Sretan kraj

---

GODINA PROIZVODNJE: 2008.

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 7

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 8

NAPOMENE VEZANE ZA MJESTO RADNJE: tri prostora koja se jednostavnim intervencijama mogu dobiti od jednog centralnog

DODATNE NAPOMENE: Na natječaju Marin Držić 2009. godine drama je uvrštena u uži izbor od 10 drama preporučenih za izvođenje hrvatskim kazalištima.

AUTORSKA PRAVA: sva prava pridržana

---

Budući da ne možemo izlučiti ljepotu iz života, pokušajmo barem izlučiti ljepotu iz toga što nismo u stanju izlučiti ljepotu iz života.
Fernando Pessoa, „Knjiga nemira“

---

LIKOVI

Rina, 33 godine
Franko, 38 godina, Rinin muž
Nora, 29 godina, Rinina sestra
Nada, 55 godina, Rinina i Norina majka
Eva, 33 godine, Rinina bivša kolegica
Toni, 40 god, Evin muž
Dr. Lukas, 40 godina, psihijatar
Maks, 40 godina, producent
Žana, 26 godina, Maksova asistentica
Voditelj, 30 godina
Gđa Šantek, 35 godina, gošća u emisiji
G. Serdar, 50 godina, gost u emisiji
Gđica Antić, 25 godina, gošća u emisiji
Liječnik, 40 godina
Tajnica, 30 godina
Hostese, medicinska sestra,
djelatnici u novinskoj redakciji

---

1. Ti uvijek misliš nešto drugo

 

Pred nama je stilizirana dnevna soba, uređena u feng-shui minimalističkom stilu: trosjed i niski stolić, jedna komoda, velika biljka u kutu, tople zemljane boje zavjesa. Iza staklenog zida naziru se kuhinjski elementi.

Rina ulazi u sobu sa zarolanim nacrtom. Franko ulazi odmah za njom.

 

FRANKO: Gdje ćemo je pomaknuti?

RINA: Tamo kod prozora. Ovdje ne smije biti ništa, to je centar stana. (Pokazuje mu nacrt.) Vidiš?

FRANKO: Ma u redu, ti najbolje znaš.

RINA: Centar stana trebao bi svakako biti prazan, ako već ne možemo u njemu imati vodoskok.

FRANKO: Samo ti reci. Znaš da ja nemam pojma o feng-shuiju.

Stanka. Oboje promatraju komodu kao da je osoba koja im zadaje probleme.

 

RINA: Mislim, možemo je pomaknuti i negdje drugdje.

FRANKO: Ma kod prozora će biti dobro.

RINA: Bitno je samo da ne ostane tu gdje je sad.

FRANKO: Hajde, uhvati tamo.

Pokušavaju pomaknuti komodu, ali ne ide tek tako.

 

RINA: Uh, tko bi rekao da je tako teška.

FRANKO: Čekaj… izvadimo prvo ladice, pa ćemo ih vratiti kasnije.

RINA: Da, imaš pravo.

Vade ladice iz komode i odlažu ih na pod. Ladice su pune kutija i papira. Sad je lakše premjestiti komodu.

RINA: Trebali smo je staviti tamo još onda, kad smo je kupili.

FRANKO: Ali tada nismo znali. Tko je tada imao vremena za feng-shui.

RINA: Pa dobro… nikad nije kasno.

FRANKO: Kako se uzme. Mi smo možda ipak zakasnili.

RINA: To se sad nema smisla pitati.

FRANKO: Važno je da sad činimo pravu stvar.

Odmaknu se i gledaju kako komoda pristaje na novom mjestu u sobi.

 

RINA: Dobro je.

FRANKO: Nije loše.

RINA: Bolje nego što sam očekivala.

 

Franko vadi stvari iz ladica kako bi ih lakše vratio u komodu. S vrha jedne od ladica Rina uzima uokvirenu fotografiju. Na fotografiji su njih dvoje, nasmiješeni, priljubljenih obraza. To je očito prošlost koja se i nama čini dalekom.

 

RINA: Sjećaš se?

FRANKO: Naravno.

RINA: Naše prvo zajedničko ljetovanje.

FRANKO: Da. Hvar.

RINA: Sjećaš se koliko si me nagovarao da pjevam na onoj terasi na kojoj je svirao hotelski bend?

FRANKO: Bilo je davno.

RINA: Lijepa fotografija.

Po sjeti u Rininom glasu jasno je da između njih ništa više nije kao nekad.

 

RINA: Franko…

FRANKO: Molim?

RINA: Misliš da će nazvati?

Franko promijeni držanje. Ne sviđa mu se ova tema.

 

FRANKO: Neće.

RINA: Malo optimizma ne bi te ubilo.

FRANKO: Pa baš to je optimizam. Bilo bi puno bolje da ne nazove.

RINA: Bolje za koga?

FRANKO: Za sve nas, a za tebe pogotovo.

RINA: Za sve nas? (S dozom ironije.) Pa nema nas baš previše.

Franko šuti i bavi se ladicama.

 

RINA: Oprosti. Nisam mislila…

FRANKO: Znam da nisi.

Stanka. Rina odlaže fotografiju na stol.

 

RINA: Ja želim da nazove.

FRANKO: Meni je svejedno.

RINA: Lažeš. Nije ti svejedno.

FRANKO: Ne mogu se praviti da želim taj poziv.

RINA: Pa se onda praviš da ti je svejedno?

FRANKO: Pravim se, istina. Zbog tebe.

RINA: Jednako tako bi se mogao praviti da ti je stalo. Zbog mene.

FRANKO: Previše očekuješ od mene, Rina.

RINA: Je li previše ako očekujem da me koji put pogledaš dok razgovaramo?

FRANKO: Ja sam mislio da premještamo komodu!

RINA: Ti uvijek misliš nešto drugo.

Franko šuti. Pravi se da je posao oko ladica jedino što ga trenutno zanima.

 

FRANKO: Ovo bi trebalo malo pregledati. Ima ovdje suvišnih stvari.

RINA: Već danima se… mimoilazimo.

FRANKO: Ovdje zbilja ima svega.

RINA: Već danima se ne uklapam u tvoje dane.

FRANKO: Evo je… opet počinje sa svojim stilskim figurama! "Danima se ne uklapam u tvoje dane."

RINA: Moje su ti se "stilske figure" nekad jako sviđale.

Franko šuti.

 

RINA: Govorio si kako je taj moj osjećaj za riječi divna protuteža tvom osjećaju za realno, matematici tvoje racionalnosti.

FRANKO: "Matematici tvoje racionalnosti"? Nemoj, molim te! Ja to nikad ne bih tako rekao.

RINA: Govorio si kako bi, da nema mene, stalno nogama čvrsto stajao na zemlji, što je tako dosadno.

FRANKO: Meni je na zemlji dobro.

RINA: Nama nije. Sve što smo dijelili, bilo je najmanje metar iznad zemlje.

FRANKO: Dok nas nije tresnulo o zemlju.

RINA: Ne spominji to sad, molim te!

FRANKO: Ono što je bitno – to ne spominjemo!

Zazvoni telefon. Dva puta. Zvono je iritirajuće glasno.

 

FRANKO: Javi se!

RINA: Halo? Bok, mama. Evo ništa. Premjestili smo komodu. Bliže prozoru. (Stanka.) Da, tu je. Ne, još je doma. S mojim glasom? Ništa, sve je u redu. Sigurno. Mama… sigurno je sve u redu! Ne, ne trebam ništa s tržnice, otići ću sama kasnije. Poslije seanse. Znam da imam goste na večeri, ali kažem ti da ne treba.

Rini zazvoni mobitel pa naprasno prekida razgovor s mamom.

 

RINA: Mama, moram se javiti, ovo je važno. (Javi se na mobitel.) Dobar dan, Maks. Ma ne, ne smetate, nikako. Ne radim ništa važno. Da? Dobro… Dobro… U redu… (Neko vrijeme Rina ne govori ništa, samo sluša onoga s druge strane, i izraz lica joj se smekšava i razveseljava. Vijesti su odlične. Franko se pravi nezainteresiran, i dalje posluje oko ladica.) O, hvala vam. Pa drago mi je, zbilja. Stvarno mi je drago. Ma naravno, to je obična amaterska kućna snimka. O, to je baš lijepo čuti. Da, svakako. Sutra? Uh, već sutra? Mogu u deset. Da, znam. Znam gdje je to. Ma doći ću, svakako. Hvala vam. Puno vam hvala, Maks. Hvala.

Rina prekine vezu. Ostane stajati kraj telefona i šutjeti. Na trenutak se bila ozarila, ali zbog Frankovog držanja oduševljenje joj je splasnulo. Franko prazni treću ladicu, nimalo nježan prema stvarima koje vadi.

 

RINA: Eto, čuo si.

FRANKO: Da, čuo sam. "Ne, ne smetate. Ne radim ništa važno!" Samo premještam nevažnu komodu sa svojim nevažnim mužem. Ništa važno.

RINA: Da, trebala sam reći: Ne mogu sad razgovarati, Maks. Premještam s mužem jednu važnu komodu, o kojoj ovisi cijela moja nevažna budućnost.

FRANKO: Tvoja budućnost!

RINA: Dobro… zar se ne možeš bar malo veseliti zbog mene?

FRANKO: Veseliti? Veseliti zbog čega?

RINA: Svidjela mu se moja pjesma! Želi me čuti u studiju.

FRANKO: Znaš dobro da me to ne zanima.

RINA: Mislila sam da te ja zanimam.

FRANKO: Zanimaš me, Rina.

RINA: Aha, da – zanimam te kao odgajateljica. Ili kao kućanica. Ili kao stručnjakinja za feng-shui. Moja te glazba uopće ne zanima.

Franko ljutito gurne zadnju ladicu u komodu.

 

FRANKO: Rina, ne radi se o tome, i ti to jako dobro znaš!

RINA: E pa ne znam! Nemam pojma o čemu se radi. Objasni mi.

FRANKO: Ako ti to moram objašnjavati, onda… onda stvarno ne znaš ništa!

RINA: Znam samo da pokušavam od svog života nešto učiniti, da se pokušavam oporaviti, zaboraviti, zaokupiti se nečim što me veseli, a da me ti u tome uopće ne podržavaš.

FRANKO: Od svog života? Tvoj život? Mene si negdje putem izgubila?

RINA: Ne samo da me ne podržavaš, nego jedva da razgovaraš sa mnom otkad sam poslala tu stvar producentu.

FRANKO: Pojednostavljuješ stvari.

RINA: Ne, nego molim tebe da ih pojednostavniš. Ne razumijem, Franko. (Tiše i nježnije.) Jednostavno ne razumijem. (Prilazi mu i stavi ruku na njegovo rame.) Više ništa ne razumijem.

Njezin dodir čini ga nemirnim. Ne može se odlučiti da ga uzvrati. Na trenutak se ipak prestane baviti stvarima iz komode.

 

FRANKO: Znaš i sama što smo sve proživjeli. Što još uvijek proživljavamo.

RINA: I što ćemo uvijek proživljavati?

FRANKO, pomirljivo: Jednostavno… mislim kako tvoje sadašnje ponašanje zbog svega toga nije… nije…

RINA: Nije normalno?

FRANKO: To jednostavno nisi ti, Rina.

RINA: Franko, to jesam ja. Ljudi sazrijevaju, mijenjaju se. Ljudi odrastu. Prebole grozne stvari. Jednostavno se priviknu na život. (Pokušava ga zagrliti. On ostaje suzdržan, dopušta da ga zagrli, ali ne uzvraća.) Mislim da se meni dogodilo upravo to – da sam se priviknula na život.

FRANKO: Priviknula na život?

RINA: Vidiš, to je dobro pitanje! Je li se teže priviknuti na svoj život ili na… nečiju smrt?

FRANKO: Ti si baš od svega u stanju napraviti metaforu!

RINA: To nisu metafore, nego moji osjećaji!

FRANKO, mekše: Rina… samo te molim, prije nego išta poduzmeš, odradi seanse kod doktora Milasa. Ne čini mi se da si baš spremna za to… u što srljaš.

RINA: Nevjerojatno! Čim je u pitanju moja glazba, ti mi počneš gurati psihijatra pod nos. Ne misliš valjda...

FRANKO, grubo je prekine: Tebi je ionako svejedno što ja mislim.

RINA, tiho, ali naglašavajući svaku riječ: Franko, tvoje mišljenje je jedino na svijetu do kojeg mi je stalo.

FRANKO: Da? Lijepo rečeno. Onda ne idi u taj studio.

RINA: Kako možeš to tražiti od mene!?!

FRANKO: Toliko o tome da ti je moje mišljenje važno.

RINA: Ne mogu vjerovati da me tako ucjenjuješ!

FRANKO: Ne ucjenjujem te! Govorim to za tvoje dobro.

RINA: Dakle, moje "dobro" prema tvojim mjerilima je da ne idem nigdje, da ne činim ništa i da sjedim ovdje i bavim se feng-shuijem sve dok ti jednoga dana ručak ne serviram na tepihu jer sam zaključila da i stol ometa slobodan protok chi-energije?

FRANKO: Sad stvarno pretjeruješ!

RINA: Pretjerujem? Nisi primijetio da imamo sve manje namještaja? I sve manje stvari općenito?

FRANKO: Meni se sviđa ta jednostavnost.

RINA: To nije jednostavnost, Franko – to je praznina!

 

Sad su se, prvi put otkad su započeli razgovor, pogledali u oči.

 

RINA, ponovi: Praznina.

FRANKO: Nisi li sama rekla da ti je feng-shui pravo otkriće?

RINA: Proglasila bih otkrićem sve što bi nas navelo da ponovno razgovaramo. Bilo što što bi nas bar malo povezalo. Zato sam se, ako baš hoćeš, bavila feng-shuijem. Zato sam i na seanse kod psihijatra pristala. Da tebi udovoljim! Da dobijemo kakvu-takvu priliku za razgovor.

FRANKO, pomirljivo: Rina…  samo mislim da je tvoje stanje vrlo osjetljivo i da…

RINA: Stanje? Moje stanje? Molim te, nemoj sad još i ti! Svi oko mene misle da bolje od mene znaju što je dobro za mene, i za moje takozvano stanje. Svi! I mama, i ti, i psihijatar, pa čak i susjeda Vera s drugog kata koja mi propisuje svjež zrak svaki put kad me sretne na stubištu. Svi znaju što bih ja trebala, a pritom mi nitko ne postavi jednostavno ljudsko pitanje: "Kako si?". "Kako si, Rina?" Nitko. Jer svi navodno znaju kako mi je.

FRANKO: Ne pretjeruj.

RINA: Pretjerujem, da. To je samo još jedna problematična dijagnoza mog ponašanja. Kako bi bilo da malo preispitamo ponašanje drugih? Misliš da si ti u svemu ovome besprijekorno sabran i nepogrešiv? Da se tebi nema što prigovoriti?

FRANKO: Molim te…

RINA: Franko, poludjet ću! Zapravo ću poludjeti! Ti odeš u redakciju, uređuješ svoju crnu kroniku, svaki dan viđaš ljude, radiš, sudjeluješ u nečemu vani… a ja? Ja ostajem tu, sama, zaglavljena u vremenu i prostoru, s tisuću rečenica u glavi koje nemam s kim podijeliti! I tako već više od tri godine! Znaš li ti koliko je to dana samoće?

FRANKO: Pa moram raditi! Od čega ćemo živjeti ako budemo oboje sjedili kod kuće?

RINA: Eto, to je to – sjedenje kod kuće! Ti radiš, a ja činim ovo drugo – sjedim kod kuće! Pa ne misliš valjda da bi mi to trebalo biti dovoljno? I da bih se trebala realizirati premještanjem namještaja po kući?

FRANKO: Kad budeš spremna, uvijek možeš naći neki normalan posao.

RINA: Kad budem spremna? Ali ja jesam spremna. Spremna sam biti ono što jesam, a ispada da je baš to ono što ti nikako ne možeš prihvatiti!

FRANKO: Ne razumijem što očekuješ od mene!

RINA: Što očekujem? Možda samo to da ne pomisliš da moja sreća ovisi o tome jesu li kuhinjske krpe ispeglane, kvragu!

 

 

2. Ne mora nitko znati

 

Ulazi Rinina mama Nada. Nosi hrpu vrećica s tržnice i pravi se da nije čula da se svađaju.

NADA: O, pa vi ste još tu! Mislila sam da ste već izašli, zato nisam zvonila. (Franku.) Nisi li ti već trebao biti u redakciji?

FRANKO: Uskoro idem.

NADA: Moraš se požuriti, vani se sigurno već svašta dogodilo. Joj, premjestili ste komodu! Kako je sad lijepoooo! Puno, puno bolje nego prije! (Pokazuje Rini vrećice.) Gle, Rinice, sve sam kupila.

RINA: Mama! Pa rekla sam ti da ne treba!

Franko odlazi. Nada nastavi govoriti kao da se obraća malom djetetu. Odlaže vrećice na stol.

 

NADA: Prokulica, korabica, mrkvica, cvjetačica, salatica… sve je tu. Sad moja Rinica može sve to lijepo pripremati. Mmmmm, bit će fina večerica.

RINA, uzima vrećice da ih odnese u kuhinju: Baš krasno. Ja to sama sigurno ne bih znala kupiti.

NADA: Nemoj se ti gnjaviti, zlato, mama će sve to odnijeti u kuhinju.

Rina sjeda na kauč, bespomoćno. Nada ulazi i izlazi, noseći vrećice u kuhinju, i pritom ne prestaje govoriti. Svaki put kad uđe u kuhinju, vidimo je kroz stakleni kuhinjski zid kako odlaže vrećice na radnu površinu u kuhinji. Ovaj dio pozornice može funkcionirati kao kazalište sjena –  paravan od mliječnog stakla iza kojeg se siluete prostora i likova naznačuju svjetlom.

NADA: Baš je lijepo da Toni i Eva dolaze večeras, dušo. (Viče iz kuhinje.) Eva je tako krasna ženica. Vidiš kako ti je ona dobra prijateljica. Znate se još iz gimnazije, i baš je lijepo od nje da te nije zaboravila. (Dolazi iz kuhinje.) A i taj njezin Toni je baš… podsjeća me na tvog pokojnog tatu koji nas je, pokoj mu duši, uvijek znao tako lijepo nasmijati. Slušaj, Rinice… (Tiho, povjerljivo.) Ako hoćeš… ja mogu ostati pripremiti tu večeru. Mislim, mogu ti pomoći. Lijepo odem prije nego gosti dođu i ne mora nitko ni znati… ha, što kažeš?

RINA: Mama, molim te…

NADA: Ti lijepo odeš kod psihijatra, Franko u redakciju, a mama lijepo sve sredi dok se vi vratite. Ha?

Rina je na izmaku snaga. Sjedne na kauč i stavi glavu među ruke. Nada ne zna kako bi se ponašala pa se povlači.

