Drame
zaivanaradica@gmail.com
Ljubavna monodrama za ženski ansambl polifona je i katkad šizofrena struja svijesti između žene nekada i te iste žene danas. Provučena prije svega kroz sastav i rastav ljubavne avanture, ova priča daje sjećanje na jedan specifičan svijet - društvo, umjetnost, politiku, stil života, lagodnost - koji je prije desetak godina disao punim plućima, a danas je već na aparatima, ako i to.
timu.
Mjesto radnje također je neodređeno, no u jednoj od uputa stoji da se radi o šanku,
stoga je šank kao toponim važan element priče. On se međutim može nalaziti bilo gdje.
Upute
▬ ozbiljne pauze koje iziskuju ozbiljne scenske intervencije
Ω manja promjena tona, otpor ili humor, lakoća
Prepoznavanje: pogled preko
Sjedim na barskom stolcu za šankom. Šluk – prva rakija. Nije rakija, liker je. Ali tada još nisam znala što je liker, a što je rakija. Nazovimo stvari pravim imenom.
- Maša, Istok. Drago mi je. Da, studiram. Ma, književnost i kroatistiku. Šluk – druga rakija.
- Držić, Shakespeare. Može sve. Šluk.
- Ne, nemam 17. Da, punoljetna sam. Šluk. Osma.
Sad više ne znam zbrajati. Vratiš mi čašu, nisam dobro natočila. Otkolutam očima, ne znam ti vratit ostatak, nasmiješim se. Znam da imam dobre noge i oke izgledam pa eto, valjda će proći. Da i sebi natočim? Zašto ne. Ha, živili!
Nasmijem se, ovaj put od srca, ne zato što moram. I tako ostanem, s osmijehom, neko vrijeme.
▬
Prezentacija: razgovor za šankom. Sama sa sobom, malo s tobom.
I prijateljice su tu.
Ako baš moramo o prvom pogledu, bio je to prvi pogled. Kad se taj pogled dogodi, točno znaš da se dogodio. Znaš što hoću reći. Nije se dogodio samo jednom. Bilo ga je puno puta. Na koncertu, na tulumu, s ove i one strane šanka, na jednom jedinom rođendanu na Bundeku na koji sam ikad otišla. Ono što se kasnije dogodilo ostaje u magli. Ali pogled, pogleda se sjećam.
E, ali ovaj pogled bio je drugačiji. To je bio trenutak u kojem je svemir stao, počela je svirati neka muzika, i mi smo se pogledali. Ti si naručio dvije rakije, za sebe i neku žensku, i ja sam ih krivo natočila. U jednoj manje, u drugoj više. Živili!
Šluk.
▬
Kasnije, dok mi se srce trusi jer se opet razdvajamo, ležimo u krevetu i ja pričam tu priču kao da je scena najšarmantnijeg filmskog upoznavanja. Ali fak, to je scena najšarmatnijeg upoznavanja.
- Nije mu to valjda cura?
- Dobro da sam joj natočila manje.
- Ma ne, nije mu to ženska. Nema šanse. Evo i danas je došao, stao mi je iza leđa. Gleda, šuti, sluša. Netko me zove – Mašo! Sad zna kako se zovem!
Ω Pauza.
Bile smo male, početak nekog tinejdžerstva. Hodale smo prema plaži na kojoj su se svi
kupali kad nas je barba Joško pozdravio.
- Bok, lijepe cure.
A Vanja – tada je imala 12 godina – okrenula se i rekla „zna kak se zovem“! Crtica koja je ušla u anale, a Vanja i dalje potajno fotografira Joška kad ga vidi.
Enchante, ja sam Maša. Ne znam tvoje ime, ali znam gdje radiš. Dolaziš ovdje svaki dan, popiješ cugu prije, pa cugu poslije. Rekla bih ti – idemo kod mene doma? Ali ja nisam tu doma. Nisam odavde. A i bojim se, ne pamtim kada sam bila sretno zaljubljena. Takav fatalan susret, susret koji traje 10, 15, 20 godina, meni se neće dogoditi. Ma nema šanse da se meni to dogodi! Nema... šanse da se meni to dogodi?
Stojiš meni iza leđa, znam da gledaš. I super mi je. Super mi je to. Pogled, trenutak, bilo ih je hiljadu dosad i nakon. Ali ovaj pogled. Baš paše. Vruće je, ljeto je i paše ko sam vrag. Ne, neću danas ništa. Sutra ću, sutra baš hoću. Sutra je petak.
U petak te više nije bilo. Kako to misliš, u petak nisi došao?
▬
Kor pjevuši I listen to my juddering bones / The blood in my veins and the wind in my lungs / And I am breathless without you
Sjedim za laptopom u pidžami. S jedne strane kava, s druge papiri, tablice, brojevi. Plp! Poruka. Plp! Komentar. Plp! smajl. blink. lajk. smajl.
Nasmijem se. Listam fotke. Svoje – oke su. Tvoje... Uf.
Zubi. Oči. Osmijeh... Ženska. Veselje, ljubav i veselje, volimo se i veselimo se, putujemo skupa i pijemo pivu i užasno smo najzgodniji i najbolje se zabavljamo. Kaj, jednom nogom na oltaru?
Ω Pauza.
Nikad nisam voljela izraze koje svi koriste. To, jednom nogom na oltaru? Što to sad znači? Zašto bi se ljudi u vezama trebali uzimati? Uzimati, to mi je isto priglupo. Ovisi kako izgovaraš, doduše. Al zaista, šta, čemu? I taj oltar. Čemu oltar? Kao, pars pro toto, jer su u Hrvatskoj ljudi većinom katolici, pa na oltaru završe i oni koji se ne uzimaju u crkvi zapravo...
- Bilo bi fora uzeti se u crkvi. Onako, konkretno. Pošteno. Dvehiljade desete zbog toga još možda ne bi završila na lomači. Danas, u srednjem vijeku, situacija je malo drugačija.
- No, i oni koji nisu katolici uzimaju se u crkvi jer to je tradicija. Jer haljina super izgleda u crkvi. Jer, štajaznam, orgulje super zvuče u crkvi.
- Pa da, zato i ne postoje izvan crkve. Kad si vidjela orgulje kod nekoga doma? Nije u tom stvar!
- Znam, smiri se. Veze pucaju.
Veze pucaju. Isto kao i pogled, postoji još i ta jedna rečenica nakon koje se sve dogodi. Pametni bi rekli, be careful what you wish for. Ma ne, ja puštam. Ionako ne znam što radim.
Plp! Poruka. Jutro, kako smo? - Evo učim noviju.
Novija, ko da je to stvar prestiža. Studiram književnost. Prinčevi i princeze s Filozofskog fakulteta. Iz perspektive moje majke sa socijalističkim stažem, privilegirana derišta.
