meni ikona

Strah od smrti

Kovačević Hrvoje

Čovjek dolazi u sasvim običnu, po svemu vrlo skromnu ambulantu i pokušava psihijatrici objasniti svoje tegobe, dijagnosticiran mu je rak pa mu treba psihijatrijska pomoć u suočavanju sa spoznajom bliske smrti, no čini se da nju daleko više zanima mađarska kocka koju bezuspješno nastoji složiti. On postaje sve nervozniji, dok je ona dosljedno ravnodušna. U trenutku kada joj počinje prijetiti medijskim linčem zbog neprofesionalnosti, psihijatrica mu daje do znanja kako zna da njemu nikakav rak nije dijagnosticiran. On je zapanjen, priznaje da nema rak, ali istina je da se panično boji smrti. Baš je nju odabrao jer je čuo da ona čudesno pomaže pacijenti s takvim tegobama. Liječnica odlučno odbija tvrdnju da ima čudesne moći, no nikako ga ne uspijeva razuvjeriti. Na kraju, u neočekivanom obratu, čudo se ipak dogodi.




GODINA PROIZVODNJE:2007.

LIKOVI:1 MUŠKI

  1 ŽENSKI

AUTORSKA PRAVA: SVA PRAVA PRIDRŽANA




LIKOVI:

1. doktorica Nataša Hart (DR) – zgodna žena srednjih godina

2. Milan Radić (MR) – zgodan muškarac srednjih godina

 

NA SCENI SU VRATA, TRI STOLICE I RADNI STOL ZA KOJIM SJEDI LIJEČNICA ZABAVLJENA MAĐARSKOM KOCKOM.

NA SCENI JE I RADIO. NENAMETLJIVA GLAZBA KOJA DOPIRE IZ ZVUČNIKA NEĆE SMETATI RAZGOVORU NAŠIH JUNAKA, NO VIJESTI KOJE POVREMENO PREKIDAJU GLAZBU PREKIDAT ĆE I RAZGOVOR. PRVA VIJEST IDE DOK JE LIJEČNICA JOŠ SAMA:

 

SPIKERICA: I dalje ste u emisiji Vijesti i glazba. (zabavljena mađarskom kockom liječnica ne posvećuje nikakvu pozornost onome što dopire iz zvučnika) Sedamnaestogodišnji B.K. iz Bjelovara priznao je da je ubio svoju baku. Podsjetimo se, ustrijelio ju je iz karabina koji je ilegalno posjedovao njegov otac s udaljenosti od tristo metara, skriven u šumarku iznad bakine kuće dok je nesretna starica hranila piliće. Neslužbeno doznajemo da motivi ubojstva nisu jasni ni samom maloljetnom ubojici. Nikakva mu svađa nije prethodila, a odnosi bake i unuka bili su normalni. Njegovi susjedi i školski kolege napominju da je B.K. oduvijek bio povučen mladić, nesklon konfliktima, zaljubljen u oružje, posebno u vatreno. Skupljao je sličice nogometaša. Nastavljamo s glazbom …

 

NETKO KUCA, LIJEČNICA SE NE OBAZIRE. NAKON NEKOG VREMENA ONAJ KOJI JE KUCAO PROVIRI KAKO BI PROVJERIO JE LI SOBA PRAZNA. MUŠKARAC U RUCI DRŽI UPUTNICU. LIJEČNICA JE I DALJE USREDOTOČENA NA MAĐARSKU KOCKU.

 

MR: Dobar dan.

DR: Dobar dan.

MR: Ja sam Milan Radić.

DR (bavi se kockom): Drago mi je.

MR: Vi ste doktorica Hart?

DR: Pa… jesam…

MR: Nemate sestru?

DR: Ne. Jedinica sam.

MR: Mislim: medicinsku sestru.

DR: A to… Imam al je na bolovanju. Hoćete li broj njenog mobitela?

MR: Zapravo trebam vas.

DR: Mhm…

MR: Imam uputnicu. Trebam li se naručiti ili što?

DR (s uzdahom ostavlja kocku i uzima uputnicu): Ne trebate. Sjednite...

 

LIJEČNICA LETIMIČNO POGLEDA UPUTNICU, A ONDA PROMOTRI PACIJENTA KOJI JE SJEO.

 

DR: O čemu se radi?

MR: A vi ne znate?

DR: Pa… ne… Ovo na uputnici je skroz neodređeno.

MR: Vi ste liječnica. Psihijatrica.

DR: Unatoč tome nisam u stanju čitati misli.

MR: Vas mi je preporučio doktor Bužimski.

DR (ponovo pogleda uputnicu): Uputnicu je potpisala doktorica Petrović.

MR: Ona je moja obiteljska liječnica. Doktor Bužimski je onkolog. On mi je dijagnosticirao… znate već. Umrijet ću.

DR: Svi ćemo.

MR: To je sve što mi imate za reći?

DR: Što vi zapravo očekujete od mene?

MR: Da mi pomognete, za boga miloga!

 

RADIĆ SKAČE I POČINJE NERVOZNO HODATI. GLAZBU PREKIDAJU VIJESTI. NOVINAR IH POZORNO SLUŠA DOK LIJEČNICA ZNATNO MANJE POZORNO PROMATRA SVOG PACIJENTA.

 

SPIKERICA: Četrdeset četverogodišnji Z.K. iz Pregrade osobnim je automobilom pregazio susjeda N.M.-a pred njegovom kućom. I to dva puta. Drugi put vozeći unatrag. Z.K. tvrdi da je do saobraćajne nesreće došlo slučajno, dok je pokušavao parkirati. Napominje kako nije osobito vješt vozač. Iz razgovora s nekolicinom njihovih susjeda koji su željeli ostati anonimni saznali smo kako je između vozača i pokojnika vladala dugogodišnja netrpeljivost. Z.K. je svojim automobilom upravljao potpuno trijezan. Nastavljamo s glazbom…

 

MR (nakon vijesti okreće se liječnici): Doktor Bužimski mi je rekao da se obratim vama. Da mi vi možete pomoći.

DR: U čemu?

MR: Kako u čemu? Da ostanem normalan!

DR: Mhm… Jeste li donijeli svoje nalaze?

MR: Što će vam moji nalazi? Ostaje mi još šest mjeseci, godinu dana u najboljem slučaju. Što trebate znati više od toga? Došao sam da mi izliječite psihu, a ne rak. Rak je neizlječiv!

DR: To vam je doktor Bužimski rekao?

MR: Svatko zna da je rak neizlječiv.

DR: Mda… Je li doktor Bužimski možda imao neki neposredan povod da vam preporuči psihijatra? I to baš mene?

MR: Pa… moglo bi se reći. Malo sam podivljao u njegovoj ordinaciji. Znate kako je…

DR: Ne znam. Kako je to bilo?

MR: Ma znate. Kad sam otkrio kako stvari stoje, otišao sam k njemu i pitao ga je li to istina. Normalno. Htio sam se suočiti s problemom. Ili sam htio čuti da sam sve krivo shvatio. Ne tvrdim da sam hrabar čovjek, dapače, u tim stvarima…

DR: On vam je rekao da ste dobro shvatili?

MR: Ne. Ništa nije rekao. Samo je zinuo. I blenuo onim svojim svjetloplavim očima. Meni je to bilo dovoljno.

DR: Dovoljno za što?

MR: Da shvatim da sam gotov. One njegove oči… Vi ga znate, je li?

DR: Doktora Bužimskog? Ne. Ne znam ga osobno. Samo sam čula za njega.

MR: Kako to da ga na znate osobno?

DR: Ha, kako… Ne znam ga.

MR: Pa zašto mi je onda baš vas preporučio?

DR: To i mene zanima.

MR: Ovo je onda zbilja misteriozno.

DR: Vratimo se onom trenutku kad ste ponašanje doktora Bužimskog doživjeli kao potvrdu svojih sumnji.

MR: Nisu to bile sumnje. Slučajno sam vidio jedan nalaz. I zbrojio dva i dva.

DR: Dobro. I?

MR: I – ništa. Malo sam podivljao. Žacne to čovjeka kad shvati da je gotov, teško mu je suzdržati se.

DR: Mhm… Niste se suzdržali… A od čega se to niste suzdržali?

MR: Bio sam... malo agresivan…

DR: Istukli ste doktora Bužimskog?

MR: Bože sačuvaj! On je ipak čovjek u godinama. I ima taj jedan… akademski izgled. Ne bih ga ja… Samo sam ga malo protresao.

DR: Koliko malo?

MR: Što ja znam. Toliko da mu pootpada dugmad s košulje. I jedno s kute. Ili dva. I malo sam mu poderao gornji džep na toj kuti, onaj u kojem drži olovke. I spale su mu naočale. Nisu se razbile. Samo je jedno staklo ispalo. Poslije ga je vratio. I zalijepio selotejpom.

DR: Doktor Bužimski se vjerojatno uplašio.

MR: Vjerojatno. Meni osobno je djelovao pomalo prestrašeno.

DR: Možda mu je takvom pomalo prestrašenom slučajno palo na pamet baš moje ime koje je čuo tko zna gdje i tko zna kad.

MR: To je moguće.

DR: Bit će zapravo da je bio u gadnoj panici kad ga je iskopao iz tko-zna-kojeg kuta svoje memorije. Namjeravate li i ovdje podivljati ako čujete nešto što vam se ne sviđa?

MR: Neee! Naravno da ne. Ono je bio… ono je bila… prva reakcija. Sad sam… sad sam… Treba mi pomoć! (sjeda) Pomozite mi.

DR: Koliko godina imate?

MR: Četrdeset četiri. To je puno premalo za smrt. Puno premalo. Danas ljudi bez problema dožive i po osamdeset godina. I devedeset. Ja sam prošao tek polovicu puta.

DR: Bolju polovicu.

MR: Ovo bi sad trebala biti nekakva utjeha, ha?! Prvih četrdeset četiri godine se isplati živjeti, poslije… pft… I bolje je odapeti, ha?

DR: Ja sam vam otprilike vršnjakinja. Prema tome…

MR: Da! Ali nemate rak! Dani vam nisu odbrojeni! To je vaša komparativna prednost. Živjet ćete! A ja neću.

DR: Jeste li oženjeni?

MR: Razveden sam. Je li to dobro ili loše?

DR: Kako za koga. Imate li djece?

MR: Kćer od sedamnaest godina. Cijelo vrijeme plaćam alimentaciju, vozim je na plivanje, engleski, ispumpavanje želuca, instrukcije iz matematike, tetoviranje, sve što treba i mislim da smo u korektnim odnosima. I s njenom majkom sam u korektnim odnosima. Više-manje. Ona vam je, znate, jedna gadura, ta moja bivša žena.

DR: Što ste po zanimanju?

MR: Novinar.

DR: Novinar?!

MR: Ne volite novinare?

DR: Vi novinari ne volite nas liječnike.

MR: Otkud vam to?

DR: Stalno nas napadate.

MR: Samo iznosimo probleme. A njih u zdravstvu ima, priznat ćete to i sami. Umišljeni ste, bahati, arogantni, ne priznajete pogreške, štitite jedni drugo i tražite mito.

DR: Jesam li ja vas što tražila?

MR: Niste. Za sada.

DR: A jeste li vi fizički napali doktora Bužimskog?

MR: Bio sam očajan. I sad sam očajan. Stalno imam poriv da se rasplačem. Dužni ste mi pomoći.

DR: Koje su vaše dužnosti?

MR: Mislite, u profesionalnom smislu? Dužan sam pravodobno i nepristrano informirati javnost.

DR: Dobro, idemo dalje. Živite li sami?

MR: Zašto vi mene sve to pitate?

DR: Za početak moram imati vašu anamnezu.

MR: Mhm… Anamnezu… Pa nije mi baš neka anamneza, pogotovo otkad mi je dijagnosticiran rak. Živim sam u naslijeđenoj garsonijeri. Imam pristojnu, uredničku plaću tako da mi dovoljno ostaje i nakon što platim alimentaciju i mjesečnu ratu kredita za auto. Nakon razvoda sam imao mnoštvo kratkotrajnih, nevažnih veza. Takva je i veza u kojoj sam bio kad sam čuo da imam rak. Ta se veza odmah raspala. Na moju inicijativu. Ta me djevojka svojim ponašanjem više iritirala, nego tješila. Valjda zato što je premlada. Živi s roditeljima, ima pekinezera i studira promet. Na drugoj je godini. Što vas još zanima?

DR (u međuvremenu je opet dohvatila mađarsku kocku i nastavila je bezuspješno okretati): Pijete li? Pušite li?

