meni ikona

Radna verzija

Rukavina Luka

Prije 10 godina, Odin je netragom nestao. Danas, baš ove nedjelje, Odin se ponovno ukazuje svojoj obitelji koja ga objeručke prima natrag. Smrt člana obitelji baca tamnu sjenu na obiteljski reunion  i pokreće val koji se više ne može zaustaviti.



GODINA: 2002.

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 4

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 3

NAPOMENE UZ LIKOVE: dob: m1(18), m2(40-tak), m3(srednje 20-te), m4(srednjih godina), ž1(srednje godine), ž2(rane 30-te), ž3 (srednje 70-te)

NAPOMENE UZ DRAMU: Potrebna šminka (umjetna krv) i eventualna rund bina za sami kraj.

Tiskano u knjizi Bludilište istog autora (KATAPULT, Rijeka, 2008.).

MJESTO RADNJE: Malo preuredna i prehladna verzija dnevne sobe iz mnogo puta viđenih obiteljskih drama.

AUTORSKA PRAVA: sva prava pridržana



LIKOVI:


MAMA - ponosna žena crvene kose, radi u društvu za zaštitu ljudskih prava, jako joj nedostaje njen sin Odin

TATA - žilav čovjek srednjih godina, svašta je proživio u životu, bavi se pisanjem znanstvene fantastike, jako mu nedostaje njegov sin Odin

BRAT - osamnaestogodišnjak u jeku puberteta, sve uzima vrlo ozbiljno i tragično, iako to ne bi priznao, vrlo mu nedostaje njegov brat Odin

BAKA - starija žena ali se «dobro drži», vrlo joj nedostaje unuk Odin

ODIN - nestao prije 10 godina

FRIGA - njegova žena

ADVOKAT

Mjesto i vrijeme radnje: obiteljski stan jedne u nizu nedjelja



I. ČIN


1. scena


(Mrak. Duga zvonjava starog telefona. Svjetlo se pali u lijevom kutu scene. Predsoblje ugodnog stana gornje srednje klase. Dolazi MAMA i javlja se na telefon. )

MAMA: Dobro, dobro…Tko?

(Krik  oduševljenja.)

MAMA: Dobro, može. U redu. Samo dođite. Čekat ćemo vas.

(Mama je u šoku. Polako spušta slušalicu. Ogleda se oko sebe, pogleda u pod, spuzne dolje i sjedne. Nasloni glavu na stolić od telefona i tiho zaplače.

Zatamnjenje.

Lagana, nostalgična glazba.)

(Svjetlo se lagano pali. Lijepo uređeni stan gornje srednje klase. Na sredini, oko stolića za kavu, na trosjedu, dvosjedu i naslonjaču sjede MAMA, TATA i ADVOKAT. Po tonu razgovora i ponašanju shvaćamo da razgovaraju o nečem vrlo ozbiljnom. )

ADVOKAT: …shvaćate li uvjete ovog ugovora?

TATA: Da, shvaćamo.

ADVOKAT: Razumijete li nužnost potpisivanja ugovora?

(Nakon svakog pitanja Advokat stavi kvačicu na svoj papir. Hladno i nezainteresirano odrađuje svoj posao.

Mama i Tata razmjene dug pogled. Uzdahnu.)

MAMA i TATA (u isti glas): Shvaćamo.

ADVOKAT: Moj klijent insistira na strogom pridržavanju ugovora. Svako kršenje strogo se kažnjava.

TATA: Ne mislite li možda da su kazne malo…kako bih rekao…prestroge?

ADVOKAT: Dragi…(pogleda ga od glave do pete)…hmm…gospodine, na meni nije da sudim, čak niti da mislim, već da ispunim svoje dužnosti najbolje što mogu.

MAMA: Ali, je li sve ovo uistinu potrebno? Mi ga samo želimo…

(Advokat je prekine prije nego što je završila rečenicu. )

ADVOKAT: I sami znate da su ovakvi ugovori danas najnormalnija stvar. Ugovori se potpisuju, i dapače poštuju, i za sitnice poput kemijskog čišćenja odjeće.

TATA: Ma, da, ali…

ADVOKAT: Zamislite samo…

(MAMA ustaje od stola i šetucka, pokušavajući smiriti misli. )

ADVOKAT: …da vam unište kaput u čistionici. Vi ste ga donijeli tamo u najboljoj volji, čiste namjere …

(Advokat se nasmije, Tati i Mami baš nije smiješno. )

ADVOKAT:…Kao što su nas učili, čistoća je odmah do božanstva, pa bi se vaši hipotetski motivi mogli opisati i kao božanski. Ali kaput je uništen, a tko je odgovoran? Vi, zato što ste ga uopće donijeli na čišćenje? Ili vlasnik, naveden kao pružatelj usluge? Ili društvo, koje vam je dopustilo slobodan izbor?

(Mama i Tata postaju sve nervozniji. )

ADVOKAT: Da ne bi došlo do takvih moralnih dilema, sklapa se UGOVOR, i svaka se sitnica njime regulira.

MAMA: Gospodine…

ADVOKAT: Pa zamislite samo da nema ugovora. To bi bila odlična prilika za sve one.... revolucioniste…kako li se to samo zove…

TATA: Ne morate nam držati predavanje. Moja žena i ja smo obrazovani  građani i shvaćamo implikacije….

ADVOKAT: …nije dobro…ne smije se dogoditi…

MAMA (šokirana) : Ali, ovdje se radi o našem djetetu.

ADVOKAT: …svi rade što hoće…nema vlasti…aaa…

TATA:  Ali zašto? Zašto se ovo događa?

ADVOKAT (svim se silama pokušava sjetiti riječi) : Aaa… loše, loše…amorfija…ne nije…apokaliptika…ni to nije…

MAMA (uzrujano): Želimo odgovore i želimo ga konačno vidjeti!!!

ADVOKAT: Aaaa…..

TATA (nervozno, derući se): ANARHIJA!!!

ADVOKAT (strastveno, pobjedonosno): DA, TO! ANARHIJA!!!

(U tom trenutku ulazi BRAT.  Svi odjednom ušute. Začuđeno gledaju Brata. Kao da je čuo nešto što nije smio.)

BRAT: Što se događa?

MAMA: Ništa, sve je u redu. Možda bolje da se vratiš u svoju sobu. Moramo s gospodinom riješiti neke stvari.

BRAT: Da, vidim.

TATA: Sve je u redu. Sve ćemo objasniti.

BRAT: Što je s vama? Tko je ovaj?

TATA: Gospodin je advokat.

BRAT: Aha. Što radi ovdje?

ADVOKAT: Kao što se dade zaključiti, ovdje sam poslovno. (ispod glasa) Ne daj bože, privatno! Još bih samo trebao vaše potpise i mogu krenuti.

(Mama i Tata se pogledaju. Na Bratovo čuđenje, dolaze do Advokata i potpisuju ugovor. )

BRAT: Nešto ste gadno zabrljali…

MAMA: Nismo ništa…

BRAT: Ili sam ja…(gleda ih i očekuje odgovor)

(Advokat polako oblači kaput i kreće prema vratima. )

ADVOKAT: Sam ću izaći.  Ne morate se truditi.