Volim pse. Lavica po horoskopu. Slušam The National. Idem utorkom u Gjuru, a srijedom ne slušam predavanja da mogu biti mamurna. Kuća na moru. Ljetno dijete. Volim more. Haha, da, ti si s otoka. Flert sim-flert tam.
Lijepa si, imaš super figuru. Očito pametna, obrazovana. Tvoja je uvijek zadnja.
A ja prepuna sebe. I odmah zaboraviš tu nogu na oltaru, i 500 kilometara daljine. A ipak, nisi toliko pametna, nisi dovoljno zrela ili iskusna da razlikuješ šarm od ljigavog. I tako. Hop-hop!
- Pa mogao bih doći u Zagreb? Iduću nedjelju, 15.6.? Može!
▬
Mrak.
Ω Ležim pod dekom gola. I mislim da me sve boli. Mislim da ću morati hodati u ronilačkom odijelu. U šestom mjesecu. Na ispite.
Pomaknem lijevu nogu, bole prepone. Pomaknem vrat. Možda se ukočio od kauča. Ma vraga, naotečeno. Pogledam vrat. Šljiva. Druga, treća. Prsa. Šljive. Ramena. Šljive.
Ne, nisam pala niz stepenice. Bio je to samo seks. Samo. Seks.
Nije bio samo seks, bio je to ultimativni seks. Za ultimativni seks vrijedi hodati u ronilačkom odijelu na ispite u šestom mjesecu. Gledam ispred sebe. Jagode, vino, sladoled. Papiri. Stilistika.
- Super, samo sa stilom.
Izdahnem. Trnci od kraja glave, po kičmi, dole.. Mobitel. Ništa.
Legnem, spavam, probudim se. Mobitel. Ništa.
Hrpa papira, stilistika, tri prijateljice. Mobitel. Ništa.
Tada mi je trebalo biti jasno da će se „mobitel. Ništa“ nastaviti idućih 10 godina.
▬
Dominacija
Gužva i dobro društvo.
Vrijeme kada se stvari počinju odvijati.
Hodam po cesti i negdje u primozgu pjevam. Forget all about equality, let's play master and servant. Ne znam odakle je došlo. Trenutno ne znam ni što znači.
Prošla sam pothodnik i hodam prema Gradskoj skupštini. Mislim da volim taj potez jer mi uvijek daje onaj neki osjećaj iz 2009. Povezujem ga s Lanom, dakako. Tako to ide. Intuitivno povežeš nekoliko stvari – proljeće, zoru kada iz parka kradeš natpise „vau vau volim ovaj park“, sendvič s pestom genovese, Laninu traper jaknu, pa se sve to slije u jedno i eto ga, odjednom voliš potez iza pothodnika. A realno, nimalo romantike u njemu. Možda hrpetina, ne, plejada likova, doperi, pankeri i radnici. Dinamika, a ne romantika.
Ω Pauza.
Ne mogu se sjetiti kad i zašto je romantika postala neki predznak koji me zanima u životu. Ne znam odakle je došlo i što to trenutno znači. U triptihu romantika-simpatija- nostalgija, ja sam uvijek bila nostalgija. To je zato što imam pamćenje solidne slonice pa znam koliko je bilo sati, što smo jeli i pili i koje je cipele Iva nosila. Ali romantika, odakle sad to?
Pragmatično, analitički – apsolutno! Čitaj Čehova, gledaj Transformerse, ili King Konga, nema frke. Ali čitaj Annabel Lee i pucaj od emocija, ma daj molim te!
Vjerujem da je došlo s rečenicom Tomislava Bogdana. „Neki će vam reći da to nije bila ljubavna priča. Ali kolegice, vjerujte mi, to jest bila ljubavna priča.“ Nas 30 padamo ko muhe, Bogdan predaje o Petrarki i Lauri. I tako, ni ne snađeš se, već ti je potez iza pothodnika romantika, već ti je Balašević romantika, i rastapaš se na toplo-hladne crtice iz ljubavnih odnosa.
Da, ta jedna rečenica koja promijeni sve. Hodam i dalje, onaj gospon „imaš kunu imaš kunu“ bez ruku s braniteljskom iskaznicom oko vrata me žica kunu. Neko vrijeme smo baš dosta pričale o njemu, vjerovale smo da je to više neki socijalni moment nego što mu zaista treba ta kuna. Imam kunu. Plp. Imam i poruku.
Svira intro u Springsteenov I'm on Fire.
- Sretno danas.
Opala! Ha!
Pogledam, pročitam. Javi se neki jako zadovoljan ego. „Sam ti rekla“, kažem samoj sebi, i glupa plaha tinejdžerka u sekundi postane samouvjerena korporativna kuja. Znala sam! Pogledam, pročitam, spremim mobitel i „imaš kunu imaš kunu“ – imam kunu.
Par godina nakon toga na istom tom mjestu pročitala sam Laninu poruku da je dan krenuo loše, ali je onda na stojedinici počeo svirati TBF i sad je, naravno, sve bolje. Ili je TBF svirao u jednom drugom trenu kada sam onuda prolazila. Ne znam, niz je to detalja iz pamćenja koji su se zapleli u jedan dobar osjećaj, i tako je pothodnik postao romantika.
▬
Neko se vrijeme činilo da se ništa neće dogoditi. - Told you so my ass.
Ma nema veze. Lijepo mi je ovdje. Mogu i bez toga. Baš sam zadovoljna i solidno mirna. Ležim na najboljem mjestu na svijetu. Imam..
- A bilo bi ti malo super da se javi.
Ne znam kamo bih pogledala. Pomisao dođe, ona je lijepa i topla, ali ju otpušem s vrha nosa. Bilo bi mi malo super, ali se ne događa pa onda neću ni razmišljati o tome! Dobro mi je i ovako..
- Ali bilo bi, da se bar malo..
I taman kad sam se odlučila posvađati sa samom sobom – Plp. Poruka. Huh. Poruka.
Ω Pauza
Sve je to načelno šminkanje, maskiranje toksičnih odnosa. Naprimjer. Kad sam bila mala, igrala sam se na Džamiji. Išla sam u igraonicu u knjižnicu i popodne svakoga dana trčali smo po praznoj fontani. Ukrug. Tko će prvi pasti. Hrkljuš. Lupaj se po glavi dok se ne zrokaš.
Znala sam svakog psa imenom i prezimenom. Sve sam ih dirala i mazila i onda išla sebi po faci. Penjala sam se po onom drveću tamo gdje smo kasnije išli na WC. Ah, ti divni dani kad su igrališta i WC-i bili ista stvar! Nema veze. Nikad nisam bila nešto previše spretna, ali tamo sam se penjala jer su se svi penjali. Penjala se i padala tamo gdje je nekima WC. Nema veze, zato danas imam dobar imunitet.