MR: Umjereno. Često idem po kojekakvim prijemima, domjencima, zakuskama, tamo nas obavezno nude probranim pićima, uvozna votka, tekila, škotski viski, francuski konjak i tako to. Tijekom dana si popijem dvije ili tri žestice, čašu vina ili piva uz jelo i navečer još jedno ili dva pića. Nekad, kad sam nervozan, tri-četiri. Najviše pet. Pušim kutiju dnevno, jako rijetko kutiju i pol.

DR: Mhm…

MR: Mislite li da sam neodgovoran? Mislim – u privatnom smislu…

DR: Zašto?

MR: Pa zbog tih par pića. I cigareta.

DR: Gdje vam je dijagnosticiran karcinom?

MR: Na sve strane. Metastazirao je. Krenuo je od pluća. Mislite da to ima veze s pušenjem?

DR: Ne morate biti liječnik da bi o tome imali svoje mišljenje.

MR: Pušenje ne uzrokuje nužno rak. Samo povećava rizik.

DR: Može se na to i tako gledati.

MR: Mislite da sam si sam kriv?

DR (malo se zanijela kockom): Pa… nemam baš neko mišljenje… Rak na plućima… Neugodno je to…

MR: Slušate li vi mene?

DR: Slušam.

MR: Možete li se, molim vas, igrati se s tim kasnije? Kad ja umrem. Ionako vam ne ide.

DR (s uzdahom ostavlja kocku): Znate li vi ovo složiti?

MR (ustaje i nervozno šeta): Ma boli me briga za mađarsku kocku! Boli me briga! Glava mi je puna užasa, a vi mene pitate takvu glupost! Je li vama uopće jasno da ću ja umrijeti za šest mjeseci?! Neće me biti! Iz postojanja ću otići u nepostojanje! U ništavilo! Ovo će mi moje tijelo koje sad gledate crvi jesti. A vi…!

DR: Možda ni mene neće biti.

MR: Kako to?

DR: Možda poginem u nekoj saobraćajnoj nesreći. Ili u terorističkom napadu. Ili u padu meteora. Ili u potresu razorne jačine. Ili me odnese tsunami. Ili mi padne klavir na glavu. Ili me pogodi zalutali metak. Ili mi u kadu punu vode upadne fen. Ili me na ljetovanju prepolovi gliser. Ili me ugrize crna udovica. Ili me ubije neki poludjeli pacijent. Život je riskantan sam po sebi. A smrt je kao pojava stopostotna. Svakoga snađe prije ili kasnije.

MR: Ovo bi kao trebala biti nekakva utjeha, ha? Znate li u čemu je bitna razlika između mene i vas? Vas u slijedećih pola godine možda snađe nešto blesavo, a ja sigurno znam da ću biti mrtav. To je bitna razlika.

 

SPIKERICA (opet privlači samo pacijentovu pozornost, dok liječnica koristi priliku da se malo poigra s kockom): I dalje ste u emisiji Vijesti i glazba. B.H. iz Novigrada star dvadeset dvije godine priznao je da je prekjučer ubio oca i strica. Tvrdi da je toga dana popio četrnaest piva, četiri pelinkovca i tri loze tako da se ne može prisjetiti svih pojedinosti. Pretpostavlja da ga otac iznervirao kada je počeo vikati na njega zbog alkohola, dok se stric jednostavno u pogrešnom trenutku našao na pogrešnom mjestu. B.H. napominje da nakon triježnjenja i shvaćanja što je učinio, od muke cijelu noć nije spavao.

 

DR (ostavlja kocku): Jeste li religiozni?

MR: Vjerujem li u Boga? Ha, onako… Vjerujem.

DR: Nisam vas pitala vjerujete li u Boga. Pitala sam vas jeste li religiozni.

MR: Zar to nije isto?

DR: Nije. U Boga vjerujemo svi.

MR: Svi osim ateista, dakako.

DR: Nema ateista. Svi ljudi vjeruju u neko nadnaravno biće koje obično nazivamo Bog.

MR: Mislite?

DR: Znam.

MR: Kako znate? Diplomirali ste teologiju, a ne medicinu.

DR: Specijalizirala sam psihijatriju. U mom poslu religija, odnosno čovjekov odnos prema religiji zauzima važno mjesto. Bavim se time.

MR (sjeda, zamišljen je): Mhm…

DR: Dakle, što je s tom vašom religioznošću?

MR: Ništa. Što bi bilo?

DR: Ne želite o tome razgovarati?

MR: Ma ne, nema veze. Samo, nema se o tome što puno pričati. Što vama ta religioznost uopće znači? Ako nije to da vjeruješ u Boga?

DR: Koje ste vjeroispovijesti?

MR: Ove naše.

DR: Koje… naše?

MR: Pa ove… katoličke.

DR: Katolik ste? Kakav katolik? Rimokatolik? Grkokatolik?

MR (nakon što je promislio): Aha! Shvatio sam! Pokušavate me zbuniti, je li? Hoćete me zbuniti kako bi mogli dominirati u ovom razgovoru. Jer vam to inače, u normalnim okolnostima, ne uspijeva.

DR: Pitala sam vas koje ste vjeroispovijesti. Je li to po vama pitanje za zbunjivanje sugovornika?

MR: Ponekad može biti.

DR: Znate li vi uopće koje ste vjeroispovijesti?

MR (nakon što je opet promislio): Bit će da sam Rimokatolik. Da. Jesam. Papa mi sjedi u Vatikanu, koji je u Rimu. Prema tome moram biti Rimokatolik. Logično je. (ustaje, uzrujan je) Vidite li što mi se događa? Inteligentan sam čovjek, fakultetski obrazovan, a toliko mi treba da odgovorim na jedno tako jednostavno pitanje. Uzdrman sam. Totalno sam uzdrman. Duh mi je teško uzdrman. (dok joj je uzrujani pacijent okrenut leđima, liječnica se još malo poigra s mađarskom kockom; ostavi je kada se ovaj okrene) Dobro je. Idemo dalje. Gdje smo ono stali? Kod religije, je li? Što ste me ono htjeli pitati?

DR: Kako često idete u crkvu? Molite li se? Dajete li priloge za izgradnju lokalnog župnog dvora? Ili za obnovu katedrale? Kada ste se zadnji put ispovjedili? Jeste li pri tome spomenuli vanbračni seks? I sav taj alkohol?

MR: Sve to slabo. Slušajte, muči me ovo s Bogom…

DR: Što konkretno?

MR: Pa to da svi vjeruju u Boga. Uvijek sam o sebi razmišljao kao o vjerniku. Tako sam i odgojen. Kao… što sam ono rekao, što sam? Rimokatolik? Istina, tu sam religiju malo zapustio, znate kako je, čovjek nema vremena baš svake nedjelje ići u crkvu, ali svejedno jesam vjernik!

DR: Mhm…

MR: Dakle, ja vjerujem da Bog postoji, da nam je poslao svojega sina da nas spasi, po Duhu Svetom… i tako to… Ali mislio sam da ih ima koji u to ne vjeruju.

DR: Znate li da svaki čovjek u mozgu ima centar za Boga?

MR: Kako to mislite? Kakav… centar?

DR: Imamo u mozgu centar za vid, za sluh, za njuh, za okus, a imamo i za Boga. Taj nam centar omogućuje da shvatimo njegovo postojanje.

MR: Sigurni ste u to?

DR: Tako tvrde znanstvenici. Dobro plaćeni znanstvenici. A ja sam specijalizirala psihijatriju. Pa sam njihove radove morala čitati…

MR: Kako ja za to do sada nisam čuo?

DR: Taj je centar otkriven relativno nedavno.

MR: Pa to je onda nedvojben dokaz da Bog postoji!

DR: Ne nužno. To da nam je taj centar u mozgu podario Bog kako bi lakše vjerovali, jedna je mogućnost. Druga je da je to rezultat evolucije.

MR: Rezultat evolucije?! Ma dajte…! Ne mogu reći da sam baš stručnjak za evoluciju, ali ovo mi je ipak malo bez veze. Zašto bi nam evolucija podarila takvo što?

DR: Zato da lakše podnesemo ideju vlastite smrtnosti. Svjesna smo bića i ta bi nam ideja mogla biti pretežak teret.

 

RADIĆ RAZMIŠLJA O ONOME ŠTO JE UPRAVO ČUO OKRENUVŠI PRI TOME LIJEČNICI LEĐA. ONA KORISTI PRILIKU I PONOVO SE IGRA S MAĐARSKOM KOCKOM.

 

MR: Nevjerojatno! Novinar sam, svakodnevno baratam s gomilom informacija, a ono najvažnije mi izmiče.

DR: Eto vidite… Moglo bi se reći da od šume ne vidite drvo.

MR (okrenuvši se): Pa vi se opet igrate s tom prokletom kockom!

DR (ostavljajući kocku): Pomaže mi da se usredotočim.

MR: Na što da se usredotočite?!

DR: Na vašu priču.

MR: Fućka se vama za moju priču!

DR: Nije istina…

MR: Istina je! Fućka se vama! Samo čekate kraj radnog vremena!

DR: Idemo dalje?

MR: Kamo?!

DR: Na vaš život.

MR: Uskoro ću ostati bez njega… Što vas još zanima? Što sanjam? Kako spavam? Nekako mi se čini da mi ovaj razgovor više odmaže, nego što pomaže. Pogotovo mi odmaže to što se stalno igrate s tom prokletom kockom. Koju još uz to i ne znate složiti. Zbog toga mi se čini da vam samo dosađujem. A ja umirem! Umirem! Uskoro me više neće bit! Svega će bit, samo mene neće. Ljudi će ići na ljetovanje, kupovat će nove aute, pit će pivo, vodit će ljubav, gledat će nogometne utakmice, vi ćete slagati tu kocku, a mene neće bit. Od mene će ostati samo prah. Ili pepeo, ako me kremiraju.

DR: Ne želite nastaviti razgovor?

MR: Imate li vi ikakav plan ili samo šibate pitanja kako bi se činilo da nešto poduzimate?

DR: Pokušavam shvatiti vaš odnos prema životu i pri tome vam pomoći da ga i vi shvatite.

MR: Moj je odnos prema životu pozitivan! Ne želim ga izgubiti!!! Volim svoj život!

DR: Doista?

MR: Aha! Shvaćam kamo smjerate! To što pušim, što tu i tamo nešto popijem, što sam razveden, to bi kao trebalo značiti da ja zapravo ne volim život. Je li tako? Da podsvjesno radim protiv svoga tijela. Da ga podsvjesno želim uništiti. Ali griješite! Ja volim život! I to volim baš ovakav život kakav imam! A u piću i cigaretama uživam. I u usputnim, brzopoteznim vezama uživam. U svemu uživam. Što kažete na to, ha?

DR: Alkohol, cigarete i seks. Je li to dovoljno da život smatrate ispunjenim?

MR (iznemoglo se ruši na stolicu): Janis Joplin smatra da jest.

DR: Ona navodi i drogu.

MR: Propustili ste mi spomenuti da je ona mrtva.

DR: Ostala je njena glazba.

MR: Što to njoj znači? Ništa. Mrtva je.

DR: Vratimo se na vašu religioznost…

MR: Kakve veze moja religioznost ima s Janis Joplin?

DR: U središtu svih religija je život nakon smrti.

MR: Nikako ne mogu povjerovati da je Janis negdje na oblacima ili gdje već je sretna zato što se njene pjesme još uvijek pjevuše.

DR: Nije poanta u tome.

MR: A u čemu je poanta?

DR: U djelu koje nam ispuni život.

MR: Ako se sad duboko zamislim, ako sve odvagnem, mogao bih doći do zaključka da u životu nisam bog-zna-što napravio. To želite? Zato ste mi spomenuli Janis Joplin? Da se usporedim s njom i shvatim koliko sam ništavan? To je cilj ovog razgovora?

DR: Janis Joplin ste spomenuli vi. A mene samo zanima vjerujete li u zagrobni život.

MR: Samo to?! Očekujete li sad da ću vam odgovoriti s da ili ne?

DR: Cijeli ovaj razgovor vodi k tome.

MR: Doista? Onda znači sve ovo ipak ima nekakvog smisla.

DR: Ne mogu vas prisiliti da mi vjerujete.

MR: Možete se malo potruditi. Da nemam stalno dojam da vam dosađujem.

