Drame
Predstava
Predstava o tri luđaka iz publike koja se popnu na scenu i izvode svinjarije pokušavajući pratiti sulude upute nevidljivog autora dok ih publika ponižava. Predstava ih polako zarobljuje u retardirane kazališne mehanizme.
GODINA PROIZVODNJE: 2006.
BROJ MUŠKIH LIKOVA: 3
AUTORSKA PRAVA: sva prava pridržana
Na sceni su tri glumca, koji uopće nisu glumci; tri jednostavna lika u međusobnom sukobu i u sukobu s kazališnom predstavom i publikom.
Oni ne znaju koje su njihove uloge, niti čime se glumi.
Oni ne znaju tko njima upravlja, ni koje su njihove mogućnosti.
Oni su nitko i ništa.
Sve što se događa, događa se samo zato što traje kazališna predstava i moraju se događati sve one stvari koje se inače događaju kad traju kazališne predstave. A stvarima koje se inače događaju ne uspijeva se dogoditi, jer kod njih trojice sve ostaje na pokušaju...
Jedan je žrtva, koja stalno vraća.
Jedan je heroj, koji je i zločinac.
Jedan je vođa, koji često pada.
Svaki od njih misli da zna najmanje o predstavi koja traje, te da ga druga dvojica sprdaju i taje istinu o onom što se događa, iako zapravo nitko ne zna apsolutno ništa. Zato svi tvrde da znaju sve i guraju zbivanja u svom smjeru, površno se nadglumljuju pokušavajući svaki na svoju stranu privući pažnju publike, zbog čega i dolazi do sukoba. Kao da glume samo da bi glumili i nadglumili svoje partnere. Kad nešto kreiraju, lako iz toga ispadnu u privatnost, ali se lako i vrate u igru, jer predstava mora ići dalje i publika mora izaći van zadovoljna onim što je vidjela. Idu oni dalje, idu potpuno idiotskim putem, zatvoreni u zidove kazališnih mehanizama, vir bezrazložne, ali za ovu čudnu predstavu bitne, sudbine. Svi, i glumci i publika, ispunjavaju sitne upute koje nalaze putem i ipak se nešto događa.
Na sceni je sve moguće, jer je u mašti moguće sve.
U publici je moguće sve što se desi, jer je stvarnost neizvjesna.
A nama, kao glumcima koji pokušavaju biti likovi, sve se čini nemoguće, jer je gluma ipak pokušaj prirodnog reagiranja na nepostojeće u potpuno neprirodnoj situaciji, što god to značilo.
Jedan od bitnijih ciljeva ove Predstave je pronaći način da publika oživi, da se pretvori u aktivne sudionike igre i da se starci počnu ponašati kao balavurdija koja dolazi sa školom u kazalište i pokušava privući pažnju na sebe.
Kao gledatelj Predstave možete izabrati hoćete li biti biti:
Pokvarenjak – čovjek koji gađa glumce na sceni trulim povrćem,
Kreativac – osoba koja utječe na tijek predstave,
ili
Obična publika – koja može samo gledati Predstavu.
Nije to ništa novo. Kad se igrao prvi Hamlet u Globeu, Ofelija je koketirao s mecenom koji je trebao spavati s njim nakon predstave, Duh je pričao viceve da malo oživi svoj lik, a Polonije je odbijao izaći na scenu jer su ga u prvom redu čekali naoružani plemići od kojih je pobjegao dan ranije nakon što je izgubio na kocki nešto što nema. Dio publike je sjedio na konjima i opijao se, neki stranac nije mogao shvatiti radnju pa je ispitivao grobare ko je umro i dal to znači da je sad kraj predstave, a Kraljica je zakasnila, pa je sve stalo, i pitali su je dal želi da krenu iz početka, a ona je rekla – «Namjerno sam zakasnila, samo vi tjerajte dalje.». Publika je bacala cvijeće na glumce koji su izgovorili nešto dobro, a vrijeđala glumce koji im se ne sviđaju i gađala ih raznim smećem.
Nažalost, današnja publika nije tako poduzetna, jer smo ju odgojili da šuti, sjedi i gleda, pa ćemo ju morati nekako potaknuti. Glumci će potpuno privatno, već od samog početka, razgovarati s njima, pozdravljati poznanike, upoznavati nove ljude i upucavat se ženama, a publika će s kartama dobiti nekakve upute po kojima može utjecat na radnju, te pomoći ili odmoći glumcima. Nadamo se da će ih to potaknuti da naprave ili kažu nešto što mi nećemo imati u planu i da će publika, kad sve skupa završi, imati osjećaj da je bila u lunaparku, a ne u kazalištu.
Kratiti, mijenjati jezik, izmisliti, ubaciti... Vic je na prvu loptu da ga ekipa lakše može izigrati i kreativno izmijeniti.
Osobe
Cezar
Ivica ili Prometej ili kako hoćeš
Jovica
PRIJE ULAZA U KAZALIŠNU DVORANU
Ivica, koji je jedini u nekakvom kostimu, dijeli publici upute za gledanje predstave, jer se danima ulizivao intendantu/ici kazališta da mu pruži glumačku šansu, pa mu je uvalila taj posao i malu informaciju o mjestima u publici na koja je dobro sjesti ako želiš glumiti, da ga se riješi. Ne zna ništa o predstavi, osim da funkcionira na bazi jednostavnih uputa koje samo treba pažljivo pratiti. To je njegova prva velika šansa da pokaže svoj ogromni talent i jako je uzbuđen. Ne želi odati ljudima u publici da zna za dobra mjesta, da mu ih ne ukradu, pa glumi da je i on jedan od njih. On je pogledao sve predstave amaterske kazališne grupe «Buševec», gdje je i učio glumu kod stopet godina starog profesora glume koji se sam proglasio glumcem nakon što je statirao u «Bitki na Neretvi». Ovo mu je prvi put da se nalazi u profesionalnom kazalištu. Ne smije zeznuti ovu šansu!
Cezar radi na garderobi za sitniš, upucava se ženama, baš ga briga za predstavu. Bratić s kojim se okladio, pa izgubio, radi tu na svijetlu i on za kaznu mora sjesti na mjesto s velikim zadatkom i ispuniti ga do kraja ili popiti svoju ustajalu pišalinu. Pokušao je s pišalinom, ali ju nije uspio progutati, pa mora ući u kazalište koje mrzi, jer ga mrze i svi njegovi prijatelji koji isto ko i on nikad nisu bili u njemu, al im zvuči užasno dosadno. Čudna mu je ova ekipa koja se uredila za kazalište i priča stvari poput – «Vi ste glumac u ovoj predstavi? Ne? Ja sam čula da je to nekaj interaktivno, ali ne preveč dobro napisano.» , i koja na pitanje – «A zašto je onda koji vrag ideš gledat?!», odgovara – «O! Pa ja idem na sve predstave». Pokušava nagovoriti ljude koji mu prilaze da ne gledaju predstavu. Tvrdi da je to neko smeće.
Jovica se sklupčao u kuglicu na stolici i izvodi nekakvu jogu, pa malo šeće, isteže se. On je već radio slične stvari. Živi u nekom čudnom svijetu u kojem sve predstave izgledaju ovako. Ne miješa se previše s publikom, jer se to u kazalištu ne radi i vješt je u skretanju s tema vezanih uz predstavu, budući da se to tako u njegovom svijetu radi prije svake predstave. On priznaje da će glumiti, ali o svemu ostalome širi dezinformacije i mističnu maglu kojom pokušava preuveličati stvar koja će se desiti.
Sva trojica odazivaju se na svoje pravo ime, a ako im neko baš sjedne za vrat s pitanjima, pošalju ga nekom od druge dvojice.
Publici se dijeli sljedeći letak:
Uputa za sve prije ulaza u dvoranu
Na nekim stolicama nalaze se vaše mogućnosti za sudjelovanje u predstavi. Ako ste dobili praznu stolicu, a želite sudjelovati, osoba najbliže vama dužna vas je uključiti u svoju ekipu, osim ako nije pokvarenjak. Imate pravo biti član samo jedne ekipe osim ako član neke druge ekipe za vrijeme predstave ne umre, pa možete uzeti njegovo mjesto. Ekipa s najviše članova publike, dakle najglasnija, je pobjednik, iako se ne zna čega, jer kazalište, na žalost, još uvijek nije sportska disciplina.
VRSTE UPUTA:
Postoje crvene upute za pokvarenjake - ako ste pokvareni, pa želite mučiti glumce i uništavati predstavu.
Postoje žute upute za kreativce - ako ste kreativni i želite utjecati na zbivanja na sceni.
Postoje plave upute za običnu publiku – ako samo želite pratiti predstavu i vikati skriveni u gomili sve što i drugi viču.
Naravno, nema dovoljno svega za sve, pa se snađite!
Kad čujete da drugi nešto viču, vičite to i vi, jer što više vičete, više ćete se zabavljat i nećete zaspati od dosade.
U KAZALIŠNOJ DVORANI
Publika ulazi u dvoranu i sjeda na stolice s crvenim, žutim ili plavim uputama. Primjeri uputa se nalaze na kraju ovog teksta i može ih se još izmisliti.
Ivica sjeda na svoje mjesto i ispod guzice vadi uputu na kojoj piše:
«U točno toliko i toliko sati i tridesetpet stotinki, požuri iza scene gdje ćeš dobiti vrlo važan glumački zadatak.»
Presretan je! Ispituje druge ljude oko sebe što su oni dobili, al mu ništa ne zvuči tako dobro ko ovo što on ima u ruci. Svakih pola minute, minutu ispituje ljude oko sebe koliko je sati. Ako ga ljudi pitaju – «Koji ti je đavao?», on samo ponosno promrmlja – «Vidjet ćete, vidjet ćete! Jel' vam točan sat?» Najbolje će biti, ako se posvadi s tipom koji ima sat, pa nađe drugog sa satom, tako da ga cijela dvorana bolje vidi. Na kraju mora nekog uhvatiti za ruku i odbrojiti deset sekundi, pa pojuriti ko manijak iza scene, gdje će, kad sazna što dalje, nestrpljivo viriti van.
Cezar sjeda na svoje mjesto i ispod guzice vadi štopericu i uputu na kojoj piše:
«Kad ti dođe, otiđi na scenu, pa stani na X. Stoj tamo toliko i toliko vremena »
Ispituje druge što su dobili, možda bi se zamijenio, al mu se ovo što ima čini lakše od skupljanja povrća. Bar ne mora ništa pričati. Vadi kokice koje je ponio od kuće, pa jede, pa se polako gega prema znaku X na sceni. Tamo polako gricka kokice. Ako mu dođe da pita nešto nekog u publici, pita, ako ga neko nešto pita, odgovori. Stoji i čeka da vrijeme prođe. Povremeno pogleda u štopericu.
Jovica sjeda na svoje mjesto i ispod guzice vadi uputu na kojoj piše:
«Kad neko od glavnih likova zapali cigaretu na sceni, prođi scenom. Ti si prolaznik.»
Ljut je što on nije glavni lik. I što nije odmah na početku. Pokušava saznati što ostali imaju, ali nitko nema ništa važno za igrati. Trača s ljudima oko sebe tipa koji stoji na sceni i onu budalu što otraga virka! Kako neprofesionalno! Ne može vjerovat da je glavni lik sa sobom ponio kokice!
Za vrijeme dok publika ulazi i sjeda na svoja mjesta sa zvučnika se čuje...
KOR:
Dame i Gospodo! Dobrodošli u kazalište!
Uđite! Samo uđite! Uđite u kazališni prostor!
Ne gurajte se dok ovamo ulazite, i pazite, molimo vas, gdje gazite!
Predstava neće nikamo otići, iako je vi u svakom trenu smijete napustiti!
Kazalište je ovdje samo zbog vas i vaše razonode.
Ne možemo garantirati sigurnost vaših vrijednosti,
velikih količina novaca i slično,
pa se nadamo da ih niste ponijeli u kazalište!
Ovo je kazalište! Dobrodošli u kazalište!
Pauza
Prostor sa stolcima namijenjen je publici!
Publika se sastoji od više ljudi, raznih ćudi, koji su došli gledati kazališnu predstavu!
Vi ste publika! Dame i Gospodo, vi ste kazališna publika!
Sjednite! Sjednite! Gledat ćete predstavu!
Pauza
Ups! O jao!
Nismo vam rekli da obratite pažnju na papirnate upute i rekvizite
posložene na stolice namijenjene vama!
Obratite pažnju!
Nemojte sjesti na njih!
Pročitajte svoje upute, a rekvizite držite u pripremi.
Rekviziti su predmeti koje koriste glumci u predstavi.
Upute su papiri na kojima smo vam napisali kako ćete i vi postati glumac.
Pročitajte upute! Pročitajte vaše upute prije početka predstave!
Pauza
Dok predstava traje buka koju stvarate može smetati drugim gledateljima.
Zato molimo vas, molimo,
ugasite svoje mobitele i smanjite buku na minimum.
Pauza
Upozoravamo zaljubljene parove da se ne ljube!
Vaše glave spojene, smanjuju vidokrug osobe iza vas.
