Drame
Poput dlanova
Usamljeni bračni par razgovara o tome kako obilježiti vlastitu godišnjicu braka. Tu istu večer, uoči godišnjice, shvate da nisu toliko daleko od ostvarenja svojih želja kako im se na prvu možda činilo.
LIKOVI:
Majka (kasne četrdesete)
Otac (kasne četrdesete)
Ona (srednje dvadesete)
On (srednje dvadesete)
OTAC: Oni se druže.
MAJKA: Tko?
OTAC: Jučer sam poslao poruku s pitanjima di si i hoćemo li na piće …
MAJKA: I ja isto.
OTAC: … ali odgovora nisam dobio.
MAJKA: Ni ja isto.
OTAC: A baš sam pomislio kako bi bilo prigodno da se vidimo.
MAJKA: I ja isto.
kratka pauza
MAJKA: Jer sutra slavimo.
OTAC: Tako je. Pa da ih obavijestim da su pozvani s nama proslaviti. Odnosno mi s njima, odnosno da se podružimo jer se dugo nismo podružili. Tako. Na taj način, mislim … da nas netko posjeti. Ili da mi nekoga posjetimo. Da nekome skuhamo večeru ili ručak.
kratka pauza
OTAC: Ili da nama netko skuha večeru ili ručak.
MAJKA: Ta druženja postala su sva nekako usputna, uglavnom po kafićima, i to ako rade. Shvatila sam da do druženja rijetko i dolazi ako nije u pitanju kava ili neko drugo piće. Kao da se ne možeš družiti igdje drugdje i zbog kojeg drugog razloga. Kao da nemamo razloga i s kim se sastati ako nije zbog kave ili pića. Mora biti kava ili piće da bismo se uopće sastali i s kim.
OTAC: Šalica kave mjera je za dozu razgovora i interesa. Onoliko koliko je te tekućine u šalici, toliko će i trajati razgovor. I utoliko nema šanse da se ikoje dublje teme dotaknemo, ili da se dotaknemo nekoliko posve različitih tema, ili da zaista saznamo kako je nekome trenutno u životu. Kada zadnja kap dođe na red, osjećam se kao u trenucima kada se neki alarm ili zvono oglasi da je nečemu došao kraj ili da je moje vrijeme isteklo.
kratka pauza
OTAC: Kao da nije bitno kako smo, što osjećamo, …
MAJKA: Šalica kave ili klupa u parku. Šalica kave mjera je za trajanje, a klupa u parku mjera je bliskost. Ako je klupa dovoljno dugačka, osoba s kojom se družiš sjest će skroz na njen drugi kraj tako da, ako je slučajno buka u gradu, tu osobu nećeš ništa čuti ili ćeš vrlo slabo doživjeti sve što govori. Izvlačit ćeš bit iz konteksta, iz riječi koje intuitivno prepoznaš po zvučnosti, ali sam sadržaj ili njegova emotivna podloga, ostaju potpuno usputni. Ako ih kojim slučajem doživiš, doživiš. A ako ne, nikome ništa.
OTAC: Nije ni prirodno družiti se tako kao da se radi o posjetama u bolnici ili u zatvoru.
MAJKA: Nije sve to tek sada počelo, traje to već godinama. OTAC: Mislim da s WC-om nešto nije u redu.
MAJKA: Oni se druže, a mi nismo s njima.
OTAC: A čovjek više ne može ni pobjeći negdje kada te takve stvari povrijede.
MAJKA: Povrijeđen si?
OTAC: Jesam. A ti?
MAJKA: Jesam. I to jako.
OTAC: Boli. Jako.
MAJKA: Vidjela sam da se druže u kafiću jedva dva sata nakon što sam poslala poruku s pitanjem kako si i izjavom da bih ju voljela vidjeti. Na što odgovora nisam dobila.
OTAC: Kada?
MAJKA: A neki dan, ne znam više. Pokušavam zaboraviti.
OTAC: Nisi ništa rekla.
MAJKA: Jer sam htjela zaboraviti. Ali ne uspijevam.
OTAC: Žao mi je. Jako.
MAJKA: I meni.
OTAC: Nedostaješ mi.
MAJKA: Zašto bih ti ja nedostajala? Pa tu sam.
OTAC: To sam mu napisao. Odgovora nije bilo. A ni rođendan koji se u međuvremenu bližio mi nije čestitao.
MAJKA: Zato si i bio potišten cijeli dan.
OTAC: Da … čak su i djeca primijetila da nešto nije bilo u redu kada su me nazvala da mi čestitaju rođendan. Zašto me sve to toliko pogađa?