Kasnije smo tamo cugali prije i poslije škole, pili nedjeljne kave, jeli rođendanske torte, plakali zbog prekida, kućnih ljubimaca i prijemnih ispita, čekali zoru nakon Sidra, pijani pričali s prolaznicima. Pričali. Aha.
Otkako se Džamija preuredila, jednom sam prešla preko i to po travi gdje više ni cucki ne smiju. Eto, toksični odnosi. Samo da je dobro sređeno. Poslušno. Uredno. Pristojno. Trava pošišana bolje od mog dede i tate skupa.
Ta ekipa koja inzistira na poslušnome zanemaruje estetiku, slobodu i zdrav razum. Uglavnom steže tamo gdje ne treba, i onda tschuss. Zaboravi na divljanje.
▬
Tu još nisam bila poslušna. Bila sam nerazumno bahata, nerazumno samouvjerena i nerazumno vesela. Bez kočnice, kažem sve što mi padne na pamet. Otkolutam očima, slegnem ramenima, odmahnem rukom.
Hah, poruka.
- Da, idem na Silbu. - Da, idem na Siget.
Silba, Siget, Mobitel, ništa. Red pažnje, red distance, taman kako treba. Vjerujem da se u nekom priručniku za mušku samopomoć to naziva strategijom, dok bi u medicinskom leksikonu mirne duše moglo proći pod patogenu manipulaciju. Ali nema veze, pa ništa mi ne duguje! Ono je bilo jednom, sve ostalo je dodana vrijednost. Plp. Plp. Pažnja. Pa jošjednom: plp. A ja otpuhujem s nosa, flertam uokolo jer podsvjesno znam da to nije stabilnost i da ne bih trebala utonuti u to.
Ne shvaćam da već jesam u tome do grla, da je to gotova priča. Da me se već pripitomljuje, da ću uskoro postati baš poslušna, sjediti uspravno kao s knjigom na glavi jer tako priliči dami. Moj sasvim privatan i intiman srednji vijek!
Sjedim na podu i pakiram se za idućih mjesec i pol. To je bio zadnji put da sam se spakirala u dva kofera. Dva kofera za 10-ak haljina, 7 pari cipela, bilježnice, knjige, ajkule drakule.
Plp. Poruka. Mijau Mijau. ▬
Sve ono što se poslije dogodilo bio je neki lijepi san. Ako stanem sada, stat će cijeli svijet. S obzirom na to da nisam htjela da svijet stane, nisam mogla stati.
Nisam htjela stati, bilo mi je potpuno svejedno hoće li svijet stati ili ne. Ja nisam htjela stati.
Jer cijela priča nije stala na nedjelji 15.6. Mogla je, ali nije. I baš zato – nije.
Nedelja 22.8.
I od potoka mi radi slap. ▬
Očaranost
Svi su tu, i sve je kako treba. Osim.
Ležim na Silbi na Šarinoj rivi. Brod ide za četiri sata, čitam „Majstora i Margaritu“ jer zašto ne. Čitam, zapravo gledam kroz te rečenice i papire i svejedno mi je tko od njih dvoje završi gdje, kada ja znam gdje ću završiti danas, za sedam, osam sati.
Nedelja 22.8. Svi su očarani, zaljubljeni, satrti. Toliko takta, toliko umješnosti, privlačnosti i šarma.
Plp. Poruka. Pa zar ne možeš plivati, prije bi došla.
Nevjerojatno je da živiš sama sa sobom preko 20 godina i da ne znaš pročitati signale koje si šalješ. Nervoza znači da nije dobro. Ako ti neka rečenica ide na živce, a trebala bi te veseliti, znak je da se makneš. S vremenom stvari mogu postati samo gore.
Idem u DVD na gulaš. To će smiriti stvar. Ω Pauza.
Kada pojedeš, parasimpatički nervni sistem počne se baviti tvojom probavom, a tebi se počne spavati. Tako nekako sam zapamtila sa 17 godina i poslije se nisam previše bavila ni nervnim, ni probavnim sistemom. Desetak godina nakon gulaša u DVD-u, a 15-ak nakon što sam imala sedamnaest, na Netflix je došao crtić La vie o ljudskome tijelu. U tom crtiću svaki i najmanji dio tijela predstavljen je kroz likove nekih presimpatičnih starčeka, zaposlenih djevojaka i agilnih čovječuljaka. Kada sam bila mala, obožavala sam gledati kako su nevjerojatno zaposleni i angažirani, makar mi to što su radili nije značilo ništa. Ali, baš su bili presimpatični.
Ludo je kad ono što ti je nekada predstavljalo intuitivno zadovoljstvo kasnije u najmanju ruku postane izvor srama. U prvoj epizodi tog crtića eritrociti jurcaju okolo, a luda razigrana ekipa štanca slova na neke utore. E G T B C A, možda. Mitoza, mejoza. Stanica. Gledam dalje. DNA, RNA. Mitohondriji. Neke stvari su mi poznate. Na engleskom, onako, neka opća mjesta. Ali minimalno. Vjerujem da bi mi bilo puno lakše da sam naučila osnove anatomije u srednjoj školi. Ovako sam završila gimnaziju, ne znam kako se duplicira stanica, ne znam koja sam krvna grupa. Pogledam prvu epizodu crtića La vie, shvatim da sam sramota, i ugasim Netflix.
Ništa nije smirilo stvar, po meni su se valjali razni osjećaji i ostaci ručka. U busu nisam zaspala. Kad bolje razmislim, tih dana uopće nisam spavala. Gledala sam nekog gospodina koji je na magistrali kroz prozor busa fotkao krajolik. Sigurno bih inače imala neki nepovoljan stav o tome. Ovako se sve samo valjalo, od guma na kotačima, preko sunca na zapadu, do Narodnog radija i šofera Makarska prometa. Valjalo se gore-dolje skupa s mojim raznim osjećajima i ostacima ručka, i ja sam si pomislila – pa šta mi je to trebalo!
Nervoza je prošla s prvim ugrizom za vrat preko traper jakne. Prošla i pretvorila se u najsumanutije kombinacije emocija. Očarana. Zaljubljena. Satrana.
Potrebita. Zdrkana. Nemirna.
Svidjeti se, ostaviti dojam. Gleda me dok spavam. Svako jutro kad ode na posao pokušavam spavati što duže da što prije dođe tri.
Odem se kupati s Milom, zajedno gledamo Beverly Hills i pijemo kavu. Pišemo njezin seminar o „Majstoru i Margariti“. Očarane smo, šarmantne. Male, glasne, vesele. Iste, uvijek iste, oduvijek. Vrlo uzbuđene jer je jedna na kraju, druga u raju. Ali suštinski razjebane.
Svi su očarani, zaljubljeni, satrti. Toliko takta, toliko umješnosti, privlačnosti i šarma. Ona jedna rečenica koja poželiš postati.
▬
To uistinu jest bilo jedno sjajno divljanje. Kaos nezapamćenih razmjera. Kraj školskih praznika koji ne želiš propustiti. Rastavljanje i sastavljanje u malome.