I molimo roditelje s malom djecom da im ne daju da trčkaraju unaokolo.
Ovo nije dječji vrtić. Ovo je hram umjetnosti!
Pauza
Kazališna publiko! O, kazališna publiko! Dobro došli u kazalište!
Da nema vas ni kazališta ne bi postojalo.
Vi ste stvaralačko porijeklo i cilj svake predstave.
Bili aktivni ili pasivni, vi ste najbitniji dio kazališta!
Bez publike, kazalište je samo prazan prostor sa stolicama.
Vašim ulaskom vi ste stvorili kazalište!
I vi možete kliknuti!
O prazan prostore sa stolicama, dobrodošao u kazalište!
Pauza
I još jednom! Dobro došli u teatar!
Danas ćete uživati u scenskoj umjetnosti
neposredno prezentiranoj, vama, publici, sa scene.
Odvojen prazan prostor ispred vas naziva se scena!
Da bi u potpunosti uživali u predstavi,
vaše glave moraju biti okrenute prema sceni!
Zbog toga su i stolice na kojima sjedite okrenute na tu stranu.
Pauza
Na sceni će se uskoro pojaviti glumci!
Glumac je čovjek koji se pretvara da je netko drugi,
ali to ne znači da laže!
To vam je umjetnost!
Umjetnost glumca gluma, u hramu umjetnosti kazalištu!
Dobrodošli u kazalište.
Pauza
Uskoro će se pojaviti glumac na sceni!
Uskoro će se pojaviti.... glumac!
Pauza
Još nema glumaca na sceni, ali zato postojimo mi! Kor!
U početku bijaše samo kor!
Nitko nikad nije ni čuo za glumca!
Samog čovjeka koji se pretvara da je netko drugi.
Pretvarali su se zajedno, u gomili,
jer je i publika gomila,
pa su htjeli da postoji ravnoteža.
Bilo je to doba barbarstva
i glumci su se lakše branili od publike naoružane kamenim toljagama!
Pauza
O, Tespise, da nisi bio tako hrabar!
Da si znao govoriti u gomili,
da nisi imao groznu govornu manu
i da te nisu izbacili iz kora,
nikad ne bi imali glumce.
O, Tespise! Prvi koji si progovorio sam!
Hvala ti! Hvala ti zbog svega!
Na scenu izlazi Cezar.
KOR:
O, evo jednoga! Evo glumca!
Dame i gospodo, ovo je glumac!
Sam, odvojen od kora, na sceni stoji!
Gledajte! Gledajte glumca kako se pravi da je nešto što nije!
Gledajte glumca kako uživa u laži stvarajući umjetnost!
Gledajte! Gledajte glumca!
Scenom ko manijak protrčava Ivica i odlazi negdje iza.
KOR:
O! Evo još jednoga! Drugoga glumca!
Ne... otišao je.
A mogli su se zajedno praviti da su nešto drugo
u nekoj izmišljenoj situaciji!
Šteta.
Cezar stoji i jede kokice. Baš ga briga.
KOR:
Glumac može igrati razne dramske uloge!
Glumac može pjevati ako ima sluha,
plesati ako nije trapav ili kljakav.
On može puno popiti i pojesti,
pričati na radiju, kreveljit se po ulici,
ili "posuđivati glas" nacrtanim likovima.
Pauza
Najdraža publiko, sve vam je jasno!
Sad znate baš sve o ovome što vam se događa!
Dame i gospodo,
gledajte glumca!
Gledajte predstavu!
UVOD U PREDSTAVU
U daljnjem tekstu podebljani tekst se glumi, tj. preglumljuje.
Cezar bezvoljno stoji na sceni. Ivica odzada ponosno hoda prema Cezaru. Putem izvadi kartu da se snađe, baca iza sebe kruh da se ne izgubi. Otvori nevidljiva vrata na sredini scene.
IVICA (preglumljeno): Dobro veče.
CEZAR: Dobro veče.
Cezar mirno nastavlja čekati. Ivica se opusti, zbunjeno gleda u Cezara.
IVICA (kao da je još nešto čuo): Što?
CEZAR: Ha?
Stanka.
IVICA: Dobro veče!
CEZAR: Dobro veče.
IVICA (nervozan): I?
CEZAR: Što?
IVICA: Što sad?
CEZAR: Kako to mislite?
IVICA (krene ponovno): Dobro veče.
CEZAR: Dobro veče, rekao sam.
IVICA: Da. I ja.
CEZAR: Što?
IVICA: Rekao sam Dobro veče.
CEZAR: Pa?
IVICA: Pa rekli su mi samo da to kažem i da ćete vi napraviti ostalo. I rekao sam da ne trpim sranja.
CEZAR: Tko vam je to rekao?
IVICA: Pa... (pokaže negdje iza scene)
CEZAR: Meni nisu ništa rekli.
IVICA: Aha... E, pa onda...
Ivica pokunjeno iziđe sa scene. Cezar nastavi čekati, gledati na sat, bezobrazno ignorirati publiku.
KOR:
Dobro došli u kazalište! Dobro došli! Dobro došli u kazalšte!
Ivica se vrati. Ovaj put u ruci nosi kišobran. Sigurniji je u sebe, pa iz kišobrana bezuspješno pokušava izvući neki karakter...
IVICA: Dobro veče.
CEZAR: Opet? Dobro veče.
IVICA: Oprostite, možete li mi reći koliko je sati?
CEZAR: Ne mogu, nemam sat.
IVICA (pomalo ispada iz karaktera): Sati, sati?
CEZAR: Nemam, žao mi je.
IVICA: Kako nemate?
CEZAR: Tako. Nemam.
IVICA: Sad već lažete! Znam da lažete! (grmljavina, zvuk kiše; Cezar ogrne jaknu, Ivica otvara kišobran; ljut) Dobro veče!
CEZAR: Što? Dobro...
IVICA: Oprostite, možete li mi reći koliko je sati?
CEZAR: Rekao sam vam da nemam sat!
IVICA: Pa oko vrata vam je!
CEZAR: To nije sat, to je samo štoperica! (kiša se smanjuje)
IVICA: Štoperica?
CEZAR: Da. Jeftina štoperica kupljena na ulici, dvije kazaljke bez mogućnosti mjerenja realnog vremena koje je odredio i izmjerio čovjek da se ne bi izgubio u istom. Vremenu.
IVICA: Aha, štoperica... za štopanje vremena... (pogleda iza scene i gestom pokaže da su pogriješili)
CEZAR: Da. (kiša prestaje)
IVICA: E, pa onda...
Vedar, sunčan dan. Ivica ponovno krene van, ali se onda nečeg sjeti, pa se vrati.
IVICA: Kako to mislite vama nisu ništa rekli?
CEZAR: Tako. Ništa mi nisu rekli.
IVICA: A da li će vam platiti za ovo?
CEZAR: Da. Kad završim.
IVICA: Kad završite - što?
CEZAR: Kad završim stajati ovdje.
IVICA: Aha! Znači ipak su vam nešto rekli!
CEZAR: Što?
IVICA: Pa rekli su vam da stojite ovdje. I to je nešto.
CEZAR: Ništa mi nisu rekli. Ja sam lijepo rekao da ne znam ništa raditi, pa su mi napisali da ne moram ništa raditi, samo da budem ovdje neko vrijeme.
IVICA: Aha.
CEZAR: Ja bih rado sjeo, ali nemam nikakvu stolicu. Nisu mi je dali, jer sam zaboravio pitati, a sada mi se čini glupo. Pitati.
IVICA: Aha...
CEZAR: A što su vama rekli? Samo da kažete «Dobro veče»?
IVICA: Da. I da vas pitam koliko je sati.
CEZAR: Žao mi je, nemam sat.
IVICA: Da. Rekli ste. Šta je ovo? Jel čuješ ti to?
Povremeni zvukovi udaranja čekićem i bušenja ispod mjesta na kojem stoji Ivica i pokušava shvatiti što je to. Ništa od toga, čini se, nema smisla.
KOR:
Nekad davno, davno, u vremena nestala
publika bi odmah nezadovoljstvo izrazila
ako bi dosadna, loša i glupa bila predstava.
PUBLIKA: Buuu! Glumi bolje! Miči se sa scene! Dosadno!
Dakle, nešto se mora i reći...
CEZAR: Vi često dolazite ovamo, na ovo mjesto?
IVICA (sjeti se): Reci mi «ti»!
CEZAR (odlučno): Vi.
IVICA: Kad već radimo zajedno.
CEZAR: Meni se sviđa «vi».
IVICA: Zašto?
CEZAR: «Vi» daje dignitet poslu.
IVICA (postaje preglumljeni filozof, bijedno koketira s publikom): O, ti zidovi kurtoazije nam bezrazložno kompliciraju odnose!
CEZAR: Čuj, meni se nikad nitko ne obraća sa «vi», htio bi da mi se netko jednom obraća sa «vi»!
IVICA (postaje sluga): Ne gospodine, ja sam prvi put ovdje i nemam pojima kako ove ovdje stvari funkcioniraju. A vi?
CEZAR (okrene se od njega): No dobro, reci mi ti...
IVICA: Aha, kužim! Ti sad kao furaš neku spiku...
CEZAR: Zabunio si se, ušao na kriva vrata, ostavi me na miru.
IVICA: Konflikt! Ovo-ono...
CEZAR: Da smo u konfliktu ti bi već bio mrtav. (nokaut) Vidiš, sad je to konflikt.
Napeta stanka. Ivica je preplašen.
CEZAR: I ja sam prvi put ovdje. Valjda i zadnji. Potpuno slučajno, okladio se s kumom i izgubio.
IVICA: Da? Oko čega ste se okladili?
CEZAR: Zašto?
IVICA: Možda je to bitno za priču? U kakvom si odnosu sa svojom rodbinom?
CEZAR: Oj glupo, ajme meni preglupo, bolje šuti...
IVICA: Što? Zašto? Jel tvoj kum ima sat? Sat je važno imati. (Ivica glumi sat) Tik-tak...
CEZAR: Ma prestani započinjati idiotske teme, nisi zanimljiv.
IVICA: A?!
CEZAR: Jebote blesavog, pa nije sve zanimljivo!
Ivica zašuti u neprilici. Cezar nalazi papirić u uglu scene, pogleda ga i nasmije se.
KOR:
Ko što smo rekli –
Nekad davno, u vremena nestala
publika bi nezadovoljstvo izrazila
ako bi bezvezna bila predstava.
PUBLIKA: Buuu! Glumi bolje! Miči se sa scene! Dosadno!
Ali nešto se mora i desiti...
IVICA: Pa dobro onda, što ćemo sad?
CEZAR: Ne znam.
IVICA: Ništa ti čovječe ne znaš.
CEZAR: Znam, ja znam, više od tebe.
IVICA (prepucavački): O? A tko si ti?
CEZAR: Što te briga, a tko si ti?
IVICA: A... nitko...
CEZAR: Da. To sam i mislio. Imati ćeš ti problema, imat...
IVICA: Vidjet ćemo, vidjet ćemo... A što ti to znaš, a da ja ne znam?
CEZAR: Saznat ćeš, polako. Prvo mi daj jednu cigaretu.
IVICA: Ne može, ne dam. Imam, ali ne dam.
CEZAR: Zašto, jebo te?
IVICA: Slušaj, to je tako kako je, a ja sam čovjek od principa. Što sam reko to se ne mijenja.
CEZAR: Jedna cigareta neće ništa promijeniti. Ništa se ničim neće promijeniti bez obzira na nas dvojicu. Gledaj! (potpuno blesavo skoči u zrak, pogleda prema publici) Vidiš! Što misliš time postići?
IVICA: Ništa, ništa. Mislim da se ovdje ne smije pušiti. (zbunjeno sluša zvuk iz poda)
CEZAR (velika teatralna najava): Prostorni odnosi!
IVICA: Što?
CEZAR: Cigareta... (napravi široku gestu) Radnja, kužiš.
IVICA (ozari se): O, može.
Ivica glumi kako daje cigaretu Cezaru.
CEZAR: Daj mi Vatre! Vatre mi daj!
Ivica mu daje upaljač. Cezar zapali cigaretu. Vraća Ivici upaljač.
IVICA: Zadrži upaljač!
CEZAR: Hvala! Bože, kako si glup.
IVICA: Što ćemo sad?
CEZAR: Pušiti! (gleda papirić) A ti, uživaj dok možeš...
KOR:
O! Evo nam i trećega glumca!
Jedan, dva, tri!
Više glumaca na sceni, više radnje!
S jednog kraja scene na drugi, kao da ga se ništa ne tiče, prolazi Jovica.
IVICA: Ej, čovječe, di ćeš ti?!
JOVICA (u prolazu): Tamo.
IVICA: Pa stani malo!
JOVICA: Ne mogu. Rekli su mi samo da prođem. Samo da prođem...
Jovica izlazi.
IVICA (fasciniran): Pazi ti njega! Zašto meni nisu dali nešto takvo?
CEZAR: Evo ti ovaj papirić. (daje Ivici papirić)
IVICA: O, hvala.
