meni ikona

Pred vratima raja

Mahmutefendić Ida

U neimenovanoj javnoj ustanovi, Greta Udović, jedna od službenica i samohrana majka tinejdžera, započinje ljubavnu vezu s Draženom, jednim od niže rangiranih službenika. Veza ubrzo burno puca, jer Dražen Greti na nipodaštavajući način govori o njenom obožavanom sinu.
U međuvremenu, u ustanovi radni odnos zasniva Magda Heber, sestra članice Upravnog odbora ustanove, koja je ravnatelju ustanove, gospodinu Lakota, od presudnog značaja za utjecaj u Odboru.
Detektiravši Gretu Udović kao glavni uzrok neprihvaćanja i opstrukcije nove zaposlenice Magde Heber, ravnatelj Lakota, uz pomoć voditelja službe pravnih poslova gospodina Lakošeljca i zamjenika Šerhata, počinje provoditi bespoštedno zlostavljanje Grete Udović, ne birajući sredstva: od upotrebe bivšeg ljubavnika Dražena, ostalih zaposlenika, do premještaja u izoliranu sobicu s nikakvim uvjetima za rad i provođenjem fizičkog i seksualnog nasilja.
U nemogućnosti pronalaska novog posla i u obavezi skrbi za sina, Greta to nasilje stoički podnosi, crpeći snagu iz njihovog iznimnog odnosa, no kad u sklopu svih tih okolnosti pomisli da je našla sklonište u pouzdanom muškarcu punom ljubavi, u sasvim neočekivanim okolnostima sazna da je on oženjen muškarac s obitelji, te da se samo poigravao njome, ona to više ne može izdržati i oduzima sebi život.


Godina proizvodnje: 2019
Broj muških likova: 9
Broj ženskih likova: 10+
Broj likova neodređenog spola: 3
Autorska prava: sva prava pridržana

Likovi.

-       Greta Udović, službenica i majka

-       Benedikt, Gretin sin

-       Dražen, službenik

-       Gospodin Lakošeljac, voditelj službe pravnih poslova

-       Ravnatelj Lakota

-       Gospođa Rački, članica Upravnog odbora

-       Gospodin Rimac, član Upravnog odbora

-       Gospođa Filipović, članica Upravnog odbora

-       Gospođa Heber, predsjednica Upravnog odbora

-       Gospođa Traven, članica Upravnog odbora

-       Gospodin Šerhat, zamjenik ravnatelja

-       Magda Heber, službenica i sestra gđe Heber

-       Jadranka Zrakić, službenica i Gretina prijateljica

-       Službenik I

-       Službenik II

-       Službenik III

-       Gospodin Karl, predsjednik Školskog odbora

-       Gospođa Levak, članica Školskog odbora

-       Gospođa Ružić, članica Školskog odbora

-       Gospođa Lovren, članica Školskog odbora

-       Fernando, službenik

-       Žena u restoranu

-       Muškarac u restoranu

 

 

Prizor 1.

(Polumračni  hodnik neke institucije. Muškarac i žena, na samom kraju hodnika, skriveni od sviju ostalih, strastveno se ljube. Muškarac pokušava s nje, s njenim ramena, odmaknuti odjeću. Ruka mu klizi po njenoj nozi. Podiže joj suknju. U jednom trenutku, žena ga pomalo uplašeno, sasvim lagano, odguruje od sebe.)

Greta: Ovo nije dobra ideja.

Dražen (Pomalo zbunjeno. Primjetno je da je u nekom drugom filmu): Kako to misliš?

Greta: Nas dvoje. Sve ovo.

Dražen (I dalje u stanju strasti): Tko nas je i za što pitao? Jednostavno se dogodilo.

Greta: Eto! Nismo smjeli dopustiti da se dogodi!

Dražen: Zašto se toliko brineš?

Greta: Ovo jednostavno nije pametno.

Dražen: A što je najgore što se može dogoditi?

Greta: Netko od nas dvoje može ostati slomljenog srca, eto što!

Dražen (Ljubi  je po vratu i ramenima): Prelijepa si. Kako si mi neodoljiva!

Greta (Uzvraća mu poljupce. Grli ga): Strah me. Previše mi se sviđaš.

Dražen: I ti meni. (Pogleda je u oči) Slušaj me. Ništa se neće dogoditi.

Greta: Ako se dogodi, netko od nas dvoje morat će otići iz ove firme. Neću moći podnijeti, ako krene po lošemu, da te nakon toga svakog dana gledam.

Dražen (Gleda je još uvijek u transu, no pogled je ukočen i zabezeknut, i primjetno je kroz nekoliko sekundi da trans rapidno pada. Polako skida ruke s nje): Mislim da bismo se trebali vratiti. Nekako smo upadljivo nestali. Počet će tračevi.

Greta (uznemireno): Sad odjednom te briga za tračeve?

Dražen (pomirljivo): Moramo paziti, i zbog tebe, i zbog mene.

Greta (i dalje uznemireno): Više zbog tebe, nego zbog mene.

Dražen (Zagrli je obuhvativši je rukama oko struka i poljubi u vrat): Prelijepa si. Potpuno sam lud za tobom. Nemoj kvariti ovaj trenutak.

Greta (oprezno): Misliš… da ne kvarim ovaj odnos?

Dražen: Naš odnos je poseban. Potpuno sam lud za tobom.

Greta (I dalje oprezno): Što misliš o meni?

Dražen (Lagano je odmakne od sebe, pogleda je u oči, kao iznenađeno): Kako, što mislim o tebi? Pa, mislio sam da to znaš.

Greta (Mazno): Reci mi još jednom. Ono (klizi rukom po njegovim grudima), da budem sigurna.

Dražen: Ti si najprivlačnija žena koju sam ikada sreo.

Greta (Zavodnički se osmjehuje. I dalje ga miluje rukom po trupu): Još?

Dražen (Lagano se nasmije): Pomalo si otkačena. (Ljubi je) Pomalo si luda, draga, ali baš to je ono što me privlači.

Greta: Da sam normalna, bila bih ti dosadna.

Dražen (Gladi je po kosi): Nikada ti meni ne bi mogla biti dosadna.

Greta: Što bi napravio za mene?

Dražen (samouvjereno, ali nježno): Sve!

Greta (tiho se nasmije): Sve što treba!

Dražen: Sve što treba!

Greta (Snizi ton i pogleda ga nedefinirano u smjeru njegovih ramena): Prekinut ćeš onu svoju vezu?

Dražen (Kratko se zamisli, odlučno odgovori): Prekinut ću. Nisam u braku s njom.

Greta (oprezno): Jesi li siguran?

Dražen (Pomalo iznenađeno): Da, potpuno. (Kratka pauza) Jesi li ti?

Greta (bojažljivo): Hoćeš li me njoj spominjati?

Dražen: Ne, ne želim ti stvarati nikakve neugodnosti. To bi bilo potpuno nepotrebno.

Greta (Umiljato): Ti me doista voliš. (Ljubi ga po licu.)

Dražen (Uhvati je rukama za obraze): Ne slušaš me, ludice? Potpuno sam lud za tobom!

(Nastave se ljubiti strastveno kao i prije nekoliko minuta.)

 

Prizor 2.

(Sala za sastanke. U njoj dominira povelik ovalni drveni stol, a oko njega nekoliko stolica. Na čelu stola je ravnatelj ustanove, koji naizgled vodi glavnu riječ i pokušava braniti, uz svog pravnika, prijedlog pravilnika.)

Ravnatelj Lakota: Ovaj pravilnik možda je i najvažniji u našoj firmi. Njegovoj izradi naša pravna služba, na čelu s njenim voditeljem gospodinom Lakošeljcem, pristupila je veoma predano i temeljito, i zahvaljujući njima, sada imamo potpuno reguliranu problematiku dolazaka i odlazaka na posao. Više nema nikakvih rupa ni nedoumica u tom pogledu.

Gospodin Rimac: Ovakav pravilnik od strane vašeg osnivača predlagan je u više navrata, i uvijek ste odbijali staviti ga u proceduru.

Ravnatelj Lakota (pomalo iznenađeno i mrzovoljno): Nismo odbijali, ali nikada nije bio dobar tajming za to.

Gospodin Rimac (nezadovoljno): A sada jeste?

Ravnatelj Lakota: Da, sada je pravi trenutak. Uviđeno je da se svi radnici ne pridržavaju svog radnog vremena, dolaze kasnije na posao nego što trebaju, i odlaze prije završetka radnog vremena, i to treba ispraviti.

Gospođa Rački (Uzvikne): Vaš voditelj pravne službe prvenstveno!

Gospodin Lakošeljac (Zbunjeno i zatečeno): K-kako?

Gospođa Rački: Mnogo vaših zaposlenika reklo mi je da vas je vidjelo da na posao dolazite besramno kasno, da odlazite kad vam se prohtije, i da pijete alkohol za radnog vremena!  (Znakovito pogleda gospodina Rimca) Da, osnivač zna sve o tome.

Gospodin Lakošeljac (Zbunjeno i preplašeno): To jednostavno nije istina.

Gospođa Rački (odlučno): Jeste! I sada ste pijani!

Ravnatelj Lakota (umiješa se): Gospođo Rački! Vi i gospodin Rimac ste predstavnici našeg osnivača, ali ne dopuštam da tako klevećete jednog od mojih najvažnijih suradnika! (Okreće se gospođi na drugom kraju ovalnog stola) Što o ovome kaže predstavnik inspektorata rada?

Gospođa Filipović (mirno): Ovaj prijedlog je veoma sličan prijedlozima koje su iznijeli predstavnici osnivača, a koje vi uporno niste stavljali u proceduru.

Ravnatelj Lakota: Uz sve dužno poštovanje, ključna razlika je ta što je ovaj prijedlog fleksibilan i prilagođen navikama naših zaposlenika.

Gospodin Rimac (pakosno, gospodinu Lakošeljcu): Kad vam već ide pisanje raznih pravilnika, zašto biste se zaustavili samo na ovome? Zašto ne regulirate i neka druga područja, poput kriterija za zapošljavanje ili napredovanje u struci?

Gospodin Lakošeljac (Pokazuje pogledom na ravnatelja Lakotu): Mislite na onu silnu gamad koja je u zadnje vrijeme zaposlena? (pomirljivo) Potpuno vas razumijem. Ali, to je njegovo maslo, ja nemam veze s time

Ravnatelj Lakota (preplašeno): Lakošeljac! Opet ste pijani!

Gospodin Lakošeljac (ignorira ravnatelja): Prisiljavao me je u vezi s time. Prijetio otkazom, ucjenjujući me.

Gospođa Traven: Mi u zavodu nismo dobili primjerak pravilnika.

Gospodin Lakošeljac (Iznenađeno): Ovo je iznenađenje za mene! Dopustite da odem u svoj ured i donesem vam jedan primjerak. (Prijeđe pogledom preko svih ostalih) Ima li još netko kome fali primjerak pravilnika? (Tišina) U redu. Odmah se vraćam. (Odlazi iz sale za sastanke i krene prema svom uredu).

 

 

Prizor 3.

(Ured voditelja pravne službe gospodina Lakošeljca. Gospodin Lakošeljac ulazi u ured i zatvara za sobom vrata. Otvara ormar i iz njega vadi bocu vina kojoj skida čep i iz nje, dok stoji pred ormarom, stane potezati. U ured, ne kucajući, uleti ravnatelj Lakota. Prenerazi se kad vidi gospodina Lakošeljca kako pije, no za sobom zatvori vrata.)

Ravnatelj Lakota: Opet pijete, Lakošeljac.

Gospodin Lakošeljac (Vadi bocu iz usta i spušta je do razine koljena, držeći je u ruci): Sve ono je tako stresno, ravnatelju. Kako vi uspijevate ostati tako hladnokrvni? (Kratko ga pogleda) Niste hladnokrvni. (Pruža mu bocu) Hoćete li i vi malo potegnuti?

Ravnatelj Lakota (rukom odguruje): Ne izazivajte me, Lakošeljac. (Stane ispred prozora i stane gledati vani) Ovaj pravilnik prolazi puno teže nego što sam mislio.

Gospodin Lakošeljac: Da. Atmosfera je tako loša, da se najradije tamo ne bih vratio. (Uhvati zlovoljan pogled ravnatelja) Ali skupljam snagu i vratit ću se.

Ravnatelj Lakota: Da, skupljate snagu iz boce.

Gospodin Lakošeljac: Oprostite, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota: Ona Heber iz mirovinskog danas ne napada. Jutros me je nazvala i zatražila zapošljavanje svoje sestre.

Gospodin Lakošeljac: Mogla je barem podržati pravilnik, a ne šutjeti.

Ravnatelj Lakota (Nestrpljivo): Molim vas, smanjite to pijenje, Lakošeljac! Neću vas još dugo moći braniti.

Gospodin Lakošeljac (Naizgled ponizno): Hoću, ravnatelju. Morali bismo se vratiti natrag. (Kratka pauza) Kakva je ta sestra od Heber?

Ravnatelj Lakota (pomalo zlovoljno, više za sebe): Nije bitno. Bitno je da je njena sestra. Dajte joj odmah ured do svoga. Neka bude sama u njemu.

Gospodin Lakošeljac (zbunjeno i zatečeno): Ali u tom uredu su Markić i Panenić.

Ravnatelj Lakota: Snađite se kako znate. Stavite ih u ured do ovoga sada.

Gospodin Lakošeljac: Ali u tom uredu je već troje ljudi.

Ravnatelj Lakota: Nema veze. Sad će ih biti petero.

Gospodin Lakošeljac: Tko im je kriv što nisu sestre i braća od Heber.

Ravnatelj Lakota: Pouzdam se u vašu organizaciju.

Gospodin Lakošeljac: Morate to napraviti, želite li ostati na položaju.

Ravnatelj Lakota (Zlovoljno): Ne morate me na to podsjećati!

(Izlaze iz ureda gospodina Lakošeljca i kreću prema Sali za sastanke.)

 

Prizor 4.

(Sala za sastanke. Ravnatelj Lakota i gospodin Lakošeljac ulaze i zatvaraju vrata za sobom. Gospodin Lakošeljac pruža gospođi Rački materijal. Sjedaju obojica na svoja mjesta.)

Ravnatelj Lakota: Dakle, molim vas da postavite pitanja vezano uz predloženi pravilnik.

Gospodin Rimac: Poštovani, već godinama osnivač je upozoravao na problem radnog vremena u vašoj firmi. Niste odgovorili, zašto ste se konstantno oglušivali na naše apele da se taj problem riješi.

Gospodin Lakošeljac: Može li vaš komentar biti banalniji od ovoga?

Gospodin Rimac: Ne može. Na banalno banalnim.

Gospođa Rački: Ja ne vjerujem da će se dogoditi bilo koja bitna promjena donošenjem ovog pravilnika. Vaši radnici i dalje će dolaziti na posao i odlaziti s njega kad im se to svidi. Molim vas da ne mičete fokus s pravog merituma.

Ravnatelj Lakota: A to je…?

Gospođa Rački: Zašto ste vi donijeli ovaj pravilnik, a ne osnivač?

Gospodin Lakošeljac: Osnivača ne smatramo podobnim za pisanje pravilnika.

Ravnatelj Lakota: Pisanje pravilnika od strane osnivača sad bi se, nakon saznanja o eventualnim svojevoljnim dolascima i odlascima radnika s radnih mjesta, odvijalo u histeričnoj atmosferi. Sankcije koje je osnivač u svojim prijedlozima svojevremeno predlagao, podsjećam, za kasniji dolazak i raniji odlazak s radnih mjesta, kao razlog za otkazivanje ugovora o radu, smatram vrlo upitnim.

Gospođa Rački: Ali kaznama treba motivirati radnike da ne rade prijestupe!

Gospodin Lakošeljac: Mislim da treba otvoriti široku raspravu o tome, konzultirati eksperte, što smo mi i napravili.

Gospodin Rimac (prelistava prijedlog pravilnika): Sukladno vašem prijedlogu, on se parcijalno primjenjuje.

Ravnatelj Lakota (pomalo zbunjeno): Kako ti mislite?

Gospodin Rimac: Sukladno istome, vi i gospodin Lakošeljac možete doći na posao i otići s njega kad želite.

Ravnatelj Lakota: I inače nismo svi jednaki, je li?

Gospođa Rački: Mene je strah situacija u kojima svi radnici nisu jednaki u pogledu dolazaka na posao i odlazaka s njega.

Gospodin Rimac: I to predstavlja za ostale razlog za otkazivanje ugovora o radu!

Gospođa Filipović: A što je s mogućnošću manipulacije?

Ravnatelj Lakota (pomalo zbunjeno): Kako ti mislite?

Gospođa Filipović: Mogućnostima da je netko od radnika dobro uvezan? Da daje mito?

Ravnatelj Lakota (Iznerviran. Ustaje se i lupa šakom o stol.): Vi insinuirate da sam ja podmitljiv?

Gospođa Filipović (Mirno): Smirite se i upristojite, molim vas. Možda niste vi. Možda je vaš voditelj pravne službe.

Ravnatelj Lakota (vidljivo umiren): Tako već da.

Gospodin Lakošeljac (bolno): N-nisam.

Gospođa Rački: A što ako se nepostojeći zločin bez dokaza na kraju istjera na sudu kao pravi zločin i nevina osoba podnese sankcije?

Gospodin Rimac: Drugim riječima: i ispravan čovjek se ima čega bojati.

Gospođa Filipović: Nestručno oko i korumpirano oko slabo vide.

Gospodin Lakošeljac: Važno je kako vidi sud i svi drugi na terenu.

Ravnatelj Lakota: Važno je da prijestupnik bude odmah sankcioniran.

Gospodin Lakošeljac: Da sve službe odrade svoj posao.

Ravnatelj Lakota: Radnici su previše zaštićeni u ovoj firmi!

Gospodin Lakošeljac: Da! Samo likuju kad dolaze kasnije na posao i odlaze ranije s njega!

Ravnatelj Lakota: Vrše nasilje nad nama!

Gospodin Rimac (gospodinu Lakošeljcu): Uz dužno poštovanje, vi niste podobni za donošenje ovakvog pravilnika. U skupini za njegovo donošenje trebaju biti psiholog, sociolog, socijalni radnik, liječnik i pravnik. Svatko od njih će na ovu problematiku imati neko svoje viđenje. Možda je potrebno daleko dublje zaviriti u ovu problematiku i  pokušati shvatiti odakle izvire takvo ponašanje radnika.

Gospođa Rački: Svatko od njih će to rješavati u skladu s nekim svojim moralnim stavom u okruženju u kojem se nalazi.

Gospođa Filipović: Nisu uvijek takvi prijestupnici isključivi krivci.

Ravnatelj Lakota: Kako to mislite?

Gospođa Filipović: Razmislite, da li ste ih, kao poslodavac, potakli na takvo postupanje.

Ravnatelj Lakota (razmišlja): Pa, posao je nepodnošljivo dosadan.

Gospodin Lakošeljac: Moral u firmi je na niskom nivou.

Gospođa Rački (gospodinu Lakošeljcu): Vi želite preko leđa radnika doći do svojih probitaka!

Gospodin Lakošeljac: Želite reći da je moj grijeh što demonstriram svoju apsolutnu intelektualnu superiornost nad svim argumentima koje itko eventualno može isproducirati?

Gospodin Rimac (gospodinu Lakošeljcu i ravnatelju Lakota): Vi ste mrzitelji demokracije i prava radnika!

Ravnatelj Lakota: Služite se banalnim i prostituiranim etiketama!

Gospodin Lakošeljac: Da se mene pita, radnici u ovoj firmi ne bi ni trebali odlaziti iz nje.

Ravnatelj Lakota: Odlaskom iz firme gube sigurnost i stabilnost.

Gospođa Traven: Ali, želite dvostruke kriterije.

Gospodin Lakošeljac: Pravilnici nastaju kao regulacija neke već postojeće društvene prakse.

Gospođa Filipović: Da, ali to je ono što moramo mijenjati, a ne podržavati.

Gospođa Rački: Koliko glup moraš biti da povjeruješ da se netko ovdje zalaže i bori za red bez da za sebe izvuče neku korist?

Ravnatelj Lakota: Da, očito je da postoje takvi ljudi, i očito je da vi ne spadate među njih.

Gospodin Lakošeljac: Kakve objede od predstavnika osnivača ove firme!

Gospodin Rimac: Vi palite štagalj, pa promatrate što će iz njega istrčati!

Gospođa Rački: Ovo je poprilična pljuska osnivaču koji je godinama pokušavao progurati ovakav pravilnik. Puno poniženja smo u tim pokušajima doživjeli. Niste cijenili ni poštovali naš rad ni trud.

Gospodin Rimac (gospodinu Lakošeljcu): Vi ste neznalica, i to skandalozni!

Ravnatelj Lakota (smiruje): Najvažniji je ipak cilj, da se konačno donese ovakav pravni akt. Da se regulira ponašanje radnika i u tu svrhu donese pravni okvir i realiziraju potrebna sredstva.

Gospodin Lakošeljac: Neka zajednički djelujemo za taj cilj!

Gospođa Filipović (Čita tekst prijedloga pravilnika. Digne glavu i obrati se gospodinu Lakošeljcu): Gospodine, vama nedostaje inteligencije. (Rukom smiruje) Ne brinite, niste nikakva iznimka u našem sustavu, već ste pravilo.

Gospodin Lakošeljac (Ljutito): Možete li tu uvredu argumentirati, prije nego vam odgovorim kako zaslužujete?

