Trebalo bi prošetati psa
Drama „Trebalo bi prošetati psa“ govori o terminalno bolesnom mladom muškarcu, koji prije svoje smrti odlučuje ispraviti greške koje je počinio u životu, te se tako pobrinuti za osobe do kojih mu je najviše stalo; do starog oca s kojim nikad nije dobro komunicirao, bivše djevojke koju je ostavio bez riječi, i psa. Međutim, istoga dana otac mu priznaje da nikad nije volio njegovu majku, a bivša djevojka da je otpočela novi život s oženjenim muškarcem. Protagonist drame u tom trenutku prestaje biti siguran u uspjeh svoje misije.
GODINA PROIZVODNJE: 2012.
BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 1
BROJ MUŠKIH LIKOVA: 2
AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana
Osobe:
Muškarac, 36 godina
Otac, 78 godina
Žena, 35 godina
Nagrada „Marin Držić“ za najbolji dramski tekst, 2013.
Jedna od pet najboljih drama Regije po izboru HARTEFACT fonda, Beograd 2012.
Praizvedba: Hrvatsko narodno kazalište Zagreb, 18. lipnja 2013, režija: Franka Perković
Radijska premijera: Radio atelje, HR, 20. lipnja, 2013, režija: Mislav Brečić
1. Ispod nadstrešnice, kiša, 16:51
Muškarac stoji ispod nadstrešnice. Stoji, ne govori. Puši. A onda.
Muškarac: Započnimo s njim. Tek tako. Možda zato jer on danas više nije živ. Ili zato jer je tog jutra uzeo psa i dugo s njim šetao gradom. Boljela ga je noga ali nije važno, trebalo je prošetati psa. Možda je usput i razmišljao dok je hodao, možda o tome vrijedi li život više ako ga se može ispričati. Kasnije tog dana, dok je stajao ispod nadstrešnice znao je da se dogodilo nešto tužno, ali se više nije mogao sjetiti što. Tko zna je li se to onda uopće i dogodilo. Sve ono što je bilo oko njega, s jedne i druge strane ulice, koraci koji su bili i oni koji će možda biti. A na poleđini te nadstrešnice, plavim slovima na metalnoj pozadini netko je napisao: svi imaju probleme, tvoji su nebitni. On je radio u knjižnici, taj Muškarac. U osnovnoj školi. Svaki tjedan jutarnji turnus, bio je kraj zime. A mi smo započeli s njim jer smo započeli s njim, tek tako. Tko zna zašto smo započeli s njim. Možda zato jer je imao psa kojeg je trebalo prošetati. Ili zato jer nam nikakva tuga ne može pomoći da pronađemo ono što ne postoji. A taj Muškarac je imao samo jednu priču, istu priču za sve koji ga pitaju. Priču o jednom poslijepodnevu u gradu, nepuna dva mjeseca prije nego ga više neće biti. Evo, zato smo započeli s njim. Zato smo započeli s tim muškarcem ispod nadstrešnice po kiši, koji je ovdje točno onoliko koliko ga više i nema.
S druge strane ulice pritrčava Žena. Preko glave je stavila jaknu, da se sačuva od kiše. Ona stane pokraj Muškaraca koji je čitavo vrijeme promatra. A onda i ona pogleda njega.
Žena: U pizdu materinu.
Žena se odjednom stane smijati. Muškarac je promatra, onda se i on stane smijati; smiju se zajedno. A onda ona prestane. Vadi cigaretu.
Žena: Imaš …
Muškarac je pogleda.
Žena: Upaljač.
Muškarac vadi upaljač, pripaljuje joj cigaretu.
Trenutak.
Žena: I -
Muškarac (istovremeno): Ja -
Žena: Ti prvi.
Muškarac: Dobro, da … Zdravo.
Žena: Znaš, nisam sigurna da mi se razgovara s tobom.
Trenutak.
Žena: Što?
Muškarac odmahne glavom.
Žena: Izgledaš -
Muškarac: Kako.
Žena slegne ramenima.
Žena: Na pauzi sam.
Muškarac: A.
Žena: Često stanem, tu ispod. Dok sam na pauzi.
Muškarac klimne glavom.
Žena: I od svih…
Muškarac: Da.
Žena: Što, da? Ti me pratiš, možda?
Muškarac odmahne glavom.
Žena (mirnije): I od svih mjesta, evo ga, ti.
Muškarac: Da, vidiš. Da.
Žena: Kaos.
Žena se opet stane smijati.
Žena: Bože, ja … Oprosti, zbilja … Dobro izgledaš.
Muškarac: Mokar sam.
Žena: Ne, ne … Kiša.
Muškarac: I ti.
Žena: Da.
Trenutak.
Žena (pokaže na cigaretu): Ugasila se.
Muškarac: Evo.
Muškarac iznova pripaljuje njezinu cigaretu.
Žena: Ne bih smjela, ali kažu da nije dobro naglo prestati.
Muškarac: A prestaješ.
Žena: Da, valjda.
Trenutak.
Muškarac: Onda. Na pauzi si.
Žena (klimne glavom): Radim preko, po novom. Već tri mjeseca, zapravo.
Muškarac: Nova poslovnica?
Žena (odmahne glavom): Agencija za prodaju karata.
Trenutak.
Žena: Avionskih. Ja ih prodajem a onda drugi lete, posvuda okolo, smršavio si, nisi se puno promijenio.
Muškarac: Ni ti se nisi puno promijenila.
Žena: Ne znaš.
Muškarac: Ne. Ali ipak nisi.
Žena: Nisam, ha.
Muškarac odmahne glavom.
Žena: Znala sam puno plakati, ali više nemam vremena. Okej, samo da znaš, bolje je zvučalo u glavi, dok to nisam rekla, dobro?
Muškarac klimne glavom.
Trenutak.
Žena: Idem.
Muškarac: Da.
Trenutak.
Žena: Što.
Muškarac: Ne, ne –
Žena: I evo na što se na kraju svedu stvari.
Muškarac: Na što?
Žena: Na pizdu materinu.
Žena se ponovno smije.
Žena (kroz smijeh): Kaos.
Muškarac: Nisi prije toliko govorila -
Žena: Pizdu materinu, što?
Muškarac: Kaos.
Trenutak.
Žena: A to. Kad nije bio … Vidimo se.
Muškarac: Vidimo se, da.
Trenutak.
Žena (odjednom naglo): Ne, stvarno, sve ovo. Što radiš tu?
Muškarac: Moram kupiti kravatu.
2. Očev stan, kiša, 16:10
Muškarac: Kakvu kravatu, tata.
Otac: Mrmljaš mi.
Muškarac (glasnije): Pitam te, kakvu kravatu hoćeš?
Otac: Kakvu, što ja znam kakvu … Neku za odijelo.
Muškarac: Znam za odijelo, ali -
Otac pokaže na odijelo.
Otac: Na … Za ovo … Mislio sam za ovo. Pa onda neka bude i neka kravata za ovo, što ja znam.
Muškarac: Dobro ti je ovo.
Otac: Da.
Trenutak.
Muškarac: Imaš spreman govor?
Trenutak.
Otac: Smršavio si. Mislim.
Muškarac: Nisam.
Otac: Jedeš? Dobro ti kuha?
Muškarac: Dobro, da.
Trenutak
Otac: A gdje je ona, zašto je više ništa nema.
Muškarac: Tata -
Otac: Čekaj, geldtašl.
Muškarac: Imam novaca.
Otac: Imaš? Neka, pusti -
Muškarac: Ne treba.
Otac: Izgledaš drugačije.
Muškarac: Molim?
Otac: Ajde više po tu kravatu, može?
Muškarac: Reci mi.
Otac: Što da ti kažem, svi oni večeras, tamo, očekuju da nešto kažem. Nešto od nekakvog značaja, jer tako valjda treba. O sebi, pa onda još više o njima, uglavnom o njima. Riječi, neprekidno, zašto bih spremao govor?
Muškarac: I ne moraš.
Otac: Idi, bojler sad radi. Idem se kupati.
Trenutak.