DR: Ja doista ne razumijem što vi od mene očekujete. Primim vas iako ne spadate ovamo, i to vas primim odmah…

MR: Nemojte mi samo, molim vas, reći da ste me primili preko reda. Kad sam stigao niste imali baš nikakvog posla. U čekaonici ste imali samo tri muhe i dva pauka. Uz to je vama i liječnička dužnost pomoći čovjeku u nevolji. A ja sam nedvojbeno u velikoj nevolji. Najvećoj koja se može zamisliti. U govnima sam dovde. Još malo i…

DR: Slušajte, taj karcinom…

MR: Ne govorim o tome.

DR: Nego o čemu?

MR: O čemu?! O mom psihičkom stanju! O mom mentalnom zdravlju! Psihijatar ste, a nije vam jasno ono što je očito. Pa i malo dijete vidi da mi nije dobro, a vi to ne vidite! Znate li da možda imam i suicidalne ideje?

DR: Možda imate suicidalne ideje?!

MR: Da! Možda! A to uopće nije bezazleno. Možda odem odavde i nikom ništa. Proživim u nezamislivoj patnji ovo malo što mi ostaje. Vas nitko ni za što neće kriviti i živjet ćete bezbrižno. No što ako nakon izlaska iz ove ordinacije odem u neki restoran i tamo si iz revolvera velikog kalibra ispucam šest metaka u glavu? Ha? Što tad? Pogotovo ako još ostavim i oproštajno pismo u kojemu vas navodim punim imenom i prezimenom. I titulom. I adresom ordinacije. I to pismo ostavim na oglasnoj tabli Novinarskog doma. Mislite li da ćete i nakon toga moći mirno spavati?

DR: Vidjet ćete svi vi kad se ja ubijem.

MR: Što?!

DR: Tako razmišljaju tinejdžeri kad ih roditelji naljute. To je ključna rečenica: Vidjet ćete svi vi kad se ja ubijem.

MR: Što hoćete time reći? Da se ponašam kao tinejdžer?

DR: Ponašate se nezrelo.

MR: Tako znači?! Ponašam se nezrelo! A vidite, meni se čini da sam s obzirom na okolnosti upravo nevjerojatno pribran. Upravo… herojski pribran.

DR: Kako se tek ponašate kad niste... herojski pribrani?

 

SPIKERICA (naši junaci na prekid glazbe reagiraju kao i prethodni put): Četrdeset jednogodišnji D.M. iz Zagreba jučer je oko trinaest sati u Gundulićevoj ulici ustrijelio tri godina mlađeg sugrađana N.B.-a. Pogodio ga je s četiri metka u trbuh i natkoljenicu tako da je N.B. izdahnuo na putu do bolnice. Za pištolj iz kojega je pucao D.M. ima urednu dozvolu. Dvojica su se muškaraca sukobila oko parkirališnog mjesta. Pucnjavi je prethodio verbalni, a zatim i fizički obračun. Istraga je pokazala da je do slobodnog parkirališnog mjesta prvi stigao ubojica, dok se ubijeni pokušao protupropisno ugurati.

 

DR: Želite li da razgovaramo o tim vašim suicidalnim idejama?

MR: Bolje to nego da mi se rugate. Ako mogu birati.

DR: Pričajte mi o njima.

MR: O suicidalnim idejama? Dobro, kad ste već toliko navalili… Zapravo i ne znam što bih o tome pričao…

DR: Zašto ste rekli da ih možda imate? Ideje imate ili nemate.

MR: Ma, ideje… To su više… tako… razmišljanja…

DR: Mhm… Do kamo ste stigli u takvim razmišljanjima?

MR: Kako to mislite?

DR: Javi li se u vašoj glavi tek misao da bi bilo najjednostavnije skončati? Ili ste razmišljali o tome kako izvesti samoubojstvo? Ili vam se čak događalo da skamenjeni stojite pred sredstvom kojim bi počinili taj suicid i dvoumite se?

MR: Ovo zadnje. Je li to ozbiljno?

DR: Ne. Prirodno je.

MR: Opet me zajebavate?!

DR: Ja vas? Pa vi meni prvo tvrdite da možda imate ideje, a onda da ste došli do toga da se dvoumite pred sredstvom suicida.

MR: Možda se i ne dvoumim. Možda je to sve skupa zbilja pomalo neozbiljno, ne znam ni sam. Ne znam kako bih vam to opisao. Zapravo ne znam koliko sam u takvim prilikama ozbiljan. Shvaćate? Dok tako stojim, čini mi se da jesam. Poslije mi se čini da nisam bio ozbiljan. Da sam samo tako… poigravao se tom mišlju. Sve u svemu: zbrka totalna.

DR: Koje bi to sredstvo suicida bilo?

MR: Garsonijera mi je na osmom katu. Ponekad stojim na balkonu, gledam dolje i razmišljam kako bi bilo prekoračiti ogradu.

DR: Na kraju to ipak ne učinite.

MR: Očito. Da sam se samo jednom odlučio probati kako je to, sad bi se vi spokojno igrali s mađarskom kockom, a sa mnom bi se gnjavio patolog. Moje bi unutrašnje organe bacao u metalne posude i diktirao sestri svoje zaključke. Negdje bi se u pozadini čulo kapanje vode.

DR: Zašto ste ostali sa sigurnije strane ograde?

MR: To vas zanima?! A ne zanima vas zašto mi je takav vic uopće padao na pamet?

DR: Vjerujem da to otprilike mogu naslutiti.

MR: Ozbiljno?! Pa dajte, naslutite.

DR: Padalo vam je na pamet da bi bilo ljepše da sami odaberete trenutak smrti. I način umiranja. Nego da se prepustite onome što vam donese sudbina.

MR: Ne! To ne bi bilo ljepše! To bi bilo jedino dostojanstveno. Pri tome prvenstveno mislim na način odlaska. Tamo sam na onkologiji vidio kako umiru ljudi s mojom dijagnozom. Ne želim to proći. Ne želim da me kćer vidi takvog.

DR: Je li vam palo na pamet što bi vašoj kćeri značilo samoubojstvo oca? Time bi za cijeli život opteretili i buduće unuke, a ne samo nju.

MR: Kad je čovjek ovako teško bolestan kao ja, uvijek se nađe nekakvo opravdanje. Pa ne bih se ja ubio zato što sam slabić, nego zbog toga što mi je smrt ionako položila ruku na rame. Odnosno na pluća. I sve ostalo. Čak i svećenici smatraju da teška bolest pomrači čovjeku um. To, uostalom, i jest razlog zašto sam tu. Zbog pomračenja uma.

DR: Vi ste baš uvjereni da vas vaša bolest oslobađa svake odgovornosti?

MR: Pa zapravo da. Vama mora biti jasno da ovaj svijet od kaosa dijeli samo to što se svaki pojedinac boji kazne. A uz ovo naše pravosuđe ja, što se toga tiče, mogu biti miran. Rak će me izjesti prije početka suđenja za bilo koje kazneno djelo koje bih ovih dana mogao počiniti.

DR: Dakle, uspijevate pronaći i pozitivne strane ove svoje situacije.

MR: Na mahove. Ipak, prokleto je to što moram umrijeti. Gdje smo nas dvoje ono stali?

DR: Niste mi rekli što vas je spriječilo da prekoračite ogradu balkona.

MR: A, to… Što me spriječilo… Riskirat ću pa ću biti iskren.

DR: Što ćete riskirati?

MR: Vaš podsmijeh.

DR: Mhm… Ne želim dramatizirati, ali čini mi se da u ovom slučaju transfer baš nije uspio.

MR: Transfer? Transfer je ovaj naš razgovor, je li?

DR: Otprilike. Transfer je odnos pacijenta prema liječniku.

MR: A odnos liječnika prema pacijentu?

DR: Kontratransfer.

MR: To tek nije uspjelo! Što sam ono htio reći prije transfera i kontratransfera?

DR: Zašto niste prekoračili ogradu.

MR: A da… Jeste li čuli za one priče ljudi koje su se vratili iz kliničke smrti?

DR: Ono o svjetlu na kraju tunela?

MR: Da. Fascinantno je da su sve te priče međusobno vrlo slične.

DR: To bi moglo imati veze s onim centrom u mozgu koji sam vam spominjala.

MR: Što?!

DR: Ta je informacija pohranjena u tom centru. U trenutku umiranja ona biva odaslana u svjesni dio mozga.

MR: Otkud vam to?!

DR: Otkriveno je u onim istraživanjima. Znanstvenici su kod ispitanika uvijek nailazili baš na tu informaciju. Pri tome treba naglasiti da su svi ti ispitanici bili Amerikanci što svakako uvjetuje…

MR: Čekajte malo! Znači li to da bi priča sa svjetlošću na kraju tunela mogla biti samo varka? Lažna utjeha za umiruće? I ne samo za njih. Kako je za očekivati da se određeni postotak ljudi vrati iz kliničke smrti, to je možda evolucija pružila jednu masovnu utjehu za one koji nisu dovoljno religiozni. Za one koji su svoju religiju pomalo zapustili. Za budale poput mene, na primjer.

DR: To je jedna mogućnost. Druga je da smrt doista tako izgleda.

MR: Opet vi o mogućnostima! Po vama za sve postoje te proklete dvije mogućnosti! Ja sam za ovu drugu do sada mislio da je jedina!

DR: Pa… nema razloga da ne nastavite vjerovati.

MR: Ima razloga! Sad znam i za ovu prvu mogućnost! Dok mi ovo niste ispričali, nije mi padalo na pamet da bi tu evolucija mogla biti umiješana.

DR: Onako je kako čovjek vjeruje da jest.

MR: Pustimo mi ta sranja! Radi se o mom životu! Za mene je priča o svjetlu na kraju tunela bila… jedina nada.

DR: A to što ste katolik? I još k tome rimokatolik? Katolička crkva ima svoju priču o onome što se događa nakon smrti. Tu nema nikakvog tunela. Svjetlosti ima, ali nema tunela.

MR: Rekao sam vam da sam svoju vjeru zanemario.

DR: Dobro, i što vam je točno značila ta priča dok ste stajali pred ogradom balkona?

MR: Vi znate da su u svim tim pričama duše nesretnika pregovarale s onim svjetlom koje se pojavljivalo u ključnom trenutku?

DR: Znam.

MR: I ti pregovori su u tim pričama međusobno slični. Slična su objašnjenja koja duše dobiju od svjetlosti. Jedno od onih koja se redovito ponavljaju odnosi se na svetost života. Najveći grijeh je ubojstvo, a još veći samoubojstvo. Ako si oduzmeš život, onda si proklet za sva vremena. Sve ostalo, krađa, alkohol, preljub, prijevara, kurvanje, zloba, zavist, sve to nekako, ali samoubojstvo nikako.

DR: Uglavnom, ispada da niste počinili suicid zbog straha od kazne na drugom svijetu?

MR: Zvuči usrano kad vi to izgovorite.

DR: Sami ste rekli da društvo od kaosa spašava strah svakog pojedinca od kazne za nedjelo.

MR: Dobro, a što vi mislite o samoubojstvu kao pojavi?

DR: Slušajte, ne treba vam svjetlo na kraju tunela da bi imali stav o suicidu. On je potpuno neprihvatljiv u ovome našem, kršćanskom civilizacijskom krugu.

MR: A gdje je prihvatljiv?

DR: U nekim drugim civilizacijama. Na Dalekom Istoku, na primjer. Jeste li čuli za hara-kiri?

MR: Naravno!

DR: Samurajima je suicid predstavljao čin časnog čovjeka. Od toga su napravili cijeli ritual.

MR: Što je s njihovim svjetlom na kraju tunela?

DR: Iskreno govoreći nemam pojma.

MR: Što kažu oni vaši dobro plaćeni znanstvenici koji su otkrili centar u mozgu?

DR: Rekla sam da su se pokusi vršili uglavnom na Amerikancima, dakle pripadnicima kulturološkog kruga koji se obično proglašava ovim našim.

MR: Samoubojstava je u Japanu bilo koliko voliš!

DR: Istina je. Recimo, nakon kapitulacije Japana tisuću devetsto četrdeset pete mnoštvo je japanskih časnika počinilo ritualno samoubojstvo.

MR: Pa znate li vi što to znači?!

DR: Da teško podnose poraz.

MR: To znači da je to sve relativno. To sa samoubojstvom. I Samuraji su ljudi. Ako je njima samoubojstvo bilo prihvatljivo, onda to i nije takav strašan grijeh kakav sam ja mislio da jest. Iz nekog kuta gledano samoubojstvo čak može biti plemenito. Sve je relativno. Čovjek više nigdje nema čvrstog oslonca.

DR: Griješite. Mnogo je oslonaca u našim životima, samo ih treba pronaći.