Gospođa Filipović: Kad je osnivač pokušao progurati svoj prijedlog pravilnika, bili ste ljubomorni i uplašeni. Meni se cijela obitelj raspala jer sustav nije funkcionirao, i nikoga nije briga za to! Nebo i zemlju sam okrenula, i ništa nisam uspjela. Ni do kakvih pomaka nije došlo. Pokušali ste riješiti ovu problematiku, ali na krivi način. Čemu to?

Gospođa Rački: Ima tu još brdo posla. Imam ja još pokoju za reći, ali komentare ću zadržati za sebe.

Gospođa Filipović: Slobodno mi odgovorite kako mislite da zaslužujem. A prije toga, provjerite što mi se događa u životu i sa čim se sve borim, a ne bih trebala.

Gospodin Lakošeljac: Vi ste nešto pogrešno shvatili, no to zbilja nije moj problem. Pozivam vas da zaključimo ovu raspravu i donesemo ovaj pravilnik.

Gospodin Rimac: Ja tražim da u kreiranju ovog pravilnika sudjeluju stručnjaci!

Gospodin Lakošeljac: Mi stručnjake za ovu problematiku nemamo!

Gospodin Rimac: Ima puno važnijih stvari u ovoj firmi za rješavati! (pomalo pakosno) Ovaj pravilnik dobro dolazi upravi jer skreće pažnju s puno važnijih problema.

Ravnatelj Lakota: Poput čega?

Gospodin Rimac: Poput kriterija za zapošljavanje ili napredovanja u struci.

Gospođa Traven: Vaš prijedlog pravilnika je prilično šovinistički.

Gospodin Lakošeljac: U čemu se ogleda taj šovinizam?

Gospođa Traven (Čita): Članak 8. Ovaj pravilnik odnosi se na sve radnike zaposlene u firmi, osim na ravnatelja i na voditelja pravne službe. (Diže glavu prkosno) Eto! To je šovinizam!

Ravnatelj Lakota (Umiješa se): Gospođo Traven, objasnili smo vam tu potrebu za selektivnošću, ali očito niste ništa shvatili.

Gospođa Filipović: Meni je ovaj vaš prijedlog pravilnika jednostavno banalan!

Gospođa Rački: U firmi postoje barem dvije ili tri prioritetnije stvari koje hitno treba riješiti!

Ravnatelj Lakota: Poput kojih?

(Šutnja)

Ravnatelj Lakota: Meni je to što govorite, ne samo banalno, već i nejasno i nerazumljivo. Nismo mi ovdje dužni dešifrirati vaše nejasne izjave!

Gospodin Lakošeljac: E, ja sam zaista, umjesto pisanja ovog pravilnika, mogao ležati na kauču u dokolici i igrati bridž! I još za svoj naporan rad trpim uvrede!

Gospođa Filipović (pomalo zbunjeno): Ali, vi ste pisali pravilnik za vrijeme svog radnog vremena, niste li?

Gospodin Lakošeljac (prkosno): Svejedno!

Gospodin Lakota (nadovezuje se): Uložili smo svoj napor, svoje vrijeme, svoj angažman! Iskoristili smo trenutak da se nešto dobro napravi.

Gospođa Rački: Vjerujem da ste imali dobru namjeru, ali to je samo prazno zbivanje koje služi samo katarzi, a ne rješavanju problema. Prazan skup.

Gospođa Filipović: Ovaj pravilnik će biti kao i svi dosadašnji: tresla se brda, rodio se miš. Od ovoga ništa.

Gospodin Rimac: Mislite li nakon donošenja ovog pravilnika provoditi neke edukacije za radnike?

Ravnatelj Lakota (pomalo zbunjeno): Da… naravno.

Gospodin Rimac: Mislite li načiniti protokol ovom pravilniku?

Ravnatelj Lakota (Gleda u gospodina Lakošeljca. Ovaj mu nesigurno klimne glavom): Da… svakako.

(Tišina. Ravnatelj Lakota pogledava prisutne u prostoriji.)

Gospođa Rački (gospođi Heber): Gospođo Heber, vi niste danas ništa komentirali.

Gospođa Heber (mirno): Nije bilo potrebe. Sve mi je jasno.

Gospodin Rimac: Vi… Podržavate donošenje ovog i ovakvog pravilnika?

Gospođa Heber: Mislim da je izvrstan, kako za upravu i radnike, tako i za osnivača.

(Opet tišina. Ravnatelj Lakota opet letimično preleti pogledom prisutne u prostoriji.)

Ravnatelj Lakota: Možemo li smatrati da smo raspravili ovaj pravilnik?

(Tišina. Prisutni uglavnom neraspoloženo pogledavaju u papire pred sobom.)

Ravnatelj Lakota (pogleda gospođu Heber): Predsjednice?

Gospođa Heber: Stavljam na glasanje donošenje ovog pravilnika. Tko je „za“?

(Svi prisutni u prostoriji dignu ruku. Ravnatelj se nasmiješi i zadovoljno klimne glavom. Pogleda gospodina Lakošeljca, koji mu uzvrati osmijehom.)

 

 

 

Prizor 5.

(Učionica. Na samom kraju prostorije, dugačak stol za kojim sjedi četvero osoba jedna do druge, okrenutih leđima prema zidu. Ispred tog dugačkog stola je jedan mali stol, a pored njega, nasuprot dugačkom stolu, prazna je stolica.)

Gospodin Karl (sjedi na sredini, okreće se lijevo i desno, prema svima ostalima): Tko nam je sljedeći?

Gospođa Lovren: Prema mojim podacima, sljedeći bi trebao biti Benedikt Lovicki.

Gospođa Levak (smije se): Smiješno ime i prezime!

Gospođa Ružić: Aha! Na hrvatskom jeziku i književnosti smo!

Gospođa Lovren: On je jedini ostao iz ovog predmeta.

Gospodin Karl: Gospođo Lovren, vi ste mu predavali ovaj predmet. Kako to da ga nikako ne može proći? Zar je toliko loš?

Gospođa Lovren: Vidjeli ste ga na prijašnjim ispitnim rokovima.

Gospođa Ružić: Ja još ne razumijem u čemu je problem. Zašto mu je neizvedivo naučiti gradivo i položiti ovaj predmet?

Gospođa Lovren: Pokušala sam u više navrata razgovarati s njim, ali nisam imala nekog uspjeha. Jako je zatvoren.

Gospođa Ružić: Da li ste pokušali razgovarati s njegovim roditeljima?

Gospođa Lovren: Živi s majkom. Ne znam što mu je s ocem.

Gospodin Karl: I, što kaže majka?

Gospođa Lovren (razmišlja): Bojim se da ni s njom nisam imala nekog uspjeha. (podigne glas) Iako sam se trudila! Doista jesam! (Umiri se, ugledavši poglede kolega pune povjerenja i razumijevanja) Na trenutke mi se činilo da uspijevam doprijeti do nje, ali već u narednim trenucima shvatila sam da je to samo privid.

Gospođa Ružić: Mali je objavljivao svoje priče u časopisima.

Gospodin Karl: Sve sam ih pročitao. Priče su mu izvrsne.

Gospođa Ružić: Najbolje. Ali ovo gradivo nema pojma.

Gospodin Karl: Da mu progledamo kroz prste zbog tih priča?

(Ostale prisutne osobe odmahuju glavama.)

Gospođa Levak: Ne, to ne možemo.

Gospođa Lovren: Kriteriji moraju biti jednaki za sve.

Gospođa Levak: Neki školski magazin?

Gospodin Karl: Ne. Regionalni.

(Tišina oko pola minute.)

Gospodin Karl: Koliko sam primijetio, dobro vlada hrvatskim jezikom.

Gospođa Lovren: Da, nije mu to problem.

Gospođa Lovren: Veoma je introvertiran.

Gospodin Karl: Ako danas ne prođe, gubi godinu. (Trgne se.) No, da vidimo. Molim vas, gospođo Ružić, vi ste najbliži vratima. Pozovite ga.

(Gospođa Ružić se ustaje, prilazi vratima i na kratko izlazi iz prostorije. Nakon kratkog vremena, vraća se u učionicu, a za njom ulazi momak od 16-ak godina, plaho i bojažljivo. Zatvara vrata, stane nedaleko od dugačkog stola i u nedoumici se nakloni prisutnim osobama. Osobe za dugačkim stolom počnu se smijuljiti. Gospodin Karl nijemo pokaže momku rukom znak da sjedne za mali stol nasuprot njih. Momak ga odmah posluša i tiho sjedne za stol.)

Gospodin Karl: Počet ću, kao predsjednik povjerenstva. (Gleda u knjigu s tvrdim koricama ispred sebe na stolu). Vi se zovete Benedikt Lovicki?  (Podigne pogled prema momku. Ovaj mu šutke potvrdi.)

Gospodin Karl: Vi ste ovdje radi polaganja popravnog ispita iz hrvatskog jezika i književnosti.

Gospođa Ružić (blago se nasmiješi): Jedini vi ste ostali, svi ostali su prošli, u redovnom, ili u prvom ili drugom popravnom roku.

Gospodin Karl: Očito je da imate velikih problema s ovim predmetom.

Gospođa Lovren: Benedikt, da li ste se za danas spremili?

Benedikt: Jesam, gospođo Lovren.

Gospodin Karl (osmjehne se): Što ste nam spremili?

Benedikt (osmjehne se): Pripremio sam svoja djela.

Gospođa Levak (zbunjeno): Ali, to nije u programu. To nije u popisu ispitne literature.

Gospodin Karl (blago): Da li ste nam spremili još nešto osim toga?

Benedikt: Nisam. Samo to.

Gospođa Lovren: Benedikt, vi znate: ako ne položite ovaj predmet danas s uspjehom, gubite godinu.

Benedikt: Dobro vladam onim što je najbolje.

Gospodin Karl: Ali to nije u programu ni u ispitnoj literaturi.

Gospođa Ružić: Da li ima smisla da vas ispitujemo bilo što s popisa ispitne literature?

Benedikt (blago se nasmije): Oslobodilačke pisce? Patetične pjesnike? Nacionalistički nastrojene dramaturge? Domoljubne esejiste? (nasmije se i odmahne glavom) Ne.

Gospodin Karl (zlovoljno se nasloni u stolici): Ne možemo vas pustiti da prođete.

Gospođa Lovren: Benedikt, jako mi je žao.

Gospođa Levak: Izgubili ste godinu.

Gospođa Ružić: Molimo vas da napustite prostoriju.

(Benedikt se ustaje, u nedoumici opet se nakloni prisutnim profesorima i  tiho izađe iz prostorije.)

 

Prizor 6.

(Večer je. Greta ulazi u stan, odlaže torbu i ogrtač, i skida cipele. Bez glasa, prolazi hodnikom i, nakon tihog kucanja, ubrzo ulazi u sobu. U sobi, u tami, na krevetu leži momak, leđima okrenut prema Greti. Greta u tišini sjedne pored njega i stavi svoju ruku na njegov bok.)

Greta: Kako je prošlo danas, sine?

Benedikt: Nisi me zvala.

Greta: Cijelo vrijeme sam mislila na tebe, voljeni. Znaš da jesam.

Benedikt: Bila si cijelo vrijeme s onim tipom iz svoje firme. Nisi mislila na mene.

Greta: Iako ne znam koji je razlog tome, kažeš to samo da me povrijediš. I ti i ja znamo da to nije istina.

Benedikt: Voliš li me, majko?

Greta (zagrli cijelo njegovo tijelo): Beskrajno te volim.

Benedikt (Sjedne na krevet i zagrli majku): Majko, pao sam danas na ispitu. Izgubio sam godinu.

Greta (u nevjerici): Pa, kako se to dogodilo?

Benedikt: Ne znam. Neobjašnjivo.

Greta: Jesi li znao ono što su te pitali?

Benedikt: Ono što sam znao, nisu me pitali.

(Tišina. Benedikt legne na krevet, a Greta ostane sjediti. Leđa joj se saviju od tjeskobe.)

Greta: Što ćemo sada?

Benedikt: Napustit ću školu. Zaposlit ću se.

Greta (odlučno): Nećeš to napraviti!

Benedikt: Ali majko! Ne možemo više biti na ovoj jednoj, tvojoj, oprosti, bijednoj plaći!

Greta: Završit ćeš školu!

Benedikt: Ali majko…!

Greta: Kod ovoga, nemaš pravo glasa! Ja odlučujem!

Benedikt (tiho): Dobro, majko.

Greta (toplo): Da li si završio poglavlje?

Benedikt (razvedri se): Jesam, majko.

Greta: Jako vjerujem u tebe.

Benedikt: Volim te, majko.

(Greta legne pored sina. Zagrli ga i nasloni svoju glavu na njegovu. On je vedrog raspoloženja i ne primjećuje, s obzirom da je njena glava iznad njegove, koliko je ona zabrinuta.)

Greta (nježno): Ispričat ću ti jednu istinitu priču, koja bi ti mogla biti poticaj za ovu situaciju.

Benedikt (sa zanimanjem): Dobro, majko.

Greta (zastane nekoliko trenutaka, kao da prebire misli): U vrelo ljetno jutro, 9. srpnja 1893. godine, u njemačkom gradu Lubecku, jedan mladić išao je prema prirodoslovnoj gimnaziji Katharineum. Ulice grada i institucije bile su uvelike prazne, jer je većina đaka i ostalih građana, jedva dočekavši ljetne praznike, otišla na više ili manje zaslužene odmore, a ovaj mladić išao je prema gimnaziji Katharineum, polagati maturu iz njemačkog jezika i književnosti, i to po šesti put. Taj mladić zvao se Thomas Mann. (Pogleda dolje prema Benediktu) On ti je poznat, je li?

Benedikt: Spominjali smo ga na nastavi.

Greta: U analima prirodoslovne gimnazije Katharineum za 1893. godinu, pod poglavljem nazvanim 9. srpnja, tadašnji ravnatelj iste napisao je, između ostalog, i ovo:

Danas je učenik po imenu Thomas Mann po šesti put polagao maturu iz njemačkog jezika i književnosti. I ponovno nije položio. Predviđam mu nikakvu perspektivu, u profesionalnom i u akademskom životu.

1975. godine, 20 godina nakon smrti Thomasa Manna, a sukladno odredbama njegove oporuke, otpečaćeni su njegovi dnevnici. Thomas Mann većinu svog života, od školskih dana, pa sve do dva tjedna prije svoje smrti, pisao je dnevnike. U poglavlju naslovljenom pod 9. srpnja 1893. godine, pisalo je sljedeće:

Danas sam, po šesti put, polagao maturu iz njemačkog jezika i književnosti, i ponovno nisam prošao. Ali nema veze. Danas sam dovršio i drugo poglavlje svog romana Budenbrokovi, i s današnjim danom znam da više ne postoji nikakva vjerojatnost da mi izmakne Nobelova nagrada iz književnosti.

Thomas Mann je 1929. godine dobio Nobelovu nagradu iz književnosti, za svoje romane Budenbrokovi i Čarobni brijeg. (Ponovno sjedne i pogleda Benedikta u oči) Želim da toliko vjeruješ u sebe, da ti vanjske nevolje budu nebitne, da se odbijaju od tebe, jer ti si materijal za kojeg se ne prianjaju. Želim da samo nevolje u sebi priznaješ kao bitne, ali i da njih smanjiš na najmanju moguću mjeru. Ti si mjerilo svih stvari. Ti si svoj raj i svoj pakao.

Benedikt: Neće nama govoriti lošiji od nas tko smo i što smo.

Greta: I koliko vrijedimo. Mi to sami znamo. Neusporedivo bolje od njih.

(Zagrle se. Tišina.)

 

Prizor 7.

(Ured ravnatelja Lakote. U njemu prostran lakirani stol, na stolu jedna biljka i fotografija njegove nasmijane obitelji. U ured ulaze zamjenik ravnatelja gospodin Šerhat i voditelj pravne službe gospodin Lakošeljac.)

Ravnatelj Lakota (Čim su njih dvojica ušli u ured. Još nisu ni sjeli): Da li je sve spremno za sutrašnju konferenciju za novinare?

Zamjenik Šerhat: Jeste, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota: Imamo svu dokumentaciju? Sve pisano podastrijeto?

Gospodin Lakošeljac: Sve, ravnatelju. Naložio sam mojima iz službe da sve pripreme, a to su i napravili. Sve sam pomno pregledao i provjerio.

Ravnatelj Lakota (pomalo s nevjericom): Svi u službi su sudjelovali u pripremi?

Gospodin Lakošeljac: Jesu. Osim one dvije glupe bundžije. Ostali su šutjeli. Mislim da moramo početi dijeliti sankcije.

Ravnatelj Lakota: Kakve sankcije?

Gospodin Lakošeljac: Opomene. Izvanredne otkaze.

Ravnatelj Lakota: Kakvi su prema maloj Heber?

Gospodin Lakošeljac: Nikakvi. Užasni. Uopće je nisu prihvatili.

Ravnatelj Lakota: U čemu je problem?

Gospodin Lakošeljac: Za početak su jako loše primili dodjeljivanje maloj samostalnog ureda.

Ravnatelj Lakota: Ah, da! Njih troje preselilo se u ured pored. Sad ih je petero u uredu. Pretpostavljam da im je to problem.

Gospodin Lakošeljac: Da, jeste. Neki su komentirali da im je to poniženje. Ostali su šutjeli.

Ravnatelj Lakota: Tko je komentirao?

Gospodin Lakošeljac: Greta Udović i Jadranka Zrakić.

Ravnatelj Lakota: Nije li ta Greta Udović samohrana majka?

Gospodin Lakošeljac: Da, jeste.

Ravnatelj Lakota: I opet joj vrag ne da mira. Ona nam je laka meta.

Gospodin Lakošeljac: Dok se sankcije ne krenu dijeliti, neće biti mira.

Zamjenik Šerhat: Oprostite, ako se ja mogu umiješati.

(I ravnatelj Lakota i gospodin Lakošeljac okrenu glave prema njemu.)

Ravnatelj Lakota: Da, naravno.

Zamjenik Šerhat: Predlažem da se ova situacija riješi na nekonvencionalniji način.

Ravnatelj Lakota: Što vam je na umu?

Zamjenik Šerhat: Razmislite malo, ravnatelju. Vi ste pametan čovjek. Ukoliko krenete dijeliti otkaze i ukoliko kolega Lakošeljac pokrene odmazdu unutar svoje službe, ispast ćemo, oprostite, nesposobni riješiti konflikte osim odmazdom i ispast ćemo siledžije. To treba drugačije riješiti.

Gospodin Lakošeljac: Kako?

Zamjenik Šerhat: Moramo ih sve međusobno posvađati. Okrenuti jedne protiv drugih. Pokazati da su ove bundžije nepodobne osobe za cijeli kolektiv. Tada ćemo ih lako odstraniti.

Gospodin Lakošeljac: I onda stati na stranu svih koji budu protiv ove dvije.

Ravnatelj Lakota: Tko je naklonjen maloj Heber?

Gospodin Lakošeljac (Tiho. Neraspoloženo): Nitko. Samo ja.

Ravnatelj Lakota (Zlovoljno): Ni to niste mogli riješiti, Lakošeljac? Potpuno ste nesposobni!

Gospodin Lakošeljac: Oprostite, ravnatelju…

Ravnatelj Lakota: Možemo se samo nadati da nas mala neće tužakati svojoj sestri! Ona mi je prevrijedna u upravnom odboru!

Gospodin Lakošeljac: Vjerujem da mala ima razumijevanja.

Ravnatelj Lakota: Nađite načina da malu prihvate u službi! Želim da se osjeća zadovoljnom i prihvaćenom!

Gospodin Lakošeljac: Možemo podijeliti stimulacije odabranima u službi.

Zamjenik Šerhat (klima glavom): Na taj način, kad saznaju da su samo neki primili stimulacije, međusobno će se posvađati.

Ravnatelj Lakota: Heber nam drži većinu u upravnom odboru. O njoj ovisi moja pozicija, a o mojoj poziciji ovisi pozicija sviju vas! Novi ravnatelj odmah će vas smijeniti! Samo nevjerojatno strpljiva i tolerantna osoba može toliko trpjeti nesposobne glupane poput vas!

Zamjenik Šerhat: Ravnatelju, nemojte tako…

Ravnatelj Lakota (uzrujano): Kako neću tako? Na što je ličilo predstavljanje onog pravilnika o radnom vremenu na zadnjoj sjednici upravnog odbora?

Gospodin Lakošeljac: Prošao je jednoglasno.

Ravnatelj Lakota: Sigurno ne vašim zaslugama!

Zamjenik Šerhat: Što možemo napraviti?

Ravnatelj Lakota: Moramo napasti jednu od tih dviju bundžija, da se svi prestraše. Ali, na način da ne spoznaju odakle vjetar puše.

Gospodin Lakošeljac: Greta Udović je lakša meta.

Ravnatelj Lakota: Nju ćemo napasti. Koja je njena najslabija točka?

Gospodin Lakošeljac (Zamisli se): Slabo je poznajem. Svoj privatni život drži jako za sebe.

Ravnatelj Lakota (Odmahuje glavom. Uzdiše.): Lakošeljac, vi ste potpuno nesposobni. U vas se ja uopće ne mogu pouzdati.

Zamjenik Šerhat: Iskoristimo ono što znamo o njoj.

Ravnatelj Lakota: Što predlažete?

Zamjenik Šerhat: Dat ćemo u zadatak nekom od zaposlenika da je zavede. Da se pronese glas o njoj kao o nimfomanki i promiskvitetnoj ženi. To ne bi trebalo biti teško postići. Samohrane majke su redovno usamljene žene. Željne muške pažnje i muških dodira. Da ih netko dobro opali. Ugled će joj biti potpuno upropašten. I, nadam se, bit će psihički uništena.