Kor pjevuši What you're drinkin', rum or whiskey. Now don't you have a double with me? Bili smo najbolji i najgori u isto vrijeme. Setting iz kojeg smo krenuli dalje. Izmišljenih
14 dana, svijet, carstvo, magija.
Suludo je koliko se brzo stvari mogu okrenuti na drugu stranu. Suludo.
Priča se počela raspadati prije no što je uopće krenula. Bio je to zadnji petak, a nakon njega je i slijedila neka nategnuta subota.
- Spavaš?
Ništa.
- Idemo se kupati? Ajde, sutra idem doma, počinje mi školica. Okreneš se na drugu stranu.
Oke.
Idem do Gregov onda popit kavu. I odem bez da se javim.
Prva ljutnja i onaj strogi pogled od kojeg me idućih 10-ak mjeseci peklo tijelo. Prva šutnja.
Ω Postoji onaj jedan trenutak koji nepovratno uspostavi odnos moći između partnera. Nakon toga su promjene nemoguće ma koliko se mi borili redefinirati čitavu stvar. I jasno je kao dan who is who in the zoo. Kada bolje razmislim, svaki međuljudski odnos je toliko transparentan da je to ponekad uistinu skandalozno. Ako imaš imalo svijesti o svijetu oko sebe, dovoljno je malo vremena da skužiš koja prijateljica ugnjetava, koji partner maltretira, koji član kućanstva ima podanike, a ne ukućane. Tako je bilo i ovdje. Trebalo mi je sto godina da osvijestim who is zapravo who in our zoo.
Tada uspostavljeni poredak bio je ovakav: ustanovili smo da sam ja mala, dok ti radiš i zarađuješ. Ja sam princeza s Filozofskog i Sveučilište mi daje pare da bi čitala Barthesa, dok ti radiš i zarađuješ. Ustanovili smo da nije oke da odem i ne javim se, dok ti radiš i zarađuješ. Ustanovili smo da sam ja podivljala i zaljubljena preko ušiju, dok ti uglavnom varaš svoje cure.
Pras u bulju.
Igraš se s nekim psom, dovukao si ga jer ja volim pse pa je to onda neka gesta bliskosti. Ali ništa ne prolazi besplatno u ovom kapitalizmu. Ništa bez repa, duga i kredita. Pas trčkara okolo za bocom, Mila šarmira tipa kojeg nikad neće uspjeti zašarmirati, a ti izgovaraš, onako ovlaš.
- Da, ja sam uglavnom varao sve svoje cure.
▬
Super su mi te ovlaš izgovorene stvari. One koje kao da se nikoga ne tiču. Izgovoriš ih i onda više nisu tvoje. Onda su izgovorene naglas i to se zna, a ako se zna, onda ne možeš biti kriv, zar ne? Ne možeš povrijediti. Kažeš, napraviš, ic oke jer – davno sam to izgovorio.
Dan danas postoji čitava antologija tako ovlaš izgovorenih stvari. Kao da one nemaju sto kila i kao da ih ne nosimo na leđima i ti i ja.
Ω - Lupi i ostane živ, ne? Pa da. Ali svi to radimo. - Opet ga braniš.
Ne bra..
- Braniš. To ti je ona svaka peta žena. Izgovori. Nemoj mi reći da te nismo upozorili. Upozorili smo te na svašta. Da ideš na misu nedjeljom jer će ti u protivnom đavo svirati uspavanku; da pereš zube jer će ti u protivnom trava početi rasti iz njih; da ideš u školu jer ako ideš u školu, onda ćeš biti sposobna voditi potpuno samostalan život; da nađeš dečka, da se udaš za njega i da svakako imate djecu jer si time napisala svoju biološku i društvenu zadaću; da ideš glasati jer ako ne glasaš pod svaku cijenu onda će HDZ biti na vlasti; da ne piješ, ne pušiš i da opereš lice prije spavanja jer ćeš se u suprotnom sfucati. Dobro propasti za svoje godine. Kada za 30 godina budeš sama, pijana i debela, nemoj reći da te nismo upozorili. Upozorili smo te na svašta.
Znam da imaš pravo, i opet ne znam kamo bih pogledala.
▬
Držim prednost
A zapravo se natječem sama sa sobom.
Stojim u Konzumu i zaljubljeno gledam u zeleni Skittles. Zaista je ludo koliko možeš biti blesav da ti pogled na zeleni paketić predstavlja toliko zadovoljstvo. Ali takvi su bili dani. Sve je bilo zadovoljstvo na prvi pogled. Zanos, entuzijazam, izvanškolske i ostale društvene aktivnosti, s malo pameti, bez prevelike frke. Topla jesen, a zapravo produženo ljeto, prohodaš pola otoka u postsezoni, otvoriš sezonu birtija u Zagrebu. Sve je oke.
Na drugi sam pogled ipak već malo gubila apetit i kile. Gledala u Mobitel. Ništa. Budila se usred noći iz nekakavih snova koji mi nisu odgovarali. Ali bilo je zabave, veselja, neki fejk osjećaj superiornosti zbog svih onih drugih detalja u životu koje sam si sama izabrala i posložila da se sve slaže i odgovara. Kad tako zamaskiraš stvari, onda taj ogroman nedostatak ne djeluje tako veliko.
12
Prvo sam si zamislila da su vikendi tu i taman tih pet dana između nedjelje i petka prođe u gužvi i poslu i usputnim zadovoljstvima. A tih pet dana između imamo gmail, taj super tajni samo naš kanal. Ne da se činilo samo mogućim i održivim, činilo se čak i izvrsno prilagođenim primjerom dobrog menadžmenta.
Kor pjevuši Everything that she says she can fall for / She knows she'll be there on her own.
U stvarnosti su stvari naravno bile drugačije. Dopisivanje za vrijeme radnog vremena je bilo mus jer doma nemaš internet, vikendi nisu bili baš najizgledniji jer eto moraš na otok, oke, svaki drugi možda, možda ipak ne. Svejedno, uvijek si dobrodošla, samo moraš doći.
Ω Pauza
Sjedim za šankom danas u 2020. i ne mogu vjerovati.
Šluk.
Malo sam ljuta. Ma ljuta sam ko pas.
Buraz, kaje s glavom?
Dobrodošla?
S kim to pričaš? S gospođom na šalteru u Splitskoj banci? S tetom koja te žica 50 kuna za lijekove?
Sjedam u taj bus, najgore mjesto na svijetu, i umjesto da se beskompromisno zabavljam u zadnjim trzajima nesamostalnog života, ja jurcam negdje, u neki grad gdje psi, crnci i pederi nisu dobrodošli na plaže i u ugostiteljske objekte? Ali ja sam, eto, dobrodošla. Fakat?