MR: Prazne riječi. Bla-bla-bla! Mlatite praznu slamu, doktorice Hart.

DR: Obitelj je jedan od tih oslonaca.

MR: Rekao sam vam da sam razveden.

DR: Imate kćer.

MR: Nemam obitelj. Trebam li vam to nacrtati?

DR: Zatim je tu posao, nekakvo životno djelo, vjera…

MR: Pa dobro sjećate li se vi uopće o čemu smo mi do sada razgovarali? Ha? Sjećate li se?

DR: Sjećam se…

MR: Pa o kakvom životnom djelu onda bulaznite?! Ja sam novinar! Bavim se sistematskim zaglupljivanjem naroda. Možda jesam kreativan, ali to je prije životno nedjelo, nego djelo! Ili vjera! Ja sam do sada ozbiljno vjerovao jedino u svjetlo na kraju tunela. Jedino u to. A vi ste me bez osobitog napora uvjerili da je to bez veze.

DR: Ja samo pokušavam…

MR: Vi bi samo htjeli da vas ja prestanem gnjaviti pa da se možete nastaviti igrati s mađarskom kockom. Radite li vi uopće što? Dolaze li vam kakvi pacijenti? Ili samo od HZZO-a primate plaću da se osam sati dnevno dosađujete?

DR: Vidim da ste postali neprijateljski raspoloženi.

MR: Genijalan zaključak! Genijalan! Takav zaključak nije u stanju donijeti nitko, nego psihijatar!

DR: Ovaj razgovor…

MR: Ne brinite, neću vas dalje gnjaviti. Odlazim tako da se možete dalje prepustiti svojim sitnim, jadnim, banalnim užicima. Što ćete kad vam dosadi kocka? Hoćete li tada prijeći na križaljku? Ili ćete se igrati s mobitelom? Ili ćete čitati novine? Ili ćete lakirati nokte? Što ćete raditi?

DR: Smislit ću već nešto. A vi? Što ćete vi?

MR: Za početak idem napisati tekst o vama. Razotkrit ću vas. Cijela će Hrvatska znati kako i koliko radite.

DR: Znači – i ja ću dobiti svojih pet minuta slave. Ipak.

MR: Trebali ste mi odmah reći da žudite za tim.

 

NOVINAR ODLUČNIM KORAKOM IDE PREMA VRATIMA. LIJEČNICA OSTAJE POTPUNO RAVNODUŠNA. PROGOVARA TEK KAD NOVINAR STAVI ŠAKU NA KVAKU.

 

DR: Nije vam dijagnosticiran karcinom, je li?

MR (zastaje): Otkud vam to?!

DR: Ne želim se praviti važna, ali… ipak sam ja psihijatar. Znam kada mi pacijenti lažu.

MR: Kako?

DR: Tako. Znam. (novinar zapanjeno zuri u nju) Iskreno govoreći ne znam u što bih točno uperila prst. Priča o tome kako ste slučajno otkrili da imate rak i o doktoru Bužimskom nije mi zvučala osobito uvjerljivo. Osim toga, odali su vas pokreti, grimase… Sve su to sitnice, ali kada se zbroje…

MR: Otkrivaju da sam lagao… da glumio, ha?

DR: Niste baš sve glumili. U početku sam mislila da je sve ovo neki novinarski trik, ali nije. Vraški se bojite smrti, je li?

MR (vraća se liječnici): Bojim se. Užasno se bojim. Zato sam došao.

DR: Čemu taj cirkus s karcinomom?

MR: Mislio sam da ćete me tako uzeti ozbiljnije.

DR: Mhm… Zašto ste baš meni došli?

MR: Čuo sam za vas.

DR: Od doktora Bužimskog?

MR: Ma ne...! Za vas sam čuo... od nekih ljudi.

DR: Od kojih ljudi?

MR: Molili su me da pred vama ne spominjem njihova imena.

DR: Ma nemojte?! Pa zašto?

MR: Mislim da vas se boje.

DR: Mene?! Zašto bi se mene netko bojao?!

MR: Vjerujem da vi to znate bolje, nego ja.

DR: To je… smiješno. Ja nisam… opasna! Osim toga, kakve su to sad zagonetke?

MR: Do sada sam nekako došao do zaključka kako vi uopće niste bezazlena osoba. Unatoč tome što ne znate složiti mađarsku kocku. U svakom slučaju, nikada prije nisam sreo nekoga kao što ste vi. A, vjerujte mi, sreo sam čudaka raznih.

DR: Trebam li ovo doživjeti kao kompliment?

 

SPIKERICA (pacijent opet obraća pozornost na vijest; liječnicu vijesti ne zanimaju, ali se ovoga puta ne poigra s mađarskom kockom): U Zaprešiću noćas nešto prije ponoći dogodila se stravična saobraćajna nesreća. Dok je četveročlana obitelj sjedila u Citroenu Saxo na raskršću čekajući da se upali zeleno svjetlo na semaforu, na njih je naletio trideset osmogodišnji Z.M. u Jeepu brzinom većom od sto kilometara na sat. Dvoje djece od sedam i jedanaest godina poginulo je na licu mjesta, njihov otac preminuo je na putu do bolnice, dok je majka još živa, ali je u kritičnom stanju. Z.M. nije ozlijeđen. Dok je čekao dolazak policije i hitne pomoći, sjeo je na nogostup, naslonio se na semafor i – zadrijemao. Nije imao alkohola u krvi, ali je bio pod utjecajem narkotika.

 

MR: Što ćemo sad?

DR: Došli ste k meni tražiti pomoć. Zato što ste u kriznom stanju. Donijeli ste mi više-manje valjanu uputnicu…

MR: Slažete se s tim?

DR: S čim?

MR: Pa s tim… da sam u kriznom stanju.

DR: A to… Slažem. Sasvim je očito da vam nisu sve koze na broju.

MR: Imate li vi ikakvu ideju što bi to meni moglo biti?

DR: Ha… imate tu fobiju…

MR: Kakvu fobiju?!

DR: Strah od smrti.

MR: A da… To je… uobičajena fobija?

DR: Ima toga, ima…

MR: I dalje imam dojam da vam dosađujem.

DR: Usuđujete mi se to reći unatoč tome što nisam bezazlena osoba? Nego sam čak možda i opasna?

MR: Držite u rukama moju sudbinu. Koja vas očito ne zanima…

DR: Zapravo sam vrlo znatiželjna.

MR: Ma da?! Kako li tek djelujete kada se dosađujete? A zašto ste znatiželjni? Još niste imali slučaj kao što je ovaj moj?

DR: Ma… na strahove kao što je ovaj vaš sam nailazila, ima toga, ali ne pamtim da mi je itko došao ovako kako ste mi vi došli. Ovako… misteriozno… Cirkus s karcinomom, pa onda: čuli ste za mene od ljudi čija imena ne smijete izgovoriti… Sve je to… nekako… misteriozno….

MR: Nemojmo skretati se teme. Radi se o mojoj smrti. Umrijet ću.

DR: I ja ću umrijeti.

MR: Da, ali ja sam pacijent. Mene to muči.

DR: Mi ljudi umiremo oduvijek. Od pamtivijeka. Imali smo vremena prilagoditi se tome. Sve na ovom svijetu umire. Nema masovnije pojave od smrti. Smrt je masovnija čak i od rođenja. Naime, oni koji su abortirani nisu se rodili, a umrli su. Je li tako?

MR: Apsolutno točno! Vi zbilja znate utješiti čovjeka.

DR: Eto, trudim se.

MR: One koji su bili kao ja… Mislim na nas koji se nenormalno bojimo smrti… Jeste li ih izliječili?

DR: Izlječenje nije pojam koji se u psihijatriji previše koristi.

MR: Mhm… Vratili smo se defanzivnim odgovorima. Recite mi barem ima li nade za mene?

DR: Vi ste, gospodine Radić, još relativno mlad čovjek, zdrav, zgodan muškarac, situiran, školovan, inteligentan…

MR: Ali?

DR: Nema ali. Imate problem s kojim uz moju pomoć možete izaći na kraj. Možete s tim živjeti.

MR: Bilo bi mi draže da ste mi rekli da ga mogu riješiti. No, rješenje nije pojam koji se u psihijatriji previše koristi.

DR: Možete li mi malo podrobnije opisati taj svoj strah od smrti?

MR: Teško. To je panika.

DR: Čega se točno bojite? Umiranja? Fizičke boli koja može pratiti umiranje? Nemoći? Nepodnošljive žeđi? Poniženja dugotrajnog boravka u nekoj gerijatrijskoj ustanovi? Gubitka nadzora nad situacijom, s posebnim naglaskom na fiziološke potrebe? Torture nižeg medicinskog osoblja? Neugodnih terapija i bolnih pretraga kojima ćete tamo biti izloženi? Samoće? Mogućnosti da vas poslije svega živog sahrane?

MR: Huhhh… Evo sam se preznojio dok ste ovo nabrajali. Je li vam to bila namjera? Da me uništite do kraja?

DR: Zar niste o svemu ovom i sami razmišljali? Rekli ste da ste na onkologiji vidjeli kako se umire od karcinoma. Ili ste i u vezi toga lagali?

MR: Ma, bio sam na onkologiji… U posjeti. Na kratko. Vidio sam tamo svoju strinu i dvije njene cimerice. Sve su tri bile u dosta dobrom stanju. Ali vi ste mi sad otvorili oči! Shvaćam što me čeka. Prije smrti će me bosti, gurati mi sonde kroz sve otvore u tijelu, rezati me, šivati, guliti, pržiti, pirjati, našutavati, neću moći kontrolirati nuždu, smrdjet ću smežuran i ružan, sestre će me gledati s gađenjem, vikat će na mene kad ih pozovem usred noći, možda će me i fizički kažnjavati. I zlostavljati. Kćer će mi tada biti tko zna gdje i tko zna s kim, neće imati vremena za mene. Bivšoj sam išao na živce i dok sam bio u punoj snazi. Bit ću posve sam u svem tom jadu i užasno nemoćan.

DR: A sve vam to nije padalo na pamet prije, nego što sam vas ja pitala da mi opišete svoj strah?

MR: Ne!

DR: Pa što vas je onda mučilo do tada?

MR: Mnogo toga. Ali ni blizu kao sada. Moje se muke neprestano umnažaju. Kako ste mi samo stručno uvalili ovu sliku o umiranju! Uopće ne vidim kako ću je se ikada više moći riješiti. Vjerujem da ću noćas sanjati neku monstruoznu gerijatrijsku ustanovu. I sebe u njoj, dakako. Ili ću sanjati da su me živog sahranili. To je tek užas koji mi do sada uopće nije padao na pamet! Živ sahranjen! Jebem ti… Užas! U-žas!!!

DR: Opišite mi strah s kojim ste mi došli.

MR: Vi ne odustajete, ha? Moj strah… Bojim se… da me ne bude… Siguran sam da se bojim panično, ali… možda baš nisam siguran čega se točno bojim. Možda se bojim i užasa umiranja na koje ste me vi tako mudro upozorili. Možda sam se toga bojao i prije upozorenja, a da toga nisam bio u potpunosti svjestan. I bolje da nisam…

DR: Rekli ste da se bojite da vas ne bude…

MR: Drago mi je da me na mahove ipak slušate.

DR: Prije ste spominjali kako vjerujete u onu priču sa svjetlom na kraju tunela.

MR: Da. I?

DR: Prema toj priči smrt nije kraj. Smrt je samo prelazak u drugi oblik postojanja.

MR: Lijepo ste to sročili. Samo, ta je priča… priča. Možda u tome nečega ima, a možda i nema.

DR: Niste baš uvjereni u njenu istinitost?

MR: Pa… baš i nisam. Pogotovo otkad sam saznao za onaj centar u mozgu.

DR: Pustimo sad centar u mozgu…

MR: Niste ga trebali spominjati.

DR: Dobro, što ako bi ta priča o svjetlu na kraju tunela bila lažna?

MR: Smrt bi značila početak ništavila.

DR: Zašto? Pa priča ima još. Neke su slike prilično uvriježene. Raj i pakao, na primjer.

MR: Ne spominjite mi pakao!!!

DR: Dobro, dobro… Ja sam ionako sasvim sigurna da pakao ne postoji. Ali je dio jedne priče. I to najpopularnije priče, pogotovo u ovom našem, kršćanskom svijetu. A takvih priča ima još…

MR: Ne shvaćate. Od svih priča ja sam odabrao ovu. Nisam imao alternativu u nekoj drugoj priči. Ili ova, ili ništavilo.

DR: Ništavilo vas plaši, ha?