 

NADA: Dobro… idem ja onda. (Rina se ne miče.) Tamo ti je sve. Večeras je "Happy end" na televiziji pa ću biti doma. Ako me trebaš, dušo…

RINA: Znam, mama. Znam.

NADA, tiho: Ako treba, mogu ja ispeglati kuhinjske krpe…

RINA: Mama, molim te…

 

Nada odlazi.

3. Lažu kad kažu...

 

Rina uzima sa stola uokvirenu fotografiju i stavi je na komodu. Zatim sjeda za klavir (ili uzme gitaru) i počinje svirati neku nježnu melodiju. Uđe Franko, odjeven za izlazak iz kuće. Primjećuje da je Rina na komodu stavila fotografiju. Rina svira, a Franko joj oprezno prilazi s leđa. Stavi joj ruku na rame.

FRANKO, nježno: Rina…

Rina prestane svirati.

 

FRANKO: Lažu kad kažu da vrijeme liječi rane.

RINA: Istina. Ne liječi ih. Ali pomaže da naučimo živjeti s njima.

FRANKO: Nisam baš siguran.

RINA: Franko…

FRANKO: Molim?

RINA: Ići ćeš sa mnom?

FRANKO: Psihijatru?

RINA: Producentu.

FRANKO: Ne mogu. Nemoj to tražiti od mene.

Rina opet počne svirati.

 

FRANKO: Moram u redakciju.

Rina svira. Franko odlazi. Rina prestaje svirati i sjeda na kauč. Zatamnjenje.

4. I tako iz dana u dan

 

Kad se prizor osvijetli, Rina je i dalje na kauču, ali u ordinaciji kod psihijatra, dr. Milasa. On sjedi u fotelji.

 

RINA: Često uopće nemam osjećaj da postojim.

Dr. MILAS: Nemate osjećaj da postojite?

RINA, nervozno: Da. Nemam osjećaj postojanja. Dan prođe a da nisam u njemu istinski sudjelovala. (Nešto smirenije.) Onda dođe noć i ja se pitam je li to stvarno bio moj dan ili sam ga opet nekako… propustila.

Dr. MILAS: Opišite mi jedan svoj dan. Bilo koji.

RINA: Mislite da među njima uopće ima neke razlike?

Dr. MILAS: Bilo koji dan.

RINA: Kad se ujutro probudim...

Dr. MILAS: Budite se prije ili poslije svog supruga?

RINA: Obično se probudim prije njega, ali ponekad se pravim da se budim poslije.

Dr. MILAS: Zašto to radite?

RINA: Zato što on ujutro nije raspoložen za razgovor. Mislim, nije ni navečer, ali ujutro to mogu izbjeći. Priliku za neki novi nesporazum. Pa se pravim da spavam.

Dr. MILAS: Ustanete kad on ode na posao?

RINA: Da.

Dr. MILAS: Što onda radite?

RINA: Pijem kavu i pušim. On ne voli da pušim, pa činim to samo kad on nije kod kuće. Bila sam prestala u trudnoći, ali sad... sad je ionako svejedno.

Dr. MILAS: Što još radite dok ste sami?

RINA: Ako mama ne dođe, onda sviram. Ali ona obično dođe pa je moram uvjeriti da ne trebam nikakvu pomoć. Ponekad je dovoljno da počnem svirati pa da ode.

Dr. MILAS: Ona ne voli kad svirate?

RINA: Ne. Nikad to nije voljela. Pogotovo ne voli kad pjevam.

Dr. MILAS: Nastavite.

RINA: Što još radim? Kuham, pospremam, čitam knjige o feng-shuiju, gledam kroz prozor, razmišljam. Napišem koji stih. Onda čekam Franka, s nadom da će ta večer ispasti bolja od prijašnje. Obično je već jako kasno kad dođe, i obično je jako umoran, i obično ta večer ne ispadne bolja nego prijašnja. I tako iz dana u dan.

Dr. MILAS: I sve to u vama izaziva osjećaj nepostojanja?

RINA: Ustvari, možda malo i postojim, ali nekako površno. Kao da plutam na površini života nesposobna da zaronim. (Stanka.) Ne znam… ponekad se osjećam kao da sam samo umislila da postojim. Da je to greška. Fikcija.

Dr. MILAS: Što da je greška?

RINA: Moje postojanje.

Dr. MILAS: Vaše postojanje?

Rina se naglo digne i počne hodati po ordinaciji.

 

RINA: Ne morate se truditi s tim površnim pitanjima.

Dr. MILAS: Molim?

RINA: Mislim, s tom intonacijom iz psihijatrijskih priručnika. Oboje znamo da od ovoga ništa ne očekujem.

Dr. MILAS: Kako to mislite?

RINA, smireno: Kao da ste tu samo zbog toga da moje riječi ne bi odjekivale u prazno. Nije to dijalog. Tu i tamo nešto kažete, nešto pitate, tek toliko da opravdate vrijeme koje smo proveli zajedno, ali oboje znamo, i vi i ja, da ove seanse ništa neće promijeniti.

Dr. MILAS: Nešto će možda ipak promijeniti.

RINA: Da, hoće. Vi ćete imati tristo kuna više nego što ste imali prije mog dolaska.

Dr. MILAS: Rina...

RINA: Ali meni je to u redu, ne brinite. Možete biti potpuno mirni. Ne očekujem od vas da mi promijenite život nabolje.

Dr. MILAS: To možete jedino vi sami.

RINA: To i pokušavam.

Dr. MILAS: A ja sam tu da vam u tome malo pomognem.

Rina šuti. Ponovno sjedne.

 

RINA: Oprostite.

Dr. MILAS: Sve je u redu.

RINA: Radi se samo o tome da meni treba partner za razgovor, a ne psihijatar.

Dr. MILAS: U redu je.

RINA: A vi jednostavno... radite svoj posao.

Dr. MILAS: Mislite da više ne biste trebali dolaziti?

RINA: O, ne, nikako. Trebam dolaziti. Ako ćemo iskreno, vi ste jedina osoba u mom životu koja me pušta toliko dugo govoriti. I jedina koja je spremna slušati moje "stilske figure". Ruku na srce, to vrijedi i više od tristo kuna!

Dr. MILAS, osmjehne se: Dobro, vratimo se na naš problem.

RINA: Nije to naš problem. Ako je uopće problem, onda je samo moj. (Karikira ozbiljno lice ne bi li nasmijala Dr. Milasa.) Nemojte mi svojatati jedino što je pouzdano moje!

Dr. MILAS: Dakle… vaš problem… imate osjećaj da ne postojite?

RINA: O, ne, nisam ja rekla da imam osjećaj da ne postojim! Rekla sam da nemam osjećaj da postojim.

Dr. MILAS: Možda nemate osjećaj da postojite, ali zato imate osjećaj za riječi.

RINA: Vidite… većina ljudi ne osjeća te tankoćutne nijanse u značenju. (Stanka.) Evo… to s postojanjem, na primjer. Ja ne mogu reći da me prati osjećaj nepostojanja, to nikako. Ali to da često nemam osjećaj da postojim – to je živa istina. Ali kad kažem nekome – baš kao sad vama – da nemam osjećaj da postojim, ljudi to obično krivo protumače.

Dr. MILAS: Kad smo već kod tog osjećaja nepostojanja, odnosno neimanja osjećaja postojanja – mislite li da on ima veze s nesrećom?

RINA: Gotovo sve ima veze s nesrećom.

Dr. MILAS: Recite mi… ako želite, naravno… razgovarate li ikad sa svojim nerođenim djetetom?

Rina šuti.

 

Dr. MILAS: S djetetom koje ste izgubili u toj nesreći.

RINA: Ne. Ne razgovaram. (Stanka.) Ali zato često računam koliko bi sad imalo godina.

Dr. MILAS: Shvaćam.

RINA: Danas bi imalo tri godine, dva mjeseca i četiri dana. Naravno, pod uvjetom da je rođeno u predviđenom terminu. (Stanka.) I pitam se često… (Stanka.)

Dr. MILAS: Što?

RINA: Kako bi izgledao. Kome bi bio nalik.

Dr. MILAS: Bio je dječak?

RINA: Da, bio je. (Stanka.) Ili je trebao biti – ne znam što je ispravno reći u… takvim slučajevima.

Stanka.

 

RINA: Mislim da njega najviše muči to što ja više nikad ne mogu zatrudnjeti.

Dr. MILAS: Vašeg supruga?

RINA: Da.

Dr. MILAS: To vam je rekao?

RINA: Ne razgovaramo o tome.

Dr. MILAS: O trudnoći?

RINA: O trudnoći. O nesreći. O djeci. O brzoj vožnji. O izletima van grada…

Dr. MILAS: Razgovarate li uopće?

RINA: Razgovaramo, da. (Stanka.) Ili se meni samo čini da razgovaramo? (Stanka.) Onako kako mi se čini da možda postojim. (Stanka.) Kad mu kažem nešto… nešto stvarno iznutra… on to proglasi "mojom stilskom figurom" i tu pravi razgovor prestaje. Jučer sam mu htjela reći…

Dr. MILAS: Što?

RINA: Da mi je strahovito bolno živjeti bez nekoga koga nisam dobila priliku ni upoznati.

Dr. MILAS: Zašto mu to niste rekli?

RINA: On bi tu rečenicu doživio kao jednu od mojih metafora. Mislio bi da se igram riječima, a ne da mu govorim o osjećajima.

Doktor šuti.

 

RINA: A ja ne podnosim kad moram pojednostavljivati svoje misli. Kad im moram tražiti mjeru koja drugima odgovara.

Dr. MILAS: Često to morate raditi?

RINA: Prečesto. Zapravo... kad bolje razmislim, jedino sa svojom sestrom ne moram to raditi. I s vama, naravno. Zato i dolazim rado na ove seanse. Zato što ovdje uvijek mogu reći baš ono što mislim i osjećam a da to ne izazove neki emocionalni skandal.

Stanka.

RINA: Imate li vi katkad osjećaj da gubite vrijeme, doktore?

Dr. MILAS: Svoje vrijeme, mislite?

RINA: Pa tuđe ne možemo izgubiti, zar ne? Tuđe možemo samo tratiti.

Dr. MILAS: Imam. Ponekad imam taj osjećaj.

RINA: Ali ako smo uživali gubeći vrijeme, onda to vrijeme ipak nije izgubljeno, jel' da?

Dr. MILAS: Istina. Potpuno ste u pravu.

RINA: Voljela bih to naučiti. Svladati vještinu uživanja u gubljenju vremena. Onda ne bih imala taj grozan osjećaj da mi sve izmiče.

Dr. MILAS: Jeste li i prije nesreće imali taj osjećaj?

RINA: Ne sjećam se. Ali ponekad sam imala osjećaj da ne živim svoj vlastiti život. Kao da sam na nekom krivom mjestu.

Dr. MILAS: Zato što se niste bavili onim čime ste se željeli baviti?

RINA: Da. Upravo tako. Samo što tada nisam znala da to želim.

Dr. MILAS: Niste?

RINA: Nisam se usudila znati. Dok sam odrastala, majka me uspjela uvjeriti da je pjevanje nešto pogrešno. Da je glazba najmanje važna sporedna stvar na svijetu.

Stanka.

 

RINA: Jeste li razgovarali s Frankom, doktore?

Dr. MILAS: Samo jednom, kad smo dogovarali ove seanse.

RINA: Nije vas zvao u posljednje vrijeme?

Dr. MILAS: Ne. Poslije više nije zvao. Zašto me to pitate?

RINA: Mislim da bi mu "dokaz" da nisam normalna u ovom trenutku puno značio. Meni bi dobro došao dokaz da jesam normalna. To zapravo znači da će nas vaša dijagnoza u svakom slučaju rastaviti.

Dr. MILAS: Znate da ja ne mogu biti odgovoran za to.

RINA, kao da ga nije čula: Nije li to apsurdno? To da bi vaša istina, kakva god bila, zapravo mogla zauvijek udaljiti Franka i mene.

Dr. MILAS: O tome možemo sljedeći put. Vrijeme je isteklo.

 

 

5. Samo je micao očima

 

Na TV-u počinje emisija "Happy end". Na ekranu (ili na pozornici) vidimo kadrove: voditelj u nekom grotesknom ljubičastom ili narančastom odijelu, studio u istim takvim upadljivim bojama, hostese u kratkim hlačicama. Voditelj koji najavljuje emisiju jako gestikulira i unosi se u kadar ili stvara interakciju s publikom.

VODITELJ: Dragi gledatelji – da, istina je. Upravo počinje vaša najomiljenija, najgledanija i najiščekivanija emisija – Happy end! Stvarni ljudi i stvarni događaji koji završavaju uvijek na samo jedan jedini mogući način – happy endom. Happy endom koji ulijeva nadu da svakog od nas, tu negdje, iza ugla, čeka naš vlastiti happy end, baš onaj kojem smo se oduvijek nadali. Happy end kakav zaslužujemo!

Hostese plešu uz pjesmu:

Svaka priča ovdje

ima sretan kraj

i na ovom svijetu

otkrili smo raj.

 

Biti uvijek sretan

najbolji je trend,

priznajemo zato

samo happy end!

 

Ulazi Rina. Nosi vrećice iz trgovine. Malo kasnije ulazi i Franko. On nosi nekoliko boca s pićem. Ni jedno od njih dvoje ne obraća pozornost na emisiju, nego šutke  postavljaju stol za večeru. Postave stolnjak, tanjure, čaše, pribor, salvete, svijeće – sve bez riječi, mimoilazeći se na putu od kuhinje do sobe.

U televizijskom studiju sjedi gošća emisije, gospođa Šantek.

 

VODITELJ: Danas je s nama gospođa Šantek. Dobra večer, gospođo!

Gđa ŠANTEK: Dobra večer.

VODITELJ: Jeste li spremni podijeliti s nama svoju sreću, gospođo Šantek?

Gđa ŠANTEK: Apsolutno.

VODITELJ: Recite nam, gospođo Šantek, što se dogodilo 18. studenoga 2007. godine?

Gđa ŠANTEK: To je dan koji ću uvijek pamtiti.

VODITELJ: Podijelite priču o njemu s našim gledateljima. Uvjerite i najveće skeptike među nama da se happy end svakoga dana događa nekome od nas.

Gđa ŠANTEK: Pa vidite... toga dana...

VODITELJ: Toga lijepog, sunčanog dana, pretpostavljam?

Gđa ŠANTEK: Baš naprotiv. Bio je kišan i tmuran dan.

VODITELJ: Dakle, dan kad se činilo da se ništa lijepoga ne može dogoditi?

Gđa ŠANTEK: Baš tako. Lilo je kao iz kabla.

VODITELJ, gledateljima: Jeste li čuli? Obratite pozornost. Dan koji nije obećavao ništa dobroga. (Gđi Šantek.) Nastavite.

Gđa ŠANTEK: Vozila sam po Zelenom valu i jedva sam vidjela prst pred nosom.

VODITELJ, gledateljima: Zamislite situaciju. Gospođa Šantek vozi po Zelenom valu, kiša lije, brisači rade punom parom, a ona svejedno ne vidi prst pred nosom – jer je to, podsjetimo se, izrazito tmuran dan, dan koji ne obećava. Nastavite, gospođo Šantek.

Gđa ŠANTEK: Odjednom se preda mnom stvorio čovjek.

VODITELJ: Na pješačkom prijelazu?

Gđa ŠANTEK: Ne. Pretrčavao je cestu na neoznačenom mjestu.

VODITELJ: Naravno, tada niste mogli znati da ga je prst sudbine doveo baš na to mjesto?

Gđa ŠANTEK: Nisam imala pojma.

VODITELJ: I što se tada dogodilo?

Gđa ŠANTEK: Udarila sam ga.

VODITELJ: U punoj brzini?

Gđa ŠANTEK: Pokušala sam kočiti, ali bilo je prekasno.

VODITELJ, gledateljima: Zamislite samo taj prizor. Prizor koji ne obećava ništa dobroga. Gospođa Šantek za volanom, u potpunom šoku jer je zgazila čovjeka. Čovjek leži na cesti, ne miče se, kiša i dalje lije kao iz kabla. (Gđi Šantek.) Nastavite.

Gđa ŠANTEK: Izašla sam iz auta, po toj kiši, i provjerila diše li.

VODITELJ: Naravno, mi danas znamo da je disao, inače vi sada ne biste ovdje sjedili. To disanje bilo je preduvjet za happy end koji slijedi. Nastavite.

Gđa ŠANTEK: Netko je pozvao hitnu pomoć, koja je vrlo brzo stigla, i začas su ga odveli. Mene je ispitivala policija pa nisam mogla s njim.

VODITELJ: A željeli ste?

Gđa ŠANTEK: Naravno.

VODITELJ: No onda ste to učinili sljedeći dan, zar ne?

Gđa ŠANTEK: Da. Sljedeći dan otišla sam ga posjetiti.

VODITELJ: U bolnicu?

Gđa ŠANTEK: Da.

VODITELJ, gledateljima: Zamislite... bolnica... otužno mjesto koje obiluje bolešću, tugom, brigom, nesrećom... ukratko – mjesto koje ne obećava ništa dobroga. No sad slijedi najzanimljiviji dio. (Gđi Šantek.) Molim, nastavite.

Gđa ŠANTEK: Bio je sav u zavojima, na infuziji, i u stanju kome.

VODITELJ: Koma! Ključna riječ, dragi gledatelji. Riječ bez perspektive i bez nade. Nastavite.

Gđa ŠANTEK: Dolazila sam svaki dan.

VODITELJ: Ni ne sluteći da bi priča mogla imati sretan kraj, zar ne?

Gđa ŠANTEK: Iskreno, nisam vjerovala da će preživjeti.

VODITELJ: Da, to je naša najveća greška! Najveća zabluda suvremenog čovjeka. To što jednostavno – ne vjeruje u dobro. Da čujemo nastavak.

Gđa ŠANTEK: Jednoga dana, dok sam sjedila tamo kod njega u bolnici, on se probudio iz kome.

VODITELJ: Naravno, nije vas prepoznao?

Gđa ŠANTEK: Ne. Nije imao pojma tko sam.

VODITELJ: Pa ste mu rekli.

Gđa ŠANTEK Jesam. Rekla sam mu.

VODITELJ: Što je on rekao kad je čuo da ste vi osoba koja ga je gotovo ubila?

Gđa ŠANTEK: Ništa.

VODITELJ: Ništa?

Gđa ŠANTEK: Pa tada nije mogao govoriti. Samo je micao očima. I imao je u ustima onu... cijev za disanje.

VODITELJ: Tubus?

Gđa ŠANTEK: Da, tako se zove. Progovorio je tek kasnije.

VODITELJ: Dakle, dolazili ste i kasnije?

Gđa ŠANTEK: Svaki dan. Cijelo vrijeme oporavka i rehabilitacije.

VODITELJ: A danas? Recite nam, gospođo Šantek, kako stvari stoje danas?