Gospodin Lakošeljac (Snizi glas): Ajme, kolega, to je opako.

Zamjenik Šerhat (S osjetom prijezira u glasu): Situacija koja je opaka to zahtijeva. A ova situacija je, bez sumnje, opaka. (Malo zastane.) Ravnatelj ima pravo; vi ste potpuno nesposoban čovjek.

Ravnatelj Lakota (Obraća se samo zamjeniku Šerhatu): Imate li koga na pameti?

Zamjenik Šerhat (Razmišlja.): Pao mi je na pamet jedan dobar kandidat. Dražen Humski iz ekonomata.

Ravnatelj Lakota (Digne obrve): Tko je taj?

Zamjenik Šerhat: Onaj zgođušni, ravnatelju. Nije bitan, ne znate vi njega. Ali nije ni osobito bistar. Točnije rečeno, glup je za poludjeti. Odavno smo ga se trebali riješiti. Njega neće biti teško upotrijebiti.

Ravnatelj Lakota: Iako sam siguran da mu se mogu naći slabe točke i propusti, njega bi bilo najpametnije stimulirati.

Zamjenik Šerhat: Razgovarat ću ja s njim, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota: To je sad naš projekt. Naš blitz krieg. Mora je zavesti, upropastiti i ostaviti.

Zamjenik Šerhat: Smatrajte to riješenim.

Ravnatelj Lakota: Želim da mala Heber bude zadovoljna.

Zamjenik Šerhat: Bit će, ravnatelju.

(Ostaju sva trojica zamišljeno sjediti u ravnateljevom uredu.)

 

Prizor 8.

(Prostor kao iz prizora 1. Na kraju hodnika, u polutami, Greta i Dražen se strastveno ljube. Zavlače ruke jedno drugome ispod odjeće.)

Greta: Misliš da je itko skužio za nas dvoje?

Dražen (ljubeći je): Nije imao razloga. Nikome nismo dali ni naslutiti.

Greta (glasno šapće): Nedostaješ mi dok te nemam.

Dražen: Dok nisam pokraj tebe.

Greta: Čeznem za tobom…

Dražen: Gledaš li naše fotografije?

Greta (pomalo iznenađeno i ljutito): Nikakve fotografije ne mogu mi te nadomjestiti.

Dražen: Znam…

Greta: Da li i ja tebi nedostajem?

Dražen: Kad te nema?

Greta: Jesi li tu sad, sa mnom?

Dražen: Naravno da jesam.

Greta: O čemu razmišljaš?

Dražen: O tome koliko si prelijepa. I koliko mi je lijepo s tobom.

Greta: Željela bih da počnemo zajedno živjeti.

Dražen: Ne misliš da je malo prerano za to?

Greta: Ne, ne mislim! Želim živjeti s tobom! Zar ti to ne želiš?

Dražen: Želim, naravno, ali malo si me sada iznenadila s ovim.

Greta: Želim da budeš osoba s kojom ću zaspivati i osoba s kojom ću se buditi.

Dražen: Da ti mamuran ujutro mrsim kose i mirišem ti tijelo.

Greta: Da se mazno priviješ uz mene i da osjećam toplinu tvog tijela.

Dražen: Da ne postoji ništa osim nas dvoje.

Greta: Da ti se jutrima, još sva sanjiva, potpuno predam.

Dražen: Bilo bi to predivno…

Greta: Zar ne želiš da bude tako?

Dražen: Naravno da želim. (strastveno je ljubi) A što ćemo s onim tvojim derištem? (nastavi je ljubiti)

Greta (ukoči se): Molim?

Dražen: S onim tvojim nesretnim sinom? (malo se odmakne od nje i promotri je) Čujem da je ponovno pao na završnom ispitu.

Greta (Odgurne ga. Još uvijek je u šoku): Nemaš pravo govoriti o mom sinu.

Dražen (osmjehuje se u nelagodi): Greta, ali zar nije istina? Zar nije točno da je propao godinu?

Greta: Nemaš ti pojma o mom sinu!

Dražen: Ali, zar nije istina?

Greta: Nisi dostojan mome sinu ljubiti ni stope kojima hoda! On je božanstvo naspram tebe!

Dražen: Ajoj, Greta, sad pretjeruješ. Nerealna si. Činjenica je da mu školovanje ne ide.

Greta (povisi glas): Nemaš pravo tako govoriti o mom sinu!

Dražen: Ali, Greta, ja dobro mislim! Kad budemo živjeli skupa, dovest ću ga ja u red. Vidjet ćeš, pomoći ću ti ja kod toga.

Greta: Ti ćeš moga sina dovoditi u red! Nemaš pravo ni stavljati njegovo ime u usta!

Dražen: Kako se on uopće zove? (Ugrabi je) Dođi ovamo da te maznem!

Greta (Jako ga odgurne): Moj sin, to sam ja! Nikome ne dam na njega, pa ni tebi, propalice!

Dražen (ošamućeno): Što ti je? Vrati se…

Greta: Dirnuo si tamo gdje nisi smio!

Dražen (pomalo smušeno): Ma, što ti je sada?

Greta: Među nama je gotovo!

Dražen: K-kako to misliš?

Greta (polako odlazi): Želim da odeš iz ove firme!

Dražen: Greta, smiri se!

Greta: Za mog sina, propalice, nisi smio reći da je propalica! Nisi ga ni smio spominjati!

Dražen: Ali, pobogu, žao mi je.

Greta (prekine ga): Nije ti žao! Želim da odeš iz ove firme! Ja te, nakon ovoga, više ne želim gledati. Prva sam došla, na višoj sam poziciji od tvoje i nisam kriva za ovaj prekid!

Dražen: Neću otići nikamo! Goni se, ludaro, i ti i tvoj glupi sin! Jedini u generaciji nije položio predmet iz hrvatskog jezika i književnosti! Shvaćaš li ti kako retardiranog sina imaš? Ha, droljo jeftina? Toliko si jeftina da se vucaraš s tipom iz svoje firme!

Greta (Odlazi. Prijeteći): Ne možeš reći da te nisam upozorila. Napakostit ću ti na način toliko jeziv da ga ne možeš ni zamisliti. (Ode)

Dražen (više za sebe): Samo ti prijeti…

(Spuzne na tlo i ostane tamo sjediti.)

 

Prizor 9.

(Ured ravnatelja Lakote. Za stolom sjedi ravnatelj Lakota, s njegove lijeve strane je zamjenik Šerhat, a s desne gospodin Lakošeljac. Sva trojica nepomično sjede, s primjetnim samozadovoljnim osmjesima. U ured ulazi Magda Heber. Hod joj je vedar i opušten. Nakon što se osmjehne u znak pozdrava, sjedne nasuprot njima trojici.)

Ravnatelj Lakota: Kako ste nam?

Magda Heber: Dobro, ravnatelju. (Još se upadljivije nasmiješi) Zahvaljujem na pitanju.

Ravnatelj Lakota: Da li je sve pod kontrolom?

Gospodin Lakošeljac (Ubacuje se): Dozvolite da se ubacim. Postoji nekoliko problema, ali sve ćemo mi to riješiti.

Ravnatelj Lakota (Ignorira ga. Magdi Heber): Kako ste zadovoljni dosadašnjim radom ovdje?

Magda Heber: Vrlo je zanimljivo i dinamično, zahvaljujem.

Ravnatelj Lakota: Postoji li nešto što vas posebno veseli u vašem dosadašnjem radu?

Magda Heber (Kratko se zamisli): Volim raditi tablice i ubacivati brojke i slova.

Ravnatelj Lakota (gospodinu Lakošeljcu): Dajte gospođi Heber što više takvih poslova.

Gospodin Lakošeljac: Da, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota: Da li ste zadovoljni svojim radnim okruženjem?

Magda Heber (Opet se kratko zamisli): Pa, kad već pitate, ravnatelju, taj dio bi mogao biti i bolji.

Ravnatelj Lakota (Kao da se uznemirio): U čemu je problem? Želim da budete zadovoljni ovdje.

Magda Heber (Čini se da malo oklijeva): Istina je da imam svoj ured, pa nemam toliko doticaja s drugima, no ne osjećam prihvaćenost među osobljem kakvu bih željela osjećati.

Gospodin Lakošeljac (Opet se ubacuje): Gospođa Heber nije ništa kriva, to odgovorno tvrdim. Imamo otprije nekoliko problematičnih osoba.

Ravnatelj Lakota (Blago se i samozadovoljno okrene prema njemu. Polako): Na koje osobe mislite?

Gospodin Lakošeljac: Prvenstveno, Greta Udović.

Magda Heber (Zamišljeno klima glavom.): Da, nažalost. Ona je problem.

Ravnatelj  Lakota: O čemu se radi?

Magda Heber (I dalje zamišljeno. Kao da se prisjeća.): Ćudljiva je. Ništa o njoj ne znamo. Nije za kolektiv.

Ravnatelj Lakota: Da li je prema vama bila ikada neugodna ili se na bilo koji način ponašala neprimjereno?

Magda Heber (i dalje zamišljeno): Ne mogu ni u što uprijeti prstom. Jednostavno je hladna i distancirana.

(Kratka pauza. Ravnatelj Lakota se zamisli i pogledom oko minute lebdi po svim prisutnima, a najviše po gospođi Heber.)

Ravnatelj Lakota: Što vi želite, gospođo Heber?

Magda Heber (Kao da je zatečena, no brzo se sabere): Želim da se Greta Udović drugačije ponaša prema meni.

Ravnatelj Lakota (gospodinu Lakošeljcu): Lakošeljac, što vi mislite o tome?

Gospodin Lakošeljac (gospođi Heber): Što god vi želite, meni je putokaz. (Pogleda ravnatelja) I ravnatelj, naravno.

Ravnatelj Lakota (presiječe): Lakošeljac, pobrinite se za to. (Gospođi Heber) Smatrajte ovo riješenim.

Magda Heber (Uljudno se nasmiješi): Hvala vam, ravnatelju. (Ustaje se) Znala sam da ćete imati razumijevanja.

Ravnatelj  Lakota: Za pametne i razumne ljude uvijek imam razumijevanja. (Ustane se i pruži joj ruku) Molim vas da nemate nikakvih zadrški ako ubuduće budete imali neke brige na rješenje kojih ja mogu utjecati.

(Magda Heber klimne glavom, nasmiješi se i izađe iz ureda.)

Ravnatelj Lakota: Gospodine Lakošeljac, kako ćete ovo riješiti?

Gospodin Lakošeljac: Najprije ću razgovarati s njom…

Ravnatelj Lakota (prekine ga): Svi znamo ovdje da je to osuđeno na neuspjeh. Ali to ide na naš mlin.(Okrene se prema zamjeniku Šerhatu) Nekako ste samozatajni danas.

Zamjenik Šerhat (Pomalo odsutno i zamišljeno): Slušam vas pažljivo cijelo vrijeme. Nemam što dodati, u potpunosti se slažem sa svime.

Ravnatelj Lakota (Pogleda ga trenutak pažljivo, a onda dohvati slušalicu u ruke i lupi tri broja): Molim vas da dođe Dražen Humski.

(Sva trojica sjede u uredu šutke i zamišljeno. Nakon otprilike dvije minute uđe u ured Dražen Humski. Kretnje su mu polagane i oprezne.)

Ravnatelj Lakota (Daje mu znak rukom da se požuri.): Uđite, Humski, nemate se čega bojati. Sjednite samo.

(Dražen sjedne i oprezno promotri svu trojicu.)

Dražen: Nadam se da se ne radi o nekom problemu. (Usiljeno se nasmiješi.)

Ravnatelj Lakota: Nema nikakvih problema. Želim bolje upoznati svoje zaposlenike. Nedovoljno se svi međusobno družimo.

Dražen (Šeretski se, ali i dalje usiljeno, nasmije.): Pa, mislim da ste u pravu, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota: Kako ste vi zadovoljni na svom radnom mjestu?

Dražen: Pa, ne mogu reći da se bunim.

Ravnatelj Lakota: Imate li nekih prijedloga za poboljšanje?

Dražen (Oprezno): Ne.

Ravnatelj Lakota: Jeste li sigurni?

Dražen: Jesam.

Ravnatelj Lakota: Ja mislim, koliko sam razgovarao sa svojim bliskim kolegama (Pokaže glavom na zamjenika Šerhata i gospodina Lakošeljca), a njima beskrajno vjerujem, da ste vi podcijenjeni na svom radnom mjestu.

Dražen (Kao da je ugodno iznenađen): Kad već to spominjete, mislim da bih mogao više pridonijeti ovoj firmi. Više dati za nju.

Ravnatelj Lakota: Siguran sam da biste. (Malo se nagne prema njemu.) Situacija u firmi nije briljantna. To nije moja odgovornost, preuzeo sam zatečeno stanje. Razumijete me, ja trebam ljude od povjerenja, a čujem da ste vi ono što ja tražim.

Dražen (Pomalo zbunjeno i zatečeno): Ne znam tko vam je to rekao, ravnatelju, ali zahvaljujem se na komplimentu. I na ovim toplim riječima.

Ravnatelj Lakota (Više za sebe): Ja znam sve što se događa. Konzultirao sam se sa svojim suradnicima i primijetili smo da je upražnjeno a sistematizirano mjesto voditelja odjela ekonomata. Da li ste vi zainteresirani za tu poziciju?

Dražen (ozareno): Ne znam kako da vam zahvalim, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota: Vrijeme je da preuzmete odgovornije pozicije. Vrijeme je da ova firma uzme najbolje od vas, i vi od nje.

Dražen: Da, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota: Želim da budete moja osoba od povjerenja. (Zamjeniku Šerhatu i gospodinu Lakošeljcu) Možete sada napustiti ured. (Draženu) Želim da budete moje oči i uši. Koliko god meni stalo do ove firme, ja ne mogu biti sveprisutan. (Zamjenik Šerhat i gospodin Lakošeljac izlaze iz ureda i zatvaraju vrata iza sebe.)

Ravnatelj Lakota: Ja imam jedan neobičan problem, razumjet ćete me.

Dražen: Molim vas da mi kažete, ravnatelju. Siguran sam da hoću.

Ravnatelj Lakota: Imam jednu vrlo problematičnu osobu u odjelu pravnih poslova.

Dražen (oprezno): Mislite li na Gretu Udović?

Ravnatelj Lakota (Iznenađeno): Da, mislim na nju! Vidim da prepoznajete moj problem.

Dražen: Ona je doista problematična.

Ravnatelj Lakota: Kakva su vaša iskustva s njom?

Dražen: Mislim da šteti ugledu naše firme. Osim što je ćudljiva i nesklona kolektivu, ona je i osoba promiskvitetne prirode. (Zastane u nelagodi.) Oprostite, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota (Odmahne rukom): Ne, zanima me. Molim da mi pobliže objasnite.

Dražen: Mislim da bi je u firmi mogao imati svatko tko to poželi.

Ravnatelj Lakota (Neuspješno krije svoje zadovoljstvo): To je uistinu veliki problem.

Dražen: Jeste. Takva osoba nije poželjna za radnu zajednicu.

Ravnatelj Lakota: Hoćete li mi u nečemu pomoći, Dražene?

Dražen: Svakako, ravnatelju. Što god treba.

Ravnatelj Lakota: Mi ne možemo imati takvu osobu u svome kolektivu.

Dražen: Slažem se, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota: Mi se nje moramo riješiti, razumijete me.

Dražen: Da, naravno.

Ravnatelj Lakota: Mi moramo javno pokazati kakva je ona osoba.

Dražen: Svakako.

Ravnatelj Lakota: U tome mi treba vaša pomoć.

Dražen (Pomalo oprezno i uplašeno): Što mogu napraviti?

Ravnatelj Lakota: Želim da je zavedete, iskoristite i ostavite. I nakon toga javno svima obznanite kakva je osoba. Želim da joj ugled ovdje bude potpuno uništen. Da takva bude prisiljena otići odavde.

Dražen: To je sve već postignuto, ravnatelju. Osim što joj ugled nije upropašten.

Ravnatelj Lakota (Nasmije se): Ti, stari zavodniče! Kako si uspio biti nekoliko koraka ispred mene?

Dražen: Dogodilo se…

Ravnatelj Lakota: Zna se koji dio još očekujem. (Nevoljko) Hoćeš li moći?

Dražen: Moći ću. Možete računati na mene.

Ravnatelj Lakota: Očekujem da posao bude obavljen brzo i temeljito.

Dražen (Zamišljeno): Bit će, ravnatelju.

(Još nekoliko trenutaka obojica sjede u uredu.)

 

Prizor 10.

(Stan Grete Udović i njenog sina Benedikta. U dnevnom boravku Greta sama sjedi i čita knjigu. U prostoriju ulazi Benedikt i sjedne pored nje. Greta odloži knjigu i pogleda ga.)

Benedikt: Dovršio sam, majko, svoje kapitalno djelo.

Greta (Nasmiješi se): Jesi li? Ti si onda kao Thomas Mann.

Benedikt: Ja sam poput Thomasa Manna, ali ja sam, kao i on, unikatan.

Greta: I što ćemo s tim djelom?

Benedikt (Blago slegne ramenima): Što ćemo? Prijavit ću ga na najznačajniji književni natječaj. Na Mostru.

Greta: Kad je taj natječaj?

Benedikt: U toku su prijave. Ja ću ga sutra poslati.

Greta: Kad dovršim ovu knjigu, posvetit ću se tvojoj.

Benedikt (Nasmije se): Dobro, majko.

Greta: Otac bi na tebe bio ponosan.

Benedikt: Ja ovo radim, među ostalim, i radi tebe i tate. Tate više nema, ali želim da mi ti budeš ponosna i sretna.

Greta (Zagrli ga.): Ponosna sam i sretna, sine.

Benedikt: Jesi li uistinu, majko? Ne izgledaš mi baš sretna. Baš naprotiv; rekao bih za tebe da si tužna i usamljena.

Greta: Sretna sam, sine. Ti si moja sreća.

Benedikt (Pomiluje je po kosi.): Znam da ti nisam dovoljan, ali dajem sve od sebe.

Greta: Znam, sine.

Benedikt: Ne mogu biti bolji nego što jesam. Iako nisam prošao na završnom ispitu.

Greta: Ne zamjeram ti to, sine. Znaš da je tako.

Benedikt (Zagrli je): Nas dvoje imamo jedno drugo. Nitko nam to ne može oduzeti.

Greta (Zagrli i ona njega): Nitko, sine.

Benedikt: Nisi više u vezi s onim tipom s posla, osjećam to. Što se dogodilo?

Greta: Ništa specijalno. Samo mi je dosadio.

(Ostaju sjediti zagrljeni u tišini u dnevnom boravku.)

 

Prizor 11.

(Ured ravnatelja Lakote. U njemu, iza svoje radne stolice, stoji ravnatelj Lakota, a s druge strane stola sjedi gospodin Lakošeljac.)
Ravnatelj Lakota: Imate li pod kontrolom svoju službu, Lakošeljac?

Gospodin Lakošeljac: Imam, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota (Poviče): Ne, vi nemate kontrolu nad svojom službom! Situacija vam se otela kontroli.

Gospodin Lakošeljac (Odmahuje glavom, gleda u stol.): Situacija bi doista mogla biti bolja.

Ravnatelj Lakota: Vi se bojite tih ljudi!

Gospodin Lakošeljac (Ustrašeno): Ne bojim se!

Ravnatelj Lakota (Podigne prst u zrak): Ako samo malo obratite pažnju, vidjet ćete da su odnosi unutar svake skupine ljudi, pa tako i unutar vaše službe, u svakom trenutku u procesu promjena. Na vama je da obratite pažnju, prepoznate trenutak i iskoristite ga.

Gospodin Lakošeljac (Mrmlja): Da, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota (Počinje se lagano prešetavati naprijed-nazad sa svoje strane stola.): Tip poretka unutar određene skupine, u ovom slučaju, vaše službe, potječe iz dominacije onih članova koji imaju moć. Da li ste vi taj koji ima moć, Lakošeljac? Ili ste tu moć predali članovima skupine kojima moć služi samo da bi dezintegrirali tu skupinu? Samo da bi vas i mene ponizili.

Gospodin Lakošeljac (Nijemo gleda u stol.)

Ravnatelj Lakota (Naglo stane i pogleda gospodina Lakošeljca): Samo ukoliko ste vi osoba u skupini koja ima moć, ona će biti u svrsi održavanja reda u službi. Nikako drugačije.

Gospodin Lakošeljac (Nijemo klima glavom. I dalje gleda u stol.)

Ravnatelj Lakota (Nastavi se zamišljeno prešetavati): Istina je, kao što ponekad integracija dovodi do konflikata, isto tako i konflikti mogu dovesti do integracije, no konflikti u vašoj službi su takve naravi da vode svakom daljnjem rastočavanju, a vi ste toliko slabi da to izaziva moje gađenje i nevjericu.

Gospodin Lakošeljac: Oprostite, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota (Opet stane i pogleda g. Lakošeljca): Vi morate prihvatiti činjenicu da ste vi nositelj autoriteta. Autoritet nije u vama, nego je u vašem položaju, a vi tom položaju jednostavno niste dorasli.

Gospodin Lakošeljac (Nijemo gleda u stol.)

Ravnatelj Lakota (Širi ruke): Vi izazivate zbunjenost unutar članova svoje službe. Vjerujte mi, oni od vas očekuju da napokon preuzmete moć koja vam položajem pripada, a vi to uporno odbijate i moć dajete njima. Oni ne znaju što će s vašom moći, jer im je ta moć, zbog slabih položaja, puno manje upotrebljiva nego što bi bila vama, i tako dolazi do apatije i destrukcije unutar vaše službe.