CEZAR: Nema na čemu.
IVICA (dogodilo se nešto užasno): Op!
CEZAR: Što ti je? Imaš problem?
IVICA: Isuse Kriste zalijepljen sam za pod!
KOR:
Glumac je zalijepljen za scenu.
CEZAR: Da, to je problem.
KOR:
Priprema, pozor, sad!
Pokvarenjaci gađaju Ivicu trulim povrćem.
IVICA: (panično) Za pod me zalijepiše! Ne mogu da mrdnem! Ne gađajte me! Jel čujete? Prestanite! Ej! Ma daaaj! K vragu! Šta sam vam ja skrivio! Dosta! U kazalištu ste! To boli! Ma ljudi! Ja sam isto čovjek kao i vi!
Ja ne trpim sranja!
CEZAR (ulazi u spotlight): Smiri se, bit će sve u redu. To je samo iluzija. Jeftina razonoda za sve ove poštene, divne građane ovog grada, ove države, planeta. Hvala vam građani! Kako glupo, kako glupo...
IVICA: Što si mi to napravio?
CEZAR: Ja? Ništa. To je izvan mojih moći.
IVICA: Sranje!
CEZAR: Ja sam ovdje samo da stojim.
KOR:
Molimo nevidljive ljude da pokupe trlo povrće da bi kasnije opet mogli gađati glumca!
IVICA (iscrpljeno): Ja...
CEZAR: Da?
IVICA: Ja imam pištolj.
CEZAR: O?
IVICA: Dali su mi ga. Možda žele da pucam u njih. (uperi prste iza scene)
CEZAR (uplaši se): Ne bih rekao...
IVICA: Možda žele da pucam u tebe.
CEZAR (panično klima glavom gore-dolje): Možda žele da pucaš u njih.
IVICA: Možda... (uperi si prste u glavu)
CEZAR (olakšanje): Tako je!
IVICA: Možda žele da pucam u publiku!
Gase se sva svijetla. Muk. Pale se sva svijetla.
CEZAR (sebi u bradu): Ne, ne..
IVICA (isto tako): Loša reklama.
CEZAR: Budalo jedna!
IVICA: A što ću sad? Vidi me! Ti bar možeš hodati, otići? Koliko će ovo još trajat?
CEZAR (ulazi u spotlight): Sve je dobro kad se dobro svrši!
IVICA: A ti si kao zanimljiv?
CEZAR (pjevuši): Zalijepljen si za scenu, zalijepljen si za scenu!
IVICA: Šuti!
CEZAR: Tra la la la la la!
IVICA (mirno, kroz zube): Raspolažem vatrenim oružjem.
Cezar zašuti u neprilici. Ulazi Jovica i nosi kutiju.
CEZAR: Onaj čovjek!
IVICA: Prolaziš?
JOVICA: Ne. Nosim vam ovu kutiju.
CEZAR: Kome? Meni ili njemu.
JOVICA: Ne znam. Obojici. Tko je ovdje glavni?
CEZAR I IVICA: Ja.
JOVICA: E uvijek ista priča. Čovječe, ovdje nitko nikad ne zna što se radi. Što su vam rekli?
IVICA: Ti si ovo već radio? Čuj, ja sam zaljepljen za scenu...
Jovici zazvoni mobitel.
JOVICA: Samo tren. Halo? Da, ja sam. Dobro. Da. (napravi čudnu gestu) Da, vidim. Aha... Sad da to napravim? Aha, ne sad... (pogleda na sat) Dobro... (okrene se od publike) Još i to? Da sad kažem? Kako? Da plačem, da budem ljut, šta ja znam? Normalno? Jebo te normalno... Što ti to znači... E, pa onda... (odglumi veličanstveno) Ovaj ovdje čovjek laže! On nema nikakav pištolj!
IVICA: Zašto si to rekao!
JOVICA: Žao mi je, posao.
CEZAR: Blefirao si! Zalijepljen si za zemlju, zalijepljen si za zemlju!
JOVICA: Dosta! Tko je vama rekao da pričate! Jeste li vi normalni!
IVICA: Ja jel sam normalan?! Pa jel vi vidite u kakvoj sam ja situaciji?
CEZAR: Zakucan!
IVICA (prijeti prstom): Hej, hej, hej!
JOVICA: Hej! Pa normalno je da ste u toj situaciji, pa zato ste tu, da bi bili nekakvoj situaciji. Molim vas, što manje nepotrebnog teksta. Vas dvojica blebećete bez veze.
IVICA: Nije istina!
CEZAR: Laž!
JOVICA: To nisam ja rekao.
CEZAR: Ne? A tko je to rekao?
IVICA: Tko je to rekao!
JOVICA: Paaa...
Jovica pokaže negdje iza scene.
CEZAR: U jeb...!
IVICA: Oni kažu. A što ćemo onda raditi? Šutiti? A što oni zapravo hoće od nas?
JOVICA: Držimo se samo onog što je bitno. To je bitno. Nisam gledo, što je bitno?
Vrlo kratka, tiha rasprava s pokazivanjem.
JOVICA: I?
CEZAR: Kutija.
IVICA: Kutija? Ja zalijepljen za scenu, a on kaže "kutija".
JOVICA: Kutija, kutija.
IVICA: Pa valjda sam ja ovdje neki prioritet. Moja situacija i nije za odbacit. Ne mogu da mrdnem, ništa. Vidi sranja...
CEZAR (promatra kutiju): Kutija je važna.
JOVICA(promatra kutiju): Što li je u njoj?
IVICA (preko nebesa do publike): O, gledaj svijete gluposti!
CEZAR: Čudna je.
JOVICA: Stvarno je čudna!
CEZAR: Ti si ovo već radio, vidi se.
JOVICA: Hvala. Ovo mi je u neku ruku i hobi, ja se zapravo ponosim...
Cezar i Jovica na kutiji nalaze dva papirića.
IVICA: Ljudi vi ste stvarno nisko pali, neozbiljno, bezobzirno prema meni, ružno nisko pali. Sudbina glavnog junaka, mene, ovdje je u rukama mahnitih luđaka, vas. Ali ja ću se oduprijeti vašim naporima da me uništite, ustati ću iz pepela poput feniksa, otisnuti se od dasaka i pred vašim očima postati... (lomljava, grmljavina; Ivica se strese, pa padne na guzicu)
KOR:
Tišina!
IVICA: (tiho, prestrašeno) ...glumac...
JOVICA (pogleda u zrak): Opa! Jesam vam reko. Blebećete bez veze.
IVICA (iz straha ulazi u igru): Kako čudna kutija!
CEZAR: No da... Ova čudna kutija. Moramo je otvoriti... možda... jel tako?
JOVICA: Ne. Za tako nešto bi trebali imati poseban nalog.
CEZAR: Ma, nalog, šmalog! Moj kum ti je ovdje šef. Ja tu mogu sve što hoću!
JOVICA: Ne možeš, probaj.
Cezar pokušava. Ne može otvoriti kutiju.
CEZAR: Ne mogu...
JOVICA: Točno to.
CEZAR: Zašto ne mogu?
JOVICA: Nije ti suđeno. A ako ti nije suđeno, ko što je ovom suđeno da bude zalijepljen...
CEZAR: Možda on može. (gurne Ivici kutiju) Čovjek sa sudbinom. (bubanj)
IVICA: Ne dolazi u obzir. Miči to od mene!
JOVICA: On možda može. Mislim da sam nešto načuo na hodniku da on može otvoriti kutiju.
IVICA: A što je u kutiji?
JOVICA: Ne znam. Otvori, pa vidi...
Cezar navuče lutku vraga na ruku, pa je nasloni Ivici na rame.
CEZAR (kao vrag): Otvori kutiju!
IVICA: Ha?!
CEZAR (kao vrag): Možda se odlijepiš od poda kad je otvoriš. Možda je to to. Deus ex makina, katarza, ecetera...
JOVICA: Je...
IVICA: Kakve su ovo gluposti?
CEZAR (kao vrag): Moraš otvoriti kutiju, ti moraš otvoriti kutiju...
JOVICA (s lutkom anđela na drugom ramenu): Da, da, otvori kutiju! Otvori!
IVICA: Neću! Što vi mislite? Ja nisam ničija budala! (uhvati obje lutke i baci ih mrtve na pod) Možda se zalijepim za strop, oslijepim, šta ja znam! Tko zna što je unutra i koliko ga ima!
CEZAR: E glumac! Ako otvoriš dat ću ti... (traži po džepu) Ovo!
Svi gledaju u njegov dlan. Ili nema ništa, ili se ne može definirati.
JOVICA: Što je to?
Cezar promumlja da ne zna. Tiha rasprava.
IVICA (razmisli): Ne, ne, žao mi je, ali ja ne bih riskirao. Nakon ovog zadnjeg...
JOVICA: Ja sam čuo da je unutra lova. Gomila love.
IVICA: Ne laži! Nisi znao prije deset sekundi, zašto bi sada znao!
JOVICA (pokaže Cezara): On mi je rekao. Šapnuo mi je.
IVICA: Nije!
CEZAR: Jesam. Sad sam mu rekao.
IVICA: A otkud ti to znaš!
CEZAR (u afektu svađe): Ne znam! Tko kaže da znam!
Stanka, tek toliko da se svi osjete vrlo glupo. Brzi dijalog....
JOVICA: Što sad?
CEZAR: Ne znam. Zar ne bi ti to trebao znati?
IVICA (Cezaru): Zašto si to rekao?
JOVICA: Ništa ja ljudi moji više ne znam!
CEZAR: A rekao sam...
IVICA: Zajebano.
Nemaju poima kamo dalje, niti više postoji nada.
KOR:
Nekad davno, nezadovoljstvo...
JOVICA (sjeti se, napravi čudnu gestu): Rekli su mi samo još nešto za napraviti nešto tamo, pa onda tu, ustvari oboje istovremeno kao sad.
CEZAR: Što?!
JOVICA: Da kažem. Rekli su.
IVICA: A zašto nisi?
JOVICA (oprezno): Nisam smio odmah reći, nego tek sad. Prije sekundu, dvije.
IVICA (ljuto): U redu! Ako ovdje ima netko tko zna nešto što bi trebao reći kasnije, neka kaže sad! Odmah!
Neugodna šutnja.
CEZAR (djetinjasto radoznalo): Reci, reci, tko, što?
JOVICA: Ne smijem na glas.
CEZAR: Kutija, kutija, jel' tako da je kutija!
Jovica šapne Ivici na uho, Ivica prasne u smijeh.
CEZAR: Što, što?
JOVICA: E, žao mi je, tebi ne smijem reći.
CEZAR: Zašto?!
JOVICA: Rekli su odozgo.
IVICA (pjevuši): Ne znaš, ne znaš, ne znaš....
Ivica je sretan, i to svima pokazuje. Cezar je tužan, i to će pokazati.
CEZAR: To nije u redu... (obraća se publici, a Ivica i Jovica se ukoče) Uostalom, koja je to svinjarija, da ja ne znam sve detalje događanja, a u njih sam umočen do grla. Do grla! (zastane, pogleda ukočenu dvojku, smiri se, nasmiješi se publici) Uostalom... Što me briga, sad je svejedno, ništa mi ne može biti! (okrene se njima dvojici, stvar ponovno krene; nadmoćno) Ja još uvijek znam najviše.
IVICA (u panici): Što je ovo bilo?!
JOVICA: Smiri se, to je normalno. To se događa kad se on tako monološki obraća publici.
IVICA: Napravi to još jednom i ubit ću te.
CEZAR (ponovno publici, ista igra; kao parola): Smrt, kako to tupo zvuči. Smrt! Čujmo još jednom! Smrt!
Stvar krene. Ivica pokuša udariti Cezara, a ovaj se naglo okrene publici...
CEZAR (publici): I još ću reći...! (napravi polako krug oko ukočenog Ivice i dođe mu iza leđa) Bla, bla, bla, trkelj, ser kenj. Reci dušo.
Stvar krene. Ivica udari šakom u zrak ispred sebe i padne. Napetost u zraku.
JOVICA (uplašeno): Idemo dalje! Previše mislimo. Trebali bi nešto napraviti...
Cezar primi kutiju u ruku...
IVICA: Ostavi to na miru, slomit ćeš!
CEZAR (očajno): A što radimo? Hoćemo plesat? Pjevat?
KOR:
Glumci mogu plesati. Glumci mogu pjevati.
Krerativci govore glumcima da li da plešu ili pjevaju.
Jovica pogleda na sat.
IVICA: O, pa ti imaš sat! Dobro veče! Oprostite, možete li mi reći koliko je sati?
Jovica pogleda na sat. Pokuša se obratiti Ivici, ali nema čime.
CEZAR (pokuša i on): Dobro veče...
JOVICA: Moramo si izmisliti imena.
CEZAR: Zašto?
IVICA: On je u pravu. Izmislimo imena.
CEZAR: Ali ova kutija... Ljudi, to je sve što imamo!
IVICA: Ništa ti čovječe ne znaš.
CEZAR: Za scenu si zalijepljen!
JOVICA: Dosta! Ivica, ti si Jovica ne znam... Perica. To je najjednostavnije.