Gđa ŠANTEK, usiljeno se smješkajući: Pa eto, danas smo u sretnom braku.

VODITELJ: Dame i gospodo, čuli ste? Ono što je počelo tako tužno, tako – slobodno to možemo reći – kobno, pretvorilo se u jednu od najljepših ljubavnih priča koju ste ikada čuli. Pretvorilo se u happy end koji to dvoje ljudi, kao i svi mi, zaslužuju! Pozdravite velikim pljeskom gospodina Šanteka!

Gospodin Šantek ulazi u studio na štakama ili u kolicima.

 

RINA: Ugasi to, molim te! Samo što nisu stigli. (Uzdahne.) Pitam se što nam je ovo uopće trebalo.

Franko gasi televizor.

 

FRANKO: Misliš – večera?

RINA: Da.

FRANKO: Pa bila je to tvoja ideja. Rekla si da je vrijeme za ljude, da smo se previše izolirali.

RINA: Znam, ali sad nekako... nemam baš volje za druge.

FRANKO: Sad je kasno, oni su sigurno već krenuli ovamo.

RINA: Ma znam, samo kažem. (Stanka.) Stavio si hladiti vino?

FRANKO: Sad ću.

Franko odlazi u kuhinju. Rina posluje oko stola.

 

 

6. Valjda si u pravu

 

Eva i Toni užurbano hodaju. Žure na večeru kod Rine i Franka, moguće kroz gledalište.

EVA: Jesi li siguran da će s Lukom sve biti u redu?

TONI: Ma naravno. Znaš da moja mama jedva dočeka da ga može pričuvati.

EVA: Ali on ne voli kad ga ostavljamo navečer.

TONI: Pa ne mogu nas pozvati na večeru ujutro!

EVA: Znam, ali malo nam je ipak nezgodno dolaziti navečer, kad moramo Luku ostavljati s bakom.

TONI: Pa lijepo ćemo im reći da je Luka s bakom, i da se može dogoditi da moramo otići, ako se nešto zakomplicira.

EVA: Nisam sigurna je li uopće dobro da im spominjemo Luku.

TONI: Pa ne možemo se praviti da naše dijete ne postoji!

EVA: Naravno da ne, ali ne moramo im ga baš ni gurati pod nos.

TONI: Ja sam ponio nekoliko fotografija, mislio sam da će ga željeti vidjeti.

EVA: Fotografija? (Panično.) Nemoj im to pokazivati. Mislim da nije pametno.

TONI: Pa prošlo je već više od tri godine!

EVA: Istina, ali ne znamo kako se oni nose s tim.

TONI: Dobro, nismo se baš viđali neko vrijeme, ali ja računam da su sad već puno bolje.

EVA: Ja se neću moći opustiti.

TONI: Nema razloga da budeš napeta. Rina ti je prijateljica. Ako su nas zvali, znači da su sad sigurno dobro. Ne bi nas inače zvali, zar ne?

EVA: Valjda si u pravu.

Pred vratima su. Zvonce.

7. Strategija za optimizam

 

Eva i Toni ulaze. Slijedi usiljeno smješkanje, ljubakanje, grljenje. Zatim na trenutak svi zastanu u nekoj nelagodi koju nitko od njih ne zna prekinuti. I Rina i Franko drže se kao da silom žele ostaviti dojam da je kod njih sve u savršenom redu.

 

RINA: Pa… dobro nam došli! Uđite. (Evi.) Gle, skratila si kosu! Baš ti dobro pristaje ova frizura.

EVA: Hvala, i ti izgledaš... sjajno. Kako si mršava! Hoću reći... vitka. Blago tebi!

RINA: Ma daj, molim te! Što fali tvojoj liniji?

TONI: Ah, žene! Tko o čemu, one o kilaži!

EVA, ogledajući se oko sebe: Baš vam je lijepo ovdje sada.

TONI: Da. Nije nas dugo bilo.

EVA: Nekako je… drukčije.

TONI: Da. Puno je… prozračnije.

RINA: Riješili smo se nekih suvišnih stvari.

FRANKO: Rina je proučavala feng-shui i shvatila da nam je sve bilo na krivom mjestu.

RINA: Gotovo sve.

EVA: Da, čitala sam o tome nešto. Kažu, ako ti neki pogrešan predmet ili komad namještaja stoji na pogrešnom mjestu, možeš… svašta se može dogoditi.

RINA: Da, baš se svašta može dogoditi.

Trenutak nelagode.

 

FRANKO: Danas smo premjestili onu komodu.

RINA: Bila je u centru stana, a centar uvijek mora biti prazan.

EVA: Tamo se čini baš na pravom mjestu.

RINA: Takvi oštri rubovi korisni su na jugoistoku.

EVA: Stvarno? Nevjerojatno je na što sve treba paziti!

TONI: Tko bi rekao!

FRANKO: A i više nam se sviđa ovako.

RINA: Možda je i izbacimo.

EVA: Bila bi šteta. Lijepa je.

TONI: Ma ako ljude veseli, onda nije šteta.

FRANKO: Tako je. Ne treba robovati stvarima.

RINA: Eto… uđite samo!  Idem ja u kuhinju završiti ono.

FRANKO: Dajte, sjednite. Jeste li za neki aperitiv?

TONI: Ja vozim.

EVA: Pa mogu i ja voziti.

TONI: Ali onda ne možeš piti.

EVA, usiljeno se smješkajući: Ali onda ti možeš piti za oboje.

TONI: A ti onda možeš voziti za oboje, ha, ha.

 

Toni se gromoglasno se smije svojoj 'šali', što stalno čini.

 

EVA, prijekorno: Bitno je da se ti glupiraš za oboje!

FRANKO: Imamo domaću viljamovku. Može? Odlična je. Evo sad ću ja.

 

Franko ide u kuhinju. Kroz kuhinjski mliječni zid sad vidimo Rinu i Franka. Franko joj dodirne obraz. Ona dodirne njegovu ruku. Trenutak blizine.

 

TONI, nervozno: Ono da se svašta može dogoditi… to stvarno nisi trebala reći.

EVA: Mogao si ti reći nešto pametnije, pa nisi.

TONI: Reći tako nešto ljudima koji su…

 

Ulazi Franko s rakijom. Toni naglo zašuti.

 

FRANKO: Evo rakijica… Eva, da donesem tebi neki likerčić? Možda cherry?

EVA: Ne bih, ipak. Može samo obična voda.

FRANKO: Voda?

EVA: Za početak.

TONI: Opet je na dijeti, znaš kakve su žene. (Ulazi Rina s platom na kojoj je sir s maslinama.) Uvijek imaju viška onih nekoliko kila koje samo one vide. (Franko ide po vodu.)

RINA: Tko ima viška kila? Eva?

EVA, braneći se: Toni, ne izmišljaj! Nisam ni na kakvoj dijeti! Samo malo pazim, i to je sve.

RINA: Ma stvarno nema potrebe. Izgledaš super. (Vraća se Franko.) Nitko ne bi rekao da si prije tri mjeseca rodila.

Na ove riječi ukipe se i Toni i Eva. Franko zastane i pogleda prema Rini. Samo se Rina nastavi ponašati potpuno normalno, postavljajući predjelo na stol, namještajući čaše, salvete i svijeće.

 

RINA: Takooo… (Odmakne se malo i pogleda kako je aranžiran stol.) Super. Nije večera za pet, ali je zato… večera za četiri.

Svi se počnu neprirodno glasno smijati.

 

TONI: Da, fali peti!

Eva se preneraženo okrene prema njemu i mune ga laktom u rebra da nitko ne vidi.

 

RINA: Poslužite se. Idem ja donijeti glavno jelo pa onda možemo u miru jesti.

EVA: Pametno. Ja ću ti pomoći.

Rina i Eva odlaze po jelo u kuhinju. Franko i Toni šute neko vrijeme.

 

TONI: I… što voziš sad?

FRANKO: Ništa. Ne vozim još.

TONI: Dobili smo novi karavan. Fenomenalan auto.

FRANKO: Nama zbilja ne treba tako veliki auto.

TONI: Ma znam, samo kažem. (Stanka.) Ja ne mogu zamisliti život bez auta.

FRANKO: Znam. Nisam ni ja mogao.

Toni šuti. Nelagodno mu je. Franko to primijeti pa nastoji sve okrenuti na šalu.

 

FRANKO: Ali mogu ti reći da je super kad ne moraš po sat vremena tražiti parking u centru.

TONI: Ha, to ti vjerujem!

Ulaze žene, nose posude s jelom.

 

RINA: Što mu vjeruješ?

TONI: Ma ništa... muška posla!

EVA: Mmmmmm, kako ovo dobro izgleda!

TONI: Stvarno izgleda fenomenalno! To je piletina?

RINA: Ne. Puretina. (Uspravi se, pruži ruku prema jelu i teatralno ga najavljuje.) Bijelo pureće meso u provansalskom umaku zapečeno s pet vrsta povrća i mozzarelom.

EVA I TONI: Wow!

FRANKO: Evo i vina. Uz ovo odlično ide muškat Arman, poluslatko bijelo.

Rina pridržava gostima platu dok vade jelo na tanjure.

 

RINA: Ma daj, uzmi još malo. Nije to ništa jako kalorično, ne brini.

EVA: Dosta je, hvala. Lako poslije uzmem još.

TONI: Mogu ja pojesti i njezin dio. Kad već pijem za oboje…

EVA: Mogao si onda i doći za oboje!

RINA: Ljudi – navalite! Dobar tek.

SVI: Hvala. Također.

Jedu. Čuje se samo zveckanje posuđa.

 

TONI: Mmmmm, ovo je zbilja slasno.

EVA: Divno je.

FRANKO: Draga, nadmašila si samu sebe.

RINA: Mene nije bilo teško nadmašiti.

TONI: Ma daj, molim te! Pa ti si uvijek bila sjajna kuharica.

FRANKO: I ja joj to uvijek govorim.

EVA: Kod tebe smo uvijek dobro jeli.

RINA: Ali kuhanje me zabavlja samo ponekad. Kao danas, recimo.

TONI: A čuj… ni mene ne zabavlja baš uvijek prodavati aute pa to sjajno radim.

FRANKO: Ponekad smo najbolji baš u stvarima koje nas ne zabavljaju.

TONI, dvosmisleno, namigujući Evi: Ja mislim da sam ja najbolji u nečemu što me jako, jako zabavlja.

 

Glasno se cereka tražeći odobravanje na svoju dosjetku, ali čini se da njegov humor nikome baš nije po volji.

 

EVA: Daj, prestani se glupirati!

TONI: Samo provjeravam je li moja draga zadovoljna.

EVA, Franku: Tebe tvoj posao sigurno ne zabavlja.

FRANKO: A slušaj… i ružne vijesti su vijesti. Ne biramo mi što će se dogoditi.

TONI: Ma pusti ti to, tvoj posao je fenomenalan!

EVA, Toniju: Kako misliš – fenomenalan? Pa čovjek uređuje crnu kroniku!

TONI: Upravo tako. I lijepo se svaki dan, kad vidi što se sve dogodilo drugima, podsjeti da je zapravo sretan čovjek!

RINA: Zanimljivo…

EVA: Pa… može se i tako gledati.

TONI: Naravno da može. To bismo svi trebali raditi. Otvoriš lijepo novine, vidiš nema te u crnoj kronici – i sretan si. I tako svaki dan.

FRANKO, tiho, za sebe: Dok se jednog dana ne pojaviš u crnoj kronici.

RINA: Koja strategija za optimizam!

TONI: A ti, Rina?

RINA: Što ja?

 

Stanka. Trenutak neugodne tišine.

 

TONI, oprezno: Jesi li razmišljala o tome da se vratiš na posao?

EVA: Možda ne u vrtić… Možda bi mogla raditi nešto drugo?

RINA: Da, razmišljala sam o tome da radim... nešto drugo.

 

Pogleda prema Franku, a on joj uzvrati molećiv pogled dajući joj do znanja da bi radije da ne govori o tome.

 

EVA: Stvarno? Pa to je divno?

TONI: Pa da čujemo, pričaj nam!

Zvonce na vratima.

 

FRANKO: Tko je sad?

EVA: Očekujete još nekoga?

RINA: Ne. Pojma nemam tko bi mogao biti.

FRANKO: Ja ću.

EVA: Iskreno, ja bih najviše voljela da se vratiš u vrtić.

Rina šuti.

 

EVA: Otkad te nema, ja nemam s kim tamo popričati. Ni popiti kavu. Ona Dijana koja te zamijenila… Bože… to ne možeš ni zamisliti, kakva je to ženturača!

8. Samo sam malo zatečena

 

Franko se vraća s Norom, Rininom sestrom. Jedino se Rina razveselila ovom nenadanom posjetu. Toniju je vidljivo neugodno, a Eva je izvještačeno ljubazna.

 

RINA: Malena! Baš si nas lijepo iznenadila! (Grli je.)

NORA: Pa ja sam, izgleda, stigla baš na večeru!

RINA: Da, jesi. Eva i Toni su tu. Uđi, slobodno.

EVA: Da, to smo samo mi.

NORA: Pa baš mi je drago da vas vidim! (Ljubi ih oboje, Toni je u neprilici.)

RINA: Idem ti po pribor pa ćeš lijepo večerati s nama. (Izlazi.)

EVA: Ja moram na toalet. (Izlazi.)

NORA, Franku: Mogu li ja dobiti kakvo piće?

FRANKO: Naravno. Što bi popila?

NORA: Smućkaj mi neku mješavinu, neku votku s nečim. I s puno leda, molim te.

FRANKO: Stiže votka.

Toni i Nora ostaju sami.

 

TONI, tiho: Znala si da smo ovdje večeras!

NORA, vragolasto se smješka: Baš zato nisam mogla odoljeti.

TONI: Luda si!

NORA, sjedne mu u krilo: Nije li baš to ono što voliš kod mene? Opasnost? Nepredvidivost?

TONI: Ti nisi normalna! Vratit će se.

NORA, ustane i sjedne mu zdesna: Normalna? (Toni popravlja odjeću i osvrće se panično.) Biti normalan uopće nije seksi! Uostalom, žena ti je normalna, zato i trebaš mene.

TONI: Šuti, jebote!

Vraća se prvo Franko pa Rina. Rina nosi tanjur i pribor za Noru. Vadi joj jelo.

 

RINA: Evo. Još je toplo, baš si došla u pravi čas.

NORA: Ajde da i ja negdje dođem u pravi čas! Obično dođem u krivi.

RINA: Kod nas je uvijek pravi čas da dođeš.

FRANKO: Pogotovo kad nam fali peti za večeru.

TONI: Gle, zbilja – ipak imamo večeru za pet!

Ulazi Eva. Sjeda na svoje mjesto pa sad Toni sjedi između žene i ljubavnice.

 

NORA: Večera za pet?

EVA: Ja je gledam svaki dan. Imaju baš dobre recepte.

Nora ustaje i karikirano glumi neki lik iz emisije "Večera za pet".

 

NORA: Ja mislim da će Branko dobro skuhati svoju večeru. A atmosfera će sigurno biti super je on baš društven. Jedino, znate, ja ne volim šampinjone, pa mi se predjelo vjerojatno neće svidjeti. Zbog toga Branko od mene vjerojatno neće dobiti peticu. (Sjedne.) Baš slatko.

TONI: Ne znam za Branka, ali Rina zaslužuje čistu peticu.

FRANKO: Tako je – ovo je zbilja večera za pet!

NORA: Tko zna, možda Eva ne voli korabicu?

EVA: Volim!

NORA: Onda je ipak čista petica. Samo, ako je sutra na mene red, zaboravite. Ja ne znam kuhati.

FRANKO: Imaš vremena naučiti.

NORA: Ah, nije problem naučiti ako želiš naučiti.

EVA: A ti ne želiš?

NORA: Ni slučajno. Nije to za mene.

EVA, Nori: Dugo te već nismo vidjeli.

NORA: Otkad je Rina ležala u bolnici. (Neugodna tišina.) Mmmmm, Rina, ovo je divno!

FRANKO: Može sad i malo vina?

NORA: Naravno.

EVA, Nori: Što sad radiš? Ima što novoga kod tebe?

Eva je mrzovoljna. Očito joj je Nora poremetila viziju večere kakvu je ona zamislila. Toni se od silnog straha da Nora nešto krivo ne kaže zadubio u jelo na svom tanjuru.

 

NORA: Kod mene svaki dan ima nešto novo, to već postaje dosadno.

EVA: A studij? Jesi li već pri kraju?

NORA: Položila sam jučer Teorije društvenog razvoja. Za tjedan dana polažem  Osnove diplomacije kod Jurišića, i to je to.

EVA: Ta politologija… meni je to nespojivo s tobom.

NORA: Da? A što ti je spojivo sa mnom?

Nora ispod stola nogom dodiruje Tonijeve prepone. Toni se preznojava od muke.

 

EVA: Pa ne znam… možda neko umjetničko zanimanje, ili nešto na estradi.

NORA, Rini: Ej, kad smo već kod estrade… je li te zvao Maks?

Franku je vidljivo neugodno da se otvara ta tema.

 

RINA: Da, zvao je.

NORA: Stvarno? Pa to je sjajno!

FRANKO: Dajte da vam natočim. Ne želimo prazne čaše!

TONI: Maks?

EVA: Tko je Maks?

NORA: Producent.

RINA: Maks je producent.

EVA: Kakav producent?

Franko se smrkne. Slijedi ubrzan dijalog u kojem se pitanja i odgovori isprepliću i miješaju.

 

RINA: Glazbeni producent.

EVA: I zvao je tebe?

RINA: Da.

EVA: Zašto?

TONI: Da, zašto?

RINA: To je…

NORA, Rini: I što kaže? Svidjela mu se?

TONI: Tko?

EVA: Što?

NORA: Pjesma.

RINA: Pjesma.

TONI: Čija pjesma?

EVA: Koja pjesma?

RINA: Moja pjesma.

NORA: Rinina pjesma.

EVA: Rinina pjesma?

TONI, Rini: Tvoja pjesma?

RINA, iznervirano: Da, moja pjesma!

Trenutak napete tišine. Jedino Noru sve ovo zabavlja. Franko sjedi i bulji u svoju čašu s vinom. Ne sudjeluje u ovom razgovoru.

 

NORA: Snimit će je?

RINA: Mislim da hoće.

NORA: Jeeeeeee! (Diže se, optrči oko stola i ljubi sestru.) Snimit će je! (Franku.) Nije li to fenomenalno?

Franko šuti.

 

EVA: Tvoju pjesmu?

TONI: Tvoja pjesma će biti snimljena? Pa to je divno!

NORA: Nije li?

EVA: Ti si napisala tekst?

RINA: I glazbu.

EVA: I tekst i glazbu? Pa to je stvarno…

NORA: Jel' da je divno?

EVA: A tko će je izvoditi?

RINA: Izvoditi?

EVA: Pa... mislim… pjevati?

Neugodna tišina.

 

RINA: Ja.