Gospodin Lakošeljac (Tiho): Ja sam kriv. Volio bih da sam mudar kao vi.

Ravnatelj Lakota: Zbog svog autoriteta, vi imate sav legitimitet prema onima koji vam se ne pokoravaju primjenjivati sankcije.

Gospodin Lakošeljac (Podigne glavu i, još uvijek skrušeno, pogleda ga.): I hoću, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota: Dobri stratezi i dobri rukovoditelji usmjeravaju interese grupe i članova grupe tamo kamo oni to žele. On definira interese grupe, a pušta članovima grupe privid da su oni sami definirali te interese.

Gospodin Lakošeljac (Opet spusti pogled prema stolu.): Da, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota: Budući je unutar grupe moguće formirati samo dva konfliktna antipoda, time je linija između te dvije skupine još izraženija, a pozicije članova unutar ta dva sukobljena tima međusobno su veoma različite i zanimljive.

Gospodin Lakošeljac (Diže glavu i klima njome. Gleda ravnatelja.)

Ravnatelj Lakota: Znate li vi za svakog od članova vaše službe koji su im stavovi i koje su im pozicije? To vam je od ključne važnosti za određivanje vaše strategije djelovanja.

Gospodin Lakošeljac (Pomalo neuvjerljivo): Znam, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota: Dobro je da interesne grupe nisu u potpunosti podudarne s konfliktnim grupama, jer određeni broj članova uvijek se drži po strani. Ti članovi su uglavnom najmudriji članovi grupe, koji gledaju samo svoje interese. S takvim članovima grupe nećete imati problema, jer su oni redovito naklonjeni nadređenima.

Gospodin Lakošeljac (Digne glavu. U čudu je.)

Ravnatelj Lakota: Tko je iz vaše službe takav član grupe?

Gospodin Lakošeljac (Intenzivno razmišlja. Ubrzo odustane.): Ne znam, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota: Da vam nije moći koja emanira iz vašeg položaja, Lakošeljac, vi biste odavno izgubili sve bitke od svoje službe.

Gospodin Lakošeljac: Da, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota: Uvijek određeni broj članova grupe smatra da im je grupa nametnuta, da funkcionira izvanjski i prinudno, no gube iz vida da su oni ti koji konstruiraju tu grupu i da nije njihove podređenosti, a time i relacija unutar grupe, ne bi bilo ni same grupe.

Gospodin Lakošeljac: Ali, unutar službe postoje razne ideje kako bi ona trebala djelovati.

Ravnatelj Lakota: Ne postoje nenametnuti ideali. (Kratko zastane) Sad ćete vidjeti kako se unosi red u sustav. Volio bih da ste vi ovo poduzeli, ali niste. Sad gledajte i učite. (Podigne telefonsku slušalicu, otipka tri broja i pričeka.) Pozovite mi Gretu Udović. Neka odmah dođe.

(Ravnatelj Lakota i gospodin Lakošeljac u tišini sjede. Gospodin Lakošeljac nervozno prevrće prstima, dok ravnatelj Lakota šutke prelistava rokovnik i pregledava obaveze koje je odradio i koje mu tek slijede. Nakon par minuta tiho se otvaraju vrata ureda, ulazi Greta Udović i za sobom zatvara vrata. Ravnatelj Lakota joj je nasmiješi u znak pozdrava, dok lisca Grete i gospodina Lakošeljca ostaju bezizražajna. Greta sjedne za stol nasuprot ravnatelja Lakote, a u blizini gospodina Lakošeljca.)

Ravnatelj Lakota: Dobar dan, gospođo Udović.

Greta: Dobar dan. (Pogleda gospodina Lakošeljca i klimne mu.)

Ravnatelj Lakota: Čujem da ste nezadovoljni, gospođo Udović.

Greta (Iznenađeno, pomalo zbunjeno): Ne znam odakle vam takve informacije.

Ravnatelj Lakota: Zanima me da li je to istina.

(Greta pogledava gospodina Lakošeljca. Ovaj joj ne uzvraća pogled, već gleda u stol.)

Ravnatelj Lakota: Imate li kakve primjedbe koje trebamo razmotriti?

Greta: Za početak bi bilo dobro da se razmotri raspored radnih mjesta u našoj službi.

Ravnatelj Lakota: Ah, što se toga tiče imate primjedbe!

Greta: Nas je previše u prostoriji, a Magda Heber, koja je sasvim nedavno došla, već je dobila svoj ured.

Ravnatelj Lakota: Gospodine Lakošeljac, što vi kažete o tome?

Gospodin Lakošeljac: Gospođa Heber radi vrlo odgovoran posao i treba imati samostalan ured.

Ravnatelj Lakota (Ustaje se i zamahuje rukom): Vi ste potpuno nesposoban čovjek, Lakošeljac! Da li je moguće da ste dali samostalan ured nekome koji je praktički jučer došao u ustanovu, a sve ostale smjestili u jednu prostoriju?

Gospodin Lakošeljac (Zbunjeno): Ali, tako smo se, ravnatelju, dogovorili!

Ravnatelj Lakota (Čini se da je bijesan): Sami ste se sa sobom tako dogovorili! Ponižavate ljude koji rade s vama u službi!

Gospodin Lakošeljac (U nevjerici): Nije istina! Tako smo se dogovorili!

Ravnatelj Lakota: Lažete! Da li ste o tome razgovarali s  radnicima iz svoje službe?

Gospodin Lakošeljac: Nisam.

Ravnatelj Lakota: Niste? Niti prije premještaja, niti nakon premještaja?

Gospodin Lakošeljac: Ne, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota (Greti): Pogledajte vi s kakvim budalama ja radim! Kakve osobe ja imam za svoje najbliže suradnike. Ali, ne možete mi to zamjeriti, to je naslijeđeno stanje.

Greta (ravnatelju Lakoti): Ni vi niste znali ništa o tome?

Ravnatelj Lakota (Greti): Ja vas lijepo molim da ova sramota ne izlazi dalje iz ove prostorije. Ja vas to najljepše molim.

Greta: Planirate li nekako sanirati ovakvo stanje?

Ravnatelj Lakota: Raspitivao sam se o vama među zaposlenicima i dobio sam odgovor koji me jasno upućuje na to da ste plemenita i razumna osoba. (Okrene se prema gospodinu Lakošeljcu) Za razliku od mog voditelja pravne službe.

Gospodin Lakošeljac (Mrmlja): Nemojte tako, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota: Gospodine Lakošeljac, imate li neku ideju kako riješiti ovaj problem, kojeg ste sami stvorili?

Gospodin Lakošeljac (Malo razmišlja): Predlažem da gospođu Udović smjestimo kod gospođe Heber.

Ravnatelj Lakota (Spusti ton): Jeste li poludjeli, Lakošeljac?

Gospodin Lakošeljac: Slobodnih prostorija na katu više nema.

Ravnatelj Lakota: Da, dobro velite, na katu ih više nema.

Gospodin Lakošeljac: Ostaje samo… Ali, ne.

Ravnatelj Lakota: Zašto ne?

Gospodin Lakošeljac: Ali… Jeste li sigurni?

Ravnatelj Lakota (Greti): Dolje, u podrumu, ima jedna prostorija u koju bismo vas mogli smjestiti. Čista je i uredna, nije bučna i sasvim će poslužiti svrsi.

Greta (Iznenađeno): Ali, ako budem u podrumu, bit ću izolirana od ostalih zaposlenika.

Ravnatelj Lakota (Nadmoćno se nasmiješi): Ali, ja sam mislio da vam je to i cilj.

Greta: Nije mi cilj biti izolirana od ostalih.

Ravnatelj Lakota (Gleda na sat): Ja ovaj sastanak moram privoditi kraju. (Gospodinu Lakošeljcu) Molim vas da do kraja ovog tjedna organizirate premještaj gospođe Udović u njen novi ured.

Greta: Ravnatelju, to nije rješenje.

Ravnatelj Lakota (Opet se nadmoćno nasmiješi): Da li ste vi od onih osoba koje su vječno nezadovoljne? Dajte sebi i svima nama novu priliku.

Gospodin Lakošeljac (Ustaje se i kreće prema vratima od ureda. Greti): Dođite sa mnom.

Ravnatelj Lakota (Greti): Siguran sam da će vam u novom uredu biti zadovoljavajuće.

(Greta ga nijemo pogleda. Ode za gospodinom Lakošeljcem i izađe iz ureda.)

 

Prizor 12.

(Mala podrumska soba, potpuno neadekvatna za namjenu uredskog rada. U sobi je samo mali uredski stol i jednostavna uredska stolica. Na stolu nema telefona, niti ostalog pribora. U zidu, pri njegovom vrhu, je mali prozor s rešetkama. U prostoriju ulaze gospodin Lakošeljac i Greta. Gospodin Lakošeljac pali svjetlo i nakon ulaska zatvara vrata.)

Gospodin Lakošeljac: Kako vam se sviđa ova prostorija?

Greta (U nevjerici): Ne mislite valjda da ću ovdje raditi?

Gospodin Lakošeljac: Ova prostorija je izvrsna. Gotovo sam ljubomoran što meni nije dodijeljena.

Greta: Gospodine Lakošeljac, ja ne želim ovdje biti.

Gospodin Lakošeljac: Tko ti je kriv? Pokazivanje animoziteta prema gospođi Heber bilo je isto kao i pokazivanje animoziteta prema meni i ravnatelju.

Greta: Nije dovoljno što je Heber dobila samostalan ured, nego me još i ovako kažnjavate?

Gospodin Lakošeljac (Smije se): Pa i ti si dobila samostalan ured. Organizirat ćemo sutra premještaj stvari.

(Gospodin Lakošeljac gasi svjetlo, i nakon što oboje izađu, zatvara i zaključava vrata podrumske sobe.)

 

Prizor 13.

(Sadašnji, a uskoro bivši, ured Grete Udović. U njoj sjedi petero službenika, među ostalima i Greta.)

Greta: Sutra će se organizirati moj premještaj u drugi ured. Neću više raditi u ovoj prostoriji.

Službenica I: Dobila si samostalan ured?

Greta: Da. Lakošeljac i Lakota su me zvali u ravnateljev ured da mi to priopće.

Službenica II: Imat ćeš svoj ured? Kao i Heber?

Greta (Tiho se nasmije): Nije baš u potpunosti kao Heber.

Službenica I: Što si to napravila da si dobila svoj ured?

Službenica II: Da, reci nam, da i mi tako postupimo.

Službenik III: Kakav ti je taj novi ured?

Greta: Predivan. Ne može biti ljepši.

Jadranka: Doista? Sviđa ti se?

Greta: Veoma. I ne moram nikome polagati račune. Sama sam se za njega izborila.

Službenica II: Želiš reći: tko je nama kriv što se mi sami nismo izborili?

Greta: Na to nekako dolazi.

Službenica I: Mrzim zrak kojeg udišeš. Mrzim hranu kojom se hraniš i vodu koju piješ. Svega si nedostojna.

Službenica II: Radila si nama iza leđa i zagorčat ćemo ti ovdje život do boli.

Jadranka: Pustite kolegicu na miru.

Službenica I (Skoči): Ma, ne želim je pustiti na miru! Radila je svima nama ovdje iza leđa! Budale je od nas radila!

Službenik III  (Pakosno): Bit ćeš tamo potpuno izolirana. Nitko ti u novi ured neće dolaziti.

Greta (Slegne ramenima): Nije ni to možda toliko loše.

Službenica II: Sama si sebe osudila na izolaciju.

Službenica I: O kojem uredu se uopće radi?

Službenik III: Bolje da ne znam ništa o tome! O tome raspravljajte kad mene ne bude bilo. Moji živci su ionako istrošeni kao strune.

Službenica II (Pakosno): Sigurno se radi o bivšem Lakošeljčevom uredu.

Službenica I (Skoči): Onom s pogledom na zelenilo i more! (Kreće prema Greti) Ubit ću gaduru!

Službenik III: Što si uradila da si dobila takav ured? Na koji način si gospodi udovoljila?

Greta: Umilila sam se i Lakošeljcu i Lakoti!

Službenica I (kreće prema Greti): Gaduro prokleta!

Jadranka (Stane ispred Grete da je zaštiti): Usmjerite svoj bijes prema Heber! Ona je započela sve ovo!

Službenica I (Mutnim pogledom pogleda Jadranku): Koje veze Heber ima s time što nam je ova gadura radila iza leđa?

Službenica II: Meni Heber nikada nije radila iza leđa! Za razliku od ove gadure!

Službenica I (Kreće prema Greti): Kosti ću ti sve polomiti!

Jadranka: Umirite se svi! Ako se ne umirite, pozvat ću odmah Lakošeljca!

(Službenica I, službenica II i službenik III oglušuju se o Jadrankine riječi, priđu Greti i opkole je. Službenik III začepi joj usta, a  službenica I i službenica II počnu udarati. Jadranka izleti iz ureda. Nakon nekoliko trenutaka, pojavi se na natrag u uredu, zajedno s gospodinom Lakošeljcem. Kad su njih dvoje ušli, troje službenika se već odmaklo od Grete i stoje nedaleko od njenog radnog stola.)

Gospodin Lakošeljac (Čini se da je iznerviran): Što se ovdje događa?

Službenica I: Došlo je do incidenta, gospodine Lakošeljac.

Gospodin Lakošeljac: Do kakvog incidenta?

Službenica II: Udović je za vas izjavila da ste  notorni pijanac!

Jadranka: Nije istina!

Greta: To ja nisam rekla!

Službenik III: Lažeš! Jesi!

Službenica I: I ne samo to; rekla je da ste pravilnik o radnom vremenu donijeli protuzakonito i uz pritisak našeg ravnatelja!

Službenik III: Rekla je da će vas prijaviti inspektoratu rada zbog njega!

Greta: Nemojte im vjerovati!

Gospodin Lakošeljac: Udović, vi se to meni osvećujete!

Greta: Ali, nije istina!

Gospodin Lakošeljac: Pronašli ste pogrešan način za to.

Jadranka: Nemojte im vjerovati.

Gospodin Lakošeljac (Pogleda Jadranku sumnjičavo): Koja je vaša uloga u svemu ovome?

Jadranka: Uloga istine i pravde!

Službenik III: Lažeš! I štitiš nezahvalnicu!

Službenica II: Udović je izjavila da ste i danas na hodniku firme potegnuli iz boce!

Službenica I: Rekla je da ste sramota naše firme i da vas treba odstraniti!

Službenik III: Rekla je da ste karcinom našeg kolektiva!

Gospodin Lakošeljac (Greti): Odakle znate da sam danas na hodniku potezao iz boce? Nemate nikakvih svjedoka! Tužit ću vas za klevetu!

Službenica II: Rekla je da su nadzorne kamere sve snimile! Da je, osim što tvrdi da vas je vidjela, dokaz i na njima!

Greta: Nisam!

Gospodin Lakošeljac (Skoči): Sad je dosta! (Greti) Vi ćete ići na disciplinsku komisiju! Nećete vi mene klevetati bez mjere i razloga!

Službenica II (Gospodinu Lakošeljcu): Želim da ona ovog trenutka ode u svoj famozni novi ured. U ovom uredu više nema što tražiti!

Službenica I: Tako je! Neka ode!

Gospodin Lakošeljac (Greti): Čuli ste kolege. Oni vas više ne žele gledati ovdje. Ne trpe vas.

Greta (Digne ponosno glavu i uspravi se): Drago mi je da odlazim u svoj novi ured. Možete biti samo ljubomorni na mene.

(Greta uzima nekoliko spisa sa svog, sad već bivšeg stola, torbu i nešto pisaćeg pribora, kojeg stavi u kutiju. Nitko joj ne pomaže. Svi prisutni u uredu nijemo je promatraju. Nijemo izađe iz ureda i zatvori vrata iza sebe.)

 

Prizor 14.

(Ured ravnatelja Lakote. Tiha je atmosfera. U uredu sjede ravnatelj Lakota i, na svom uobičajenom mjestu, zamjenik Šerhat. Čini se kao da u miru čavrljaju.)

Ravnatelj Lakota: Što mislite, zašto sam vas izabrao za svoga zamjenika, gospodine Šerhat? Zapravo, formalno vas je izabrao Upravni odbor, ali sve bi to bilo nemoguće da vas nisam predložio i, naposljetku, odobrio; to vi dobro znate.

Zamjenik Šerhat (zagonetno se osmjehuje): Naslućujem odgovor, ali ipak mi recite, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota (ispruži leđa u stolici, pogleda uperenog prema zamjeniku Šerhatu): Neki bi za mene rekli da sam tiranin, ali ja sam samo snalažljiv čovjek. I vi se činite tiraninom, a znam da ste samo snalažljiv čovjek, no postoji jedna ključna razlika između nas dvojice: ja sam strastvena osoba, a vi ste birokrat.

Zamjenik Šerhat: Trenutak kad sam spoznao da sam napokon postao birokrat, jedan je od najljepših u mom životu.

Ravnatelj Lakota (s razumijevanjem zaklima glavom): Nema više razbijanja glave oko nevažnih okolnosti koje se neprestano događaju. Nema više patetike oko brodoloma koji se događaju drugima, o kojima spoznajemo ovako ili onako, a na koje na određene načine možemo utjecati. Čini se samo ono što se mora činiti.

Zamjenik Šerhat: Savjest zauzima neku drugu poziciju u moždanoj strukturi.

Ravnatelj Lakota (opet se malo protegne): Cijelog života drugi nam pokušavaju svoje vrijednosti imputirati kao naše, navodeći nas da se ponašamo kako njima odgovara. Etika nije ništa drugo nego ostvarenje tuđih interesa.

Zamjenik Šerhat: Amortiziranje volje jačih od strane slabijih.

Ravnatelj Lakota: Dođe neki trenutak u životu kad spoznaš da je bitnija etika prema samome sebi nego prema drugima. Ima li neprirodnije stvari na svijetu nego drugoga stavljati ispred sebe? Samo budala troši svoju pamet prvenstveno na druge.

Zamjenik Šerhat: Sve se svodi na dojam, a većina ljudi toliko je površna i uplašena da prima tu i takvu poruku. Pokažeš samo mali dio svoje ličnosti, i to onaj zatrašujući, a ostalo prešutiš, da razmišljaju o tome što još imaš u pričuvi.

Ravnatelj Lakota (zainteresirano): Što mislite o Greti Udović?

Zamjenik Šerhat (malo razmišlja): Ona, prije svega, ne zna kontrolirati svoje emocije. Ponaša se kao da je dio nekog idealnog svijeta. Potpuno neprilagođena, što znači kruta, dakle ne odviše pametna.

Ravnatelj Lakota: Ne uspijevamo provesti neku smislenu i, za sve strane zadovoljavajuću strategiju s njom.

Zamjenik Šerhat (pomalo neraspoloženo odmahne glavom): Za takvu strategiju potrebni su, ili fleksibilnost i kompromis, ili mogućnost manipulacije. S njom, ni jedno ni drugo nije izvedivo.

Ravnatelj Lakota: Treba znati kakav je tko čovjek, da se zna koliko je netko upotrebljiv.

Zamjenik Šerhat: Nasilje postaje sasvim legitiman instrument, bez obzira prihvatio ga netko drugi ili ne.

Ravnatelj Lakota: Ako ga prihvaća, nasilje zaslužuje da se nekako drugačije zove.

Zamjenik Šerhat: Ponekad mi je zanimljivo gledati ostale ljude: velika većina njih nije u svom prirodnom stanju, nije u doticaju sa samima sobom. Previše su pripitomljeni, češće orijentirani na to kakav će dojam ostaviti na okolinu negoli na sebe. Takvim ljudima se lako da upravljati.

Ravnatelj Lakota: Divlji ljudi su puno zeznutiji.

Zamjenik Šerhat: Njih, u pravilu, treba odstraniti. Ukoliko ih se ne može nečim kupiti.

Ravnatelj Lakota (tiho se smije): Imate li vi uopće savjest, gospodine Šerhat?

Zamjenik Šerhat (ozbiljno, pomalo zamišljeno): Moje poštovanje imaju samo oni koji ga zaslužuju. Sloboda i prava su oduvijek bili nešto što se trebalo izboriti. Tko ih izbori i nepokolebljivo se zauzme za njih, tko, ali na svrsishodan način, ne da na ono divlje u sebi, tko razumije kako funkcionira sustav i što je život: taj ima moje poštovanje. Drugim riječima, prema takvima imam savjest, a ostali ju ni ne zaslužuju.

Ravnatelj Lakota: Drugi zaslužuju nemilost.

Zamjenik Šerhat: Da, baš tako: zaslužuju.

Ravnatelj Lakota: Važno je da prava zaposlenika budu nejasno definirana, ili da uopće ne postoje.

Zamjenik Šerhat: Isto vrijedi i za obaveze, da ne znaju za što se uhvatiti.

Ravnatelj Lakota (sa širokim osmijehom): Drago mi je da ste moj zamjenik. Još nikada me niste iznevjerili.

Zamjenik Šerhat: Dovoljno sam mudar da to ne napravim.

Ravnatelj Lakota: Važno je da me se boje budući da ja njima ništa ne vjerujem. (Nasmije se) I vi i ja smo dvije uplašene budale, jedna gora od druge. Kad bi oni samo znali kolike, rastrgali bi nas.

Zamjenik Šerhat (nasmije se): Važan je dojam, a tu nismo pogriješili.

