Drame
Umri ženski
Junakinje ove drame su žene koje su "zaglavile" u pogrešnim odnosima - zbog nasušne potrebe za ljubavlju i zbog očekivanja okoline koja im nameće što je društveno "ispravno". Riječ je o tri sestre i njihovoj majci koja im je vlastitim pogrešnim izborima i odgojem koji je njezinim kćerima uništio samopouzdanje
utabala put prema lošim ljubavnim kombinacijama. Podnaslov "Tiha drama" upućuje na osobne drame koje se tiho proživljavaju u pojedinačnim verzijama samoće koje junakinje proživljavaju. Majka živi s puno mlađim muškarcem koji je iskorištava, a i ljubavni život njezinih kćeri je u rasulu: jedna je ljubavnica oženjenom muškarcu, jedna je izmislila muškarca jer svi od nje očekuju da ga ima, a jedna živi s nerealiziranim piscem koji ne uspijeva napisati ništa suvislo jer stalno traži "viši smisao" za svoje buduće djelo s uvjerenjem da je stvarni život previše trivijalan kao tema. Upravo tu temu nosi drugi, pozadinski sloj ove drame - jesu li stvarni život i naizgled banalne životne situacije "tema" i koliko trebaju sudjelovati u onome što pišemo. Dok se bavimo tzv. višim smislom, događa nam se stvarni život koji je možda banalan, ali to je ono što najdublje proživljavamo i zbog čega najviše patimo. Kad Valerija uspije uvjeriti svog pisca da se ostavi višeg smisla i pozabavi se stvarnim životom, on tek tada uspijeva napisati dramu i izazvati pozornost, jer su to teme u kojima se svi prepoznaju. Drama sadrži i paralelnu priču te njegove drame, čiji likovi oživljavaju na pozornici i kojima se događa upravo ono što se jednoj od sestara događa u stvarnom životu.
GODINA PROIZVODNJE: 2013.
BROJ MUŠKIH LIKOVA: 4
BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 6
DODATNA NAPOMENA: Drama je dobila treću nagradu na Natječaju Marin Držić 2014. godine.
AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana
Što sad još imaju osim jedno drugo, i što se može ako ni to nije baš tako?
Elizabeth Strout, "Olive Kitteridge"
Lica:
Valerija, 32
Gregor, 36
Barbara, 57
Fabijan, 42
Emilija, 35
Vladimir, 45
Marta, 42
Patricija, 37
Nela, 35
Nikola, 40
Valerija i Gregor su par. Patricija i Emilija su Valerijine starije sestre. Barbara im je majka, a Fabijan njezin mlađahni "dečko". Marta i Vladimir su bračni par koji s Emilijom čini ljubavni trokut. Nelu i Nikolu izmislio je Gregor, jer on je pisac. Ustvari, njemu se samo čini da ih je izmislio jer teško da ima nešto što pisac može izmisliti a da život već nije. U svakom slučaju, kakav-takav privremeni život svima im je dan.
1. Polako, tek smo na buđenju
Gregor je u stvaralačkoj krizi. Naokolo nema zgužvanih papira – ne zato što je to otrcano, nego zato što Gregor nema ideja čak ni za propale pokušaje. Sjedi za pisaćom mašinom i bulji u tastaturu. Ulazi Valerija.
VALERIJA: Kako ti ide?
GREGOR, šuti. Da ga je barem pitala nešto drugo.
VALERIJA: Ne ide baš?
Gregor naglo ustane i počne kružiti po sobi. Uvjerit će on i sebe i Valeriju da mu, zapravo, ide odlično.
GREGOR: Ide mi, Valerija. Ide mi. Nije uvijek stvar u količini ispisanih stranica. (Stanka da smisli što će dalje.) Kao da je problem ispričati priču. Nećeš ti. Uzmeš lik, dva, tri, i poigraš se njima. (Na trenutke zvuči čak i uvjerljivo.) Smjestiš ih u neke proizvoljne okolnosti i činiš s njima što hoćeš. Nemoćni su. Ponekad je dovoljan i jedan lik, za početak. Ili jedna, junakinja...
VALERIJA: Pa imaš li tu jednu... junakinju?
GREGOR: Kako ne! Pa ne bih tu sad sjedio i pisao da je nemam.
VALERIJA, pogleda prazan papir u pisaćoj mašini: Aha.
GREGOR: Pa moram valjda pustiti likove da malo odleže u glavi, da se razviju, da dobiju karakter, da zažive u meni prije nego ih pustim van. (Stanka.) Tebi je u tvom uredu za statistiku sve jasno, nema nepoznanica, sve se može izraziti postocima, brojkama, jednostavnom računicom. U ovome što ja radim kalkulator ne pomaže.
VALERIJA: Ne podcjenjuj kalkulator, on nam plaća račune.
GREGOR, začepi uši: Isuse, ne govori mi to! (Nervozno se ushoda. Stane.) Valerija, za boga miloga!
VALERIJA: OK, OK. oprosti. Zaboravi da sam išta rekla.
GREGOR: Da zaboravim? Govoriš kao da smo se jučer upoznali. (Stanka.) Evo... sad si me... A baš sam... baš sam bio nadohvat dobroj ideji.
VALERIJA: Tvrdio si da je već imaš.
GREGOR: I imam je. Imam hrpu dobrih ideja.
VALERIJA, ne bez ironije: Aha, onda super.
GREGOR, pokušat će biti uvjerljiviji: Evo, na primjer... Nela.
VALERIJA: Nela?
GREGOR: Da. Uzmimo nju. Kad se ona jednog jutra probudila, nije imala pojma da će se to buđenje dogoditi u drami. Sve je bilo naizgled normalno. Nije, takoreći, ni postojala. (Stanka. Sad će Gregor biti još malo teatralan kako bi prikrio autorsku nesigurnost.) Njezino se ustajanje dotad događalo po inerciji u kojoj nema materijala za zaplet.
VALERIJA: A ti imaš materijal za njezin zaplet?
GREGOR: Polako, tek smo na buđenju.
VALERIJA: Koje baš ne obećava.
GREGOR: Strpljenja, ženo, strpljenja! Skačeš li ti odmah kad se probudiš u neki zaplet? Prvo valjda malo protrljaš oči.
VALERIJA: Nemam ja vremena za to.
GREGOR: Evo, opet to radiš! Opet mi egzistenciju nabijaš na nos!
VALERIJA: Samo kažem da ujutro kad se probudim moram na posao.
GREGOR: I ja! (Pokazuje na pisaću mašinu.) I to u rudnik. U rudnik u kojem možeš bušiti i kopati cijeli dan a da ništa ne nađeš.
VALERIJA: Ne treba kopati preduboko.
GREGOR: Ne treba?
VALERIJA: Pa sve ti je tu, naokolo. Život je maštovitiji od nas.
GREGOR: Život je previše trivijalan.
VALERIJA: Aha. Previše trivijalan za što? Za život?
GREGOR: Za pisanje.
VALERIJA: Ali se u tim tvojim "višim" sferama dotičnoj Neli, vidim, ne događa ništa. A junakinjama stvarnog, takozvanog trivijalnog života, događa se svašta. Evo, recimo, pogledaj našu Emiliju, koja je nečija ljubavnica... ako se to uopće može tako nazvati. Navikla se na to kao na menstruaciju. Doduše, on se ne zadrži koliko i menstruacija, tek možda sat ili dva. I tako već godinu, dvije.
GREGOR: Eto vidiš što je život. Tu se tek ništa ne događa.
VALERIJA: Dobro... onda te prepuštam toj tvojoj Neli. Možda se njoj nešto dogodi. (Poljubi ga. Pomirljivo.) Ja se idem baviti statistikom.
GREGOR, šuti.
Valerija izlazi. Emilija se meškolji u krevetu. Gregor se ushoda i razgovara sam sa sobom, odnosno sa svojom krhkom idejom.
GREGOR: Moglo bi je probuditi zvono na vratima! (Stanka.) Da, zvono ima potencijala. (Čuje se zvono na vratima. Gregor osluškuje zvono u svojoj glavi.) Isprva nije mislila da je se to zvonjenje tiče. Tko bi, uopće, njoj pozvonio u običnom jutru koje ne obećava? (Stanka.) Hm... da... tko?
Gregor nije baš na "ti" sa svojom junakinjom. Zamislio je da ona spava, da se čuje zvono na vratima, a on nema pojma tko bi je mogao tražiti. Nemoćno sjeda za pisaću mašinu.
GREGOR: Ne, ne... zvono baš i nije dobra ideja.
2. Možeš slobodno kupiti i plavu
U "stvarnom životu" zvono ne posustaje. Emilija ustaje iz kreveta i otvara vrata. Pred njima stoji Marta. Marta je gospođa u pravom smislu te riječi. Dotjerana dama koja neće tek tako dovesti u pitanje svoje dostojanstvo. Osim ako...
EMILIJA: Izvolite?
MARTA, šuti i odmjerava Emiliju.
EMILIJA: Koga trebate?
MARTA: Emilija?
EMILIJA: Da.
MARTA: Vas trebam.
Nepozvana ulazi u stan.
Emilija ostaje zbunjena pored širom otvorenih vrata.
MARTA: Ja sam Marta. Marta Kovač.
Emilija brzo zatvori vrata.
MARTA: Gospođa Kovač. ("Gospođa" je, naravno, pretjerano naglašeno.)
EMILIJA, šuti. Najradije bi u zemlju propala.
Marta se ogledava po stanu. Mjerka Emiliju, koju nije zatekla u baš reprezentativnom izdanju.
MARTA, slavodobitno: Iznenadila sam vas, ha?
EMILIJA, pokušava nešto promrmljati.
MARTA: Ne moraš ništa reći. Vidim ti na faci. (Sebi u bradu.) Zašto bih ja njoj govorila "vi"?
EMILIJA: Jeste, iznenadili ste me.
MARTA: Mogla sam ja i ranije, ali nije mi se dalo.
Marta sjedne, kao da je u svojoj kući. Emilija stoji i šuti. Nije spremna ni za uobičajeno buđenje, a kamoli za ovakvo.
MARTA: Zapravo sam čekala. (Stanka.) Ali ništa! Ti ni muškarca ne znaš preoteti kako spada.
EMILIJA, jedva čujno: Ja nikoga nikome nisam htjela preoteti.
MARTA: Da si i htjela, draga moja, nisi ti za to sposobna.
Emilija sjedne. Ova je žena vrijeđa, ali valjda je to i zaslužila.
MARTA: Još mu i pomažem. Kažem mu: "Vlado, pa nisi se odavno našao s Mladenom, zar ti ne bi dobro došlo piće s prijateljem?" On ništa. Ne da mu se, kaže, dobar je film na televiziji.
EMILIJA, šuti. Da može, zavukla bi se u neku rupu.
MARTA: Ili mu kažem: "Još nisi isprobao novi reket, onaj što si ga dobio od Stanislava." Ili mu predložim da ode na kartanje s dečkima – tu mi je priču znao prodavati kad ste tek počeli. Ali ne. Dam mu barem dva-tri poštena alibija, a on ostane doma. Sa mnom. A ja ga ne mogu smisliti.
EMILIJA: Gospođo Kovač...
MARTA: Fućkaš takvu ljubavnicu.
EMILIJA, ustane: Lijepo vas molim...
MARTA: Je li ti se tužio na mene?
EMILIJA, ponovno sjedne: Nije.
MARTA: E sad mi još reci da niste pričali o meni!
EMILIJA, tiho: Nismo.
MARTA: Ah, pa da. Ti mu nisi služila za priču, nego za... druge stvari.
EMILIJA, šuti.
MARTA: Nisi se ni ti baš bogzna kako provela. (Smije se, najblaže rečeno zlobno.)
EMILIJA, ustane i povisi ton: Slušajte me, gospođo Kovač, ovo stvarno...
MARTA: Dobro, dobro! Ne moraš vikati. Što ja znam, možda je s tobom bio maštovitiji, izdržljiviji... možda ga je krenulo, ali, da ti pravo kažem, čisto sumnjam, jer...