Nora se vraća na svoje mjesto i nastavlja jesti, svi ostali su se na trenutak "zaledili".

 

EVA: Pa to je…

TONI: Ja mislim da je to… sjajno! Eva, što ti kažeš na našu prijateljicu? Ja sam baš... ponosan!

NORA: I treba!

EVA: Malo je… nekako je iznenada. Mislim, nismo to očekivali.

TONI: Ja već vidim naslovnice, plakate... (Zaneseno.) Rina... nova zvijezda na našoj estradi. Pa onako... neka lijepa fotka, Rina u nekom perju ili krznu...

EVA: Ne pretjeruj!

TONI: A, ne! Nije to pretjerivanje! Dušo, to je marketing! Zvijezde stvara dobro osmišljen marketing, puno više od talenta.

RINA: Donijet ću desert.

Rina odlazi u kuhinju. Tamo se nasloni na kuhinjski element i stavi glavu među ruke. Franko se digne i skuplja tanjure, odnosi ih u kuhinju. U kuhinji zatekne Rinu s glavom među rukama. Stoji tamo s tanjurima i ta nepomična slika njih dvoje, koju vidimo kroz stakleni kuhinjski zid, traje dok se u dnevnoj sobi vodi razgovor.

 

NORA, Evi: Nisi baš oduševljena?

EVA: Ma nije da nisam oduševljena, nego…

NORA: Nego?

EVA: Samo sam malo zatečena.

TONI: Tako je to na marketinškom bojištu. Protivnika treba iznenaditi!

EVA: Iznenađena sam, i to je sve.

TONI: Ali dušo, mi znamo da ona krasno pjeva.

EVA: Ali sad već dugo nije pjevala.

TONI: Dobro, istina je da dugo nije pjevala. Vjerojatno nije pjevala od…

NORA: Od nesreće?

 

Toni se osvrće da vidi ne dolazi li Rina. U tom trenutku Rina u kuhinji vadi sladoled iz frižidera.

 

TONI: Da.

NORA: Pjevala je. Cijelo vrijeme.

EVA: Nismo se baš nešto previše družili.

NORA: Jedino je to i radila ove zadnje tri godine. Ima već toliko novih pjesama da može slobodno snimiti album.

Ulaze Rina i Franko. Nose zdjelice sa sladoledom.

 

RINA: Sladoled je od lješnjaka. S preljevom od višanja.

TONI: E sad ćemo uz sladoled lijepo proslaviti!

TONI: Mogla bi nam je otpjevati.

Eva i Franko počinju jesti sladoled i prave se da nisu čuli što je Toni rekao.

 

EVA: Mmmmmm. Odličan je.

FRANKO: Ovaj preljev… to si sama radila?

RINA: Ne. Kupila sam gotov. I sladoled sam kupila.

EVA: Ali kako si se samo sjetila!

TONI: Ja bih je baš volio čuti.

NORA: Meni je to jedna od njezinih najljepših pjesama. (Pjevuši.) Nauči me sreći…

TONI: Otpjevat ćeš nam?

Eva mune Tonija laktom dajući mu do znanja da prestane spominjati pjesmu.

 

RINA: Možda drugi put.

FRANKO: Jedite, ljudi. Sladoled se brzo topi!

EVA: Da, ovo treba brzo pojesti! Moj Toni baš voli slatko!

TONI: Uh, stvarno volim. (Rini.) Eva je nedavno radila onu slatku roladu po tvom receptu.

EVA: I nije mi baš ispala kao tebi.

TONI: Ma daj molim te, bila je odlična! O-dli-čna! (Pokazuje na trbuh.) Uostalom, vidi se na meni da si prava majstorica!

EVA: E, sad sam ja kriva što ti imaš trbuščić!

TONI: Ne kriva – nego zaslužna! (Blentavo se smije.)

NORA, pjevuši šlager: Zar je važno tko je kriv, dok mi pričaš laži…

RINA: Ma kakav trbuščić? Pa uopće ga nemaš!

NORA: Pa valjda njegova žena bolje zna. Mi ga uvijek vidimo u odjeći.

TONI: Stari, čudim ti se da se i ti dosad već nisi udebljao! Rina stvarno odlično kuha.

FRANKO: Ma puno sam u toj redakciji. Inače...

Zvoni telefon.

 

RINA: Ja ću. To je sigurno mama.

EVA, Toniju: Čudi me da tvoja mama još ne zove.

TONI: Ne diraj lava dok… ne telefonira! (Opet uživa u svojoj dosjetci.)

RINA: Halo? Bok, mama. Ne, nisu. Da, na desertu smo. Ma super je sve. Da, puretina je dobro ispala. (Iznervirano.) Jesam, stavila sam korabicu. I Nora je ovdje. (Nora daje znakove Rini da je ne spominje, ali prekasno.) Trebaš je? Aha. Dobro onda.

Nori je naglo splasnulo raspoloženje zbog maminog poziva. Rina spusti slušalicu. Toniju zvoni mobitel.

 

TONI: Ha! Lav se probudio! (Javi se.) Halo, mama. (Digne se dalje od stola i ide u kut sobe razgovarati.)

RINA, Nori: Nije znala da si ovdje. Nisi joj rekla da ćeš doći?

NORA: Nisam više kod nje. Preselila sam se prošli tjedan.

RINA: Preselila?

NORA: Da. Kod Ane. Nisam ti imala priliku reći.

FRANKO: Pa kako ćeš...?

NORA, prekine ga: Ne brini. Radim preko student servisa. Nisam dijete.

TONI, tiho u mobitel: Jesi li probala s bočicom? Hm. Da. Shvaćam. Dobro, evo mi ćemo odmah krenuti.

EVA: Moramo ići. Žao mi je, ali stvarno moramo.

TONI: Jednostavno ga ne uspijeva uspavati.

FRANKO: Što se mora – mora se.

NORA: Dijete je dijete.

Evi je neugodno što se spominje dijete. Franko ide po kapute.

 

TONI: Nezgodno je ovako navrat-nanos.

EVA: Ali zbilja moramo…

Franko se vraća s kaputima. Gotovo da ne može sakriti koliko mu je laknulo što odlaze.

 

RINA: Ma u redu je. Do deserta smo ionako dogurali, zar ne?

TONI, pokušava sve okrenuti na šalu: Bar će vam ostati više sladoleda.

RINA: Hajde, hajde. Požurite se. Beba čeka.

TONI: Vidimo se onda…

RINA, Evi: Doći ću uskoro jedan dan vidjeti Luku.

EVA, s nelagodom: Bilo bi mi drago... zbilja.

TONI: Ponijeli smo neke fotografije, ali sad...

EVA: Sad stvarno za to nemamo vremena. Hvala za večeru... baš je bila divna.

TONI: Da, stvarno divna.

EVA: Divna, divna!

Odlaze.

9. Nije vrijedno spomena

 

Rina, Franko i Nora ostaju sami. Trenutak neugodne tišine.

 

NORA: Ja bih još sladoleda.

RINA: I ja. Franko, hoćeš i ti?

FRANKO: Ne bih.

NORA, Rini: Daj, pričaj. Što je Maks rekao? Mogu misliti kako je reagirao kad te čuo.

Franko svojim držanjem daje do znanja da ne namjerava sudjelovati u tom razgovoru. Nora i Rina vraćaju se za stol, a on sjedne na kauč, uzme upravljač i počne mijenjati programe.

 

RINA: Pa sad... ne znam baš kako je reagirao, ali očito je da mu se pjesma sviđa. Sutra idem k njemu. No dobro, pustimo sad to.

NORA: Da pustimo? Zašto? Pa to je vijest desetljeća! (Rini je neugodno zbog Frankovog držanja.) Moramo razraditi cijelu strategiju tvog velikog debija.

Franko pojačava ton na televizoru. Na televiziji je vijest o nekoj prometnoj nesreći.

 

RINA: Možeš misliti – velikog debija! Nego, kako to da si se odlučila preseliti?

NORA: Tebi to valjda ne moram objašnjavati. Jednostavno više nisam mogla s njom.

RINA: Nije mi ni jednom riječju spomenula.

NORA: Tipično. Ona spominje samo ono što joj se sviđa.

RINA: Kako je reagirala kad si joj rekla?

NORA: Rekla je: "Ionako sam jela sama, iako sam kuhala za dvoje."

RINA: Samo se pravi da joj nije stalo.

NORA: Nije me ni pokušala zadržati.

RINA: Ali je vjerojatno htjela.

NORA: Pusti to, molim te. Bilo je vrijeme da odem. Imam dvadeset i devet godina!

RINA: Dobro ti je tamo, kod Ane?

NORA: Odlično. Svrati ovih dana na kavu pa ćeš vidjeti.

RINA: Što još ima novo kod tebe?

NORA: Kod mene? Ništa senzacionalno. Pišem diplomski, volontiram u Helsinškom odboru, honorarčim preko student servisa, lobiram za posao na televiziji i imam nekog tipa.

RINA: Tipa? I ništa ne govoriš? Pričaj.

NORA: Ne zanosi se, neće biti vjenčanja.

RINA: Ma reci bar nešto.

NORA: Nije vrijedno spomena.

RINA: Pa valjda je vrijedan spomena kad ga spominješ.

NORA: Nisam baš sigurna.

RINA: Netko s faksa?

NORA: Ne. Stariji je.

RINA: Koliko stariji?

NORA: Ma ni ne znam točno.

RINA: Puno stariji?

NORA: Sestrice, nitko važan.

RINA: Ti nevažne ljude ne puštaš u svoj život.

NORA: Pa eto, njega sam pustila.

RINA: Onda valjda ima neke kvalitete.

NORA: Nisam sigurna za kvalitete. Ali ima nešto puno određenije.

RINA: Što?

NORA: Ženu. (Stanka.) I dijete.

Nelagoda se može "rezati nožem". Nora odlučuje poštedjeti sestru.

 

NORA: Idem ja sad.

RINA, tiho: Daj, svrati sutra pa ćemo u miru popričati.

Nora zgrabi svoj kaput, poljubi sestru i izlazi.

 

 

10. Ali ja se sjećam

 

Rina skuplja suđe sa stola i nosi ga u kuhinju. Franko se digne i pomaže joj.

 

FRANKO: Vas dvije... potpuno ste različite.

RINA: Ja mislim da imamo više sličnosti nego što se na prvi pogled čini.

FRANKO: Ne znam što bi to bilo. Ti si smirena, ona je divlja; ti si obzirna, ona je sebična; ti poštuješ moralne vrijednosti, ona je promiskuitetna...

RINA: Promiskuitetna?

FRANKO: Upravo ti je rekla da se ševi s oženjenim čovjekom.

RINA: Ne možemo je tek tako osuditi. Ne znamo što stoji iza cijele priče.

FRANKO: Što stoji? Nema tu velike filozofije. Stoji nečiji muž i nečiji otac. A nju to ne sprječava da ga troši!

RINA: Nju? Ona njega "troši"? A što je s njim? Njega činjenica da je nečiji muž i otac nije spriječila da ima drugu! No to je u redu, zar ne? Za njega uvijek ima neko opravdanje. Možda to da mu se žena usudila ući u četrdesete i postati starija nego što on zaslužuje? Ili možda nije htjela na brazilsku depilaciju, a on ima pravo znati kako je to?

FRANKO: Dobro koji je tebi vrag?

RINA: Koji mi je vrag? Pa eto, možda sam malo podivljala zato što si u stanju tako bezrezervno osuditi moju sestru zbog situacije o kojoj ne znaš ništa, pa čak ni je li uopće istinita.

FRANKO: Uopće ne sumnjam da je istinita. Nora je jednostavno takva.

RINA: Takva? Što znači to takva?

FRANKO: Nepromišljena i bezobzirna.

RINA: Znaš što? Ponekad zbilja poželim da sam i ja takva.

FRANKO: Što sad to znači?

RINA: Znači da joj zavidim na hrabrosti.

FRANKO: Na hrabrosti da se ševi s nečijim mužem?

RINA: Mogla sam i misliti da ćeš sve tako pojednostavniti.

FRANKO: A trebao bih zakomplicirati?

RINA: Nije sve baš tako jednostavno. Nori je puno teže nego što misliš.

FRANKO: A što, molim te, njoj nedostaje?

RINA: Prije svega majčina ljubav.

FRANKO: Koju sama odbija. Evo, vidiš kako se olako odselila.

RINA: Treba li roditeljska ljubav biti nešto za što se boriš? Nešto što pokušavaš iskamčiti? Ja imam barem neku maglovitu uspomenu na oca, ona nema čak ni to.

FRANKO: I to je opravdanje da petlja s tuđim mužem?

RINA: Ja nju ne opravdavam, samo je pokušavam razumjeti.

FRANKO: Što se tu, molim te, ima razumjeti?

RINA: Pa da, tebi je razumijevanje potpuno strana kategorija. To sam i na svojoj koži već osjetila.

FRANKO: Aha – ovo se sad sigurno odnosi na tvoju blistavu glazbenu karijeru za koju ja nemam razumijevanja.

RINA: Prestani govoriti o mojoj glazbi kao da je nešto sramotno!

FRANKO, šuti.

RINA: Ponekad mi se čini da bi puno lakše prihvatio da ti dođem i kažem da imam ljubavnika, nego to da želim snimiti album.

FRANKO: Ti si luda!

RINA: Možda i jesam, ali to nije daleko od istine. Da imam ljubavnika, mogao bi me optužiti da sam promiskuitetna. Da sam kurva. Ovako... što mi možeš reći? To što činim, nije dovoljno odvratno za optužbe.

FRANKO: E sad mi je stvarno dosta! Ne moram to slušati! (Krene prema vratima.)

RINA: Znači, razgovaramo samo ako govorim ono što želiš čuti? Ako se malo potrudim oko toga, mogli bismo možda čak završiti u krevetu?

FRANKO, vraća se: Što bi to sad trebalo značiti?

RINA: Ne pravi se lud! Kad si me zadnji put dodirnuo?

FRANKO: Kakve to sad ima veze?

RINA: Reci. Kad?

FRANKO: Što ja znam? Ne vodim evidenciju o našem seksualnom životu!

RINA: Da je malo učestaliji, ne bi ti trebala evidencija. Sjećao bi se.

FRANKO: S tobom se više ne da razgovarati.

RINA: Problem je u tome što ti ne želiš razgovarati!

FRANKO: Stvarno više nisi normalna.

RINA: Nisam normalna? Nevjerojatno je što ti sve služi kao dokaz mog ludila! Sad će još ispasti da je i to što želim spavati s vlastitim mužem poremećeno!

FRANKO: Rina...

RINA: Ne sjećaš se. Ali ja se sjećam. Zadnji smo put vodili ljubav prije četrdeset i dva dana.

FRANKO, šuti.

RINA: Bilo je to one večeri kad sam ti, nakon večere, pjevala svoju novu pjesmu.

Franko šuti.

 

RINA: "Nauči me sreći". Svidjela ti se. Rekao si da ćeš me učiti sreći ispočetka. Grlio si me skoro kao nekad. Kao prije... nesreće. Kasnije, dok smo ležali zagrljeni, rekla sam ti da ću tu pjesmu ponuditi nekome, da bih je voljela snimiti. Osjetila sam kako se tvoje tijelo odjednom povuklo. Kako je zagrljaj popustio. Tad sam još mogla misliti da sam tu tvoju neverbalnu reakciju izmislila, ali evo... četrdeset i dva dana, koliko je otad prošlo, ti me nisi ni dotaknuo.

Stanka.

 

FRANKO: Idem spavati.

RINA: Laku noć, Franko.

Franko odlazi.

 

 

11. Riječi za spas

 

Rina dođe do stola s namjerom da pokupi preostalo suđe, ali odustaje i ostavlja sve na stolu.

Počinje nježna glazba. Rina dolazi do prozora i gleda  vani u noć, leđima okrenuta publici. Prostor se polako zatamnjuje i začuje se Rinin glas. Dok slušamo početak njezine pjesme, scena se potpuno zatamni, a njezin glas i glazba i dalje dominiraju prostorom.

 

RINA, pjeva:

Možda je ova noć dobra za dodire,

možda je ova noć za nas.

Možda se šutnje u nama umore

pa nađemo riječi za spas.

 

Možda će biti kao da nikada

Praznine nije ni bilo tu,

možda još nada u nama prevlada,

možda još nije pošlo po zlu.

 

Neka me noćas tvoja ljubav dotakne

tvoj dodir nek' me iz sna probudi

nek' ti se srce natrag mome primakne

da ne poludi kad me izgubi.

 

Kad nas izgubi…

 

12. Iskustvo, a ne samo nos

 

Kad se scena osvijetli, Rina pjeva i svira nastavak iste pjesme, ali pred producentom Maksom i njegovom asistenticom Žanom.

RINA, pjeva:

 

Sjeti se riječi što smo ih šutjeli

kad sve se znalo i bez njih

i još ne priznaj da nismo uspjeli,

da nismo ništa bolji od svih.

 

Neka te noćas moja ljubav dotakne,

moj dodir nek' te iz sna probudim

nek' mi se srce natrag tvome primakne

Da ne poludi kad te izgubi.

 

Kad nas izgubi…

Kad Rina završi, Žana spontano počne pljeskati. Maks i dalje samo stoji i šuti. Žana je u neprilici jer sad više nije sigurna je li trebala pljeskati.

 

MAKS: Rina…

Napeta tišina. Ni Rina ni Žana ne mogu predvidjeti Maksovu reakciju jer mu je izraz lica neutralan.

 

RINA: Da?

MAKS: Reći ću samo jedno.

Rina šuti. Napeto iščekivanje.

 

MAKS: Gdje si bila dosad, jebote?

ŽANA: Da, gdje si bila… jebote?

Maks strogo pogleda Žanu.

 

MAKS: Taj tvoj mekani glas, ta pritajena senzualnost… to je nešto sasvim novo na našoj glazbenoj sceni. Rina…

RINA: Da?

MAKS: Jebeno si dobra. (Rini je neugodno.) Nemoj mi se sad tu crvenjeti. Nema bolje riječi za to što hoću reći.

RINA: Pa dobro. Hvala.

MAKS: Daj mi refren one pjesme sa snimke.

RINA: "Nauči me sreći"?

MAKS: Whatever…

RINA, pjeva:

Nauči me sreći,

premalo je to što znam,

povedi me dalje,

ima još više, osjećam.

 

Pokaži mi opet

da to nije gotovo,

nauči me sreći

svakog dana ponovo,

svakog dana ponovo.

 

 

MAKS, zaneseno: Mrak!

ŽANA: Mrak.

RINA: Hvala.

MAKS: Znaš li ti koliko si dobra, Rina?

RINA: Nemam baš neki osjećaj.

MAKS: Oni koji imaju osjećaj da su dobri, obično nisu. Tako ti je to.

RINA: Valjda.

MAKS: Ne valjda, nego sigurno. Vjeruj meni, ja znam.

ŽANA: Maks ima nos za te stvari.