Ravnatelj Lakota: Čini mi se da nismo.

(Ostanu sjediti u uredu u tihoj atmosferi.)

 

 

Prizor 15.

(Greta Udović sjedi za stolom u svom novom uredu. Soba je poluosvijetljena slabim svjetlom. Na stolu nema ničeg osim neke bilježnice u koju Greta piše, te spisa na gornjem uglu stola. Na vratima se čuje pomalo neodlučan zvuk kucanja. Greta se trgne, podigne glavu, ostane nekoliko trenutaka sjediti, a onda se ustane, dođe do vrata i otvori ih. Pred vratima ugleda Dražena.)

Dražen (neodlučno se osmjehuje): Došao sam te posjetiti u novom uredu. Da vidim kako ti je ovdje. (Greta ga nijemo promatra) Smijem li ući?

Greta (mirno): Moramo biti profesionalni. Moramo surađivati. (Odmakne se u stranu i tako mu napravi mjesto za ulazak. Dražen pažljivo uđe, a ona zatvori vrata za njim.

Dražen: Želim da se pomirimo. Da li je to moguće?

Greta: Moguće je da imamo profesionalan i nepristran odnos.

Dražen (pogleda ju sumnjičavo): To bi te zadovoljilo?

Greta: To je ono što se od nas očekuje kao od razumnih i odgovornih osoba.

Dražen: Ali, ja s time ne mogu biti zadovoljan.

Greta (tiho): Na to si trebao misliti prije nego što si izrekao neke rečenice.

Dražen: Ali, ja nisam tako mislio! Ja tvog sina ni ne poznajem!

Greta: Mislio si. To su tvoja stajališta. A tko ima takva stajališta o mom djetetu, i ja imam jednako loša stajališta o njemu.

Dražen: Kažeš da se naš odnos nikako ne može popraviti?

Greta: Sam si kriv. (Digne glavu i prkosno ga pogleda) Što misliš, kako bih ja kao majka trebala reagirati? Što bih trebala napraviti?

Dražen (Pomalo zbunjeno i pakosno se nasmiješi): Ti nisi samo majka, već si i žena. Žena sa svojim emotivnim, duhovnim i seksualnim potrebama.

Greta (Nasmije se, pomalo prigušeno): A koje od tih potreba mi ti možeš zadovoljiti?

Dražen: Oduvijek si me podcjenjivala. Možda sam i zato izrekao ono o tvom sinu.

Greta: Ja samo vrednujem ono što mi je predočeno.

Dražen (Primakne joj se par koraka. Greta nepomično stoji.): Ne možeš reći da ti ne nedostajem. Barem malo. (Greta šuti. Oprezno ga pogledava, u očekivanju što će se dogoditi.)

Dražen: Bilo je onoga u našem odnosu što ti se itekako sviđalo. (Pomakne ruku prema njoj i pogladi joj kosu. Greta ostane stajati nepomično.) Nemoj mi reći da nije. (Još malo joj se primakne i sagne glavu prema njoj.) Priznaj mi.

Greta (Tiho): Bilo je, ali sve je to nestalo u ponoru. Toga više nema.

Dražen (I dalje mu je primjetna nježnost u glasu): Nije točno. Znam da ima.

Greta: Sve je upropašteno onim tvojim rečenicama.

Dražen (Glas mu više nije nježan nego požudan): Znam da ti fali moja ruka ispod tvoje suknje.

Greta (Uzdigne glavu tako da joj se izvije vrat i gleda ga u oči. Pogled joj je usredotočen, ozbiljan i oprezan.)

Dražen: Znam da ti fale moje usne na tvom vratu. (Rukom joj obavija struk.) Znam da ti fali dodir cijelog mog golog tijela po tvom tijelu. (Primiče svoje usne njenom vratu, ali ga ne dodiruje.) Znam da o meni razmišljaš svake noći prije nego što te san preuzme.

Greta: Ne mislim o tebi, nego o svom sinu.

Dražen (tiho se nasmije): Nikad mi nisi znala vješto lagati. (Počne je strastveno ljubiti po vratu. Greta ga pokušava odgurnuti.) Poznam te, Greta. Zaboravljaš to. (Razmiče joj odjeću s ramena. Greta ga pokušava odgurnuti, ali on je jači. Napravi još nekoliko koraka i pritisne je o zid.) Znamo ti i ja jedno za drugo tko smo i što smo. Nema tu zavaravanja (Pomalo pakosno se nasmije i gurne joj ruke ispod majice.) Počeo sam zaboravljati kakav ti je miris i kakav ti je okus, Greta. Ne sviđa mi se to. Želim opet osjetiti tvoj miris, miris tvog tijela, tvoje kose, tvoje odjeće, tvojih ruku.

Greta (Odguruje ga svom snagom, ali očito nedovoljno): Molim te, ostavi me, Dražene. Shvati da je gotovo!

Dražen: Znam da me želiš još uvijek. Znam da žudiš za mnom. (Uhvati joj objema rukama glavu i prodorno je pogleda.) Priznaj mi!

Greta: Ako me ne pustiš ovog trenutka, počet ću vrištati toliko da će me čuti cijela zgrada i okolica.

Dražen (Tiho se nasmije. U glasu mu je primjetna gorčina.): Misliš da će te netko čuti iz ove katakombe? Namjerno su te smjestili ovdje da te nitko ni ne vidi, ni ne čuje. Da te do kraja ponize.

Greta: Upozoravam te, Dražene, makni se od mene!

Dražen (pakosno se i tiho nasmije): Što misliš, zašto ni vrata nisam zaključao kad sam ti došao? Svi znaju da sam sad kod tebe. (Greta ga uplašeno pogleda.) Da, da, cijela firma. Svi znaju da rado daješ i da ćeš mi opet dati.

Greta (Pokušava ga odgurnuti svom snagom. U glasu su joj primjetni i strah i očaj.): Makni se od mene!

Dražen (Zgrabi je svom snagom i okrene leđima od sebe, a licem prema zidu.): Misliš da samo toliko lud da ću propustiti ovakvu priliku? Smatraš me ludim? (Grabi je za kosu i potegne unazad.)

Greta: Dražene, makni se od mene. Ja sam majka, i to samohrana, i pokušavam ovdje preživjeti.

Dražen: Ti si za mene samo netko u rubrici „igra i razonoda“.

Greta: Kako ćeš me moći dalje gledati nakon što to napraviš?

Dražen (trgne se): Nakon što ti napravim što? Znam da i ti to želiš, samo nisi toga svjesna. (Saginje je i skida joj gaćice koje klize na pod. Greta se opire i vrišti svom snagom. Nema nikakvih reakcija izvana. Dražen se iživljava nad njom. Skida je. Vuče je za kosu. Ljubi je. Tek nakon par minuta, nakon kratkog kucanja otvaraju se vrata ureda i na njima se pojavljuju ravnatelj Lakota, gospodin Lakošeljac i zamjenik Šerhat. Dražen i Greta se ukoče i usmjere pogled prema vratima, a onda se odvoje jedno od drugoga, ugrabe odjeću i na brzinu se odjenu.)

Ravnatelj Lakota: No, ovo je bio zaista neobičan prizor, dragi moji suradnici.

Zamjenik Šerhat (Tiho se nasmije): Zaposlenici upražnjavaju pauzu za odmor na sebi svojstven način.

Gospodin Lakošeljac (Pogleda na sat): Mislim da sada nije vrijeme pauze.

Ravnatelj Lakota (Greti i Draženu): Što ste htjeli ovim pokazati? Svojevrsni bunt prema ovoj ustanovi? Koja vas hrani? (pogleda Gretu) Vas i vašu djecu.

Gospodin Lakošeljac (Podmuklo se nasmije): Ili, ni za radnog vremena, niste uspjeli suzbiti svoje najprizemnije porive?

Ravnatelj Lakota: Molim da se do kraja odjenete, kako bismo bili ravnopravni u ovom odnosu.

(Greta i Dražen počnu se do kraja odijevati.)

Ravnatelj Lakota: O ovome što se upravo dogodilo, možemo raspraviti ovdje i sada, ili kod mene u mom uredu. (Gospodinu Lakošeljcu) Što vi predlažete, gospodine Lakošeljac?

Gospodin Lakošeljac: U vašem uredu sigurno, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota (Greti i Draženu): Čuli ste. Za pola sata želim vas vidjeti u svom uredu.

(Ravnatelj Lakota, zamjenik Šerhat i gospodin Lakošeljac izlaze iz prostorije i za sobom zatvaraju vrata.)

 

 

Prizor 16.

(Ravnateljev ured. U njemu se nalaze, osim ravnatelja Lakote, njegovog zamjenika Šerhata i gospodina Lakošeljca, brojni zaposlenici ustanove. Među ostalim, tu su i službenici I, II i III iz Gretinog bivšeg ureda, te Magda Heber. Greta i Dražen posljednji ulaze u prostoriju. Greta se nemalo iznenadi kad vidi toliki broj zaposlenika u ravnateljevom uredu.)

Greta (ravnatelju): Ne želim biti ni sudjelovati na sastanku s toliko prisutnih osoba.

Ravnatelj Lakota (naizgled nehajno): Smeta vam to?

Gospodin Lakošeljac: Opet vam nešto smeta?

Zamjenik Šerhat: Imate li što za kriti?

Greta (Okrene se i krene prema vratima za izlaz.): Želim napustiti ovaj sastanak. (Spusti kvaku, no vrata su zaključana. Greta se okrene oko sebe. Upita osobe oko sebe.) Kod koga je ključ? (Umjesto odgovora, samo žamor.)

Ravnatelj Lakota: Molim vas za tišinu, kolegice i kolege. (Gomila se osjetno utiša.) Danas, prije nepunih sat vremena, u našoj ustanovi dogodila se nemila situacija, toliko nemila da o njoj moramo, i to hitno, raspraviti.

Službenik I (Digne ruku u zrak): Što se dogodilo?

Službenik III: Da, recite nam! Moramo znati!

Magda Heber (Ne toliko glasno, ali dovoljno da ju svi čuju. Pakosno): Iako smo već ponešto čuli o tome.

Ravnatelj Lakota: Možda smo, umjesto pravilnika o radnom vremenu na posljednjem sastanku Upravnog odbora, trebali donijeti pravilnik o osnovama pristojnog ponašanja.

Službenik III (Iz pozadine): Pravilnik o moralu i ćudoređu!

Zamjenik Šerhat: Lakošeljac je opet zakazao.

Gospodin Lakošeljac: Nisam!

Ravnatelj Lakota: Ovoga puta, za čudo, Lakošeljac nije kriv. Kriv sam ja, jer sam vjerovao u vaše sposobnosti i vaše dobre namjere.

Službenik III: Uz sve dužno poštovanje, ravnatelju, naše namjere su čiste, a naše sposobnosti su ogromne.

Ravnatelj Lakota: O vama nisam pričao.

(Žamor u prostoriji. Osobe pogledavaju jedna drugu i šapuću jedna drugoj, a u razmacima svi pogledi upereni su prema Greti i Draženu.)

Magda Heber: Što se to dogodilo?

Službenica I: Da! Koji je pravi povod ovog sastanka?

Ravnatelj Lakota (Greti): Želite li vi nešto reći?

Greta: Zašto nitko nije došao kad je čuo moje vriskove?

Ravnatelj Lakota (Začuđeno. Osvrće se oko sebe.): O kojim vriskovima ona govori? Da li je itko čuo neke vriskove? (Opet žamor u prostoriji. Ljudi odmahuju glavom i sliježu ramenima.). Nitko nije čuo vaše vriskove, gospođo Udović. Možda oni nisu izlazili iz vaše glave. (U prostoriji se čuje prigušen smijeh.)

Magda Heber: Vriskove zbog čega?

Ravnatelj Lakota (Draženu): Bilo bi najbolje da vi to objasnite.

Dražen (ravnatelju): Tjerate me da postupam suprotno svojoj plemenitoj naravi i finim manirima.

Ravnatelj Lakota: Istina je najvažnija.

Dražen: Bio sam naivan, i znajući da je nevoljena i zapostavljena od strane kolektiva, otišao sam Greti Udović u novi ured da joj pružim podršku.

Službenik III (Pakosno se smije): Koliko čujem, ta podrška je bila i tjelesna.

Ravnatelj Lakota: Kako je to izgledalo?

Dražen: Rekao sam joj da će uvijek imati kolegu i prijatelja u meni. Da sam joj na raspolaganju što god joj bude trebalo.

Službenik III (Pakosno): Uključujući i tjelesno tješenje.

Ravnatelj Lakota: Molim, bez upadica sa strane. (Draženu) Molim vas, nastavite.

Dražen: Onda su se stvari otele kontroli. Rekla mi je da me voli i da želi biti sa mnom. (Opet žamor i prigušeni smijeh u prostoriji.) Ja sam joj na to odgovorio da ona tako razmišlja jer je usamljena.

Greta: Molim vas da prekinete ovu farsu i pustite me da izađem iz prostorije!

Ravnatelj Lakota (Mirno): Mislim da je konačno vrijeme da ova problematika bude riješena. (Draženu) Što se dalje dogodilo?

Dražen: Greta je obavila ruke oko moga vrata i molila me da budemo zajedno. Rekao sam joj da to nije moguće, a u očajničkom pokušaju da me zavede, skinula je svu odjeću sa sebe.

Greta: To nije istina!

Ravnatelj Lakota: Jeste li uživali u njenim dražima, Dražene?

Dražen (Nesigurno): Bilo mi ju je, prije svega, žao.

Ravnatelj Lakota: Jeste li?

Dražen: Jesam!

Greta (Uzvikne): Da, nasilu!

Ravnatelj Lakota (Digne pogled i prijeđe preko mnoštva): Tko je ovdje još uživao u dražima Grete Udović? (Desetak muških i ženskih osoba dignu ruke.)

Greta: Želim otići odavde! Sprečavanje prolaza je ekvivalent fizičkom nasilju!

Dražen: Greta Udović je luda i posesivna žena!

Ravnatelj Lakota: Tko još misli tako? (Svi prisutni u prostoriji, osim par osoba, dignu ruke.)

Ravnatelj Lakota (Greti): Gospođo Udović, pogledajte što kolektiv misli o vama. Suočite se napokon s istinom.

Greta (Uzrujano): Pustite  me iz ove prostorije!

Ravnatelj Lakota (Mirno): Nitko vas, protiv vaše volje, ne drži ovdje. Možete izaći kad god to poželite.

(Greta odlazi do vrata. Sad ih može otvoriti. Izlazi iz prostorije.)

 

Prizor 17.

(Hodnik na katu na kojem se nalazi ravnateljev ured. Izašavši iz ureda, Greta prolazi hodnikom. Iz ravnateljevog ureda užurbano izlazi Fernando, jedan od službenika i pokušava dostići Gretu.)

Fernando (Lagano je hvata za ruku): Greta, ovo što su vam upravo učinili je nedopustivo!

Greta (Uplašeno se trgne i pogleda ga): Ne mogu više ni časa ostati u ovoj firmi!

Fernando: Ne možete dati otkaz! Vi imate sina o kojem morate brinuti. Tko će se o njemu brinuti kad vi ne budete imali posla?

Greta: Snaći ćemo se već.

Fernando: Nećete. Vani je džungla.

Greta: I ovdje je.

Fernando: Ali ovdje bar dobivate neku plaću.

Greta: Ne mogu više ostati ovdje.

Fernando: Ja nisam bio među onima koji su dizali ruke.

Greta: Da li je moguće da ljudi mogu biti takvi?

Fernando: Ljudsko zlo je nezamislivo.

Greta: Što sam im ja napravila?

Fernando: Stojite na putu nečijim interesima.

Greta: Kako ja mogu stajati na putu nečijim interesima?

Fernando: To vi znate bolje od mene. (Pogleda ju nijemo.) Molim vas, nemojte činiti nepromišljene poteze. Ako vam nešto to znači, ja ću biti uz vas. Mene nije briga hoću li zbog toga navući bijes ostatka ljudi iz firme.

Greta: Ne znam kako ću funkcionirati i opstati nakon svega ovoga.

Fernando: Većina stvari se riješi sama od sebe. I ovo je jedna od njih. Zapravo, kad malo bolje pogledate, vidjet ćete da vam ništa ne mogu napraviti.

Greta: Već jesu.

Fernando (Tiho se nasmije): To su samo pucnjevi u prazno.

Greta: Napad na fizički integritet i javno moralno diskreditiranje vama su pucnjevi u prazno?

Fernando (Osjetno uplašeno): To se doista dogodilo? Napao vas je?

Greta: Nitko mi to neće vjerovati.

Fernando (Oprezno): Jeste li doista bili s nekima od onih koji su danas digli ruke? (Greta mu okrene leđa i hoda naprijed. Fernando je dostigne i ponovno zaustavi laganim hvatanjem za ruku.) Ja vam vjerujem. I ni zbog čega vas ne osuđujem.

Greta: Nemate me zbog ničega ni osuđivati.

Fernando: Uvijek ću vas braniti, kad za to bude prilika. Uvijek ću biti na vašoj strani.

Greta (Sumnjičavo ga gleda): Jeste li sigurni? Gotovo me ni ne poznajete.

Fernando: Uvijek sam na strani onih koji su samo naizgled u slabijoj poziciji, a zapravo jači su od sviju ostalih. Vi ste takvi.

Greta: Doista ćete biti uz mene?

Fernando: Uvijek.

(Greta i Fernando odmiču hodnikom.)

 

 

Prizor 18.

(Ured ravnatelja Lakote. U uredu, ravnatelj je sam i pomalo nervozno prešetava se sa strane stola gdje mu je stolica. Vidi se da razmišlja o nečemu. Ovu situaciju prekida kratki zvuk telefona. Ravnatelj odmah diže slušalicu.)

Ravnatelj Lakota: Da, hvala vam. Molim vas, recite joj da uđe.

(Vrata se otvaraju i na njima se pojavljuje gospođa Heber, koja gotovo nečujno i brzo ulazi u prostoriju i za sobom zatvara vrata. Ravnatelj joj prilazi i pruža ruku, koju gospođa Heber prihvati.)

Gospođa Heber (s naglašenim osmijehom): Molim vas da mi ne zamjerite sitno kašnjenje, ravnatelju. Bila je nepodnošljiva gužva u prometu.

Ravnatelj Lakota (odmahuje rukom): Ma, ne brinite se, molim vas. Kašnjenje mi je dobro došlo da završim neke zaostatke.

Gospođa Heber: Promet u ovom gradu dovodi do ludila. Stalno neki radovi, a ako nisu radovi, onda je kiša, i tako u krug.

Ravnatelj Lakota (osmjehuje se): Drago mi je da ste uspjeli doći.

Gospođa Heber: Kako teku pripreme za sjednicu Upravnog odbora?

Ravnatelj Lakota (grabi neke papire sa stola): Zato sam vam i rekao da mi je dobro došlo vaše kašnjenje. Maloprije mi je zamjenik Šerhat donio rezultate izvršenja prošlogodišnjeg financijskog plana. Pa… moglo bi biti i bolje.

Gospođa Heber (sa zanimanjem): Kakvo je stanje?

Ravnatelj Lakota: Dva milijuna smo u minusu.

Gospođa Heber: Pa… I nije toliko loše. Što se dogodilo?

Ravnatelj Lakota: Nepovoljna strujanja na nacionalnom i na globalnom tržištu, uvjerava me moj zamjenik.

Gospođa Heber: On zna o tome, to je njegova struka. I ja znam dosta o tome, i mogu reći da je u pravu. Strujanja na nacionalnom i na globalnom tržištu uistinu su nepovoljna.

Ravnatelj Lakota (uzdahne): Što god da smo pokušali napraviti, što god da smo pokušali provesti u djelo, što god da smo napravili u cilju saniranja ove situacije, iz svih tih razloga ne bismo uspjeli.

Gospođa Heber: A da li ste pokušali?

Ravnatelj Lakota (zatečeno i neuvjerljivo): Da. Svakako.

Gospođa Heber: Kako ste zadovoljni radom moje sestre, gospodine ravnatelju?

Ravnatelj Lakota (kao da odjednom postane opušten): Izvrsno, izvrsno! Tako dobru zaposlenicu nikada nismo imali, gospođo predsjednice.

Gospođa Heber: Veoma mi je drago da ste zadovoljni. Vidim da je moja preporuka bila valjana. Još će ispasti da ste vi od mene zatražili uslugu. (Smije se)

Ravnatelj Lakota (Smije se i on.): Da, njen dolazak u ovu firmu bio je pun pogodak. Nadam se da je i ona zadovoljna.

Gospođa Heber: Vas osobno veoma hvali. U više navrata rekla mi je da ste vrlo susretljiv čovjek pun razumijevanja.

Ravnatelj Lakota: Po prirodi sam takav. (Malo zastane) Što je rekla za ostale zaposlenike?

Gospođa Heber: Pohvalila je i vašeg voditelja pravne službe, gospodina Lakošeljca. Rekla mi je i za njega da je čovjek pun razumijevanja i da zna organizirati službu. Imao bi je potpuno pod kontrolom da nema nekih pojedinaca.

(Ravnatelj Lakota s razumijevanjem klima glavom.)

Ravnatelj Lakota: Znam točno o čemu i o kome pričate.

Gospođa Heber: Gospodine ravnatelju, možemo li se nekako riješiti te osobe?

Ravnatelj Lakota: Gospođo predsjednice, da je do sada bilo načina, vi znate da bih ih ja pronašao i upotrijebio.

Gospođa Heber: Ali, koliko ja čujem, ona radi ovdje skandalozne stvari.