MAJKA: Pa potrebni smo si svi međusobno. Zato te pogađa. Zato nas pogađa.
OTAC: Ni otputovati negdje u miru više ne možeš, pa da malo pobjegneš i zaboraviš na sve.
MAJKA: Ni prije se nije moglo samo tako otputovati. Barem mi nismo mogli.
OTAC: A sada kada bismo možda i mogli, sada kada su djeca velika, i kada smo i mi malo slobodniji, sada ne možemo jer je hrpa rizika koju se mora preuzeti. A koju mi se ne da preuzimati.
MAJKA: Niti meni. Ako ideš na odmor onda ideš na odmor, ne ideš riskirati. U kuhinji je ostala curiti voda.
OTAC: Tako je. Jedva uštedimo za nešto i onda da damo novce za putovanje na koje ćemo otići s ogromnim pritiskom. Prvo s pritiskom da trošimo novce koje smo jedva uštedjeli, a onda i s pritiskom da ćemo se vratiti kući bolesni.
MAJKA: Ne da mi se s tim pritiskom igdje putovati. Ovaj prvi mi je i ovako dovoljan. Sjećaš li se, kada smo se spremali za ono naše prvo veliko putovanje s prijateljima da smo morali posuditi fotoaparat jer nismo mogli imati i svoj fotoaparat i otići na putovanje?
OTAC: Sjećam se, da. Ili vlastiti fotoaparat ili krstarenje brodom. Oboje – nije moglo.
MAJKA: Ali zato što smo imali bilo kakav fotoaparat sa sobom, sada imamo ovu fotografiju palminih grana na zidu.
OTAC: Koja nas svaki dan podsjeća na to putovanje. (za sebe) S prijateljima.
MAJKA: I koja nas svaki dan podsjeća da smo morali birati između fotoaparata ili putovanja.
kratka pauza
OTAC: A bilo bi lijepo da jednom godišnjicu braka dočekamo negdje drugdje. Ne ovdje, u ovom stanu. Niti s djecom. Niti kod tvojih na selu. Niti s prijateljima koji nas se ne sjete po godinu dana, a svejedno ih uporno zovemo i želimo vidjeti. Da godišnjicu proslavimo putovanjem i da smo za godišnjicu braka turisti.
MAJKA: Bilo bi. Ali ne bih novce koje smo uštedjeli baš davala za dvostruki pritisak. Bez obzira na godišnjicu.
OTAC: Je li bismo uopće znali opet biti turisti? Kako se ponašaju turisti?
MAJKA: Ne znam. To je nekakav poseban način ponašanja. Čim postoji imenica koja označava tu skupinu ljudi, znači da postoje i neke posebne karakteristike koje pripadaju toj skupini ljudi.
OTAC: E, jesi čula da neki dižu kredit za skijanje?
MAJKA: Što, što?
OTAC: Ima ljudi koji dignu čitav jedan kredit da bi otišli zimi na skijanje.
MAJKA: Suludo.
OTAC: Da. Dignu kredit da bi bili turisti. Ja sam mislio da se kredit diže za stan, kuću ili novi auto.
MAJKA: A to su valjda ti neki novi načini …
OTAC: Pa nismo mi toliko stari, pa da nismo upoznati s tim novim načinima …
MAJKA. Nismo stari, ali nismo ni ti koji dižu kredit da bi bili turisti.
tišina
OTAC: Što ćemo onda sutra?
MAJKA: A kao da moramo išta. Umorna sam, idem spavati.
OTAC: Ne moramo. Ali smatram da zaslužujemo.
MAJKA: Hoćemo pozvati djecu da dođu?
OTAC: A što ćemo njih opterećivati? Tko zna koje sve planove imaju sutra.
MAJKA: Istina.
OTAC: Prijatelji ne odgovaraju. Već mjesecima. Ne znam ni zašto sam pomislio da će sad.
MAJKA: Istina.
OTAC: Mora li se uopće nešto slaviti s nekim? Može li se nešto naprosto slaviti?
MAJKA: Ovaj šum je sve glasniji …
OTAC: Čekaj …
tišina
MAJKA: I?
OTAC: U kuhinji ne curi ništa.
tišina
OTAC: WC školjka je isto u redu.
MAJKA: Puno je pijeska u sobi.
OTAC: Možda smo ga unijeli cipelama.
MAJKA: Idem po usisavač.
OTAC: Ma nećeš ovako kasno navečer usisavati.
MAJKA: Onda idem po metlu.
OTAC: Čekaj.
MAJKA: Evo samo da uzmem metlu.