Muškarac: Kako drugačije … Ako izgledam drugačije, kako drugačije?
Otac: A, to.
Trenutak.
Otac: Nisam te tako zamišljao, što ja tu mogu. Što, star sam, mogu reći, valjda. Nisam.
Muškarac: A kad to, nisi?
Otac: Ne znam, jednom, prije. Dok si bio mali … Ne znam.
Muškarac (zabrinuto): Što je, tata.
Otac: Čovjek se pita, moraš se pitati, uvijek. I nakon čitavog života, moraš se pitati.
Muškarac: A zašto bi morao.
Otac: Moraš, tako znaš da si živ.
Muškarac: Što to znači?
Trenutak.
Otac: To znači da si došao prerano.
3. Ispred vrata očevog stana, kiša, 14,45
Muškarac stoji ispred vrata očevog stana. Otresa kišobran, a onda i kišu s jakne.
Muškarac: Dok je stajao pred vratima stana u kojem živi njegov Otac, sat i pol prije ovoga što se upravo odigralo, Muškarac je razmišljao o toj ženi koju ste upoznali. Ona je nekako uvijek voljela ptice, a Muškarac je to znao. Sjećao se kako je bila tužna kad se jednog jutra u rano proljeće neki nesretan vrabac zaletio u staklo njihovih balkonskih vrata, na petkom katu zgrade u kojoj su zajedno živjeli. Ptica je nešto vidjela kroz to staklo, nešto čemu se nije mogla oduprijeti. Žena je onda tu pticu, tog vrapca, stavila u kutiju od cipela, a on ju je uzeo i flaksom joj vezao krila i objesio je za drvo, tako da izgleda kao da leti. Na jutarnjem vjetru ptica je ponovno izgledala kao živa, kao da u njezinom središtu postoji još jedna takva ptica, samo veća. Zato se Muškarac čudio kad je vidio njezine suze zbog ptice koja je bila mrtva ali to odjednom više nije. A možda taj Muškarac baš nikad nije razumio žene.
Otac (s druge strane vrata): Ne razumijem, tko je?
Muškarac: Ja sam.
Otac (s druge strane vrata): Tko je to?
Muškarac (glasnije): Ja sam, tata.
Otac (s druge strane vrata): A zašto?
Muškarac: Tata, daj. Otvori vrata, više.
Otac (s druge strane vrata): Otkud ti.
Muškarac: Znaš što je danas.
Otac (naglo otvara vrata, ali se ne miče s praga): Nije se pojavila.
Muškarac: Tko.
Otac: Ta koza terenska sestra, nema je. Javila je da ima nekakvu prehladu, bronhitis, kašlje.
Muškarac: Bolesna je.
Otac: Sigurno ne više od mene.
Muškarac: Tata -
Otac: Smijem reći, što.
Muškarac: Smiješ, da.
Otac: A kad dođe, onda samo sjedi i bulji. Sjedi i bulji. Gospodine, jel vi ikad razmišljate o smrti, kao da mi preostaje išta drugo. Smrt razmišlja o meni, zašto da bude u prednosti?
Muškarac: To te pita.
Otac: Krajnje profesionalno, ne?
Muškarac: Samo je bila -
Otac:(prekine ga) Mrmljaš mi.
Muškarac: Pristojna.
Otac: A ona će meni: ma vi ste pjesnik. A vi ste koza. I sadist.
Muškarac: Mogu unutra?
Otac: Kad si star, malo ti treba i već si pjesnik.
Otac se miče s vrata, Muškarac ulazi.
Otac: Došao si prerano.
4. Ispod nadstrešnice, kiša, 16:58
Muškarac i Žena na istom mjestu.
Žena: Ne mogu.
Muškarac: Razumijem.
Trenutak.
Žena: Mislim, imam iza neku obavezu, što ja znam, kaos.
Muškarac: Da.
Žena: A i umorna sam, čitav dan.
Muškarac klimne glavom.
Žena: Ti ljudi, kupuju karte kao blesavi pa lete posvuda, što ja znam.
Trenutak.
Muškarac: A gdje lete?
Žena ga pogleda.
Trenutak.
Žena: Znaš, idem ja.
Muškarac: Čekaj -
Žena: Sve ovo mi je previše -
Muškarac: Što.
Žena: Čudno.
Muškarac: Znam, da, čudno. Ali lijepo te je vidjet, samo to sam mislio.
Trenutak.
Žena: Gle … Nisam više sama. Mislim, imam nekog.
Muškarac: A.
Žena: Da. Ako si mislio –
Muškarac: Ne, ne.
Trenutak.
Žena: A ti imaš nekog, sad?
Muškarac odmahne glavom.
Žena: Nemaš.
Muškarac: Psa. Imam psa.
Žena: Aha.
Muškarac: Da, vidiš.
Žena: Psa, to je lijepo. Ja nemam psa.
Muškarac: Da.
Žena: Šteta, trebao bi imati nekog.
Muškarac: Imam psa.
Žena: Da.
Trenutak.
Žena: Ja sam više voljela ptice.
Muškarac: Znam, sjećam se.
Žena: Trebala sam te ostaviti, a ne ti mene.
Muškarac: Zbog onog vrapca?
Žena ga pogleda, pa se nasmije.
Žena: Ti si ozbiljno poremećen, znaš to?
Muškarac: Znam.
Trenutak.
Žena: I ti sad hoćeš da mi odemo po tu kravatu. Nakon četiri mjeseca, samo tako. Da odemo po kravatu.
Muškarac klimne glavom.
Žena: Zašto?
Muškarac: Ja ih ne nosim, a on hoće -
Žena: Što?
Muškarac (pokuša, a onda se osmjehne): Zbilja ne znam što on hoće. Nemam pojma. Znaš ga.
Žena: Ja -
Trenutak.
Žena: Oprosti, nešto mi je … Čekaj -
Ona se uhvati za njegovo rame, on je pridrži, ona skine cipelu i istrese kamenčić. Zatim ga pogleda. Promatraju se, dugo.
5. Očev stan, kiša, 14:47
Muškarac i Otac na ulaznim vratima očevog stana. Muškarac je i dalje mokar.
Otac: Čekaj!
Muškarac: Što.
Otac: Čekaj, kad kažem. Stani tu, no.
Otac se okreće i odlazi u sobu. Trenutak.
Muškarac (za njim): Mislio sam, doći ću ranije ako ti što treba.
Otac (iz sobe): Mrmljaš mi.
Muškarac: Došao sam ranije ako …
Otac (prekida ga, vraćajući se s nekim starim krpama): A što bi mi trebalo?
Muškarac (osmjehne se): Ne znam … Zbilja ne znam, tata.
Otac (baca mu krpe pod noge) : Hajde, daj. Tu sad.
Muškarac otire noge u krpe.
Muškarac: Trebalo bi možda otvoriti prozor.
Trenutak.
Otac: Pazi malo, s tom krpom.
Muškarac: Što.
Otac: Močiš mi svuda.
Muškarac: A to, vidim, da.
Otac: Po knjigama mi ide, na … Sve.
Trenutak.
Muškarac: Kako se uopće snalaziš, među svim tim stvarima.
Otac: Kako, onako kako treba. Daj tu.
Muškarac briše noge.
Otac: Pošteno obriši, no?
Muškarac: Donio sam ti novine.
Trenutak.
Muškarac: A što si ti radio?
Otac: Što sam trebao raditi, došao si prerano, to je sve … Moram ulaštiti cipele, za večeras.
Muškarac: Stigneš to.
Otac: A ti si se predomislio.
Muškarac: Molim?
Otac: Rekao si da ideš sa mnom, ali si se predomislio. To si došao reći.
Muškarac odmahne glavom.
Otac: Nisi se predomislio.
Muškarac: Ne, zašto?
Otac: Ne znam. Što ja znam zašto. Tako.
Muškarac: Nisam se predomislio.
Otac: Nisi, ha.
Muškarac odmahne glavom.
Trenutak.
Otac: Gdje ti je pas?
Muškarac: Doma.
Otac: Doma ti je taj tvoj pas.