Ravnatelj Lakota (tiho): Opet je nedavno bio ovdje jedan incident u kojem je ona bila glavna sudionica.

Gospođa Heber: Magda mi je rekla da je ona izrazito hladna i distancirana prema njoj.

Ravnatelj Lakota (mrzovoljno): Prokleta ćud!

Gospođa Heber: Ja sam mislila, ravnatelju, da ste vi moćniji. (Podlakti ruku i pogleda ravnatelja u oči.) Treba li vam možda moja pomoć?

Ravnatelj Lakota (Vidljivo se uznemiri. Ustane se sa stolice i krene prešetavati sa svoje strane stola.): Ne mogu zaposlenicima tek tako davati otkaze, bez neke pravne osnove. Tužit će nas sudovima, pa ćemo na kraju morati plaćati milijunske odštete.

Gospođa Heber: Ionako ste već zagazili u minus.

Ravnatelj Lakota (Osjetno uplašeno): Vi želite da ja budem smijenjen, gospođo Heber.

Gospođa Heber (osmjehuje se pomalo neprirodno): Svakako ne. Ja želim da Greti Udović otkažete ugovor o radu.

Ravnatelj Lakota: To je u ovom trenutku nemoguće! Pozvat ću gospodina Lakošeljca, da čujemo njegovo mišljenje! (Uhvati slušalicu, ali ga gospođa Heber uhvati za ruku.)

Gospođa Heber: Vi ste razuman čovjek, vjerujem da me razumijete. Moja sestra ju jednostavno ne podnosi.

Ravnatelj Lakota (pokušava smiriti situaciju): Ja u potpunosti razumijem, i vas, i cjelokupne okolnosti. Ali, molim i vas da pokušate razumjeti kontekst u kojem Greta Udović sada treba dobiti otkaz.

Gospođa Heber: Što vas brine u svemu ovome? Nije valjda to što je samohrana majka?

Ravnatelj Lakota (odmahne glavom): Želim je dovesti do toga da ona sama dadne otkaz. To je moj projekt. Moj, i meni odanih ljudi ovdje.

Gospođa Heber (tiho i znatiželjno): U kojoj ste fazi?

Ravnatelj Lakota: U takvoj, da bi prosječan zaposlenik već bio na nekom psihološkom liječenju, ili barem na bolovanju.

Gospođa Heber: Greta Udović nije nijedno od toga.

Ravnatelj Lakota (pomalo zamišljeno i nezadovoljno): Da. Nijedno.

Gospođa Heber: Možda i niste toliko blizu svom cilju. Možda i ne idete dobrom putanjom.

Ravnatelj Lakota: Vjerujte mi da idem!

Gospođa Heber (popušta): U redu. Prihvaćam. Vjerujem da znate što radite.

Ravnatelj Lakota: U moju danu riječ i u moje dobre namjere nemojte sumnjati.

Gospođa Heber: Ne sumnjam. Te dobre namjere su postojale i kad se pokušao dostići pozitivan skor na završnom financijskom obračunu.

Ravnatelj Lakota: Vidim da me razumijete.

Gospođa Heber: Da li se zaposlenici pridržavaju odredbi novog pravilnika o radnom vremenu?

Ravnatelj Lakota (Odmahuje glavom): Bojim se da ne. Bit ćemo prisiljeni početi primjenjivati sankcije.

Gospođa Heber (Ustaje se): Doista, moram sada opet u prometnu gužvu.

Ravnatelj Lakota (osjetno ponizno): Predsjednice, mogu li računati na vašu podršku prilikom izglasavanja izvješća o obračunu financijskog plana za prošlu godinu?

Gospođa Heber: Mislim da smo se već složili da su vanjske okolnosti bile izrazito nepovoljne i da bi svatko u tim okolnostima iznio ovakav financijski rezultat.

Ravnatelj Lakota (S osjetnim olakšanjem): Znao sam da ćete razumjeti.

Gospođa Heber: Kao što i vi razumijete situaciju s mojom sestrom i gospođom Udović.

(Ravnatelj Lakota jako zaklima glavom. Gospođa Heber mu klimne glavom u znak pozdrava.)

Gospođa Heber: Vidimo se na sjednici Upravnog odbora.

Ravnatelj Lakota: Vidimo se. Hvala vam što ste došli.

(Gospođa Heber jedva čujno izlazi iz ureda i zatvara za sobom vrata. Ravnatelj Lakota ostane nijemo stajati kao ukopan na mjestu.)

 

Prizor 19.

(Stan Grete i Benedikta. U dnevnom boravku sjedi Benedikt za radnim stolom i piše za kompjuterom. Iz susjedne prostorije u dnevni boravak ulazi Greta i sjedne na kauč nedaleko od Benedikta. Benedikt prekine pisanje i okrene se prema majci.)

Benedikt: Danas si mi posebno dobre volje. Ne možeš mi to sakriti.

Greta: Ni ne pokušavam.

Benedikt: Što se dogodilo? (Kratko je promatra.) Nešto na poslu? Kako je tamo?

Greta: Uobičajeno. Nema ništa novo.

Benedikt: Upoznala si nekog novog?

Greta: Ako ti kažem, ne želim da to uđe u tvoje novo djelo. (Oštro ga promotri.) Obećaj mi!

Benedikt: Dakle, to je! No, dobro, obećavam ti. (Digne se i sjedne do nje na kauč.) O kome se radi?

Greta: Neću ti reći da mi se ne bi smijao.

Benedikt: Opet ona budala od onog Dražena?

Greta (Osjetno se ozlovolji.): Nije on.

Benedikt (Veselo i oprezno istovremeno): Pa, tko je onda?

Greta (Izmotava se): Ne poznaješ ga.

Benedikt: Nisam ni ovog prethodnog poznavao, pa svejedno si mi ga spominjala.

Greta (Prijekorno i pomalo iznervirano): Moraš li tog prethodnog stalno spominjati?

Benedikt: Oprosti. Kad je on posljednji bio aktualan.

Greta: U redu je.

Benedikt: Majko?

Greta: Jedan čovjek mi je pristupio kad je bilo najpotrebnije.

Benedikt: Što znamo o njemu?

Greta (Malo razmisli): Da nije dio mase. Da je individua.

Benedikt: Da li se izložio radi tebe?

Greta (Razmišlja): Jeste.

Benedikt: Ali, mogao je i više.

Greta: Dragi, ne budi tako strog prema ljudima.

Benedikt: Samo pokušavam biti realan i objektivan. Da li je išta žrtvovao radi tebe?

Greta: Izložio se.

Benedikt: Ne toliko koliko bi ti to voljela.

Greta (Gleda u stranu i klima glavom): Ne toliko. (Digne glavu prema Benediktu i pogleda ga.) Previše tražiš od ljudi, dragi.

Benedikt: Pa, tako se, valjda, ljudi izdvajaju iz gomile. Po tome postanu drugačiji od ostalih. Tako što se po nečem ističu.

Greta (Zamišljeno): Bio je drugačiji od ostalih.

Benedikt: Majko, ti si zaljubljena u njega?

Greta: Nisam sigurna. Čini mi se…

Benedikt: Jesi, majko, ali to su kule na vjetru. Vidim da ti njega dovoljno ne poznaješ.

Greta: Ima vremena. Upoznat ću ga.

Benedikt: Radi s tobom?

Greta: Da, u mojoj firmi je.

Benedikt: Imat ćeš vremena, ali budi oprezna. Ja vidim da si već emotivno vezana za njega.

Greta: Bit ću oprezna.

Benedikt: Saznaj prvo da li je uopće slobodan. I, onda, da li je također zainteresiran.

Greta: Svakako hoću.

Benedikt: Moraš ga pitati o tome. Ne oslanjaj se na tuđe neprovjerene informacije.

Greta (Pomalo uplašeno): Ali, ako ga pitam, bit će jako očito koje su moje namjere.

Benedikt (Smije se): Dakle, ipak postoje namjere!

Greta (Glumi da govori prijekorno.): Nemoj mi se smijati!

Benedikt (I dalje se smije.): Oprosti. (Kratko je pogleda.) Na poslu je sve u redu? Svi su dobri prema tebi?

Greta (Trudi se uvjerljivo klimati glavom): Da, u redu je. Svi su dobri.

Benedikt (Sumnjičavo je pogleda.): Sigurno?

Greta (Osmjehuje se.): Sigurno. I više nego dobri.

Benedikt (Ustaje se i kreće prema izlazu iz prostorije. Greta gleda za njim.) Saznaj o njemu ovo dvoje što sam ti rekao. (Izlazi iz prostorije.)

 

Prizor 20.

(Ravnateljev ured. U njemu, svaki sa svoje strane stola, sjede ravnatelj Lakota i Fernando.)

Ravnatelj Lakota (Prijateljski, dobronamjerno. Osmjehuje se.): Kako vam se svidio posljednji sastanak održan u ovom uredu, Fernando?

Fernando (Sumnjičavo): Ovo je neko trik pitanje?

Ravnatelj Lakota (Kao da se brani): Ne. Molim vas da mi iskreno odgovorite.

Fernando: Napali ste jednu od naših zaposlenica. Što  mi se ima svidjeti u tome?

Ravnatelj Lakota (I dalje se osmjehuje): Ma, dajte, nije bilo baš toliko grubo.

Fernando: Što biste vi učinili da netko vas tako javno prozove i diskreditira?

Ravnatelj Lakota (Uspravi se što je više moguće u stolici.): Kao prvo, nitko se ne bi usudio to napraviti.

Fernando: Vidite da nije bilo toliko benigno.

Ravnatelj Lakota: Ne mislite li da je sve to istina?

Fernando: Znam samo da istina obično ima više lica.

Ravnatelj Lakota: Ušao sam u prostoriju kad je gospođa Udović, u svom uredu, dakle na svom radnom mjestu, spolno općila sa službenikom Draženom.

Fernando (Vidljivo je uzrujan): Razgovarao sam s gospođom Udović i rekla mi je da je bila spolno i fizički napastvovana.

Ravnatelj Lakota (Osmjehuje se.): Vidite, meni nije tako izgledalo.

Fernando: Mislim da je lako razaznati sudjeluje li netko dobrovoljno u nečemu ili se brani.

Ravnatelj Lakota: I mom zamjeniku, i gospodinu Lakošeljcu izgledalo je da je gospođa Udović bila u tome dobrovoljno.

Fernando: Ta dvojica uvijek će reći ono što godi vašim ušima. I vašem egu.

Ravnatelj Lakota (Pomalo uznemireno): Gospodine, zaboravljate se.

Fernando: Zašto sam ja uopće sada ovdje? Zašto ste me zvali?

Ravnatelj Lakota: Primijetio sam da ste izašli iz mog ureda za njom. Netom nakon što je sastanak završio.

Fernando (Pomalo zbunjeno): Jesam. Pa što onda?

Ravnatelj Lakota: Možda me niste razumjeli, Fernando.

Fernando: Razumio sam ja vas jako dobro.

Ravnatelj Lakota: Možda ne znate koje su sve okolnosti u ovoj firmi.

Fernando: Znam da se borite za vlastitu poziciju kroz prevlast u Upravnom odboru, a ona vam ovisi o gospođi Heber čiju sestru ste nedavno zaposlili.

Ravnatelj Lakota (Vidljivo je zatečen): Nije vam mudro biti toliko otvoren, Fernando.

Fernando (Malo sliježe ramenima): Svi to znaju. I govore vam iza leđa.

Ravnatelj Lakota (Oprezno): A zašto ste vi tako otvoreni prema meni?

Fernando (Osmjehne se): Ja sam ona individua koja nije dijelom niti jedne grupe. To me jednostavno ne zanima. Ali reagiram kad vidim očitu nepravdu, kao što je bilo na zadnjem sastanku.

Ravnatelj Lakota (Oprezno): Tko sve govori iza mojih leđa?

Fernando (Vidljivo mu je nelagodno): Stavljate me u neugodnu poziciju, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota: Tim podatkom sebi ni najmanje nećete naškoditi. Naprotiv, to može imati samo suprotan efekt.

Fernando: Zanemarujete da sam ja neutralan faktor.

Ravnatelj Lakota (Lagano se osmjehuje i odmahuje glavom.): Niste, čim ste pritekli u pomoć Greti Udović.

Fernando: Bio je to kalkulirani rizik. Da li sam javno istupio pred svima? Da li sam pred svima stao u njenu obranu? Da li sam se javno izložio? Nisam.

Ravnatelj Lakota: Zato što ste mudar igrač, Fernando.

Fernando: Ako vam otkrijem neko od imena, što dobivam zauzvrat?

Ravnatelj Lakota: Ne znam. Malo ste me zatekli. Što želite?

Fernando: Želim da ostavite na miru Gretu Udović.

Ravnatelj Lakota (Pomalo neprirodno i nasilu se nasmije): Vi ste ipak romantičar, Fernando! Niste toliko mudar igrač kao što sam mislio!

Fernando (Prigušenim tonom): Ni ne pokušavam to biti.

Ravnatelj Lakota (Odlučno): To je nemoguće!

Fernando: Zašto je nemoguće?

Ravnatelj Lakota: Zbog svih razloga koje ste maloprije naveli.

Fernando: Demonstrirali ste svoju moć. Što dalje želite?

Ravnatelj Lakota: Došlo je do toga da ili ja moram odavde otići, ili ona. Uvijek radije biram sebe.

Fernando: Zar je toliko nemoguć suživot nje i Magde Heber?

Ravnatelj Lakota: Vidi se da nikad niste bili na upravljačkom mjestu.

Fernando: Zašto?

Ravnatelj Lakota: Na čijoj ste vi poziciji?

Fernando (Ustaje se): Na svojoj.

Ravnatelj Lakota (Osjetna mu je oštrina u glasu): Onda i budite na svojoj strani. Ono što ste nakon sastanka, zadnjeg, i ovog, demonstrirali, to ne pokazuje.

Fernando: Samo me pustite da radim svoj posao.

Ravnatelj Lakota: Molim vas da se držite dalje od Grete Udović.

Fernando (Lagano gubi živce): Vi moje društvo nećete birati.

Ravnatelj Lakota: Druženjem s njom pokazujete nelojalnost prema meni.

Fernando: Nije istina.

Ravnatelj Lakota: Poznate su vam sve okolnosti ove situacije.

Fernando: Dokle mislite ići?

Ravnatelj Lakota: Dok je ne odstranim. Trenutno za to nemam osnova.

Fernando: Ona je samohrana majka. To vam ništa ne znači?

Ravnatelj Lakota: Mogla je na to misliti prije nego što je stala na moj put. (Kratko ga pogleda.) I vi ste suprug i otac. Pazite što radite.

Fernando: Da li vi to meni prijetite?

Ravnatelj Lakota (Umjetno se osmjehne. Ustane se i kao da ga zagrli.): Ni najmanje. Samo vas prijateljski upozoravam.

(Fernando ga pogleda i šutke izađe iz ureda.)

 

Prizor 21.

(Terasa jednog caffe bara. U dvorištu samo tri stola, dovoljno daleko udaljenih jedan od drugog. Uglavnom tišina, tek ponekad dopiru uglavnom udaljeni zvukovi. Za jednim od stolova sjedi Fernando i čita dnevne novine. Kad primijeti da se Greta približava njegovom stolu, odloži novine na stolicu pored sebe i široko se osmjehne. Kad se primakla stolu, umjesto da sjedne na stolicu nasuprot Fernandu, Greta mu se približi sasvim blizu i ostane stajati pored njega. Fernando se i dalje široko osmjehuje.)

Greta (Gleda ga nijemo nekoliko trenutaka. Nakon toga prijeđe rukom po njegovom obrazu. On i dalje nepomično sjedi i osmjehuje se. Ona sjedne na stolicu nasuprot njegovoj.)

Fernando (Pokazuje na stolicu blizu sebi.): Sjedni tu, pored mene.

Greta: Ne treba, dobro mi je ovdje.

Fernando: Razmišljao sam o svemu što se događalo tebi, svima nama, u posljednje vrijeme. Mislim da bismo trebali potražiti neke nove prilike.

Greta: I ja mislim da bi tako bilo najbolje.

Fernando: Ako ja krenem, hoćeš li za mnom?

Greta: Hoću. Što dalje od ovog besmisla.

Fernando: Vjeruješ li mi?

Greta: Gotovo uopće te ne poznajem.

Fernando: Što znaš o meni?

Greta (Malo razmisli): Znam da si mi pružio ruku kad mi je bilo potrebno.

Fernando: Što još?

Greta: Znam da si zatvorena i emotivna osoba. (Kratko ga promotri.) Što ti znaš o meni?

Fernando (pomalo neraspoloženo): Znam da si hrabra žena kojoj karakter nalaže da se izdvaja iz gomile.

Greta (pomalo iznenađeno): To je sve?

Fernando: Da.

Greta: Ne zanima te ništa više?

Fernando: To je sve, za sada, što trebam znati.

Greta: I ti bi sa mnom stvarao nove početke, a samo to o meni znaš?

Fernando: Nove početke u novim firmama.

Greta (pomalo zamišljeno): Da.

Fernando: To je dovoljno.

Greta (Nasloni se zavodljivo na stol i pogleda Fernanda ravno u oči. On se iznenadi, ali ništa ne rekne.): Pričaj mi o sebi.

Fernando (Pokušava sakriti nelagodu): Nema tu ništa posebno da se kaže.

Greta: Sigurna sam da ima.

Fernando (Pokušava okrenuti na šalu.): Zaboravljaš da sam emotivan i zatvoren.

Greta (Obzirno i nježno): Nema potrebe da si zatvoren sa mnom. Pa ti već znaš moje najskrivenije tajne.

Fernando (Pomalo iznenađeno i pomalo uplašeno): Znam li?

Greta (I dalje obzirno i nježno): Dakako da znaš.

Fernando: Takve su okolnosti bile. (U nelagodi razmišlja) Volim sakupljati kamenje iz država koje posjetim.

Greta (Smije se.): Koliko je do sada bilo tih država?

Fernando (Ozbiljno): Prilično. Obišao sam cijelu Europu i Rusiju.

Greta (Smije se.): Sad imaš kamenja za sagraditi novu kuću!

Fernando (Zbunjeno): Pa… da.

Greta (I dalje se smije.): Tko će u njoj živjeti?

Fernando: Pa… ja.

Greta (Glumi iznenađenost): Samo ti?

Fernando (Pokušava glumiti odlučnost): Da!

Greta (Kao da ne prihvaća odgovor): Sigurno?

Fernando: Da.

Greta (Veselo): Što još voliš?

Fernando: Volim samoću. Volim biti sam sa sobom. Volim imati vrijeme i prostor za sebe.

Greta: I ja isto. Tu te potpuno razumijem.

Fernando (Smije se.): Sad imaš na poslu vrijeme i prostor za sebe.

Greta (Pomalo prijekorno): Ne rugaj mi se!

Fernando: Kad netko samoinicijativno, nepozvan, ulazi u moj osobni prostor, to mi predstavlja najgori oblik nasilja.

Greta: Potpuno te razumijem.

Fernando: Volio bih biti poput tebe. Ti si tako pametna i snažna.

Greta (Odmahuje glavom i pomalo gorko se nasmije.): To ti samo tako izgleda.

Fernando: Kako si se oduprijela Lakoti i Lakošeljcu, ja to nikad ne bih mogao.

Greta: Ne znaš koliki su ti resursi dok te život ne stavi u zadanu poziciju.

Fernando: Sama si se stavila u te pozicije. Odnosno, tvoj karakter te stavio.

Greta: Da. Valjda je tako.

Fernando (Pruži ruku na stol prema Greti.): Doista bih volio s tobom imati neke nove početke.

Greta (Stavi svoj dlan preko njegovog. Netremice ga gleda u oči.): Nismo li se maloprije dogovorili da ćemo ih imati?

Fernando (Zamišljeno gleda u stranu): Da… jesmo.

Greta (nježno i obzirno): Što te muči?

Fernando: Naglo si ušla u moj život.

Greta (Smije se): Koliko mi je poznato, radimo skupa u istoj firmi već pet godina.

Fernando: Da, ali te nisam poznavao do ovih nemilih događaja.

Greta (I dalje pokušava održati dobro raspoloženje): U svakom zlu nešto dobro. (Gleda ga nježno i pažljivo) Shvaćaš li ti koliko je dobro što si me upoznao? A još je najbolje od svega što si ti meni prišao.

(Tišina koja postepeno postaje neugodnom.)

Fernando (u nelagodi): Maknut ću sada svoju ruku.

Greta: Nemoj! Zašto?

(Opet nelagodna tišina.)

Fernando: Smijem li ti prići?

Greta (Snažno zaklima glavom.)

(Fernando se ustane i priđe sasvim blizu Greti. Pogleda je ravno u oči, stavi svoj dlan na njen obraz i poljubi njene usne.)

 

Prizor 22.

(Sala za sastanke. U toku je sastanak Upravnog odbora. U prostoriji se nalaze ravnatelj Lakota, zamjenik Šerhat, gospodin Lakošeljac, gospođa Heber, gospodin Rimac, gospođa Filipović, gospođa Rački i gospođa Traven. Zamjenik Šerhat izlaže izvršenje financijskog godišnjeg plana ustanove.)

Zamjenik Šerhat: Tako možemo zaključiti da je ustanova sa zadnjim datumom ove obračunske godine poslovala s gubitkom od 2 milijuna kuna, no kako sam već naglasio, sva naša potraživanja nisu još naplaćena, a nadamo se da bi veliki dio naših obveza prema dobavljačima uskoro mogao pasti u zastaru.