(Šutnja. )

ADVOKAT (na vratima) : Gospodin Odin će sigurno biti zadovoljan uvjetima koje smo postigli! Poštovanje.

(Zatvara vrata i odlazi.)

BRAT (kao da je vidio duha): ODIN ?!?

(Mrak. The Man Who Sold The World by Nirvana)


2. scena


(Svjetlo se lagano pali. Uključen je radio. )

GLAS NA RADIJU : Danas obilježavamo godišnjicu Velikog požara koji je odnio mnoge živote. Ni nakon deset godina detalji tog slučaja nisu poznati. Postoji mnogo teorija, od namjernog paleža do slučajne zalutale iskre. Što god se dogodilo, preživjeli se još uvijek s gorčinom sjećaju tih ružnih trenutaka, trenutaka kada su izgubili svoje voljene.

(Ulaze MAMA i TATA . Malo im je neugodno. Pogledaju se, pogledaju Brata. Kao da pokušavaju s njim razgovarati o nečem osjetljivom i teškom. )

BRAT: Da?

MAMA I TATA: Ahm..

(Sjedaju do njega, svako s jedne strane. )

BRAT: Što?

(Opet stanka.)

BRAT: No? Već me polako plašite.

(Mama i Tata se gledaju. Teško im je početi razgovor o tome. )

TATA: Vidiš, sine…

(Mama ga prekida. )

MAMA: Želimo…želimo ti objasniti što se ….

TATA: …događa…ili dogodilo…mislim…(oklijevajući) hmm, da…

MAMA: …tek će se dogoditi…

BRAT: Pa nisam idiot….

TATA (nervozno se smijući) : Ma ne….

(Neugodna situacija. )

MAMA: Nikako.

TATA: Samo smo htjeli….objasniti…novonastalu situaciju…

MAMA: …ali je nešto lijepo…

BRAT: Ma da, super. Pa, skužio sam.

MAMA: Bojali smo se.

TATA: Da ćeš to teško (stanka) progutati.

BRAT: Ok? Dolazi Odin? I?

TATA: Ne želimo ti ništa tajiti.

MAMA: Bez tajni.

TATA: Dijeljenje, dijeljenje….

MAMA: Sve karte otvorene….

TATA: Sve je lijepo…

(Brat razumije da izbjegavaju temu. Sad se on počinje uzrujavati. )

TATA: Samo zamisli…da nema raja…mislim, lako je ako se potrudiš…nema ni pakla pod nama…

MAMA: (shvaćajući igru)…aaaa…(pokušava se sjetiti)…iznad nas je samo…DA!…nebo…samo zamisli sve ljude…žive u miru!

(Stanka ).

BRAT (birajući riječi) :  Tko zna? Ne ja. Mi nismo nikad izgubili kontrolu. Kao ni čovjek koji je …

(ŠOK! Mama i Tata ne znaju kako na ovo odgovoriti. Ovakav udarac nisu očekivali. )

TATA: Dobro, ako ćeš tako igrati…! Nije fer, ali dobro!

(Mama i Tata ustaju s kauča i suprotstavljaju se Bratu.)

MAMA i TATA: Dolazi Odin!

BRAT: Licemjerna đubrad!

(Otrči u panici.)



3. scena


(Na sceni su Mama i Tata. Sjede na trosjedu. Ulazi Baka, vitalna starica bijele kose.)

BAKA: I, kako je primio vijest?

TATA: Ne baš dobro.

MAMA: Treba mu vremena.

TATA:  Svima treba vremena. Prije nego što je mali bezobraznik odjurio, nije se sjetio pitati : «Dragi gospodine Oče, koji je vaš pogled na novonastalu situaciju?»….

MAMA: Ili « Poštovana gospođo Majko, što ste bili u nepodnošljivim mukama 15 sati dok nisam ugledao svjetlo ovog svijeta,  jeste li dobro?»

TATA: Samo je odjurio. Još nas nazivajući raznim imenima.

BAKA: Oh.

TATA: Da… (pauza) Tako nešto se može i očekivati u devedesetima.

(Pogled u daljinu. Nakon kraće stanke.)

TATA: Imam loš osjećaj u vezi s ovim.

MAMA: Kakva originalna misao! .Zato ti je i takva proza.

TATA: Ti imaš nešto protiv…?

BAKA: Djeco, djeco, djeco…nije trenutak….strpite se malo…za takve rasprave ćete imati vremena. Sada slijede važnije stvari.

(MAMA i TATA se pogledaju i prešutno pristaju odgoditi raspravu za neki kasniji trenutak u drami .

BAKA odlazi u kuhinju i pokušava nešto pronaći. Ah! Našla je. Vadi veliki natpis :   « DOBRODOŠAO KUĆI, ODINE! – TVOJA OBITELJ». Natpis je pun prašine. )

BAKA: Bi li mi netko mogao pomoći? Nisam baš u punoj snazi. Možda ću biti poslije ručka, ali sad još nisam. …Makar sumnjam. Poslije ručka sam uvijek tako lijena. A tek kad počne…

TATA: (prekida je) Da, da, dobro, mama, sve će biti u redu. Pomoć ćemo ti. Samo nemoj o tome.

MAMA: Da…to smo sve već čuli.

(Krenu spremati stan i postavljati ukrase. Brišu prašinu s natpisa  i vješaju ga. Tata traži okolo balone koje nalazi u ladici. Muči se napuhati ih. Sav se zacrveni. Teško diše. Mama nije previše zainteresirana za napuhavanje balona. S mnogo elana vadi kolače iz pećnice. Tati u pomoć stiže Baka. Preuzima balone koje s lakoćom napuše. Tata nije presretan. Mama krene usisavati, ostali joj pomažu.  )

MAMA: Mogao bi pozvati onog nezahvalnika u pomoć…

(U tom trenutku ulazi Brat.)

BRAT: Sada me se još trača. Ok. ….

(Svi ga gledaju.)

BRAT:…ma ne, ono, «nije bed».

(Opća nelagoda. Primijetivši veliki natpis...)

BRAT:  …čak ste i njega izvukli…(oponašajući bebu) To sam ja nacrtao sa svojim malim ručicama, za svoga dragog, nestalog, nikad-javljajućeg  brata. Kako slatko.

MAMA: I jest, odnosno, barem je bilo.

BRAT: No…što….

BAKA: Sine,…smiri se…

BRAT: I…kada dolazi izgubljeni i razmetni sin?

TATA: Uskoro.

MAMA: Hmm, prilično uskoro.

BRAT: Kriste, ko da sam nekog ubio!

(Riff iz The Man Who Sold The World.)

(Mrak.)



4. scena


(U uređenom, moglo bi se reći kičastom, i nekako presavršenom stanu obitelj čeka Odina.  Baka pokušava uključiti TV, ali kao da daljinski ne radi.)

BAKA : Što je sad…? (Pritišće sve tipke, ali ništa)

(Tata se ogledava po sobi. Uzima ispod stolića časopis i lista ga.)

