš se ti bio si mali. To je bilo strašno, taj smrad. Bili su posvuda. I vrane koje ih žderu, jebene svrake. Gavranovi što li su već. I jastrebovi, Te jebene ptičje glasove još sanjam. Kad lete negdje znam da su tamo mrtvi. Bile živine ili ljudi. Ko da je to tad bilo bitno. I sad oko zatvora stalno lete, ja kad ih čujem dođe mi da se ubijem. Šta imam od života? Šta kad izađem van? Nemam ni žene, odvela mi decu. Šta kad se vratim u Beograd? Radit ću za neku crkavicu, prestar sam da uživam. Ja od jebenog rata zapravo ne uživam. Svima nam je ujebalo živote.

MATEJ: Tu si u pravu. Svima nam je ujebalo živote.
POLICAJAC: O pa nešto ste tihi, a napetost se može rezat nožem. Što ste ono rekli šogor?
MATEJ: Bivši.

POLICAJAC: Ohoh pa onda razumijem što ga ne volite hahaha. Ne bi ni ja volio kretena koji mi ostavi sestru, i još k tome Srbin.

MATEJ: Ona je njega ostavila.
POLICAJAC: Jer ubija svoje babe po svom selu.
MATEJ: Tako nekako.
POLICAJAC: E što te ja nisam nigdje sreo.
MILOŠ: Jel vi to meni pretite?
POLICAJAC: Di bi ja i još prve dane posla pif.
MATEJ: Što niste vi prestari za tek se zaposlit.

POLICAJAC: Radim ja cijeli život, sad sam dobio promaknuće. E ubili me prometni znakovi, ubili. Te zvizdan, te ti jebu mater stalno. Premale su to pare za taki poso. A ovdi mi fino. Otključam ih rijetko malo lupim pendrekom po ćeliji i

eto prođe smjena. A i plaća je veća. Pogotovo ako radim noćne. A što ti mene ispituješ, el ja tebe pitam zar nisi prenepoznat za glumca.

MATEJ: Pa zapravo, tehnički, da već ste me pitali to.

MILOŠ: Možete li nas ostavit da popričamo?

POLICAJAC: E bome ne mogu, neće me sraćka, a i zanima me što pričate.

MATEJ: Ubio mi majku.

POLICAJAC: Ma ko? Čiju? El tebi ta baba bila majka?

MATEJ: Ma nije on ubio babu, samo ga moja sestra natjerala da prizna to da spasi mog ćaću.

POLICAJAC: A bome fino te nasamarila hehe. Iako za mater bi dobio više godina nego za ratni zločin. Al dobro, djeca trebaju oca, makar i tebe takvog. A jel ti znam ćaću ja?

MATEJ: Mate Ćaćić.
POLICAJAC: Ma Mate!!!Nemoj se šalit. Ajme vraćam se odmah.
MILOŠ: Što mu pričaš to? Još će me ponovo osudit.
MATEJ: Pa neka, što to mene briga,
MILOŠ: Imaš li ti ženu?
MATEJ: Ja sam gej.
(ulazi policajac sa rakijom i trima čašicama)
POLICAJAC: Evo da nazdravimo za Matu.
(svo troje usiljeno piju rakiju, odjednom se počinju redat runde)
MILOŠ: Znao sam. Još od malih nogu si se igro barbikama.
MATEJ: Nisam peder zbog igračaka, takav sam.

MILOŠ: Jel Mate zna?
MATEJ: A kao zna, al pravi se da ne zna.

POLICAJAC: Ahahaha Matin sin pa peder ma vas dvojica ste show. Ajme Bože fala ti na ovom poslu.

MILOŠ: Mariji ne bi smetalo.
MATEJ: Ne spominji mi majku.

MILOŠ: Pa ako baš hoćeš znat, tvoj stari se uopće nije ljutio, njemu je čak laknulo jer nije znao kako bi je ostavio.

MATEJ: Morat ću i ja k psihijatru.

POLICAJAC: Ma oni samo grabe lovu. Popijte još, ovo sam ja peka. I tako velite, ti mu koknuo mater, a priznao nešta stoto s čim nemaš veze jer te bivša žena nagovorila. Pa eto ti glumac ovo ti je to tvoje kazalište.

MATEJ: Moj je život jedna velika predstava.

POLICAJAC: A svačija je. Ko da moj nije. Em ti prometni znakovi o kojima sam vam priča, em ovaj grad. Ja sam se tu rodio, al majke ti nekad mi dođe da odem na Velebit uzgajat ovce.

MILOŠ: I meni, možemo skupa kad izađem.

POLICAJAC: Ma ja ću tebi kupit jednosmjernu kartu za Beograd, pa ti tamo sa svojima čuvaj ovce.

MILOŠ: Mogo bi vas prijavit za ovakvo razgovaranje.
POLICAJAC: A ma ko bi tebi vjerovao, ubojica baba, a ja ugledni građanin. Al s tobom bi već moga ić u šetnju po Velebitu.
MATEJ: A da?
POLICAJAC: Pa da me naučiš glumit.

MATEJ: To je talent, to se ne da naučit.
MILOŠ: Jel ja smetam u ovom divnom spoju, jesil doša posjetit mene il se pališ na uniforme.

MATEJ: Htio sam čut ispriku i znat zašto, al očito ispriku neću dobit. A i ne znam jel sve što si mi ispričao istina.

MILOŠ: Istina je, što bi ti lagao. I oprosti, žao mi je.

MATEJ: Hvala. Ovako onda možda mogu nastavit živit bez bijesa. Bez naglih drhtavica i preskakivanja srca. Možda mogu mislit da je mama otišla, ako ništa sretna zbog Anine svadbe. I nadam se da u onom mraku nije vidjela ko ju je ubio. I da se nije dugo patila, Sve mi je u magli. Cijeli život mi se vrti oko tog kurčevog rata. Ja se onog prije jedva i sjećam. Nešto iz ćaćinih priča al kako da znam da je i to sve istina. Sve je kao nekakav veo tajne oko mene. A mogo sam imat normalan život. Mogo sam živjet negdje daleko gdje me ne bi osuđivali. Mogo sam čak možda biti i prvak HNK.

POLICAJAC: Prošlo vam je vrijeme, a i meni smjena. Idemo na kavu?
MATEJ: Može. Zbogom Miloše.
POLICAJAC: Pričekaj me vani, samo da ga ja zatvorim u ćeliju.
MILOŠ: Zbogom, pazi mi na djecu.

KRAJ.