Muškarac: Da, znam da ti smeta, pa -
Otac: Ne volim ja pse.
Muškarac: Znam, tata.
Otac: Ni ona sigurno ne voli tvog psa.
Trenutak.
Otac A jesi ga prošetao?
Muškarac (osmjehne se): Jesam, tata.
Otac: Što sad?
Muškarac odmahne glavom.
Muškarac: Brzo je prošao tjedan, valjda to.
Otac: Život prolazi onako kako prolazi, ni sporije ni brže. Reci mi nešto pametnije.
Muškarac: Ne znam … Neuredno ti je, malo.
Otac: Neuredno.
Muškarac: Da.
Otac: To ti misliš, da je neuredno.
Muškarac: Onda nije, dobro.
Otac: Možda je nešto drugo.
Muškarac: Onda je nešto drugo, da.
Trenutak.
Otac: Hegel mi je došao u goste. To je.
Muškarac: Georg Wilhelm Friedrich Hegel.
Otac: Taj. Došao mi je u goste i onda odjednom eksplodirao. Sjeo na kauč i eksplodirao. A to nije nered.
Muškarac se nasmije.
Otac: Nikad me ti nisi razumio.
Muškarac (pruži mu novine): Novine, tata.
Otac (uzima novine): Da. Novine, novine.
Muškarac: Što … Hoćeš da ja nešto, možda?
Otac: Bojler ne radi.
Muškarac: Hoćeš da pogledam?
Otac: Javio se majstor.
Trenutak.
Otac: I novine si smočio.
6. Dućan s kravatama, kiša, 17:16
Muškarac: Taj Muškarac s kojim smo započeli trebao je reći oprosti, ali u dućanu je bilo previše kravata. A Žena je promijenila posao, odmah nakon što je iselila iz njegovog stana. Prije je radila u banci, a nakon što su prekinuli ona je pronašla posao u aerodromskoj poslovnici u gradu, preko puta nadstrešnice gdje su se sreli. Tada, još je uvijek sanjala zvuk kompjutora koji izbacuje karte, ta čudna Žena. Pušila je i kad nije bile pauza, a onda sanjala da i sama leti posvuda, okolo, po svim tim gradovima gdje se ostvaruju snovi i svi su sretni.
Žena: Što kažeš na ovu?
Trenutak.
Muškarac: Bolja je, da.
Trenutak.
Žena: A ti?
Muškarac: Ja.
Žena: Da.
Muškarac: Ja ništa … Mislim, sve je i dalje isto.
Žena: Ništa, baš.
Muškarac: Ne znam.
Trenutak.
Muškarac: Imali smo požar, u dvorani za tjelesni, pa -
Žena: Kaos. Čitala sam negdje, mislim.
Muškarac: Bila je i televizija, došli su, posnimili.
Žena: Valjda sam gledala, onda.
Muškarac: Da, valjda jesi.
Žena: Grede -
Muškarac: Da, da, grede.
Žena: Što s njima?
Trenutak.
Žena: Znači, ti si dalje u toj istoj školi.
Muškarac: Knjižničari su uglavnom tamo gdje jesu.
Žena (osmjehne se): Valjda, da.
Muškarac: Ista škola, ista knjižnica, iste knjige.
Žena: Guglala sam te, jednom.
Muškarac: Zašto?
Žena: Ne znam, došlo mi je, valjda … Nisam smjela?
Muškarac: Samo pitam.
Trenutak.
Žena: Zvuči glupo, znam. Ma. Samo me zanimalo kako si.
Muškarac: Pa si me guglala.
Žena: Znala sam da će ispast glupo.
Muškarac: Ne, samo nema ništa o meni. Na internetu.
Žena: Bilo je o požaru, tamo sam to vidjela.
Muškarac: A.
Trenutak.
Žena: A kakve je boje?
Muškarac: Tko?
Žena: Odijelo. Kakve je boje.
Muškarac: Crno.
Žena odlazi na drugu stranu. Muškarac će za njom.
Žena: Možda na onoj strani.
Trenutak.
Žena: On je dobro?
Muškarac: Tata, da … Nervozan je, malo.
Žena: Zašto.
Muškarac: Pita za tebe.
Žena: Što pita.
Muškarac: Svašta, pita kad ćeš doći.
Žena: Nisi mu rekao da više nismo -
Muškarac slegne ramenima.
Žena: Ti mu nisi rekao.
Muškarac: Dobio je nagradu za životno djelo.
Žena: Stvarno.
Muškarac: Da.
Žena: Svaka čast, to je baš -
Muškarac: Valjda, da.
Žena: Zašto mu nisi rekao?
Muškarac: Ne znam, zbilja.
Žena (uzima novu kravatu): Ova?
Muškarac: Večeras je dodjela, u Društvu prevoditelja.
Žena: On je uvijek bio za sve to. Za knjige i sve.
Muškarac: Da, je. On ih piše, a ja ih čuvam.
Žena (odjednom): Trebao si mu reći, znaš.
Muškarac: Oprosti.
Trenutak.
Muškarac: Oprosti mi.
Trenutak.
Žena (gurne mu kravatu u ruku): Uzmi ovu, ta ide na crno.
Žena se okrene i ode.
7. Očev stan, kiša, 15:06
Muškarac kopa po bojleru, Otac čita novine.
Otac: Jesi?
Muškarac: Čekaj malo.
Otac: Mrmljaš mi.
Muškarac: Pričekaj … Radi nešto.
Otac: Čekam … Čitam novine. Prognozu, kiša.
Muškarac: Dobro.
Otac: Čitam i čekam.
Trenutak.
Otac: A da pozovemo nekog.
Muškarac: Ima puno prašine, to je.
Otac: Ne znam.
Muškarac: Što.
Trenutak.
Otac (više za sebe): Znaš da ima ljudi koji namjerno podese bojler, tako da počne puštati, nekad, valjda. Po noći. Tako da kad legnu, da ih onda -
Muškarac (ne čuje ga, od vode): Ovo je prašina, ništa drugo.
Otac: A možda nitko ne dođe.
Muškarac: Što kažeš -
Otac: Kažem, možda nitko ne dođe. Ne čuješ dobro?
Muškarac: Voda mi je ... Gdje da ne dođe.
Otac: Na tu proslavu. Moju proslavu, priredbu, akademiju, što ja znam. Možda i oni čitaju novine, traže osmrtnicu, posljednji pozdrav, ako je umro onda ne moramo doći.
Muškarac: Ima je?
Otac: Koga?
Muškarac: Osmrtnice.
Trenutak.
Muškarac: Daj mi neku krpu.
Otac: Mrmljaš mi.
Otac Istovremeno pokaže rukom na kredenc iznad sudopera. Muškarac odlazi po krpu.
Trenutak.
Otac: A što ti radiš, iza škole?
Muškarac: Iza škole?
Otac: Kad se vratiš s posla, da. Obično.
Muškarac: Ne znam, ništa.
Otac: Kako ništa. Valjda šećeš tog svog psa.
Muškarac: Da, to … Šećem psa.
Trenutak.
Otac: A ona isto. S tobom?
Trenutak.
Otac: Ljuti se nešto na mene, ništa je nema.
Muškarac: U gužvi je, radi.
Otac: Da … Svi su u gužvi, svi rade … Zvali su me da prevedem neku knjigu, ne zato jer sam ja, nego drugi su u gužvi, drugi rade. Tako su mi rekli.
Muškarac: I što si -
Otac: Rekao sam im da više ni ne čitam. Samo prognozu.
Muškarac: Tata -
Otac: Hegel i ja smo eksplodirali u mojoj sobi, to sam rekao.
Muškarac: A, Hegel. Da.
Trenutak.
Otac: Ona sigurno ne voli tog tvog psa. Zato je otišla.
Trenutak.
Otac: A ti si uvijek, tako.
Muškarac: Što sam.
Trenutak.
Otac: Koliko je sati?
Muškarac: Tri. Prošlo je tri.
Otac: Tri je prošlo.
Muškarac klimne glavom.