TATA: (blebeće samo da bi nešto govorio) Gle ti to! Ohran Pamuk optužen da je sotonist! Tko bi to rekao. Misliš da nekog poznaš…

(Dalje se pravi da čita i ponekad pogledava Mamu. Mama pali cigaretu. Na kutiji od cigareta je veliko O. Ruke su joj u defenzivnoj poziciji, tijelo govori «pusti me na miru», noge na naslonjaču u kojem sjedi. Nervozno se nakašlje.

Sad Baka traži neke novine, a baš je zainteresiraju one koje Tata pokušava čitati. Želi mu ih uzeti.)

BAKA: Sine, bi li možda…?

(Tata je zbunjeno pogleda.)

BAKA: Taj vražji Pamuk, tsk, tsk…(shvaćajući što je rekla) Nisam mislila…Ha…

TATA: Bi li ti smetalo, ja upravo čitam, ili barem pokušavam.

BAKA: Da bismo mogli voditi konverzaciju na visini, treba nam štofa. Zato ja hoću taj časopis.

TATA: NE! I prije nego uspiješ još nešto reći, NE! I još jednom, u slučaju kakvih smetnji u komunikacijskom kanalu, NE!

(Mama puši u miru. Baka uvrijeđeno uzima druge novine. Glasno okreće stranice, šuška, svako toliko se nakašlje. Sada Tata kreće u ofenzivu, pročišćavajući grlo. Onda otkriva nevjerojatno smiješan članak u SVOM časopisu i uživa u njemu vrlo glasno.

Konačno, Mama  poludi i baci preostale novine Baki i Tati u glavu, s riječima …)

MAMA: DJECA !

(U tom trenutku kucanje na vratima. Svi se zamrznu i pogledaju. Sad ih je strah otvoriti. Mama odlazi do vrata i otvara ih.

Tamo stoje Odin i njegova žena Friga. Odin pogleda uokolo. Ne zna kako bi im pristupio. )

ODIN: Hej!

(Obitelj ne može ništa reći, samo ga promatraju. Mami se oči cakle.)

ODIN: Ahm…ovo je Friga. Ona je…

(Malo mu je to teško izgovoriti. )

ODIN: …moja žena.

(Obitelj je još šokiranija. Friga je vesela i poletna, za razliku od ostalih.)

FRIGA: Bok svima.

ODIN: Ovako, ovo je moja mama…

(Mama i Friga se rukuju.)

MAMA: To je…mislim…kako da…

ODIN: Ovo je moj tata.

(Tata se glupo smješka.)

TATA: Bok. Drago mi je…mislim, zbog tebe…pa ti si…

ODIN: A ovo je moja baka.

BAKA: Zanimljivo ime, Friga.

FRIGA: A što ćete - roditelji.

BAKA: Aha, da, shvaćam.

ODIN: Zar nam netko ne nedostaje?

(Mama više ne može izdržati. Suze joj počinju teći. Čvrsto zagrli Odina. Tata im se pridružuje. Vrlo emocionalan trenutak. Ne znaju što bi rekli.

Baka zagrli Odina. On je izvan sebe.

Friga dolazi do njega. On je poljubi i čvrsto drži. Duboko uzdahne. Odnekud u pozadini čuje se melodija «Imagine» J. Lennona.)

TATA: Ahm, sjednite. Zašto stajati? To je jedna od stvari koje ne moraš raditi jer…

(Svi sjednu.)

MAMA: (zabrinuto) Jesi li gladan?

(Odin joj ne odgovori nego se samo nasmije. Što bi joj mogao odgovoriti? )

ODIN: Zar nam netko ne fali?

MAMA: Pa, na koga misliš?

ODIN: Mislim na još jednog člana obitelji.

(Mama i Tata se znakovito pogledaju.)

TATA: Pa sigurno je tu negdje.

MAMA: Sigurno bi trebao doći.

BAKA: Sigurno.

ODIN: Da, sigurno…

(Šutnja. Neugoda.)

TATA: Znači, vas ste dvoje…ono…oženjeni?

ODIN: Da.

FRIGA: Već dvije godine.

MAMA: A kako ste se upoznali?

FRIGA: Pa, radili smo zajedno na jednom projektu…(Odin je upozori pogledom) To je to. Jednostavno se dogodilo! Znate ono, PUF! (nasmije se, ali je nitko ne prati; šutnja) Imate zgodne…(gleda po sobi)…tapete…

MAMA: Hvala.

(Zvuk kao da je netko razbio čašu. Psovanje. Ulazi Brat. Ruka mu krvari. Ošišan je na  tzv. Irokez.)

ODIN: Hej, mali!

BRAT: Loptica natrag,  (tijelom pokazujući kao da igra tenis) hej!



5. scena


(Kuhinja. Mama priprema večeru. Friga oprezno ulazi u kuhinju.)

FRIGA: Mogu li možda pomoći?

MAMA: Ne, samo se makni s puta.

FRIGA: Htjela…tj.  željela bih vam pomoći…

MAMA: Mogu ja vladati vlastitom kuhinjom, kao i vlastitim postupcima.

FRIGA: …da, naravno…više sam mislila pomoći…znate….da shvatite…

MAMA: Da shvatim što točno?

FRIGA: Situaciju. Nas. Njega.

MAMA: Što se ima shvatiti? I uostalom, što se to vas tiče? Moj je sin nestao prije 10 dugih godina. I onda, KABUUUM! Evo ga natrag. Bez objašnjenja, bez razloga, samo s advokatom.

(Stanka. Tišina. Frigi je neugodno, a Mama se zamislila.)

FRIGA: Mrkva će vam zagorjeti.

MAMA: A joj! Daj, pridrži ovo.

(Gura joj u ruku cjediljku. Mama uzima lončić s mrkvicama i uz Friginu pomoć ih procijedi.)

MAMA: Hvala.

FRIGA: Nema problema. Zato sam tu. Znate, vaš sin vas obožava.

MAMA: Da, i zato sam ga posljednjih godina tako često viđala.

FRIGA: Za neke stvari postoje dobri razlozi.

MAMA: Pa naravno, razlozi su uvijek dobri i opravdani, dok te jednog dana ne lupe po glavi. I gle, krvariš.

(Dok Mama ovo govori,  vidimo prizor bez riječi u dnevnoj sobi. Odin i Tata pokušavaju pričati. Odjednom Baki pozli. Počinje s bolovima u želucu, te joj počinje krvariti iz nosa. Velike kapi krvi padaju po tepihu.)

MAMA: Krv se prolijeva po tepihu u dnevnoj sobi…Želudac ti se okreće. (Baka se grči) Ne znaš možeš li dalje. Ima li uopće smisla dalje. (Tata maše  novinama i pokušava Baki dati više zraka) Ali, smisla uvijek ima. Dapače, dijele ga tamo na kraju ulice, zajedno sa šparogama. Nakon noževa u želucu i trzanja mišića (…što se Baki i događa)…polako prestaje. Dolaziš k sebi. Ponovno dišeš. Radiš juhu od šparoga. (Baki je bolje.) I ono najdosadnije od svega - život ide dalje. Ide. (U šali; Baka ustaje) Ide ga, brate, ide.