Kažem ovo iz perspektive osobe koja je naučila razlikovati ljigavo od šarmantnog. Stvarno mi nije jasno da sam ikad popušila tu spiku.
Potpuno je suludo koliko mi je malo trebalo da preuzmem tuđe obrasce ponašanja. Đabe sam se školovala.
- Nemoj mi reći da ćemo na tulumu slušat muziku s YouTubea?
- Nemoj mi reći da si išla spavati u pola sedam?
- Nemoj mi reći da govoriš kaj?
- Nemoj mi reći da ti smeta jer sam zaspao i 3-4 dana se zaboravio javiti? Pa ja radim, hej, umoran sam!
U početku sam se protiv toga borila jer sam, dakako, držala prednost. Ali borba je besmislena jer takvi primjeri patogene manipulacije uvijek nađu način da te natjeraju da preuzmeš odgovornost za svoje i njihove postupke. Preuzmeš odgovornost i mašeš repom kao pesek jer imaš priliku pokazati koliko si dobra, draga i poslušna.
Prvo su došle neke Španjolke. One dane kad si zaspao i zaboravio se javiti 3-4 dana bi učio španjolski sa Španjolkama. Oke, da, zapalili bi pljugu. Španjolke – šav broj jedan.
Onda je došla spika o familiji. Brat niškorist, tvoj prvi i posljednji problem. Tata koji mi ne da ruku kad me upozna, moj prvi i posljednji problem. Mama koja me ni ne želi upoznati... to je kao bio njezin problem, ali zapravo je bio zajednički problem. No neki problemi su tu da bi se strpali pod tepih.
Onda je na red došlo pitanje uklapanja u život. Jer vidiš, sad su dva života postala jedan, i netko od nas se mora prilagoditi.
- Mogu ja, mogu ja? - Pick me, pick me!
Još privrženije mašem repićem ako se mogu prilagoditi! S tim pitanjem je došla i takozvana prikladna maternica. Šav broj tri i pol. Ako se dovoljno dobro prilagodim tvom životu, onda za nagradu mogu biti i prikladna maternica.
Evo keksić! Šluk.
▬
Možda je četiri, a možda pet ujutro. Čekam red za jakne i gledam se s onim nekim tipom iz grada koji ima super glas. Dost oke se gledamo, ako se to što ljudi rade u 4,5 ujutro može nazvati gledanjem. Uzimam jaknu, krećem prema doma, ali s tim potezom oko Ribnjaka je bilo zeznuto to što uvijek imaš gdje stati i zastati. Pokušavam pratiti izmišljenu ravnu liniju ispred sebe na odlučnom pohodu prema „doma, krevet“, ali se zabubam u tipa iz grada sa super glasom. Idemo na cugu? Pa kad smo već tu, zašto ne.
I tak. - Shakespeare, Držić.
Šluk.
Ništa se dobrog nije moglo dogoditi tog jutra na tom šanku. ▬
Pola sedam je. Napišem: tebi dobro jutro, meni laku noć! - Išla si piti vodu u pola sedam pa ponovo spavati?
...
- Nemoj mi reći da si išla spavati u pola sedam?
Ups.
I tako, tih sam dana držala prednost i išla spavati u pola sedam. ▬
Dezintegracija, polagana i sustavna.
Ležimo u krevetu i nekim ludim ispadom natjerala sam te da se rasplačeš. Ili se to događa samo zato da bi mogao reći Boys don't cry i posprdno se nasmijati samom sebi. Jesi osoba koja bi tako nešto smislila. Iz perspektive glupe tinejdžerke, to je užasno hipsterski i kul. Iz perspektive bolje budućnosti, to je ono što čini razliku između ljigavog i šarmantnog.
Ležimo u krevetu, ja kao zadnja kokoš likujem u sebi jer sam te rasplakala, i bezobrazno izgovaram najveću laž ikad.
- Ne, ja te nikad ne bih prevarila. Vjerna sam kao pas.
I likujem još i više jer ti ne znaš ništa o tome. Jer ono što ne znaš, ne može ti škoditi. Sve manje jedem, sve manje spavam, ali sam zločesta kao pas. Zamišljam kako bi izgledalo da ipak sve to znaš i koliko bi ti onda škodilo? I to je neki taj drive koji me fura pa dok ide – ide. Granica zlobe koju mogu postići je nevjerojatna i uopće mi nije jasno da će mi se sve to kad-tad srušiti na glavu.
U tom trenu, još uvijek je bilo obrnuto. Da smo u crtiću, na tebe bi pao klavir, a meni bi oko glave sijevale munje.
Ω Pauza.
Ω Zašto likovima iz crtića pada klavir na glavu? Zašto im zvjezdice nakon toga lete oko glave? Zašto kažemo da smo vidjeli sve zvijezde kad nam se zamanta pred očima? Pa to je i oke, vidjeti sve zvijezde. Ne moraš ni na plažu. Zvekneš se par puta u glavu i vidiš zvijezde. Romantika za siromašne.
Ω Ok, a zašto smo ljuti kao pas? Jesmo vjerni kao pas ili smo ljuti kao pas? I zašto bi koze, kokoši i guske bile glupe? Redovito koristim tu kokoš, a realno, kokice u kokošinjcu su dosta simpatičan prizor, onako poredane jedna kraj druge. Zašto guske, krave i konji?
Ω I što je onda s topom? Kad sam bila mala, moja baka bi znala zaspati kao top. Ove životinjske usporedbe se, ajde, uklapaju u definiciju metafore iz 5.b. Ali top! Mislim da tada još nisam znala kako top izgleda, a žena bi već spavala. Kao top.
Solidno hrkala, al kao top.
Ω Postoji još jedna super stvar s crtićima, a to su filmovi koji su djelomično igrani, a djelomično animirani. Tipa Roger Rabbit koji je nastao godinu nakon mene. Zapravo je to jedan baš inteligentan i intrigantan film o sukobu produkcijskih kuća u L.A.-ju nakon Drugog svjetskog rata. Ruku na srce, nije baš soft i ovaj dio koji je nacrtan zapravo samo dodatno potcrtava razuzdanost Hollywooda. Crtić trpi sve, i zato Homer Simpson može biti najgori otac u povijesti groznih očeva, ali i dalje drži i gledanost i simpatije publike.
E, takvi su i likovi u Rogeru Rabbitu. Film počinje klasičnom scenom iz crtića – zec čuva bebu, ali je blesav pa ju ne čuva kako se spada, a onda beba skoro završi u blenderu ili nešto slično. Na kraju sve s bebom bude oke, no zec lupi glavom i sad mu ptičice lete oko glave. Rez, pauza, Zeko Rogere, opet krivo. Zvijezde, ne ptice. Zvijezde ti trebaju sakutati oko glave. Još jedna greška i gotovo je – letiš sa seta. Beba uzima cigaru i postaje jasno da su oni glumci koji glume u crtiću. Jedno od dražih filmskih otvaranja.