EMILIJA, naizgled odlučno: Molim vas da odete.
MARTA: Da odem? Draga moja, ne bih ja ušetala u tvoj život da ti nisi ušetala u moj. U naš.
EMILIJA, šuti. Odlučnost joj je splasnula.
MARTA: Kad si ti prisvajala nešto što je moje, nisi se pitala kako će meni biti. E pa ne moram se ni ja sad pitati kako je tebi!
Zvoni telefon. Ni jedna ne reagira. Telefon utihne.
MARTA: Zašto se nisi javila?
EMILIJA: Zbog vas.
MARTA: Možda je on zvao.
EMILIJA: Nije.
MARTA: Pa da, više te ni ne zove. Imaš sreće – dosadila si mu!
EMILIJA, ustane: Gospođo Kovač, ovo zbilja...
MARTA: Gdje ti je kupaonica?
EMILIJA: Tamo... druga vrata.
Marta ustane, skine kaput i odlazi u kupaonicu.
Emilija na trenutak ukočeno stoji, a onda hitro uzme svoj kaput s vješalice, obuče ga preko spavaćice i izađe. Nije ni zatvorila ulazna vrata, a već se vraća. Bijeg ovdje ništa ne rješava. Skine kaput i sjedne, pomirena sa sudbinom.
Marta se vraća.
MARTA: Ja se zapravo uopće ne ljutim na tebe.
EMILIJA: Nadam se da je tako.
MARTA: Pogotovo sad, nakon što sam ti bila u kupaonici.
EMILIJA: Kakve veze ima kupaonica?
MARTA: Koliko imaš godina? Trideset i koju?
EMILIJA: Trideset i pet.
MARTA: Imaš trideset i pet godina i samo jednu četkicu za zube u kupaonici?
EMILIJA, šuti.
MARTA: Tužno je to.
Emilija i dalje šuti. Od toga što joj je Kovačica rekla mogla bi se momentalno rasplakati.
MARTA: Vidiš... u našoj su kupaonici četiri četkice za zube. (Stanka.) Crvena je moja, plava Vladimirova. (Stanka.) Žuta je Melitina. Melita ima osam godina, ali to vjerojatno znaš jer je ona tatina princeza. Zelena je Matejeva. Matej ide u peti razred. Visok je, na tatu. Igra košarku.
EMILIJA: Gospođo Kovač, ja nisam znala...
MARTA: Nisi znala za Mateja?
EMILIJA: Nisam znala da je oženjen... kad je to počelo.
Zvuči kao jadna isprika. Kovačica se na to neće ni osvrnuti.
MARTA: Kad kupujem nove četkice, uvijek pazim da su iste boje kao prethodne.
EMILIJA, šuti.
MARTA: Ne kažem ja da su četiri četkice u kupaonici jamstvo neke velike sreće, ali kad vidim onu tvoju jednu... (Stanka.) Crvena je, kao i moja. (Stanka. Marta ustane i oblači kaput.) Ali ti ne moraš paziti kad kupuješ novu. Možeš slobodno kupiti i plavu, neće doći do zabune.
Marta izađe i zatvori za sobom vrata. Emilija okreće glavu prema vratima svoje kupaonice. Tamo će sad ići oprati zube, onom svojom jedinom četkicom.
3. Devedeset devet zarez devet posto
Valerija je svratila kod mame poslije posla. To joj se katkad učini dobrom idejom, a kad shvati da baš i nije – obično bude prekasno.
BARBARA: Valerija, dušo, tako te rijetko vidim! Baš mi je drago da si svratila. Pričaj mi, kako si... kako život, kako sve? (Naglo promijeni razdragan ton.) Evo, opet!
VALERIJA: Što opet?
BARBARA: Opet to radiš! Odnosno – ne radiš!
VALERIJA: Što ne radim?
Barbara gestama upućuje Valeriju na svoj usiljen osmijeh.
BARBARA: Osmijeh, dušo, osmijeh!
VALERIJA, koluta očima.
BARBARA: Stalno ga zaboravljaš. Koliko sam ti puta dosad ponovila: ako se ne smiješiš životu, neće se ni život smiješiti tebi.
VALERIJA: Daj, mama...
BARBARA: Nemoj ti meni "daj, mama"! Pozitivan stav je pola uspjeha. I pola zdravlja. Ma što pola! Devedeset devet zarez devet posto!
VALERIJA: Znam, mama, znam, to si mi već sto puta rekla. Sve – i o Louise Hay, i o onoj Rhondi što je napisala "Tajnu", i o Univerzumu...
BARBARA: Jesam, da, rekla sam ti, i tebi i tvojim sestrama. I što mi to sve skupa vrijedi? Pogledaj se.
VALERIJA: Mama, molim te, umorna sam.
BARBARA: Umorna? Zaboga, Valerija, pa trideset i dvije su ti godine! Kad sam ja imala trideset i dvije, već sam imala i tebe, i Emiliju, i Patriciju...
VALERIJA: Kad si ti imala trideset i dvije, svijet je bio bolji.
BARBARA: Krivo! Krivo! Svijet je onakav kakvim ga MI vidimo! Evo, Louise Hay kaže...
VALERIJA: Mama, poštedi me.
BARBARA: Ti moraš sebe poštedjeti. Poštedjeti negativnih misli, pesimizma...
VALERIJA: Moramo li sad o tome?
BARBARA: Naravno da moramo. U tome i jest stvar. Uvijek treba početi odmah, bez odgađanja. Jer sve ono što danas loše misliš, sutra će te dočekati. Jer ti si to, dušo, na-ru-či-la od Univerzuma!
VALERIJA, šuti.
BARBARA, s nadom da je lekcija bar donekle djelovala: Hajde, nasmiješi se. Samo to.
Možda prestane ako Valerija uspije namjestiti osmijeh? No majka ne nasjeda na Valerijin slabašni pokušaj.
BARBARA: A ne, nećemo tako. To nije osmijeh, to je grimasa.
VALERIJA: Mama, nije mi baš nešto do smijeha.
BARBARA: Pa ne može ti ni biti kad se nikad ne smiješ. Zašto si tako tvrdoglava? Imaš u vlastitoj majci najbolji dokaz da stvar funkcionira. Evo, pogledaj me samo. Otkad se smiješim, sve mi je krenulo.
VALERIJA: Što ti je točno krenulo?
BARBARA: Ne razgovaraj tako s majkom!
VALERIJA, šuti.
BARBARA: Uostalom, zar ti moram crtati? Pa vidi se iz aviona! Još prije dvije godine, dok sam se mrštila skoro jednako gadno kao ti sad, sjedila sam na istom tom kauču ucviljena i očajna jer me vaš otac ostavio.
VALERIJA, šuti.
BARBARA: A pogledaj me sad!
Ulazi Fabijan, Barbarin znatno mlađi 'dečko'. U policijskoj je uniformi. Barbara još pojača osmijeh i rastopi se od miline.
BARBARA: Ljubavi moja!
FABIJAN, slabašno se osmjehne i još slabašnije kimne da pozdravi Valeriju.
BARBARA: Kako je bilo na poslu? Ma sigurno si razvalio na zadatku, jelda?
FABIJAN: Da, razvalio sam i sad sam gladan.
BARBARA: Joj, što ja volim kad si ti gladan! Mene ti to tako... tako usrećuje!
FABIJAN, šuti i gladi se po trbuhu.
BARBARA, trčkara između dnevne sobe i kuhinje iznoseći pribor i jelo: Znala sam ja da će ovaj dan biti divan. Da će moj dragi doći s posla gladan i da će se razveseliti mojim ćufticama. Sjedni, srčeko, sad ću ja.
Valeriji je zlo od prizora. Ustaje i ide prema vratima.
BARBARA: A kamo ćeš ti, zlato? Sad će ručak.
VALERIJA: Nisam gladna.
BARBARA: Čekaj... pa nisi mi ni rekla zašto si svratila?
VALERIJA: Ma ništa važno.
BARBARA: Ali, zlato, sve je važno! Sve što misliš, prije ili kasnije će...
Tko bi to više slušao? Valerija ode u pola majčine rečenice.
FABIJAN: Što je njoj?
BARBARA: A ne znam. Nisam je ni stigla pitati, jer kad sam je vidjela onako namrgođenu, morala sam joj opet objašnjavati u čemu je njezin problem.
Fabijan šuti i jede. Nema se on volje baviti Valerijom, pogotovo ne za ručkom.
BARBARA: Nisu svi kao ti, dušo. Ti si odmah sve isprve ubrao. Ti si stalno dobre volje.
FABIJAN: Pa ruku na srce, i nemam nikakav razlog da ne budem dobre volje.
BARBARA: Ali imao bi – da nisi dobre volje. Loša volja donosi samo još više razloga da budeš loše volje. Jer kad jednom…
FABIJAN, prekine je: No dobro, dobro, znam sve. Ne moraš sad i meni objašnjavati.
BARBARA: Ma naravno, dušo. Oprosti, ali uvijek se uzrujam kad vidim svoje kćeri kako same sebi mrse račune.
Opet te njezine kćeri!
FABIJAN: Ćufte su ti vrhunske.
BARBARA: Jesu li? Pa kad su pripremane s ljubavlju.
FABIJAN: Mama bi stavila dvije-tri suhe šljive u saft.
BARBARA: Ali trebao si mi reći, mogla sam ih i ja staviti!
FABIJAN: Ma nema veze, to ćeš drugi put.
Stanka. Barbara bi sad to najradije zapisala, da ne zaboravi te šljive kod sljedećeg safta. Možda će zbilja i zapisati, ako ima kakav blokić pri ruci.
BARBARA: Nego, reci ti meni kako je danas bilo na poslu.
FABIJAN: Naganjali smo nekog dilera.
BARBARA: Uhhh, nije valjda bio naoružan?
FABIJAN: Bio je.
BARBARA: Ajme, dušo moja, mogao si… (Brzo se ispravi.) Ne, nisi mogao! Mogao si samo iz cijele te opasne situacije izaći živ i zdrav.
FABIJAN: Pa da. Ovi se moji, Stjepan i Brane, ustrtarili. A ja sam samo imao pred sobom sliku kako ga u lisičinama privodimo u postaju, cijelo vrijeme dok smo ga ganjali. Na kraju je tako i bilo.
BARBARA: (Oduševljeno.) Pa da! To je to! Kreativna vizualizacija! Evo, kad bih ja to mogla svojim kćerima utuviti u glavu…
Opet!
FABIJAN: Doneseš desert?
BARBARA: Naravno, dušo. Ali, kako znaš da sam ga napravila?
FABIJAN, značajno: Kreativna vizualizacija, draga.
BARBARA: To je moj čovjek! (Ljubi ga.) Kad pojedeš desert, lijepo se odmori, mogu ti izmasirati stopala.
FABIJAN: A ne, ne mogu. Imam još posla danas.
BARBARA: Radiš još jednu smjenu?
FABIJAN: Ma ne. Samo malo uhodim u fušu.
BARBARA: Nije valjda nešto opasno?
FABIJAN: Ne. Ali je delikatno. (Stanka.) Znaš li ti koliko preljubnika hoda naokolo? Koliko prevarenih žena treba odgovore, istinu, dokaze?
BARBARA: Meni pričaš? Da sam ja imala nekoga poput tebe kad je onaj moj švrljao naokolo... ne bih toliko vremena izgubila s njim. (Grli ga.) Ma ti si moj junak. Sam mi te je svemir poslao.
Hm.
4. Ako ih i nosim, dobro mi stoje
Patricija i Valerija – na klupi, u kafiću, u šetnji, ili na bilo kojem mjestu pogodnom za susret sestara. Obje su imale i boljih dana.
VALERIJA, oponaša majku: "Sjedni, srčeko, sad će ćuftice, joj kako sam ja sretna kad si ti gladan..." Užas jedan.
PATRICIJA: Zamisli, mama nam ima dečka! Ni više ni manje nego petnaest godina mlađeg.