MAKS: Iskustvo, bejbi. Iskustvo, a ne samo nos!

ŽANA: Onda iskustvo. I nos.

MAKS: Slušaj… koliko imaš tih svojih pjesama?

RINA: Desetak, petnaest možda.

ŽANA: Pa to je cijeli album!

RINA: Pitanje je koliko su dobre.

MAKS, zaneseno: Izbacit ćemo prvo singl! Davat ćemo im na kapaljku!

RINA: Mislite?

MAKS: Srce, nemoj mi govoriti "vi". (Vadi mobitel iz džepa i zove nekoga.) Mi smo tim. Tim! I to pobjednički tim! (Udalji se malo s mobitelom.)

ŽANA: Maks je super. (Rina šuti.) Učinit će te zvijezdom.

RINA: Ma daj, Ana… zvijezdom…

ŽANA: Žana.

RINA: Žana?

ŽANA: Dodala sam "ž".

RINA: Ž?

ŽANA: Ž.

RINA: Aha.

ŽANA: Ana je bilo previše obično. U šoubizu to ne prolazi. Žana – e to je već nešto! Odnosno netko. (Stanka.) Ali tvoje ime je super. Zvjezdano je. Ne trebaš ga mijenjati.

RINA: Nadam se.

ŽANA: Koliko ja znam, na našoj glazbenoj sceni, a i šire, nema ni jedne Rine.

Dok Maks razgovara na telefon, između njegovih rečenica odvija se paralelni dijalog između Žane i Rine.

 

MAKS: Halo? Hej, Frenki. Pa gdje si, stari? What's up? Sve ok? Čuj… daj mi reci, kad ti je studio free? Tek drugi tjedan? Shit! Ma ne, imam nešto novo. Čut ćeš, stari. Senzacija. Ma ok, mi ćemo dotad sredit aranžman. Je li Fredi slobodan? Ostavi mi termin, obavezno. Ok, stari. Javi. Bok.

 

ŽANA: Moram ti reći da je Nora super cimerica!

RINA: Rekla mi je da se preselila k tebi. Kod mame baš... nije sve najbolje funkcioniralo.

ŽANA: A čuj... to je prirodno. Misliš da bih ja mogla sa svojim starcima živjeti u zajednici? Katastrofa!

RINA: Sinoć je baš bila kod mene.

ŽANA: A da? Znaš li ti tko je tajanstveni frajer?

RINA: Ne. Znam samo da postoji.

ŽANA: Ima nekoga, ali ne želi ništa reći.

RINA: Reći će nam kad bude htjela. Znaš nju.

MAKS: Žana, nazovi za pet minuta Frenkija, dat će ti termin za studio pa mi javi na mobitel. Rina i ja idemo na piće.

RINA: Ma nema potrebe.

MAKS: Srce, ima potrebe! Moramo napraviti plan. Osmisliti strategiju, marketing, PR, sve.

ŽANA: Gdje ćete biti? Doći ću i ja čim ovo obavim.

MAKS: Ne moraš. Brzo se vraćam.

Žana je razočarana. Maks uzme Rinu pod ruku i odlazi.

13. To još nismo imali

Maks i Rina odlaze "u kafić". Ovdje se može iskoristiti stakleni zid kuhinje Rininog i Frankovog stana. Rina i Maks sjede u kafiću, kao u nijemom filmu, i razgovaraju. Rina sjedi mirno, a Maks se razmahuje širokim gestama.

Dok traje prizor "kafića", Franko ulazi u svoj ured, odnosno redakciju. Zvoni telefon. Franko se javlja.

 

FRANKO: Da? Gdje? Žicom od gudala? To još nismo imali. Zna li se identitet zadavljenog?

Ulazi netko, u prolazu ostavlja tekst na Frankovom stolu.

 

FRANKO: Čovječe, ne dolazi u obzir da objavimo poluinformaciju. Provjeri to, još smo sat vremena u prijelomu.

Opet netko ulazi, ostavlja nešto na stolu. Dok se događa prizor u redakciji, cijelo vrijeme vidimo Maksa i Rinu iza stakla.

 

FRANKO: Ako ne znamo sve, idemo s tim sutra. Danas imamo pljačku i ranjavanje, to je već na stranici. Da. Fotke stižu svaki čas, Miro je na terenu. Dobro, javi mi svakako. Za sat vremena je kasno, čekamo te još pola sata.

Franko spusti slušalicu. Telefon odmah opet zazvoni.

 

FRANKO: Da? Ne, nikako. Ako nemamo bolju fotku, onda bolje bez nje. Moram vidjeti to. Čekaj, ne šalji još na film, dolazim.

Odlazi.

14. Uzmi ili ostavi

 

Rina i Maks izlaze iz kafića.

 

MAKS: Zamisli, srce, tvoj singl je vani, song se vrti, a po cijelom gradu plakati – ti u gomili perja, mislim, jesi naked, al niš' se ne vidi, onak' full seksi fotka, a ispod tvojim rukopisom piše: "Nauči me sreći". Ha?

RINA: Maks, nisam to tako zamišljala.

MAKS: Gle, srce… tak ti to funkcionira vani, u džungli. Kad malo razmisliš, skužiš da je tajna dobrog marketinga – u čemu?

RINA: U čemu?

MAKS: Pa u seksu, srce! U seksu! Ili barem u aluziji na seks!

RINA: Moje pjesme nemaju veze s tim.

MAKS: Samo ti sve prepusti meni. Make over, styling, cover… sve. Ti samo trebaš pjevat'. I biti lijepa, naravno.

RINA: Maks, to ne dolazi u obzir.

MAKS: Kako to misliš?

RINA: Ili ću to učiniti na svoj način, ili neću uopće.

MAKS: Baby, poslušaj me…

RINA: Uzmi ili ostavi. Ja nemam što izgubiti. I ne zovi me baby.

Maks šuti, češka se po glavi.

 

RINA: Javi mi što si odlučio.

Odlazi.

15. Zubić-vila

 

Prijašnji Frankov ured sad je Tonijev. Toni je zavaljen u naslonjač i razgovara s Evom na telefon.

TONI: Ma daj, ljubavi, jesi sigurna? Zub? Zubić? Pa to treba večeras proslaviti! Mmmmm… sarmica? Volim tvoju sarmicu, zubić-vilo. Nego... vjerojatno ću doći kasno, imam poslovnu večeru s generalnim iz Hyundaija.

Ulazi Nora. Toni mijenja ton.

 

TONI: Da… dobro. Moram ići sad. Posao. Čujemo se kasnije.

Nora mu prilazi izazovno se njišući u bokovima. Nema dijaloga, samo govor tijela. Nora ga opkorači i sjedne mu u krilo, a on je podigne na sebe i nosi sa scene.

 

 

16. Bila si u sedmom nebu

 

Dok se negdje u pozadini događa seks između Tonija i Nore, Eva gura kolica ispred scene koja se za to vrijeme pretvara u Rininu i Frankovu dnevnu sobu. Ima držanje ponosne majke koja jedva čeka da sretne nekog poznatog kome može pokazati svog dječačića. Nailazi Nada. Nosi košaru iz koje viri povrće. Zamišljena je i ne vidi Evu, ali Eva je zove.

 

EVA: Nado! Nado!

NADA: O, Evica, pa to si ti! Pa je li to tvoj Lukić? (Nadvija se nad kolica i počinje gugutati.) Guci-guci, gili-gili! Mukica malena, gle kako je sladak! Mrvica bubasta micasta bebasta! Njonji-njonji!

EVA: Tiše, probudit ćete ga!

NADA: Oh, oprosti. Jednostavno se raspametim kad vidim ovako slatku malenu bebicu.

EVA, razdragano: A tko se ne bi raspametio?

NADA: Bože... kako je to sve lijepo. Kako si ti sretna! Sjećam se, kad ste ti i Rina išle u gimnaziju, i kad si dolazila kod nas prespavati... bila si strašno zaljubljena... sjećaš se?

EVA: Uh, to je zbilja bilo davno.

NADA: Ali ja se sjećam. Bila si u sedmom nebu. Samo si brbljala o njemu. Moj Toni ovo, moj Toni ono...

EVA: To nije bio Toni.

NADA: Nije?

EVA: Bio je Mladen.

NADA: No dobro, ali Toni je došao poslije.

EVA: Prije četiri godine.

NADA: Da. A vidi vas sad! I tako slatku bebicu imate! Kako je sve lijepo završilo!

EVA: Bili smo sinoć kod Rine i Franka.

NADA: Znam! Je li bila dobra večera?

EVA: Ma sjajna! Rina je super sve napravila.

NADA: Rekla sam joj: Moraš staviti korabicu! Korabica toj puretini daje jedan poseban štih.

EVA: Stavila je korabicu.

NADA: Onda je sigurno bilo super.

EVA: Bilo je. Stvarno smo divno jeli.

NADA: Lijepo je što ste došli. Da nisu sami uvijek.

EVA: Došla je i Nora.

NADA: Znam. Ta mala… (Stanka.) Je li vam pjevala?

EVA: Tko? Nora?

NADA: Ma ne, Rina.

EVA: Nije. Ali Nora je spomenula...

NADA: To s tim pjevanjem… (Naglo mijenja temu.) Joj, kako je divno pjevala ona Stela u "Happy endu"! Gledala si?

EVA: Nisam.

NADA: Nisi? Ja ti to ne propuštam. Sinoć je bilo fenomenalno! Zamisli, čovjek je ostavio karticu u bankomatu. Žena dođe poslije njega, nađe karticu, vidi ime, potraži broj u imeniku, nazove ga, nađu se da mu vrati karticu… i, eno, danas imaju troje djece!

EVA: Baš lijepo.

NADA: Da lijepo? Pa to je pravi pravcati happy end!

EVA: Nado… Rina još ide kod onog psihijatra?

NADA: Psihijatra? U, dobro si me sjetila! Moram se požuriti. Rina sigurno čeka da joj donesem povrće, a ja se s tobom tu zapričala. (Nagne se nad kolica.) Pajki, muci-buci maleni!

Odlaze.

 

 

17. Pitam te za melodiju

 

Nada ulazi u Rininu i Frankovu dnevnu sobu. Nosi košaru s povrćem koju je imala i maloprije, u sceni s Evom na ulici. Stane nasred sobe s tom košarom i duboko uzdahne. U taj čas u sobu izvana ulazi Rina. I ona nosi košaru s povrćem. Rina gleda u njezinu košaru i želi nešto reći, ali bespomoćno odustaje.

NADA, uzima joj košaru iz ruke: Daj mami. Mama će to odnijeti u kuhinju.

RINA: Molim te, prestani govoriti o sebi u trećem licu!

NADA: Ah, uvijek zaboravim! (Nosi košare u kuhinju i nastavlja govoriti..) Kad si bila mala, obožavala si da ti govorim kao da sam netko treći.

RINA: Znam, ali u međuvremenu sam odrasla.

Rina sjeda za klavir (ili uzima gitaru) i počinje svirati neku melodiju.

 

NADA, ignorirajući Rinino sviranje: I o sebi si govorila tako. Bila si užasno slatka dok još nisi znala reći "r": "Mama, Jina je gladna"; "Jina sad ide pajkiti". Tvoj otac stalno te vodio u šetnju glavnom ulicom i onda bi mi poslije prepričavao kako bi ti, svaki put kad ste sreli nekoga poznatog, rekla: "Dobaj dan, ja sam Jina."

Rina i dalje svira.

 

NADA: Bio je strašno ponosan na tebe.

RINA: Ne sjećam se toga.

NADA: Čega? Da ste šetali?

RINA, ne prestajući svirati: Ni toga, a ni puno drugih stvari koje mi pričaš o njemu.

NADA: Bila si mala.

RINA: Sjećam se njegovih velikih cipela u hodniku.

NADA: Da, posvuda ih je ostavljao.

RINA: Zbog nečega sam se bojala tih cipela.

NADA: Rinice, pa bila si majušna. Plašilo te sve što je veliko.

RINA: Voljela bih da postoji neki grob na koji mogu otići, neko mjesto gdje bih imala osjećaj da sam imala oca.

NADA: I meni to nedostaje. Ali on je želio...

RINA: ...da njegov pepeo prospeš u onoj uvali gdje ste se upoznali. Nije li malo sebična ta romantika?

NADA: Sebična? Rinice, otac ti je bio divan čovjek. Bili smo divan par. Divna obitelj.

RINA: Stalno to govoriš. A nemamo čak ni jednu fotografiju koja dočarava tu veliku sreću.

NADA: A što možemo kad je sve izgorjelo u onom požaru u staroj kući.

RINA: Ne sjećam se stare kuće.

NADA: Ma to nije ni važno. Uspomene se ionako čuvaju u srcu, a ne u kutijama.

RINA: Da, ako ih imaš.

Rina i dalje svira.

 

RINA: Sviđa li ti se?

NADA: Sviđa li mi se?

RINA: Melodija.

NADA: Aha, to. Dobro si me sjetila... danas imaš dogovoreno kod doktora Milasa?

RINA: Kakve to veze ima s melodijom?

NADA: Imaš li?

RINA: Pitam te za melodiju.

NADA: Nemoj propustiti termin, molim te.

RINA, naglo prestane svirati: Mama... zašto mi nisi rekla da se Nora odselila?

NADA: U koliko sati moraš biti tamo, u ordinaciji?

RINA: Zašto si mi to prešutjela?

Nada ugleda fotografiju Rine i Franka na komodi.

 

NADA: Joj, kako vam je ovo lijepa fotografija! Baš je krasna. Bože, kako ste vas dvoje sretni! Ovako sam se i ja jednom bila slikala s tvojim tatom. Baš ovako.

18. Ta žena će me dotući

 

Zvonce na vratima. Rina ide otvoriti. Ulazi Nora. Nada se uznemiri zbog njezina dolaska.

 

NORA: Bok, mama.

NADA, suzdržano: Bok. (Rini.) A ja bih sad mogla spremiti ručak, ha Rinice?

RINA: Mogle bismo lijepo jesti zajedno, sve tri. Kao nekad.

Nadi se ta ideja ne sviđa.

 

NADA: A Franko? Valjda ćemo njega čekati. Nora sigurno nema toliko vremena.

Ode u kuhinju.

 

NORA: Ta žena će me dotući.

RINA: Mislim da je ljuta jer si se odselila.

NORA: Ne. Samo me, kao i obično, ne podnosi.

RINA: Nemoj tako.

NORA: Ali kad je tako. Ja sam višak u njezinoj predodžbi o savršenstvu.

RINA: Malena...

NORA: Pusti to. Beznadno je. Kako je bilo kod Maksa?

RINA: Ne znam ni sama. Maks me doživljava na malo... specifičan način.

NORA, smije se: Ali, vjeruj mi, ta njegova pompozna patetika je bezazlena.

RINA: Nadam se. Jer on bi me najradije svukao, ogrnuo u malo perja i čipkastog rublja i potrudio se da svaki moj stih zvuči kao aluzija na seks.

NORA: Ma dobro, ali na kraju ipak ti odlučuješ.

RINA: To sam mu i rekla. (Tiho.) Nego, reci mi o tom svom...

NORA: Ne isplati se. Neće potrajati.

RINA: Ostavljaš ga?

NORA: Prije ili kasnije.

RINA: Zbilja je oženjen?

NORA: Oženjeniji ne može biti.

RINA: Kako se uopće dogodilo?

NORA: Zbog sata.

RINA: Sata?

NORA: Uvijek sam se palila na prave, muške, velike... jebačke satove.

RINA: Ma daj, Nora...

NORA: Ozbiljno. Ti nemaš neki takav fetiš?

RINA: Daj se uozbilji. Reci mi što se dogodilo. Gdje si ga upoznala?

NORA: Žana je kupovala auto i ja sam išla s njom. Sat je bio tako impresivan da nisam ni primijetila da ima prsten.

RINA: I on je kupovao auto?

NORA: On ga je prodavao.

RINA: Nije ti rekao da je oženjen?

NORA: Ma znala sam već od prije.

RINA: I prije si ga poznavala?

NORA: Površno. I tako... pozvao me na piće. Pa na još jedno. Pa na večeru. I ja sam se odlučila spetljati s njim.

RINA: Odlučila?

NORA: Da. Bila je to kombinacija bunta protiv društvenih normi i potrebe da imam nekoga uz koga neću morati strepiti da će me zaprositi.

RINA: Zaljubila si se?

NORA: Ah, ljubav... "Još bi nam se mogla desiti ljubav. Desiti, velim, ali ja ne znam da li da je želim ili ne želim."

RINA: Znači, zaljubila si se.

NORA: Ti si nepopravljiva romantičarka. Još ti nije postalo jasno da na ovom svijetu ljubavi jednostavno – nema?

Nada dolazi iz kuhinje.

 

NADA: Idem ja sad, Rinice.

NORA: Vidiš? To sam ti htjela reći. (Podsmješljivo.) Ljubav...

RINA, Nadi: Zašto tako naglo? Rekla si da ćeš ostati.

NADA: Ma sjetila sam se....

NORA: Sjetila se da me ne podnosi.

Nada uopće ne reagira na Norine primjedbe. Ponaša se kao da ona i nije u prostoriji.

 

NADA: Propustit ću reprizu "Happy enda".

NORA: To bi bilo strašno. Puno strašnije od propuštanja razgovora s kćerima.

Nada oblači kaput, ne reagira na Norine zajedljive primjedbe.

 

NADA: I molim te, pazi da ne zakasniš kod doktora.

RINA: Neću zakasniti.

NORA: Najvažnije je u životu znati postaviti prioritete.

NADA: Idem sad, čujemo se.

NORA, ironično: Imaš li uopće moj broj, mamice?

Nada izlazi.

 

RINA: Nikad to neću shvatiti.

NORA: Znaš što je zanimljivo?

RINA: Što?

NORA: Da od svih tih slučajeva u našoj obitelji – ti ideš psihijatru! (Rina se smije.) Ozbiljno. A zapravo si ti jedina među nama koja je potpuno normalna.

RINA: Nisam baš sigurna da je to kompliment.

NORA: Uvijek si imala problema s komplimentima.

RINA: Jesam?

NORA: Pa da. Netko ti kaže, na primjer, da predivno pjevaš, a ti se počneš ispričavati.

RINA: Možda jednostavno ne mislim da sam baš toliko dobra.

NORA: Od svega što dobro radiš, to radiš najbolje.

RINA: Istina je da u tome najviše uživam.

NORA: Sjećam se kako si mi, dok smo bile male, pjevala kad bi mama otišla na posao. Mislila sam: To je moja seka! I bila sam ljubomorna zbog pomisli da ćeš jednog dana pjevati i drugima, a ne samo meni.

RINA: Stvarno?

NORA: Da. Bila sam uvjerena kako ćeš postati slavna, i bojala sam se da ćeš me onda zbog toga napustiti.

RINA: Ha, ha – slavna!

NORA: Eto vidiš, još uvijek nisi svjesna toga koliko si dobra.