Otac: Ajde mi donesi tablete, prošlo je tri … Molim te.
Muškarac: A gdje su, tata?
Otac: Mrmljaš mi.
Muškarac: Pitam gdje stoje.
Otac: U sobi, na kredencu. One sive. Vesela boja hipertenzije.
Muškarac izlazi.
Otac (vikne za njim): A kako ti to hodaš?
8. Ispred dućana s kravatama, kiša, 17:18
Muškarac izlazi iz dućana s kravatama, zaustavlja Ženu. U ruci drži sivu kravatu.
Žena: Zašto šepaš?
Muškarac: Čekaj, hej -
Žena: Boli te noga?
Muškarac: Ne mogu brzo.
Žena: Vidim.
Muškarac: Krivo sam stao.
Žena: Ova je dobra, rekla sam ti. Pasat će mu, zbogom.
Muškarac (uhvati je za ruku): Čekaj -
Žena: Prodavačica zuri.
Muškarac: Pa što.
Žena: Misli da ćemo odjuriti s njezinom kravatom.
Muškarac: Pričekaj dok platim, molim te.
Žena odmahne glavom.
Muškarac: Zašto?
Žena: Zašto. Zato jer sam te sanjala, zamisli to … Sanjala sam te kako stojiš pokraj kofera koji lebdi u zraku jer ga drže veliki baloni. Kao da mi je rođendan, ali mi ljudi ne govore sretan rođendan, nego on se pokupio, samo tako, nestao, adio, kaos, znam.
Muškarac: Ja -
Žena ga odjednom poljubi.
Žena: Vidiš, ništa. A s njim sam sretna. On je pilot, znaš.
Muškarac: A tako. Super.
Žena: Što ti sad to znači?
Muškarac: Ništa, zbilja.
Žena: Idem.
Muškarac: A gdje on leti?
Žena: Gdje leti, gdje bi letio? Pilot je, pa leti, što ja znam. Leti posvuda, okolo. Po gradovima gdje se ostvaruju snovi i svi su sretni. Upoznala sam ga na nekoj konvenciji, on mi je našao posao, to s kartama. Zemaljska stjuardesa, tako se to zove. A bio je ljubazan, kad smo se upoznali, na toj konvenciji. Idući dan mi je donio tulipane. Nije po drveću vješao ptice.
Trenutak.
Žena: Zašto me gledaš, tako.
Muškarac: Zato jer izgledaš drugačije.
Žena: Umorna sam.
Muškarac: Ne. Drugačije.
Žena (odjednom iziritirano): Drugačije, zbilja. A kako drugačije?
Muškarac: Ne znam.
Žena: Ja ću ti reći. Izgledam kao da je sve novo. Dobro?
Muškarac. Nisam to tako -
Žena: To je zato jer je sve novo.
Muškarac: Nadam se samo da si sretna.
Trenutak.
Žena: Odjebi.
Muškarac: Već danima te pratim.
Žena: Čekaj malo -
9. Očev stan, kiša, 15:13
Muškarac: A to je već mogao, mogao je čekati. Što ima drugo osim čekanja? Čekanje da se živi, čekanje da se bude cjelovit, a onda da ta želja prođe. Pa čekanje da zaboraviš, da sve ostalo prođe, da baš to postane jedina istina. A onda još samo malo onog potpuno uzaludnog čekanja, pa je sve konačno gotovo. Tako je mislio taj Muškarac, dok je u ladici tražio tablete u veseloj boji hipertenzije. A kad se vratio natrag, u sobu, njegov Otac mu je rekao kako nikad nije volio svoju ženu, njegovu majku. Odjednom i tako, jer svako čekanje ima svoj početak, ali i svoj kraj.
Muškarac sjeda pokraj oca.
Muškarac: Čekaj malo -
Otac (podiže tablete): Treba mi voda, za ove.
Muškarac: Zašto sad to?
Trenutak.
Otac: Ne znam.
Trenutak.
Muškarac: Ne znaš.
Otac: Ne znam, više.
Trenutak.
Otac: Zato jer si ovdje, a ja sam star. Zato jer sam dobio nagradu za životno djelo. Zato jer je Hegel eksplodirao u dnevnom boravku. Zato jer je čitavo vrijeme bila jedna druga žena. Muškarac ustaje i odlazi do sudopera po čašu vode. Zatim se vrati za stol.
Muškarac: Izvoliš.
Otac: Hvala.
Otac uzima čašu, pije tabletu. Muškarac sjeda.
Muškarac: Tko je bila.
Otac: Mrmljaš mi.
Muškarac: Ta druga žena.
Otac: Tko je bila.
Muškarac: Da.
Trenutak.
Otac: Upoznao sam ju u Rusiji, dok sam studirao. Imala je muža i dijete, već tad. On je radio nešto s papirima, njezin muž. Birokrat, nije puno pričala o njemu. A ona je uređivala knjige, ruska Pravda. Bila je lijepa i zvala se Ana.
Muškarac: Zbog nje si stalno putovao, tamo.
Otac klimne glavom.
Otac: A onda mi je napisala pismo. Da više nikad ne dođem. Da nema smisla. Pismo, prije dvadeset i pet godina, da je gotovo. Jedno pismo. A ja sam ipak otišao, ali me nije htjela vidjeti.
Trenutak.
Otac: Mislim da ću ga pojesti, kad odeš.
Muškarac: Koga?
Otac: Pismo, još ga imam.
Trenutak.
Otac: Kad si star možeš jesti pisma, a bez da drugima to bude čudno. Tebi je to čudno?
Muškarac: Nije tata.
Otac: Mrmljaš mi.
Trenutak.
Otac: Što? … To nema nikakve veze s tvojom mamom.
Muškarac: Danas ne.
Otac: Danas ne. Danas bih ja volio da je ona tu, umjesto mene.
Muškarac: Zašto.
Otac: Više bi te bilo.
Trenutak.
Otac: A sad moram očistiti cipele.
Muškarac klimne glavom.
Otac: Da imam samo jednu želju -
Muškarac: Što bi ti onda?
Trenutak.
Otac: Ne znam više.
10. Kafić, kiša, 17:40
Muškarac i Žena sjede za stolom u kafiću.
Žena: I tako, ti mene … pratiš.
Muškarac klimne glavom.
Žena: Već dugo?
Muškarac: Tu negdje.
Žena: Tu negdje me pratiš.
Muškarac: Da.
Žena: Da.
Trenutak.
Žena: Onda znaš i za njega. To da je oženjen.
Muškarac odmahne glavom.
Žena: A to ne znaš. Vidiš, je.
Trenutak.
Žena: I dalje to radiš.
Muškarac: Što?
Žena: Igraš se ključevima.
Trenutak.
Žena: A on se ne igra, on je ozbiljan. Samo što je oženjen. Ima ženu, ima dvoje djece, zamisli ti to. Ja to znam od prvog dana, ali i dalje izlazim s njim. On ima ženu, ima dvoje djece, a sve što ja imam je zaraza neke čudne nesreće koja samo čeka da i sve druge domove ostavi praznima … A opet, ima ženu, pa što? Sa samcima u našim godinama ionako nešto nije u redu.
Žena se nasmije. Za njom i Muškarac.
Žena: Što ne? Recimo, ti nisi normalan.
Muškarac klimne glavom.
Žena: A ja sam kurva.
Muškarac: Nisi.
Žena: E baš jesam. Totalna kurva. Kurvetina.
Žena ga pljusne.
Žena: Ljudi nas gledaju.
Žena ga još jednom pljusne.
Trenutak.
Muškarac: Jesi možda za rakiju. Umjesto kave?
Žena: A izgledam kao da mi treba rakija?
Muškarac: Ne znam. Ne, pitam samo. Prije si -
Žena: Da. Prije jesam. Zašto me pratiš?
Trenutak.
Žena: Gle, grozno mi je sve ovo.
Muškarac: Razumijem.
Žena: Razumiješ? Bojim se da ne. Zapravo nemaš pojma, kaos. A meni je sve ovo totalno, ti i ja i sve, jednostavno ne mogu.