(Mama obriše jednu pobjeglu suzu.)

MAMA: Sigurno zvučim kao oni glupi priručnici «Kako preživjeti nestanak sina u deset lakih koraka?»

FRIGA: Mogu li što odnijeti na stol?

MAMA: Da, evo.  (Pruži joj zdjelu sa šparogama. Friga krene van. Kad zastane…)

FRIGA: I da, sa ženom.

MAMA: Što?

FRIGA: Puf! Evo ga natrag. S advokatom. S advokatom i …ženom.

(Izlazi. Mama ostaje sama.)



6. scena


(Večera. Mama i Friga iznose jelo i stavljaju ga na stol u dnevnoj sobi.

Sjedaju za stol u tišini. Brat im se pridružuje.)

MAMA: Pa, ono, dobar tek!

ODIN: Hm... zar se nećemo pomoliti,  to jest, provesti nekoliko trenutaka u tihoj kontemplaciji prije uzimanja hranidbenih sastojaka?

TATA: (oprezno) Sine, mi to baš ne radimo…

MAMA: …ali je krajnje vrijeme da počnemo. Odine, preuzmi.

(Odin skupi ruke i provede nekoliko trenutaka u tihoj kontemplaciji. Friga mu se pridružuje, dok ostali daju najbolje od sebe, ne uspijevajući baš kontemplirati.)

ODIN: …hvala ti.

SVI: Hvala ti!

ODIN: Hoćemo li?

TATA: Sezona lova je otvorena.

(Svi polako u tišini uzimaju jelo. Čuju se samo vilice koje udaraju o zdjele i posuđe. Atmosfera je napeta. Počinje sramežljivi razgovor.)

MAMA: Gdje stanujete?

FRIGA: U lijepom stanu. Ima čak i čuvara i one antipatične pse koji puno reže, a pri tome misle da su jako slatki…

ODIN: Škotske ovčare.

FRIGA: Brrr. Kada me pogledaju tim sitnim hladnim očima, naježim se. Čemu sve te silne dlake...

ODIN: (trkajući je laktom) Dušo, sve je u redu. Pusti Lassieje na miru.

FRIGA: Mislim, da se razumijemo…Lassieji nisu tako slatki kao što sami pretpostavljaju.

BRAT: Ja volim Lassieje. Baš su …cool.

(Svi ga pogledaju.)

TATA: Friga ih ne voli, i gotovo, i nećemo više o tim napastima.

(Odsad pa nadalje svi imaju nešto za reći. Stvara se buka i čuju se samo dijelovi rečenica.)

BAKA:…psi? Oh, kako volim pse!

MAMA: …«Psi Faktor», kanadska serija, loša kopija «Dosjea X»?…nikad čula…

TATA: …čula su vrlo zanimljive stvari…recimo ono šesto čulo…još potpuno neistraženo…

ODIN: …opasne su, pa policijske istrage…čovjek tako može nastradati…

MAMA: …stradanja…oko nas sama stradanja…gdje je život?…dobivamo samo smrt, smrt, smrt….

TATA:…»Smrt u Veneciji»…tako se zove…izvrstan film…e takve više ne rade…

BAKA: …treba raditi…samo raditi…rad oslobađa…hmm, tko je to rekao?…

BRAT: …jel’ mene netko uopće sluša? Hej, hej, ja sam tu! Slušajte me! I ja bih htio nešto re…

ODIN: …svašta sam radio da preživim, ali nikad nisam nastupao u reklamama…tako  nisko ipak nisam pao…

TATA: …paralelni svjetovi? Baš pišem o tome. Vrlo komplicirana tema. Ha! Evo. Kad sam to rekao upravo sam otišao u dva paralelna svijeta…zar to nije božanstveno?

FRIGA: …Božanstvena komedija…hmm, može proći… više mi se svidio film….

(Odjednom tišina. Ona neugodne vrste. Zvuk vilica.)

BRAT: Je l netko gledao “Klonovi napadaju” ?

TATA: Klonovi? Čudna čeljad!

MAMA: Čeljad…kako dugo nisam čula tu riječ…još uvijek netko govori čeljad…

(Mama ustaje.)

MAMA: Desert?

ODIN: Puding?

FRIGA: Šlag?

TATA: Bljak.

BAKA: Vanilija.

BRAT: Čokolada.

(Pauza.)

BRAT: Sigurno čokolada.

MAMA: Ma bit će dobro.



7. scena


(Odin i Friga u kutu stana.)

ODIN: I? I? I? I? I? I?

FRIGA: Pa, gle…

ODIN: Dobri su. Dapače, odlični.

FIRGA: Bojim se. Možda smo pogriješili?

ODIN: Sad si se toga sjetila. Nije li sad malo prekasno!? A čini se da zasada sve dobro funkcionira. Osim…

FRIGA: Što?

ODIN (oprezno):  Baki je pozlilo. Čekaj, to ne mora ništa značiti. Pa, pa, …svakom može pozliti.

FRIGA: Njima ne smije pozliti.

ODIN: Pa …to je normalna ljudska reakcija, a oni kao normalni ljudi, normalno ljudski reagiraju.

FRIGA: Da, u teoriji.  Nemoj da te emocije već preuzmu. Ipak, oni su…

ODIN: …mia famiglia…

FRIGA: Ako inzinstiraš. Ponekad mogu biti tako slatki…

ODIN: Kao male patke. Kao ti.

(Poljubi je.)

ODIN: Volim te, Slatkice.

FRIGA: I ja tebe, Keksiću.



8. scena


(Odin i Friga ulaze u sobu. Cijela obitelj skupila se oko dijaprojektora.)

TATA: Evo, sve je spremno.

ODIN: Što je to?

MAMA: Multimedijska prezentacija.

BRAT (sarkastično) : O vrlo fascinantnoj temi. (pogleda Odina)

TATA: Počnimo!

(Svjetla se zamračuju. Spušta se veliko platno. Čuju se prvi taktovi skladbe «Carmina Burrana» Carla Orffa.  JAKO glasno.)

MAMA (urlajući se na sav glas) : Mislim da je MALO preglasno!

TATA (urlajući) : Probat ću to srediti!

FRIGA: Ovo je mučenje!

TATA: Tek smo instalirali sistem. Čovjek se danas ni u koga ne može pouzdati.

BAKA: Aaaaa!

ODIN (gledajući prema gore) : Vis maior. Vis maior. Vis maior.

FRIGA: Glasnije!

ODIN: Jebemu, pardon, vis maior. (izdere se) VIS MAIOR!

(Prestane. Muk. Sve se vraća u normalu.)

TATA: To je dobro prošlo!

ODIN: Što bi to uopće trebalo biti ?

MAMA (pomalo uvrijeđeno) : Mislim, stvarno…ludice…multimedijska prezentacija o tebi! Pa što još ima zanimljivoga? (pogledavši Brata)

TATA: Možemo ponovno probati.