MR: Da.

DR: Mhm… Dobro, idemo malo okrenuti stvar. Recimo da je ta priča točna. Što u tom slučaju? Što se događa s onima koji umru?

MR: Odvede ih svjetlost.

DR: Mda… I? Što dalje? Jeste li ikada razmišljali što se događa s onima koji pođu za tom svjetlošću?

MR: Nisam.

DR: Kako to?

MR: Ne znam. Valjda nisam stigao dotle. U svojim sam razmišljanjima već kod trenutka smrti bio dovoljno uspaničen. Zato ne bih uspijevao predaleko stići. Sad kad ste mi ubacili misao da i samo umiranje može biti nezamislivi užas, pogotovo neću daleko stizati.

DR: Dobro, odmaknimo se od svih tih priča. Pravo je pitanje vjerujete li vi u život nakon smrti?

MR: Je li ovo nešto revolucionarno novo u ovom našem mučnom razgovoru? Vjerujem li ja u život nakon smrti? Jeste li me to do sada već petsto puta pitali? Ili niste? Nego nešto slično? Ili ništa slično? Nego mi misli sijevaju na sve strane? Što se događa?

DR: Ovisi o vama.

MR: Točno sam se bojao da ćete mi to reći! Ovisi o meni! Ja više nemam snage da bilo što ovisi o meni. Sve što ovisi o meni može slobodno otići k vragu! Bez da se gnjavi sa mnom. Osim toga, odgovorite mi: ne vrtimo li se stalno oko tog pitanja? Nije li priča o tunelu i svjetlu bila odgovor na to pitanje?

DR: Nije. To je bila samo vizualizacija onoga što se dogodi nakon što čovjek umre.

MR: Vizualizacija, ha? Umoran sam, doktorice. Jezivo sam umoran.

DR: Hoćete li da ovaj razgovor nastavimo sutra?

MR: Bože sačuvaj! Ja iz ove ordinacije ne izlazim prije nego što mi vratite kakav-takav mir!

DR: Zašto mislite da sam ja za to sposobna?

MR: Morate za to bit sposobni! Nema druge! Ako ovakav izađem iz vaše ordinacije, gotov sam. Gotov. Trenutno me u bar donekle vertikalnom stanju drži jedino nada da će iz ovoga nešto ispasti.

DR: Vršite pritisak na mene.

MR: Samo vam govorim kako je. Da znate. Ako niste bili sigurni da mi možete pomoći, trebali ste me odmah otpiliti. A ne dovesti me u ovakvo stanje.

DR: Ako želite da vam pomognem, morate i vi sudjelovati.

MR: Ja više ništa ne mogu.

DR: Od vas tražim samo da se usredotočite na razgovor.

MR: Ajde dobro, pokušat ću.

DR: I prestanite me stalno napadati.

MR: Pa kako vas ne bi napadao?! Došao sam vam kao pacijent psihijatru sav očajan, a sad sam još daleko očajniji! I imam dojam da nemate pojma što bi sa mnom! Da bi najradije da vas ostavim na miru! Da odem skočiti sa svog balkona!

DR: I vi mene počinjete umarati.

MR: Idem vam na živce, ha?! I to lagano, ha?!

DR: I ja sam samo čovjek.

MR: Ne želim da budete čovjek! Želim da budete Bog! Je'l to jasno?!

DR: Valjda… boginja.

MR: Izludit ćete me. Iz kože ćete me moje izbaciti!!! Ovo nije sprdačina, ovo je moj život!!!

DR: A moj posao.

MR: Jebe se vama, ha!? No dobro, ako ništa drugo, barem morate imati neko vražje iskustvo. Recite mi općenito, što dođe ljudima da se ovako panično boje smrti? Ima li to veze s onim prokletim centrom u mozgu s kojim ste me danas tako uspješno ubili u pojam?

DR: Strah od smrti…

MR: Paničan strah od smrti!

DR: Za početak… strah. Sigurno ste čuli za onu narodnu: dobar je strah kome ga je Bog dao?

MR: Opet mi se rugate?

DR: Ne. Ozbiljna sam. Strah je sam po sebi… dobar. To je osjećaj koji nam signalizira opasnost.

MR: Ima li to ikakve veze s ovim konkretnim slučajem?

DR: Naravno da ima. Odsustvo straha od smrti je samo po sebi devijacija.

MR: Drugim riječima ja sam ovakav sjeban kakav već jesam zapravo turbo normalan?

DR: Vi ste suprotan ekstrem od onih koji se smrti uopće ne boje, nego je izazivaju, izravno ili neizravno.

MR: A tko to izaziva smrt, izravno ili neizravno?

DR: Mnogi. Recimo… profesionalni vojnici koji putuju svijetom nudeći svoje usluge u ratovima. Jesu li oni hrabri? Nisu. Kukavice su u najgorem smislu te riječi jer ne poštuju ni vlastite živote, ni živote drugih ljudi. Zapravo, kad malo promislimo, svaki oblik heroizma u suštini je kukavičluk. Ili, da razvijemo dalje tu misao, hrabrost je – kukavičluk. Riskiranje života dokazuje da nam do njega nije stalo.

MR: Dakle, na jednoj strani su profesionalni vojnici, a na drugoj ljudi poput mene.

DR: Na ovoj strani gdje su psi rata prilična je gužva. Tu su recimo i ljudi koji se bave opasnim, borilačkim sportovima. Svaki udarac u glavu nepovratno oštećuje mozak i oni to uglavnom znaju. I svejedno idu u ring. Zatim ljudi koji pijani sjedaju za volan. I koji prebrzo voze…

MR: Tamo je gužva, ha? A na ovoj mojoj strani je kao na tribini na kojoj su smješteni gostujući navijači. Inače, usput rečeno, i meni se znalo dogoditi da pijan sjednem za volan. I da prekoračim brzinu. Što to dokazuje? Da se s jedne strane panično bojim smrti, a da je s druge izazivam? Da sam podvojena ličnost? Samo bi mi to još falilo! Kao da nemam dosta nevolje s ovom fobijom!

 

SPIKERICA (uobičajene reakcije na njeno javljanje): I dalje vam uz dobru glazbu donosimo svježe vijesti. U Prilazu baruna Filipovića stanari su u stanu na trećem katu prilikom provaljivanja otkrili tijelo mrtve susjede. Razlog provaljivanja u stan bili su imovinski odnosi. Neslužbeno doznajemo kako je vlasnica stana možda preminula prije dvadeset četiri godine. Njeni susjedi koji tijekom spomenutog razdoblja nisu zapazili kako je nema spominju da je bila prilično nedruželjubiva osoba. Očito je jadna starica posebno nedruželjubiva bila tijekom posljednje dvadeset četiri godine.

 

DR: Ima jedno pitanje koje nisam htjela otvarati dok ste tvrdili da imate rak: Od kada se panično bojite smrti?

MR: Hmmm… od kada… Zapravo nemam pojma. Mislim da je strah pomalo rastao… znate kako to ide… neprimjetno… A onda je s vremenom postao priličan teret.

DR: U jednom ste trenutku postali svjesni tog straha?

MR: U jednom neodredivom trenutku.

DR: Je li se taj trenutak zbio prije ili poslije razvoda?

MR: Kamo ciljate? Na to da me žena ostavila zato što sam postao nenormalan? Nije! Ja sam ostavio nju zato što se pretvorila u dosadnu, debelu kravetinu. Kada sam je ženio, nisam mislio da je sklona debljanju. Mislio sam da će ostati vitka. Jedna od mojih bezbrojnih zabluda.

DR: Po nekima je najvažniji, čak i jedini cilj našeg postojanja briga za potomstvo, ako se pod tim podrazumijevaju radnje koje prethode… potomstvu.

MR: Te predradnje su seks, je li?

DR: To je obično lakši dio. Teži je pronalaženje prikladnog partnera s kojim ćemo imati odgovarajuće potomstvo.

MR: Mislite? Po nekima je svijet pun žena željnih seksa. A još je više onih koje bi pred oltar.

DR: Ma… da… Ima nešto u tome… Ima muškaraca koji bi, da se pjesnički izrazim, i muhu u letu… Ali ima ih i koji pažljivo biraju ženu koja će im roditi potomke.

MR: Da je iz njihovog plemena, ha?

DR: Mda… Ima i toga. No, ima i onih koji se bave genetikom. Žele zdrave i pametne potomke.

MR: Ja nisam jedan od tih. Dok sam svoju bivšu nagovarao na seks, nisam razmišljao o genetici. Nije ni ona, koliko je meni poznato…

DR: Tu se, zapravo, i ne radi toliko o svjesnom, koliko o intuitivnom izboru…

MR: Mislim da se u mom slučaju radilo o hormonskom izboru.

DR: Mhm… Nakon razvoda ste lišeni znatnog dijela brige za potomstvo.

MR: Rekao sam vam da plaćam alimentaciju. Mislite da to nije dovoljno?

DR: Odgoj djeteta sastoji se od mnogo elemenata.

MR: Ja sa svojom kćerkom imam korektan odnos. Tu sve štima. Uostalom, razvodi su danas masovna pojava. A slučajevi kao moj nisu. Ili možda griješim u ovom drugom? Imate li možda plimni val ovakvih kao što sam ja? Ali se o tome ne govori.

DR: Pa… ne…

MR: Imate li ikakvu ideju zašto se ovo događa baš meni?

DR: Radimo na otkrivanju odgovora na to pitanje.

MR: Na mahove zvučite skoro profesionalno.

DR: Za sada vas pokušavam upoznati.

MR: Za sada me uspijevate izbezumiti.

DR: Što vi od mene zapravo hoćete? Nekakvo čudo ili što? Da mahnem čarobnim štapićem pa da vaš strah nestane?

MR: Svašta se priča o vama. I o vašim uspjesima. Uostalom, zato sam i došao baš vama.

DR (odjednom silno zainteresirana): Da? Što se priča?

MR: Da ljudima vraćate vjeru u život.

DR: Vjeru u život?

MR: Da! Vjeru život! To nije mala zajebancija, kako se možda na prvi pogled čini.

DR: Meni uopće nije palo na pamet da je to… mala zajebancija…

MR: Trebali ste vidjeti izraze lica tih ljudi…

DR: Kojih ljudi?

MR: Ne smijem vam reći. Ubijte me, ali ne smijem… Obećao sam…

DR: Pa ovo je… ludilo! Vi ste upoznali neke ljude koji su vam rekli… ne znam što… Vas je to uvjerilo u… ne znam što… A vi mene tretirate kao svog prirodnog neprijatelja. Zar ne bi bilo logičnije da mi vjerujete?

MR: Ja da vama vjerujem?! Zašto vi meni ne vjerujete?

DR: Kako to mislite?

MR: Postavljate glupa pitanja i izgovarate besmislene fraze umjesto da na meni iskušate neku od onih metoda o kojima se priča.

DR: O kakvim se to metodama priča?!

MR: Znate već…

DR: Ne, ne znam! Doista ne znam!

MR: Vi meni ne vjerujete, doktorice Hart.

DR: Dajte se prestanite ponašati djetinjasto.

MR: Mislio sam da ste navikli da se ljudi kod vas ponašaju djetinjasto. To vam je posao. Dominirati.

DR: Ponašanje poput vašeg nipošto nije uobičajeno, gospodine Radić. Pokušajte se samo prisjetiti što ste sve do sada poduzeli: Prvo ste mi plasirali priču o karcinomu. Onda ste mi prijetili suicidom. Pa time da ćete me kao novinar uzeti na zub. Na kraju mi sad evo spominjete ne znam kakve moje metode za koje ste čuli od ne znam koga. Uz sve to me stalno napadate da sam nezainteresirana za vaš slučaj. Da mi je važnija mađarska kocka od vašeg života. Na takvo ponašanje ne da nisam navikla, nego mi se još nikada nije dogodilo.

MR: Znali ste da nemam karcinom.

DR: Dobro. I?

MR: Znate i sve ostalo.

DR: Što ostalo?

MR: Pa to da se doista panično bojim smrti. I to da vam ne mogu nauditi. Da neću pisati o vama.

DR: Zašto mi onda prijetite?

MR: Želim vas potaknuti da mi kažete.

DR: Što da vam kažem?

MR: Što se događa s čovjekom nakon što umre?

 

LIJEČNICA JE PRILIČNO IZNENAĐENA ODGOVOROM. NEKO VRIJEME NJIH DVOJE ZURE JEDNO U DRUGO.

 

DR: Otkud vam ideja da ja znam odgovor na to pitanje?

MR: Priča se.

DR: Što se priča?