Muškarac: Ne možeš.
Žena: Ostavio si me bez ikakvog objašnjenja.
Muškarac: Nisam znao što.
Žena: Nisi znao što – što?
Trenutak.
Žena: Ma molim te. Ja ću sad tebi nešto reći.
Žena naglo ustane. Pa zastane, ali samo uzme jaknu i izlazi. Muškarac ostaje sjediti. Žena se za koji trenutak vrati.
Žena: Zaboravila sam kurčev kišobran.
Muškarac: Hej –
Žena: Dobro, zašto sve ovo?
Muškarac: Hoću da uzmeš mog psa.
11. Očev stan, kiša, 15:29
Muškarac: Ništa što je bilo nije da bi se zaboravilo, tako je mislio njegov Otac, ali to nije mogao reći. Previše je tog stajalo između, da bi mogao. Vremena, ljudi, događaja, da bi mogao. A ljudi, oni se povezuju kao magneti. Tako je mislio u trenutku dok je svog sina gledao pred sobom, kao da ga ne poznaje. A tako je mislio i kao mladi diplomant ruskog jezika na Filozofskom fakultetu. Lijepe se jedni za druge i tako im je teško otpustiti, jednom, kad se dogodi. Nije mogao znati da ga ta žena u Moskvi neće čekati zauvijek. Nije znao da on nije bio sve ono što je ona bila njemu, a sad zna. Sad kad je starac koji je sve to već toliko puta vidio. Ona mu je poslala pismo u kojem je pisalo da je sretnija bez njega. Godinama kasnije, on to pismo pojeo. I to je sve.
Otac: Idem se okupati.
Muškarac: Možeš sam?
Otac: A tko mi treba.Ta žena ionako ima groznu naviku.
Muškarac: Terenska sestra?
Otac: A tko.
Muškarac: Kakvu naviku, tata.
Otac: Otvara usta, pa onda iz njih izlaze riječi.
Muškarac: A to.
Otac: Da.
Trenutak.
Muškarac: Zašto nisi ostavio mamu.
Otac slegne ramenima.
Muškarac: Nije zbog mene.
Trenutak.
Otac odmahne glavom.
Muškarac: A mama?
Otac: Što s njom.
Muškarac: Zašto onda nisi?
Trenutak.
Otac: Zato jer je život takav da nisam.
Muškarac: A ovako je bilo bolje?
Otac: Ovako je bilo.
Trenutak.
Otac: Tvoje mame više nema. A možda ni te žene više nema, ni njezinog muža, on je bio birokrat. A ja se svejedno pitam, tako da znam da sam ja još uvijek živ. Možeš mi to oprostiti?
Muškarac: A ja to trebam?
Otac klimne glavom.
Trenutak.
Otac: Još uvijek to radiš. Igraš se ključevima.
Muškarac: Da.
Muškarac ustaje.
Trenutak.
Muškarac: Idem ti ja po kravatu … Okupaj se, da?
Otac: Da.
12. Kafić, kiša, 18:07
Muškarac: Mislim. Htio bih da ga uzmeš sebi.
Trenutak.
Žena: Čekaj malo. Mrtav je?
Muškarac: Tko.
Žena: Pas. Kao ona ptica, vrabac na drvetu.
Muškarac: Ne.
Žena: Ti si zbilja umobolan.
Trenutak.
Žena: Pas je mrtav, jel da?
Muškarac odmahne glavom.
Žena: Nije. Onda –
Muškarac: Ne.
Žena se nasmije, Muškarac za njom.
Žena: Isuse.
Trenutak.
Muškarac: Ja se ne bojim, te tvoje zaraze.
Žena: Ne razumijem, što.
Muškarac: Oprosti mi.
Trenutak.
Žena: Za što?
Trenutak.
Žena: Kaži.
Muškarac: Valjda zato što te nisam volio.
Žena: Nikad?
Trenutak.
Žena: Vidiš … Nisam to znala.
Muškarac: Da.
Žena: A sad znam.
Trenutak.
Žena: Zašto mi nisi rekao.
Muškarac: Ne znam. Mislio sam, možda, doći će samo.
Žena: Ali nije.
Muškarac odmahne glavom.
Žena: Život je valjda takav, da nije došlo.
Muškarac: Oprosti.
Trenutak.
Žena: Bila sam danas kod njega, kod njegove žene, na vratima … Pozvonila sam. Ali nisam čekala da otvori. Glupo, ha? Glupo je biti žena, kad sam ta žena ja. Ali ne brini. On leti u te svoje gradove gdje se ostvaruju snovi i svi su sretni, a meni nebo neće pasti na glavu.
Muškarac (osmjehne se): Zato je dan iz kaosa.
Žena: Zapravo ne. Izgledaš žalosno.
Muškarac: Nisam žalostan.
Žena: Ne … Znaš ne pitam se više, uopće ne. I sve ovo, ma nebitno. Sad samo živim.
Trenutak.
Žena: Imaš cigaretu.
Muškarac joj dodaje cigaretu, pa je zatim i upali.
Žena: Ovo mi je zadnja, zbilja. Za danas.
Muškarac: Nisam mislio da ćeš -
Žena: Vidiš ti to, ljudi se mijenjaju. A što bih ja s tvojim psom?
Trenutak.
Žena: Onda?
Muškarac: Nemam ga kome dati.
Žena: A tako. Šteta.
Muškarac: Zašto?
Žena: Ne znam. Da si me barem zaustavio jučer. Recimo jučer ili nekidan. Ili prije koji tjedan i pitao me da uzmem tvog psa. Jučer sam još bila malo drugačija.
Muškarac: Da.
Žena: I to je sve?
Muškarac odmahne glavom.
Trenutak.
Muškarac: Nije. Zato jer imam. Nešto, u sebi.
Žena (na rubu): Svi mi imamo nešto u sebi.
Muškarac: Bolestan sam.
Trenutak.
Muškarac: Počelo je u želucu, još dok smo … Tupa bol, ništa strašno. Ali nije prošlo, pa sam otišao, ali tad je već bilo i na kostima. Pa … Čudno je to. Prvo ti pričaju nešto što ne razumiješ, a onda više ne kažu ništa. A nije dobro kad zašute. Nije, ne? … Pa sam mislio, treba se pobrinuti za neke stvari, tata mi je tu. A onda još imam i tog psa, razumiješ, trebalo bi prošetati psa.
Trenutak.
Muškarac: Što?
Dugo se promatraju.
13. Očev stan, kiša, 16:10
Otac: Riječi.
Muškarac: Što s njima?
Otac: Jesi za rakiju, prije nego odeš.
Otac odlazi po rakiju, a bez da dočeka odgovor.
Trenutak.
Otac: Znaš, prenapuhano je to.
Muškarac: Što?
Otac: Pa riječi. Riječi i razgovori.
Muškarac: A što onda ostaje.
Otac: Što ostaje.
Muškarac: Što ostaje.
Piju rakiju.
Otac: Ja se idem kupati, a ti mi fino donesi tu kravatu.
Muškarac: Kakvu kravatu, tata.
Otac: Mrmljaš mi.
Muškarac (glasnije): Pitam te, kakvu kravatu hoćeš?
Otac: Kakvu, što ja znam kakvu … Neku za odijelo.
Muškarac: Znam za odijelo, ali -
Otac pokaže na odijelo.
Otac: Na … Za ovo … Mislio sam za ovo. Pa onda neka bude i neka kravata za ovo, što ja znam.
Muškarac: Dobro ti je ovo.
Otac: Da.
Trenutak.
Muškarac: Imaš spreman govor?
Trenutak.
Otac: Smršavio si. Mislim.
Muškarac: Nisam.
Otac: Jedeš? Dobro ti kuha?
Muškarac: Dobro, da.
Trenutak
Otac: A gdje je ona, zašto je ništa nema.
Muškarac: Tata -
Otac: Čekaj, geldtašl.
Muškarac: Imam novaca.
Otac: Imaš? Neka, pusti -
Muškarac: Ne treba.
Otac: Izgledaš drugačije.
Muškarac: Molim?