VALERIJA: Čini li se i tebi da je malo prolupala?
PATRICIJA: Barem nas više ne zove svaki dan i ne cvili kako je život grozan. Sjeti se kako je bilo kad je stari otišao.
VALERIJA: Sad se preobratila u životnu trenericu.
PATRICIJA, smije se: O, da. I to ortodoksnu!
VALERIJA: Ne znam što je gore. (Uzdahne.) Fabijan je... koliko... četiri godine stariji od tvog Borisa?
PATRICIJA: Da. Četiri.
VALERIJA: A od mog Gregora šest. Čovjek koji bi nam trebao biti očuh.
PATRICIJA: Znaš što... meni uopće nije mrsko da nekoga ima.
VALERIJA: Ma ne bi ni meni bilo da je to neka normalna veza, Patricija, ali ovo...
PATRICIJA: Barem nije sama.
VALERIJA, rezignirano: Biti sama je manje zlo.
Patricija se s ovim nikad ne bi složila, ali sad je brine ton kojim joj je sestra izgovorila tu rečenicu.
PATRICIJA: S tobom i Gregorom je sve u redu?
VALERIJA: A ne znam. Svaki dan mi barem jednom dođe da ga ostavim.
PATRICIJA: Nemoj.
VALERIJA, šuti.
PATRICIJA: Nemoj ga ostaviti.
VALERIJA, šuti.
PATRICIJA: Ne voliš ga više?
VALERIJA: Da bar. (Stanka.) Da bar možemo izabrati koga ćemo voljeti.
Stanka.
PATRICIJA: Valerija, čuvaj to što imaš. Koliki se samo nikada ne sretnu.
VALERIJA: Ponekad bih radije da se nismo sreli.
PATRICIJA: Nemoj tako. Gregor je dobar prema tebi.
VALERIJA: Gregor je dobar prema sebi.
PATRICIJA: Ali... zamisli da nemaš nikoga.
VALERIJA: Možda bi mi bilo bolje.
PATRICIJA, kao žena koja je doktorirala na samoći: Ne bi, vjeruj mi.
Sad se Valerija zabrine.
VALERIJA: Ti i Boris... kod vas je sve u redu?
PATRICIJA: O, da. U našem raju nema nevolja.
Nije baš uvjerljiva.
VALERIJA: Možda samo nosiš ružičaste naočale.
PATRICIJA: Ako ih i nosim, dobro mi stoje.
VALERIJA: Ja sam svoje skinula.
Stanka. Vidjeli smo i sretnijih žena.
VALERIJA: Mi smo ustvari svi nasjeli na ono da ljubav spaja.
PATRICIJA: Nasjeli?
VALERIJA: Ljubav zapravo razdvaja.
PATRICIJA: Onda to nije ljubav.
VALERIJA: Da bar.
Stanka. Patricija uzdahne. Baš je to sve komplicirano.
PATRICIJA: Možda ste samo u lošoj fazi.
VALERIJA: Koja traje već... barem godinu dana.
PATRICIJA: Budi strpljiva, proći će.
VALERIJA: Nije problem biti strpljiv kad znaš da će biti bolje.
PATRICIJA: Ma hoće, bit će bolje. Sigurna sam.
VALERIJA, pokušava se našaliti: Uostalom, ti si starija sestra, bio bi red da se ti prva udaš.
PATRICIJA, prihvaća šalu: Pa da. Samo se usudi udati se prije mene.
VALERIJA: Da počnem tražiti haljinu za tvoje vjenčanje?
PATRICIJA, iznervirano: Nećeš valjda početi kao mama, mahati mi biološkim satom pred nosom?
VALERIJA: Ma daj, pa šalim se.
PATRICIJA: Nadam se.
VALERIJA: Onda, kakav je?
PATRICIJA: Boris? Jednostavno savršen. Takve majka ne rađa.
Ove ćemo se rečenice prisjetiti kasnije, kad 'upoznamo' Borisa.
VALERIJA: Kad ćeš nas upoznati?
PATRICIJA: Polako. Ne smijemo ga zastrašiti. (Patricija naglo ustaje.) Moram ići. Doći će k meni uskoro.
VALERIJA: Nisi li rekla da je na putu?
PATRICIJA: Bio je. Danas se vraća.
VALERIJA: Aha.
PATRICIJA: A onda opet ide. Pa se vraća za koji dan.
VALERIJA: Fali ti kad ga nema?
PATRICIJA: O, da. Ali, kako bi rekla naša mama, čaša mi nije napola prazna nego napola puna.
VALERIJA: Moja je napola prazna, ali nemoj to ni u ludilu reći mami.
Odlaze – Valerija u svoje napola prazno, Patricija u svoje napola puno – a i jedno i drugo je upitno.
5. Meni ni iz džepa ni u džep
Marta i Fabijan sastali su se u pustoj uličici. Fabijan je u civilu, ali jednako pun sebe kao kad je u uniformi.
MARTA: Hvala vam. Dobro ste obavili posao.
FABIJAN: Nema na čemu, gospođo. To je moja dužnost. Štititi građane, u ovom slučaju građanke, od nečasnih radnji i prevare.
MARTA, pruža mu novčanice: Evo, izvolite.
FABIJAN: Hvala.
MARTA: Prebrojite, slobodno.
FABIJAN: Nema potrebe.
MARTA: Voljela bih da se dogovorimo i za daljnji... nadzor.
FABIJAN: Ako želite.
MARTA: Zanima me hoće li se to nastaviti.
FABIJAN: Logično.
MARTA: To, naravno, podrazumijeva novu naknadu.
FABIJAN: Neće biti potrebno.
MARTA: Kako to mislite? Naknadni nadzor je gratis?
FABIJAN: Ma ne, nego je ovdje situacija malo specifična.
MARTA: A po čemu to?
FABIJAN: Ja vama gratis nadzor, vi meni potpunu diskreciju.
MARTA: Meni se diskrecija podrazumijeva.
FABIJAN: Ovdje je stvar prilično nezgodna. Dotična gospođica je, naime, kćer moje... prijateljice.
MARTA: Aha, tako. Onda i vas zanima hoće li se to nastaviti.
FABIJAN: Da vam pravo kažem, meni ni iz džepa ni u džep. Samo, ne bi bilo zgodno da se sazna kako ste vi saznali.
MARTA: Shvaćam. Ne morate brinuti oko toga.
FABIJAN: Hvala.
MARTA: Hvala vama.
Stanka. Nema se tu više što reći.
MARTA: Bit ćemo u kontaktu.
FABIJAN: Ako oni budu u kontaktu.
Rukuju se. Dok se Marta udaljava, ispravit će držanje ne bi li povratila načas poljuljano dostojanstvo.
6. A ti tvrdiš da je život trivijalan
Valerija se vraća kući. Nalazi Gregora u istom položaju u kojem ga je jutros ostavila. Ide joj to na živce, ali što sad? Ljubav je ipak "u dobru i zlu".
VALERIJA: Radiš?
GREGOR: Razmišljam.
VALERIJA: Još uvijek?
GREGOR: Pisao sam.
VALERIJA: Dat ćeš mi da pročitam?
GREGOR, uzdahne: Dok sam pisao, činilo se dobro, a sad...
VALERIJA: Nisi zadovoljan?
Ma možda je Gregor i zadovoljan onim što je napisao, ali mora malo mistificirati svoj "rudarski" zanat.
GREGOR: Zašto sve što ima veze sa stvarnim životom zvuči tako banalno?
VALERIJA: Zato što u tom životu prešućujemo ono što nas istinski muči.
Gregor šuti. Nije baš da je spreman čuti ima li nešto što Valeriju istinski muči. Muči i njega štošta, uostalom.
VALERIJA: Živimo na površini i pravimo se da je sve u redu.
Gregor zbilja ne bi o tome.
GREGOR: Ali sam te poslušao.
VALERIJA: Poslušao?
GREGOR: Nela, moja junakinja, nečija je ljubavnica.
VALERIJA: Neće se Emilija u tome prepoznati?
GREGOR: Ne baš. Ovaj Nelin ne dolazi... kao menstruacija. Dolazi skoro svaki dan.
VALERIJA: E to je već veza!
GREGOR: Čisti hedonizam. Totalno su se navukli jedno na drugo.
VALERIJA, tiho: Blago njima.
GREGOR: Oboje izlaze s posla da bi se viđali.
VALERIJA: Danas smo baš završili istraživanje o tome.
GREGOR: O čemu?
VALERIJA: Statistika preljuba. 67% ih se događa tijekom radnog vremena.
GREGOR: Zbilja?
VALERIJA: Zbilja. A od četiri tisuće ispitanih muškaraca čak njih 88% imalo je barem jedan preljub.
GREGOR: Ma daj, lažu. Prave se važni.
VALERIJA: Anketa je bila anonimna. I zamisli, samo 3% od tih ispitanih preljubnika napustilo je ženu zbog ljubavnice.
GREGOR: Zanimljivo.
VALERIJA: A ti tvrdiš da je život trivijalan. Da nije tema.
GREGOR: Pa vidiš da sam temu najozbiljnije uzeo u obzir.
VALERIJA: Baš me zanima.
Gregor pruža Valeriji nekoliko ispisanih stranica.
GREGOR: Evo. Bit ću u sobi.
Gregor odlazi, Valerija čita. Gregorovi likovi oživljavaju na pozornici.
7. Najozbiljnije sam to mislio
Nikola i Nela ručaju. Na stolu je boca vina i visoke čaše na stalku. Čak i svijećnjak s upaljenom voštanicom, iako je vani dan. Nela je u svilenom kućnom haljetku ispod kojega se nazire rub samostojećih čarapa. Raščupana je dovoljno da znamo što su radili prije nego su sjeli za stol.
NIKOLA: Mmmmm... Nela... ovo je divno! Božanstveno!
NELA: Samo ti jedi, ima još.
NIKOLA: Rižu si kuhala posebno ili zajedno s dagnjama?
NELA: Zajedno, naravno.
NIKOLA: Znači, tu griješim. Ja uvijek kuham posebno.
NELA: Nemaš pojma. Kad kuhaš posebno, onda je to riža s umakom. Da bi bio rižoto, treba kuhati zajedno.
NIKOLA: I onda sve pustiš da malo odstoji?
NELA: Odstajalo je taman koliko je trebalo dok smo mi... bili u sobi.
NIKOLA: Ovo je zbilja senzacija.
NELA: Hvala. Tajna je u bijelom vinu. I kurkumi.
NIKOLA: Nije. Tajna je u tebi.
Nela se osmjehne onako kako se osmjehuju žene koje su čule baš ono što su priželjkivale.
NIKOLA, pruži ruku: Dođi.
Nela sjedne Nikoli u krilo.
NIKOLA: Uljepšala si mi život, znaš?
NELA, smije se: Dalo bi se pomisliti da prije mene u životu nisi pojeo pošten obrok.
NIKOLA: Uopće nisam mislio na jelo. Iako kuhaš jednako dobro kao što radiš i sve ostalo.
Nela ustane i vrati se na svoje mjesto za stolom. Ono "sve ostalo" ju je zaboljelo.
NELA: Ali ti i ne znaš kako radim sve ostalo, Nikola.
NIKOLA: Znam kako radiš puno toga.
NELA: Puno je više onoga što ne znaš.
NIKOLA, i dalje zaokupljen rižotom: Saznat ću. Ima vremena.
NELA: Govoriš o tom vremenu kao da ga imamo na raspolaganju.
NIKOLA: Za koliko moraš biti natrag na poslu?
NELA: Ne znaš kako se budim ujutro. Ne znaš hrčem li. Ne znaš u kakvoj pidžami spavam, kako se namjestim kad čitam knjigu ili gledam film.
NIKOLA: Nela...
NELA: Ne znaš kako plaćam račune, kako se mrštim kad sam zabrinuta, kako provodim večeri dok si ti...
NIKOLA: Nemoj, molim te!
Stanka. Treba sad nekako zakrpati stvar.