IVICA: Ej, pa mi smo u teatru! Zašto ne bi imali neka karakterna imena tipa: Hamlet, Glembaj, Apolon, Cezar...
JOVICA: Kako?!
CEZAR: Ja mislim da bi ja trebao biti Cezar, budući da sam ja prvi došao ovamo i imam prednost biranja, a Cezar je bolje od Jovica.
JOVICA (podijeli im njihova prava imena): No dobro, Isuse.... Cezar, Ivica ili Prometej ili kako hoćeš, Jovica.
CEZAR: Eto tako.
Cezar pogleda na štopericu.
IVICA (zadovoljno promatra situaciju): Sad imamo imena. Jovica, Cezar... A zašto ti stalno gledaš u vrijeme! I to koje vrijeme? Cezar taji nešto, a rekao sam da se sve kaže!
CEZAR (mirno): Samo gledam koliko još.
IVICA: Pa... Koliko još? Ja moram ići... sila mi je... A zalijepljen!
JOVICA: Ne zna za tebe. Zna samo za sebe.
IVICA: A ja?
CEZAR: Ne.
JOVICA: Držimo se bitnog.
CEZAR: A što je bitno? Kutija?
IVICA: Ja. Prometej. Zalijepljen sam za ovaj ovdje pod.
JOVICA (uđe u publiku, gleda na scenu): Ne.
IVICA: Kamo?
JOVICA: Samo da vidim kako izgleda.
IVICA: Pa, jel se to smije?
JOVICA: Ne znam. Valjda. E, vas dvojica ste predaleko jedan od drugoga. (Oni se udalje) Tako. Ajde ti malo hodaj oko njega da se ipak nešto događa. (Cezar hoda) Brže, brže! Udari u njega!
CEZAR: Koja režija bože me sačuvaj!
KOR:
O, bože, dragi moj bože!
Što da ovi glumci rade,
ima li za nas ikakve nade?
Kreativci traže da Cezar glumi Cezara ili Ivica Prometeja. Igra se jedna od iduće dvije varijante
GOVOR 1 - PROMETEJ
JOVICA: Daj ti Ivice, onda glumi Prometeja!
IVICA(pokaže na svoje noge): Pa kaj nije to to?
KOR:
Zločinca tog treba
Sad okovima krutim, sponam' gvozdenim,
Prikovat na hrid ovu, vrlet visoku,
Jer diku božju, svemoguće vatre sjaj,
On ukrade, smrtniku da.
IVICA: Fakat?! Gade!!! Zato sam zalijepljen za scenu! Zbog tebe i tvoje proklete pljuge! Jesam ti reko da se tu ne smije pušiti!
CEZAR: Ne, Ivice. Lijepo su ti rekli: Jer ukrade vatre sjaj! Šta si maznuo ovaj upaljač?! Gle, fakat si ga maznuo! Piše gore …! (ime kazališta u kojem se igra predstava)
IVICA: A stajali su pored blagajne... Mislio sam da su besplatni!
KOR:
Ne! Sve se vraća, sve se plaća,
Mi živimo od prodaje upaljača.
IVICA: Ha?!
KOR:
Već dugo, slabo idu karte za predstave
Pa u fušu prodajemo razne drangulije.
CEZAR: Ha! Radimo u trafici! Znači tu ne prodaju samo maglu.
JOVICA: Ej ti, lopove! Dao mi je onaj čovjek tekst za tebe.
IVICA: Wau! Okovani prometej! Hvala vam, osobo iz publike! Govorit ću ovo samo za vas! A vi ostali isto možete slušati!
KOR:
De preni, ludo, preni se jedanput već
I misli prema svojoj bijedi sadašnjoj!
JOVICA: Ajde luciferu! Glumi!
IVICA: Božanski zrače, vjetrovi lakokrili,
Oj rijeka izvori i morskih talasa
Ti igro beskrajna, oj zemljo...
CEZAR (zapjeva): Matero i maćeho!
IVICA: Vas zovem pa i sunca, što sve vidi, krug:
Ded gled'te, kako od bogova pati bog!
(Cezaru) He! Ja sam Bog!
CEZAR: Da. Bespomoćan Bog. (Jovici zazvoni mobitel)
IVICA: Na blagajni ja kradom iskru ugrabih
upaljača, i dam je ovom prljavom pušaču
Da se truje na ovom svetom tlu.
Ma daj! Nekom zvoni mobitel! Ne mogu tak radit!
CEZAR: E, baš ste stoka! Ja i u kinu ugasim mobitel.
IVICA: Hoće li ikada
Osvanuti mukama ovim kraj!
Ma kome zvono zvoni!
CEZAR (suče rukave): Gdje si gade! Ustani, da te vidim! Jovica?! Zar tebi?
GOVOR 2 - CEZAR
JOVICA: Evo Cezare, publika hoće da opravdaš svoje ime.
IVICA: Al ja imam sve za Prometeja! Okovan sam jer sam dao smrtnicima vatru!
CEZAR: Hoćeš reći, meni si dao ovaj upaljač?
IVICA: Fakat?! Gade!!! Zato sam zalijepljen za scenu! Zbog tebe i tvoje proklete pljuge! Jesam ti reko da se tu ne smije pušiti!
JOVICA: Ej Cezar, ima ovaj čovjek tekst za tebe.
CEZAR: Daj ga samo digni gore pa ću ga pročitat.
IVICA: Ma daj! Kak ćeš ga čitat odavde?
CEZAR: Lako. Ja imam super vid.
IVICA: Šta imaš?!
CEZAR: Bzzzzzum! Ona žena u zadnjem redu ima jedno zrno maka između desnog gornjeg očnjaka i sjekutića, od makovnjače ili čaja.
IVICA: Ma, ne gnjili! Daj meni da ja glumim! Bit ću najbolji i najokovaniji Prometej ikad!
KOR:
Ej, mir! Tišina! Da čujemo ga!
CEZAR: Kocka je bačena!
IVICA: A k vragu! Čujte ga!
CEZAR: Zemljaci, druzi, Rimljani, čujte me.
Sahranit sam došo Cezara,
i nek mu bude tako.
IVICA: Čekaj malo! Kažeš da je Cezar mrtav. Kak si onda ti Cezar?
JOVICA (samo za publiku): Neee. To je Marko Antonije. Šta si mu to dao?!
CEZAR: Pa, ja... ja sam.... Cezarov duh! Duh, razumiješ?
IVICA: Duh koji priča o sebi u trećem licu.
CEZAR: A vidiš da je tip i ko lešina uobraženi šupak! Pitaj Shakespearea on je to napisao, ja samo čitam!
IVICA: Aha... Duh...
CEZAR: Duh! (stavi si bijelu maramicu na glavu)
On mi bješe najbolji prijatelj
I vjeran, čestit prema meni. (obriše suzu)
IVICA: Baš je šupak!
CEZAR: Tu, s dopuštenjem Brutovim i drugih –
Na Cezarovu hoću pogrebu govorit!
IVICA: Sam o sebi.
Jovici zazvomi mobitel.
CEZAR: Brut veli, da je Cezar bio vlastoljubiv,
A Brut je znajte, častan, pošten čovjek.
E, vi niste ni časni ni pošteni! Ja i na nogometnoj utakmici ugasim mobitel.
Ne mogu tako radit!
IVICA: Ma kome zvono zvoni!
CEZAR (suče rukave): Gdje si gade! Ustani, da te vidim! Jovica?! Zar tebi sine Brute?
______________________________________________________________
Nastavak nakon govora…..
JOVICA: Meni... zvono zvoni. Oprostite.
CEZAR: Javi se.
JOVICA (prestrašeno): Bed mi je.
IVICA: Javi se!
JOVICA: Halo? Ivica? (vrati se na scenu, daje Ivici mobitel) Za tebe.
IVICA: Mene? Prometeja? Halo? Sad? Dobro. (prilazi publici, najava) Dame i gospodo! (vraća se drugoj dvojici, vadi papir iz džepa) Rekli su da pratimo tekst.
JOVICA: Tekst?
IVICA: Da! Pravi tekst, a ne ove gluposti od publike.
CEZAR: Ti si imao tekst...?!
IVICA: Ovo je koverta s posebnim uputama za tebe Cezare. (daje kovertu Cezaru) A ti.. (daje mu mobitel)
CEZAR: Cijelo vrijeme si imao tekst, a nisi ništa rekao!
JOVICA: Kako to da je on dobio posebne upute? (uzima mobitel) Halo?
IVICA: A znaš kako je... (čita upute)
JOVICA:(u mobitel) Zašto ja ne radim ništa kompleksno?
CEZAR: Koja si ti svinja... (čita upute)
JOVICA:(u mobitel) Čujete me? Ja sam ovdje jedini s nekakvim iskustvom. Halo? Šaptač? Što će mi šaptač, dajte mi nekog odgovornog! Halo? Prestanite mi govoriti moj tekst! Sad sam to reko! Da! Da? Da.... (okrene se prema njima dvojici, glumi s mobitelom na uhu) Vi, Prometeju, uzmite svoj tekst u ruke, a vi svoju kovertu s vašim usranim posebnim uputama. (u mobitel) I, da znate, želim da mi se to poniženje posebno plati!
CEZAR (govori u zrak, pa iza scene): Hej, ako se njemu posebno plaća, nek se plati i meni!
JOVICA (mobitel): Kažu da može.
IVICA: E, ako je tako, ni meni ne bi bilo na odmet da zaradim nešto sa strane...
JOVICA (mobitel): Ne.
IVICA: Ne?
JOVICA: Da.
IVICA: Zašto!?!
CEZAR: Držimo se bitnog, držimo se samo bitnog....
JOVICA: Tekst!
IVICA: To jednostavno nije pravedno, pa vi ljudi radite isto ovo što i ja, isto radno vrijeme, a ja sam u još nezgodnijem položaju...
CEZAR (daje tekst Ivici): Gotovo. Ja sam ga naučio napamet.
IVICA: Napamet? Nisi ga ni pročitao.
CEZAR: Ja brzo učim. Imam fotografsko pamćenje.
IVICA: Kako?
CEZAR (stavi ruke kao sa slika): Fijuuu, klik! Zapamtio.
JOVICA (čuje na mobitel): Da? Nisi blicnuo!
CEZAR: Što?
JOVICA (nesiguran u vic): Nisi blicnuo...
Cezar blicne! Osjećaju se toliko glupo da ih više ništa ne može iznenaditi.
CEZAR (okrene se Ivici): I, dobro Ivice, što je s ovim posebnim uputama?
IVICA (još uvijek povrijeđen): Tvoj problem Cezare, ja imam samo ovaj tekst.
KOR:
Glumac je dobio posebne upute!
Prva uputa – kostim.
JOVICA (čuje na mobitel): Ljudi, ja sad moram izaći. Kažu mi da idem, da izađem.
IVICA: Pa izađi, tko te drži.
KOR:
Druga uputa – hod.
CEZAR: E, a kako ćemo sigurno znati da će nas platiti?
JOVICA: E, to se nikad ne zna!
CEZAR: Sad dam brda i doline, a nakon posla... (gesta fige)
JOVICA (u mobitel): Dobro, izlazim! K vragu... Imam ovdje ugovor za tebe, dali mi, ali nisam smio ništa reći. (gleda oprezno prema Ivici, vadi ugovor)
CEZAR: Da, dali su i meni za tebe. (vadi ugovor) Evo..
Izmjenjuju ugovore, čitaju, potpisuju.
KOR:
Treća uputa – nakaznosti i boleštine.
CEZAR (pokaže na ugovor): Jel to točno?
JOVICA: Da. Pa, potpisano je.
CEZAR: Tako malo?
JOVICA: A, jebi ga, takva su vremena...
IVICA (mumlja za sebe): Od mene priča taji, mene uprava šikanira...
JOVICA: Ivice, ti možeš čitati svoju ulogu s papira...
IVICA: Neću, neka mi se plati! Ni riječi.
JOVICA: Ne možeš sad tako, sad stvar ide...
IVICA: Baš me briga!
Ivica krade Jovici olovku.
JOVICA: Jel ti čuješ ovo?
CEZAR (veže rubac, promijenjenim glasom): Čujem, čujem...
JOVICA: Nije loše, nije loše...
CEZAR (dalje radi na karakteru): Hvala, hvala...
JOVICA: Samo pazi da ne pretjeraš.
IVICA: Ja ovdje imam neka prava! Sa mnom se ne može postupati kao sa nekakvom kulisom što priča! Želim svoju plaću! Ono što me po zakonu ide!
JOVICA (u mobitel): Idem!
Jovica izlazi. Cezar je već u kostimu bakice.
IVICA: Ja sam ovdje glavno lice, ja sam zalijepljen za scenu! (napravi korak) Ja... Odlijepio sam se! Slobodan sam! (trči u krug, skače, stupa) Noge, moje noge! Lijeva, desna, lijeva, desna.... Natrag, naprijed... (pobjegne u publiku, smiri se, pa bulji u babu na sceni) No, da... (upita nekog u publici) Šta sad? Aha!