Otac: Ajde više po tu kravatu, može?
Muškarac: Reci.
Otac: Što da ti kažem, svi oni večeras, tamo, očekuju da nešto kažem. Nešto od nekakvog značaja, jer tako valjda treba. O sebi, pa onda još više o njima, uglavnom o njima. Riječi, neprekidno, zašto bih spremao govor?
Muškarac: I ne moraš.
Otac: Idi, bojler je sad u redu, pa se idem kupati.
Trenutak.
Muškarac: Kako drugačije. Ako izgledam drugačije, kako drugačije?
Otac: A to.
Trenutak.
Otac: Nisam te tako zamišljao, što ja tu mogu. Što, star sam, mogu reći, valjda. Nisam.
Muškarac: A kad to, nisi?
Otac: Ne znam, jednom, prije. Dok si bio mali … Ne znam.
Muškarac (zabrinuto): Što je, tata.
Otac: Čovjek se pita, moraš se pitati, uvijek. I nakon čitavog života, moraš se pitati.
Muškarac: A zašto bi morao.
Otac: Moraš, tako znaš da si živ.
Muškarac: Što to znači?
Trenutak.
Otac: To znači da si došao prerano.
Trenutak.
Muškarac ustaje od stola.
Muškarac: Idem ja, onda.
Otac: Lako je tebi.
Trenutak.
Otac: Ti si mlad, a ja sam star.
Muškarac. Znam, tata. Ti si star, a ja sam mlad.
Trenutak.
Muškarac: Dobro se zaključaj.
Otac: Ti me zaključaj, da me ne ukradu.
Otac mu daje ključ, Muškarac ga uzima.
Muškarac: Vidimo se brzo.
Muškarac ode.
14. Očeva kupaonica/Zahod u kafiću, kiša, 18:10
Otac gleda kroz prozor. Pa zatim sjedne na rub kade. Žena je u zahodu u kafiću, pere ruke u umivaoniku i promatra se u ogledalu.
Trenutak.
Otac (Ženi): Mogu ti ispričati, nešto?
Žena: Da.
Otac: A da nije san?
Žena ga pogleda, pa mu prilazi i sjeda pokraj njega, na kadu.
Otac: Vidio sam svoju majku. Nekidan. Vidio sam ju kako mi prilazi, prolazi kroz sobu i kao moljac mi ulijeće u usta, čudno. S krilima, sa svime, kao da me želi ugušiti, a ja ne mogu ništa, jer točno tako treba. Ionako nas neće biti u knjigama iz povijesti, jer smo živjeli bučno a previše sporo. I živjeli smo glupo. Slobodno pitaj tu vojsku rusa koje sam prevodio. Rad me tjerao da prihvatim svaku iluziju, onako kako su dolazile. Jednu po jednu, u redu.
Trenutak. Žena ne govori.
Otac: Što?
Trenutak.
Žena: Ništa … To sve o iluziji –
Otac: Da, o iluziji.
Žena: Znam ja za to. Stvari koje sam imala i onda ih prosipala putem. A njega sam zbilja voljela. Vašeg sina sam jednom zbilja voljela.
Otac je uhvati za ruku. Žena prihvati njegovu ruku. Trenutak.
Žena: I vidi nas sad.
Otac: Da.
Žena: Što još?
Otac: Ne znam, ništa.
Žena: Ništa.
Otac: Ništa mi više ne pada napamet.
Trenutak. Otac je pogleda.
Otac: A jesi mi to ti, Ana?
Žena odmahne glavom.
Otac: Nisi, ne.
Žena: Nisam.
Trenutak.
Otac: Zbogom stari strahovi, vidimo se u idućem životu.
Žena: Zbogom stari strahovi, vidimo se –
Otac: U idućem životu.
Žena: U idućem životu.
Žena poljubi Oca, onda ustaje, popravi kosu, izađe iz zahoda i vraća se u kafić. Otac ustaje s ruba kade i zatvara se u kupaonicu.
15. Ispred ulaza u Ženinu zgradu, kiša, 18:25
Muškarac i Žena stoje ispod njegovog kišobrana, sasvim blizu jedno drugome.
Muškarac: Tako.
Žena: Da.
Trenutak.
Žena: Pozvala bih te unutra, ali -
Muškarac: Ionako moram ići.
Žena: Da, da …
Trenutak.
Žena: Znaš … Rekla sam ti jednom da ću se promijeniti, sjećaš se? … To sam ti rekla. A onda si ti meni rekao, ljudi mrze kad se drugi ljudi mijenjaju. Ovako me samo ne voliš.
Muškarac zausti, ali ona mu rukom pokrije usta i odmahne glavom.
Žena: Bolje je, ovako, dobro?
Muškarac: Da.
Trenutak.
Muškarac: Vidimo se, onda.
Žena: Samo pazi, putem -
Muškarac: Što?
Žena: Na kravatu, da se ne smoči.
Muškarac skloni kravatu dublje pod kišobran.
Žena: Lijepa je, bilo bi šteta.
Muškarac: Da.
Žena: Pozdravi tatu.
Muškarac: Budem, ne brini.
Žena: Da.
Trenutak.
Žena: Što?
Muškarac: Ništa.
Žena: Rekao si nešto?
Muškarac: Nisam, ne.
Žena: Nije ti hladno?
Muškarac odmahne glavom.
Muškarac: Idem, ovo je velika stvar za njega. I njegove knjige.
Žena: Sigurno, ali -
Muškarac (prekine je): Vidiš me.
Žena klimne glavom.
Muškarac: Dobro sam.
Žena klimne glavom.
Trenutak.
Muškarac: Onda -
Žena ga uhvati za ruku. Muškarac je pogleda.
Žena: Pričekaj malo, može?
Trenutak.
Žena: Samo tren, čekaš me?
Muškarac: Da.
Žena uđe u zgradu i otrči uz stepenice.
16. Ispred ulaza u Ženinu zgradu, kiša, 18:31
Muškarac pod kišobranom stoji ispred ulaza u Ženinu zgradu. Čeka.
Muškarac: Muškarac je odlučio pričekati jer je imao još toliko vremena. A dok je tako čekao, misli su mu bile pune stranih ljudi, jer tako je to dok živiš. Neke od njih je upoznao, neke volio, a neki drugi su voljeli njega. A jednom kad sve prođe neće ostati puno, tako je još mislio. Samo to što svijetli, na trenutak, nekome. I samo jedan dan u kojem kiša nije prestala padati. Ali nakon toga već je idući dan, a onog idućeg je proljeće. Zamalo proljeće. Jer tako je to u životu, nikad nije sve. Ali i to zamalo je dosta, jer kad dođe, kad zbilja dođe onda ga imamo. Tako je mislio taj muškarac dok je čekao da se žena vrati. Bilo je u njemu još malo nečega što je zbilja potpuno tiho, i zato svijetli. Kakav, nakon svega, bešuman svijet.
17. Ispred ulaza u Ženinu zgradu, kiša, 18:36
Muškarac pod kišobranom stoji ispred ulaza u Ženinu zgradu. Žena se vraća s knjigom.
Žena: Nisam valjda predugo.
Muškarac odmahne glavom.
Žena: Oprosti. Nisam je odmah mogla naći.
Žena mu pruži knjigu.
Muškarac: Što je to.
Žena: Vidiš.
Muškarac: Knjiga.
Žena: Ahmatova. Na ruskom. Znaš odakle mi?
Muškarac odmahne glavom.
Žena: Iz Beča. Kupila sam je kad smo ono bili u Beču.
Muškarac: Nisam znao.
Žena: Da … Mislila sam, zgodan poklon.
Muškarac: Je, zbilja je.
Žena: Što ja znam. Htjela sam je baciti, nakon što smo … Ali nismo djeca.
Muškarac: Nismo.
Žena: Ovo je ionako za tvog tatu.
Muškarac: Njegovi rusi.
Žena: A i koštala je pun kufer … (Nasmije se.) Šalim se, samo.
Muškarac se isto nasmije.
Žena: Ne znam. Možda mu bude, nešto … Evo.