NIKOLA: Znaš li koliko mi značiš?
NELA: Znam. Ja sam žena tvog života.
NIKOLA: Je li to sad bila ironija?
NELA: Ironija? To si mi sam rekao maloprije, u krevetu.
NIKOLA: E pa to sam i mislio. Najozbiljnije sam to mislio.
NELA: Vjerujem.
Nela ustaje i nosi svoj tanjur u kuhinju. Što se Nikole tiče, ta nezgodna tema je zaključena.
NIKOLA: Može još malo parmezana? Kad si već ustala.
Nela donosi parmezan. To je najmanje što može učiniti za njega.
NELA: Hoćeš li još rižota?
NIKOLA: Ljubavi, ne smijem više. Znaš da bih, ali za sat i pol moram opet ručati kod kuće.
NELA: Možda i tamo bude nešto fino.
Stanka. Nela istrese ostatak rižota u kantu za smeće.
NELA: Bolje dvaput ručati, nego jednom objašnjavati.
NIKOLA, smije se: To si baš dobro rekla.
NELA: Jesam li?
NIKOLA: Zvuči kao dobar slogan, kao reklama.
NELA: Reklama za ljubavni trokut.
Nikoli je jasno da razgovor opet kreće u neželjenom smjeru. Mora hitno nešto poduzeti.
NIKOLA, nježno: Dođi.
Nela gleda u njegovu ispruženu ruku i oklijeva.
NIKOLA, još nježnije: Dođi, ljubavi.
Tko bi tome odolio? Nela mu opet sjeda u krilo.
NIKOLA: Uvijek mi se sviđao tvoj mozak. Ali sviđaju mi se i te noge... noge...
Nikola odnosi Nelu u sobu.
8. Trebao si biti ovdje
Patricija sjedi na kauču. Na stoliću su dvije čaše vina. Uzme jednu, kucne se s drugom i otpije gutljaj. Ustane kao da drži svečani govor.
PATRICIJA: Imam osamnaest godina. Hodam ulicom kao da je cijeli život preda mnom, jer i jest. I pred drugima je, ali ja sam toga i te kako svjesna. To nešto veličanstveno što se preda mnom proteže u vremenu, taj golemi prostor blistave budućnosti koji ne mogu udahnuti odjednom ali ga osjećam kao da je već sad čitav ovdje, nosim sa sobom u dan. Hodam uzdignute glave, s držanjem koje uključuje taj drsko zamišljen futur. To što me ljudi primjećuju, smatram posve logičnim. Očito je da moja perspektiva pršti iz svakog mog koraka, očito je da su je i drugi morali nanjušiti. (Stanka. Klone.) Sjećam se tog osjećaja. A vidi me sad. Imam trideset i sedam i mislim da ništa više nije preda mnom.
Sjedne i otpije gutljaj iz druge čaše. Razgovara s tom, drugom čašom.
PATRICIJA: Ti si kriv. Trebao si biti ovdje, već odavno. Nisi se pojavio pa sam te morala izmisliti. Dosadilo mi je biti osumnjičena za samoću.
Telefon zvoni.
PATRICIJA, drugoj čaši: Evo, ni na telefon se neću javiti zbog tebe. Bit će sumnjivo ako se javljam dok si tu. Jer svi misle da si sad tu. I mama, i Valerija, i Emilija, i moji na poslu. (Stanka.) Čak i ja ponekad mislim da si ovdje.
Telefon prestaje zvoniti.
Tu negdje, gdje je veliki krevet, svjetlo pada na Barbaru koja spušta slušalicu. Fabijan hrče nemilice. Barbara iz ladice izvlači zrcalo i proučava svoje bore. Sjeda na pod i počinje tiho izgovarati afirmacije. Njezin izraz lica nije baš u skladu s rečenicama koje mehanički izgovara.
BARBARA: Moj dan završava zahvalnošću i veseljem. Ja podržavam sebe, a život podržava mene. Ja volim sebe, zato s ljubavlju posvećujem pažnju svome tijelu. S ljubavlju ga dotjerujem i njegujem, a ono mi uzvraća ljepotom, mladošću, zdravljem i energijom. Ja sam živući, voljeni, radosni izraz života. Sve je dobro u mom svijetu. Sve je u mom svijetu savršeno i cjelovito.
Liježe u krevet pored Fabijana, koji samo malo promijeni ritam hrkanja.
Svjetlo se vraća Patriciji, koja toči vino u obje čaše. Opet.
PATRICIJA: Šteta je da ne postojiš, stvarno. Moglo nam je biti lijepo. Ovo vino je fantastično. Narezala bih nam malo sira i raženi kruh. Imam i zelene masline punjene bademima. Na drugom programu je utakmica, a na prvom dobar film. Mogli bismo se malo zakačiti oko toga. Ja bih se, kao, ljutila što si prebacio na utakmicu, a zapravo bi mi bilo sasvim svejedno – da si tu. Ali nisi. Imao si pametnijeg posla od toga da uđeš u moj život.
Marta sjedi na rubu onog istog kreveta u kojem su bili Fabijan i Barbara i češlja se. Pokreti su joj rezignirani, ali dostojanstveni. Odloži četku na ormarić, pokrije se i okrene leđa praznoj strani kreveta. Trenutak kasnije Vladimir se ušuljava u sobu i liježe pored nje okrenuvši joj leđa.
Patricija otpije novi gutljaj vina.
PATRICIJA: Zoveš se Boris. Upoznali smo se na onom seminaru o osiguranju kvalitete na koji, to samo ti i ja znamo, nisam ni otišla. Imaš trideset i osam godina i menadžer si – što bi drugo bio. Puno putuješ. Bio si u dugoj vezi koja je pukla jer ona nije željela djecu. Vodenjak si u horoskopu, a vodenjaci su originalni i malo ekscentrični. Oni trebaju ženu koja će ih razumjeti, a znamo da ja to mogu. Rođen si u Zagrebu, ali tvoji su Dalmatinci, zato si visok i tamnoput. Ne voliš se slikati. Toliko prezireš slikanje da nemam ni jednu tvoju fotografiju. Voliš međimursku gibanicu i pelinkovac. Omiljeno vino: istarski teran. Omiljeno jelo: krpice sa zeljem. Najdraža knjiga: Gogoljeve "Mrtve duše". Najdraži film: "Pulp fiction". (Stanka.) Malo zbrkan i nelogičan profil, ali baš tako sam te zamislila. Nitko se nije bunio. Zbog tebe su me svi, napokon, ostavili na miru. Znam, neće to dugo trajati. Uskoro će početi pitanja: "Kad ćemo ga upoznati, što vas dvoje planirate, zar nemate ni jednu fotografiju s ljetovanja, jeste li već razgovarali o djetetu, dovedi ga na ručak, na krštenje, na godišnjicu, na sprovod..." Kad to uzme maha, ljubavi, morat ćemo prekinuti. (Stanka.) Nije stvar u tebi, nisi ti kriv. "It's me."
Veliki krevet sad je mjesto Neline samoće. Nela lista veliku ilustriranu knjigu recepata. Zatvori je, ugasi lampicu i zagrli drugi jastuk.
Patricija je već pomalo pripita pa će reći i koju na rubu suza.
PATRICIJA: Hodamo naokolo praveći se da nismo usamljeni, da nas praznina ne boli, da smo preboljeli sve svoje prošle ljubavne poraze i one kojih se tek pribojavamo. Nitko nam, kao, ne treba. Sve je, kao, u redu. Imamo, kao, kontrolu nad svojim životom. Čak se i smiješimo. Kao. I tako, kao, živimo. Postojimo, kao.
Iskapi vino do kraja i legne u isti krevet u kojem je Nela maloprije grlila jastuk. Zagrli ga i ona, što će.
PATRICIJA: Stopala su ti opet hladna, ljubavi.
9. Ima li djece u toj drami
Krevet je isti, ali ovaj par razgovara prije spavanja. Ili barem pokušava.
VALERIJA: Dobro si krenuo, priča ima potencijala.
GREGOR: Zbilja? Sviđa ti se?
VALERIJA: Super ti je ono s duplim ručkom. (Stanka) Što će dalje biti s njima?
GREGOR, nije mu baš milo to pitanje: Polako, vidjet ćemo. Znaš kako ja pišem.
VALERIJA, rezignirano: Znam.
GREGOR: Pustimo ih da se događaju. Nemojmo forsirati.
VALERIJA: Ima li djece u toj drami?
GREGOR: Djece?
VALERIJA: Ima li Nikola djecu sa svojom ženom? Želi li Nela djecu?
GREGOR, odmahuje rukom, gotovo s gađenjem: Ma ne, mislim da ne. Djeca bi samo...
VALERIJA, prekine ga: Gregore, želim dijete.
GREGOR: Želiš da njih dvoje imaju dijete?
VALERIJA: Briga me za njih dvoje. Želim svoje dijete. Naše.
GREGOR: Isuse! Ti zbilja imaš nešto protiv mene ovih dana.
VALERIJA: Protiv tebe?
GREGOR: Da. Sva si nekako... ne znam... zahtjevna. Stalno imam osjećaj da me napadaš.
VALERIJA: Gregore, da imam nešto protiv tebe onda valjda ne bih željela imati dijete s tobom.
GREGOR: Ne mogu vjerovati... nakon toliko vremena nešto napišem i dam ti da to pročitaš, napokon se pomaknem s mrtve točke – i onda me ti pokopaš!
VALERIJA: Pokopam te? Pokopam?
GREGOR: Zbilja ne znam odakle ti sad to dijete.
VALERIJA: "To" dijete?
GREGOR: Nikad ga nisi spomenula. Što nam fali ovako?
VALERIJA: Gregore, osam godina smo zajedno. Ja imam trideset i dvije. Ti trideset i šest. Ne znam što imamo čekati.
GREGOR: Kako što imamo čekati? Pa bolja vremena.
VALERIJA: Bolja vremena obično nikad ne dođu. Ja sam spremna.
GREGOR: Ali ja nisam! Kako ćemo hraniti to dijete? Kako ćemo se brinuti za njega?
VALERIJA: Kao i svi drugi.
GREGOR, sad će ipak malo nježnije: Valerija, molim te, nemoj mi sad stvarati još i taj pritisak. Pričekaj da mi uspije barem nešto, da imamo kakvu-takvu sigurnost.
VALERIJA, šuti. Ova joj je lađa zbilja potonula.
GREGOR, molećivo: Strpimo se još malo, Val. Evo, stvarno... slutim da ovaj put idem u dobrom smjeru, da će ovo uspjeti.
VALERIJA, šuti.
GREGOR, umiljava se: A dobro znamo da iza svakog velikog muškarca stoji žena.
VALERIJA tiho: ...koja koluta očima.
Valerija gasi noćnu lampicu. Okreću leđa jedno drugome.
10. Kao što sam i bila, s tobom.
Emilija i Vladimir sjede na njezinom kauču, kao dvoje stranaca. Ne bi se reklo da su ikad bili ljubavnici.
VLADIMIR: Žao mi je... stvarno.
EMILIJA: I meni je.
VLADIMIR: Zašto me nisi odmah nazvala?
EMILIJA: Dobro znaš zašto te ne zovem, nikad.
VLADIMIR: Nemam pojma kako je saznala.
EMILIJA: Sad to više ionako nije bitno.
Stanka.
VLADIMIR: Ništa nisam znao.
EMILIJA: A ja sam mislila da zbog toga ne dolaziš. Da imate pakao doma.
VLADIMIR: Nije bio nikakav pakao. Nije te ni spomenula.
EMILIJA: Da. Ona ima dostojanstvo. Za razliku od mene.
VLADIMIR, šuti. Ruku na srce, ima istine u tome što mu je upravo rekla.
EMILIJA: Jasno ti je da ovo ne može dalje ovako.
VLADIMIR: Žao mi je.
EMILIJA: Što ti je žao?
VLADIMIR: Pa to... što je sve tako... glupo ispalo.
EMILIJA: To ti je žao? Ne brini, samo sam ja ispala glupa.