BAKA: (ispod glasa) Vis maior.

(Svjetla se zamračuju. Spušta se veliko platno. Ponovno se čuju prvi taktovi skladbe «Carmina Burana.»  Ovaj put je sve u redu.)

TATA: Dakle…Iz leda je izišao bog. Jedan od sinova bijaše mu Odin. Odin i njegova braća ubiše svog oca i od njegova tijela naprave zemlju, od njegove krvi more, od kostiju planine, od kose drveće, od lubanje nebo, od mozga oblake.

(Na platnu: Slika Mame i Tate s izleta na Islandu. Sve je puno leda. Izgledaju vrlo mlado. Na sljedećoj slici, mali Odin s njima na Islandu.  Zatim slika kuće.)

MAMA: A, naša prva kuća.

TATA: A od obrva napraviše Midgrad, da bi ljudi imali gdje stanovati.

(Na platnu: Mali Odin se  igra  Lego kockama koje izgledaju kao zvijezde.)

TATA: Odin je odredio noć i dan i postavio Sunce i Mjesec. Bio je najveći od svih bogova. Bog rata, mudrosti, poezije ali i uništenja.

(Na platnu: Mali Odin razbija šakom rođendansku tortu.

Glazba se mijenja u Wagnera.)

TATA:  Kao bog rata, bio je gospodar Valkirama, djevojkama ratnicama, koje su živjele s njim u Valhalli.

(Na platnu: Odin u vrtiću s plastičnom toljagom u ruci. Oko njega devet djevojčica  koje ga očarano gledaju.)

TATA: Vrijeme je prolazilo. Odin je bivao sve mudriji i mudriji.

(Na platnu: Odin, star oko 7 godina, kreće u školu.)

TATA: A kad bi mu bila potrebna mudrost, napajao bi se  njome na izvoru Mimira.

(Na platnu: Odin odlazi na WC u školi i pije vodu.)

TATA: Vezu sa svijetom održavao je pomoću dva gavrana. Hunina i Munina. Svakog ih je dana slao u svijet, a oni bi mu pričali što su vidjeli.

(Na platnu: Odin gleda TV. Zvoni telefon. Javlja se.)

TATA: Kao i mnogi bogovi, imao je moć mijenjati oblik.

(Na platnu: Maskenbal. Odin obučen u veliku žabu, a Mama i Tata ga oduševljeno gledaju.)

TATA: Zrnom pijeska za  zrnom pijeska, vrijeme je bježalo…dok se u njegovom životu nije stvorila ona.

(Na platnu: Odin, oko 15 godina s prvom curom, koja neobično podsjeća na Frigu.)

TATA: Ona je bila boginja ljubavi i doma, a blagodati braka njezini darovi.

(Na platnu: Odin i cura ušminkani odlaze na neki ples.)

MAMA: Ah, kako dirljivo.

TATA: Nekoliko godina nakon toga, ljudi su prestali vjerovati u bogove. Jedino što im je ostalo od njega je Woden’s day ili Wendesday iliti srijeda, po naški.

(Svjetlo se ponovno pali. Svima nedostaju riječi.)

BRAT: Ahm…

BAKA: Hmm…

FRIGA: Ono, ahm, jako…poticajno.

MAMA: Nije li? Moje zlato!

TATA: Naše zlato!



9. scena


(Scena ista kao prije, samo nešto poslije. Svi su otišli. Ostali su samo Odin i Brat. Svaki sjedi s jedne strane trosjeda, a mjesto u sredini je prazno. Tišina.)

ODIN: Hmm.

BRAT: Šta?

ODIN: Ahm, zanimljiva frizura. U moje vrijeme su to nosili samo militantni punkeri.

BRAT: Pa, vidjet ćeš da se stvari mijenjaju. To što netko nije prisutan ne znači da je vrijeme stalo.

ODIN: Da, to sve više shvaćam.

(Tišina. Ona neugodne vrste. Obojica se ogledavaju po sobi. Odin ne odustaje.)

ODIN:  Smiješno je…negdje sam čitao…

BRAT: Zašto misliš da me zanima?

ODIN: Zanimalo te.

BRAT: Prošlo svršeno vrijeme.

ODIN: Ja sam se nadao da možemo biti buduće trajno. Ili barem trenutno nesvršeno.

(Brat je na tu ideju možda malo omekšao.)

ODIN: Sjećaš se kad smo išli gledati ‘Batmana’? Samo ti i ja. Dobro, ti, ja, Michael Keaton i Kim Bassinger…U onom malom kinu na trgu. Danima si me molio da to idemo gledati.

(Brata odjednom jako interesira polupojedeni kolač na stoliću. Uzima tanjurić u ruku, ne znajući baš što bi s njim napravio.)

ODIN: Kad sam konačno imao vremena….

BRAT: …padala je jaka kiša…

ODIN: A to je bio zadnji dan prikazivanja. Potrošio si cijelu skalu emocija da bi me uvjerio.

BRAT: I uspjelo je. Makar smo pokisli do kože.

ODIN: Bili smo skoro sami u kinu. Kada je Joker pao u kiselinu, a ja vidio tvoj osmijeh, isplatilo se.

(Brat se počne smijati.)

BRAT: Dobio si takvu prehladu i ležao dva tjedna s temperaturom.

Hvala.

ODIN: Na čemu?

BRAT: Poslije nisam imao prilike reći to ‘hvala’. Još uvijek si gad kakvog nema, ali si valjda moj gad. Oprosti, ali ne kužim.

ODIN: Polako. Sve u svoje vrijeme.

BRAT: Slomio si im srce, onesposobio nas sve. Takve stvari ne prolaze s nostalgijom.

ODIN: Ali sad sam tu! Zar to nije nešto?

BRAT: Da, nešto. Štogod.

(Brat polako ustaje.)

BRAT: Pretenciozni gadovi ne mogu očekivati da svi skaču od radosti jer su nas odlučili počasti svojom prisutnošću.

(Brat polako odlazi. Odin rukama prekrije lice. Na izlazu iz sobe...)

BRAT: Možemo kasnije pogledati ‘Batmana’, ako baš hoćeš. Imamo ga tu negdje.

(Izađe. Odin ostaje sam. Gleda oko sebe.  Dodiruje namještaj. Opipava teksturu kauča, poda, kolača.)

ODIN : Kod kuće sam.

(Duboko udahne. Uzima jastuk s kauča, zagrli ga i legne u embrio pozu. Nakon nekoliko minuta dolazi Mama i pokriva ga.)



10. scena


(Tatina radna soba. Oku ugodna, iako pomalo neuredna prostorija nevelikih dimenzija. Osvjetljenje je slabo, ali ugodno. Tatin radni stol okrenut je bočno prema publici. Tata sjedi za stolom i nešto piše. Iza njega je velika polica s knjigama. Kucanje na vratima.)

TATA: Da ?

(Ponovno kucanje.)

TATA: Naprijed, otključano je.

(Ulazi Friga.)

FRIGA: Dobar dan.

TATA: Dobar dan. Kako je?

