meni ikona

Anketa o erotskom životu Hrvatica

Šuput Raponja Tatjana

Apsolventica sociologije Anica posjećuje zagrebačke gospođe u njihovim stanovima i postavlja im škakljiva pitanja, u svrhu istraživanja njihovog seksualnog života za jedan časopis. Gospođa Ivana Domanić, humanitarna radnica, prima Anicu iz milosrđa, jer je “profesionalno deformirana” humanošću. Ali, postupno se između ove dvije žene u škripcu razotkriva postojanje tajne veze koja ih odvodi u veoma, veoma tijesan i tjeskoban odnos… Jer, tu je i jedan muškarac i jedno šokantno otkriće!


GODINA: 1998/99

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 2 ( oko 25, kasne 40)

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 1 (kasne 40)

AUTORSKA PRAVA: SVA PRAVA PRIDRŽANA



LICA:

 1. DOMA ( IVANA DOMANIĆ–PERJAR ), 47 godina

2. ANICA, 25 godina

3. OSKAR PERJAR, 45 godina


VRIJEME:  OKO  2000. GODINE

MJESTO:   STAN OBITELJI DOMANIĆ –PERJAR U  ZAGREBU


I. SLIKA


( DOMA ulazi iz predsoblja u dnevni boravak, ide prema ormaru i otvara ladicu, a za njom ide ANICA.  U rukama nosi veliki fascikl iz kojega vire papiri. Sva je mokra, pokisla je. Doma u ladici traži i nalazi sušilo za kosu.)

DOMA: A ne! Ne i ne! Žao mi je, ali: ne! Nemam kad, ne mogu, neću ! Ni jednog jedincatog dana ja ne  stignem sve svoje poslove obaviti, a sad bih još trebala i dodatne svaljivati na sebe ! Ma ne! Kad god sam kod kuće, zajašu me anketari! Odnosno -anketarke, - jer koga uvijek zapadnu najbeznačajniji poslovi ? Neke ženice, sirotice! Ili na telefon ili na vrata! Obično bih pristala, mislim:  pa to su jadne mlade kolegice, neće im biti lako u životu, treba im pomoći…Ali one kažu: trajat će desetak minuta,- a onda razvale pitanja na dva sata! Pa sam  pomažući njima štetila sebi ! I poslije bih se žderala što sam straćila vrijeme, jer zbog toga nisam  stigla obaviti neki  važniji  posao koji sam imala u planu! I zato: nema više! Gotovo je sa anketama u ovoj kući, za vazda ! Ne i ne, finito i kvit!

ANICA: Nikad nisam u manje vremena čula više  negacija!  Na jedno jedino pitanje rekli ste mi jedno petnaest puta: ne! A  ja vas   najljepše molim - za samo jedno: da!

DOMA:  Koja  je svrha  toga  ispitivanja?

ANICA:  Pa istraživanje! Sigurno ste i sami  uradili  brdo anketa?

DOMA:  Ali ova tema…Sigurno je za neki od onih tričavih -tračavih časopisa!

ANICA: Ma ne, istraživanje je od našeg faksa naručio ugledni časopis „Naše vrijeme“ i u njemu će biti objavljeni i rezultati ankete u obliku separata. A tema je općeljudska i općesvjetska!.

DOMA:  Ja,  koja uvijek imam premalo vremena, sada trebam izgubiti popodne, da bi oni koji vremena imaju previše, čitali u separatu,ooo!- što netko misli o nečemu, a naročito će ova tema  zaintrigirati,-mo'š mislit' koje i kakve čitaoce…

ANICA: Koje i kakve?

DOMA: Neću ni ulaziti u to! Ni u anketu,  ni u čitaoce!   Ma joj, to sam rekla bez loše namjere, u samo-obrani,- svaka čast svima, ali  meni je danas jedini dan da sam kod kuće, moram spremiti stan! Vidite li vi kakav je ovdje krš ?

ANICA: To je istina, ovdje je stvarno priličan nered,- ali neće dugo trajati ako budete kratko odgovarali! A možete i opširno, ali samo ako vi budete tako htjeli...

DOMA: A ne! Rekla sam: odlučno ne! Nema šanse ni za šturo ni za opširno! Ja sam javna osoba, imam svoj ugled, radim odgovorne i važne stvari...