MR: Pa to… da znate odgovor...

DR: A tko to priča?

MR: Vaši pacijenti. Vaši… bivši pacijenti. Koje ste izliječili.

DR: Ali ne smijete reći njihovo ime?

MR: Ne smijem.

DR: Dakle, pacijenti! Napredujemo. Inače, sada ste vi ti koji se vrtite u krug. Dobro… I? Što su vam ti moji pacijenti rekli?

MR: Bivši pacijenti.

DR: Bivši pacijenti… Zašto naglašavate da su bivši?

MR: Zato što su oni svi danas sretni ljudi. Prilično uravnoteženi. A što se njihovih iskaza tiče… nisu rekli ništa korisno. Boje se.

DR: Mene se boje, ha?

MR: To sam vam već rekao. Zbilja se vrtimo u krug.

DR: Ludilo. Ovo je ludilo, majke mi. Padate mi tu s neba, skoro doslovno, i uvjeravate me da sam opasna osoba.

MR: Znate, ja sam vam novinar.

DR: Pa vam ludilo paše? Ha? Je'l vam paše?

MR: Neee! Ne paše mi! Ovo je moj život! I moje ludilo! A ne nešto globalno! Nešto o čemu bi trebalo pisati…

DR: O svim vrstama ludila spremno pišete, samo o svom nećete, ha?

MR: Pomozite mi, doktorice Hart…

DR: Vi doista vjerujete da sam ja Bog? Odnosno boginja?

MR: Vjerujem da znate što se dogodi čovjeku nakon što umre.

DR: Vjerujete li vi u život nakon smrti?

MR: Ni u što nisam bio siguran ni prije razgovora s vama. Sad pogotovo ni u što nisam siguran.

DR: Naravno da niste sigurni. Nitko nije. Svi mi slutimo vlastitu besmrtnost. Ali ne možemo biti sigurni.

MR: Zbog onog centra u mozgu?

DR: Ma gledajte… misaona smo bića…

MR: Meni se osobno čini da je baš to gadan problem. To što smo misaona bića.

DR: Takvi smo. Vuk ima oštre zube, žirafa dugi vrat, jež bodlje, a mi smo misaona bića.

MR: U redu.

DR (muči se izraziti misao pa dosta gestikulira): Kao misaona bića moramo biti svjesni toga da svijet nije samo ono što možemo obuhvatiti osjetilima. Moramo biti svjesni postojanja metafizičkog.

MR: Dobro.

DR: E pa to je… to… Taj drugi svijet. To… metafizičko. Znate li što je metafizika?

MR: Doktorice, vjerojatno će vas ovo iznenaditi, ali… ja nisam retardiran. Zato mi se ne morate tako obraćati.

DR: Mda… Malo sam se zapetljala. Moram priznati da me zbunjujete. Ljudi su na ovaj ili onaj način svjesni postojanja onostranog.

MR: Svi osim onih koji vama dolaze po utjehu.

DR: I oni su toga svjesni.

MR: Pa zašto vam onda dolaze po utjehu?

DR: Zato što se boje toga onostranog.

MR: Hoćete reći da sam ja jedinstven?

DR: Zašto bih to mislila? Pa i vi se bojite onostranog.

MR: Ja se bojim da tog onostranog nema.

DR: Mhm… Znate… svatko je jedinstven.

MR (uzdiše): Prazne riječi! Opet prazne riječi.

DR: Zanimljivo je kako čovjek zvuči banalno svaki put kad kaže nešto istinito.

MR: Novinar sam. Valjda zato ne vjerujem u većinu onoga što čujem. Je li to možda razlog što ne vjerujem ni u onostrano?

DR: Ma… vi vjerujete u onostrano. Samo što vas ja nikako ne uspijevam navesti da to sami sebi priznate.

MR: Što će se dogoditi ako si ja to priznam?

DR: Onda ćemo se pozabaviti time. Dakle, ništa posebno.

MR: Razgovarali smo o priči o svijetlu na kraju tunela…

DR: Gledajte, gospodine Radić, mene ne zanima osobito kako ćete si vi to vizualizirati. Želim da se… otvorite. Želim da vjerujete.

MR: U što?

DR: U vlastitu besmrtnost.

MR: Mhm…! Jesam li ja besmrtan?

DR: Jeste.

MR: Sigurno?

DR: Sto posto!

MR: Zašto mi to tek sad kažete?

DR: Pa to vam neprestano govorim, ali me vi ne slušate.

MR: Kako znate da sam besmrtan?

DR: Svi smo. Vi jednostavno niste iznimka. U tome nema iznimki.

MR: Zašto da vam vjerujem?

DR: Zapravo se sve vrti oko toga. Zašto da vam vjerujem? Stižete mi nakon što ste se o meni naslušali ne-znam-kakvih priča, silite me da vas utješim, prijetite mi ovim i onim, a nikako mi niste u stanju povjerovati.

MR: Želim vam vjerovati. Nemate pojma koliko vam želim vjerovati. Ja sam besmrtan! To zvuči… tako gordo! Kao da čitamo Maksima Gorkog! Biti besmrtan je više, nego biti čovjek! I to sasvim doslovno. To je… to je… božanstveno! Da vam vjerujem, ha?

DR (uzdiše): Možete.

MR: Dobro, i što sad?

DR: Besmrtnost je vječna. Kao i smrt. Umrli su Homer, Aleksandar Veliki, Nikola Kopernik, Nikola Tesla, kad smo već kod Nikola, Matija Gubec, August Šenoa, Josip Jelačić, majka Tereza, vaša prabaka…

MR: Ja sam sebi najvažniji.

DR: U to ne sumnjam.

MR: Tuđe mi smrti ne donose utjehu.

DR: Samo vam hoću reći da su od postanka svijeta umrli baš svi, osim nas koji smo, eto, slučajno, baš trenutno živi. A i mi ćemo uskoro.

MR: Ne želim umrijeti, bez obzira što ću tako na neki način postati sličan Aleksandru Velikom. I Matiju Gupcu. I Nikoli Tesli. Njega osobito cijenim. Ne zato što je bio Srbin…

DR: Shvatite da je smrt samo prijelaz iz jednog stanja u drugo.

MR: Da to shvatim?! Pa što ste vi?! Psihijatar ili teolog?! Ili pjesnik?

DR: Mislite: Poetesa? Na mahove mi se čini da glumim vašu mamu.

MR: Što bi sad to trebalo značiti?!

DR: Ne vidim tko bi vam još tolerirao ovakvo ponašanje osim vaše mame.

MR: Moja mama je mrtva.

DR: Znam da je.

MR: Kako znate?

DR: Svojim ste mi ponašanjem to jasno dali do znanja.

MR: Kako vi mene debelo zajebavate!

 

SPIKERICA (ovoga se puta liječnica uspije poigrati s mađarskom kockom dok novinar napeto sluša): Prelazimo na vijesti iz svijeta. Prema najnovijim izvješćima potres u Sjevernoj Koreji odnio je najmanje četrdeset tisuća života dok se dvjesto tisuća ljudi još uvijek smatra nestalima. Korejske vlasti ne dopuštaju djelatnicima stranih humanitarnih organizacija ulazak u zemlju. Tvrde da su sasvim dorasli rješavanju krize izazvane potresom. Kao dokaz navode primjer osamdeset jednogodišnje žene koja je pod ruševinama provela dvjesto osam sati i preminula tek na putu do bolnice, nakon što je spasiteljima ispala s nosila.

 

MR: Ovo da ste znali da mi je majka mrtva izmislili ste u trenu. Zato što niste znali što bi drugo rekli. A nije vam nikakav problem bio reći «znam». «Zaključila sam iz vašeg ponašanja.» I sad na račun toga hoćete da vam vjerujem.

DR: I vama je u interesu da mi vjerujete.

MR: Ako hoćete da vam vjerujem, morate se više truditi.

DR: Danas mi očito nije dan.

MR: I što ćemo sad?

DR: Dođite sutra.

MR: Može li se to? Može li kirurg otvoriti čovjeka, shvatiti da mu nije dan pa mu reći da dođe sutra?

DR: Kakva je to usporedba? Ja nisam kirurg.

MR: Ali ste me otvorili.

DR: Ozbiljno? Ja baš nemam taj dojam.

MR: Žalosno je da to niste primijetili.

DR: Uspješno ste me zbunjivali.

MR: A primijetili ste… neke druge stvari.

DR: Hoćete reći da sam otkrila neke vaše laži?

MR: Rekli ste da me želite upoznati.

DR: Pa… da.

MR: I? Jeste li me do sada uspjeli upoznati?

DR: Jesam. No…

MR: Upoznali ste me, ha? Znate li onda da me guši?

DR (pacijent joj je okrenut leđima pa opet dohvaća mađarsku kocku): Guši vas?

MR: Strah od smrti.

DR: Aha…

MR: Neprestano sam svjestan protoka vremena. Protoka mog vremena. Vremena koje mi je dano. Neprestano sam svjestan toga da mi vrijeme curi. Kao voda kroz prste. Svaka minuta koja protekne, minuta je manje u mome životu. A najstrašnije je to što su mi istekle najvrednije minute moga života. To ste, uostalom, i vi naglasili. Tijelo mi slabi, postajem ružan… Nikad više moje mladosti!

DR: Ma neee... Vi ste zgodan muškarac.

MR: Još mi malo vremena ostaje za biti zgodan muškarac. Redovito treniram, ali biološki sat ne mogu zaustaviti. Čak ako i skupim lovu za nekakvu plastičnu operaciju, zatezanje kože, skidanje podočnjaka ili ne znam što, to će samo za neko, kratko vrijeme odgoditi trenutak kada ću prestati biti privlačan ženama. A neće nimalo odgoditi trenutak moje smrti. Već sam odavno počeo umirati.

DR: Već ste pri rođenju počeli umirati.

MR: Zapravo da.

DR: Sad vi izgovarate prazne riječi.

MR (okrenuvši se): A vi se opet igrate s tom prokletom kockom!

DR (ostavlja kocku): Da su mi svi pacijenti kao vi, podnijela bih zahtjev za benificirani radni staž.

MR: Vaši bi pacijenti trebali tražiti benificirani radni staž, a ne vi.

DR: Pacijent u većini slučajeva nije pojam koji označava zanimanje.

MR: Nadmudrivanje vam ide. Svaka čast. A za ono bitno, ono suštinsko, ono što me ždere iznutra, živo vam se fućka.

DR: Ždere vas samo vlastita ideja. Jer taj vaš strah nije ništa drugo nego vaša ideja.

MR: Koja je zapravo nevažna, je li?!

DR: Ma ne bih ja rekla da je ideja nevažna. Nevolja je u tome da vi tu ideju ne uspijevate artikulirati. Ne znate čega se zapravo bojite. Po onome što ste mi rekli…

MR: Koliko ste vi uopće zapamtili od onoga što sam vam do sada rekao?

DR: Sve bitno.

MR: Ništa niste zapisivali.

DR: Ne treba mi to. Ja… pamtim.

MR: Vi… pamtite. Majko mila… Nema boljeg načina da čovjek poludi od dolaska u vašu ordinaciju.

DR: Ne bih vas željela odvratiti od uvjerenja da ste posebni, ali ovo je uobičajena optužba.

MR: Što to?

DR: Svi tvrde da su bili normalni dok nisu ušli kod psihijatra. Konkretno, kod mene.

MR: Mda... Kad smo već kod vas... Bojite li se vi smrti?

DR: Ne.

MR: Ovo je zazvučalo vrlo samouvjereno. Nimalo se ne bojite smrti?

DR: Pa… ne.

MR: Kako to?

DR: Doista vjerujem u ono što sam vam rekla.

MR: Vi ste, doktorice, tijekom ovog našeg ugodnog čavrljanja svašta izgovorili. Na što točno sad mislite?

DR: Smrt je samo trenutak prijelaza iz jednog stanja u drugo.

MR: Što bi rekao pokojni A. B. Šimić: U smrti se sniva, ha?

DR: Ne. Za života se sniva. Nakon što umremo smo budni.

MR: Vi to ozbiljno?

DR: Smrtno sam ozbiljna.

MR: Ne bi mi se rugali?

DR: Ni u ludilu.

MR: Možete li mi dati kakav dokaz.

DR: Dokaz za što?

MR: Dokaz da ima života nakon smrti.

DR: Sad ja vas moram pitati je li vi ovo ozbiljno govorite?

MR: Ozbiljan sam.