Ω U tom filmu smijeh je sve, pametan i promišljen smijeh. Pogledajte ga, pogotovo vi koji ne znate zašto baš sve zvijezde, pas i top. Problemi počinju kad Zeko Roger počinje gubiti smisao za humor, samu esenciju likova iz crtića. Bez humora, on je ništa. Ali lako za posao! Zeko Roger ima i ženu Jessicu koja pjeva u baru i nosi crvenu haljinu s dubokim prorezom. Kako to misliš, zgodan komad, a udana za zeca? A Jessica kaže – but he makes me laugh.
Ja se tih dana nisam smijala.
▬
Tih dana geste su bile sljedeće:
Čaša od kole zbog koje si morao doručkovati u McDonald'su. Ekspres vožnja od točke A do točke B da se što prije vidimo. Preuranjene izjave ljubavi jer zašto ne.
Jazavčar od balona jer to je uvijek dobra solucija. Pametnome dosta, a meni taman da se imam za što uhvatiti.
Ali nije to toliko jednostavno. Uz to što ne mogu spavati i nemam apetit stalno je prisutan osjećaj da sve ide jako krivo. Mislim, prvi put kad odlučiš da imaš pravo na ljutnju, onda si ti taj koji ima pravo na ljutnju. Učestalo je da oni naočigled submisivni u zoološkom vrtu uglavnom claimaju ljutnju. Tako i ja. Ljuta i zlobna, neispavana i u panici, čekam da mi se sve sruši na glavu.
A moralo se dogoditi.
▬
Šest ujutro je, bavim se nekim totalno glupim poslom. Iako dolazi iz nekog potpuno drugog poluraspada, kor ipak pjevuši Amy Winehouse. It's my responsibility / You don't owe nothing to me / But to walk away, I have no capacity. Najranije je ujutro, bavim se najglupljim poslom u svemiru glupih poslova, najpospanija sam ikad i znam da će se dogoditi neki kaos.
I tako.
Plp. Gmail, taj super tajni samo naš kanal.
Ω Pauza.
Ω Fakat? Poruka? Mail napravljen od smajlića koji šalju puse i onda s njima piše pusa?
Fotografije pasa koji rade sve što i ljudi? Stvarno, buraz, kaje s glavom?
Nazvat ćeš me poslije, sad si negdje i ideš negdje i cijeli vikend ti je beskrajno natrpan, još si i grozno mamuran, ali nazvat ćeš poslije. Objasnit ćeš sve. Sve je u redu, taj detalj da se ne možeš kontrolirati kad si pijan je i dalje samo detalj i ne utječe na sve ostale divne činjenice koje postoje.
Da smo u predstavi, sad bi išla pauza, pa mrak, pa neko jako svjetlo, buka. Da smo u crtiću, na tebe bi pao vagon s 300 tona željeza.
Ali nismo u predstavi, i nismo u crtiću, pa ide samo gintonicid. Vrh nekih stepenica, stol pokraj WC-a. Fräulein Maša I. kod doktora Freuda na seansi.
Problemi s ocem?
- Prisutni!
Strah od napuštanja?
- Postojan!
Građanski posluh u doba odrastanja?
- Sve je tu, sve kako treba! Školski primjer histerije, ženska jedinka najpodložnija utjecaju!
Stvarno jesi nazvao poslije, ali to je bilo baš poslije. Preposlije. Nemam pojma o čemu smo pričali, znam da sam psovala kao nikada prije ili ikada poslije, da sam vikala, urlala i da me nije zanimalo što mi imaš za reći. Ali ne! Nipošto! Ti uvijek imaš nešto za reći. Generički razgovor.
▬
- Ali, ne razumijem. Ono, ne ide mi u glavu. Baš ne razumijem. Zašto si to napravio? - Molim te, urazumi se.
- NE, STVARNO MI NIJE JASNO! I ZAŠTO SE SAD JAVLJAŠ? GDJE SI DOSAD? AHA, PA DA, ZADNJA POMISAO U DANU! SVE JE PRVO I VAŽNIJE.
- Nemoj vikati.
- A TI SI NAJVEĆA SEBIČNA *** I SUPER, BAŠ JE SUPER DA NI U JEDNOM TRENU NISI POMISLIO NA MENE!
- Budi pristojna.
- KOJI **** **** IZVODIŠ? **** ****? I TKO JE TA ŽENA? TKO JE TA *** ***?!?!?
- Možemo to riješiti kao ljudi.
- Čekaj malo... pa tebi se ona.. Sviđa ti se, jelda?
- Ako pristaneš preći preko toga, onda si prešla preko toga. Nećemo to više spominjati i od toga raditi probleme.
- Ne voliš me, jelda?
▬
Kad-tad sam ušutjela. Idući dan me boljela glava, nisam imala pojma o čemu smo pričali. Ali sam ipak bila malo kriva jer sam vikala i jer nisam to riješila kao čovjek.
▬
Kako izgleda kada ljudi to rješavaju kao ljudi? Nemam pojma, nikad nisam.
Stanje nenormalnog, fragmenti.
Igramo Nikad nisam.
Nikad nisam – bila u Americi. Šluk. Nikad nisam – pobjegla od doma. Šluk. Nikad nisam – preboljela prevaru. Šluk. Drugi, treći, sedmi.
▬
Igramo Drinkopoli. Ženska ti sjedi skoro u krilu, želudac mi se okreće, ne mogu to gledati pa odlazim na balkon zapaliti cigaretu. Ništa od toga nije samo po sebi problem, ali kada se sve slije u jednu sliku i u jedan dojam, onda sve postaje problem.
▬
Sarajevo, Nova godina. Opet isto, jer sad je sve problem. Tepih, svađa, seks, malo sreće i stalna panika.
▬
Kraj siječnja, odlazim još 500 kilometara na zapad. Sad su to već dani nespavanja. Doći ću, neću doći.
18
- Bit će oke, ali ne možemo si trčati u zagrljaj 900 kilometara svaki put kad je neki problem.
Ali ja znam da je „neki problem“ uvijek moj problem, da sam ja problem. A kad ne spavaš, onda ti se stvari počinju opasno brkati u glavi.
Gmail. Ništa. Mobitel. Ništa.
▬
Ω U Sto godina samoće postoji jedan period kad je u Macondo došla nesanica. Obitelj Buendia bila je u još dosta kompletnom sastavu, svi su se još uvijek isto zvali i ja sam se teško probijala kroz tekst. Ali ipak mi je ostalo tih par slatkih magijskih detalja koje Marquez cijelo vrijeme podmeće. Zbog pridošle nesanice familija Buendia nije spavala par godina i ekipa je naveliko počela zaboravljati stvari. Da ipak ne bi zaboravili baš sve, počeli su na stvari lijepiti naljepnice s njihovim nazivima, i tako su se spasili od zaborava.