OTAC: Čekaj … sve ga je više i više.
MAJKA: Pomakni se.
tišina
MAJKA: Što više metem, to ga sve više ulazi.
OTAC: Pa rekao sam ti …
MAJKA: Prati tragove.
kratka pauza
MAJKA: Vode nas do … palmi.
OTAC: A ovaj je šum nekako … sve bliži i bliži.
kratka pauza
OTAC: Gle, grane se njišu. (više za sebe) I osjetim miris mora.
kratka pauza
OTAC: Pusti metlu. Odi tamo. Vidi kako je lijepo, ja ću pomesti pa dođem.
tišina
MAJKA: Ovoj plaži nema kraja. Gle …
OTAC: Hajdemo nazad.
MAJKA: Ne idemo nazad. Ovo se ne viđa svaki dan.
OTAC: Sunce sja kao da je ljeto, a zima je.
MAJKA: I more je toplo kao ljeti.
OTAC: Ne znam što se čini kada imaš ovakav prizor ispred sebe. Što se s ovakvim prizorima inače radi?
MAJKA: Zapliva se u njima.
OTAC: Zaplivajmo onda.
MAJKA: Bilo bi baš lijepo da je i neki grad u blizini.
OTAC: Eno jednog, okreni se.
MAJKA: Prošećimo prvo do grada.
Šetaju.
OTAC: Lijep je grad.
MAJKA: Nisam ovakve zgrade nikada vidjela.
kratka pauza
MAJKA: Tako je nekako lijepo. A inače mi nije.
OTAC: Što ti nije?
MAJKA: Pa tako lijepo dok se šećem gradom.
OTAC: Ja više ni ne šetam gradom. A nije da mi se ne da.
MAJKA: Ovdje nema nikoga.
OTAC: Čuo sam nekakvu vrevu par ulica niže. Kao da nas iščekuje nekakva gomila ljudi.
MAJKA: Čini ti se.
OTAC: Ne razumijem.
MAJKA: Čini ti se da nas netko iščekuje.
OTAC: Zvuk gomile sam sigurno čuo.
MAJKA: Nasmijan si ovdje.
OTAC: I ti, također.
MAJKA: Jesam. Lijepo mi je.
OTAC: Volio bih da dođemo do onog mosta. I da ga prijeđemo.
MAJKA: Kojeg mosta?
OTAC: Onaj tamo most. Gle!
MAJKA: Gdje?
OTAC: Tamo ravno, točno ispred.
MAJKA: Ne vidim nikakav most.
OTAC: Kako ne? Tamo ravno je most, a iza mosta je nekakvo brdašce.
MAJKA: Ispred? Gledam samo ravno?
OTAC: Da.
MAJKA: Ja ispred sebe vidim jedino nekakvu obalu uz koju su privezani brodići.
OTAC: Je li? Ja ne vidim brodiće.
MAJKA: Nema veze, idemo ravno, pa ćemo vidjeti što je zapravo tamo.
OTAC: Je li se sjećaš kako smo stigli do ovdje?
MAJKA: Sjećam se mora i plaže.
OTAC: I puno palmi.
MAJKA: Da.
OTAC: Trebamo se samo sjetiti koje naselje ima most poput ovog.
MAJKA: Nijedno naselje zasigurno nema u blizini pješčanu plažu.
OTAC: Ali imaju mostove koliko se sjećam.
MAJKA: Ja ovdje ne vidim nikakav most.
OTAC: Kako ne vidiš? Ispred tebe je.
MAJKA: Ja ispred sebe vidim male brodiće i ponovno more.
OTAC: A gdje ćemo dalje? Ja bih na most.
MAJKA: Ne znam, ja ne vidim nikakav most.
OTAC: Slobodno odi prema brodićima. Ja ću na most pa prema brdu.
MAJKA: Može. Samo da vidim u koji bih ušla.
kratka pauza
MAJKA: Hej! Gdje si nestao?
ONA: Oprostite, trebala bih ući u brod i odvezati ga.
MAJKA: Jao, oprostite.
ONA: Nema nikakvog problema.
MAJKA: Imate jako lijep brodić.
ONA: Hvala puno.
MAJKA: Baš je jako lijep.
ONA: Uređujem ga već godinama.
MAJKA: Godinama? Kako mislite godinama?
ONA: Kako kako mislim godinama?
MAJKA: Pa tako ste mladi, a već imate svoj brod.
ONA: Kupila sam ga polovnog, a velika želja mi je bila imati svoj brodić.
MAJKA: Jako lijepo. Ja se jako dugo nisam vozila brodom.