FRIGA: Dobro, a znate…ja sam liječnica.

TATA: Sjednite.

FRIGA: Hvala. Nisam to htjela reći. Htjela sam reći da sam pregledala baku.

TATA: Imate neko stručno mišljenje? Nikad se ovako nešto nije događalo.

FRIGA: To su vrlo specifični simptomi. Povećala sam joj dozu lijekova.

TATA: Hoće li pomoći? Što joj je?

FRIGA: Trebalo bi pomoći. A i nije najmlađa.

TATA: Nemojte to govoriti. To nije nikakva isprika. Krv joj je tekla po tepihu u dnevnoj sobi….

FRIGA: Da…

(Tata na čas ostane zamrznut.)

TATA (kao odsutan duhom) : Imate li vi, mlada damo, pojma koliko je teško ukloniti mrlje od krvi s bijelog tepiha?

FRIGA (pomalo prestrašena):  Što? Što ste rekli?

TATA (ponovno normalno): Rekao sam…kako je ružno tako misliti.

FRIGA (sumnjičavo) : Nisam sigurna…

TATA: Gdje ste upoznali mog sina?

FRIGA: U laboratoriju. Zajedno smo radili na jednom vrlo tajnom projektu.

TATA: Da? Odin, znanstvenik?

FRIGA: Ne baš. Znate, u odsutnosti je vaš sin skupio priličnu svotu novca. On je bogat.

TATA: Bogat? Na čemu se obogatio?

FRIGA: Vjerojatno je bolje da vam on objasni. U svakom slučaju, možete biti vrlo ponosni.

TATA: Da, imam bogatog sina kojeg nisam vidio 10 godina. Ja tu osobu više i ne znam. Ja poznajem dječaka, ono je čovjek. Koliko ste dugo u braku?

FRIGA: 2 godine. (razmišlja) I 7 dana.

TATA: Onda mi objasnite zašto mi moji instinkti govore da ovdje nešto…nije u redu.

FRIGA: Ne znam na što mislite. Uostalom, pisac ste, trebali biste shvaćati ljudske drame.

TATA: Ja pišem znanstvenu fantastiku.

FRIGA: Upravo tako. U SF-u treba najviše ljudske drame ili ljudskog dodira, ako vam je tako draže.

TATA: O, poznavateljica.

FRIGA: Zainteresirana strana.

TATA: Nemojte biti tako strogi. Ja pišem o tehnologiji. Kao alatu. Oruđu.

I pogreškama koje možemo njome napraviti. Čovjeku nije namijenjeno da se igra Boga. Naravno, sve s najboljim namjerama.

FRIGA: Još i narodne poslovice?

TATA: Put do pakla uistinu je popločan dobrim namjerama, koliko god to «isfurano» bilo, kako biste vi mladi rekli.

(Friga se samo tajanstveno nasmiješi.)

TATA: A koja je vaša strast?

FRIGA: Ja sam prirodnjak. Fizika je moj Bog, kemija Duh Sveti a biologija moj Krist.

(Tati se počinje tresti ruka.)

TATA: Ali morate biti otvorenog duha. Spremni primiti ideje. To je SF. IDEJA! S velikim I.

(Lagano mu kaplje krv iz nosa.)

TATA: Ova polica iza mene, to su moji bogovi.

(Trese mu se i druga ruka. Friga primjećuje da mu nije dobro. Tata ustaje.)

TATA: Pogledajte, na primjer…

(Posegne za policom. Pokuša uzeti jednu knjigu, ali ne ide. Izgleda da se zaglavila, ali Tata ne odustaje. Svom snagom čupa policu dok cijela polica ne ispadne. Na pod padnu prazne korice raznih knjiga. Tati ništa nije jasno. I dalje se trese. Uzima prazne korice i čudi se viđenom.)

TATA: Kako…Kupio sam i pročitao sve te knjige. Silverberg, Zelazny, Philip K. Dick, Heinlein, Asimov, Clark, Tolkien, Bujold…znam svaku napamet, ali njih nema…jesam li ih uistinu čitao? Je li to bio samo san? Hoće li svi ti svjetovi biti izgubljeni kao suze na kiši?

(Friga se iskrade i otrči van.)



11. scena


(Uplašena Friga upada u dnevnu sobi i nalazi Odina kako spava. Budi ga.)

FRIGA: Probudi se. (trese ga) Važno je, hej!

(Odin se lagano budi.)

ODIN: A što je ? Mrzim kad me se probudi.

FRIGA: Daj me slušaj.

ODIN: Već 10 godina nisam ovako spavao. To je to! To je ono za što smo godinama radili.

FRIGA: Možda. Imamo problem.

ODIN (uozbiljivši se) :Kakav?

FRIGA: I tvom ocu nije dobro. Neka pogreška. Negdje smo gadno zabrljali.

ODIN: Nemoguće.

FRIGA: Debilu, znaš koliko tu ima parametara.

ODIN: Znam, ali sve smo prošli. Sve je OK, sve je uspjelo. Čak i uzorci na tanjurima.  I frizure.

FRIGA: Nemoj se zavaravati. Tvoji…

ODIN: …su u drugoj sobi. I to je sve što ćemo sad o tome reći. Jasno?

Ne poduzimaj ništa.

FRIGA: Znam.

(Pokuša ga poljubiti. On se odmakne.)

FRIGA: Možda su samo sitne pogreške koje će nestati . Treba vremena.

ODIN: Ja tu imam kontrolu. Ja odlučujem. Ovisi samo o meni.

FRIGA: Dobro, gospodine egomanijače.


KRAJ 1. ČINA



II. ČIN



1.  scena


(Svjetlo se pali. Vidimo Odina s leđa. Nešto govori. Polako se okreće. Vidimo da govori u zapešće i drži ruku na uhu (kao neki tajni agent), djeluje kao da se prepire s nekim.)

ODIN : NE! Zajeba ne smije biti! Ovaj je projekt…dobro…treba pokušati spasiti što se spasiti da…ti si izvršni, ne ja… zasad se još može kontrolirati…još ne znamo kolika je šteta… gadno zabrljao i da će platiti za to.

(Sluša.)

ODIN: Još ćemo biti u kontaktu.

(Ulazi Mama. Dolazi do Odina.)

MAMA : Dođi, napravit ću nam toplu čokoladu.

ODIN (nakon trenutka da se smiri)  : Može.

(Odu do kuhinje.)

MAMA: Sjedni. Ne tamo. Tamo. Zgodna je.

ODIN: Friga? Da, je.

MAMA: Dugo se znate?

ODIN: Godinama. Puno mi je pomogla oko stvari koja mi je bila najbitnija na svijetu. A vi ? Pratio sam tatinu karijeru. Bestseller.

MAMA: Da, malo bolje živimo zbog toga.

ODIN: A tebe sam viđao po novinama, SPASIMO ŽENE AFGANISTANA i slično.

(Mami je razgovor ponešto težak. Zapravo želi postaviti samo jedno pitanje.)