DR: Slušajte, gospodine Radić, Isus Nazarećanin činio je čuda prije otprilike dvije tisuće godina. Bilo je to vrijeme čuda. To je vrijeme odavno prošlo. U međuvremenu je otkriven barut, Amerika, kondom, tiskarski stroj, šampon za kosu, i onaj za tijelo, jazz, hulahopke, katodna cijev i mikročip.

MR: Vi to možete.

DR: Ma što ja to mogu?!

MR: Dati mi dokaz da postoji život nakon smrti.

DR: Jeste li vi čitali Bibliju, kad smo već kod Isusa?

MR: Djelomično.

DR: Znate li da je Sotona iskušavajući Sina Božjeg činio upravo to što vi sad meni činite?

MR: Piše li u Bibliji kakav je život nakon smrti? Je li to putokaz?

DR: Biblija je alegorija.

 

SPIKERICA (uobičajene reakcije liječnice i pacijenta): Nastavljamo s vijestima iz svijeta. U Sjedinjenim Američkim državama novi slučaj masakra na javnom mjestu. U mjestu Kissme, savezna država Florida, četrdeset dvogodišnji muškarac ušao je u restoran brze hrane naoružan automatskom puškom i revolverom. Prvo je ustrijelio vlasnika restorana i jednu konobaricu, a poslije toga počeo je nasumično pucati po gostima koji su se skrivali iza prevrnutih stolova. Četiri je muškarca ubio, a dvije žene teško ranio. Nakon što je ispucao sve metke iz puške, dohvatio je revolver i pucao si u glavu čime se broj smrtno stradalih žrtava popeo na sedam. Po nekima je motiv napada neuzvraćena ljubav, dok drugi tvrde da je bio nezadovoljan s ručkom koji je pojeo prije nego što se vratio naoružan. Nastavljamo s glazbom…

 

MR: Što vi mislite da se događa nakon smrti?

DR: Stalno ponavljate to pitanje.

MR: Imate barem mišljenje. To ne možete poreći. Recite mi to vaše mišljenje.

DR: Ja… vjerujem u duhovnost.

MR: U duhovnost, ha? Lijepo. A u čiju vi to… duhovnost vjerujete? Vlastitu?

DR: Pa… da. Uvijek je najbolje krenuti od sebe. Dakle, vjerujem da je doista stvaran moj duh. Tijelo je možda samo privid. Možda je svatko od nas samo kora vlastitog mozga koja pluta u kiselom bazenu aromatiziranom pjenom za brijanje. Sve je ostalo samo maštarija koja se događa u sivim, moždanim stanicama.

MR: To što vi sada govorite… ima li to veze s kakvom religijom? I ako ima s kojom?

DR: Već sam vam rekla da religija…

MR: Do sada niste spominjali kombinaciju kore velikog mozga, kiselog bazena i pjene za brijanje.

DR: A to… Ma to sam… pročitala u jednoj SF priči…

MR: Sad još i to! SF priče!

DR: Umjetnost ne bi smjeli podcjenjivati.

MR: Ne, ha? Dobro, idemo dalje. Vama je, dakle, duhovnost na prvom mjestu. I?

DR: Živi naš duh, naša misao. Tijelo, ako uopće postoji izvan kore našeg mozga, samo nam je uteg. Smrt je tek trenutak u kojem ostajemo bez tog utega.

MR: Doista vjerujete u to?

DR: Da.

MR: Zvuči… neozbiljno.

DR: Pokušala sam vam to objasniti riječima koje ćete shvatiti.

MR: Drugima to objašnjavate drugim riječima?

DR: Ha… da. Ljudi su različiti.

MR: Nešto mi nije jasno… u okviru ovog objašnjenja prilagođenog mojoj ograničenoj pameti…

DR: Što vam nije jasno?

MR: Zašto se uopće gnjavite svojim tijelom? Zašto si jednostavno širom ne otvorite vene, pustite tešku, gustu krv da izađe, pa da s tim više nemate zajebancije?

DR: Prvo, ja u svom tijelu uživam, na mnogo načina. To je tijelo ono što obično podrazumijevamo pod pojmom život. Drugo, kad bih počinila suicid, patili bi moji bližnji. Treće, najvažnije, ovaj život ima svoju svrhu. Koliko god bilo uteg, tijelo omogućuje duhu da postigne ispunjenje. Četvrto, ja ne vidim nikakvu svrhu suicida.

MR: A što je s mogućnošću da smo samo kora velikog mozga koja pluta u kiselom bazenu začinjenom pjenom za brijanje?

DR: Ma… to baš i nije osobito realna mogućnost. Spomenula sam je više kao prispodobu. Zato da naglasim koliko je duhovnost kao takva važna. Uostalom, rekla sam da je to iz SF priče.

MR: Rekli ste i da u umjetnost moramo vjerovati.

DR: Ne. Rekla sam da umjetnost ne smijemo podcjenjivati. Tim riječima.

MR: Možda i griješim, ali ne mogu se oteti dojmu da me tretirate kao blesana.

DR: Griješite.

 

SPIKERICA: Stigli smo do vijesti iz kulture. Rano jutros u svom zagrebačkom stanu pronađen je mrtav poznati hrvatski slikar i alternativni umjetnik Josip Vojnović. Uzroci smrti još se istražuju, a članovi njegove obitelji naglašavaju kako pokojnik nikada nije pokazivao sklonost suicidu. Pedeset petogodišnji umjetnik ostat će zabilježen po brojnim izložbama i artikulacijama javnih prostora. Posebno pamtimo njegov Dubrovački performans na Stradunu kada si je čavlima pribio spolovilo za drvenu stolicu na kojoj je sjedio.

 

MR: Zanima me ono ispunjenje koje ste spomenuli. Zapravo, najviše me zanima što se na ovom svijetu smije, a što ne. Do sada sam bio uvjeren kako se svakako ne smije dići ruku na sebe, a vi ste me bez osobitog napore lišili i te zablude. Spomenuli ste Samuraje. Sjećate se?

DR: Mutno. Uglavnom, zanima vas jeste li do sada bili dobar dečko?

MR: Zanima me hoću li gorjeti u paklu.

DR: Opterećeni ste idejom pakla?!

MR: Da. Eto vidite. Još i to.

DR: Pakla nema.

MR: Sigurni ste? Sto posto ste sigurni?

DR: Znate, samo su budale u nešto sto posto sigurne.

MR: Prilično usran odgovor ako mene pitate. A grijeh? Što je grijeh?

DR: Uobičajene stvari.

MR: Preljub, ubojstvo, krađa, kad u nekom ubiješ boga  i to, ha?

DR: Otprilike. S tim da postoje dvije vrste grijeha. Prva vrsta je ova kojom činimo zlo drugim ljudima. Druga je vrsta udaljavanje od ispunjenja koje nam je na ovome svijetu zadano. Doduše, moguće je da su ove dvije vrste grijeha povezane jer se čineći zlo drugima udaljavamo od vlastitog ispunjenja.

MR: I to je moguće?! Vi kao da ni u što niste sigurni!

DR: I nisam. Ja vam samo iznosim svoje mišljenje. To ste i tražili od mene. Da vam iznesem svoje mišljenje.

MR: Mda… mišljenje…

DR: Tek kad umrem, znat ću točno što se u takvim slučajevima događa.

MR: Samo, tada mi to nećete moći saopćiti.

DR: Na žalost.

MR: Osim toga, vrlo je vjerojatno da ću ja umrijeti prije vas.

DR: Pa je. Moguće je. Iskreno govoreći, moguće je. Prema statistikama žene žive nešto duže od muškaraca.

MR: A novinari uz to žive dosta kraće od prosjeka.

DR: I za to sam čula.

MR: Pa dajte mi recite zar to nije užasno?!

DR: Što to?

MR: Kako što?! To što ću umrijeti! I to uskoro.

DR: Do sada sam uložila priličan komad energije uvjeravajući vas kako je smrt sama po sebi prirodna. A to uskoro je… to je… relativno…

MR: Ne vidim da ste se baš uznojili radeći svoj posao. Sjedite tu, igrate se s kockom i usput me bombardirate nekakvim nebuloznim pretpostavkama. Začinjenim motivima iz SF priča. Važan je duh, važna je misao, važno je nekakvo… ispunjenje… Što bi uopće trebalo biti ispunjenje u ovom mom konkretnom slučaju?

DR: To morate sami otkriti.

MR: Baš sam i mislio da ćete me obradovati jednim takvim usranim odgovorom. Dobro, a koje je vaše uvaženo mišljenje po tom pitanju? Što je meni antigenijalcu činiti da bih postigao to nekakvo ispunjenje?

DR: Velika većina ljudi nisu nikakvi genijalci i to nije nikakav hendikep.

MR: Ovo me podsjeća na uvjeravanje kako veličina nije važna.

DR: Čini mi se da bi vi u životu trebali imati dva važna cilja. Ili tri. Dva su zapravo vrlo bliska. A i sva tri…

MR: Poštedite me te vaše neodlučnosti. I bez nje jedva uspijevam ostati u vertikalnom stanju.

DR: Prvo, trebate biti podrška svojoj kćerki. Drugo, trebate voljeti sve ljude. Svakom trebate dati barem osmijeh…

MR: I pri tome pjevati Hare Krishna, ha?

DR: Ljudima se možete darivati i kroz svoje novinarske tekstove. Ne morate biti Veselko Tenžera da bi ste doživjeli ispunjenje kroz svoj rad.

MR: Uspijevate li vi slijediti ta svoja pravila ponašanja?

DR: Trudim se.

MR: A još se više trudite složiti kocku. Dok ja pred vaše noge bacam svoje strahove, frustracije i traume.

DR: Promislite li malo o ovom našem razgovoru, shvatit ćete da sam ja s vama upravo nevjerojatno strpljiva. Gotovo Gandijevski strpljiva.

MR: Svaka čast. A sad vi malo promislite o svemu što ste mi napričali pa mi recite po čemu se ta vaša filozofija razlikuje od kršćanskog učenja?

DR: Zašto bi se trebala razlikovati?

MR: Pa rekli ste da je Crkva samo institucionalizacija vjere. Da objašnjava… ne znam što. Da pomaže ljudima vizualizirati Boga… ili tako nekako… Sjećate se da ste to rekli?

DR (neuvjerljivo): Naravno! U svemu tome nema ničeg lošeg. Besmrtnost nije rezervirana za pametne. U Novom se Zavjetu čak favoriziraju ljudi siromašnog duha. Njihovo će biti Kraljevstvo Nebesko!

MR: A Nobelovci idu u pakao, ha?

DR: Do sad sam vam barem dvaput rekla da nema pakla. Dajte me već jednom s tim prestanite gnjaviti.

MR: Ako ništa drugo, uspjeli ste me poprilično zbuniti.

DR: Bolje biti zbunjen, nego očajan.

MR: Ja sam i zbunjen, i očajan. Da vidimo što ste još rekli… Rekli ste da su ova naša tijela samo privid. Ono… kora mozga, bazen i te fore…

DR: Moguće je.

MR: Što je moguće? Da su ova naša tijela privid ili da ste to rekli?

DR: Oboje.

MR: Dobro. Recimo da jesu. I? Što s tim?

DR: Što s tim?

MR: Nemojte mi samo, molim vas, reći da ja moram odlučiti što s tim.

DR: Alergični ste na takve odgovore?

MR: Jesam. Opravdano.

DR: Zašto vas uopće muči ova moja pretpostavka?

MR: Ne muči me. Samo želim shvatiti tu vašu logiku. S jedne strane su nam tijela uteg, a s druge su možda privid. Živo me zanima kojom ste se to logikom rukovodili kada ste stigli do toga.

DR: Meni je u životu uvijek bila važnija intuicija od logike.

MR: Izbjegavate odgovor.

DR: Pa dobro… naša tijela… Edgar Alan Poe je rekao da je sve oko nas možda sam san jednog sna.

MR: Dobro. I? Samo mi, molim vas, ne spominjite prispodobe inspirirane SF pričama.

DR: Sav taj spoznajni svijet… možda ga nema. Možda se događa samo u našoj glavi. Možda i postoji, ali nije kontinuiran u vremenskoj kategoriji. Misao je besmrtna. Mi smo besmrtni. Naš strah od smrti jednak je strahu naših predaka od prirodnih pojava koje nisu mogli razumjeti. Ne zaboravite da evolucija nikada ne prestaje. Vjerujem da se u nekoj budućnosti više nitko neće bojati smrti. Kao što se više nitko ne boji oluja, ni vještica, ni svega onog čega su se ljudi u davnoj prošlosti bojali. Brojne smo strahove tijekom vremena pobijedili pa ne vidim razlog zašto ne bi i ovaj. Svi će točno znati što smrt predstavlja i što donosi. Ako smrt uopće išta predstavlja. Sasvim je moguće da je ona posve beznačajna.