POČETAK PREDSTAVE
IVICA (čita): Lica: Gospođa Cezar, Ivica ili Prometej ili kako hoćeš, Jovica. Gospođa Cezar stoji na sceni. Ivica... O, to sam ja! (dojuri na scenu pored babe, kao na početku) Dobro veče.
CEZAR (kao bakica): Dobro veče.
IVICA: Oprostite... bako, možete li mi reći koliko je sati?
CEZAR: Ne mogu, sinko, nemam ti ja jadna sat.
IVICA: Pa imate, bako, oko vrata vam je!
CEZAR: To nije sat. Kompas!
IVICA (stvaralačka blokada): A?!
CEZAR: Brže! Nego, momče, imaš li koju cigaretu?
IVICA (brzo pročita): O, bako, zar u vašim godinama?!
CEZAR: Možda koju kunu za kruh, mlijeko... (uhvati ga za rukav)
IVICA: Ajde baba bježi, što ti je?
CEZAR: Teška su vremena!
IVICA: Jel ti ja ličim na crveni križ? Gubi se! Iš!
CEZAR: Srami se, srami, babi tako...
Scenom, strašno uživljen u svoju ulogu, prolazi Jovica.
IVICA (čita didaskaliju): Okrene se. Ne! Ja se okrenem. (okrene se, pročita) Ej, čovječe, di ćeš ti?!
JOVICA (groteskno u nekom karakteru): Prolazim, samo prolazim...
IVICA (postane svjestan ponavljanja događaja): Aha! (zastane) Ne kužim..
CEZAR (izvadi iz haljine): Evo, uzmi ovo, sinko!
IVICA: O, hvala.
CEZAR: Nema na čemu.
Fenomenalni specijalni efekt.
IVICA: Op! Isuse Bože zaljepljen sam za pod!
KOR:
Glumac je ponovno zalijepljen za scenu.
IVICA: Da se niste usudili!
KOR:
Priprema, pozor – čekaj malo, čekaj - sad!
Pokvarenjaci gađaju Ivicu trulim povrćem.
IVICA: Kud opet, stoko pokvarena!
CEZAR: Smiri se sinko, bit će sve u redu.
IVICA (pogleda u tekst): Vještice! Što si mi to napravila?
CEZAR: Ja? Ništa. To je izvan mojih moći.
Ulazi Jovica i unosi malo veću kutiju.
JOVICA: Trenutak!
Odlaže kutiju. Skida svoju odjeću i ispod nje se nalazi uniforma policajca.
IVICA (za vrijeme presvlačenja): Zašto ja nemam nikakav kostim?
CEZAR (bakica): Psst!
IVICA: Vi i pare, i tehniku, noge...
CEZAR (bakica): Ćut!
IVICA (nastavlja pratiti tekst): O, gospodine policajče, došli ste baš u pravi trenutak! Ova me pokvarena vještica upravo zalijepila za zemlju.
CEZAR: Kleveta!
JOVICA: Nemam vremena. Nosim ovu kutiju. Kasnije.
CEZAR: Kome to nosite? Meni?
JOVICA: Ovamo. (ispred Ivice) Otmičar je rekao da je stavimo ovamo.
CEZAR: A što je u njoj? Novac... (želi zaviriti u kutiju)
IVICA (van lika): Kakav otmičar? Meni ovdje ne piše ništa za nikakvog otmičara...
CEZAR (svojim glasom): Ma, šuti konju jedan! (vrlo se brzo vraća u lik bakice)
JOVICA: Bomba, bomba je unutra...
IVICA (uplaši se): Je li prava?
CEZAR (van lika): Je li prava... (bakica) normalno da je prava!
JOVICA (i on van lika): E, ljudi, malo akcije.
IVICA (brzo): Bacila je na mene urok i sad sam ovakav.
CEZAR (brzo): Vrijeđao me mangup, je li! Bio brezobrazan!
IVICA (brzo): Priznanje!
JOVICA: Znači, zalijepljeni ste za zemlju. Zajebano. (poravna kutiju) Toliko...
IVICA: Uou, čekaj malo, a bomba, a ja, a baba, a ja?!
JOVICA: O, da! (pruži baki ruku) Gospođo, zamolit ću vas da se udaljite s mjesta eksplozije.
CEZAR: Hvala vam, gospodine policajče, hvala! O, danas je sve manje i manje uljudne hrvatske katoličke mladeži. Hvala!
JOVICA: Nema na čemu, to je moja dužnost.
IVICA: A a jajaja, što će biti sa mnom?
CEZAR (ulazi u spotlight): Sve je dobro kad se dobro svrši.
JOVICA: Da... Žao mi je, trenutno vam nikako ne mogu pomoći.
IVICA: Ali vi ste policajac. To vam je posao. Služiti i štititi.
JOVICA: Požurimo... (zvuk automobila) Možda uhvatimo ono zeleno svijetlo.
Cezar zasvijetli zelenom baterijom i oni krenu prema svijetlu.
PUBLIKA: Ivica nema osobnu iskaznicu! Zalijepljeni tip nema nikakve dokumente!
Policajac se, kao robot, pokvari.
IVICA: A kužim.... On je u karakteru policajca! Ne može van.
CEZAR: Što ne može?! Vidi kako ja mogu!
IVICA: Znao sam... Nitko neće otići odavde, dok se ja ne oslobodim.
Policajac se okrene, vadi blok.
CEZAR: Pa... onda da ja krenem. Tu mi je kuća, odmah iza ugla, da kokoši nahranim i mrkvu zalijem.
JOVICA (strogo): Tu čekaj. (traži olovku po džepu) Ime oca.
IVICA: Nemam. Kopile po majci. (igra se s olovkom iza leđa)
JOVICA: Gdje mi je olovka?!
CEZAR: Ali sada će doći strašni otmičar i bomba će ga raznijeti u komadiće... zar, ne?
JOVICA: Neće. Ma nije mogla ispasti.... (traži ispod babine suknje)
CEZAR: A što ću vam ja, samo smetam...
JOVICA: Baba, za vašu sigurnost... (Ivici) Vrati mi olovku.
IVICA (pretjerano začuđen): Ja?
JOVICA: Samo si mi je ti mogao uzeti. To je ometanje u vršenju dužnosti!
IVICA: Olovku?
JOVICA (izdreči se iz nemoći da izvadi pištolj i počne pucati): Ime i prezime!
Ivica se izbelji.
CEZAR: Čujte, ja bih rado išla! Tu su moja prava (vadi dokumenta), nisam nikakva kriminalka, da znate! Uostalom, kakva je to otmica? Ja gledam televiziju, ništa ne piše u novinama!
JOVICA: Otmica, gospođo, ko otmica. Tik-tak... (gleda u bombu, hvata ga panika)
CEZAR: Ko tu koga laže! Nas stare i nemoćne...
IVICA: Jesi stara, jesi... nemoćna – drek!
JOVICA (Ivici): Vas ovaj put moram pustiti uz upozorenje...
CEZAR: Tko je uopće otet!
JOVICA (pogleda babu): ali... (pogleda Ivicu) drugi put... (zastane, neugodno mu je)
CEZAR: No?
IVICA: Da, stvarno, tko je otet?
JOVICA (uzdah priznanja): Ja.
IVICA: Ti?
JOVICA: Da. Ja i nas još nekoliko. Policajaca...
CEZAR: Pa... kako to?
JOVICA: Ne znamo. Živimo zatvoreni u nekom podrumu već nekoliko godina. Izbrisao nam je pamćenje, ali nas dobro hrani i ponekad smijemo gledati televiziju. Dokumentarce i domaće filmove.
Stanka. Bakica pusti policajčevu ruku. Provjeri danu činjenicu u Ivičinom tekstu.
JOVICA: Kao što vidite, ne mogu vam nikako pomoći.
CEZAR: Pa onda... da pođemo...
IVICA (gleda svoj tekst): Zašto je meni ponestalo teksta, kad sam tek sad počeo pričati? Što će sada biti?
JOVICA: Da pođemo. (krenu)
IVICA (jecaj umirućeg): Dajte mi bar nekakvu šansu!
JOVICA: No dobro... (vadi pilu) Pokušaj si otpiliti stopala.
IVICA: Pila?! Sad mi daješ pilu?! Vadiš je, daješ mi pilu, sad?!
JOVICA: Tek sam se sada sjetio. Zbogom.
CEZAR: Do viđenja glupi mladiću, i sa srećom!
IVICA: Sreća?! Stopala?!
Bakica i policajac ruku pod ruku izlaze.
KOR:
Tik-tak, tik-tak, tik-tak, tik-tak, tik-tak...
Panika! Ivica čučne i pokrije si glavu rukama. Stanka. Vraćaju se Cezar i Jovica, pa stanu pored skvrčenog Ivice. Cezar nosi vreću brašna. Stanka.
IVICA: Što je?
JOVICA: Ništa.
IVICA: Nije puklo.
JOVICA: Je.
IVICA: Daaa?
JOVICA: Da.
Ivica ustane.
IVICA: No, dobro, ja sam živ. To je bitno.
JOVICA: Ne.
IVICA: Ne?
JOVICA: Brašno!
IVICA: Brašno? Kakvo brašno?
Cezar Jovici doda brašno i on posipa Ivicu po glavi.
IVICA: Aejah!
JOVICA: Sada si službeno mrtav.
IVICA: Fuj! Kako mrtav?!
Cezar i Jovica igraju igru "Ivica ne postoji", koja užasno nervira Ivicu.
CEZAR (brizne u plač): O, a bio je tako mlad!
JOVICA (tješi bakicu): Život je takav. Jedan čas traje, a drugi... baš i ne.
CEZAR: Uuuu!
IVICA: A... da li me još plaćaju?
CEZAR: Jeste li čuli? Jeste li čuli glasove?
JOVICA: To je samo hladni jesenji vjetar u starim granama jablana.
IVICA: Zašto mene više nema!!!
CEZAR: Sine moj, kukulele!
JOVICA: On vam je sin?
CEZAR (dalje kroz plač): Ne... To se tako kaže...
IVICA (pogleda u svoje noge; kroz zube opsuje sam sebe): Mogao sam skinuti cipele!
CEZAR (zajeca) Pitao me koliko je sati...
JOVICA: Smirite se gospođo. Na google dojde samo fini fičfirić!
IVICA: Tko je napisao ovo sranje?
JOVICA (odgovori bez razmišljanja): Krleža.
CEZAR (zbunjen): Molim?!
JOVICA: To... To vam je tako kako je. Što ćete.
CEZAR: Što ćete, tako je. (smiri se) Što ćemo.
Ivica skida cipele pa ostaje u čarapama. Cipele mu ostaju zalijepljene za zemlju.
IVICA: Što ću ja sada?
CEZAR: Što ćete vi sada?
JOVICA: Ja?
Ivica počne skakutati u krug i veseliti se svojoj slobodi.
IVICA: Ja sam samo duh što luta...
JOVICA: Ja sad moram čekati da dođu po mene. Vi ste slobodni, možete ići. Izvolite neke brošure, ništa vas ne obavezuju.
CEZAR: Turističke?
IVICA (mahne Cezaru): Zdravo.
CEZAR: Mogu ići. (ne odlazi)
IVICA (izvire iza njihovih leđa kao duh): Buuaaa! Mislili su da su sami, a nisu se ni nadali tamnoj sjeni koja se nadvila nad njihovim glavama.
CEZAR: A?!
JOVICA: Vjetar, samo vjetar.
IVICA: Tamna sjena sudbine izašla iz vječnog mraka s druge strane (Jovica ga uhvati za vrat) po-sto-ja-nja...
JOVICA (ne obazirući se na Ivicu koji se guši): Dakle, gospođo, možete ići.
Jovica pusti Ivicu, i on pada iza kutije.
CEZAR: Eto, mogu ići...
Ivica kopa po kutiji. Nalazi uputu.
JOVICA: No, zašto ste još ovdje? Pa idite.
CEZAR: A baš je lijep dan, pa da uhvatim malo sunca na stare kosti.
JOVICA: Sunčajte se negdje drugdje, molim vas...
CEZAR: Što?
JOVICA: ...moj čovjek je već trebao doći, a on ne može doći ako postoje svjedoci, razumijete...
CEZAR: A zašto ne dolazi?
JOVICA: ...ja sam ovdje na otvorenom, tako reći, sigurna meta...
CEZAR: Bježite, sad ste slobodni!
JOVICA: ...moja situacija je vrlo delikatna, najbolje bi bilo da vi odete kući, svojim kućanskim poslovima...
CEZAR: Probite se kroz neprijateljske redove!
JOVICA: ...zalite mrkvu!
CEZAR: Živjela sloboda! (iskoči iz lika) I uf! Ovo je sve što sam naučio napamet.
JOVICA (brzo): A?
CEZAR (klimne glavom, van lika): Da!
JOVICA (panika): Ej!!!
CEZAR (zbunjen): Pa, pa... (vraća se u lik bakice, improvizira) Ja... dakle...
JOVICA: No?
CEZAR (gomila riječi u ustima): Upa...
JOVICA: Što gospođo?