Gospođa Heber: Mislim da ste, s obzirom na sve uvjete na vanjskom tržištu, još uspjeli postići dobar rezultat.

Ravnatelj Lakota: Zahvaljujem na razumijevanju, gospođo Heber.

Gospođa Heber: Dosta se razumijem u kretanja na nacionalnom i globalnom tržištu, pa mogu ponešto reći o tome.

Ravnatelj Lakota: Svakako, gospođo Heber. Zahvalni smo vam na tome.

Gospodin Lakošeljac: Možda bih ja mogao nešto dodati…

Ravnatelj Lakota: Molim vaš komentar, gospodine Rimac.

Gospodin Rimac: Ja sad ne bih govorio o ovoj temi. Govorio bih o nečem drugome.

Ravnatelj Lakota (Iznenađeno): Svakako, gospodine Rimac. Da li je ta točka na današnjem dnevnom redu?

Gospodin Rimac (Uzrujano): Nije! A trebala je biti!

Ravnatelj Lakota: Zašto niste predložili da se ta točka uvrsti prije nego što se usvajao dnevni red?

Gospodin Rimac (I dalje uzrujano): Nisam se sjetio! Ali sada želim o tome razgovarati!

Gospođa Traven: Molim predsjednicu Odbora, gospođu Heber, da zadrži dostojanstvo svih prisutnih na sjednici!

Gospođa Rački: Gospodine Rimac, jako ste uzrujani! Nemojte se ponižavati i nas sve skupa prisutne!

Gospođa Heber: Gospodine Rimac, da li je to o čemu želite razgovarati neodgodive prirode?

Gospodin Rimac: Vjerujte mi da jeste!

Gospođa Filipović: Možemo li prvo raspraviti do kraja i usvojiti točku izvješća o ispunjenju godišnjeg financijskog plana?

Gospodin Rimac: Ne možemo!

Gospođa Heber: O čemu se radi?

Gospodin Rimac: Ja sam konsterniran činjenicom da samo ja, od svih članica i članova ovog Odbora, danas potežem ovo pitanje.

Ravnatelj Lakota: O čemu se radi?

Gospodin Rimac: Imam informaciju da se u ovoj ustanovi dogodilo nešto što predstavlja udar na moral i ćudoređe svih zaposlenika!

Ravnatelj Lakota: Ne znam točno na što mislite.

Gospodin Rimac (Eksplodira. Ustaje se sa stolice.): Ne znate! Po mojim informacijama, vi ste bili direktnim svjedokom nemilih događaja. Vi, i vaš zamjenik i (pogleda prezirno gospodina Lakošeljca) i vaš voditelj pravna službe, gospodin Lakošeljac.

Ravnatelj Lakota (Kao da se sjetio): Ah, sad mi je jasno na što mislite!

Gospođa Filipović (znatiželjno): O čemu se radi?

Gospodin Rimac (Pomalo zajedljivo): Možda bi bilo najbolje da nam nešto o tome ovdje i sada ispriča cijenjeni ravnatelj ove ustanove. Umjesto što već satima priča o financijskim izvješćima svoje ustanove.

Ravnatelj Lakota (pomirljivo): Nije mi problem o tome govoriti. Ako cijenjene članice i članovi ovog Odbora imaju želju to slušati. (Okrene se prema gospođi Heber) Predsjednice Odbora, što vi kažete o tome?

Gospođa Heber: Mislim da je gospodin Rimac svojom energičnošću i srčanošću pobudio dovoljnu znatiželju u nama za ovom temom. Gospodine ravnatelju, molim vas da nas izvijestite o tome što se dogodilo.

Ravnatelj Lakota: Najprije, moje isprike što vas nisam na samom početku ove sjednice, a možda i ranije, izvijestio o tim nemilim događajima. Kad ste u velikoj firmi poput naše, moje skromno mišljenje je da su događaji poput takvih gotovo pa neminovni.

Gospođa Rački: Pobogu, što se dogodilo?

Ravnatelj Lakota: Dvoje naših zaposlenika zatekli smo, kako bih se izrazio, u nedopuštenim položajima.

Gospođa Filipović: Zaboga! Krali su imovinu iz službenih prostorija!

Gospođa Rački: Da li ste protiv istih pokrenuli službenu proceduru?

Ravnatelj Lakota (Odmahuje glavom): Ne radi se o tome.

Gospodin Rimac (Zajedljivo): Ne radi se o tome. Radi se o nečem posve drugačijem.

Gospođa Traven: O čemu?

Gospodin Rimac: O tome da su zatečeni u ljubavnom klinču!

Ravnatelj Lakota (Odmahuje glavom): Ne bih baš upotrijebio riječ „ljubavnom“!

Gospodin Rimac (Preneraženo): Nego o kakvom?

Ravnatelj Lakota: Više u požudnom.

Gospođa Filipović (S nevjericom): Požudnom! Pa, to je još gore! Ovo „ljubavnom“ je još oprostivo! Ali požudnom nikako!

Gospođa Rački: Što ste poduzeli s počiniteljima?

Ravnatelj Lakota: Sazvali smo sastanak u mom uredu. Došlo je do svojevrsnog suočavanja počinitelja.

Gospođa Traven: Jeste li saznali tko je kriv? Tko je započeo taj nemili incident?

Ravnatelj Lakota (Mirno): Sve upućuje na to da je incident započela i da je kriva Greta Udović.

Gospođa Heber: Greta Udović!

Gospodin Rimac (Iznenađeno se okrene prema gospođi Heber): Poznato vam je to ime?

Gospođa Heber (malo zbunjeno): Ne… Doduše, ravnatelj mi ga je nekoliko puta na našim sastancima prilikom priprema sjednica spominjao. (Pogleda u ravnatelja Lakotu) Zar ne, ravnatelju?

Ravnatelj Lakota (I dalje mirno): Tako je. Radi se o iznimno problematičnoj osobi. Tražimo osnove da je odstranimo iz našeg kolektiva.

Gospođa Rački: Drugim riječima, da joj dadnete otkaz.

Gospodin Rimac (Uzrujano i pomalo pravednički): Zar ovo što se dogodilo nije dovoljna osnova za otkaz ugovora o radu?

Ravnatelj Lakota (Rukama smiruje situaciju): Gospodine Rimac, vi ste mudar i razuman čovjek. Razumijete da u delikatnoj situaciji kao što je ova moramo imati sve dokaze na raspolaganju, u slučaju da dotična sudskim putem zatraži vraćanje na posao.

Gospođa Filipović (S nevjericom): Tko bi u njenoj situaciji tražio vraćanje na posao? Kako je nije stid pred samom sobom i pred svojim kolegama?!

Gospođa Traven: Tko je taj mladić s kojim je počinila taj… hmmm…. blud?

Ravnatelj Lakota (I dalje smiruje situaciju): Oprostit ćete mi na otvorenosti, ali razumjet ćete da situacija ništa osim toga ne traži i ništa osim otvorenosti i iskrenosti ne može je zadovoljiti.

Uostalom, ja nemam nikakvu obavezu štititi ih, kao što imam obavezu izvijestiti vas o svemu što se dogodilo, istinito i cjelovito.

Gospođa Traven (Gubi strpljenje): Pobogu…

Ravnatelj Lakota: Našeg Dražena ne možemo puno osuđivati. Radi se o mladiću prilično ograničenih intelektualnih sposobnosti koji je, bez puno razmišljanja, pao pod čari gospođe Udović.

Gospođa Filipović (mirno i oprezno): Po mojim informacijama, toj i takvoj osobi vi ste ponudili mjesto voditelja odjela ekonomata.

Ravnatelj Lakota (Smireno se okrene prema gospođi Filipović.): Ne znam odakle vam takve informacije, ali one nisu točne, gospođo Filipović.

Gospodin Rimac (Osjetno pakosno): Znam ja u čemu je glavni problem, koji se odražava na ovu situaciju, i o čemu nas vi uporno izbjegavate izvijestiti!

Ravnatelj Lakota (Okrene glavu prema gospodinu Rimcu. Iznenađeno.): O čemu?

Gospodin Rimac (I dalje pakosno): Zadnji put na sjednici raspravljali smo i donijeli pravilnik o radnom vremenu. Umjesto toga, bilo bi pametnije da smo raspravljali i donijeli pravilnik o moralu i ćudoređu zaposlenika!

Ravnatelj Lakota: I dalje nije kasno da ga donesemo. Možemo ga pripremiti za sljedeću sjednicu.

Gospodin Rimac: Kasno je! Vidite da se nemili događaj već odvio!

Gospođa Traven (Ravnatelju): Da li ste i ranije imali pritužbe konkretno na tu zaposlenicu? Gospođu Udović?

Ravnatelj Lakota (Kao da mu je nelagodno): Moram priznati da jesam.

Gospođa Heber (Ubacuje se): Već sam rekla da sam u nekoliko navrata, unutar priprema za sjednice Odbora, razgovarala s gospodinom ravnateljem o toj zaposlenici.

Gospođa Traven: I niste mogli predvidjeti da će se ovako nešto dogoditi?

Gospođa Rački: Tko je mogao ovako nešto predvidjeti?

Ravnatelj Lakota: Radi se o samohranoj majci.

Gospođa Traven: Molim vas da ostavimo njezin privatni život na miru.

Gospođa Rački: Da. Njen privatni život se nas ne tiče.

Gospodin Rimac (Buni se): Kako? Pa ona je sama svoj privatni život podastrijela nama na vrata!

Gospođa Heber: Kolege, molim vas da zadržimo dignitet ovog časnog tijela.

Ravnatelj Lakota: Gospodine Rimac, što želite od nas?

Gospodin Rimac: Želim da u najkraćem mogućem roku vaše službe (Pogleda gospodina Lakošeljca) pripreme i da ovo tijelo donese pravilnik o moralu i ćudoređu vaših zaposlenika!

Ravnatelj Lakota (Pomirljivo): Vašoj želji bit će udovoljeno. (Pogleda gospodina Lakošeljca) Gospodine Lakošeljac, sa svojom službom pripremit ćete tekst pravilnika, kako je zatražio gospodin Rimac.

Gospodin Lakošeljac (pomalo prestrašeno): Da, ravnatelju.

Gospodin Rimac: Taj pravilnik već je trebao biti donesen!

Ravnatelj Lakota (I dalje pomirljivo): Ispravit ćemo taj propust u najkraćem mogućem roku.

Gospođa Rački: Molim vas da u tekstu pravilnika ne stoji, kao u pravilniku o radnom vremenu, da se isti primjenjuje na sve zaposlenike osim na ravnatelja ustanove i na voditelja pravne službe.

Ravnatelj Lakota (Osmjehuje se i odmahuje glavom): Uvjeravam vas da neće stajati.

Gospodin Rimac (Oštro i ozbiljno. Čita.): Želim da u pravilnik uđe odredba ovog sadržaja: „Svi zaposlenici moraju se držati ovih odredbi, a nepoštivanje istih najstrože će se kazniti.“

Ravnatelj Lakota (Gospodinu Lakošeljcu): Jeste li zapisali?

Gospodin Lakošeljac (Počne pisati): Jesam.

Ravnatelj Lakota: Možemo li sada glasovati o usvajanju točke „Izvješće o izvršenju financijskog godišnjeg plana za proteklu obračunsku godinu“? (Prijeđe pogledom po svima prisutnima) Tko je za? (Svi prisutni podignu ruke.) Utvrđujem da je izvješće o izvršenju godišnjeg plana za proteklu obračunsku godinu jednoglasno prihvaćeno.

(Članice i članovi Odbora ostanu sjediti na svojim mjestima i prelaze na sljedeću točku.)

 

 

Prizor 23.

(Gretin novi ured. Greta stoji ispod visokog prozora s rešetkama, naslonjena na zid, i pogleda uperenog prema gore, kroz rešetke u nebo, o nečemu razmišlja. Vidljivo je da je duhom iz prostorije potpuno odsutna. Kad začuje tiho kucanje na vratima ureda, trgne se, ali i dalje zamišljena, ostane stajati. Vrata se polako otvaraju i na njima se oprezno i polako pojavljuje Fernando. Pogledom polako i oprezno prelazi po prostoriji, a kad napokon ugleda Gretu na rubu prostorije, naslonjenu na zid, veselo se nasmije te, i dalje polako i oprezno, uđe unutra i zatvori vrata za sobom.)

Fernando (Priđe joj sasvim blizu i stavi ruke na njene nadlaktice. Gleda je u oči.): Nisam bio siguran želiš li da budem oprezan kad dolazim ovamo. Da li ti je uopće stalo do toga hoće li i na koji način netko komentirati moj dolazak ovamo.

Greta (Tiho se nasmije.): Što se mene tiče i mojih osjećaja, ne moraš uopće paziti na diskreciju. Ja se svojim prijateljima uvijek ponosim.

Fernando (Osjetno zatečeno, s prizvukom nezadovoljstva): Mi smo prijatelji?

Greta: Ne znam što smo. Vrijeme će pokazati.

Fernando (Dijelom se okrene od nje, pogleda usmjerenog blizu izlaznih vrata.): Da li ti je uopće drago što sam došao?

Greta (Približi mu se sasvim blizu i stane iza njega. Rukama ga odostraga zagrli i glavu nasloni na njegova leđa.): Stalno te pokušavam izbaciti iz svojih misli, i ne uspijevam. Ne mogu se usredotočiti ni na što drugo.

Fernando (Stavi svoje ruke na njene.): Vjeruješ li u nas?

Greta: Nemoj misliti da sam ja toliko snažna koliko ti se činim.

Fernando (Miče svoje ruke s njenih i napravi nekoliko koraka unaprijed, odvojivši se tako od nje. Gotovo joj je okrenut leđima.): Što misliš da ja ne znam kakva si i tko si ti? Ti si moj duh, doduše nešto tužniji i nešto vedriji. Prepoznajem te kao što poznam zrak u svojim plućima.

Greta (Zabrinuto): Zašto se odjednom sad svega bojim?

(Fernando šuti i stoji nepomično. Greta mu prilazi odostraga sasvim blizu i dodirom nadlaktice njegove desne ruke, daje mu do znanja da je pored njega.)

Greta (Tiho): Želiš li da te pustim? Sada imam snage, ne znam kako će biti kasnije.

(Fernando i dalje šuti, pogleda usmjerenog u neki kut sobe.)

Greta (i dalje tiho): Želiš li da te pustim? U mojoj duši sad nema sebičnosti koja će se javiti kad osjetim koliko naš život može sretan biti.

(Fernando i dalje šuti, a pogled mu je u nedefiniranom smjeru, prema nekom kutu sobe u polumraku.)

Greta (i dalje tiho): Fernando, zašto si došao kod mene?

(Fernando ostane stajati nepomično nekoliko trenutaka, a onda se polako okrene prema Greti, priđe blizu nje, padne na koljena i sagne glavu, stavivši je na njena koljena.)

Fernando (Uhvati je rukama za noge iza koljena. Glava mu je i dalje na njenim koljenima.): Sigurno osjećaš gađenje i prijezir prema mojoj silnoj slabosti! Neoprostivo sam slab!

Greta (Stavi dlanove na njegovu glavu, a prsti joj djelomično nestanu u njegovoj kosi.): Ne brini se. Svi smo mi slabići i kukavice. Trenuci hrabrosti i kod najjačih samo su iznimka.

Fernando (Ne mijenja položaj): Samo želim gledati osmijeh na tvom prelijepom licu!

Greta: Tvoja slabost može biti tvoja prednost ukoliko postane oprez.

Fernando (I dalje ne mijenja položaj): Znam takve osobe poput tebe. Takve osobe su tužne cijelog svog života. Od rođenja pa do smrti.

Greta: Tvoja slabost može prerasti u mudrost ukoliko je počneš preispitivati.

Fernando: Želim biti osoba koja je Greti Udović promijenila pogled na svijet i na njen život. Osoba zbog koje ne skida osmijeh sa svog divnog lica. A ne osoba koja je dodatno rastužuje.

Greta: Ljubav izranja ono najbolje u nama. Oplemenjuje srce i bistri naš um. Što mijenja, ako ne ljubav?

Fernando (Ustaje se, malo odmiče od Grete i okreće glavu opet na drugu stranu.): Ljubav nas čini ranjivim bolesnicima!

Greta: Ljubav je pjesma, zrak i svjetlost.

Fernando: Ljubav je neprestano stajanje pred ponorom!

Greta: Ljubav prema drugome ljubav je prema samome sebi.

Fernando: Staviti svoje srce drugome u njegove klizave i nespretne ruke, najveći je zločin kojega netko prema samom sebi može počiniti!

Greta: Samo ljubav ogledalo je naše duše.

Fernando: Ljubav je mučenje!

Greta: Ljubav je stvaranje!

Fernando: Ljubav je bol i patnja!

Greta: Kad pripadaš nekome, ne možeš patiti!

Fernando: Čovjek samo sebi uistinu može pripadati!

Greta: Ljubav i stvaranje na ovom svijetu su najvrjedniji, jer samo oni imaju i intrinzičnu i ekstrinzičnu vrijednost: vrijede same za sebe i za vanjski svijet.

Fernando: Zbog ljubavi se umire!

Greta (Tiho krikne): Ljubav je život!

Fernando (U očaju širi ruke. Okrene se potpuno prema Greti, ali osjetno je fizički od nje udaljen): Strah me života kad je sve oko mene smrt! Mrtvi ljudi rade mrtve stvari! Mrtva područja, mrtvi osmjesi, čak i mrtvi zagrljaji! Koje šanse ljubav ima da preživi u svemu tome?

(Greta u tišini priđe Fernandu i čvrsto ga zagrli. Nakon nekoliko trenutaka, on joj uzvrati zagrljaj.)

 

Prizor 24.

(Prostor jednak onom iz prizora 5. Učionica. Na samom kraju prostorije, dugačak je stol za kojim sjedi četvero osoba jedna do druge. Ispred tog dugačkog stola, mali je stol sa stolicom pored sebe. U prostoriju, nakon tihog kucanja, blago ulazi Benedikt, nakloni se svim prisutnim osobama, iako osjetno sigurnije nego ranije i, kako bi osjetljiviji promatrač primijetio, pomalo drsko. Nakon što upitnim pogledom prisutnima skrene poglede na praznu stolicu, a oni mu šutke zaklimaju glavom, uputi se prema njoj i sjedne.)

Gospodin Karl (Benediktu): Vi znate zašto ste sada ovdje, mladi gospodine.

Benedikt: Rečeno mi je.

Gospodin Karl: Naše Nastavničko vijeće, iz razloga teških posljedica Vašeg pada na ovom završnom ispitu, ali i vaših zasluga o kojima smo u brojnim prilikama mogli slušati, a koje se odnose na vaše stvaralaštvo i izvan naših granica, odlučilo vam je dati još jednu priliku. Još samo jednu priliku.

Gospođa Lovren: Molim vas, Benedikt, da tu priliku iskoristite.

Gospodin Karl: Posljednji put pokazali ste nedovoljno poštovanje prema ovoj ustanovi.

Gospođa Levak: Nedovoljnu svijest o ozbiljnosti situacije u kojoj ste se našli!

Gospođa Lovren: Nadamo se da ćete sada biti mudriji.

Gospodin Karl: Da li ste se ovoga puta kvalitetno pripremili?

Gospođa Ružić: Da li ste koristili ispitnu literaturu koja je propisana?

Benedikt: Jesam.

(Članice i članovi Školskog odbora kratko se međusobno stanu pogledavati. Ubrzo, vrate pažnju na Benedikta.)

Gospođa Lovren: Postoji li neki dio gradiva kojeg ste nam posebno dobro pripremili?

Benedikt (kratko odmahne glavom): Ne. Svi dijelovi su podjednako dobro pripremljeni.

Gospodin Karl: Vi me ugodno iznenađujete, Benedikt. Smijem li znati koja je bila vaša motivacija? (Pomalo sumnjičavo ga promotri.) Možda nelagoda od teških posljedica pada na završnom ispitu? Možda grižnja savjesti zbog pokazivanja nepoštovanja prema ovoj ustanovi? Možda strah od vjerojatne društvene izolacije?

Benedikt: Moja motivacija je čisto osobne prirode.

Gospodin Karl (U osjetnoj nelagodi): Vjerujem da je u njoj uključeno sve navedeno. (Uhvati se ispitne knjige i krene naglo proučavati po njoj. Zatim kratko promotri kolegice sa svoje lijeve i desne strane.) Kolegice, molim vas da postavite svoja pitanja mladom gospodinu.

Gospođa Ružić (Pomalo se meškolji na stolici): Benedikt, ja vas lijepo molim da nam kažete nešto o velikom njemačkom književniku, mom omiljenom, Thomasu Mannu.

(Samo pažljivo oko, koje nijednom od prisutnih ispitivača nije pripadalo, primijetilo bi Benediktovo iznenađenje. Primijetili su, ipak, da se uspravio u stolici.)

Benedikt: Thomas Mann autor je nekih od najznačajnijih djela njemačke, europske i svjetske književnosti: „Buddenbrookovi“ i „Čudesna gora“. Prijevod zadnjeg naziva je, moram primijetiti, potpuno pogrešan, jer se Der Zauberberg tako ne može prevoditi. „Čarobni brijeg“ je, po meni, puno adekvatniji, i zato ću ga tako nazivati.

Gospodin Karl: Uz sve dužno poštovanje, mladi gospodine, ovdje koristimo službene nazive.

Benedikt: Iako se ova dva romana u mnogim antologijama navode kao njegovi najveći i najznačajniji, uz „Smrt u Veneciji“ i „Doktora Faustusa“, neusporedivo pitkiji i životniji je onaj „Ispovijesti varalice Felixa Krulla“. I sam Thomas Mann smatrao je ovu knjigu svojim najboljim i najuspjelijim djelom.