RINA: Danas barem pokušavam to otkriti.

NORA: Franko baš nije sretan zbog toga, zar ne?

RINA: Nije.

NORA: To je sinoć bilo tako očito.

19. Ni ja, zbilja

 

Ulazi Franko.

NORA, gleda na sat: Psihijatar. Moraš ići.

RINA: Da, uskoro.

Franko bez riječi ide prema kuhinji. Nora ustaje.

 

NORA: Možda tamo, na seansi, otkriješ da si izmislila da imaš sestru.

RINA: Malena, da te nema, trebalo bi te izmisliti.

NORA: Kad te dvije osobe u razmaku od nekoliko minuta ni ne pozdrave, počneš se pitati postojiš li uopće.

RINA: Mene pozdravljaju, pa se pitam to isto.

Zagrle se.

 

RINA: Volim te, malena.

NORA: Znam. I ja volim tebe.

Nora poljubi Rinu i izlazi. Franko se vraća.

 

FRANKO: Mogu te otpratiti kod doktora Milasa.

RINA: Zato si došao?

Franko šuti.

 

RINA: Ostavio si svoj važan posao samo zbog toga da provjeriš jesam li otišla na terapiju?

Franko šuti.

 

RINA: Jutros si mi bio daleko potrebniji.

FRANKO: Želiš li da idem s tobom ili ne?

RINA: Kako si spavao noćas?

FRANKO: Ne znam zašto sam uopće dolazio.

RINA: Ni ja, zbilja.

Franko ljutito izlazi i zalupi vratima.

 

20. Trebali ste me vidjeti prije

 

Rina sjedi na kauču kod dr. Milasa. On sjedi u fotelji.

 

RINA: Nije me ni pitao što je bilo na sastanku s producentom.

Dr. MILAS: Ništa?

RINA: Ništa. Jednostavno ga je prešutio. Kao što prešućuje sve što bi moglo unijeti bilo kakav višak emocija u naš dijalog.

Dr. MILAS: A vas to ljuti?

RINA: Ne ljuti me, nego rastužuje.

Dr. MILAS: Što vas najviše rastužuje u takvoj situaciji?

RINA: Osjećaj da me doživljava pogrešno, da me ignorira, da ne prihvaća moj način izlaska iz tog vakuuma u kojem se oboje već više od tri godine bespomoćno koprcamo.

Dr. MILAS: Mislite da vas ne poznaje dovoljno dobro?

RINA: Kao da me ne želi poznavati. Želi me u nekoj svojoj… verziji.

Dr. MILAS: U verziji koja nije nalik na vas?

RINA: Vidite… kad smo se upoznali, pozivao me k sebi na večere. Nikad nismo išli jesti van, u restorane. Znate zašto?

Dr. MILAS: Recite.

RINA: Jer mu u restoranima ne bih mogla pjevati. (Stanka.) Spremio bi večeru, i onda bi nakon jela uvijek tražio da mu pjevam. Sjedio bi pored mene s čašom vina u ruci i slušao me s obožavanjem. I ne samo to. Znao je snimati te moje nastupe. (Stanka.) Govorio je kako mu moj glas, moje pjesme, nedostaju kad odem i kako ih često preslušava kad je sam. Kako ga moj glas liječi, uspavljuje, kako se voli buditi uz njega ujutro.

Dr. MILAS: I sad se, na neki način, osjećate prevarenom?

RINA: Te moje pjesme, kad se sad sjetim tog razdoblja, bile su moj najjači adut. Moje najubojitije zavodničko oružje. Danas nas to isto oružje ubija.

Dr. MILAS: Što mislite, što je vašem suprugu danas najvažnije?

RINA: Ne razumijem to, doktore.

Dr. MILAS: Što ne razumijete?

RINA: Moje pjesme, moji snovi. (Smije se.) Šala. Uvijek imam te asocijacije na poznate naslove. Recimo... O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi? Ima li nade za nas? Dobar dan, tugo. Bacila je sve niz rijeku.... Gdje smo ono stali?

Dr. MILAS: Pričali smo o tome što mislite da je vašem suprugu danas najvažnije.

RINA: Da, i ja sam rekla da to ne razumijem.

Dr. MILAS: Što ne razumijete?

RINA: Kod mene je najviše volio dvije stvari – moje pjesme i način na koji baratam riječima. Kad nisam pjevala, onda sam mu pričala. Zavodila ga riječima. Malim, probranim metaforama tipa "mentalna higijena", "duhovna menstruacija", "emocionalni imunitet"... Ponekad sam imala osjećaj da me nagovara na govorenje samo zbog toga što je znao da ću prije ili kasnije izgovoriti nešto takvo. Vrebao je te trenutke moje literarne nastranosti.

Dr. MILAS: A danas?

RINA: Danas ga baš to izbezumljuje. Najvažniji dijelovi mene postali su višak.

Dr. MILAS: Slutite li što bi mogao biti uzrok toj promjeni?

RINA: Slutim li? Evo – u tome je problem! Zašto drugi očekuju da slutimo što misle? Da nagađamo, da pretpostavljamo? Zar je tako teško jednostavno reći ono što nam se mota po mislima?

Dr. MILAS: Mnogima je to teško.

RINA: Koliko bilo koji razgovor uopće ima smisla ako se svede na prešućivanje onoga što je bitno?

Doktor šuti.

 

RINA: Zamaraju me ti lažni razgovori.

Dr. MILAS: S vašim suprugom?

RINA: S njim najviše.

Dr. MILAS: I prije ste prešućivali bitne stvari?

RINA: Mislite prije nesreće?

Dr. MILAS: Da.

RINA: Ne možemo baš za sve kriviti nesreću.

Dr. MILAS: Mislite li da bi ranije, prije nesreće, Franko podržao vaše glazbene ambicije?

RINA: Ne znam. Nisam ih imala.

Dr. MILAS: Nikad?

RINA: Ili ih se nisam usudila imati. Možda se tek u kriznim situacijama najjače uhvatimo za ono što doista jesmo.

Dr. MILAS: Mislite da ste bježali od vlastitih ambicija?

RINA: Možda mi je jednostavno nedostajalo hrabrosti.

Dr. MILAS: Hrabrosti za javni nastup?

RINA: Ma ne. Hrabrosti da budem ono što jesam. Ljubav nam često pobrka račune sa samim sobom.

Dr. MILAS: Objasnite mi to.

RINA: Kad se osjećamo voljeno, bojimo se to pokvariti.

Dr. MILAS: Pokvariti – čime?

RINA: Sobom. Ili nekim dijelovima sebe za koje mislimo da ih drugi neće voljeti.

Dr. MILAS: Ali rekli ste da je Franko upravo taj dio vas najviše volio.

RINA: Ne govorim sad toliko o njemu, koliko o svojoj majci. Evo, moja sestra je najbolji primjer. Zbog nedostatka ljubavi ona je uvijek imala hrabrosti biti ono što jest. Jednostavno – nije imala što izgubiti. A ja... meni treba hrabrosti da se predomislim oko omiljene boje.

Dr. MILAS: Meni se čini da vam hrabrosti ne nedostaje.

RINA: Trebali ste me vidjeti prije.

Dr. MILAS: Prije nesreće?

RINA: Da. Prije nisam bila baš tako hrabra. Kad proživiš takav gubitak, sve dobije drugu dimenziju. Upoznaš posve drugu vrstu ravnodušnosti.

Dr. MILAS: Recite mi nešto o toj ravnodušnosti.

RINA: Shvatiš da će te, prije ili kasnije, svi drugi napustiti, ili ćeš ti napustiti njih. Da si sâm zapravo jedina osoba koja s tobom provodi cijeli tvoj život.

Dr. MILAS: I to onda ohrabruje?

RINA: Na neki način. Misliš da ne možeš izgubiti više od toga što si već izgubio.

Dr. MILAS: Vaš suprug je jednako toliko izgubio.

RINA: Ali mogao bi izgubiti još i više.

Dr. MILAS: Vas? (Stanka.) Mislite da vas gubi?

RINA: Više se čini kao da me se odriče nego kao da me gubi.

Dr. MILAS: Osjećate li se vi kao da nešto gubite?

RINA: Vidite... ponekad mislim da sam pola svog života potrošila nagovarajući druge na vedrinu. Bezuspješno.

Dr. MILAS: Na koga točno mislite?

RINA: Na Noru, koju je trebalo razvedriti jer je mama bila stroga prema njoj. Na mamu, koju je trebalo razvedriti jer je tata umro i jer je ostala sama s nama. Na Franka, koji se od prvog dana hranio tom vedrinom jer je sve oko nas tako mračno, teško i crno kao njegova crna kronika. Čak i nakon nesreće, kad sam se raspadala od tuge, više sam brinula o tome kako je drugima. I ono čega sam se najviše bojala, bilo je baš to – da ću zauvijek izgubiti tu svoju vedrinu, optimizam, sposobnost da život promatram kao priliku a ne kao poteškoću.

Dr. MILAS: Što mislite, jeste li to izgubili?

RINA: Nisam. Sasvim sigurno nisam. Ali to ne znači da se ne osjećam poraženo.

Dr. MILAS: Poraženo – zbog čega?

RINA: Zbog činjenice da nikoga oko sebe nisam uspjela nagovoriti na optimizam. Shvatila sam da je to nemoguće.

Dr. MILAS: Smatrate to svojim osobnim neuspjehom?

RINA: Više ne. Ali neko vrijeme mi se tako činilo. Dok nisam shvatila da oni koji to ne nose u sebi ne mogu to ni usvojiti. I ne samo to.

Dr. MILAS: Što još?

RINA: Ne samo da ne mogu primiti tuđu vedrinu, nego im ona postane teret. Kao što je moja vedrina teret mojoj majci. I Franku. Oni jednostavno život ne doživljavaju na taj način, i onda ih smeta kad im netko to pokušava nametnuti. To je jednostavno tako. Neki se ljudi najudobnije osjećaju u svom mraku, i kad ih netko pokušava izvući na svjetlo, oni to doživljavaju kao uznemiravanje.

Dr. MILAS: Zamjerate im to?

RINA: Više ne. Ni ja ne volim kad mi netko nameće svoj način gledanja na stvari. Naučila sam to prihvatiti. Jednako kao i sve drugo što se dogodilo.

Dr. MILAS: Mislite i na nesreću?

RINA: Da. Čak i na nesreću. Naravno da boli. I uvijek će boljeti, bez obzira koliko vremena prošlo. Pokušavam gledati na tu bol kao na nešto što me izgradilo, možda čak i promijenilo nabolje. Ne želim reći da u toj boli ima nešto dobro, nego da ja iz nje to pokušavam izvući. Mislite li da je to loše?

Dr. MILAS: Ne. Nikako.

RINA: Kako biste to nazvali?

Dr. MILAS: Što kako bih nazvao?

RINA: Taj moj emocionalni trik.

Dr. MILAS: To nije trik, to je osobina.

RINA: Ima li ime?

Dr. MILAS: Snaga. Sposobnost suočavanja sa životnim teškoćama.

RINA: To je, dakle, moja dijagnoza?

Dr. MILAS, smiješeći se: Da. Neizlječiva.

RINA: Priznajte.

Dr. MILAS: Što da priznam?

RINA: Da volite razgovarati sa mnom.

Dr. MILAS, osmjehujući se: Sad više ne mogu. Vrijeme nam je isteklo.

 

 

21. Vidiš kako ti to lijepo pomaže

Mama gleda TV kod Rine. Na televiziji je emisija "Happy end". Čuje se uvodna pjesma.

VODITELJ: Recite nam, gospođice Anić, kako ste se osjećali kad ste ustanovili da vam je nestao novčanik sa svim dokumentima? I, ne zaboravimo, s pozamašnom sumom novca?

Gđica ANIĆ: A što da vam kažem? Možete misliti.

VODITELJ: Ukratko... kao da su vam sve lađe potonule, zar ne?

Gđica ANIĆ: Baš tako!

VODITELJ: Dragi gledatelji, ako još niste naučili da sreća svoj zametak vrlo često ima upravo u takvim situacijama, u situacijama potonulih lađa, evo nam još jednog primjera!

Ulazi Rina. Mama je zadubljena u program.

 

NADA, ne odvajajući pogled od televizora: Rinice, evo sad će mama. Samo da završi emisija.

Rina bezvoljno odlazi u kuhinju.

 

VODITELJ: Pojasnimo našim gledateljima. Dakle... u svom novčaniku, između ostaloga, imali ste i svoju fotografiju?

Gđica ANIĆ: Da. Na osobnoj iskaznici.

VODITELJ: Lijepu fotografiju?

Gđica ANIĆ: Pa... nije loša. Dobro sam na njoj ispala.

VODITELJ: Gospođice Anić, vjerujem da ste na njoj ispali i više nego dobro jer kad je čovjek koji je našao vaš novčanik vidio tu vašu sliku, on se... što? Recite našim gledateljima..

Gđica ANIĆ: Zaljubio.

VODITELJ: Čujete li ovo?

Rina se vraća iz kuhinje, gleda majku koja ne diže pogled s ekrana.

 

RINA: Mama, molim te, ugasi to!

NADA: Evo, još malo pa je gotovo. On se sad baš zaljubio.

RINA: Gledala si to sinoć! Osim toga, nisi li rekla da ideš doma gledati reprizu?

Nada teška srca gasi televizor.

 

RINA: Kad je Nora bila tu, jako si se žurila.

NADA: Kako je bilo kod doktora Milasa?

RINA, ironično: Genijalno.

NADA: Vidiš kako ti to lijepo pomaže.

RINA: Mama...

NADA: Mislim da si svaki dan sve bolje i bolje.

RINA: Misliš? (Stanka.) I tebe smo spominjali.

NADA: Mene? To ćeš mi drugi put ispričati. Sad stvarno moram ići.

RINA: Da? Gdje moraš ići?

NADA: Zamisli, srela sam Evu danas na ulici.

RINA: Nikad ne odgovaraš na moja pitanja.

NADA: Rekla mi je da je večera bila super.

RINA: Da, baš je bila super. Sve je super. Sve je savršeno. Baš kao u toj tvojoj emisiji. (Sjeda za klavir.) Hoćeš li čuti moju novu pjesmu?

NADA: Drugi put, zlato. Sad stvarno moram... moram...

Rina počinje svirati. Nada izlazi.

Rina svira novu melodiju. To je melodija pjesme "Sretan kraj", ali ovaj put bez teksta.

22. Ne mogu te ja silom svlačiti

 

Dok traje drugi dio pjesme, scena se zatamnjuje. Kad se osvijetli, Rina je kod Maksa i Žane u studiju.

MAKS: Srce, malo sam razmišljao...

RINA: Da?

MAKS: Čuj... ako nećeš – nećeš. Mislim, ako nećeš na moj način. Ja sam siguran da bi uspjeh bio milijun puta veći, ali što je – tu je. Ti si glavna. Meni je to malo previše obleke, previše soft, ali što da radim? Ne mogu te ja silom svlačiti!

RINA: Ja samo želim stajati iza toga što radim.

MAKS: Okej, okej! To je sad samo pitanje izbora. Ti znaš kome pjevaš – frustriranim domaćicama ili frajerima koji imaju lovu. One će sliniti kad te čuju na radiju, a oni bi pljunuli lovu i kupili CD.

RINA: Ja to ionako ne radim zbog novca.

MAKS: Ali ja radim! Ne misliš valjda da se bavim ovim poslom iz ljubavi prema umjetnosti? Ha! Umjetnici... koja sorta!

RINA: Maks, ako ne želiš snimiti pjesmu...

MAKS: Želim, srce! Želim. Nije da to ne bih malo drukčije, ali kaj sad? Ak' te ne zgrabim ja, zgrabil bu te netko drugi.

Rina šuti.

 

MAKS: Idemo prvo sa singlom, pa ćemo vidjet' kak' je prošlo. Može?

RINA: Može.

MAKS: Idemo sutra u studio. Frenki nam je dao tajm.

RINA: Dobro.

MAKS: Srce, "Nauči me sreći" bit će hit! Pazi što sam ti rekao!

RINA: Maks...

MAKS: Reci, srce?

RINA: Ja ne bih snimila tu pjesmu.

MAKS: Kak' to misliš? Kaj je sad?

RINA: Snimila bih jednu drugu.

MAKS: Vi umjetnici stvarno niste normalni! Strpat ćete me u grob! Koju drugu? Koju sad vražju drugu?

RINA: Jednu novu. Jučer sam je napisala.

MAKS: Dobro, šta sad fali onoj?

RINA: Nekako... više ne vjerujem u nju. Nije to to.

MAKS: Ako ja kažem da je to to – onda je to to! Nemoj sad komplicirati, pliz!

RINA: Do ove mi je više stalo. Ona mi je sad posebno važna.

MAKS: Jesi li normalna? Pa Frenki već radi aranžman, Dado slaže cover, svi su već unutra!

RINA: Znam, znam.

MAKS: To ne dolazi u obzir!

RINA: Molim te samo da je poslušaš.

MAKS: Mogu ja poslušati, ali to neće ići!

RINA: Poslušaš je, pa ako ti se ne svidi – nikom ništa!

MAKS: Nemoguća si. S tobom čovjek...

RINA: Molim te.

MAKS: Kako se zove?

RINA: Pjesma?

MAKS: Da.

RINA: "Sretan kraj".

MAKS: No, krasno! Srce, poanta je u tome da ljudi uz neku pjesmu režu vene, a ne da slušaju o sladunjavom happy endu! Happy end! Ma daj, molim te!

RINA: Nije happy end.

Maks šuti, iznerviran je.

 

RINA: Pjesma je tužna.

Maks šuti.

 

RINA: Bar poslušaj.

MAKS: Okej, okej. Da čujem. Ali to još uvijek ništa ne znači, da se razumijemo! Ne zanosi se, okej? Ajde, pjevaj.

Rina počinje svirati pjesmu "Sretan kraj". Prije nego počne pjevati, scena se zatamni.

3. Nije problem u večeri

 

Eva i Toni su u šetnji sa svojim sinom. Toni gura kolica.

EVA: Nemoj ga tako jako gurati. Ne voli kad se kolica treskaju.

TONI: Ma da, pa pogledaj kako uživa.

EVA: Ja valjda bolje znam. Tebe nema po cijele dane.

TONI: Radim, dušo. Radim.

EVA: Svaki dan dolaziš sve kasnije.

TONI: Dušo, dobro znaš u kojoj sam branši. Ne prodajem jogurt, prodajem aute.

EVA: Jogurt ili auti – meni je svejedno. Znam samo da te nikad nema i da barem šest puta podgrijavam večeru.

TONI: Večera je uvijek divna, dušo.

EVA: Nije problem u večeri, nego...

TONI: Znam, ljubavi, znam.

EVA, uvrijeđeno: Ako se već ne žuriš doma zbog mene, trebao bi zbog Luke.