CEZAR (traži riječ, jako se muči, ispljune riječ): Blja!
Jovica i Cezar se tupo promatraju. Ivica kokodačući izlazi iz kutije sa šlapama u obliku dvije patke.
JOVICA: Što je s ovim patkama?
CEZAR: To su kokoši.
IVICA: E, otkud vam pravo da me toliko sprdate!
JOVICA: Jesi li čuo..
CEZAR (vrati se u lik): La!
JOVICA (vrati se u lik): ...što je ova patka rekla?!
CEZAR: Da, čula sam, čula! To je nešto neviđeno, nevjerovatno! Patka koja govori!
IVICA: Prestanite!
CEZAR: I ljuta je!
IVICA: Ja odbijam vući deblji kraj ove priče! (goni ih psujući i mašući šakom)
CEZAR: Gone me, žele moju krv!!!
JOVICA: Sada i druga govori. Deblji kraj.
CEZAR: Jesi li siguran?
JOVICA: Gledam je, gledam... Opasne su beštije...
Ivica ih je stjerao na rub scene i prijeti patkama. Jovica vadi pištolj i cilja u patke.
IVICA (uplaši se): Ej, ne gan!
CEZAR: Nemoj ubiti patke! Govore! Prodat ćemo ih u cirkus!
JOVICA: Pucat ću iznad njih da ih otjeram.
Jovica nacilja u Ivici u prsa. Ivica se u panici povlači prema kutiji i brzo izvadi golu, napuhanu lutku. Lijeno čita njen tekst, promijenjenim glasom, s naljepnica zalijepljenih na nju. Lutka mahne...
IVICA (ženskim glasom): Juuhuu!
JOVICA: Juhu?!
IVICA (svojim glasom): Da, juhu.
Cezar pogleda Jovicu. Dogovor...
CEZAR: Vjetar?
JOVICA: Da, vjetar.
CEZAR: Kakva je ovo gadarija?
IVICA: Dobra večer... bako.
CEZAR (vrati se u lik): O, moja ružna unuka!
JOVICA: Gola!
CEZAR: Sramota! Prava sramota!
IVICA (svojim glasom): Nema veze, glavno da smo je napuhali.
Jovica se okrene prema Cezaru kao da će reći – Vjetar. - ali...
IVICA (ženskim glasom): Što je to, jeste li čuli?
JOVICA: Aba...?!
IVICA (svojim glasom): Vjetar, samo vjetar, fijuuu...
CEZAR: Ćut! (stanka) Dakle, ružna unuko, kojim dobrom?
IVICA: Eto, bako, došetala ja.
CEZAR: Pa kako si se to obukla?
IVICA: Nikako.
Stanka. Zvuk stadionskog pljeska publike.
CEZAR: O, ružna unuko, pa kud sama kroz šumu? Što da te neko silovo?
IVICA (pročita didaskaliju): Nasmije se. (hladno) Ha, ha. Da bar. Evo, bako, vodim ti ove patke, šalje me majka, da se ne baci.
CEZAR: Nemoj ti meni patke, znam ja što su patke, misliš da ja ne znam kako me ona već godinama pokušava ubiti! Misliš da ja ne znam! Patke ubojice koje govore.
IVICA: Nije bako istina, evo ti šalje i kolače, čvaraka...
JOVICA (razvedri se): O, kolači! Smijem? (posluži se ne čekajući odgovor)
CEZAR: Reci ti njoj da ću zapaliti i kuću i zemlju, pa da nakon moje smrti neće ostati ničega!
IVICA: Bako!
CEZAR: Ničega!
JOVICA: U, kako fino! Mi inače ne smijemo jesti slatko, jer smo na strogoj dijeti. Prošle godine smo se svi udebljali preko stopedeset kilograma, a vidi nas sad... (udari se po trbuhu, pa se prestraši i sakrije kolač iza leđa) Doduše, ako me sad gleda, oduzet će mi pištolj, pendrek i značku na tjedan dana, a što ću onda!
CEZAR: Što?!
IVICA: Tko?
JOVICA: Moj čovjek.
CEZAR: Je li došao?
JOVICA: Nije došao. Što ću sad?
IVICA: Prestanite već jednom žderati te kolače!
JOVICA: Zašto?
CEZAR: Aha! Znala sam da su otrovani! Ti i tvoja mater!
IVICA: Nisu otrovani.
JOVICA: Što ću ja sada sam? Bez ikakve komande?
CEZAR: Pojedi ti jedan kolač. Hajde unuko!
IVICA: Ne mogu, ja sam na dijeti.
JOVICA: Gdje ću ja sada živjeti?
CEZAR: Nigdje, kolači su otrovani.
IVICA: Nisu otrovani.
JOVICA: Mogu li otići s vama kući?
CEZAR: Uz moju penziju...
JOVICA: Živjet ću u ormaru, manje jesti, nećete ni znati da postojim.
CEZAR: Znate li kuhati?
JOVICA: Ja...
CEZAR: Što vam je? Izgledate loše.
JOVICA: Slabo mi je. Mislim da ću povratiti.
CEZAR: Aha! Jesam rekla.
IVICA: Kolači nisu otrovani, možda je alergičan.
CEZAR: Na što, što je alergičan!
JOVICA: Ah, osjećam vatru u želucu!
IVICA: Da, dobro, možda ti ponekad pošaljemo staru hranu, al šteta je baciti...
JOVICA: Ne vidim svoju ruku, ne vidim svoju ruku!
IVICA: Možda je mama opet pomiješala mirodije...
CEZAR: Otrov!
JOVICA: Ti, ti si kriva za sve. (vadi pištolj, puca u lutku) Umirem!
IVICA (dok se lutka prazni): O, zbogom, ružni svijete! Crk!
Unuka i drot padaju mrtvi pred babu.. Ivica posipa Jovicu brašnom.
JOVICA: Fuj!
IVICA: Evo, mrtvi smo.
JOVICA: Užasno! (čisti se)
IVICA: Je li sada gotovo?
CEZAR (zajeca nad leševima): Što da ja sad radim!
JOVICA: Ako se dobro sjećam, mislim da ide njegova velika scena umiranja.
CEZAR: Umiranja?
Ivica i Jovica odglume val vjetar:"Fijuuu..."
CEZAR: O, jadna li sam stara, stopet godina. (mrtva padne na pod)
IVICA: To je to?!
JOVICA: Ej, ne možeš tako umrijeti.
Cezar ponovno ustane, pa zadavi sam sebe i posipa se brašnom.
CEZAR: Mrtav!
JOVICA: Kreten!
KOR:
Zanimljiv je taj kazališni zakon.
Kad neko umre,
još uvijek može izaći na poklon!
Hodaju na mjestu ko kreteni. Idu dalje oni dalje, igraju, pjevuše....
IVICA: Šta sad, šta sad?
JOVICA: Bit će što će bit!
CEZAR: Tako je kako je.
IVICA: Može sve, a ne mora ništa.
JOVICA: Biti ili ne biti.
CEZAR: Ili je tako, ili je onako!
JOVICA: Idemo dalje!!!
CEZAR: Gdje? Svi smo mrtvi.
Odjednom se sva trojica stanu, okrenu se prema publici i glasno kažu: BU! Stanka.
JOVICA: Da... To znači da je ovaj komad tragedija.
IVICA: Ali nitko ne plače.
CEZAR: Da. Stvarno nitko ne plače. (šprica svima vodu u oči)
JOVICA: Možda je predstava stvarno loša, ko što piše u novinama. A! Nismo mi krivi, kriva je režija.
IVICA (viče na publiku): Plači!
CEZAR: Plači, stoko, suze daj!
IVICA: Lomi se smrtniče od boli!
CEZAR: Cvili, jecaj, pati, suosjećaj!
JOVICA (prekine ih): Hej! (stanka. ) Gdje su vas pronašli?!
IVICA (istovremeno s Cezarom): Mjesecima sam, usred noći, zvao …(ubaci ime intendanta/ice)… dok mi nije rekao/la gdje da sjednem za ovu uputu!
CEZAR (istovremeno s Ivicom): Izgubio sam okladu od kuma! Morao sam ili ovo ili popiti svoju pišalinu, a to nisam uspio!
JOVICA: Dobro. Idemo dalje.... (hoda)
IVICA: Ali nemamo ni hrane ni vode.
CEZAR: Pa mrtvi smo, budalo jedna!
IVICA: Pa šta! Ja sam i gladan i žedan!
JOVICA: Idemo, idemo... (hoda, stane) Gledajte! Patke su još žive!
Cezar uzima brašno i sipa Ivici po nogama!
CEZAR: Nisu, nisu, krepavaju od gladi i žeđi...
IVICA: Možda je ovo pakao.
JOVICA: Možda je ovo glupo.
CEZAR: Možda je ovo kraj!
IVICA (šokirano): Ha?
JOVICA (šokirano): Kraj?!
CEZAR: Šta ja znam! Svi smo mrtvi. Nikad nisam bio u kazalištu, al na filmu obično sad krene odjavna špica... (gleda u strop čekajući odjavu)
IVICA: Neću! Ovo je prvi put da igram na velikim daskama! Odbijam ovako završiti svoje prvo, vrhunaravno umjetničko djelo!
JOVICA: Misliš da je to njima bitno? Oni bi katarzu ili nekakav smisao!
CEZAR: A da im vratimo novac od ulaznica? Mene kući čeka večera...
KOR:
Neka publika odluči kako da završi!
O publiko! Draga, kazališna publiko!
Šta sad? Šta sad?
Konstrukcija ili dekonstrukcija?
KRAJ 1 - KONSTRUKCIJA
JOVICA: Oni bi još nešto gledali.
IVICA: Da, neka gledaju! (trči van, pa ponovno ulazi)
CEZAR: Al nek to bude naša priča! A ne ova glupa dječja predstava koju smo sad igrali!
JOVICA: Kako to misliš?
CEZAR: Kako to misliš Ceezaree! (uzima mač, vijenac za glavu, omata se plahtom)
JOVICA: Ha? Nisam siguran da smijemo mijenjati pravila igre!
IVICA: Dobro veče!
CEZAR: Dobro veče, Prometeju!
JOVICA: Idem ja onda... (dolazi na strelicu)
IVICA: Kamo, smrtniče?
JOVICA: Tamo. Idem pitat jel mi smijemo raditi ovo! (ode)
IVICA: Pitaj mene, i ja sam Bog. Reci mi, Cezare, koliko je sati?
CEZAR: Ne znam, Prometeju! Sat još nije izmišljen.
IVICA: Pa šta ti je to oko vrata?
CEZAR: Kalendar. Sad sam ga izmislio! Tako mogu točno zapisat kad sam što osvojio.
IVICA: Pametan si ti čovjek! Evo ti cigareta! Vatre sam ti već dao! Ja! Prometej! Dao sam vatre ljudima!
CEZAR: Hvala. Sad vatrom mogu osvojiti svijet! Mogu poć u rat da bi stvorio mir!
IVICA: Hej, smrtniče! Polako...
CEZAR: Brzo! Idemo sve povezat u jednu zemlju, jedan narod, jednu misao! Rim!
IVICA: Stani! Nisam te zato, različitog, iz gline stvorio!
CEZAR: Ja, osvajač, dobio sam vatru od bogova! Što nije moje, to ćemo zapalit!
IVICA: Ali dao sam ti vatru samo da možeš pušiti!
CEZAR: Ja ne pušim! Prvo moram otkrit i pregazit Ameriku! Pripremite brodove!
IVICA: Ali dao sam ti vatru da po mraku vidiš i ne udaraš u prolaznike!
CEZAR: Ko po mraku vidi, ne spava, pa misli!
IVICA: Ko ne spava, radi sranja! (trči za Cezarom s kantom vode) Pustit ću potop na tebe da ti ugasim tu vatru!
Ivica baca vodu i sam sebe zalije. Cezar ga napada mačem. Mačevanje: kanta-mač! Ulazi Jovica noseći ogromnu kutiju. Cezar i Prometej su postali smrtno ozbiljna lica.
CEZAR: O! Vidi Asteriksa!
IVICA: Pandoro!
CEZAR: Nosi nam bačvu čarobnog napitka! Galija će cijela biti moja!
JOVICA: Nema iza više nikog, samo to je ostalo.
IVICA: Kutija od bogova poslana! To mi ne sluti na dobro.
CEZAR: Moramo je otvorit i napitka se napit!
JOVICA: H?! Šta vi brijete?!
IVICA: Ne! Ne Pandoro, ne otvaraj tu kutiju!
JOVICA: Dobro, smiri se!
Ivica skoči na kutiju i zalijepi se! Jovica se oblači u doktora.
IVICA: Ne! Okovan sam za stijenu!
CEZAR: Opet?! (vadi kocku iz džepa)
KOR:
Glumac je zalijepljen za kutiju.
JOVICA: Prvo za scenu, pa onda za kutiju...
KOR:
Nema više pripreme - Sad!
IVICA: Oh! Trulo povrće mi kljuca jetru! Zeuse, smiluj se!
JOVICA: Majko moja...
CEZAR: Ne, neću se kockat sa sudbinom! Kocka nek miruje, a mač neka padne!