VLADIMIR: Nemoj tako.
EMILIJA: Jesam, glupa sam. Trebala sam...
VLADIMIR: Sad nema smisla govoriti što je trebalo.
EMILIJA: Ima. Dobro je znati, za drugi put.
VLADIMIR: Za drugi put?
EMILIJA: Da. Ne misliš valjda da ću...
VLADIMIR: Da ćeš – što?
EMILIJA: Ostati sama. Kao što sam i bila, s tobom.
VLADIMIR: Ne mislim.
EMILIJA: I nemoj. Jer neću.
VLADIMIR, šuti.
EMILIJA: Treba mi perspektiva, a s tobom je nemam.
VLADIMIR: Znam.
EMILIJA: A vrijeme prolazi.
VLADIMIR: Znam.
Stanka. Emilija kao da se pita što joj je uopće bilo da se spetlja s njim. Ponaša se kao papak, kao da jedva čeka da ode i završi s tim. E pa nećemo tako.
EMILIJA: Bila sam jučer s nekim na kavi.
VLADIMIR: Da?
EMILIJA: Da.
Ovo ga je ipak pinkicu zaboljelo.
VLADIMIR: Ne gubiš vrijeme, vidim.
EMILIJA: Dovoljno sam ga već izgubila.
VLADIMIR: I sad bih ja trebao pitati kako je bilo?
EMILIJA: Ne moraš ako te ne zanima.
VLADIMIR: Dobro znaš da me zanima.
EMILIJA: Pa onda me pitaj.
VLADIMIR, šuti.
EMILIJA: Pa onda me nemoj pitati.
VLADIMIR: I neću.
EMILIJA: Nemoj.
VLADIMIR: Eto.
EMILIJA: Eto.
Stanka.
EMILIJA: Stvarno je OK.
VLADIMIR, šuti.
EMILIJA: Taj... s kojim sam jučer popila kavu.
VLADIMIR, šuti.
EMILIJA: Ima svoj stan, firmu... nije se ženio. Nije naišao na onu pravu, kaže.
VLADIMIR: Dosad nije.
EMILIJA: Da, nije.
VLADIMIR: Ali sad ju je, eto, našao.
EMILIJA: Nisam to rekla. Pa samo smo popili kavu!
VLADIMIR, šuti.
EMILIJA: I on ima samo jednu četkicu u kupaonici.
VLADIMIR: Molim?!?
EMILIJA: Ma ništa, zaboravi.
VLADIMIR, šuti.
Stanka.
EMILIJA: Jebiga.
VLADIMIR: Što je sad?
EMILIJA: Kažem: Jebiga. Sjedim s njim na toj kavi, i stvarno je ugodan, čovjek na mjestu, u svakom pogledu. I zapravo izgleda odlično, i teško bih mu našla manu čak i da se dobro potrudim, ali...
VLADIMIR, šuti.
EMILIJA: Ali jebiga. Sjedim tamo i gledam ga, i ne mogu zamisliti da me dotakne. Da me poljubi.
VLADIMIR, šuti.
EMILIJA: A kad sjedim s tobom, ne mogu zamisliti da me NE poljubiš.
VLADIMIR: Jebiga.
EMILIJA: I to je sve što ćeš sad reći?
VLADIMIR: Što?
EMILIJA: Pa to – jebiga?
VLADIMIR: Jebiga. Znaš da ja nisam od velikih riječi.
"Nisi baš ni od velikih djela", misli Emilija. Možda to i neće prešutjeti.
Stanka. On je zbilja ne namjerava poljubiti. Ni zagrliti. Ništa. Čini se da je stvarno gotovo.
VLADIMIR: Moram ići.
EMILIJA: A kad nisi morao?
Vladimir odlazi. Emilija brizne u plač.
11. Umri ženski
Uvod u prizor je zvuk Gregorova kuckanja po pisaćoj mašini. Nela je Nikoli opet skuhala nešto fino. Sve je tu – i vino, i čaše, i svijećnjak usred bijela dana.
NIKOLA: Uh, malo je falilo jučer. Ono je bilo za dlaku!
NELA: Valjda smo imali sreće.
NIKOLA: Nisam imao pojma da će se pojaviti. Inače mi nikad ne dolazi na posao.
NELA: Možda te je, kao i ja, samo poželjela vidjeti.
NIKOLA: Ne bih rekao, nije to u njezinom stilu. Možda nešto sumnja.
NELA: Misliš?
NIKOLA: Moguće je. Mislim... stvarno sam pazio, ali opet, nikad se ne zna.
NELA: Ne shvaćam kako. Ne zovem te, ne šaljem ti poruke, viđamo se samo u radno vrijeme, dolaziš k meni samo kad znaš da je sto posto sigurno... kako je uopće mogla posumnjati?
NIKOLA: Vi žene očito imate senzore... za te stvari.
NELA: I parfem sam prestala stavljati zbog tebe. Odnosno – zbog nje.
NIKOLA: Znam.
NELA: Da me ne nanjuši.
NIKOLA: Znam, ljubavi.
NELA: Neću ti više svraćati na posao. Jučer sam baš prolazila tamo, i pomislila...
NIKOLA: Stvarno je bilo za dlaku! Da si otišla sekundu, ali sekundu kasnije, ona bi nas zatekla kako se ljubimo u uredu. Zbilja si otišla trenutak prije katastrofe, kao Bruce Willis.
NELA: Da... samo što je ovo bilo "Umri ženski".
Stanka. Malo duža. Nela se sad mora nekako nositi s tom ponižavajućom asocijacijom koja joj je spontano izletjela. A Nikola sluti da mora hitno promijeniti temu.
NIKOLA: Divne su ti ove kozice.
NELA: Jesu li?
NIKOLA: Savršenstvo. Nikad mi ne bi palo na pamet spojiti ih s gorgonzolom, ali to se sve tako fantastično, tako... besramno dobro sljubljuje s ovim rezancima.
NELA: Pa kad smo već besramni...
NIKOLA: Dat ćeš mi recept.
Taj Nikola stvarno zna zabrljati.
NELA: Pa ćeš to spremiti kod kuće?
NIKOLA, pokušava popraviti stvar: Ako te smeta, neću.
NELA: A što misliš, smeta li me?
NIKOLA: Dobro, onda neću.
Stanka. Treba brzo djelovati.
NIKOLA: Tako si lijepa danas.
NELA: Hvala.
NIKOLA: Mislim, i inače si, ali danas posebno.
NELA: Hvala.
NIKOLA: Dođi.
Čini se da to uvijek pali.
12. Svi zaslužujemo bolje, a nemamo to
Emilija kod Patricije. Patricija joj drži kutiju s maramicama jer ova ne može prestati plakati.
EMILIJA: Nisam mogla reći Valeriji.
PATRICIJA: Drago mi je da si došla k meni.
EMILIJA: Ona me je od početka osuđivala zbog Vladimira.
PATRICIJA: A što si trebala? Zaslužiti orden za ispravan život?
EMILIJA: Stalno mi je govorila da zaslužujem bolje.
PATRICIJA: Svi zaslužujemo bolje, a nemamo to.
EMILIJA: Vas dvije imate. I ti i Valerija.
Patricija šuti i grli sestru. A što da kaže? Nema ona ništa osim fantoma kojeg je izmislila za internu uporabu. To je sto puta gore nego biti nečija ljubavnica, pa makar i netom ostavljena.
EMILIJA: Vi to sebi nikad ne bi dopustile.
PATRICIJA: Ma hajde, pa nije kraj svijeta, ovako si bar nekoga imala. Bar si nešto doživjela.
EMILIJA: Vraga sam imala.
PATRICIJA: Imala si, vjeruj mi.
EMILIJA: Ti imaš. Ja nisam imala ništa.
Emilija rida. Patricija više ne može to slušati, mora joj dati do znanja da ima i gorih stvari.
PATRICIJA: Nemam ni ja ništa, Emilija.
EMILIJA, kroz suze: Ne budi nezahvalna. Imaš Borisa.
PATRICIJA: E pa nemam ga.
EMILIJA, toliko je zaprepaštena da prestaje plakati: Bože, Patricija, niste valjda...
Patricija posegne u kutiju s maramicama. Sad je ona na redu za plakanje.
EMILIJA: Niste valjda prekinuli?
PATRICIJA: Kako to gordo zvuči! Prekinuli...
EMILIJA: Pa jeste li?
PATRICIJA: Prekineš kad imaš s kim.
Patricija rida. Kao da joj se tek sad i samoj razjasnilo koliko je zapravo bila jadna kad je izmislila Borisa.
EMILIJA: Patricija...?
PATRICIJA, između jecaja: Nije bilo nikakvog Borisa.
EMILIJA, zaprepašteno: Kako misliš – nije ga bilo?
PATRICIJA: Eto, tako mislim. Boris ne postoji.
EMILJA: Ne postoji?!? O, bože...
Emilija zagrli sestru. Možda je zbilja gore izmisliti muškarca nego biti ostavljena ljubavnica.
PATRICIJA, šmrcajući: Nemaš pojma kako je to kad te svi godinama pitaju imaš li koga, a ti moraš govoriti da nemaš.
EMILIJA: Ne plači. Znam kako je to. I ja sam morala govoriti da nemam.
PATRICIJA: Ali si barem znala da imaš.
Stanka. Šmrcanje jenjava.
PATRICIJA: Pogledaj nas – jedna već mjesecima laže da ima nekoga, druga laže da nema.
EMILIJA: Imam trideset i pet godina i samo jednu četkicu za zube u kupaonici. To mi je ona rekla. Gospođa Kovač. ("Gospođa" je, naravno, pretjerano naglašeno.)
PATRICIJA: Ja imam trideset i sedam. I jednu četkicu.
EMILIJA: A mama nam ima dečka.
PATRICIJA: Da, zamisli.
EMILIJA: I dvije četkice.
PATRICIJA: Možda bi stvarno trebalo isprobati njezine metode.
EMILIJA: O, da. (Oponaša majku.): "Ja sada dopuštam ljubavi da uđe u moj život. Ljubav ispunjava moje srce, moje tijelo, moj um, moju svijest. Širi se u svim smjerovima i vraća mi se stostruko..." (Smije se kroz suze.) To sigurno pali.
PATRICIJA: Pa eto, dovelo joj Fabijana u život.
EMILIJA: Onda bolje da ne eksperimentiramo s Louise Hay.
Stanka. Emilija se opet malo raspekmezila.
EMILIJA: I ja sam danas izmislila muškarca.
PATRICIJA: Kakvog muškarca?
EMILIJA: Rekla sam Vladimiru da sam jučer bila na kavi s nekim. A nisam.
PATRICIJA: Neka si. Neka pati malo.
EMILIJA: Možeš mislit'. Sav se usukao od patnje.
Stanka, da se ispušu nosovi.
PATRICIJA: I što ćeš sad?
EMILIJA: Ništa. Biti sama, kao i dosad. A ti?
PATRICIJA: Ništa. Biti sama, kao i dosad.
EMILIJA: Stvarno smo jadne.
PATRICIJA: Vozit ću se tramvajem. S jednog kraja grada na drugi.
EMILIJA: I to je opcija.
PATRICIJA: Kad se voziš tramvajem, stotinu ljudi ti uđe u život.
EMILIJA: I odmah izađe.
PATRICIJA: Nema veze, bitno je da su bar nakratko bili. Kao i tvoj Vladimir.
EMILIJA: Kao i tvoj Boris.
PATRICIJA: On nije bio.
EMILIJA: Ma tko će znati? Nemoj tek tako dignuti ruke od njega.
PATRICIJA, uzdahne: Mogu ga i dalje voljeti do mile volje.
EMILIJA: Pa da. Takvi nikad ne zakažu.
Sad bi se mogle malo i nasmijati. Što ih ne ubije...
13. Kako god tebi odgovara
Vladimir dolazi kući. Marta posprema.
MARTA: O, danas si se vratio ranije?
Ne možemo ne primijetiti ironiju u njezinu glasu.