Ω Inače je tu negdje bila ta Ursula Iguaran, neki totalno super karakter. Kad je umrla, bila je toliko stara da je valjda već čitavo stoljeće bila slijepa. Pokopali su je u lijesu za djecu jer se od godina i iskustva stisnula pa je bila skroz mini, kad je umrla. Kad je umrla su također stvari krenule po zlu, zadnji članovi familije Buendia su se spetljali, rodila se beba s repićem praseta i Macondo je odletio u pm. Žena je naprosto držala stvari pod kontrolom.
Sad sam vam ispričala kraj knjige. Ali ako je dosad niste pročitali, vjerojatno ni nećete.
▬
Nesanica, dekoncentracija, nekontrola, hodaš po cesti i zaboravljaš stvari, zaboravljaš osnove. Pogledati lijevo-desno kad prelaziš cestu. Pogledati ima li auti kad prelaziš cestu. Pogledati je li se upalilo zeleno kad prelaziš cestu, i takve elementarne stvari.
▬
Prva noć da ne spavam uopće. Gmail. Ništa. Mobitel. Ništa.
Oko ponoći sam od nervoze pojela prvi sendvič. Oko dva mi je bilo toliko teško od njega da sam odustala. Oko šest sam pojela i drugi sendvič, pa sam oko osam otišla na faks. Vratila sam se doma u 14. Nisam zaspala još satima.
▬
Treći mjesec, mjesec koji sam zaboravila. Osim.. Osim onog ulaza u Keplerstrasse, s mutnim staklima. Izgleda kao ulaz u bordel na jugu Srbije 70-ih. Cafe Sabine. Prolazim u osam, kroneri za šankom. Prolazim u dva, kroneri za šankom. Prolazim u deset navečer, kroneri za šankom. Jednu noć u pet ujutro, kroneri za šankom, ja u separeu, nisam sama.
Ništa se dobrog nije moglo dogoditi te noći u tom separeu.
▬
Gmail. Ništa. Mobitel. Ništa.
I tako je prošao ožujak, mjesec koji sam zaboravila.
Lampice i Gospel. Pauza od 5-10 minuta za šampanjac da se ljudi odmore.
Travanj. Građanka Kate polazi za princa. Na isti se dan vjenčao i Davor Bernardić, saznala sam nedavno. Sjedim za kompjutorom, nešto mi strašno ide na živce, vjerojatno neka Liga prvaka. Gledam The Wall, dopisujem se s nekim usput i smijem se. Sjećam se da sam se tih dana glasno smijala samo zato da bih ti pokazala da se sa svima smijem osim s tobom.
▬
Ω Proći će otprilike pet godina kada ću shvatit što to but he makes me laugh Jessici Rabbit znači. Nesmijanje je indikativno. Ima u Zeki Rogeru još jedna scena, pred sam kraj. Neki sudac pokušava uništiti čitav Crtićgrad kiselinom koju zove namaz, a u kojoj se zapravo svi likovi iz crtića tope. Oružje za masovno uništenje. Sudac je korumpiran, a društvo mu pravi niz lasica, klasičnih gangstera. Događa se neka akcija, zeko i njegova Jessica vise s krana, uskoro će ih pošpricati tim namazom, gotovo je. I tu u priču uletava detektiv kojeg igra Bob Hoskins. Inače neki tmurni tip, noir detektiv koji se nikada ne smije. Nesmijanje je indikativno.
Tip se ne smije jer mu život nije bio oke. Malo ga je žvakalo i prožvakalo. Svejedno, baš tamo, u tom najuzbudljivijem trenutku, ipak mu je sve postalo jasno. Uletava u priču i neočekivano, baš onako kako treba, spašava stvar. Kroz cirkusku sekvencu od sebe napravi potpunog idiota, lasice počnu umirati od smijeha, i na kraju od smijeha i krepaju. Nadrkanom tipu postalo je oke od sebe napraviti idiota za neko više dobro.
Tipu koji se ne smije postalo je jasno da u crtićima likovi umiru od smijeha.
▬
- Što radiš ovdje? Ti nisi sretna ovdje. Daj, odi u Zagreb.
- Kad ćemo biti skupa, onda te neću smjeti dirati da ljudi ne skuže tko si. - A ma molim te, obriši se. Ljepljiva si.
Hm.
Pauza.
Ω U to vrijeme Sanader je bio najpoznatiji Hrvat izvan domovine, a rasprave su se vodile o tome treba li guzica biti dio spota TZ-a. Bila je to jedna dobra guzica. No javni moral smatrao je da su sunce i more sami po sebi dovoljna reklama i da guzice nisu potrebne. Nisu u skladu s uvriježenim imidžem Hrvatske kao zemlje u kojoj žive najskromniji i najkrotkiji ljudi, koji su slučajno istovremeno i najljepši, najšarmatniji s najdužim nogama za žene i najplećatijim plećima za muškarce.
Ω Kasnije je neki stručnjak za marketing rekao da nam sunce i more neće izvući stvar sami po sebi. Ako već za razliku od Srba nemate smisao za humor, dragi Hrvati, pa furajte se bar na seks! Iz današnje perspektive COVID-a 19, vjerojatno propale sezone a sigurno propale ekomonije i nepovratno komprimitiranog pravosuđa, trebali smo slušati tog stručnjaka. Možda bismo tonuli, ali sa stilom. Siromašni, ali seksi. No ne, guzica je izbačena iz spota TZ-a, a Sanader je dosad toliko puta ušao i izašao iz zatvora da je postao nebitan.
▬
Rečenice koje mijenjaju sve.
Kor pjevuši Once we watched a lazy world go by / Now the days seem to fly / Life is brief,
but when it's gone / Love goes on, and on.
Stojim na obali i gledam ispred sebe. Ne znam kada sam zadnji put osjećala takvu čežnju. Ne za tobom, za sobom i za morem. Godina dana.
Ω Postoji još jedan crtić, francuski. Zove se Kralj i ptica. Radi se o tom nekom kralju koji je autokrat i upravlja nekim jako urednim i uređenim kraljevstvom. Das schöne Schein des Dritten Reiches, lijepa strana Trećeg Rajha, otprilike. Naravno, sve je u znaku kralja, a samo kraljevstvo je neki predmoderni Metropolis. Crtić je nevjerojatno napravljen.
Ω Uglavnom, sve je u njegovu znaku, pa tako nastane i njegov protret koji oživi, eliminira kralja i preuzme vlast. Istovremeno ožive i slike pastirice i dimnjačara, nekih siroteka koji su toliko zaljubljeni da ih je milina gledati. I sad kralj baci oko na pastiricu, ovi bježe posvuda, kreće jurnjava, tajna služba, podzemni grad, zvuči kao treš, ali nije, divan je film. U svakom slučaju, tu je i taj ptica, kao neki meštar ceremonije. Ptica i njegovi ptići koji uvijek na istu foru završe u kavezu. Uvijek idu zobati baš taj, najveći i najslasniji grozd, koji je zapravo navlakuša za upasti u zamku.