JOVICA (pokušava odlijepiti Ivicu): Scena pa kutija?!
CEZAR: Asterikse! Gale!
JOVICA: Meni pričaš?
CEZAR: I zadnje galsko selo postati će moje! (navali na Jovicu)
JOVICA: Ala!
CEZAR: Pokori se i umri!
Cezar baci Jovicu na pod i brutalno ga probije mačem, pa posipa brašnom.
IVICA: Zaustavite ovog smrtinka! Heraklo, oslobodi me, molim te!
JOVICA: Ne mogu, Prometeju... - Ma pusti me Cezare! - ...suđeno ti je.
CEZAR: Rime! Gledaj me kako rastem iz bitke u bitku! (nevidljivim ljudima) Izgradite ceste da sve vode do moje kuće! Spalite ono selo, posijecite šume! (publici) Gledajte me kako postajem vojni diktator, kako postajem Bog!
IVICA: E, sad mi je jasno zašto je Zeus dobio živčani slom!
JOVICA: Daj se malo smirite, koji vam je?!
Cezar opet, još brutalnije hvata Jovicu za vrat i mlati ga! Mačevanje.
CEZAR (publici): Zemljaci, druzi, Rimljani! Ovaj čovjek; Sula, Hitler, Bin Laden ili Bush; ljubavnici vaših bračnih partnera, trauma iz vašeg djetinjstva, ovo zlo cijeloga svijeta sada će umrijeti od moje ruke! Ruke Cezara, vašeg čovjeka iz naroda!
Cezar opet posipa brašno po Jovici!
JOVICA: Fuj! Pa ne mogu triput umrijet u istoj predstavi!
CEZAR: Veni, vidi, vici!
IVICA: Cezare! Čuvaj se martovskih ida!
CEZAR (pogleda kalendar): To je danas! Dobro da si me podsjetio! Diži se Brute! Idemo u senat, kasnimo!
Cezar vuče Jovicu za vrat, on se istrgne i stane pored Ivice.
JOVICA: Ma pusti me na miru!
Cezar oprezno gleda u njih dvojicu.
IVICA: Dođi, dođi! Čekaju te svi pred kipom Boga Prometeja!
CEZAR: Ne ljutiš se više?
IVICA: Ne! Ja sam samo kip.
JOVICA: Dođi, Cezare. Pomoći ću ti da otvoriš kutiju!
IVICA: Da, dođi, otvori kutiju!
CEZAR: A zar neće sva zla svijeta iskočiti van?
JOVICA: Neće. Zlo je već vani. Unutra je ostala samo nada.
CEZAR: Nada! Za nas i sve ove ljude! Oni će konačno vidjeti kako smo nas trojica ovdje došli da zajedno pobijedimo!
IVICA i JOVICA: Da, da!
CEZAR: Otvaram ovu kutiju u svoje ime!
Cezar prilazi kutiji, a Ivica ga izudara njome. Jovica ga cipelari, na kraju ga pljune.
CEZAR (umirući): E tu, Brute?!
Cezar leži beživotno na podu. Ivica stavi kutiju njemu na glavu.
IVICA: Hajde, Heraklo, sad kad smo gada ubili, oslobodi me okova mojih!
JOVICA: Ne mogu. Vidiš da je to nešto novo. Prvo scena, pa kutija!
IVICA: Ništa nije novo! Ruke su nogama slične.
JOVICA: Slične? Hm...
IVICA: Sve viri iz istoga tijela!
JOVICA: A možda je sve to isto. (hoda prema izlazu) Kutija, scena...
IVICA: Oslobodi me ovog zla!
JOVICA: Kužim! (ulazi kao da nosi prostor) Ljudi! Zatvoreni smo u ovu kutiju!
IVICA: Hej! Odlijepljen sam!
JOVICA: Znači to je smisao tih kutija! Kazalište! Nešto!
Cezar se izvlači pod kutijom.
IVICA: Bezveze.
CEZAR: Užasno! Ja mislim da bi mi morali odbacit taj idiotski koncept i napravit svoj. Naš trijumvirat!
JOVICA: Ali ti si mrtav i predstava je za tebe gotova!
CEZAR: Nema više Cezara?
IVICA: Čekaj malo! Ako sam se ja odlijepio onda ni ja više nisam Prometej?
KRAJ 2- DEKONSTRUKCIJA
JOVICA: Kako to mislite dekonstrukcija? A gdje je konstrukcija da ju de?
CEZAR: Nemoj mene gledat! Ja nemam poima što to znači.
JOVICA: Halo, šaptač? Spustili mi slušalicu!
IVICA: Idem ja iza pitat kud dalje. Hoćete sa mnom?
CEZAR: Ne. Tamo ja nikoga ne znam. (uđe u spotlight) Ja tu znam samo svog kuma!
JOVICA: E, a jel to ovaj što pali i gasi svijetla?
CEZAR: Pa... (ugasi se spotlight; posrano) da.
JOVICA: Da. To sam i mislio.
IVICA: Ej ljudi, otraga nema više nikoga.
JOVICA: Nikoga?! Pa kako ćemo dalje sami? Bez ikakve komande?
CEZAR: Nikako. Nema dalje, kraj!
JOVICA: Idemo dalje, dalje idemo! (hoda) Fali točka! Nema katarze! Nema smisla!
IVICA: Ali tamo nema nikog, a oni su jedini znali gdje to stoji!
CEZAR: A koga je uopće bilo tamo iza? Ja nikog osim vas dvojice nisam vidio? Koliko njih uopće ima?
JOVICA: Pa... puno ih je! Isto ko i ovih ovdje. (publike)
IVICA: (za nekog u publici) Ej! Ona je bila otraga! Dobro veče!
CEZAR: Bili ste otraga?!
IVICA: Oprostite, možete li nam reći šta sad?
JOVICA: Ma nije bila ona! Slična joj je, al ona iza je imala brkove!
CEZAR: Ova žena nema brkove.
IVICA: Obrijala se!
CEZAR: Ljudi, o čemu mi to pričamo?!
JOVICA: (za nekog u publici) Ma vidi njega! On je bio iza!
IVICA: Nije! Liči, ali ne! Onaj je imao samo jedno oko!
JOVICA: Nije. To je režiser!
CEZAR: Zar vi ljudi ne razumijete da se mi svi ovdje jebemo u glavu!
JOVICA: Ne. To je kazalište. Radimo na identifikaciji publike.
IVICA (zadivljen): Stvarno?
IVICA (liku iz publike): Ti ličiš malo na ovog čovjeka iza sebe! A ti...
CEZAR: Nazovi to kako hoćeš, ali...
JOVICA: To je kazalište!
IVICA (istom liku iz publike): Ma ti ne ličiš na nikoga!
CEZAR: Čekajte malo!
JOVICA: Nema stajanja, ritam!
Cezar se okrene prema publici. Jovica i Ivica se ponovnjo ukoče.
CEZAR: Stajanje! Šta je ovo ljudi moji? Nas trojica tu nešto pričamo.... ja tu nešto pričam, evo baš sad! Zašto se svi pravimo da to nije unaprijed dogovoreno?
IVICA (ukočen): Ha?! O čemu on to priča?
JOVICA (ukočen): Šuti! Ko da ništa nisi čuo!
CEZAR: I nas trojica se kao uopće ne poznajemo? (okrene se, oni se otkoče) Zar mi ne duguješ već mjesecima pare što si popio na šanku za vrijeme proba?
JOVICA: Ne. Ja ne pijem. Kakve probe?
IVICA: A ko si uopće ti? Dobro veče!
JOVICA: Čekaj! Idem ja otraga po još koju kutiju. (Ode)
IVICA: Dobro. Ja ću za to vrijeme glumit da sam zalijepljen za pod.
CEZAR: E, nećeš! Time out!
Cezar se okrene prema publici. Ivica se ukoči. Stanka. Ista situacija ko na početku.
IVICA(ukočen): A jel mi možeš reć kad je to vrijeme stalo? U kojem točno trenutku? Vremenu?
Cezar se okrene prema Ivici, i on se otkoči
CEZAR (beznadno): Nemoj me to opet pitati.
IVICA: Koje je sad vrijeme?
JOVICA: Evo, ljudi, nosim vam ovu kutiju!
IVICA: A šta je u njoj?
CEZAR: Prestanite! Mi ovdje glumimo neki idiotizam, a ovi ga potvrđuju time što sjede tu i glume da ga gutaju! Njih smo trebali zasipat brašnom!
Gase se sva svijetla!
JOVICA: Pa dali smo im trulo povrće, da to sve lakše podnesu!
Pale se sva svijeta. Ivica je zalijepljen za kutiju, Jovica i Cezar za scenu. Cezar se jedini zalijepio duboko u pozadini.
SVI: Aaaa! Zalijepljeni smo za pod!
IVICA: Ne! Ja za kutiju.
KOR:
Glumci su zalijepljeni za kazalište.
IVICA: Ma za kutiju!
KOR:
Kazalište!
IVICA: Dobro.
KOR:
Nema više pripreme - Sad!
JOVICA: Idiote! Razbio si ljudima iluziju i sad smo svi kažnjeni.
CEZAR: Nisam, ne, sve je to bila laž! Ne poznam ja vas, samo kuma znam!
Pali se spotlight, al Cezar ne može do njega, jer je zalijepljen.
JOVICA: Moramo ić dalje!
CEZAR (stremeći ka reflektoru): Kamo? Zalijepljeni smo!
IVICA: I zatvoreni u ovu kutiju!
JOVICA: Pa neću valjda i nju morat nosit?
CEZAR: Hoćeš! Uz našu pomoć! (pritišće nevidljive poluge po zraku) Pali motore!
IVICA: Imamo motore?
CEZAR: Da, Ivice, imamo. Sve su ovo motori iluzije.
JOVICA: Aha, pratim te! Dame i gospodo! Dobro došli u prvo pravo leteće kazalište.
Zvuk polijetanja.
IVICA: Dobro došli u kazalište!
CEZAR: Smanjite pritisak helija u katodnim cijevima!
JOVICA: Molim vas da se udobno smjestite i uživate u letu naaa...
IVICA: Drugi, bolji, ljepši svijet!
CEZAR: Molim pilota pomoćne letjelice da parkira svoje vozilo što dalje od kabine kapetana Cezara.
IVICA (glumi da leti s kutijom): Primljeno! Brrruum!
JOVICA: Upravo napuštamo sunčev sustav. Žao nam je što nemamo prozore da možete uživati u veličanstvenom prizoru potpunog uništenja planete zemlje, ali uvjeravamo vas da je on zbilja, najstvarnije tu.
CEZAR: Započni manevar g43 za izbjegavanje ostataka rodne planete. Pripremi bombu za uništenje sunčevog sustava. Ništa nasmije ostati!
IVICA: Bomba je ukrcana u pomoćnu letjelicu. Tik-tak...
JOVICA: Drugi svijet koji smo vam pripremili puno je bolji...
IVICA: I ljepši!
JOVICA (drži ruke kao dalekozor i gleda ostatke zemlje): ...od starog. Kada napustite ovaj brod, možda će vam se činiti da taj svijet izgleda ko stari, ali vjerujte nam nije. Ako dobro otvorite oči, vidjet ćete da smo uz pomoć ove kutije vaš svijet u potpunosti promijenili na bolje.
CEZAR: Novi svijet na vidiku! Mala plava planeta okružena smogom. Pripremite sidra!
JOVICA: Sad bi vam rekli da vežete pojaseve, ali vi nemate pojaseve.
IVICA: U slučaju nesreće trulo povrće će vam ublažiti pad! Ako ste ga sačuvali.
JOVICA: Da. Nadamo se da ste uživali u ovom malom letu.
CEZAR: Gasim Warp! (svi se zatresu) Palim potisnike! Slijećemo! Držite se za nešto ako već niste zalijepljeni za pod!
Udarac. Buka! Totalni mrak.
SVI: Odlijepljeni smo!
Svijetlo. Svi su na drugim pozicijama. Kutija je otvorena i Jovica već gleda u nju.
CEZAR: Eto vam! Ajde sad van odavde gledat taj novi...
JOVICA: Bolji!
IVICA: Ljepši!
CEZAR: ...svijet.
______________________________________________________________
Nastavak…
Jovica iz ogromne kutije izvadi dvije male kutije na kojima piše – Katarza ili Smisao (primjeri na kraju teksta)
JOVICA: Gledajte, unutra ima još kutija. Malih kutija.
IVICA: Što je s tim kutijama?
CEZAR: Ovo me nervira, ovo me stvarno nervira.
JOVICA (Cezaru): He! Hoćeš katarzu ili smisao predstave?
CEZAR: Daj mi neki smisao!
Cezar uzima kutiju sa smislom i kopa po njoj. Jovica gleda na sat.
IVICA (publici): I? Kako vam se sviđa predstava? Kako vam se ja sviđam?
JOVICA: Ivice! (napravi za njega čudnu gestu)
CEZAR (pročita): Tebi ne treba smisao, tebi treba katarza. Ma daj!
IVICA: Sad?