MR: Ovo je bila kombinacija Jorgea Loisa Borgesa i Alberta Einsteina.

DR: Obadvojica su bili mudri ljudi. Veliki. Genijalni. Njihova misao i dalje živi. I živjet će vječno.

MR: Vi ste ova sranja pričali i svim ostalim jadnicima dok ste ih izvlačili iz depresije?

DR: Ovo nisu sranja. Ovo su promišljanja osobe koja je svjesna vlastite besmrtnosti. Osim toga, oni ljudi nisu jadnici. Sretni su. Uživaju u životu.

MR: Nakon što im ovo ispričali?

DR: Ha, gledajte, ja nemam neku šablonu. Već sam vam i to rekla. Sve koji mi dođu uvjerim da su besmrtni i da nema nikakvog smisla bojati se smrti, ali svaki je razgovor drugačiji. Kao što je, uostalom, i svaki čovjek drugačiji.

MR: Ima li sve ovo ikakve veze sa psihijatrijom?

DR: Ja sam specijalizirala psihijatriju. Ovo je psihijatrijska ambulanta. Vi ste sasvim očito psihijatrijski pacijent. Prema tome – ima.

MR: Tijekom specijalizacije su vas učili da su ljudi besmrtni?

DR: Nisu.

MR: I mislio sam da nisu. Kako vam je pala na pamet ova metoda?

DR: Nije mi pala na pamet. Ja oduvijek znam da je naš duh vječan. Normalno mi je da to svoje znanje onda prenesem drugima. To je valjda i razlog zbog kojega sam izabrala baš ovaj poziv.

MR: A tako… Možete li mi barem otprilike reći koji postotak onih koji dođu povjeruju u te vaše priče?

DR: Mogu. Čak prilično precizno.

MR: Da? I? Koliki vam je postotak uspješnosti?

DR: Sto posto.

MR: Baš sam i mislio da ćete mi to reći.

DR: A to vam nisu spominjali oni čije ime ne smijete izgovoriti?

MR: Zapravo jesu. Znači, ja sam prvi koji vam ne vjeruje?

DR: I vi ćete mi povjerovati.

MR: Hoćemo li se kladiti?

DR: U što?

MR: U riblju večeru. Zubatac od dvije kile i butelja sivog pinota.

DR: Mhm… Ideja zvuči zanimljivo, ali to bi se kosilo s mojom profesionalnom etikom.

MR: A ne kosi vam se s profesionalnom etikom pacijentu pričati da nam kore velikog mozga plutaju u kiselom bazenu?

DR: Vi baš ne volite SF, ha? Onda gledajte na to kao na šalu.

MR(dohvaća sa stola mađarsku kocku): Pa dobro, onda ćemo se šaliti. (rastavlja kocku na sastavne dijelove) Sad ću se, malo za promjenu, ja poigrati s ovim. Gledajte. Razvalio sam je. (sve dijelove kocke stavlja na hrpicu na radni stol) Kocka više nije kocka. Ovo je sad bivša kocka. Pokrit ćemo je kako to i priliči pokojniku. Odnosno pokojnici. (iz džepa izvadi veliki rupčić i njime prekrije kocku) Recite mi sad što ovo znači?

DR: Ovo znači da je moj prag tolerancije nevjerojatno visok. Većina bi vas školovanih psihijatrica nakon ovoga opalila stolicom u glavu.

MR: Ali doktorice, sve ovo oko nas je možda samo privid. Ili vrijeme ne teče u kontinuitetu. Ne postoji li u tom slučaju mogućnost da ova igračka uopće ne postoji? Ili da  je kocka ispod ovog rupčića čitava?

DR: Kako bi bila čitava?

MR: Ne znam. Vi ste ti koji za sve imate objašnjenje.

DR: Vi sad očekujete da će Bog samo za vas izvesti jedno malo čudo?

MR: Svašta ste do sada napričali, ali Boga kao takvog niste previše spominjali. Barem ne u smislu subjekta. Zašto sad odjednom…?

DR: Pokušavam dokučiti što vi sad očekujete.

MR: Očekujem da sebi i meni priznate kako ništa od onoga što ste napričali nema smisla.

DR: Vama i sebi da objasnim? Pa vi ste ovdje pacijent. Vi ste ti koji trebate objašnjavati, sebi i meni.

MR: Pacijent! Ni tu riječ niste do sada mnogo puta izgovorili. Ne više od dva-tri puta. I to glavnom posprdno.

DR: Riječ mi se inače uopće ne sviđa. Pacijent. Pinceta. Puceta. Ne sviđa mi se čak ni riječ panceta.

MR: Ne mogu vjerovati da ste vi takvi kakvi jeste pomogli svim onim ljudima.

DR: Rekli ste da ste s nekima od njih osobno razgovarali.

MR: Da. Jesam. Razgovarao sam s njima i vidio u kakvom su stanju. Zato i jesam ovako iznenađen. (ona šuti, a on malo promisli) Lažete da ste baš svima uspjeli pomoći.

DR: Nisam rekla da sam svima pomogla. Rekla sam da su mi svi vjerovali.

MR: Nije li to isto?

DR: Pa zapravo je. U pravu ste…

MR: Ako ste tako uspješni, zašto niste otvorili privatnu praksu. I debelo naplatili tu svoju sposobnost pomaganja očajnim ljudima. A ne ovako. Trulite tu u ovoj pljesnivoj ordinaciji i čekate da vam HZZO da plaću.

DR: Ovdje se osjećam dobro.

MR: Ne želite biti bogati, ha? Novci vas kao ne zanimaju. A zašto niste barem slavni?

DR: Nemam pojma. Vi ste novinar, vi bi to trebali bolje znati.

MR: Sve je ovo za mene Zona sumraka. U cijeloj ovoj priči baš mi ništa nije jasno. Znam samo da me pokušavate uvjeriti da ste svima uspjeli pomoći, samo meni niste.

DR: Hoćete li vi o meni pisati?

MR: Neću.

DR: Eto vidite…

MR: Što «eto vidite»?! Što «eto vidite»?! Hoćete li reći da sam totalni gubitnik?!

DR: Ma ne, samo sam vam htjela reći da eto imate odgovor na pitanje zašto se za mene ne zna. Ni jedan se novinar ne želi sa mnom baviti.

 

SPIKERICA: Sport. Mladi nogometaš NK Bilogore Andrija Bulić preminuo je rano jutros u Kliničkoj bolnici Dubrava. Podsjetimo se, nesretni je mladić na subotnjoj utakmici glavom udario u metalni okvir gola. Iako se nije budio iz kome, doktor Muratović je jučer novinarima rekao da mu se stanje stabilizira. Jutros se pokazalo kako je procjena doktora Muratovića bila pogrešna. Bulićevi suigrači smatraju kako bi vratnice golova trebale biti obložene spužvom. Bulićeva obitelj razmatra mogućnost sudske tužbe protiv uprave kluba i Hrvatskog nogometnog saveza.

 

MR: Ne možete popraviti kocku koju sam rastavio, je li?

DR: Ja?! Kako bih je ja popravila?! Pa ja nisam mađioničar. Ili iluzionist.

MR: U jednom sam trenutku pomislio da to možete.

DR: Što sam ja izgovorila da vas navedem na tu pomisao? Samo sam iznijela mogućnost da stvarni svijet…

MR: To zbilja više nije važno. Nemam snage nastaviti ovaj razgovor. Idem.

DR: Kako hoćete.

MR: Svejedno vam je?

DR: Što to?

MR: Pa to što odlazim očajan!

DR: S vama će biti sve u redu.

MR: Otkud vam to?!

DR: Imam taj osjećaj.

MR: Fućka se vama. Empatije u vama ima koliko i u profesionalnih ubojica. Jedva čekate da vas ostavim na miru pa da se možete dalje igrati sa svojom kockom.

DR: Kocku ste mi razvalili.

MR: To se da sastaviti.

 

NOVINAR PRILAZI RUPČIĆU I PODIŽE GA S NAMJEROM DA SASTAVI KOCKU. PRENERAZI SE VIDJEVŠI DA JE KOCKA SASTAVLJENA. BOJE NISU SLOŽENE, NEGO SU RASPOREĐENE ONAKO KAKO IH JE LIJEČNICA OSTAVILA. NA LIJEČNICU OTKRIĆE DA JE KOCKA NEKIM ČUDOM SASTAVLJENA NIJE OSTAVILO NEKI POSEBAN DOJAM. NOVINAR NEKO VRIJEME ZURI U KOCKU, DOK LIJEČNICA ČEKA NJEGOVU REAKCIJU.

 

MR: Što je ovo?!

DR: Mađarska kocka.

MR: Sastavljena je.

DR: Vidim.

MR: Kako ste to izveli?!

DR: Ja? Ja ništa nisam izvela.

MR: Pa tko je onda sastavio ovu kocku?

DR: Ne znam.

MR: Ovo je… čudo.

DR: Pa… je.

MR: Jeste li vi… Bog?

DR: Ja?! Ne. Ne bih rekla. Nisam. Inače, da jesam, bila bih boginja…

MR: Pa kako je onda ova kocka opet u komadu?!

 

LIJEČNICA DOHVAĆA KOCKU I NASTAVLJA TAMO GDJE JE STALA – UZALUD JE POKUŠAVA SLOŽITI. NOVINAR JE ZAPANJENO PROMATRA.

 

MR: Što ste rekli?

DR: Ništa. Što ste vi pitali?

MR: Pitao sam kako to da je kocka opet u komadu.

DR: Zbilja ne znam što bih vam na ovo rekla.

MR: Ne djelujete mi iznenađeno.

DR (vrteći kocku): Da vam pravo kažem i nisam previše iznenađena. Iako bih, ruku na srce, trebala biti. Ipak to nije mala stvar kada se rastavljeni dijelovi kocke sami od sebe slože u cjelinu. Dapače. Moglo bi se reći da je ovo doista jedno malo čudo. Zapravo, čak se i ne bi moglo reći da je malo. Ovo je prilično čudo. Reda veličine onih koji su dovoljni za beatifikaciju nekog boljeg Pape. Iako, s druge strane, ovo će čudo usrećiti samo jednog čovjeka. Vas. Vjerujete li konačno u zagrobni život?

MR: Zbunjen sam. Kada ste i kako složili tu kocku?

DR: Rekla sam vam da ja s tim nemam nikakve veze.

MR: Tko je onda to učinio?!

DR: Iskreno: ne znam. Ali znam da vas onaj koji je to učinio – voli.

MR: Mislite?

DR: Ne da mislim, nego znam. Htjeli ste dokaz postojanja metafizičkog pa ste ga i dobili. Čak bi se moglo reći da je ovo bilo prilično spektakularno. Rasturite kocku, zahtijevate da se ona složi i – bum! – netko je zbilja složi. Moram vam reći da ovakvo što još nikada nisam doživjela. Svima ostalima moje su riječi bile dovoljne.

MR: Znači li to da sam poseban?

DR: Moguće je. Samo, ja ne bih računala na to da je to nekakav kompliment.

MR: Nego što je?

DR: To što se niste uspjeli otvoriti, nego vas je trebalo uvjeriti na ovaj način dokazuje da ste… zadrti.

MR: I što sad?

DR: Kako to mislite?

MR: Hoću li biti kažnjen zato što sam zadrt?

DR: Ma nećete. Ali neka vam ovo bude pouka. Vjerujte ljudima. I prestanite zajebavati liječnike.

MR: U redu.

DR: Idite sad. Živite život.

MR: Hoću. Hvala vam lijepa. Puno vam hvala.

DR: Nema na čemu.

MR: Puno ste mi pomogli.

DR: Nije to ništa.

MR: Kako nije?! Vratili ste mi vjeru u… u… u život ste mi vratili vjeru.

DR (igrajući se s kockom): Drago mi je ako sam vam doista pomogla.

MR: Jako ste mi pomogli. Jako. Nego, jesam li vam što dužan?

DR: Ništa.

MR: Ni… što ja znam… participaciju.

DR: Ništa.

MR: Pa onda… do viđenja.

DR: Mhm… do viđenja.

 

NOVINAR VESELO IZLAZI, A LIJEČNICA SE IGRA S KOCKOM. NE OBAZIRE SE NI NA POSLJEDNJE VIJESTI.

 

SPIKERICA: Emisiju Vijesti i glazba završavamo vremenskom prognozom: Sutra će biti lijep dan.

 

KRAJ