VLADIMIR: Ako večera nije gotova, nema veze. Nisam toliko gladan.
MARTA, najradije bi ga opalila po nosu, ali treba sačuvati dostojanstvo: U pećnici je, bit će uskoro.
VLADIMIR, kao pravi krivac: Ma samo ti polako. Nema žurbe.
Marta odlazi u kuhinju. Vladimir uzme s komode fotografiju obitelji i promatra je. To je ono što je stavio na kocku, i možda nepovratno izgubio.
Marta će pokušati razgovarati vičući iz kuhinje. Lakše im ide razgovor kad nisu u istoj prostoriji.
MARTA, dovikuje: Melita je dobila peticu iz matematike.
VLADIMIR: Stvarno?
MARTA: Iz dijeljenja.
VLADIMIR: Pa to je sjajno! Dijeljenje joj nije baš išlo.
MARTA: A kome ide?
Stanka. Vladimir ne zna je li zadnji komentar uvod u svađu ili samo zlobna primjedba koja ga treba podsjetiti na krivnju. Nije baš ugodno čekati katastrofu.
MARTA: Matej ima utakmicu u subotu.
Vladimir živne. Možda ipak ne bude katastrofe.
VLADIMIR: Aha, to je ovu subotu? U koliko sati?
MARTA: U deset.
Marta se vraća iz kuhinje. Zatekne Vladimira s fotografijom. Gleda ga kao da je iznenađena da je baš to čovjek s kojim se maloprije dovikivala iz kuhinje. Napetost bi se mogla rezati nožem.
VLADIMIR: Marta... žao mi je... ja...
MARTA, prekine ga: Nemoj!
Nema želudac za neuvjerljive isprike koje bi joj vjerojatno izgovorio. Šutjet će o tome i zadržati svoje pravo da ga kažnjava na svoj, dostojanstven način.
MARTA: Mogli bismo svi zajedno na utakmicu.
VLADIMIR: Kao nekad... to bi bilo... lijepo.
Ipak, teško da to Marti može biti lijepo, nakon svega. Nikad više neće biti kao nekad, nemojmo se zavaravati.
MARTA: Ili ih ti povedi na utakmicu, a ja ću kod frizera.
VLADIMIR: Kako god tebi odgovara.
MARTA: Jesi li oprao ruke?
VLADIMIR: Nisam. Sad ću.
Još će dugo Vladimir ispirati svoje grijehe, očito. I bit će manji od makova zrna.
MARTA: Pozovi i njih dvoje, pa ćemo večerati.
Neće to biti neka obiteljska idila – ali život mora dalje, nekako.
14. U paru, kao čarape
Barbara i Fabijan na kauču. Fabijan čita novine, a Barbara se privija uz njega.
BARBARA: Koliko me voliš?
FABIJAN: Pa što ja znam... cirka... šezdeset i pet.
BARBARA: Šezdeset i pet? Misliš posto?
FABIJAN: Ne posto. Ne možeš to mjeriti postotkom.
BARBARA: Pa koja je to onda mjerna jedinica – šezdeset i pet čega me voliš?
FABIJAN: To je... vôlj. Volim te šezdeset i pet vôlja. Vôlj od "voljeti" – shvaćaš?
BARBARA, smije se: Vôlj? Ma kako si ti meni šašav, blentice. A koji je maksimum vôlja?
FABIJAN: Nemam pojma. Nitko ne zna. Neke ljubavi premaše tisuću, neke ne mogu dalje od sto pedeset. Možda se može izmjeriti i milijun.
BARBARA, tužno: Onda šezdeset i pet i nije baš puno.
FABIJAN: Kako se uzme. Nije baš ni malo. U našoj kategoriji možda uopće, ali uopće, nije malo.
BARBARA: U našoj kategoriji?
FABIJAN: Mislim... s obzirom na razliku u godinama.
Nije da ju nije zaboljelo.
BARBARA: Ali, ti baš to voliš kod mene. Tako si barem rekao. Moje iskustvo, zrelost, staloženost...
FABIJAN: Pa znaš već kako to ide. Neki se muškarci zaljube zbog strasti, neki zbog potomstva, neki kroz želudac, neki zbog čarapa...
BARBARA: Zbog čarapa? Misliš samostojećih?
FABIJAN: Ma čuj nju! Ne zbog tih, nego zbog svojih, muških čarapa.
Barbara izgleda kao da joj se polako rasvjetljava sav njezin ženski jad. Louise Hay ne bi uopće bila zadovoljna njome.
FABIJAN, napokon odloži novine: Imaš li ti uopće pojma o tome koliko su čarape u stanju poljuljati muški ponos?
BARBARA: Čarape?
FABIJAN: Pa da. Kad si muško, odrasteš ne pitajući se odakle se uopće u nekoj ladici stvaraju čarape uredno složene u parovima. (Stanka. Čini se da nikad nije o tome razmišljao a sad mu se odjednom "prosvijetlilo". Ustane da može slikovitije dočarati gestama to o čemu govori.) Uzmeš ih, navučeš, kasnije smrdljive skineš kod košare za rublje i nemaš pojma što se s njima događa u međuvremenu, prije nego ih, čiste i uparene, ponovno uzmeš iz ladice.
BARBARA: Aha.
FABIJAN, malo zanesen svojom "teorijom": Kad muškarac prvi put u životu mora sam kupiti i oprati čarape – e tad on zaključi da je bolje živjeti u paru.
BARBARA, rezignirano: U paru, kao čarape.
FABIJAN: Moja bi mama zavrnula gornji rub jedne čarape da njime obuhvati drugu. Tako ih je držala u paru.
BARBARA: Tako.
FABIJAN: A ti ih baš lijepo zarolaš u one... loptice.
BARBARA: Loptice.
FABIJAN: Kažem ti... svaki muškarac treba tu... čaraparsku sigurnost.
BARBARA, na rubu suza: Čaraparsku sigurnost?
FABIJAN, onako, pun sebe, kao da je uspio definirati veliki povijesni misterij: Da... jer žena s kojom će se muškarac skrasiti zapravo je ona koja neće zakazati s čarapama. "Je li to žena koja će mi uvijek osiguravati zalihu čistih čarapa? Je li to žena koja će moje smrdljive čarape ubaciti u perilicu bez osjećaja poniženja? Je li to žena koja neće odustati kad treba naći drugu čarapu?"...
Tko zna dokad bi on tako baljezgao o čarapama da ga Barbara nije prekinula pitanjem. A nije da se nije bojala odgovora koji će uslijediti.
BARBARA: Mišu...
FABIJAN: Reci.
BARBARA: Jesi li ti sa mnom zbog te... čaraparske sigurnosti?
FABIJAN: Ej, curo, pa nisam samo zbog toga!
BARBARA: Nisi samo?
FABIJAN: Pa naravno da ne. Znaš da obožavam i tvoju kuhinju. Pogotovo musaku. E, kad ti meni napraviš musaku... ili kad skuhaš onaj svoj ćušpajz od poriluka...
BARBARA: Ćušpajz od poriluka...
FABIJAN: Da, ili kad zarolaš sarme, čovječe... sarme su ti mrak! A gulaš... da njega ne zaboravim. Bolji nisam u životu jeo, osim, možda, maminoga. Nego... što ima za večeru?
Barbara ustaje s kauča i krene prema kuhinji. Fabijan nastavlja čitati novine kao da ništa nije bilo. Njemu i nije. Barbara sjeda na pod u joga-položaj.
BARBARA: U neograničenosti života, gdje sam ja, sve je savršeno. Sve je dobro u mom svijetu. Ja se sada mogu izdignuti iznad svojih osobnih problema i prepoznati veličanstvenost svoga postojanja. (Glas joj počinje podrhtavati.) Ja sam na pravome mjestu u pravo vrijeme i radim pravu stvar. Ja vidim sebe kao što me vidi svemir – savršenu i cjelovitu. Odlučujem da sam ja moć u svom svijetu. (Ovdje već gotovo plače.) Izabirem biti sretna. Izabirem biti oduševljena životom. Danas je prekrasan dan, dan u kojem odobravam sebe. Sve je dobro u mom svijetu. Sve je dobro u mom svijetu. Sve. Sve. Sve.
15. To ti je na sljedećoj stranici
Valerija čita nove stranice Gregorove drame. On je nestrpljiv pa počinje s pitanjima prije nego je završila.
GREGOR: Misliš da ga treba ostaviti?
VALERIJA: Naravno. Pa tko bi bio u vezi s takvim licemjerom?
GREGOR: Je, samo što ću onda s pričom? Ako Nela ode, gdje je onda drama?
VALERIJA: Pa u tome što ga je napustila.
GREGOR: I što.. onda se on pokunjeno vrati svojoj ženi, smršavi jer ruča samo jednom, a ona nađe drugoga i bude u normalnoj vezi. A oboje su nesretni, zapravo.
VALERIJA: Pa što tome fali? Tako to u životu ide.
GREGOR: Živcira me taj život.
VALERIJA: I mene.
Stanka. Ovo zadnje nije baš zvučalo dobro. Treba reći nešto 'pozitivno'.
GREGOR: Samo da znaš, uvrstio sam dijete.
VALERIJA: Uvrstio?
GREGOR: Da, u dramu. To ti je na sljedećoj stranici.
VALERIJA, pobjesni: Ma divno, imat ćemo dijete! Imat ćemo dijete u drami, na papiru. Jupi.
GREGOR: Valerija...
Baci mu papire u glavu i izađe. Gregor skuplja papire i poravnava ih. Podere jedan.
GREGOR: Možda to dijete ipak nije dobra ideja.
Zvuk pisaće mašine. Čini se da napokon zna što sad slijedi u njegovoj drami.
16. I ja tebe
Nela sjedi Nikoli u krilu. Na stolu je suđe od ručka i prazne vinske čaše.
NELA: Udebljao si se.
NIKOLA: A čuj... nije ni čudo kad dvaput ručam.
NELA: A zamisli što bi bilo da možeš dolaziti još i na večeru!
NIKOLA, kiselo se nasmije.
Stanka.
NIKOLA: Moraš početi loše kuhati. Ako je to uopće moguće.
NELA: Ili prestati.
NIKOLA: Prestati što?
NELA: Kuhati. Tebi.
NIKOLA, šuti. Ne bi on da ona prestane.
NELA: Ali da prestanem, sigurno bi doma tražio repete.
NIKOLA: Ha, ha. Vjerojatno. Tako je to kad se navučeš na duplo.
NELA, ustane: Da... navučeš na duplo.
NIKOLA: Nisam to tako mislio.
NELA, šuti.
NIKOLA: Samo je glupo ispalo.
Stanka. Čini se da moraš tri puta ispeći pa reći kad imaš ljubavnicu.
NELA: Znaš da Slovenci imaju dvojinu?
NIKOLA: Dvojinu?
NELA: Da. Jedninu, množinu i dvojinu. "Mi" je množina, "midva" dvojina. Dvojina je samo za dvoje.
NIKOLA: Aha.
NELA: Samo za par.
NIKOLA: Shvaćam.
NELA: Čim je u igri više od dvoje, to je množina.
NIKOLA, šuti.
NELA: Baš je romantična ta slovenska gramatika.
NIKOLA: Je.
NELA: Ili je okrutna. Isključiva.
NIKOLA: Zašto okrutna?
NELA: Pa eto... nema šanse da se prošvercaš u dvojinu ako vas je više od dvoje.
NIKOLA: Aha.
NELA: Ako vas je, recimo, troje.
NIKOLA: Nela...
NELA: Nikola, ja ovako više ne mogu.
NIKOLA: Ljubavi, pa što ti je sad odjednom?
Nadalje u razgovoru u off-u čujemo ono što Nela zapravo želi reći dok izgovara nešto sasvim drugo.
NELA, u off-u: Odjednom?!? Što mi je – odjednom?
NELA, naglas: Ništa.
NIKOLA: Do maloprije si bila normalna.