JOVICA: Mislim da da.
Ivica i Jovica uđu u publiku, nose im kutije, bacaju uputu na kojoj piše: Idi na scenu!
CEZAR (zaustavi štopericu): O! Došao dakle je i taj trenutak kada se opraštamo i kad ja, nakon napornog radnog dana... (podiže pogled; šokiran) Šta to radite?!
Ivica i Jovica nagovaraju publiku da ustanu i popnu se na scenu. Smijeh gomile..
CEZAR: Kreteni! Šta to radite? Što će vam to?
JOVICA: Pa malo da se mijenjamo. (diže ljude) Dođi! Pomozi!
CEZAR: Neću! To je sranje.
IVICA: Nije! Idemo dalje, idemo dalje! (diže ljude)
CEZAR: Ma ja sam gotov, ko vas jebe!
JOVICA: Pa onda sjedni u publiku i gledaj predstavu! (diže ljude)
CEZAR (kreće prema izlazu): Ja sad idem van, ja se više ne vraćam, a vi se jebite!
IVICA: Pa zar te ne zanima kraj?
JOVICA: Moraš vidjet kako sve ovo završava da bi znao gdje si bio!
CEZAR: A kako završava? Kad više završava?
KOR:
Sad! Predstavi je kraj!
Poslužite se katarzom ili smislom na odlasku,
jer ničeg više nema, ničeg!
Sad možete pljeskati,
rukom o ruku udarati,
jer na kraju obično to tako bude.
A ovo je, zbilja, definitivno, kraj!
Zvuk pljeskanja. Dio publike je već na sceni, dio još sjedi, a dio publike je negdje na pola puta. Glumci su pomiješani s publikom i svi bez veze plješću jedni drugima.
KRAJ
IMPROVIZACIJA IZA KRAJA
CEZAR: Koje sranje! Ajmo ljudi, vodim vas na pivu!
JOVICA: Idem si ja piknut jednu katarzu!
IVICA: Ne! Ja neću da je ovo gotovo!
JOVICA: Čim si se ti zalijepio za kutiju bilo je gotovo, kužiš?
CEZAR: Da! Više nisi bio u kazalištu, nego vani! Kako glupo, Bože!
IVICA: Ali ja hoću glumiti dalje! Idemo dalje! Treba nam samo veća kutija.
Ivica istrči iz dvorane i popne se na krov kazališta. Ko idiot viče publici koja odlazi.
IVICA: Dobro veče! Oprostite, koliko je sati? Ajme ljudi zalijepljen sam za ITD! Gađajte me! Gađajte me čime god hoćete, ili nemojte! Gamo me gledajte!
Cezar i Jovica piju ispod njega pivu i nagovaraju ga da siđe, a publici objašnjavaju da je stvarno gotovo i da se gube doma.
UPITE ZA PUBLIKU
(potrebno ih je izmisliti još)
Crvene upute
TRULO POVRĆE
Ti imaš trulo povrće za gađanje glumca zato što:
-
Loše glumi
-
Njegov lik treba kazniti još više jer to zaslužuje
-
Zato što je zabavno mučiti čovjeka u nevolji
-
Zato što ne volim kupus
-
Neću gađati glumca, to mi je glupo; bezveze sam sjeo/la na stolicu s kupusom, jer nisam pojma imao/la kakva je ovo idiotska predstava i tako sam si usrao/la hlače/haljinu/trenirku/golu guzicu.
(zaokruži jedan odgovor, krivih nema)
Kada će jedan od likova biti kažnjen na način povezan s njegovim nogama i onim ispod njih, glas sa zvučnika reći će: Priprema, pozor, sad!, a vi možete baciti na glumca svoj kupus ili ga čuvati za drugu priliku, kad će se stvar opet ponoviti, ali vi ne možete znati koliko puta, jer tu to ne piše, pa vam se može desiti da će te to trulo povrće morati posjeti kući, jer je sad vaše i molimo vas da ne ostavljate smeće u dvorani. Hvala!
UPOZORENJE: Kad jednom bacite svoj kupus na glumca, jedino vam ga nevidljivi čovjek može vratiti. Probajte ga nagovoriti da to i napravi, ako ga nađete u publici. Prepoznat ćete ga po majci na kojoj piše «nevidljivi čovjek».
NEVIDLJIVI ČOVJEK
Samo ime ti govori da si ti nevidljivi čovjek. Imaš čarobnu majicu koju kad obučeš, glumci na sceni te više ne mogu vidjeti, osim ako nisu mrtvi, jer je poznato da se duhovi i nevidljivi ljudi prepoznaju, budući da su od sličnog materijala. Takav nevidljiv možeš raditi što god hoćeš, ali tvoja glavna funkcija je da pokupiš trulo povrće kojim su neki iz publike gađali glumce, tako da ih mogu gađati opet. Tebi se svi u publici raduju, jer im vraćaš nešto što su bacili da bace opet, jer je to baš super. Možeš ga čak bacati i ti, ili ga dati nekome u publici tko ti se sviđa.
Budući da si nevidljiv, možeš ga bacati kad god i na koga hoćeš, jer te glumci ne vide pa te ne mogu ulovit i ubit boga u tebi. Ili ga bacaj kad i ostali, normalni svijet, kad začuješ sa zvučnika glas kako govori – «Priprema, pozor, sad!»
UPOZORENJE: Za publiku nisi nevidljiv, tako da te oni, a oni su gomila ljudi, mogu uloviti i ubiti boga u tebi, jer oni gledaju predstavu po kojoj radiš svinjarije veće od nje same!
MOLBA: Molimo te, nemoj nam ukrasti tu majicu! Imamo minimalni budžet, a ako nam nestane nevidljivih ljudi, predstava će propasti, jer će svi otići s nje čim se jednom pobaca trulo povrće na scenu.
UPUTA: Ako vam je ovo preglupo ili ne vjerujete da je majica čarobna, dajte ju zajedno s ovim što sad čitate osobi koja tužno promatra kako čitate, jer on na svojoj stolici nije pronašao nikakav zadatak za sebe. Ako si ti osoba koja je tužno gledala nekoga kako čita ovo što ti sad čitaš, a sad kad si pročitao ovo ne da ti se to radit jer je stvarno glupo, nađi neku drugu budalu pa mu proslijedi.
PUŠAČ
Ti si jedini čovjek ikada koji smije pušiti u ovoj dvorani. Ako ne pušiš daj ovu uputu nekome koji puši. Možeš je i prodati.
Žute upute
PLEŠITE - PJEVAJTE
Kada glumac upita – «Što da radimo? Hoćemo plesat? Pjevat?»
I kada Kor kaže – «Glumci mogu plesati. Glumci mogu pjevati.»
Viknite – «Plešite!» ili «Pjevajte!» ovisno o tome što želite da glumci rade.
UPOZORENJE: Još nekoliko ljudi u publici ima istu uputu. Morate biti brži i glasniji od njih da bi glumci poslušali baš vas i vaše želje. Puno pomaže ako ustanete i mašete rukama.
VELIKI GOVORI
Kada sa scene netko poviče – «Koja režija bože me sačuvaj!», a glumac koji se došetao iza vaših leđa ponudi režiju vama, uzmite stvar u svoje ruke – pa režirajte i vi!
Izaberite glumca – jedan je Cezar, a drugi Prometej – i tražite da glumi to što je, a ne ove idiotarije koje ste prisiljeni gledati.
Izaberite i kažite:
«Neka Cezar glumi Cezara!»
ili
«Neka Prometej glumi Prometeja!»
UPOZORENJE: Još nekoliko ljudi u publici ima istu uputu. Morate biti brži i glasniji od njih da bi glumci poslušali baš vas i vaše želje. Puno pomaže ako ustanete i mašete rukama.
Ako vas zanima ovo su originalni tekstovi….
OKOVANI PROMETEJ
Božanski zrače, vjetrovi lakokrili,
Oj rijeka izvori i morskih talasa
Ti igro beskrajna, oj zemljo, majko sveg,
Vas zovem pa i sunca, što sve vidi, krug:
Ded gled'te, kako od bogova pati bog!
Ta gledajte, kakvim li mukama
Ja kidan ću trpjeti tisuće
Sad godina! Smrtniku podah dar
Pa bijedom zato ovom jadan sapet sam.
U Narteku ja kradom iskru ugrabih
Te vatre, ljudma, štono učiteljicom
Vještine svake svanu -- pomoć velika.
Za takve grijehe moram kazan trpjet sad
Pod vedrim nebom okovima prikovan!
Ah, ah!
JULIJE CEZAR
Zemljaci, druzi, Rimljani, čujte me.
Sahranit sam došo Cezara,
Ne slaviti. Zlo, što ga ljudi čine,
Živi i poslije njih, a dobro je
Sa kostima im često pokopano.
I Cezaru nek bude tako.
Dični Brut veli: Cezar bješe vlastoljubiv –
Pa ako bješe, to je težak grijeh
I Cezar ga je teško platio.
Tu, s dopuštenjem Brutovim i drugih –
Jer Brut je, znajte, častan, pošten čovjek
I svi su oni časni i pošteni –
Na Cezarovu hoću pogrebu govorit!.
On mi bješe prijatelj
I vjeran, čestit prema meni.
Ali Brut veli, da je bio vlastoljubiv,
A Brut je znajte, častan, pošten čovjek.
PRETVORITE CEZARA U BAKU
Haljina – vi imate popis gdje se na sceni nalaze dijelovi kostima bakice i možete odabrati što da bakica obuće na sebe
Hod – vi možete odlučiti kako će se bakica kretati
Nakaznosti i bolesti– vi možete zaraziti bakicu raznim bolestima i ona to mora pokazati
(Popise svih tih stvari mora sam za sebe sastaviti glumac koji igra Cezara.)
Plave upute
IZRAZITE NEZADOVOLJSTVO PREDSTAVOM
Kada kor kaže – «Nekad davno, davno, publika bi izrazila nezadovoljstvo ako je predstava bila loša.»
Izrazite nezadovoljstvo riječima poput:
- Buuu! Glumi bolje! Miči se sa scene! Dosadno! Umri! Loše! Vratite nam novac! Promjeni program!
Ovo možete raditi kad god vam se sprdne.
POLICAJAC U KARAKTERU
Kada se upali zeleno svijetlo i policajac požuri da ga uhvati viknite:
- Ivica nema osobnu iskaznicu!
- Zalijepljeni tip nema nikakve dokumente!
- Prometej je opljačkao banku!
Budući da je glumac igra policajca morat će nešto napraviti da bi opravdao svoj karakter.
UPOZORENJE: Još nekoliko ljudi u publici ima istu uputu. Morate biti brži i glasniji od njih da bi glumci poslušali baš vas. Puno pomaže ako ustanete i mašete rukama.
DODACI
PUBLIKA NE ODGOVARA
JOVICA: Pazi publiku! Neće se igrati. Samo bulje!
CEZAR: Stvarno. Toliko ih ima, čovjek bi rekao da bar jedan ima jezik.
IVICA: Ja sam negdje pročitao da se ljudska glupost povećava s masom ljudi. Dva čovjeka su gluplja od jednog, tri od dva, sto od tri.
CEZAR: A što bi bilo kad bi imali sto tvojih klonova?
JOVICA: Ne bi bilo dobro. Nema dovoljno trulog povrća u publici za sve njih pogodit.
PUBLIKA NE DJELUJE
CEZAR: Gle! Nama se ne da glumit, a ovima se ne gleda predstava.
JOVICA: A to je pozitivno stvar. Bar smo svi skupa dosljedni i kritike će zbog toga biti dobre, jer je to, kao, planirani koncept ove predstave.
CEZAR: A da odemo svi skupa u kino?
IVICA: Možemo uzet ovo povrće i gađat platno!
CEZAR: To nije toliko zabavno ko gađat tebe.
LETI KUPUS
1: Gle! Kupus leti sam od sebe!
2: Uuuu. Ova predstava ima jebene specijalne efekte!
NEVIDLJI ČOVJEK
1: Nešto me....!
2: A što? Kako? Briješ!
1: Majke mi! Ko da tu ima neki nevidljivi čovjek koji me....
2: Nevidljivi čovjek! Moguće! U kazalištu je sve moguće! E! Ajmo ga zalit vodom! Ja sam gledao film! U filmu, kad pada kiša, vidiš nevidljivo čovjeka!
PAPIRIĆI ZA PUBLIKU - KATARZA ILI SMISAO
(izmisliti i u kutiju ubaciti još stotinu)
Katarza
Ti si tako super!
Dobro se isplači, pa ćeš se osjećati bolje.
Ako odneseš ovaj papirić na blagajnu, vratit će ti 10 kuna od ulaznice.
Vikni iz svega glasa i svi će gledati u tebe.
Pogriješio si. Uzmi drugi papirić.
Aaaah!!!
Smisao
Život je lijep.
Došao si, vidio, sad možeš otići.
Idući put idi u kino.
Nema smisla, trebao si uzeti katarzu.
Ko pod drugim jamu kopa, ima čudnu lopatu.
Pitaj nekog drugog iz publike, on sigurno zna bolje.
KRAJ