MAMA (povišenim tonom; pomalo histeričnim glasom) : ZAŠTO SE ONDA NISI JAVIO!?! OPROSTI, ALI NE RAZUMIJEM!

(Odin je samo tužno gleda.)

ODIN: Dobro, to sam zaslužio. Ne mogu ti reći. Oprosti, ne još.

MAMA: Moraš bolje od toga. ‘Oprosti’ nije dovoljno dobro za deset godina.

Borim se za ljudska prava, svakim danom gledam te napaćene žene i djecu i svaki dan razmišljam gdje mi je sin.

ODIN: Tu sam.

MAMA: To nije smiješno.

ODIN: Što hoćeš da kažem? Tu sam, sad. Ne možemo li zaboraviti što je bilo? Živjeti za sutra….

MAMA: Što je s bakom?

ODIN: Ne znam, zašto pitaš mene?

MAMA: Bilo joj je savršeno dobro dok niste došli ti i ona tvoja.

ODIN: Mama…?

MAMA: Da…(ironično) sine.

ODIN: Ovo je zvučalo kao optužba.

(Mama drži toplu čokoladu i prinosi je stolu.)

MAMA: Možda…

(Stanka. Mami pukne film. Uzme jednu od šalica i u napadu tuge/bijesa/radosti  baci je u zid.)

MAMA (plačući) : Ne možeš to napraviti. To nije istina. Odin to nikad ne bi učinio.

(Odin je samo promatra iako mu se srce kida. Ona klone na pod.)

MAMA: …nedostajao si mi…kao da nemam ruku ili nogu…gdje je dječak?…gdje je Batman?…gdje je tenis nedjeljom popodne?…gdje je moj dječak???…ovdje je neki čovjek…ja ne poznajem tog čovjeka…tko je čovjek – hoću dječaka…

(Odin se spusti k njoj na pod. Dotakne joj ruku. Obriše suze.)

MAMA: Tko je on?

ODIN: On je taj.

MAMA: Gdje…

(Riječi joj ostanu visjeti u zraku. Tuga. Stanka.)

(Ulazi Tata. Djeluje prilično zbunjeno. Kao da je  na trenutak u stvarnosti, a na trenutak negdje drugdje….)

TATA: Sve je gotovo…napisao sam sve…sve što se uopće ima za napisati…

(Mama ustaje i dolazi do njega.)

MAMA: Što je? Što se događa?

TATA: …posljednje poglavlje…posljednja stranica…posljednje slovo…oh, vruća čokolada, ti stvarno radiš najbolju vruću čokoladu….Juan Rico…tako je, tako se zvao, Juan Rico…

( Mama značajno pogleda Odina. Tati curi krv iz nosa. On to ne primjećuje, nego samo nastavlja.)

TATA (Mami) : Razgovaraš s njim? Da, treba tom dečku neke stvari objasniti. Kao na primjer, opću pristojnost.

(Odin počinje shvaćati što se događa. Ništa ne poduzima. Samo stoji. )

MAMA: Sve će biti u redu. Zar ne, dušo? Još jedan bestseller.

TATA (opet u stvarnosti) :O čemu govoriš? Što je? Zašto me tako gledate? Znam da sam pisao u svojoj sobi. Nešto se dogodilo?

MAMA: Uplašio si nas.

TATA: Opet sam čitao na glas. Nisam primijetio.

(Prostorom se proširi monstruozan krik koji svakog strese do kosti. )



2.  scena



(Krik. Bakina soba. Tata, Mama i Odin ulaze u sobu. Friga je već tamo i stoji uplašena. Zidovi su išarani krvlju koja se još uvijek cijedi. Na svakom slobodnom prostoru zida piše - LIBERATE ME Baka sjedi na krevetu, okrenuta prema publici. Posljednji ulazi Brat.)

BRAT: Koji k…

(Riječ mu se izgubila pri pogledu na taj bizaran prizor. Baka uopće ne reagira.)

TATA: Mama…

(Tata dolazi do nje. Ona se naglo trzne, kao da je  odjednom oživjela.)

BAKA: Ljudska glupost – najmoćnija sila ikad puštena iz kaveza vremena. Njezina moć – bezgranična, njezino trajanje – vječno. Ja – sam – pogreška. (okrene se prema Odinu i histerično upre u njega prstom) TI  - SI – POGREŠKA. Produkt. Konstrukt čovjeka.

ODIN: Ja…

BAKA: Ja…ja…ja…ja…i opet samo ja…postoje i druge zamjenice…laži, šume i šume laži. U mojim godinama sve što imaš su laži, lažna sjećanja na lažna «dobrih, starih vremena», koja nisu bila ni stara ni dobra. Pamtimo ono što želimo, vidimo ono što hoćemo. Sve je iluzija.

FRIGA: Gospođo, dat ću vam nešto za …

(Baka nastavlja dalje, ignorirajući Frigu.)

BAKA: Ovaj zid je iluzija. Ova svjetiljka je iluzija. Onaj pauk u kutu što marljivo plete svoju mrežu je, naravno, iluzija. (stanka)

(Odin pogleda Frigu. Pa Mamu, Tatu, Brata. Pri ponovnom pogledu na Frigu daje joj znak rukom da ode na drugu stranu, tako da je svatko od njih Baki s jedne strane. )

BAKA: Ova ljubav je iluzija.

(Baka se sruši na pod. Odin i Friga dolaze do nje što brže mogu.)

TATA: Što joj je ? Neka prestane…

(Friga je pregledava. Puls, lupanje srca i sl. Iz džepa vadi malu injekciju i daje joj punu dozu. Ta je radnja vidljiva publici, ali ne i obitelji.)

MAMA: Hoće li biti…

(Nakon injekcije, Friga nastavlja, ali se baš ne trudi previše. Minuta mrtvačke tišine. Friga pogleda Odina i kimne mu. Odin sjedne na pod i zatvori oči.)

FRIGA: Žao mi je. Učinila sam sve.

TATA: O, Bože….

FRIGA: Baka je preminula.

(Svi gledaju taj tužan prizor. Svjetlo se lagano gasi do mraka. Zastrašujući natpisi LIBERATE ME svijetle u mraku, čitljiviji i jasniji no ikad.)



3. scena


(Tatina radna soba. Svjetlo se lagano pali. Ostaci police s knjigama još stoje na podu. Prazne korice razbacane su svud uokolo. Tata sjedi za svojim stolom. Jedna suza mu poteče niz obraz. Mama dolazi do njega i grli ga.)

MAMA: U redu je, bit će u redu. Sve će biti u najboljem redu.

TATA: Ne razumijem. Što se to dogodilo? Što sam vidio? Ništa više ne razumijem.

MAMA: Možda i ne trebamo razumjeti, samo prihvatiti.

(Ulazi Brat, pognute glave.)

MAMA: Dođi.

TATA: Gdje je Odin?

BRAT : U sobi.

TATA: Ovakve prilike zbližavaju obitelj, pogotovo izgubljene sinove.

BRAT: Ja sam tu.

TATA: Da, jesi.

MAMA: Nešto tu ne štima!

TATA (misao ga izvuče iz tuge) : Što?