Muškarac: Hvala.
Trenutak.
Žena: Oprosti, ako sam te sad -
Muškarac: Ne, stignem ja. Hvala ti.
Žena: Molim … Dobro, onda … Nazovi me, ako -
Muškarac: Hoću, da.
Žena: Mislim, imam isti broj.
Muškarac: I ja … Gnjavaža je to.
Žena: Što?
Muškarac: Mijenjati brojeve, nakon -
Žena: Da, nema smisla.
Muškarac: Nema.
Žena: Da … Mislim.
Muškarac: Što?
Žena: Ništa. Što ćeš onda sa psom?
Muškarac: Snaći ću se, ne brini.
Žena: Dobro.
Muškarac: Da.
Trenutak.
Žena: Čuvaj se.
Muškarac: I ti se čuvaj.
Trenutak.
Žena ga poljubi u obraz.
Žena: Žao mi je.
Žena se naglo okrene i ode. Muškarac ostane gledati za njom.
18. Očev stan, kiša, 19:14
Otac gol leži u kadi, Muškarac ga pokušava podići. Govore gotovo jedan preko drugoga.
Otac: Idi van!
Muškarac: Da zovem nekog?
Otac: Nemoj, ne, ne. Idi van -
Muškarac: Što je bilo, tata.
Otac: Čuješ me.
Muškarac: Hajde -
Otac: Što? Odi van.
Muškarac: Prvo sjedni … Može?
Otac: Pusti me, budem.
Trenutak.
Muškarac: Jesi dobro? … Čuješ?
Otac: Ne znam jesam dobro.
Muškarac: Što je bilo, kako si pao?
Otac: Ne znam.
Muškarac: Boli te što? … Hajde, sjedni.
Otac: Budem, no. Koliko je sati.
Muškarac: Možeš ustati?
Otac: Ne znam.
Muškarac: Probaj, polako.
Trenutak.
Muškarac: Što je bilo?
Otac: Sati, koliko je sati?
Muškarac: Ne znam, tata. Prošlo je sedam.
Otac: Mrmljaš mi.
Muškarac (glasnije): Sedam. Jesi ti to nešto s plinom?
Otac: Što.
Muškarac: Dirao si bojler.
Otac: Javio se majstor.
Muškarac: Što je bilo, onda?
Trenutak.
Muškarac: Tata –
Trenutak.
Otac: Bojim se.
Muškarac: Čega se bojiš … Hajde, sjedni. Tako.
Otac: Sjedim, no. Evo ga, sjedim.
Muškarac mu dodaje ručnik.
Muškarac: Zagrni se, tako.
Otac: Gori si od one babe.
Muškarac: Čega se bojiš?
Otac: Sadist, ko ona.
Muškarac: Tata, kad si pao?
Otac (pokaže na ručnik): Daj mi onaj drugi.
Muškarac: Ovaj hoćeš?
Otac klimne glavom.
Trenutak.
Otac: Koliko je sati?
Muškarac: Tata, ne moramo ići ako -
Otac (prekine ga): Nemam riječi, više.
Muškarac: Što nemaš.
Otac: Ako umrem, ostavi balkon otvoren.
Muškarac: Tata, to je Lorca.
Otac: O tome i pričam, nemam riječi.
Muškarac: Nikad ti nisi bio bez riječi.
Otac: Krv mi ide.
Muškarac uzima maramicu, stavlja Ocu preko čela. Trenutak.
Muškarac: Čekaj … Stavit ću ti flaster.
Otac: Mrmljaš mi, stalno ti kažem.
Muškarac (glasnije): Flaster, za ranu.
Otac: Ne urlaj, nisam gluh.
Muškarac: Možda je bolje da ostaneš kući.
Otac: Bolje za koga?
Muškarac: Gdje ti stoje, flasteri.
Otac: Tu dolje … Ne u toj ladici. Tu.
Muškarac iz ladice uzima flaster i lijepi ga na čelo Ocu.
Muškarac: Evo. Tako.
Otac: Daj mi ruku.
Muškarac ga pridiže i opaše ručnikom.
Otac: Čitav život radim s tim riječima, možda ih nema koliko mislim da ih treba biti. Možda sam ja svoje potrošio. Pa da vidimo.
Muškarac: Siguran si?
Otac: Pomozi mi, no.
Muškarac: Porezao si se po čelu, pa možda -
Otac: Mi starci se stalno režemo, rapidno se kvarimo, ko salama.
Muškarac: Čekaj. Tu su ti papuče, polako … Hoćeš da -
Otac: Hoću, da.
Muškarac mu pod noge stavlja papuče. Otac napravi nekoliko klimavih koraka i sjeda za stol. Duboko udahne, teško mu je.
Otac: A što ćemo sad, kad sam se ovako fino osvježio?
Muškarac se nasmije, a zatim s njim i Otac.
Trenutak.
Otac: Znaš, kad nema izbora. Onda se i od toga da živjeti. Ali lako za mene, ja sam star i nikad nisam bio previše dobar.
Muškarac: Pusti sad to.
Otac: Da.
Trenutak.
Otac: A što sad on radi?
Muškarac: Tko, tata?
Otac: Taj tvoj pas.
Muškarac: Doma je, valjda spava. Dobar je kad me nema, pa spava.
Otac: Spava, da … A jel se jako linja?
Muškarac: Malo, ne. Tata, hoćeš da skuham kavu?
Otac odmahne glavom.
Trenutak.
Otac: Možda se ja mogu naučiti na tog psa … Znaš.
Muškarac: Kako to misliš?
Otac: Možda da dođete tu. Živjeti, ona ti i pas. Lijepa je ta žena. Kad opet dođe na ručak, ja ću joj reći. Ona voli tog tvog psa?
Muškarac: Tata -
Otac: Voli ga, kažeš.
Muškarac klimne glavom.
Trenutak.
Otac: Ma pusti ti mene.
Muškarac: Znam, da.
Trenutak.
Otac (pokaže na stolić): Kakva je to knjiga, tamo.
Muškarac: Gdje, tata?
Otac: Na stoliću, kod vrata.
Muškarac: U ovom neredu, ti vidiš baš tu knjigu.
Otac: Kad znam da baš ta nije moja.
19. Terasa u Društvu prevoditelja/Ženin stan, kiša, 21:47
Muškarac i Žena razgovaraju mobitelom. On stoji uza zid na terasi, ona je u svom stanu.
Muškarac: Tata kaže hvala … Na knjizi.
Žena: A, to. Da.
Trenutak.
Žena: A gdje je on sad?
Muškarac: Već sat vremena mu čestitaju, pravi spektakl.
Žena: Fino, a ti.
Muškarac: Izašao sam van … I dalje pada.
Žena: Da.
Trenutak.
Muškarac: Jesam te ja možda nešto -
Žena: Ne. Što?
Muškarac: Nešto si radila.
Žena: Ne, zbilja. Nisi.
Muškarac: Ako sam te -
Žena: Ništa nisam radila, samo … Ajde … Pričekaj trenutak.
Trenutak.
Žena: Halo … Tu si?
Muškarac: Da .. Što je bilo?
Žena: Ništa, što bi bilo.
Muškarac: Jesi dobro?
Žena: Kuhala sam čaj, pa sam -
Muškarac: Nisam trebao zvati.
Žena: Rekla sam ti, dan -
Muškarac (s njom): Iz kaosa.
Žena: Da.
Muškarac: Lijepa si danas.
Žena: Molim?
Muškarac: Zato izgledaš drugačije, to sam ti -
Žena: Daj –
Muškarac: Ne, ne -
Žena (prekine ga): Trudna sam. S tim svojim pilotom. Zamisli.
Trenutak.
Žena: Tu si?
Muškarac: Zašto mi ništa nisi.
Žena: Što.
Muškarac: Rekla, danas.
Žena: A ti zbilja misliš da te se to tiče?
Trenutak.
Žena: Oprosti, nisam to tako -
Muškarac: U pravu si, ne tiče me se.
Žena: Zašto si nazvao?