ONA: Ja upravo krećem na jednu vožnju. Možete sa mnom.
MAJKA: Mogu li?
ONA: Evo, zovem Vas sa sobom.
MAJKA: Trebala bih samo mužu reći gdje idem. Da me zna naći.
ONA: Pa rekao Vam je da slobodno odete na brodić, a da će on na most.
MAJKA: Je li i Vi vidite taj most? Ja ga nigdje ne nalazim.
ONA: Pa evo ga ispred Vas.
MAJKA: Ispred mene …
ONA: Idete li?
MAJKA: Idem.
*
OTAC (za sebe, misleći da je Majka pored njega): Koliko ljudi
… Ovaj most samo što ne pukne.
ON: Most neće puknuti, ne morate se bojati.
OTAC: Molim?
ON: Brine Vas ova gomila ljudi.
OTAC: Nisam znao da se moja zabrinutost može uočiti u ovakvoj gužvi.
ON: Brine Vas da im se nećete moći pridružiti. OTAC: Kako znaš?
ON: Jedini ste koji zastajkujete.
kratka pauza
OTAC: Zašto zuriš u ljude?
ON: Ne znam.
OTAC: Ljudima može postati neugodno kada shvate da ih promatraš intenzivnije nego drugi slučajni prolaznici.
ON: Moguće.
OTAC: Ne razmišljaš o tome?
ON: Razmišljam kada oni počnu razmišljati o meni. Kao sada Vi, na primjer.
kratka pauza
OTAC: Zabrinuo sam se, da.
ON: Krenuo si prema onoj kućici?
OTAC: Da. Prema brdu.
ON: Kućica nije na brdu.
OTAC: Gdje je onda kućica?
ON: Samo ravno na kraju staze.
OTAC: Ako se poželim vratiti, tražim ponovno most.
ON: Da.
OTAC: Ravno niz ulicu, točno nasuprot mosta, je šuma puna palmi.
ON: Ne sjećam se gdje su točno palme.
OTAC: U redu. Onda ću se orijentirati prema ovome mostu kada se odlučim vratiti nazad.
*
ONA: Najviše volim otploviti dovoljno daleko da ne vidim kopno.
MAJKA: A kako se vratiš nazad?
ONA: Ne vratim se.
MAJKA: A kada ćemo se vratiti?
ONA: Kada dođemo dovoljno daleko onda ćemo se vratiti.
MAJKA: U redu.
kratka pauza
MAJKA: Zašto baš brod?
ONA: Pučina mi omogućuje da sama odlučim gdje ću ići, kada ću ići, gdje ću skrenuti i kada ću skrenuti.
MAJKA: A je li brod ima neko ime?
ONA: Brod se zove Palma.
MAJKA: Lijepo i jednostavno.
ONA: Kod kuće imamo jednu divnu fotografiju palminih grana. Fotografija je toliko velika da ti se čini da se grane njišu ako dovoljno dugo gledaš u nju.
MAJKA: To je fotografija s putovanja na koje smo davno išli s jednim našim prijateljima.
ONA: Slika je jako lijepa. I jako mi je draga.
MAJKA: Je, lijepa je. Samo što je njen značaj nekako kroz godine izblijedio. Zajedno i s nekim odnosima i sjećanjima.
ONA: Treba se uhvatiti onog kopna koje se nađe ispred tebe, i to onog koje baš ne možeš zaobići.
MAJKA: Ali ne vraćamo se kopnu nego ljudima. Ja se moram u jednom trenutku vratiti kopnu zbog ljudi prema kojima imam neku odgovornost.
ONA: Ljudi su nam uvijek blizu. Iako nam možda nisu uvijek na vidiku.
tišina
ONA: Idemo skočiti u more.
MAJKA: Može.
*
ON: Uhvatim se, tako, da samo stojim i promatram pokušavajući shvatiti o čemu netko razmišlja i kako se zbog toga osjeća.
OTAC: Molim?
ON: Pitao si me zašto zurim u ljude.
OTAC: Aha.
ON: Uglavnom ni ne primijetim da to radim.
OTAC: Ne opterećuje li te to? Da znaš kako se neki slučajni prolaznik osjeća.
ON: Opterećuje me.
OTAC: Ja, recimo, promatram ljudima dlanove.
ON: Ne opterećuje li te to?
OTAC: Opterećuje me.
ON: Dlanovi sve stoički podnose.