Ali, ja bih se volio ovdje osvrnuti na izvorište samih događaja: što je Thomasa Manna učinilo jednim od najvećih književnika u modernoj književnosti.

Gospođa Ružić (Ubacuje se): Nesporno je to bio njegov veliki književni talent.

Gospodin Karl: I njegova predanost radu i opsjednutost pisanjem.

Benedikt: Naravno da ne osporavam ni jedno ni drugo. Ali ništa od toga nije bilo presudno.

Gospodin Karl (zbunjeno): Što je, po vama, bilo presudno?

Benedikt: Svakako njegov karakter.

Gospođa Lovren: Poznato vam je kakvi su bili njegovi odnosi s ostatkom njegove obitelji?

Benedikt: Hladni. Odnos s bratom Heinrichom Mannom puni ljubomore i nezdravog natjecanja. Odnos sa svoje šestero djece također hladan, pun visokih očekivanja s njegove strane, i labilnosti i međusobne ljubomore, s njihove.

Gospođa Levak: Radilo se o problematičnoj ličnosti.

Benedikt: On sebe sigurno takvim nije smatrao. Problematičnim je smatrao sustav, i druge.

Gospođa Lovren: Što vam je najbolje kod Thomasa Manna?

Benedikt: Svakako njegov karakter.

Gospođa Ružić (Nasmije se zbunjeno): Ali, kako?

Benedikt: Kad je polagao maturu iz njemačkog jezika i književnosti, koju nikako nije mogao proći, bio je smatran jednim od najproblematičnijih učenika. U to vrijeme pisao je svoje „Buddenbrookove“ i bio uvjeren u svoj uspjeh. Na kraju se pokazalo da je bio u pravu. Kad netko vjeruje u svoje vrijednosti i u svoje djelo, mišljenja drugih postaju posve nebitnima.

(Tišina u učionici. Benedikt nepomično sjedi, a isto tako i četvero profesora. Nakon nekog vremena, šutnja postaje neugodnom i oglasi se gospodin Karl.)

Gospodin Karl: Mi vjerujemo u vaše vrijednosti, Karl.

Benedikt (Vedro se nasmije): Veoma ste ljubazni, gospodine, ali meni je to tako nevažno.

Gospođa Ružić (nezadovoljno): Pomalo ste bahati, mladi gospodine. Sigurno je da niste u poziciji da budete bahati.

Benedikt (odmahuje glavom): Nisam. Samo sam svjestan svoje vrijednosti i konteksta koji me okružuje. Uostalom, da nije moje majke za koju znam da joj je jako stalo do toga da završim svoje formalno obrazovanje, ja tu sada ni ne bih bio s vama. (Kratka tišina) Živjeti ovaj život samo radi života, bolno je. Kad malo bolje pogledate, ljudi oduzimaju sebi živote, ne zbog udaraca koje im je život nanio, već zbog osjećaja besmisla. (Opet malo zastane) Živjeti život radi nečega čemu pripadaš, utješno je. A živjeti život radi nečega čemu pripadaš i nekoga čiju ljubav osjećaš kao svoju, toliko godi srcu i duhu, da zaboravljamo na njegovu konačnost.

(Opet tišina. Benedikt, s jedne strane, i četvero profesora, s druge, nepomično sjede.)

Gospodin Karl: Mislim da sve ovo što smo čuli zaslužuje prolaznu ocjenu.

Gospođa Lovren: Mi jako vjerujemo u vas, Benedikt.

Gospođa Ružić: Čitamo redovno vaše priče objavljene u časopisima.

Benedikt (nasmije se): Drago mi je zbog toga.

Gospođa Levak: Želimo vam uspjeh. Mi nismo poput ravnatelja Mannove gimnazije „Katharineum“.

Benedikt (I dalje se smije. Klima glavom.): Drago mi je zbog toga.

Gospodin Karl: I vašoj majci će biti drago.

Benedikt: Bit će najsretnija osoba na svijetu.

Gospodin Karl (Energično zatvara ispitnu knjigu.): Završili smo! (Benediktu) Prošli ste! Vidimo se u nekim ugodnijim okolnostima.

(Benedikt se ustane, priđe vratima i, prije nego što izađe, opet im se blago nakloni, te napusti prostoriju.)

 

Prizor 25.

(Prostor ispred zgrade ustanove. U uglu stoji Greta Udović. Krišom pogledava prema glavnim vratima zgrade. Vidi se da nekog čeka. Uskoro se na vratima pojavljuje Jadranka Zrakić i kreće prema njoj.)

Jadranka (Zagrli Gretu): Nedostaješ mi gore.

Greta (Ozareno): Znam. Nedostaješ i ti meni. Kako ti je u uredu?

Jadranka (Pogleda je s nevjericom): Kako bi mi moglo biti? Otjerat će uskoro i mene, a onda će jedni druge izujedati i požderati.

Greta (Suosjećajno): Jadna moja Jadranka!

Jadranka: A kako je tebi samoj tamo dolje?

Greta (Raspoloženo): Zadovoljna sam.

Jadranka (Iznenađeno): Je li moguće?

Greta: Da. Živ se čovjek na sve privikne.

Jadranka (Sumnjičavo): Nije samo to. Nešto se još događa s tobom.

Greta (Pomalo se brani.): Ništa se ne događa. Što bi se dogodilo?

Jadranka (I dalje je gleda ispitivački.): Nešto… Nešto se dogodilo.

Greta: Ništa se nije dogodilo! (Smije se.)

Jadranka: Greta, ti si zaljubljena!

Greta (Jako nevješto glumi): Što ti pada na pamet, Jadranka? U koga bih ja mogla biti zaljubljena?

Jadranka (Namrgodi se.): Nije valjda opet u onog .. ograničenog?

Greta (Odmahuje glavom): U njega nikada nisam bila zaljubljena.

Jadranka: Radi se o nekom drugom.

Greta (Oprezno i nježno): Da, radi se o nekom drugom.

Jadranka: Nećeš mi sada reći o kome?

Greta: Ne mogu još uvijek. Poznaješ ga, pa mi je nezgodno. Ali reći ću ti uskoro, obećavam ti. Sve je još uvijek u začecima.

Jadranka: Neka ti je sa srećom, draga moja. Neka napokon i tebe sreća zahvati.

Greta (Osmjehne joj se i toplo je pogleda): Hvala ti.

Jadranka: Da li te Lakošeljac i Lakota i dalje maltretiraju?

Greta: Nakon onog sastanka u uredu ravnatelja, nije bilo novih incidenata.

Jadranka: Da li si pokrenula postupak protiv Dražena?

Greta (Vidljivo se oneraspoloži.): Nisam. Tko bi mi vjerovao?

Jadranka: Ti moraš otići odavde. Tek tada ćeš moći pronaći svoj mir.

Greta: Moram se, prije svega, brinuti o svom djetetu.

Jadranka: Nije ovo jedina firma na svijetu.

Greta (Klima glavom i gleda u pod.): Znam. Fernando i ja smo nedavno o tome razgovarali.

Jadranka (Iznenađeno): Fernando?

Greta: Da. Izašao je iz ureda odmah nakon mene, poslije onog incidentnog sastanka, i dao mi podršku.

Jadranka (Zamišljeno): Nisam znala da je on nezadovoljan ovdje.

Greta: Jeste. Rekao mi je to. Ali nemoj da se to širi dalje.

Jadranka: Ne brini.

Greta: Dao mi je prijedlog da zajedno odemo iz ove firme i započnemo nešto novo.

Jadranka (Oprezno je pogleda): Što ti je još rekao o sebi?

Greta (Kao da se malo zbuni): Rekao mi je… da voli sakupljati kamenje. Ima kući već popriličnu zbirku.

Jadranka: Još nešto?

Greta (Trudi se ostati raspoložena): Priznao mi je da je emotivna i zatvorena osoba.

Jadranka (Tiho): Još nešto?

Greta (Trudi se prisjetiti): Mislim da ne.

Jadranka: Da li ti je rekao tko ga, osim kamenja, još čeka kod kuće?

Greta (Zatečeno): K-kako to misliš?

Jadranka (I dalje tiho): Da li ti je rekao da je oženjen muškarac s dvoje djece?

Greta (Šuti. Gleda Jadranku netremice. Diše duboko uslijed uzbuđenosti.)

Jadranka: Greta, to je taj muškarac o kojem si mi maloprije govorila? U koga si zaljubljena?

Greta (Procijedi kroz zube): To nije istina. (Gleda sumnjičavo u Jadranku) Jesi li potpuno sigurna u ono što mi govoriš? (Jadranka tiho i blago klimne glavom.)

(Greta i dalje šuti i gleda Jadranku. Reakcija je nepromijenjena, osim što je, uslijed tjeskobe, čvrsto stisnula usne. Jadranka pruži ruku, i nježno i suosjećajno pomiluje Gretu po ruci.)

 

Prizor 26.

(Ured ravnatelja Lakote. On sjedi na svom radnom mjestu, a preko puta stola, uobičajeno, sjedi njegov zamjenik Šerhat.)

Zamjenik Šerhat (ozbiljno): Ravnatelju, moram vas upozoriti na činjenicu da je onaj Dražen počeo gubiti živce i samokontrolu. Svuda okolo govori da ste mu obećali mjesto šefa ekonomata i da ste ga prevarili.

Ravnatelj Lakota (više za sebe, mrmlja): Ja… da sam ga prevario.

Zamjenik Šerhat (i dalje ozbiljno i odlučno): Da. Morate riješiti ovu situaciju. Nije samo stvar u tome da ovaj brblja o navodnim obećanjima i svojim pretenzijama; i druge stvari mogu lako isplivati na površinu.

Ravnatelj Lakota (i dalje zamišljeno, čini se da više sam sebi govori): Ne mogu dopustiti da taj maloumnik, ta budala dođe na mjesto šefa ekonomata, sve će tamo upropastiti. Svi moji odnosi, sve moje veze doći će pod znak pitanja.

Zamjenik Šerhat: Morate pod hitno riješiti ovu situaciju.

Ravnatelj (kao da polako dolazi k sebi): Tu poziciju sigurno neće dobiti. (Ustane se od stola, napravi par koraka ulijevo, pa se istom putanjom vrati. Uzme slušalicu u ruke i otipka naglo tri broja.) Molim vas da Dražen odmah dođe u moj ured. (Spusti slušalicu i pomalo maglovito pogleda zamjenika Šerhata. Ovaj mu uzvrati samo pogledom. Nakon par minuta tišine, u ured oprezno ulazi Dražen i sjedne na stolicu nasuprot ravnatelju, a nedaleko od zamjenika Šerhata.)

Ravnatelj Lakota (Draženu, ozbiljno i pomalo neraspoloženo): Ne bih htio da ičime steknete dojam da sam zaboravio na naš nedavni dogovor, Dražene.

Dražen (pomalo prestrašeno, u iščekivanju): Naravno da ne, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota: Ja uvijek izvršavam svoja obećanja. Tko me imalo poznaje, zna da je tako. Moj moralni kod i moja reputacija ovise o tome.

Dražen: Svakako, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota (zamišljeno i pomalo odsutno, pogleda usmjerenog u neki kut sobe blizu svog stola): Vi ste mene razumjeli kad mi je bilo najvažnije. Imao sam, kao što znate, veliki problem u svojoj firmi… u našoj firmi, i vi ste mi pomogli da ga riješim.

Dražen (ponizno): Moja odanost prema vama nikada nije dolazila u pitanje.

Ravnatelj Lakota: Doduše, problem još nije do kraja riješen, što nimalo nije vaša odgovornost, ali smo na najboljem putu da ga riješimo.

Dražen: Da, ravnatelju.

Ravnatelj (Nenadano se ukoči i ostane stajati na mjestu, pogledavši Dražena u oči.): Sad svi znaju kakva je ona.

Dražen: Da, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota (naglašeno neraspoloženo): Dražene, ja opet imam jedan problem i teškog srca stojim sad pred vama i govorim ga.

Dražen (osjetno uplašeno): O čemu se radi?

Ravnatelj Lakota: Dražene, vi znate da je naša firma nedavno pokrenula čitav niz postupaka nabave, od uredskog pribora, do vozila za osobnu upotrebu.

Dražen: Da, među njima je i novo vozilo prve klase za vas, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota: Ne samo da je puno posla pred nama, već i velika odgovornost.

Dražen: Vjerujem u svoje sposobnosti, ravnatelju. Bio sam nedavno na tečaju jačanja duha i samopoštovanja.

Ravnatelj Lakota (i dalje zamišljeno, prešetava se lagano naprijed-nazad, pogleda usmjerenog u kut sobe): Ne radi se o povjerenju prema vama, ja ga svakako imam.

Dražen (pomalo prestrašeno): O čemu se radi? (Malo zastane i pogleda upitno ravnatelja, koji i dalje zamišljeno gleda drugamo.) Trebate li i dalje moje usluge? Ako trebate, neće biti nikakav problem.

Ravnatelj Lakota (Odmahuje rukom, i dalje pogleda drugamo usmjerenog): Ne, vi ste svoju odanost već dokazali.

(Tišina. Dražen se, ovim riječima donekle umiren, osjetno stisnuo u stolici, dok zamjenik Šerhat i dalje mirno sjedi i promatra razvoj i rasplet ove situacije.)

Ravnatelj Lakota (Sjedne u svoju stolicu, spoji dlanove i pogleda ravno Dražena): Dražene, do sada ste pokazali izuzetnu odanost i plemenitost, i ja sam sada neizmjerno nesretan što moje postupanje prema vama neće biti jednakom mjerom uzvraćeno.

Dražen (zbunjeno): O čemu se radi?

Ravnatelj Lakota: Iz svih razloga koje sam maloprije nabrojao, ja vaše imenovanje voditeljem odjela ekonomata… moram odgoditi.

Dražen: Zašto?

Ravnatelj Lakota (uzvikne): Nemojte mi otežavati ovu situaciju! Ja prema ovoj ustanovi, prije svega, moram biti odgovoran!

Dražen: Ali, ja sam zaslužio to mjesto. I sami ste mi nedavno rekli da sam ovdje podcijenjen i da mogu više doprinijeti ovoj ustanovi.

Ravnatelj Lakota (uzvikne): Ja i dalje stojim pri tome! Ali situacija je takva da sad na tome mjestu trebam drugu, iskusniju osobu.

Dražen (pomalo nesretno): I ja sam iskusan.

Ravnatelj Lakota (viče): Nemojte iskušavati moje strpljenje! (Ustane se, stavi dlanove na stol i nagne se u smjeru Dražena.) Morate razumjeti da ovu odluku donosim nerado i da je ona samo privremena. Sad moram imenovati drugu osobu, a kad se ova situacija razriješi, vi ste mi prvi na redu za njenu zamjenu.

Dražen (tiho): Ne znam što da na sve ovo kažem, ravnatelju.

Ravnatelj Lakota: Želim da odnosi među nama budu pošteni i da ničim nemate osjećaj da sam vas prevario. Jer to jednostavno nije istina. (Okrene se zamjeniku Šerhatu.) Što kažete vi, gospodine Šerhat? Jesam li ja prevarant?

Zamjenik Šerhat (Mirno): Naravno da niste, ravnatelju. Nikada niste pogazili svoje obećanje.

Ravnatelj Lakota (Istovremeno i uzrujano i slavodobitno. Draženu): Vidite! Ljudi znaju tko sam ja! (Pogleda na sat.) Imamo li još nešto za raspraviti, Dražene?

Dražen (mrmlja): Mislim da nemamo.

Ravnatelj Lakota: Da li ste u potpunosti razumjeli moju poziciju?

Dražen (mrmlja): Jesam.

Ravnatelj Lakota (Ustaje se, priđe Draženu, ovlaš ga zagrli i laganim hodom upute se prema vratima.): Ako vam ikada išta bude trebalo, molim vas da se ni trenutka ne ustručavate. Vi ste iskazali svoju dobrotu i razumijevanje prema meni, i ja ću, na duge staze, razumjet ćete me, jednako takav biti prema vama.

Dražen (Potpuno neuspješno pokušava prikriti neraspoloženost.): U redu.

(Dražen izlazi iz ureda, a ravnatelj Lakota za njim zatvara vrata. Sjedne natrag na svoju stolicu i pogleda zamjenika Šerhata.)

Ravnatelj Lakota: Ne želim da ova budala ikada više uđe u moj ured. Je li jasno? On je sad vaša odgovornost.

(Zamjenik Šerhat se smijulji i s razumijevanjem zaklima glavom.)

 

Prizor 27.

(Mračno je. Kasna je večer. Ambijent uglavnom praznog restorana. Za jednim od stolova, sama sjedi Greta. Za još dva stola sjedi ukupno petero ljudi: za jednim dvoje, a za drugim troje. Greta ih u tišini nijemo promatra, a onda se tiho ustane, priđe stolu za kojim sjedi dvoje ljudi i pogledom pokaže upitno na sjedalo. Oni joj zbunjeno dadnu pogledom odobrenje da može sjesti.)

Greta (Nakon što sjedne): Mi se ne poznamo. Ja sam Greta Udović.

(Muškarac i žena klimnu glavama. Čekaju da čuju što će novopridošlica reći.)

Greta (Osmjehne se.): Ne poznajete me? Obično svi znaju tko sam ja.

(Muškarac i žena u nelagodi međusobno se pogledaju i blago slegnu ramenima.)

Greta: Promatram i osluškujem ovu proljetnu večer.

Žena: Što čujete i vidite?

Greta: Ne čujem žamor ljudi i ne čujem cvrkut ptica.

Muškarac: Uf, to je problem.

Greta: Čujem samo hukanje vjetra kroz krošnje stabala.

Žena: Da, prilično je hladno.

Greta: Što vi vidite i čujete?

Muškarac (Slegne ramenima): Mi čujemo i vidimo jedno drugo.

Žena (Nasmiješi se): Ne primjećujemo osim toga ništa drugo.

Greta: Čujete li taj lavež pasa iz pokrajnje ulice?

Žena (Osluškuje): Ne, žao mi je.

Muškarac: Ni ja.

Greta: Osjećate li studen kako dolazi?

Žena: Pa, večer je prohladna.

Greta: Ova noć će biti jako hladna.

(Muškarac i žena se stisnu jedno uz drugo, pogledaju se i nijemo se nasmiješe jedno drugome. Greta ih promotri.)

Žena: Imate li vi nekoga?

Greta: Imam, ali nije dovoljno.

Žena: Ne voli vas dovoljno?

Greta: Voli me i više nego što se može zamisliti, ali nije dovoljno.

Žena: Ne razumijem.

Greta: Nitko ne razumije.

Muškarac: Jeste li dobro, gospođo?

Greta (Odmahne glavom. Tiho): Nisam.

Žena: Možemo li vam kako pomoći?

Greta (Sjetno joj se nasmiješi): Meni više nitko ne može pomoći.

Muškarac: Imate li kamo večeras poći?

Greta: Imam. U svoj stan.

Žena: Imate li nekoga tamo?

Greta: Imam. Sina kojeg beskrajno volim.

Žena: To je velika sreća, gospođo.

Greta: Jeste. Uistinu sam sretna.(Zastane i osluhne.) Ovaj lavež je lavež gladnih pasa. Gladnih do iznemoglosti.

Muškarac (Osluhne): Ja doista ništa ne čujem.

Žena (I ona osluhne i slegne ramenima): Ni ja.

Greta (Jedva ih čuje): Gladnih do kostiju. Izjest će jedni druge.

Žena: Još uvijek nam nisu došli topli dani. Zima je nemilosrdna.

Greta (Ustaje se): Ja ću vas sada napustiti. Doista mi je bilo ugodno s vama.

Muškarac: Gospođo, uistinu, da li ste dobro? Da li vas treba otpratiti?

Greta (Odmahne glavom): Ne treba. Prošetat ću kroz ovu prohladnu večer. (Malo im se nakloni i nasmiješi se.) Doviđenja.

(Greta odlazi prema vratima restorana i izlazi na ulicu, dok muškarac i žena nijemo i pomalo zabrinuto gledaju  za njom.)

 

Prizor 28.

(Greta ulazi u stan i upali svjetlo u najmanjoj prostoriji. Svjetlo ostatak stana baca u polutamu. U tišini odlaže ogrtač i skida cipele. Umjesto u kupaonicu, ulazi u dnevni boravak. Klekne na pod i tijelo joj se zgrči.)

Greta (Plače. Tiho.): Žao mi je, sine. Više ne mogu.

 

Prizor 29.

(Benedikt ulazi u stan. Radostan je, moćan i snažan. Ne skida cipele niti skida ogrtač, već hoda ravno prema dnevnom boravku.)

Benedikt (Viče): Majko! Gdje si? Majko!

(Tišina. Benedikt stoji nasred dnevnog boravka i prelazi pogledom po njemu. Nakon toga odlazi u kuhinju.)

Benedikt: Majko! Gdje si?

(Benedikt stoji nasred kuhinje i gleda po njoj.)

Benedikt: Moja je! Uspio sam! Uspjeli smo! Gdje si?

(Ulazi u spavaću sobu. U polutami razaznaje Gretino tijelo kako visi užetom sa stropa. Prilazi joj i obuhvaća njeno tijelo. Uzima stolicu, razrješuje uže, hvata je u naručje i spušta na pod. Legne pored nje i zagrli je.)

Benedikt: Zašto ti nisam bio dovoljan, majko? Zašto? (Plače i privine je uza sebe.)