MAMA: Nešto mi je čudno kod Odina.

TATA: Pa naravno  da je čudno. Nismo ga vidjeli godinama. Odrastao je. Svoj je čovjek. Navodno i imućan.

MAMA: Ne to. Kako znamo da je to on?

TATA: Kako ne bismo znali? Naravno da je to on.

BRAT: Mama, nemoj biti smiješna. Istina, od trenutka kad se vratio samo se ružne stvari događaju, ali to ne znači…

TATA: Dobili smo nevjerojatan dar. Svog sina natrag.

MAMA: Nešto mi smeta. Ne mogu točno odrediti, ali je tu.

TATA: Nemoj opet sa svojim instinktima. Tako smo mislili i da je u Oklahomi, jer si vidjela to prokleto mjesto na televiziji.

BRAT: I nije bilo mira dok nismo konačno tamo otišli.

MAMA: Ovo je drugačije…


4. scena


(Dnevna soba. Slaba mala svjetla daju tužan, ali i ugodan osjećaj. Svi su prisutni, osim Frige. Na stolu leži Baka. Oko nje su zapaljene svijeće. Svi stoje oko nje. Negdje u daljini svira «Imagine» Johna Lennona.)

MAMA: Želi li netko reći nekoliko riječi?

ODIN: Ja bih. (stanka) Žao mi je. Imali smo tako malo vremena. Još znam sve priče. Sjećam se. Dovoljno je reći «slučaj: ružičasti bicikl.» (nasmije se)

Kakav show. Definitivno najbolji show u gradu. Jednom si mi rekla da smo svi mi pokusni kunići u laboratoriju Boga. A ljudskost je projekt na kojem se još radi. Da, radi se. I nije daleko. Još malo. Mrvicu.

(Tata rukom prikriva lice. Mama brizne u plač. Grli Tatu. Stanka. Mama postaje sve histeričnija.)

MAMA: Neka mi sve oprosti. Odin…

TATA: Pusti…

BRAT: Mama…

MAMA: Odin…(skupljajući snagu)

TATA: Ne sad.

MAMA: KAD? KAD? KAD?

ODIN: Mama?

MAMA (na rubu histerije): ZAŠTO??? GDJE SMO POGRIJEŠILI???

(Pauza. Tišina. John Lennon nastavlja svoje…Mami počinje curiti krv iz nosa.)

ODIN: Niste vi, ja sam pogriješio.

(Tata se trese. Krv iz nosa. Mama je sklupčana na podu.)

TATA: Nisi pogriješio. Nisi. ….sine.

( Kod riječi «sine» nešto se u njemu prelomilo. Izgubljen je. )

TATA: Sine…sine…sine…sine…sine…sine…sine…sine…sine…

sine…sine…sine…sine…sine…sine…sine…sine…

( Ponavlja tu kobnu riječ kao robot, konstantno pokušavajući nešto reći, ali se stalno vraćajući na početak, zatočen u tom krugu. Po košulji mu polako kaplje krv, sve dok ne postane potpuno krvava. )

MAMA: Zlobo, što si učinio?

ODIN (ne zvučeći jako uvjerljivo) : Ništa.

MAMA: Gdje je kraj? Gdje je početak?

(Ruke joj je tresu. Krv iz nosa.  Potpuno je izbezumljena. Brat je skriven iza stolice.  Mama polako prilazi Odinu.)

MAMA: Gdje je …? Gdje je moj sin? Što si s njim učinio?

ODIN: Ja sam tvoj sin.

MAMA: LAŽEŠ! LAŽEŠ! Uvijek si lagao.

(Pokušava zagrliti Odina, ali je on odbacuje. Ona pada na koljena.)

MAMA: Tko…(pokušavajući doći do riječi) Tko si ti?

ODIN: Imaš pravo, ja nisam tvoj sin.

(Tata se ruši na pod i grči. Grčevi postaju sve slabiji i slabiji…Mama pokušava doći do njega ali uspijeva prijeći samo pola puta.)

ODIN: (glasom kakav dosad nismo čuli) Ja sam vas stvorio. Vi ste moja djeca.

(Mama se guši. «Imagine» i dalje svira.  Odin se saginje do njih.)

ODIN: Volim vas. Gdje god bili.

(I Mamini grčevi polagano prestaju… Odin sjeda do njih i počinje plakati suzama desetogodišnjeg djeteta.)



5. scena


(Ista situacija. 15 minuta poslije. Odinov plač i dalje odjekuje. Stolac iza kojeg je bio skriven Brat lagano se pomiče. Brat se pokušava osoviti na noge, ali mu baš i ne ide.  Dolazi do Odina.)

BRAT  (potpuno izgubljen) : Koliko je sati?

ODIN (dižući pogled): Previše. Prekasno. Premalo prekasno.

BRAT: Nikad nije prekasno. Još uvijek stignem.

(Prve kapi krvi iz nosa padaju na pod.)

BRAT: Dogovori se moraju poštivati. Na tom se zasniva ova naša civilizacija, koju mi pretenciozno nazivamo zapadnom. Ugovori. Dogovor je dogovor je dogovor.

(Stanka.)

BRAT: Već je kasno. Moram ići. Zakasnit ću.

ODIN: Nećeš. Ovo je kraj puta.

BRAT (shvaćajući s kim priča) :Odin! Hej!

ODIN: Mali…

BRAT: Samo jedna stvar : ZAŠTO?

ODIN: Trebao sam vas.

(Brat se ponovno gubi.)

BRAT: Možemo li…? Možemo li…?

ODIN: Možemo li…? (lagano se nasmije)

(Vadi iz džepa injekciju, istu kakvu je Friga dala Baki. Provjerava je. Uštrca je Bratu. Uzima ga u naručje.)

ODIN : Možemo…možemo gledati ‘Batmana’. (Brat se grči) Možemo se igrati. Ovaj put, možeš ti biti Batman!!!

(Kao ostali, Brat se prestao grčiti. Sad je miran. Mir. Tišina. Suze.)

( Svjetlo se mijenja. Sada je grubo. Radno. Ulazi Friga. )

FRIGA: Gotovo je. Projekt je gotov.

(Primjećuje što se dogodilo. Naglo ušuti. Sjedne do Odina. On joj stavlja ruku oko ramena. Stan - kulise počinju se raspadati i padati, dio po dio. Bijelo svjetlo izbija ispod njih. Glazbena podloga je kombinacija između «The man who sold the world» i «Imagine».)

FRIGA: Žao mi je, ali gotovo je!

ODIN: NIJE!!!

(Na scenu dolaze ljudi odjeveni u laboratorijske kute i počinju pospremati.

Scena se počinje okretati. Prizor nam otkriva pozadinu stana. To je veliki, vrlo moderni laboratorij. Ljudi u kutama hodaju uokolo i normalno obavljaju svoj posao.

S lijeve strane nalaze se četiri velika prozirna ormara – hladnjaka. Prednje strane su od stakla i mogu se vidjeti osobe koje su unutra zamrznute. To su Mama, Tata, Brat i Baka.

Zamračenje.)