NELA, u off-u: Vjerojatno uopće nisam normalna, jer da jesam ne bih se nikad ni spetljala s tobom!
NELA, naglas: E pa oprosti što se ne pravim da je baš sve u redu.
NIKOLA: Što sam učinio?
NELA, u off-u: Dođeš tu, poševiš me, naždereš se na moj račun i odeš. Izvan ova četiri zida praviš se da ne postojim.
NELA, naglas: Ništa nisi učinio.
NIKOLA, nježno: Ljubavi, molim te...
NELA, u off-u: Ni jedna zajednička večer, ni jedna zajednička noć, ni jedan zajednički vikend – da se slučajno ne bi nešto poremetilo u tvom jebeno savršenom životu.
NELA, naglas: Teško mi je, Nikola.
NIKOLA: Znam da ti je teško, ljubavi. I meni je.
NELA, u off-u: Ja sam stalno sama, a ti sve imaš duplo – duplu ženu svog života, dupli ručak, dupli seks, dupli osjećaj da si nekome važan.
NELA, naglas: Stalno sam sama.
NIKOLA: To će se promijeniti, obećavam ti.
NELA, u off-u: Lažeš!
NELA, naglas: Kad će se promijeniti?
NIKOLA: Uskoro. Daj mi vremena da riješim stvari, ljubavi. Idemo sad lijepo popiti još jednu čašu vina, smiriti se, nazdraviti tome što imamo jedno drugo.
NELA, naglas: Nema više vina.
NELA, u off-u: Ni jednu jedinu prokletu bocu vina nisi u stanju donijeti kad dolaziš na ručak, nikad, a ne možeš zamisliti ručak bez vina. Što misliš, da meni butelje padaju s neba?
Nikoli zvoni mobitel. Pogleda u zaslon i spremi ga natrag u džep. Nije sad zgodno.
NELA: Javi se, slobodno.
NIKOLA: Bolje ne.
NELA: Javi se. Veći je problem ako se ne javiš njoj nego ako ja to moram slušati.
Nikola se javlja na poziv. Vidno mu je laknulo što smije.
NIKOLA: Hej. Ma da... u gužvi sam malo, na jednom sastanku, ali reci. (Stanka.) Može, nemam ništa protiv. (Stanka.) Da, možeš ih onda zapeći desetak minuta. (Stanka.) Ma super. Odlično. Može. Doma sam za sat vremena. (Stanka.) I ja tebe.
Nikola prekine vezu. Doslovno.
NELA: I ja tebe?
NIKOLA: Ma daj, ljubavi, pa znaš kako je, ne mogu sad reći "Ajde, bok!" ako je ona rekla...
NELA: Gubi se.
NIKOLA: Ti znaš da nisam to mislio, da sam to rekao samo zato...
NELA: Gubi se.
NIKOLA: Ljubavi, pa nećeš sad sve odbaciti zbog tri nevažne riječi?
NELA: Gubi se.
Nela mu okreće leđa. Nikoli ne preostaje mu ništa drugo nego da ode. Pa ode.
NELA, kad je već bila sigurna da je otišao: Ohladit će ti se drugi ručak. (Stanka) I prva žena.
Tu sad idu suze.
17. Kao težak kofer
Ulazi Valerija s koferom. Gregor ne podiže pogled s pisaće mašine.
GREGOR: Upravo ga je ostavila.
VALERIJA, šuti.
Podigne pogled i primijeti kofer.
GREGOR, ustane: Valerija...
VALERIJA: Idem kod sestre. Javi mi kad se odseliš.
GREGOR: Val, nećeš valjda... Ako je zbog djeteta... pa nisam mislio da ga nikad nećemo imati. Evo, ako ti toliko želiš, ja ću stvarno... potrudit ću se...
VALERIJA: Potrudit ćeš se željeti dijete sa mnom?
GREGOR, šuti.
VALERIJA: Ne moraš se truditi.
GREGOR: Val, nemoj, molim te. Ne čini nam to.
VALERIJA: Ovdje nisam samo ja, Gregore. Dvoje nas je.
Stanka. Teško je.
GREGOR: Pa znaš da te volim.
VALERIJA: Znači, moram se spakirati da bi mi rekao da me voliš.
GREGOR, šuti. Ne zna što bi sad trebao reći da je zadrži.
VALERIJA: Umorna sam, Gregore. Umorna od pokušaja da se sjetim kad smo se zadnji put smijali. Kad smo se zadnji put uopće zagrlili.
GREGOR, molećivo: Ali, Val, mi smo par. Mi smo tim.
VALERIJA: Po čemu?
Gregor traži riječi, ali ne ide mu baš.
VALERIJA: Ponekad, dok hodam ulicom, promatram parove i vidim im na licima kako nose svoju bivšu ljubav kao teret. Kao težak kofer koji nemaju gdje ostaviti a ne znaju ga se riješiti.
GREGOR: Odakle ti sad to?
VALERIJA: Iz života. A mi smo im sve više nalik, tim parovima.
GREGOR: Opet taj prokleti život.
VALERIJA: E pa ja neću da bude proklet.
GREGOR, šuti.
Valerija odlazi. Tužno je to.
18. Ne bi nikoga ubilo
Barbara postavlja stol dok Fabijan sjedi za tim stolom s raširenim novinama koje mu zaklanjaju lice. Vidljivo je da je Barbara malo posumnjala u naklonost Univerzuma, ali i dalje se trudi održati svoj "program" na životu.
FABIJAN, iza novina: Ova Kolektiva zbilja ima dobre akcije.
BARBARA: Što si lijepoga našao?
FABIJAN: Evo, tretman hija... hijalu... hijaluronskom kiselinom, sedamdeset posto popusta.
Koja bi žena to željela čuti?
BARBARA: Aha. A ti baš misliš da meni to treba?
FABIJAN: Pa ne mislim tebi kao tebi. Samo kažem. Ne bi nikoga ubilo. Zašto ne?
BARBARA, šuti.
FABIJAN, proviri iza novina: Što je? Nisi nešto dobre volje danas?
BARBARA: Tko – ja? (Mora sad samu sebe uvjeriti da je sve u redu, pa makar zvučalo neuvjerljivo.) Pa ako je netko uvijek dobre volje, onda sam to ja! Zašto ne bih bila dobre volje? (Kao navijena.) Imam sve. Sve što treba za sretan život. Nemam ni jedan jedini razlog za brigu. Ni jedan. Dobro znamo da brinuti se znači planirati ono što ne želimo. A ja briga nemam. Imam tebe, imam krov nad glavom, imam lijepu odjeću, imam obuću...
FABIJAN: Je li gulaš pri kraju?
BARBARA: Gotov je. Evo sad ću ja. Pa ćemo mi lijepo jesti, i bit ćemo lijepo zadovoljni, i onda ćemo lijepo gledati nešto na televiziji...
FABIJAN: Ja ne mogu. Stavi mi gulaš u plastiku. Moram u nadzor.
BARBARA: Opet?
FABIJAN: Treba sad pratiti je li se ono nastavilo.
BARBARA: Ono?
FABIJAN: Onaj preljub koji sam razotkrio.
BARBARA: Ma i da se nastavi, pa što? Možda se ljudi stvarno vole.
FABIJAN, strogo. Ipak je on čovjek koji zastupa zakon: Nema to veze s ljubavi.
Stanka. Nema baš ni ovo, čini se.
BARBARA: A je li ona mlađa od njega?
E kad bi ti samo znala tko je "ona"... misli si Fabijan. Zbog te će misli čak odložiti novine.
FABIJAN: Je. Mlađa je.
BARBARA: A je li lijepa?
FABIJAN, ustaje: Ne ispituj me više. Već sam ti previše rekao. Pravila službe su pravila službe.
Barbara donosi posudicu s gulašem.
BARBARA: Evo gulaša. Stavila sam i dvije suhe šljive.
FABIJAN: Šljive idu u saft, ne u gulaš.
K vragu, stvarno je trebala to zapisati.
FABIJAN: Nema veze, drugi put ih nećeš staviti.
Fabijan odlazi. Barbara sjedne i zuri preda se.
BARBARA, tiho: Drugi put ću ih staviti. Ne, ne... drugi put ih neću staviti. Drugi put... (Stanka.) ... ću biti sretna... Čekaj, kako ono ide... Moj svemir... ne, ne... moj svijet... moj dobar svijet... sve je dobro u njemu... sve je... dobro. Sve.
19. To nas je ona naučila
Valerija s koferom na Patricijinim vratima. Očiju punih suza.
PATRICIJA: Nisi valjda?
VALERIJA: Jesam.
Patricija je zagrli. Uzme joj kofer. Sjednu. Taj kauč kao da je baždaren za plakanje.
VALERIJA: Nisam znala hoću li k tebi ili Emiliji.
PATRICIJA: Dobro je da si došla k meni.
VALERIJA: Računala sam da je manje zlo ako sretnem Borisa nego Vladimira.
Patricija proguta knedlu. S Borisom teško da bi se srela.
VALERIJA: Vladimir sigurno ne želi svjedoke.
PATRICIJA: Nisu više zajedno.
VALERIJA: Nisu?
PATRICIJA: Ne. Gospođa je Emiliji banula na vrata.
VALERIJA: O, k vragu.
PATRICIJA: Baš.
Stanka.
VALERIJA: Ona je dobro?
PATRICIJA: Recimo.
VALERIJA: Možda bi ipak bilo bolje da odem k njoj, ona je sama.
Patricija je priznala jednoj sestri, morat će i drugoj. Ne može više Borisa održavati na životu. Treba tu iluziju već jednom sahraniti.
PATRICIJA: I ja sam.
VALERIJA, misleći da je Boris na putu: Do kada?
PATRICIJA: Vjerojatno zauvijek.
VALERIJA: Kako to misliš? Niste valjda i vas dvoje...
Patricija se slomi i počne plakati i vikati kao navijena, gotovo histerično.
PATRICIJA: Nema nas dvoje! Nema nas! Nikakvih nas dvoje. Nikad nas nije ni bilo, eto. Izmislila sam sve, i nemoj me sad pitati zašto jer mi je muka od pitanja, od svih tih pitanja na koja vječno moram odgovarati, i muka mi je od svih tih veza s kojima se moram natjecati, i muka od svih tih muškaraca koji me ne primjećuju, i od svih tih žena koje se prave da su sretne a zapravo žele spakirati kofer kao i ti, i od svih tih majki koje se prešetavaju naokolo s kolicima kao da je imati dijete najjednostavnija stvar na svijetu, i muka od čekanja da se neki vrag dogodi s tim prokletim životom koji...
VALERIJA: Smiri se. Molim te. Patricija, smiri se. Prestani.
Patricija zašuti. Valerija isto. Dodaje Patriciji maramicu iz kutije. Neko vrijeme čuje se samo šmrcanje i uzdasi.
VALERIJA: Trpjeti i šutjeti, i praviti se da si sretna. To nas je ona naučila.
PATRICIJA: Da.
VALERIJA: Htjela je da budemo poput nje.
PATRICIJA: Ne može se reći da joj nije uspjelo.
Stanka. Nije baš neki trenutak za smijeh, ali Valeriji je baš došlo.
PATRICIJA: Što je?
VALERIJA: Pogledaj samo kakva nam je imena dala: ValeriJA, PatriciJA, EmilijJA.
PATRICIJA: Ponekad mi dođe da joj sve kažem.
VALERIJA: I meni.
Stanka.
PATRICIJA: Je li ti ikad rekla da si lijepa?
VALERIJA: Nikad.
PATRICIJA: Ni meni.
VALERIJA: A lijepa si.
PATRICIJA: I ti si.
Tišina dok se ne oglasi zvono na vratima. Patricija otvara. Ulazi Emilija, bijesna kao ris.
EMILIJA: Mogla bih ga ubiti! Zadaviti golim rukama!
PATRICIJA: Koga? Što je bilo?
EMILIJA: Nećete vjerovati.
VALERIJA: Što?
EMILIJA: Cijelu večer je pred mojim ulazom. I jučer isto. Tad sam ga prvi put primijetila, a tko zna otkad to traje.