Muškarac: Ne znam, tata ima flaster na čelu.
Žena: Da?
Muškarac: Da.
Žena: Što je bilo?
Muškarac: Pao je u kadi, dok se tuširao.
Žena: Dobro je?
Muškarac: Mislim, je. Hegel mu je eksplodirao u dnevnoj sobi.
Žena: Hegel, ha.
Muškarac: Fichte i Schelling su valjda bili zauzeti.
Žena se nasmije.
Muškarac: Hoće da se preselim kod njega.
Žena: I što si mu rekao?
Muškarac: Ne znam, ništa.
Žena: Čekaj, on ne zna?
Muškarac: Što.
Žena: Ne smiješ to raditi.
Muškarac: Znam. Reći ću mu kad sve ovo završi.
Žena: Dobro. Jer moraš.
Muškarac: Znam.
Žena: Zbilja?
Muškarac: Da. Ali ne mogu prije. Kad završi, onda.
20. Stubište, kiša, 23:25
Muškarac: A to onda dogodilo se na stubištu, tom najglupljem mjestu za velike istine. Njegov Otac nije rekao ništa, u rukama je čvrsto držao nagradu na tolikim riječima kojima je davao smisao dok mu se flaster odvojio od čela, a ispod je provirivao crveni trag rane. Obojica su bili mokri od kiše, ulicom su prolazili tramvaji, a njegov otac je sjeo na stubu, negdje na pola puta do svog stana. Očevo plitko disanje zapravo je bilo šuštanje balonera, mušica u paukovoj mreži, ništa više. A muškarac je sjeo pokraj njega, pa su netko vrijeme samo tako sjedili bez riječi. Otac i sin, obojica mokri, obojica na stubištu, obojica usred noći s nagradom, čudnom metalnom biljkom izraslom iz betona, bez sve te Božje vode s neba, bez ikakvog pitanja, samo tako.
Otac: Ti i ja, nismo nikad.
Muškarac: Nije važno.
Otac: Kako nije važno. Nismo nikad.
Muškarac odmahne glavom.
Muškarac: Nismo.
Trenutak.
Otac: A zašto nismo?
Muškarac: Život ne vrijedi više ako ga se da ispričati.
Otac ga pogleda. Trenutak.
Muškarac: Gle. Mama je znala. Za tu ženu, za Anu … Otpočetka.
Trenutak.
Otac: Znala je. I ti.
Muškarac klimne glavom.
Muškarac: Što.
Otac: Trebao sam davno pojesti to pismo.
Muškarac: Onda nisi bio star, a samo starci jedu svoja pisma.
Otac se osmjehne.
Muškarac iz džepa vadi maramicu, dodaje je Ocu.
Muškarac: Krv ti ide još malo.
Otac ga pogleda, pa uzme maramicu i prisloni je na čelo.
Otac: A ja nisam živio ni tu ni tamo.
Muškarac nemoćno slegne ramenima.
Otac: Nisam živio ni tu, ni tamo.
Otac mu pruži papir, Muškarac ga uzima.
Otac: Daj to toj svojoj djevojci.
Muškarac: Tata, već dugo nismo skupa.
Otac: Da … Svejedno.
Pruža mu papirić.
Muškarac: Što je to.
Otac: To sam joj preveo, iz te njezine knjige.
Muškarac: Dobro, budem.
Muškarac otvori papir i pročita što piše. Zatim papir spremi u jaknu.
Otac: Vidiš čitati?
Muškarac: Vidim.
Otac: Olovkom je, pa zato -
Muškarac: Vidim tata … Idemo sad gore?
Trenutak.
Muškarac: Što je?
Otac: Znaš, ljudi su prije ljudi su mislili da je Mjesec ogledalo. I to savršeno ogledalo, a da su njegovi krateri tek refleksija našeg reljefa. Planina i mora, gradova, ulica, ljudi. Onoga što činimo i onoga što jesmo. Tako su mislili, a ja čitav život gledam kroz to ogledalo. I razmišljam samo o onome što sam propustio. Što je moralo biti drugačije, a ipak nije. O ženi koja me nije htjela, i o ženi koju sam čitav život krivio zbog toga što je ostala uz mene. Eto, možda sam baš to morao reći.
Muškarac: Mama to nikad nije tako -
Otac (prekine ga): Misliš da ja ne znam da sam te razočarao? Da to ne vidim?
Muškarac: Ne krivim te ja, tata.
Otac: Nego što.
Muškarac: Nego … Bojim se. Za sebe. Za tebe. Bojim se, a ne mogu ti to reći.
Otac: Rekao si.
Muškarac: Jesam.
Trenutak.
Otac: Bojiš se.
Muškarac klimne glavom.
Otac: Večeras. Svi mi kažu da si fino ispao, sin vam je fino ispao, fino je ispao. A onda ja svima njima kažem, keksi vam fino ispadaju, ne ljudi.
Trenutak.
Otac: Ti si moj sin.
Trenutak.
Otac: A boli te?
Muškarac: Što.
Otac: To, sve. Ta bolest.
Muškarac: Malo, da. Ponekad.
Otac: A sad?
Muškarac slegne ramenima.
A onda ga Otac uhvati za ruku, pa ostanu tako.
21. Ispred zgrade u kojoj živi Muškarac, kiša, 1:42
Žena stoji ispod kišobrana, kod ulaza u zgradu u kojoj živi Muškarac. On joj prilazi. Ona mu se osmjehne, on stane pod njezin kišobran.
Žena: Mokar si, skroz.
Muškarac: Dug dan … A ovo je negdje usput postalo uzaludno.
Žena: Kišobran? Neka. Stani ispod.
Muškarac stane pod kišobran.
Muškarac: Cijedim se.
Žena: Da.
Muškarac: A ti, što radiš tu?
Žena: Evo.
Muškarac: Pratiš me?
Žena se osmjehne.
Žena: Zapravo, gledam se u izlogu. Jedna osoba, a ipak dvije.
Trenutak.
Žena: Znaš što ti on meni kaže, prvo ćemo živjeti, onda ćemo misliti. Ha? … Ne znam. Meni to ne zvuči previše pametno.
Muškarac: Ne.
Žena: Ne.
Muškarac: Zapravo, zbilja ne.
Žena: U pizdu materinu s takvom logikom.
Nasmiju se.
Muškarac: Hoćeš do mene?
Trenutak.
Muškarac vadi komad papira i pruža ga Ženi.
Muškarac: Tata ti je ovo. Da ti dam, kad te vidim.
Žena uzme papir i čita.
Muškarac: Olovkom je, možeš čitati?
Žena: Da.
Trenutak.
Žena: Lijepo je.
Muškarac: To je preveo za tebe. Nakon -
Žena: Vrijedilo je onda, ha?
Muškarac: Izgleda da je.
Žena: Budem malo do njega, ovih dana.
Trenutak.
Žena: A što ćeš s njim.
Muškarac: Ne znam. Želi ostati doma, ne znam.
Žena: Umoran si.
Muškarac slegne ramenima.
Žena: Izgledaš umorno. I ja sam umorna.
Muškarac: Nisi trebala -
Žena: Baš jesam. Zato što sam žalosna.
Muškarac: Nemoj biti, molim te.
Žena: Ali jesam … Da te bar još uvijek onako volim.
Muškarac se tužno osmjehne.
Muškarac: Zato si ovdje?
Žena odmahne glavom.
Žena: Došla sam prošetati tvog psa. Zato sam tu.
Trenutak.
Žena: Naravno, ako još uvijek hoćeš.
Muškarac klimne glavom.
Žena: Da?
Muškarac: Da.
Žena: Znaš, ja mislim da sve još uvijek može biti dobro, to sam ti htjela -
Trenutak.
Žena: A čovjek u nešto mora vjerovati, pa zašto ne u to? Da će biti dobro. Znaš.
Muškarac: Tako i ja mislim.
Žena: Zbilja?
Muškarac Ženu obgrli oko ramena. Žena se privije uz njega. I na trenutak, oboje izgledaju kao da su došli iz nekog drugog vremena. Ali samo na trenutak.