TONI: Ali žurim se. Nemaš pojma koliko sam toga otkazao da vas što prije vidim. (Ulagujući se.) Posebno tebe, moja zubić-vilo.

EVA: Nemoguć si. Evo, opet ga treskaš. Pusti mene.

Eva preuzme kolica.

 

 

24. A sve je napokon bilo u redu

 

Kad se scena osvijetli, na pozornici su Rina, Nada, Nora i Franko. Nora im je upravo priopćila da je trudna. Vlada mučna tišina. Nada sjedi potpuno ukočeno, Rina i Franko su u šoku.

 

RINA: Trudna?

NORA: Da. Čekam bebu.

RINA: Pa to je... Ne znam što bih rekla.

FRANKO: Je li previše ako pitamo – s kim?

NORA: Mogla sam i misliti.

RINA: Malena, nemoj.

FRANKO: Nemoj...

NORA: Što nemoj? Nemoj roditi?

RINA: Nemoj zamjeriti Franku. Znaš da...

NORA: Da, znam. Mogla bih, recimo, prešutjeti tu bebu zbog Franka, zbog tebe, zbog mame... ali za nekoliko mjeseci nećemo se moći praviti da beba ne postoji.

RINA: Koliko si trudna?

NORA: Dva mjeseca.

RINA: Zna li otac?

NORA: Ne.

FRANKO: Znaš li uopće tko je otac?

RINA: Franko! (Nori.) Reći ćeš mu?

NORA: Još razmišljam o tome.

FRANKO: Bar si počela o nečemu razmišljati!

RINA: Nema nikakve šanse da vas dvoje...?

NORA: Ne.

FRANKO: Pa lijepo ti je neki dan rekla da je čovjek oženjen!

NORA: Da, čovjek je oženjen.

FRANKO: I nije mu to jedino dijete.

NORA: Nije. Ima dijete sa svojom ženom.

FRANKO: Za koje se brine.

NORA: Za ovo se neće morati brinuti.

RINA: Nora...

NORA: Ja ću se sama brinuti za bebu.

FRANKO: Ti ćeš se brinuti za bebu? Kako si to uopće zamislila? Još uvijek studiraš, nemaš posao, živiš u podstanarskoj sobi sa kvazi-tajnicom kvazi-producenta...

NORA: Ne znam zašto sam vam uopće rekla za bebu. Zašto sam uopće pomislila da biste me mogli podržati.

RINA: Pa naravno da ćemo te podržati.

FRANKO: Ne govori u moje ime.

RINA: Svoje dijete ionako nikad nećemo imati.

FRANKO: Pa možemo imati tuđe? Zamjensko dijete – to je naše rješenje? Majka: neodgovorna sestra, otac: nepoznat.

Nada ustaje.

 

NADA, Nori: Zašto nam to radiš?

NORA: Vama?

NADA: Da, nama. Sve je bilo tako lijepo...

NORA: Mama, probudi se! Što je bilo lijepo? Što?

NADA, letargično: Sve. Rina i Franko su bili sve bolje, i skoro su zaboravili na svoju bebu. I sad se ti pojaviš s tom... tuđom bebom!

RINA: Mama, prestani!

NORA: Tuđom?!? Tuđom bebom? Mama, to je moja beba! Moje dijete!

NADA: A sve je napokon bilo u redu.

NORA: Ništa nije bilo u redu! Ništa! Nikad ništa nije bilo u redu! Barem se ja ne sjećam da je bilo.

NADA: Bilo je! Ne govori da nije bilo! Uvijek si sve kvarila!

RINA: Kako joj možeš to reći?

NADA: Istina je. Uvijek je kvarila. Još se nije bila ni rodila, a sve je kvarila!

RINA: O čemu pričaš? Prestani je optuživati!

NORA: Pusti je, neka kaže! Baš me zanima što to plaćam otkad znam za sebe.

NADA: Sve je pokvarila! Sve!

RINA: Mama!

NADA: Istina je! On sigurno ne bi otišao da nisam opet zatrudnjela.

RINA: Tko ne bi otišao? Tata?

Nada šuti.

 

RINA: Govori! Tata ne bi otišao?

NADA: Da. Tvoj tata.

NORA: Njezin tata?

NADA: Vaš tata.

RINA: Otišao? Misliš umro?

Nada šuti.

 

RINA: Mama! Odgovori mi!

NADA: Otišao... umro... ista stvar.

RINA: Znači... ona priča s pepelom...

NADA: Tako je bilo najbolje za sve.

FRANKO: Vi ste lude. Sve tri.

RINA: Hoćeš reći... da je tata živ? Da nam lažeš sve ove godine?

NADA: A što sam drugo mogla? Što?

FRANKO: Mogli ste im reći istinu.

NADA: Samo sam htjela da se sve lijepo završi. Da ljudi ne misle da nas je ostavio. Da vi ne mislite da vas je ostavio.

RINA: Bože, mama, shvaćaš li ti što govoriš?

NORA: A što bi bilo da se, recimo, jednog dana vratio?

NADA: Znala sam da se neće vratiti. Isti ste, ti i on.

NORA: Što sad to znači?

NADA: Ista si kao i tvoj otac! I ti si me ostavila! A ja sam zbog tebe žrtvovala sve! Sve!

RINA: Prestani tako razgovarati s njom!

NADA: Istina je! Bešćutna je kao i on. Ostavila me kao i on. (Nori.) Što ti je falilo kod mene? Što?

NORA: Sve! Falilo mi je sve! Falio mi je neki znak da me uopće želiš pored sebe! Ovako barem ništa ne očekujem.

NADA: Mogle smo lijepo živjeti zajedno. I onda ti se sigurno ne bi dogodilo to... s bebom.

NORA: Sad znamo da se to isto dogodilo i tebi! Da nisi tako savršena kako si htjela da vjerujemo. Udovica, ha? (Ironično.) Gospođa Nada, ucviljena majka dvije kćeri koja cijeli život laže jer se stidi prave istine!

NADA: Samo sam htjela da budete sretne.

NORA: Sretne? O, da, baš je to sve skupa jedna velika sreća! Jedan pravi pravcati happy end. Da se prijavimo u tvoju omiljenu emisiju? Da ispričamo tu tvoju veliku, sretnu laž koju si izmislila jer stvarnost nije bila dovoljno lijepa za istinu?

RINA: Mama, reci nam istinu.

NADA: Rekla sam vam.

RINA: Reci nam sve.

NADA: Rekla sam.

RINA: Zašto je otišao?

NADA: Nije želio drugo dijete, a ja nisam htjela pobaciti.

RINA: Kakav to čovjek ne želi svoje dijete?

NADA: Čovjek oženjen drugom. Čovjek koji već ima obitelj.

RINA: Tata je bio oženjen drugom?

NADA: Još uvijek je oženjen drugom. I tada je bio. I s njom je imao djecu.

FRANKO: No, krasno! Ovo je već tradicija!

NADA, Rini: Tebe je još prihvatio, pod uvjetom da nikome ne kažem čija si. Nora mu je bila previše.

NORA: Eto, ja sam jednostavno višak.

FRANKO: Čekajte malo. Ovo je suludo. Znači, njihov otac sve ove godine živi negdje s drugom ženom i drugom djecom?

NADA: S prvom ženom i prvom djecom. I sad već s unucima.

FRANKO: A vi im cijelo to vrijeme lažete da im je otac mrtav?

NADA: Zar zapravo nije mrtav? Kao da je mrtav. Nikad ih nije došao posjetiti, nikad nije pitao treba li im nešto. Nije li bilo ljepše misliti da je mrtav nego da ne mari za njih?

RINA: Ljepše? Ne mogu vjerovati. Mama, shvaćaš li ti...

NORA: Ništa ona ne shvaća! Ona će i dalje živjeti u iluziji koju je izabrala "da bi svima bilo bolje".

NADA: I bilo je bolje.

NORA: Ispada da bi bilo puno bolje da me nisi rodila. Da bi sve bilo puno bolje da mene nije bilo.

FRANKO: Ti si odlučila roditi?

RINA: Franko!

NORA: A trebala bih pobaciti?

NADA: Da sam ja pobacila...

RINA: Mama, umukni! Kako možeš uopće pomisliti...

Nora ustane, na rubu plača. Govori tiho, okrenuta prema publici, a mama, Rina i Franko su joj, svatko na svojoj strani sobe, okrenuti leđima.

 

NORA: Krasna obitelj. Stvarno krasna obitelj. U cijeli taj mrak, u cijelu tu laž i smrt, ja vam donesem život. Novi život, priliku za radost koja bi nas, možda, mogla spasiti. A vi...

Nora plače. Govori kroz suze.

 

NORA: Da sad odem i kažem da ću pobaciti, nitko ne bi potrčao za mnom. Nitko me ne bi pokušao zaustaviti. I da vam za koji dan javim da sam to obavila, svima bi pao kamen sa srca. Mama bi mogla reći da je opet sve "lijepo i dobro", riječ beba u ovoj kući se ne bi morala spominjati, i onda bismo sljedećih pedeset godina opet mogli lijepo prešućivati, međusobno se bez riječi optuživati, kriviti jedni druge za to što se netko rodio ili nije, za to što je netko otišao ili umro, za to što smo sve mogli ili nismo mogli jer je bilo tako a ne onako kako je navodno trebalo biti.

Rina plače. Nora ide prema vratima. Nada izgubljeno gleda za njom.

 

NORA: Pa dobro. Tko sam ja da vam kvarim taj privid savršenstva? Neželjeno dijete koje dolazi s nekim novim neželjenim djetetom. Neću vas tjerati da želite ni mene ni njega.

Nora zgrabi svoj kaput i izlazi.

 

NADA, kad je Nora već izašla: Nora, dušo...

Franko sjedne pored Rine koja plače i zagrli je.

 

RINA: Malena! (Franku.) Zadrži je.

FRANKO: Znaš da je nju nemoguće zadržati.

NADA, letargično: Norice...

RINA: Ako učini neku glupost, nećemo si nikad oprostiti. Franko, učini nešto!

FRANKO: Što mogu učiniti? Znaš kakva je.

NADA: Nora je otišla.

RINA: Kakva je? Pa zar ti još uvijek ništa nije jasno?

FRANKO: Jasno mi je. Nemoj se uzrujavati.

RINA: Da se ne uzrujavam? (Viče.) Da se ne uzrujavam? Pa da. Ja sam previše luda da bih reagirala "normalno"? I sad trebam pustiti da ona i dalje upravlja našim životima? Da ona umjesto nas odlučuje što je istina, što je u redu i što je za sve nas najbolje?

NADA: Otišla je. Bila je tako slatka djevojčica.

FRANKO, Rini: Molim te, smiri se.

RINA: Neću se smiriti! Predugo sam nastojala biti smirena! Dosta mi je svog tog prešućivanja i ucjenjivanja!

FRANKO: Ma kakvog ucjenjivanja?

NADA: Kad bi zaspala, uvijek bih je lijepo pokrila i poljubila. Mislila sam: pogledaj je, kao anđeo.

RINA: Cijeli me život ucjenjuje tom navodnom ljubavlju kojom me ugušila!

FRANKO: To je opet neka tvoja metafora?

NADA: Znam ja da ona ništa nije kriva. Norice...

RINA: Metafora? Da, svakako. Ti ne znaš ništa o tome. Ne znaš kako je to prešutjeti sebe iz straha da će te vlastita majka odbaciti. Ne znaš kako je to pjevati i pisati pjesme u tajnosti, kad ona nije u blizini, jer će, ako te čuje, opet naći neki suptilan način da te kazni zato što radiš nešto što ona smatra nedoličnim. Ne znaš kako je to kad te vlastita majka svojom hladnoćom uspije uvjeriti da je to što najviše voliš pogrešno i sramotno. Ali ja znam. I što je najgore, i ti si joj se u tome pridružio. I odlično ti ide, još bolje nego njoj.

NADA odsutno: Pjeva kao slavuj. Nije krv voda.

RINA: Čija krv?

NADA: Uvijek mi je pjevao. I tebi je pjevao kad si bila mala.

RINA: Tata? Tata je pjevao?

NADA: Još uvijek pjeva. Promijenim program svaki put kad...

Rina bespomoćno sjeda na stolac.

 

NADA: Idem je pronaći.

FRANKO: Sad ispada da se sve vrti oko tvog prokletog pjevanja.

Nada ustaje.

 

NADA: Norica će imati bebu. Idem ja.

Rina i Franko ne obraćaju pozornost na nju, Nada odlazi, kao u transu.

 

RINA: Mog prokletog pjevanja?

FRANKO: Da, sve se stalno vrti oko toga.

RINA: Prokletog? (Franko šuti) To moje "prokleto" pjevanje – to sam ja! To je ono što si kod mene najviše volio. Kad je, molim te, to moje prokleto pjevanje postalo prokleto?

FRANKO: Ne moram ti to valjda objašnjavati?

RINA: Moraš. Objasni mi!

FRANKO: Ti to jako dobro znaš. Kad si me njime počela kažnjavati.

RINA: Molim? Kažnjavati?

FRANKO: Ne pravi se luda.

RINA: O kakvom kažnjavanju pričaš, čovječe?

FRANKO: Stvarno si našla najperfidniji mogući način da me kazniš.

RINA: Da te kaznim – za što?

FRANKO: Za nesreću.

Rina zanijemi. Sjedne i u šoku gleda Franka.

 

RINA: Znači... sve ovo vrijeme... ti misliš...

FRANKO: Ne mislim, nego znam.

RINA: ... da te ja pjevanjem kažnjavam za nesreću?

FRANKO: To je očito.

RINA: Franko... to je bila nesreća.

FRANKO: Koju sam ja skrivio.

RINA: Dobro, prebrzo si vozio, izgubio si kontrolu, zabio si se u onaj rubnik – ali da ja nisam inzistirala da idemo na taj izlet, to se ne bi dogodilo. Prema tome, skrivili smo je oboje.

FRANKO: Ali ja tebe ne kažnjavam.

RINA: A misliš da ja tebe kažnjavam?

FRANKO: Ima li neko drugo objašnjenje zašto si sad odjednom, nakon svih tih godina, odlučila propjevati? Javno propjevati.

RINA: Naravno da ima, i to savršeno jednostavno objašnjenje. Pjevanje me liječi. Pomaže mi da prebolim, da zaboravim. Osim toga, to je jedino što sam oduvijek željela biti. To sam ja.

FRANKO: Jesi li ti normalna? Čuješ li ti sebe što govoriš?

RINA: Što je loše u tome što sam sad rekla?

FRANKO: Ne mogu vjerovati. Ne mogu vjerovati da to ne razumiješ.

RINA: E pa morat ćeš. Jer stvarno ne razumijem.

FRANKO: Izgubili smo dijete. Dijete koje se trebalo roditi za dva mjeseca. Život nam se u jednoj sekundi preokrenuo. Ti više nikad ne možeš roditi. Mi više nikad nećemo imati neko drugo dijete. To je tragedija. Nešto što nas je zauvijek promijenilo. Nešto zbog čega će nas ljudi uvijek gledati s određenom mjerom sažaljenja i sućuti. Zbog čega bismo i mi sami sebe trebali gledati na isti način.

RINA: Još uvijek mi nije jasno kakve to veze ima s mojim pjevanjem.

FRANKO: Kako ti nije jasno? Što ne razumiješ? Nakon svega toga ti si u stanju obući lijepu haljinu, dotjerati se, popeti se na neku pozornicu, stati pred kamere i – pjevati!?!

RINA: Čekaj... hoćeš reći...

FRANKO: Da! Baš to hoću reći! Ženo božja, izgubili smo dijete! Drugo ne možemo imati. Proživjeli smo tragediju! Nakon svega što se dogodilo, tvoje pjevanje je... u najmanju ruku neumjesno!

RINA: Dakle, to je to.

FRANKO: Da, to je to. Dobro došla u stvarnost!

RINA: U stvarnost? Ili u crnu kroniku?

FRANKO: Kakve sad veze crna kronika ima s tim?

RINA: Po teoriji koju si mi upravo servirao, svi ti ljudi kojima svaki dan popunjavaš svoju stranicu u novinama, zauvijek su izgubili svako pravo na život.

FRANKO: Nemoj sad preuveličavati stvari.

RINA: Svi preživjeli u tvojoj crnoj kronici čine jednu veliku enciklopediju mrtvih jer oni više nemaju pravo na život.

FRANKO: Još jedna u nizu tvojih suludih metafora!

RINA: Netko blizak im je stradao, i svaka radost poslije toga postaje neumjesna.

FRANKO: Prestani.

RINA: Trebaju se zakopati i odreći se svega što bi ih možda moglo ponovno učiniti sretnima. Ili barem napola sretnima.

FRANKO: Postoje valjda i drugi načini, osim tog tvog, da čovjek možda ponovno postane sretan.

RINA: Svatko pronađe neki svoj način, ako ga uopće pronađe. (Stanka.) I valjda je sreća ako ga uopće uspije pronaći.

FRANKO: Valjda pritom treba misliti i na druge.

RINA: Koje druge? Bila sam sama kao pas. Nakon nesreće, odlazio si u redakciju ujutro u sedam i vraćao se navečer u deset, preumoran za razgovor. Još i danas to radiš. Bježao si od mene, od dodira, od emocija, od osjećaja krivnje i zamjeranja. Jednostavno te nije bilo.

FRANKO: Nije bilo baš tako.

RINA: Bilo je baš tako. Feng-shui je bila tvoja genijalna ideja za moje ozdravljenje. Feng-shui, u kombinaciji sa psihijatrom, trebao je riješiti sve moje i sve naše probleme.

FRANKO: Očito ih nije riješio.

RINA: Znaš, dok sam sjedila tako sama sa sobom i sa svojom glazbom, sve to vrijeme, shvatila sam nešto važno.

FRANKO: Baš me zanima.

RINA: Shvatila sam da je život naša jedina prilika da budemo ono što jesmo.

FRANKO: Daj, molim te...

RINA: I da sam gotovo prokockala tu svoju jedinu priliku. Da sam dopustila da se, zbog brige što će drugi misliti, nađem u nekoj slučajnoj sredini, u tom vrtiću, i budem nešto što nisam. Da sam se odrekla sebe u ime nekog mira koji nikad nisam pronašla među drugima.

FRANKO: Sad dolazimo do toga da je sve ovo dosad bio promašaj.

RINA: Nemoj, molim te.

FRANKO: Uključujući i mene.

RINA: To nisam ni rekla ni mislila.

FRANKO: Ja se ne uklapam u tvoju novu koncepciju. U taj takozvani novi život koji si izabrala.

RINA: Ti si taj koji tako postavlja stvari. Ti želiš da biram između tebe i onoga što jesam.

FRANKO: To sad više nije bitno. Ti si već izabrala.

Franko izlazi. Zvoni telefon. Rina se javi.

 

RINA: Mama, smiri se. Znam. Ne brini, dovoljno je odrasla. Gluposti, ne može pobaciti usred noći. Sutra ću je ja potražiti. Reći ću joj. Hoću. Molim te, idi sad spavati.