PATRICIJA: Tko? Vladimir?
EMILIJA: Ma kako da ne! Fabijan. Mamin "dečko". Policajac. Skriva se u grmlju, ili sjedi u autu. To je valjda pokupio iz američkih filmova.
PATRICIJA: Ne razumijem, pa što on hoće?
EMILIJA: Uhodi me, eto što hoće. Izašla sam na stražnji ulaz da dođem ovamo, i ostavila svjetlo u stanu.
VALERIJA: Molim?!? Zašto bi on tebe uhodio?
EMILIJA: Čeka Vladimira. Sigurna sam da nas je on otkucao njegovoj ženi. (Valeriji.) Gospođa mi je, naime, došla u posjet.
VALERIJA: Znam, rekla mi je Patricija.
EMILIJA: Sad znamo i kako je saznala.
PATRICIJA: Ovo je zbilja previše!
VALERIJA: Moramo reći mami.
EMILIJA: A što ako ona zna? Što ako ga je ona poslala...
VALERIJA: Ma daj, baš bi on zbog mame čučao u grmlju. Taj ništa ne radi besplatno.
PATRICIJA: E sad je stvarno dotaknuo dno. Ovo je prešlo sve granice.
VALERIJA: Moramo joj reći.
EMILIJA: Moramo. Ne želim više tog neandertalca pod svojim prozorom.
VALERIJA: A pogotovo ne u maminom životu. Idemo.
Emilija tek na izlasku primijeti Valerijin kofer.
EMILIJA: Čiji je ovo kofer? (Gleda Patriciju, u nadi da je kofer samo rekvizit iz njezine predstave o dečku koji puno putuje.) Borisov?
PATRICIJA: Da bar. (Stanka.) Emilija, rekla sam joj.
VALERIJA: Kofer je moj.
Stanka. Gledaju se. Emilija bi se sad najradije rasplakala. A možda i sve tri.
EMILIJA, na rubu suza: Pa dobro, može li išta završiti dobro? Može li barem jedna od nas...
VALERIJA: Idemo sad spašavati mamu. Cmoljiti možemo i kasnije.
Odlaze.
20. U vanjski svijet
Gregor sjedi za pisaćom mašinom. Tipka sve u šesnaest. Oko njega prazna ambalaža brze hrane. Izvuče papir iz mašine, doda ga na hrpicu već postojećih i uzme cijeli bunt. Ustane s tim rukopisom, promatra ga, uzdahne, osvrne se po sobi i izađe. Ne samo s pozornice, nego i iz dvorane – u vanjski svijet.
21. Sve je u najboljem redu
Barbara sjedi i zuri u prazno. Dolaze joj kćeri.
PATRICIJA: Sama si?
BARBARA, šuti i zuri u prazno.
VALERIJA: Mama, jesi li dobro?
BARBARA, tiho, zureći pred sebe: Jesam. Sve je u najboljem redu.
EMILIJA: E pa nije! Tvoj Fabijan me uhodi. Netko mu je platio za to.
Barbara je pogleda, a zatim opet spusti pogled i nastavi zuriti pred sebe.
BARBARA, rezignirano: Ma ne može biti. Mora sve biti dobro.
VALERIJA: Mama... ali nije sve dobro! Vidiš da nije!
PATRICIJA, mami: Ideš k meni.
EMILIJA: Možeš i k meni. Ne želimo da budeš ovdje kad se on vrati.
PATRICIJA: Nazvat ćemo ga kasnije i reći mu da pokupi svoje stvari i ode.
BARBARA, apatično zureći pred sebe: Ali sve je u redu.
VALERIJA: Nije sve u redu, mama. Nije. Pomiri se s tim više!
Barbara samo zuri.
EMILIJA: Hajde, obuci se pa idemo.
Barbara i dalje nepomično zuri. Patricija donosi majčin kaput. Oblače joj ga i odvode je.
BARBARA: A trebalo je sve biti u redu.
22. Ne budi takva
Nikola s buketom cvijeća i buteljom vina pred Nelinim vratima. Zvoni i kuca, a nitko ne otvara.
NIKOLA: Nela, otvori, znam da si unutra.
Ništa.
NIKOLA: Vidio sam svjetlo, znam da si doma.
Ništa.
NIKOLA: I auto ti je dolje na parkiralištu.
Ništa.
NIKOLA: Donio sam ti vino. Plavac barrique. I cvijeće.
Ništa.
NIKOLA: Ljubavi, daj da razgovaramo. Ne budi takva.
Nela ne otvara. Nikola ostavlja cvijeće i vino pred vratima i odlazi.
23. Nije
Gregor uzima buket i butelju koje je Nikola ostavio. Trebat će mu. Sad on zvoni na Patricijinim vratima. Otvara Valerija.
GREGOR: I mislio sam da si ovdje.
VALERIJA: Ovdje sam.
Pruža joj buket.
VALERIJA: Oho! Od koga si to naučio?
GREGOR: Od Nikole.
VALERIJA: Kod Nele je upalilo?
GREGOR: Nije.
Stanka. Možda bi se najradije bacili jedno drugome u zagrljaj, ali ne ide to tek tako.
VALERIJA: Uđi.
Nemamo pojma što se iza zatvorenih vrata dogodilo.
24. Tako će i sve ostale
Fabijan ulazi u prazan stan. Pokunjeno. Iz sobe donosi kofer i rastvori ga. Djeluje prilično izgubljeno, kao dječak koji mora na izlet sa školom a najradije bi ostao kod kuće. Odlazi do komode i otvara ladicu. Vadi čarape, uredno zarolane u loptice. Odmota jedan par i složi ih tako da rubom jedne čarape obuhvati drugu. Kao mama. Tako će i sve ostale čarape složiti u kofer.
25. Eto što ti je život
Gregor i Valerija za stolom. Večeraju. Valerija drži novine u kojima je objavljena kritika Gregorove premijerno izvedene drame. Nije ni čudo da je Gregor na iglama.
GREGOR: Nemoj. Nisam spreman.
VALERIJA: Bojiš se strašnog pera Zorislava Badeža?
GREGOR: Sigurno me pokopao.
VALERIJA: E onda ćeš se iznenaditi.
GREGOR: Valerija, ne budi mi lažne nade. Taj nikoga nije poštedio.
VALERIJA: Onda ćeš ti biti iznimka.
GREGOR: Stvarno?
VALERIJA: Slušaj. "Gregor Maras možda je u kazalište ušao na mala vrata, ali izlazi na velika."
GREGOR: Zezaš me!
VALERIJA: Ne. Ima još. "Njegova drama 'Sve duplo' pravo je osvježenje na domaćoj kazališnoj sceni."
GREGOR: Daj mi to.
Otme joj novine. Čita u sebi.
GREGOR: Čovječe! Imamo li šampanjca?
VALERIJA: Imamo. Ali ja ne bih smjela...
GREGOR: Ma daj, neće ti ništa biti od dva gutljaja. Pa moramo nazdraviti!
Valerija ustaje. E tu sad dolazi do izražaja njezin trbuh do zuba.
GREGOR, čita: "Gregor Maras nam je pokazao kako se nepretencioznim stilom na dojmljiv način može progovoriti o naizgled trivijalnim temama koje se tiču svih nas."
Valerija se vraća s bocom šampanjca i čašama.
VALERIJA: Trivijalnim, kažeš?
GREGOR: Daj ovamo tu bocu!
Dok Gregor otvara šampanjac, Valerija preuzima novine.
VALERIJA, čita: "Ako je suditi po Marasovom prvijencu, ravnatelji kazališta trebali bi se otimati za njegovu sljedeću dramu." Opa! Oborio si ga s nogu!
GREGOR: Zorislave, živio ti meni sto godina! Valerija, daj ti natoči, meni se tresu ruke.
Nazdravljaju. Valerijin trbuh malo im otežava grljenje, ali ništa zato.
GREGOR, zabrinuto: Čekaj malo...
VALERIJA: Što je sad?
GREGOR: Ako on o svemu što je dobro piše loše, onda...
VALERIJA: Ma daj, Gregore, koga briga. Zbog ovoga će ljudi pohrliti na predstavu.
GREGOR: Imaš pravo, koga briga!
Stanka.
VALERIJA: Znaš u čemu je tajna?
GREGOR: U čemu?
VALERIJA: U tome što si prepisivao iz života.
GREGOR, nakon znakovite dramske stanke: Nije. Tajna je u tebi.
Valerija se smiješi onako kako se smiješe žene koje su čule baš ono što su priželjkivale, pa makar to bilo posuđeno iz drame. Možda baš zato.
VALERIJA, smije se: Onda sam ja sigurno žena tvog života.
GREGOR, opipava njezin veliki trbuh: I to dupla!
Stanka. Fokus je na trbuhu.
VALERIJA: Mama ne može dočekati bebu.
GREGOR: Napokon će doživjeti da postane baka.
VALERIJA: Baš je bila u elementu jučer na premijeri.
GREGOR: Ma ona je na Prozacu, njoj je sve ružičasto.
VALERIJA: Bolje na Prozacu nego na Louise Hay. Prozac bar djeluje.
GREGOR: Pohvalila mi se da je upisala tečaj šivanja.
VALERIJA: A čuj... nekako treba zakrpati život.
Stanka.
GREGOR: Ali Emilija mi je bila nekako... što ja znam... odsutna.
VALERIJA: Ja ti mislim da se ona opet viđa s Vladimirom. Sigurno ju je dotukla tvoja drama.
GREGOR: Eto što ti je život.
VALERIJA: A što nije?
Stanka. Gregor zaljubljeno gleda u Valeriju.
GREGOR: Onda... Udat ćeš se za mene?
VALERIJA, smije se: Ne pada mi na pamet. (Stanka.) Čemu sve to? Ionako od 1000 sklopljenih brakova 280 završi razvodom.
GREGOR: Ma pusti statistiku, mi ćemo biti u onih 720 koji opstanu.
VALERIJA: Čisto sumnjam, uglavnom mi ideš na živce.
GREGOR: I na to se čovjek navikne.
VALERIJA: Osim toga, imam dvije starije sestre, moramo njih pričekati.
GREGOR: Onda ništa od vjenčanja.
VALERIJA: Nikad se ne zna. Znaš da se Patricija prijavila u agenciju za spajanje parova?
GREGOR: Zezaš.
VALERIJA: Ne zezam, stvarno. Kad su je pitali kakvog bi muškarca željela, rekla je: "Da ima puls i da diše."
GREGOR: Ha, ha, ha. Eto mi nove junakinje!
VALERIJA: Ako se i šališ. Onaj njezin izmišljeni muškarac – to ima potencijala!
GREGOR: Tko bi se toga sjetio?
VALERIJA: Život.
Stanka.
GREGOR: Valerija...
VALERIJA: Da?
GREGOR: Divne su ti ove kozice.
VALERIJA: Jesu li?
GREGOR: Savršenstvo. Nikad mi ne bi palo na pamet spojiti ih s gorgonzolom, ali to se sve tako fantastično... tako besramno dobro sljubljuje s ovim rezancima.
Valerija se smije.
VALERIJA: Dat ću ti recept.
Baš ih je lijepo vidjeti tako dobro raspoložene.
Valerija se naglo uozbilji.
VALERIJA: Gregore... moram ti nešto reći.
GREGOR: Reci.
VALERIJA: Važno je.
GREGOR: Dobro. Slušam.
VALERIJA: Obećaj da ćeš ostati miran.
GREGOR, zabrinuto: A ne bih trebao?
VALERIJA: Pa... da sam ti to rekla jučer, na premijeri, možda – ali danas...
GREGOR: Daj reci, ne muči me više.
NELA: Upravo mi je pukao vodenjak.
Naravno da Gregor nije ostao miran. Ovo dijete ipak nije samo na papiru.
Mogle bi se i sestre i majka malo ustrčati na pozornici, na putu za rodilište. Bude li djevojčica, tete će joj svaki dan govoriti da je lijepa.