OTAC: Način na koji ih ljudi drže govori puno o tome u kakvom se trenutku netko nalazi. Na rastancima, na primjer, lice može biti uplakano, ali dlanovi mašu u znak pozdrava rasprskavajući suze ili stišću nečija leđa u zagrljaju nastojeći te suze progutati.
kratka pauza
OTAC: Ne sjećam se kada sam zadnji put doživio takav rastanak. ON: Popni se sa mnom na ovo drvo.
OTAC: Ne znam hoću li moći.
ON: Čekaj …
kratka pauza
ON: Stavi ovdje nogu.
OTAC: U redu.
ON: Sada ovdje …
OTAC: Okej …
ON: Sad mi pruži ruku …
OTAC: Evo …
ON: I eto nas.
OTAC: Mislio sam da je ovo brdo bliže.
ON: Volio bih imati kućicu na brdu.
OTAC: Ne sjećam se da sam ti to rekao.
ON: Na ovome mjestu zamislio si brdo, a na tom tvojem brdu nalazi se jedna kućica.
OTAC: Da, htio sam imati kućicu na brdu. Ne sjećam se ni kada sam zadnji put pomislio na to.
ON: Je li ti udobno ovdje na grani?
OTAC: Je.
Sjede u krošnji nekog stabla.
ON: Kao neke dvije ptice smo.
OTAC: Jesmo.
ON: Ali ptice mogu i više …
*
MAJKA: Plivamo već dugo, a uopće se nisam umorila.
ONA: Možemo malo i stati i samo plutati, ne moramo samo juriti plivajući.
MAJKA: Ja ako sam u moru samo plivam. Niti se ne sjetim da mogu samo opušteno plutati.
Plutaju.
MAJKA: Ovi oblaci su sve niži.
ONA: Lijepi su i bijeli.
MAJKA: Čine se jako mekani. Ali zaista su nam sve bliže i bliže.
ONA: Pa neka su, ništa nam se neće dogoditi.
MAJKA: Sve manje vidim sve oko sebe. Jesi tu?
ONA: Jesam.
MAJKA: Ali slabo te čujem.
ONA: I ja tebe. Ne brini, malo sam otplutala. Vidimo se gore.
MAJKA: Čekaj, a što s brodom? Možda bismo trebale otići po njega.
ONA: Ne brini.
MAJKA: Oh, tako smo visoko sada.
ONA: Da. Vidi, odavde vidiš čitav grad.
MAJKA: Eno ga i brodić.
ONA: Eno i pješčane plaže na kojoj ste se na početku našli.
MAJKA: I ulice kojom smo hodali.
ONA: I lijepih zgrada koje ste vidjeli.
MAJKA: Eno, i obale na kojoj smo se nas dvije upoznale.
ONA: Eno i zelenih palminih grana …
MAJKA: Njišu se poput dlanova koji nam mašu.
ONA: A vjetra niotkuda.
MAJKA: Sunce je tako blizu, a ne prži … Gle, netko nam prilazi.
OTAC: Heeeeeeeej.
MAJKA: Heeej.
MAJKA: Ti siiiiiii …
OTAC: Jesaaaaam.
MAJKA: Pa gdje si nestao?
OTAC: Otišao sam prema mostu.
MAJKA: Ja sam se družila sa … sa …
Nje odjednom nema.
OTAC: I ja isto. Sa … gdje je sada? Bio je iza mene.
Nema ni Njega.
MAJKA: Jako mi je lijepo.
OTAC: I meni. Nisam znao da se može hodati ovako visoko.
MAJKA: Niti ja.
OTAC: Hoćemo skočiti?
MAJKA: Uh, ja se baš ne usudim.
OTAC: Ajde, daj mi ruku. Jesi spremna?
MAJKA: Jesam.
OTAC: Tri …
MAJKA: Četiri …
ZAJEDNO: SAD!
MAJKA: Letimo.
OTAC: Letimo.
MAJKA: Ljudi na ulicama, vidi …
OTAC: Svi se čine nekako veseli.
MAJKA: Kao da se u gradu sprema nekakvo slavlje.
OTAC: Za koje samo mi ne znamo.
MAJKA: Jer nismo pozvani.
OTAC: Eno onog brdašca.
MAJKA: Onog brdašca koje si vidio iza mosta?
OTAC: Na samom njegovom vrhu nalazi se nekakva kućica.
MAJKA: Ti si oduvijek htio kućicu na brdu.
OTAC: Želim vidjeti tu kućicu izbliza.
MAJKA: Odi.
OTAC: Hoćeš sa mnom?
MAJKA: Ja bih se vratila na brodić.
OTAC: U redu. Vidimo se uskoro.
*
MAJKA: Jesi se vratila?