E, tako i ja.
▬
Plp. Gmail.
Huh. Gmail.
Šum u ušima, voda do grla.
Da smo u predstavi, upalili bi se svi mogući scenski efekti, reflektori bi padali sa cugova, a glumica koja me igra čupala bi kosu i plakala od ljubavne boli. Da smo u crtiću, na sredini mojih prsiju pojavilo bi se tužno, umorno i izmučeno srce s podočnjacima i suzama u očima, iskočilo bi iz prsiju van i pobjeglo sa lica Zemlje.
Ali nismo u predstavi, i nismo u crtiću, pa ide...
▬
Sjedim za pisaćim stolom i gledam u tu rečenicu. - Ne vol...
Rečenicu koja je promijenila sve. Iz današnje perspektive, to je rečenica koja mi je zeznula vikend s mamom. No tada je to bila ona rečenica nakon koje više ništa nije bilo isto.
- Ne volim...
I jednako kao što postoji onaj pogled s početka od kojeg izgaraš, tako postoji i onaj
osjećaj od kojeg se lediš iznutra. - Ne volim te.
Ω Molim?
Krene kao duboka bol, pređe u zločeste trnce, i završi kao vakuum u glavi i visoka
frekvencija u ušima. - Ne volim te više.
Gledaš pred sebe, hvataš zrak, i jedino što uspiješ napraviti za sebe jest sjetiti se da bar više nikad nećeš ovako plakati.
Iz današnje perspektive, dosta dobar deal.
▬
Ništa.
Ω Kralj i ptica završava pobjedom zdravog razuma, kako to već progresivnim filmovima i priliči. Već sam vam uništila Sto godina samoće, pa neću sada još i ovo. Uostalom, puno je već šansa da pogledate film od sat vremena, nego da pročitate knjigu u kojoj se na 400 stranica svi isto zovu. Mislim da ovo čak nije ni omalovažavanje, već zakon vjerojatnosti. Kako bilo, film završava kadrom u kojem robot šakom razvali sada prazan kavez, ali i dalje onaj kavez u koji su ptići stalno upadali. Prije tog pusti jednog zarobljenog ptića van.
Ω Da, jasno mi je da robot baš ne ulijeva povjerenje, ali, vjerujte mi, crtić je sjajan.
▬
Slatko od ništa
Zajedno smo i svatko je zapravo sam. Meditacija za publiku.
Stojim na obali i gledam ispred sebe.
To je slika koju pamtim oduvijek. To je ona zona udobnosti. Prostor bez vremena. Mamina maternica.
Udisaj traje pet sekundi, izdisaj pet. Pa opet: udisaj traje pet sekundi, izdisaj duplo duže. Hladan zrak na nosnicama kad udišeš, topli kad izdišeš.
Pa zatvorim oči. Prsa se dižu.
Ω - Uzemlji se.
Uzemljilo te.
- Ako ti misli odlutaju, vrati se dahu.
Trčanje, večera, zalijevanje vrta, kuhinja, ajkula drakula.
- Udisaj jedan, dva, tri, četiri, pet. Izdisaj jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset.
Mijau-mijau.
Molim vas, zatvorite svoje oči.
Kor pjevuši Dok joj nosiš darove / kroz sva mora, planine /Dobro gledaj tko li je /Mladoj dami prijestolje
23
Da, svi. Znam da niste svi. Ozbiljno, zatvorite oči. Bit će vam poslije žao ako ih ne zatvorite.
Kuhinja. Sve miriši po filanim paprikama. Crvena vesta s potfrknutim rukavima. Crvena je rajngla, crveno je faširano meso. Ruke do lakta u faširanom mesu. Gnječim, gnječim i gnječim i mljackavo je jer je i jaje unutra. Fuj. Nema veze, to je lijepo. I baka je tu. Sve je fajn.
- Udisaj jedan, dva, tri, četiri, pet. Izdisaj jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset.
Vrh poljskog wc-a. U ustima je ljepljivo kad opereš zube sladoledom od vanilije. Kad kažem opereš zube sladoledom od vanilije, stvarno mislim da si oprala zube sladoledom od vanilije. Niz koljena teče krv, malo peče od komaraca i ogrebotina. Nisam se znala popesti na wc, a ne znam ni kako ću sići.
- Udisaj jedan, dva, tri, četiri, pet. Izdisaj jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset.
Gužva, buka, zadimljeno je. Ali uzbuđenje raste. Počinje na dnu trbuha, pa se diže kroz jednjak, pa preko jezika izlazi iz usta van. Pretvara se u osmijeh i u one iskrice u očima. No da, i u one borice. Gledamo se preko šanka. Najljepši su osmjesi koji se još nisu isprali od poznanstva.
- Udisaj jedan, dva, tri, četiri, pet. Izdisaj jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset.
Vrt. Mir, tišina, cvrčak. Zrikavac. Talijani se čuju, pa više nije mir. I nema vjetra. Vruće je. Vruće je za poluditi. I sve peče od alergije. Kada nema dalje, mažem se jogurtom. Poučak star kao sama povijest. Onda peče još i više.
Kor pjeva Svi smo mi glasnici / Promukloga glasa / Čini se da sam umoran / Izgubljena vojska / Spava / Plači.
Krevet. Po mislima luta zadnjih 10-ak dana. Svaki susret, zagrljaj, usputna rečenica. Svaki okus. Kava ujutro, čaj navečer. Juha od leće i slanutka. Tamno pivo. Od njega glava boli tri do četiri dana. Kafetin na prazan želudac. Glad. Uf, ne, vrati se nazad do juhe! Na Jokićevom glazbenom kurikulumu svira David Bowie.
Muzika. Scena u filmu u kojoj je muzika sjajna. Znaš taj osjećaj? Nema veće sreće nego kad je muzika u sceni u filmu baš kako treba.
Sve je fajn.
Molim vas da otvorite svoje oči, i hvala vam.
APENDIKS
Potpuno sama.
Plešem dok ne stanem. Plešem dok se ne raspadnem.
pampampampampampam pam pampampampam
Hail (hail) / What's the matter with your head, yeah / Hail (hail) / What's the matter with your mind And your sign an-a, oh-oh-oh / Hail (hail) / Nothin' the matter with your head / Baby, find it, come on and find it / Hail, with it, baby / 'Cause you're fine / And you're mine, and you look so divine
To je to, dragi ljudi. Tako to izgleda kada se dogodi. Ona jedna rečenica nakon koje više ništa nije isto. Jedna rečenica nakon koje prestaneš biti glupa i skužiš sve.
Na ljestvici od nula do Maša Istok, koliko ste sretni? - E, to sam si i mislila.
Živili.
Šluk.