25. Ja sam gotovo na ulici

 

Toni i Nora u kafiću. Nora mu je upravo rekla da nosi njegovo dijete.

 

NORA: Moraš znati da ništa od tebe ne očekujem.

TONI: Da ne očekuješ, ne bi mi ni rekla.

NORA: Možda i nisam trebala, ali...

TONI: Ali što?

NORA: Pa eto, ja do večeras nisam znala pravu istinu o svome ocu. Ne želim da se to isto dogodi i mome djetetu.

TONI: Našem djetetu.

NORA: Ne moraš ga zvati našim, ako ti je to problem. Samo sam mislila da trebaš znati.

TONI: Kad se točno dogodilo?

NORA: Aha, sad slijedi sumnja je li uopće tvoje?

TONI: Nemoj, molim te! Samo pokušavam shvatiti kako nam se to moglo dogoditi.

NORA: Dogodilo se one večeri kad sam drugi put došla kod tebe u ured.

TONI: Rekla si da ti ne smeta što nemam…

NORA, prekida ga: A ti si rekao da ćeš paziti.

Stanka.

 

TONI: Jebote, što da radim sad?

NORA: Ti? Što da ti radiš?

TONI: Eva će napraviti skandal. Izbacit će me na ulicu.

NORA: Ja sam gotovo na ulici. A uskoro ću biti na ulici s djetetom.

TONI: Nisi možda razmišljala o...

NORA, plane: Ne! Nisam razmišljala o pobačaju! Ni jednog jedinog trenutka!

TONI: Smiri se, ne viči...

NORA: Želim to dijete. Želim ga zagrliti. Želim ga zagrliti onako kako mene nikad nitko nije zagrlio.

TONI: Samo sam predložio. Bilo bi najzgodnije… mislim, najjednostavnije…

Nora energično ustaje, zgrabi svoj kaput i odlazi.

 

TONI: Čekaj, Nora. Stani!

NORA: Jebi se!

Istrči iz kafića. Toni ostaje, sjeda i zuri pred sebe. Nekoliko sekundi kasnije, začuje se škripa kočnica, udarac i pucanje stakla. Toni se ukoči.

 

TONI: Nora!

Zavija sirena hitne pomoći.

 

 

26. Daj mi ključeve

 

Franko je u redakciji. Telefonira. Stalno netko prolazi i ostavlja mu materijale na stolu.

FRANKO: Mislio sam da smo to izbacili. (Stanka.) Zašto? Baš me briga ako je poznata pjevačica, stvar nije za crnu kroniku! Ne. Trebamo taj prostor za ono premlaćivanje u Savskoj. (Stanka.) Briga me što kaže glavni urednik. Ako imamo vijest o nasilju na ulicama, onda je to valjda važnije od toga je li neka tamo pjevačica imala alkohola u krvi zbog octa u salati ili zato što se napila. (Stanka.) Ja ću to riješiti, ne brini.

Zvoni mu mobitel. Pogleda na zaslon.

 

FRANKO: Moram ići, druga linija. (Javlja se.) Hej, Toni! (Stanka. Sluša što mu Toni govori. Izraz lica mu se naglo uozbilji.) Dolazim odmah.

Franko spusti slušalicu. Zuri pred sebe. Ustaje, smeteno prekopava po džepovima. Ulazi tajnica.

 

FRANKO: Mira, imamo li neki službeni auto na raspolaganju?

TAJNICA: Imamo, ali vozači su na terenu.

FRANKO: Daj mi ključeve.

TAJNICA, iznenađeno: Vi ćete voziti?

FRANKO: Da.

TAJNICA: Ali niste vozili od...

FRANKO: Daj mi ključeve! Požuri, hitno je!

Tajnica istrči iz prostorije, Franko ide za njom.

 

 

27. Sreću treba malo pogurnuti

 

Nada u Rininom i Frankovom stanu gleda emisiju "Happy end".

 

VODITELJ: Recite nam, gospodine Serdar, kad vam je gospođa knjižničarka i nakon dva mjeseca ponovno rekla da je knjiga koju želite posuditi još uvijek kod iste osobe, što ste učinili?

G. SERDAR: Naljutio sam se.

VODITELJ: Na gospođu knjižničarku?

G. SERDAR: Ma ne, na osobu koja drži knjigu toliko dugo. Znate, u našem malom mjestu i knjižnica je mala, i gospođa knjižničarka rekla je da imaju samo taj jedan primjerak.

VODITELJ: Posve je prirodno da ste se naljutili. I vi biste se, dragi gledatelji, naljutili, zar ne? I ne biste očekivali da iz te ljutnje može proizaći išta dobroga. Nije ni gospodin Serdar. No, život je pun ugodnih iznenađenja. Poslušajmo što se dalje dogodilo.

G. SERDAR: Zamolio sam gospođu knjižničarku da mi kaže kod koga je knjiga.

VODITELJ: I ona vam je rekla?

G. SERDAR: U početku nije htjela, ali kasnije, kad sam došao s kavom i bombonjerom…

VODITELJ: Pametno, gospodine Serdar, Pa-me-tno! Sreću katkad treba malo pogurnuti, zar ne? Dakle, dobili ste ime osobe – što je bio vaš sljedeći korak?

Zvoni telefon. Više puta. Nada se trgne, ali se ne javlja. Tupo gleda u televizor. Rina dovikuje iz kupaonice.

 

RINA: Mama, javi se, zar ne čuješ da zvoni?

 

G. SERDAR: Potražio sam osobu u imeniku, našao adresu i otišao tamo.

VODITELJ: Ravno na njezina vrata? Čujete li, dragi gledatelji? Sreću ponekad treba zgrabiti, a ne čekati da nam padne s neba! Sreći treba osobno pozvoniti na vrata! Recite nam, gospodine Serdar – siguran sam da su naši gledatelji užžžžžasno znatiželjni – koja je to bila knjiga zbog koje ste vi sreći osobno pozvonili na vrata?

G. SERDAR: Pa… malo je nezgodno….

VODITELJ: Gospodine Serdar!

G. SERDAR: Molim?

VODITELJ: Kad je sreća u pitanju, ništa nije nezgodno! Kako može biti nezgodno bilo što što je dovelo do happy enda? Pucajte!

G. SERDAR: Pa… bila je to knjiga… "Jeb'o sad hiljadu dinara".

Telefon ponovno zvoni. Nada gasi televizor, rezignirano, ali ne ustaje i ne javlja se. Rina dolazi iz kupaonice, zakopčava odjeću. Telefon i dalje zvoni.

RINA: Mama, pa telefon zvoni, zašto se ne javiš?

Rina trči prema telefonu i diže slušalicu.

 

RINA: Halo? (Stanka.) Bila sam u kupaonici. Spremam se u studio, danas snimamo. (Stanka.) Molim?!? O, Bože!

Rina spusti slušalicu. Sjedne pored mame.

 

RINA: Mama, Nora je u bolnici. Nora... imala je nesreću.

Mama tupo pogleda Rinu.

 

RINA: Idemo. Brzo.

Mama i Rina odlaze.

 

 

28. To je naša beba

 

Bolnički krevet. Nora leži bez svijesti. Pored nje su Franko i Toni. Toni sjedi na stolcu pored kreveta i drži se za glavu.

FRANKO: Što su ti rekli?

TONI: Sve je još neizvjesno.

FRANKO: A... beba?

TONI: Znao si da je trudna?

FRANKO: Rekla nam je.

Toni šuti.

 

FRANKO: Sinoć nam je rekla. Samo, nije nam rekla…

TONI: Ne pitaj ništa. Znam, glupo je... ali dogodilo se. Jednostavno nisam razmišljao. Nešto kod nje…

FRANKO: To traje već dugo?

TONI: Par mjeseci.

FRANKO: Eva…?

TONI: Zvao sam je maloprije. Poludjela je, naravno. Ali to je sad tako nevažno. Najvažnije je da Nora bude dobro. Ne bih si nikad oprostio...

FRANKO: Što su točno rekli za bebu?

TONI: Koliko sam shvatio, ako Nora bude dobro, i beba ima šanse.

FRANKO: Bilo bi grozno… Ako izgubi bebu, Rina...

 

Ulaze Rina i Nada. Rina iznenađeno zastane vidjevši Tonija. Nada oprezno prilazi krevetu, kao u nekom transu, i bespomoćno stane pored njega. Rina dolazi do sestre i miluje je po kosi.

 

RINA: Malena...

Nora ne reagira.

 

RINA, Franku: Je li liječnik bio tu?

FRANKO: Bio je. Toni je razgovarao s njim.

Rina upitno pogleda Tonija.

 

TONI: Rina... Nora i ja...

RINA: Dijete je tvoje?

TONI: Da.

RINA, panično: Ona ne smije izgubiti dijete! To se jednostavno... ne smije dogoditi! Ne opet. Ne može biti da...

 

Franko joj prilazi i grli je.

 

FRANKO: Dušo, moraš se smiriti. Rekli su da će s bebom sve biti u redu ako... ako se Nora izvuče.

Nada ukipljeno stoji pored kreveta promatrajući Noru i ne dotičući je.

 

NADA: Norice...

Ulazi liječnik. Prilazi Nori i provjerava kako je. Svi strepe od njegove prognoze. Ulazi i medicinska sestra, koja približava krevetu aparat za ultrazvuk.

 

LIJEČNIK: Sljedećih nekoliko sati je kritično, ali velike su šanse da će biti dobro.

NORA: U komi je?

LIJEČNIK: Nije. Držimo je pod lijekovima zbog jakog udarca u glavu i drugih ozljeda.

RINA: Doktore... a beba...?

LIJEČNIK: Ne možemo još ništa reći sa sigurnošću. Ovo je sve skupa velika trauma za organizam.

RINA: Ali ima nade?

LIJEČNIK: Ponavljam... sljedećih nekoliko sati je kritično.

Liječnik otkriva Norin trbuh i prelazi preko njega palicom za ultrazvuk. Napeta tišina. Na ekranu se pojavljuje ultrazvučna slika bebe. Odjednom se začuje tihi zvuk otkucaja srca. Zvuk se pojačava. Postaje sve jači i jači. Rina plače.

 

NADA: To je naša beba! Čujete li?

Franko zagrli Rinu i ona počne ridati. Franko je tješi.

 

LIJEČNIK: Beba je zasad dobro. Ostaje samo nadati se da će tako i ostati.

 

 

29. Obećaj mi

 

Liječnik izlazi. U sobu ulazi Eva. Raščupana je i uplakana. Stane pred Tonija i gleda ga optužujućim pogledom. Toni obori pogled. Eva ga udari prvo torbicom, a onda ispusti torbicu i počne ga mlatiti šakama. Toni se ne brani. Kad se ispucala, Eva se ridajući nasloni na Tonijeva prsa. Toni je zagrli.

 

EVA: Kako si mogao? Svinjo!

TONI: Oprosti.

EVA: Gade!

TONI: Eva, nemoj sad, molim te.

Eva se pribere i osvrne oko sebe. Pogleda Noru, priđe njezinom krevetu. Pogleda Nadu. Nada se približi Norinom krevetu i uhvati je za ruku. Klekne pored kreveta i ljubi joj ruku, milujući je po kosi.

 

NADA: Zlato mamino, sve će biti dobro. Sve. Ti ćeš se lijepo oporaviti, i beba će biti dobro, i opet ćemo živjeti zajedno, ti i ja. I beba će biti s nama. Sve će biti dobro. Sve.

Eva prilazi uplakanoj Rini. Rina je gleda kroz suze. Eva je zagrli. Obje plaču.

Nora se počne meškoljiti.

 

NADA: Budi se! Norica se budi!

Svi se približe krevetu i okruže Noru, jedino Eva suzdržano stoji sa strane.

 

RINA: Malena...

NORA: Gdje sam?

NADA: U bolnici si, zlato. Ali sve će biti u redu.

Nora se primi za trbuh i upitno pogleda Rinu.

 

RINA: Beba je dobro zasad.

Nora plače.

 

NADA: Nemoj plakati, Norice.

NORA: Mama, ne moraš...

NADA: Moram. Ništa se ti ne brini. Sve će biti u redu. Ozdravit ćeš, doći ćeš lijepo k meni, bebica će biti s nama...

RINA: Pusti je da se odmara.

TONI: Nora...

EVA, strogo: Toni, mi sad idemo!

 

Toni gleda Evu, pa onda ispričavajućim pogledom Noru.

 

TONI, pokunjeno: Idemo.

Eva uhvati Tonija pod ruku i izvede ga iz sobe.

 

NORA: Rina, jesi li…?

RINA: Jesam li – što?

NORA: Jesi je snimila?

RINA: Nisam.

NORA: Zašto ne?

RINA: Zato što želim biti ovdje, s tobom.

NORA: Obećaj mi.

RINA: Što da ti obećam?

NORA: Da ćeš je snimiti.

Rina pogleda Franka. Franko spusti pogled.

 

RINA: Obećavam.

Franko napušta sobu.

 

NORA: Bez obzira na sve?

RINA: Bez obzira na sve.

NORA: Čak i ako ja...

RINA: Ne pričaj gluposti! Oporavit ćeš se. (Kroz suze.) Ne misliš valjda propustiti moj veliki debi?

Ulazi liječnik.

 

LIJEČNIK: Molim vas da je sada ostavite. Mora se odmarati.

NADA: Mogu li ja ostati, molim vas?

LIJEČNIK: To ne bi bilo...

NADA: Ali to je moje dijete!

LIJEČNIK: Dobro, ali nemojte s njom razgovarati, neka spava.

NADA: Neću, obećavam.

Rina se sagne i poljubi Noru. Nora spava. Rina odlazi. Nada sjedi uz Norin krevet i drži je za ruku.

 

 

30. Ipak odustaje

 

Rina ulazi u sobu s koferom. Svira neka od njezinih melodija. Prilazi komodi i uzme fotografiju na kojoj su ona i Franko u sretnim danima. Promatra je. Prilazi koferu s namjerom da stavi fotografiju u njega, ali onda ipak odustaje i vrati fotografiju na komodu. Izlazi.

 

 

31. Onda jedva čekam da odete

 

Rina je svratila kod dr. Milasa.

 

Dr. MILAS: Rina! Nismo se dugo vidjeli.

RINA: Došla sam se samo zahvaliti.

Dr. MILAS: Uđite, slobodno.

RINA: Zapravo... nešto sam vam donijela.

Rina daje dr. Milasu svoj CD.

 

Dr. MILAS, osmjehuje se: "Sretan kraj"? Baš simbolično.

RINA: I vi ste zaslužni.

Dr. MILAS: Za sretan kraj?

RINA: Da. Što god to značilo.

Dr. MILAS: Drago mi je ako jesam.

RINA: Puno ste mi pomogli.

Dr. MILAS: I vi ste meni, Rina.

RINA: Ma dajte, molim vas!

Dr. MILAS: Istina je.

RINA: Dobar psihijatar ne govori takve stvari svojoj pacijentici.

Dr. MILAS: Sad ne govorim kao psihijatar, govorim kao čovjek. Osim toga, više niste pacijentica.

RINA: Nikad se ne zna, možda jednom obnovite moj karton.

Dr. MILAS: Ne vjerujem. Znate... u početku ste djelovali tako krhko i nezaštićeno. Činilo mi se da u vama ima više tuge nego kod svih mojih pacijenata zajedno.

RINA: Vjerujem.

Dr. MILAS: A onda... ta vaša snaga... način na koji ste se izborili za sebe, na koji ste ojačali svoj, kako biste vi rekli, "emocionalni imunitet"...

RINA: O-ho! Citirate me?

Dr. MILAS: Da. I to sa zadovoljstvom. Ima nešto u tim vašim... "stilskim figurama", u načinu na koji baratate riječima. U načinu na koji baratate životom. (Gleda u CD.) I moram reći da jedva čekam čuti kako baratate glazbom.

RINA: Nemojte sad. Kad odem.

Dr. MILAS: Dobro. (Smije se.) Onda jedva čekam da odete.

RINA: Idem onda.

Dr. MILAS: Šalio sam se.

RINA: Znam.

Dr. MILAS: Znam da znate.

RINA: Ali ipak idem.

Rina pruža ruku dr. Milasu. Rukuju se.

 

Dr. MILAS: Čuvajte se, Rina.

RINA: Ne brinite. Hoću.

Dr. MILAS: I ako ikad zatrebate...

RINA: (Smiješeći se.) Terapiju?

Dr. MILAS: Ne terapiju. Razgovor. Slobodno se javite.

RINA: Sigurni ste da želite to trpjeti?

Dr. MILAS: Siguran.

RINA: Hvala vam, doktore. Idem sad. Moram pričuvati nećakinju.

Dr. MILAS: Kako se zove?

RINA: Nada.

Rina odlazi. Dr. Milas raznježeno gleda u njezin CD smješkajući se.

32. Sretan kraj

 

S istim CD-om u prostoriju dolazi Franko. Zamišljeno ga promatra, a onda ga izvadi iz omota i stavi u CD player. Začuju se prvi taktovi pjesme "A gdje je sretan kraj".

Na pozornici se pojavljuje Rina, ali kao da nije u istoj prostoriji s Frankom – on je ne vidi, samo sluša pjesmu. Rina je odjevena kao za pjevački nastup na koncertu. Pjeva u mikrofon.

 

RINA, pjeva:

Tvojim sam očima dugo

promatrala sebe,

sad me ne poznaješ više,

ja ne poznajem tebe.

 

Tvojim sam rukama dugo

gradila snove i svijet,

taj dodir što prkosi svemu

više nam nije svet.

 

A gdje je sretan kraj

u našoj priči

tamo smo zajedno

trebali stići.

Dok smo mi sanjali sreću,

vrijeme je činilo svoje,

drugi je pisalo kraj

za nas dvoje.

Sve je drukčije sada,

znam da i tebe boli

poraz u srcu bez nade

koje više ne voli.

 

Sve ono lijepo o nama,

što više ne znamo reći,

sad već sanjaju drugi

u svome snu o sreći.

 

A gdje je sretan kraj...

Kad Rinino pjevanje završi, i dalje se čuje instrumental melodije. Ona odlazi s pozornice. Dok melodija traje, Franko prilazi komodi na kojoj je fotografija. Uzme fotografiju i tužno je promatra. Otvori ladicu na komodi i spremi fotografiju unutra.

Cijelo vrijeme trajanja ponovljene melodije na pozornici se pojavljuju likovi iz drame, naizmjenice gurajući kolica u kojima je Norino dijete.

Nora prelazi preko pozornice smiješeći se bebi u njima. S istim kolicima preko pozornice vraća se Nada, koju je to dijete potpuno preobrazilo.  Zatim ih preuzima Toni, a pored njega suzdržano i dureći se hoda Eva. Na kraju kolica gura Rina, koja se također smiješi svojoj nećakinji.

Dok se scena zatamnjuje, ponovno se čuje refren pjesme "A gdje je sretan kraj".