Traži Nju po brodiću.
MAJKA: Gdje si?
Ne nalazi Ju.
MAJKA (veselo): Ostavila si mi poruku. (čita) „Čekam te na prvom kopnu koje nećeš moći zaobići“. (za sebe, ponovi) Na prvom kopnu koje neću moći zaobići …
Otiđe do upravljačkog dijela. Gleda u postav.
MAJKA (za sebe): Prvo ova tipka.
Nešto se dogodi.
MAJKA: Okej … Povuče ručkicu.
MAJKA: A sada ovo … Okrene šalter.
MAJKA (veselo): Upalio se. Radi.
Krene upravljati brodom.
MAJKA: Idem samo prema naprijed. I tražim prvo kopno koje ne mogu zaobići.
Plovi.
MAJKA: Tamo je neki greben. I nazire se neki gradić.
Sve mu je bliže.
MAJKA: Ali mogu isploviti kraj njega. S lijeve strane se prostire pučina.
Plovi dalje. Zatiče novi grad.
MAJKA: Ovo je zaista krasno. Možda bih se na kratko mogla zaustaviti ovdje.
kratka pauza
MAJKA: Ne, ne … zaustavljam se na kopnu koje ne budem mogla zaobići.
Nastavlja ploviti. U daljini uočava nove krajolike. MAJKA: Prekrasno je … no more me i ovdje vodi dalje. kratka pauza
MAJKA: Nikakav greben se ne ukazuje na horizontu. Možda sam trebala zauvijek ploviti …
tišina
MAJKA: Evo, nešto se nazire.
Približava se.
MAJKA: Netko mi maše s kopna.
ONA (dovikuje): Znala sam da ćeš stići.
MAJKA: Dočekala si me.
ONA: Sada kada si napokon tu, pođi za mnom.
*
ON: Krenimo dalje.
OTAC: A tu si … mislio sam da sam te izgubio.
ON: Nisi me izgubio, ne brini. Krenimo prema brdu.
OTAC: Brdo je jednako daleko kao i prije.
tišina
ON: Hoćemo li?
OTAC: Hoćemo. Samo … nije mi jasno kako sam tako promašio brdo.
ON: Nismo daleko.
OTAC: Ma samo mi se čini da smo već trebali biti na brdu koliko hodamo …
ON: Uvijek si volio hodati.
OTAC: Jesam. Ali u zadnje vrijeme slabo šećem. Dojadilo mi je. ON: Zašto?
OTAC: A sve je jedno te isto. I uglavnom šećem sam što mi baš i nije neko veselje.
ON: Pa evo, sada ne šećeš sam.
Hodaju.
OTAC: Stani …
Zaustavi Ga.
OTAC: Hoćemo li krenuti nazad?
ON: Zašto bismo krenuli nazad?
OTAC: Staza počinje biti izrovana i puna rupa.
ON: Ja ne vidim nikakve rupe.
OTAC: Kako ćemo ih preskočiti?
ON: Gdje su rupe?
OTAC: Eno tamo … i tamo. I ovdje.
ON: Ja ih ne vidim, vidim samo stazu koja vodi do kućice.
OTAC: Puna je blata i kao da je sve duža i duža. Već smo trebali biti na brdu.
ON: Pa mislim da trebamo samo zaobići te rupe.
OTAC: Pa valjda.
ON: Je li ovdje rupa?
OTAC: Jest.
ON: Je li i ovdje?
OTAC: Da.
ON: A tu?
OTAC: I tu.
ON: I još ovdje?
OTAC: Još tu, da.
ON: I evo nas.
OTAC: S druge strane mosta mi se činilo da je kućica jako daleko.
ON: A nije uopće bila tako daleko.
OTAC: Mislio sam da ćemo teško stići do nje, izgledalo je jako strmo za popeti se.
ON (s podsmijehom): I blatnjavo.
*
MAJKA: Gdje me vodiš?
ONA: Idemo u grad.
MAJKA: A u koji grad?
ONA: Vidjet ćeš.
MAJKA: Ti živiš ovdje?
ONA: Da.
MAJKA: Pretpostavila sam. Krećeš se kao da ti je ovdje sve poznato.
ONA: Blizu smo.
Šeću.
MAJKA: Pa i ja živim ovdje. Živimo u istom gradu!
ONA: Eto.
MAJKA: Možemo se onda i češće družiti.
ONA: Možemo.
MAJKA: Idemo na neko piće?
ONA: Nećemo na piće. Idemo za ovim ljudima.
kratka pauza
MAJKA: A to su neki turisti …
ONA: Jesu. Nitko neće primijetiti da ne pripadamo grupi.
kratka pauza
MAJKA (šapuće): Možda će nam biti malo dosadno u ovom obilasku s obzirom na to da smo iz ovog grada i da nam je sve manje- više poznato.
ONA: Možda i neće, treba pokušati.
MAJKA: U redu. (za sebe) Možda me ovaj grad napokon i iznenadi.
ONA: Idu prema crkvi.
MAJKA: A pretpostavila sam. Gdje bi drugdje i išli …
Zastanu. Slušaju.
MAJKA (šapćući): Je li misliš da su morali pokazati svećenicima to što izlažu o njihovoj crkvi?
ONA (šapćući): Mislim da jesu.
MAJKA: Ali zanimljive stvari govori …
Slušaju.
MAJKA: Što je sljedeće?(konspirativno i podrugljivo) Joj, još će me netko prepoznati s ulice da glumim turista u vlastitom gradu.
ONA: Mene taj osjećaj često niti ne napušta.
MAJKA: Koji osjećaj?
ONA: Da sam kao turist u svojem gradu.
MAJKA: Pa to je onda dobar osjećaj. Turistima je uglavnom lijepo.
ONA: Kao turist, ali bez svega što bi me trebalo učiniti turistom.
MAJKA: Dakle, stranac.
ONA: Dakle, u prolazu.
kratka pauza
ONA: Sada nas vode do kipa.
MAJKA: Kipovi ili crkve. Što drugo ovdje.
ONA: Pusti … na kraju ti je bilo zanimljivo ovo što se pričalo o crkvi.
MAJKA: Istina.
Slušaju.
MAJKA: Kako se taj kip sjaji … vidi …
kratka pauza
MAJKA: Nikada nisam vidjela da tako sjaji … Gle …
Kratka pauza prekinuta nekakvom zvonjavom.
MAJKA: Zvoni ti mobitel.
ONA (ne obazire se na zvonjavu): Sada nas vode do fontane.
MAJKA: A nisam čula što govori, zagledala sam se u taj sjaj … Nadam se da nas vode do stare fontane, a ne do one nedavno izgrađene.
ONA: Do stare fontane nas vode, da.
MAJKA: Volim tu fontanu.
ONA: I ja.
MAJKA: Dođe mi svaki put da skočim u nju. Pod njene vodopade. Ali onda se sjetim da je sva posrana. I od ljudi i od pasa. Nećeš se javiti?
ONA (ne obazire se na zvonjavu): I od ljudi i od pasa i od ptica.
Hodaju do fontane.
MAJKA: Vidi kako je fontana sada odjednom čista. Nikada ju nisam vidjela očišćenu. Hoćemo slušati izlaganje s nogama u fontani?
ONA: Može.
MAJKA: Možda će i ostali htjeti ući. Ali čini mi se da nitko ne primjećuje da smo ovdje, s njima.
Zvonjava prestane.
ONA: Čuj, taman pričaju o tome što se nalazi ispod fontane …
MAJKA: Ja ga sve slabije čujem. Oprostite, je li možete glasnije pričati?
kratka pauza
MAJKA: Oprostite! (Njoj) Ne čuje me.
*
OTAC: Valjda kućica nije zaključana.
ON: Nije. Uđi.
Ušavši u kuću zatiču fotografiju palminih grana.
OTAC: Palmine grane …
ON: Ne mogu se načuditi koliko je fotografija lijepa.
OTAC: Jedva se sjećam tog trenutka.
ON: Davno se dogodio.
OTAC: I? Što se tad događalo?
ON: Ništa. Bilo je lijepo.
Otac se rasplače.
OTAC: Sve o čemu mislim počelo je biti teško. Ovo brdašce koje mi se učinilo kao najljepše brdo na svijetu, na kraju mi je postalo opterećenje.
On ga obgrli.
ON: Brda nije niti bilo.
Otac i dalje plače. Kratka pauza.
OTAC: Lijep je stan u kojem živimo. Samo bih volio promijeniti laminat.
ON: Htio bih onaj smeđi, ali kojemu su daske velike.
OTAC (nastavi misao): … a ne ovaj s malim daskicama. Od kojih neke iskoče svaki put kad se počnemo kretati po stanu.
*
MAJKA: Gle, ostavljaju nas. Idemo za njima.
ONA: Pusti ih. Idemo kući sada.
MAJKA: Već?
ONA: Pa već smo dugo zajedno.
MAJKA: Mogle bismo možda još malo prošetati. Same.
ONA: Ići ćemo pješke do stana.
MAJKA: Može.
ONA: Mogla bih zauvijek ostati u onoj fontani.
MAJKA: I ja. Ali dok je onako očišćena.
ONA (kroz smijeh): Da, da …
kratka pauza
ONA: Poželjela sam zaroniti.
MAJKA: Dočekalo bi te kameno dno.
Zvonjava. Ista kao i prethodna.
MAJKA: Ovim se putem i ja vraćam svaki put.
Šeću.
MAJKA: A ti? Koliko već živiš u ovome gradu?
Ona ne odgovori.
MAJKA: Ova zvonjava ne prestaje. Možda bi se zaista trebala javiti.
Ona ništa ne odgovori.
ONA: Stigle smo!
MAJKA: Nisam te prije viđala ovdje.
ONA: Valjda me nisi primjećivala.
MAJKA: Oduvijek sam htjela imati svoj brodić. Baš poput tebe.
Zvonjava prestane.
ONA: Ja sam baš ogladnjela. Skuhat ću nam nešto.
MAJKA: Uđi.
ON: Mobitel ti je zvonio već nekoliko puta.
ONA: Zašto se nisi javio?
ON: Pa ne želim se javljati na tvoj mobitel, a da mi prije toga nisi rekla da to i učinim.
ONA: Zašto me nisi probudio? ON: Nazvat će opet.
ONA: Nisam bila toliko daleko.
ON: A gdje sam ja bio?
ONA: Posvuda.
ON: Nije me dugo bilo.
ONA: Čini ti se.
ON: Kada bismo trebali stići?
ONA: Za dva sata otprilike …
ON: Ne mogu ni zamisliti što će nas tamo dočekati. Jesmo li sve spakirali?
ONA: Jesmo.
kratka pauza
ON: Vidi kako se palme njišu.
ONA: Fotografija je toliko velika da ti se čini da se grane njišu ako dovoljno dugo gledaš u nju.
ON: To palmino lišće je poput dlanova koji mašu u znak pozdrava. Kao da odlazimo negdje.
ONA: Imam osjećaj da se više neću htjeti vratiti.
ON: I ja.
Opet zvonjava.
ONA: Halo?
GLAS: Ej, pa dobro jutro!
ONA: Dobro jutro, dobro jutro.
GLAS: Kada stižete?
ONA: Za dva sata.
GLAS: U redu. Čekamo vas na prvom kopnu koje nećete moći zaobići.
ONA: Vidimo se onda za dva sata.
GLAS: Ima jedna lijepa plaža tu u blizini.
ONA: Što se radi s takvim prizorima?
GLAS: Ne treba puno misliti. Čim stignete trebamo zaplivati.
ONA: Vidimo se uskoro.
GLAS: Sretan put!
ON: Znači, idemo prema prvom kopnu koje nećemo moći zaobići.
ONA: Da.
ON: Sve to je baš nekako lijepo.
kratka pauza
ON: Ove palme, samo se njišu. Nikome zapravo ne mašu.
ONA: Dođi ovamo.
ON: Gledam palme. I razmišljam … Valjda nam od svega neće ostati samo ta fotografija na zidu.
ONA: Je li čuješ i nekakav šum?
ON: Ne čujem.
ONA: Dođi ovamo.
Dođe.
ONA: Pridrži upravljač molim te.
ON: Sada čujem.
ONA: To su ljudi.
ON: Ne, to je komešanje pučine.
ONA: To je zvuk gomile.
ON: To što čujem je probijanje broda kroz morske valove.
ONA: Ali nismo sami na brodu.
kratka pauza
ON: Ti kao da prvi put ploviš …
ONA: Drži čvrsto upravljač.
ON: … ne može zvuk ljudske gomile biti glasniji od probijanja broda kroz morske valove.
ONA (preuzme upravljač): Prvo iskrcavanje je ovdje.
ON: Kad ćemo se mi iskrcati?
ONA: Mi nismo putnici.
ON: Znam.
ONA: Mi se ne iskrcavamo.
ON: Mi smo samo u prolazu.
ONA: Htjela bih samo jednom čuti kako zvuči plovidba bez putnika.
ON: Ja zato čujem samo šum valova.
ONA: Ili samo zamišljaš da čuješ jedino šum valova?
ON: Valove sigurno čujem.
ONA: Odavde, putnike se ni ne vidi. Jedino ih se čuje.
ON: Zato ni ne vjerujem da postoje.
tišina
ON: A je li ima netko tko putuje sam?
ONA: Ne znam. Njih se uglavnom ne čuje, kao da ih ni nema.