ANICA: Pomažete ljudima, pa zašto onda ne biste i meni? Nećete me valjda izbaciti van? Kiša pljusnu odjednom iznenada iz  sunčanog neba, nije bilo ni oblačka kad sam pošla od kuće pa imam na sebi sve tanko, dobit ću upalu pluća ako budem išla mokra na drugi kraj grada! Imunitet mi je traljav, slabo se hranim, a još i novi život je tu.. ( pokazuje trbuh). Hoćete da umrem od upale pluća i porebrice, i da se poslije jedete dok ste živi?

DOMA: Pluća i porebrica? Što baš to?

ANICA: Svejedno, može i od  upale bubrega!

DOMA: Ma dobro, sjedite tu, eto vam sušilo; nisam vas ni mislila izbaciti dok se ne osušite.  Skinite majicu, dobit ćete frotirski ogrtač, ručnik,- pa se obrišite, ugrijte i  idite.  Ali na pitanja ne odgovaram!

(Doma daje Anici sve nabrojane stvari i Anica se presvuče u frotirski ogrtač, a onda suši kosu).

Mogu vam i čaj skuhati?

ANICA: Čaj, da, najljepše molim, čaj! Hvala vam, stvarno ste dobri!

DOMA: Možda i jesam, ali od ankete ništa. Nisam ja kojekakav prosjek! Skinite i cipele ako želite. Jesu vam mokre noge? Naravno da jesu, pa te cipele propuštaju.

ANICA: I cipele, i čarape, i noge, - sve propušta! ( Izuva se.)

DOMA: Onda ću vam i suhe čarape donijeti. Dajte, stavit ću ih u kupaonicu  sušiti.  Sve su crne, a bijele su!

ANICA: Cipele  puštaju boju…

DOMA:  Uvijek  je tako sa crnima…ako nisu baš neka prima klasa.

ANICA: Nije kod mene ništa iz prve klase. Rodili su me neki  sirotanovići, pa ću sigurno dok sam živa ostati u prizemnoj klasi , jer veliki lav izlazi iz velikoga  grma, a mali miš iz maloga grmića...

DOMA:  Istina je, ali ako čovjek…A ne, neću  sad razvijati teorije, nemam ja vremena za nikakve rasprave !  Evo vam čiste čarape. I suhe i komotne i čvrste.

ANICA: Sve ono što moje nisu...Hvala, hvala, baš su lijepe...

DOMA: Bože, što mene uvijek ovakve stvari snalaze...Svi nešto traže od mene, kamo god se okrenem; nemam ni predaha ni odmora...

(Odnosi Aničine čarape u kupaonicu)

ANICA: Kad je tako mnogo nevoljnika na svakom koraku....A vi imate humanitarnu karmu... ( Briše fascikl rukavom.) I korice su mi se smočile. Srećom, lakirane su, pa voda klizi s njih; raskvasiše se i raskiseliše  moji anketni listići zbog kojih danima hodam po kućama i moljakam ljude...

DOMA: Evo vam krpica. Idem spremiti čaj. Imate tu časopise...Samo- to je znanstvena periodika...

ANICA: Pa i ovo je znanstveno! Voditeljica istraživanja je Dr.Prof.sociologije, moja mentorica!  I čitam ozbiljne časopise, pa ja sam skoro apsolvent!

DOMA: Ma dobro, ali meni je to sve skupa svejedno! Gdje baš nađoste mene za ovu temu!?

( Ode u kuhinju, a Anica oprezno počne svuda njuškati i zavirivati, osvrćući se u strahu da je Doma ne uhvati. Onda sjedne, uzme časopis i lista ga, zvjerajući okolo. Doma dolazi i donosi čaj.)

ANICA: Hvala, brzi ste. Uh, jako će mi prijati! ( Srkne.) Ma spasit će me!

DOMA: Pazite, vruć je! Prosut ćete ga! Zašto vam tako drhte ruke?

ANICA: Imam  malo tremu,  vi  ste tako ugledna osoba  pa se bojim da nešto ne zabrljam i  ostavim na vas loš dojam; tada  sigurno ne biste pristali…

DOMA: A ne! Dobar ili loš dojam , - svejedno je, već sam odbila i  pristati sigurno neću, jer mene za to ništa nije briga. Da vam stavim u čaj malo ruma?

ANICA: Pa može malo, zaista vam hvala.

( Doma  izvadi iz  pretinca  ormara  bocu ruma  i jednu čašicu, pa  odmah naspe sebi i strusi je, a bocu stavi na stol).

DOMA:  Brrr, što je jak ovaj rum. . Pravi domaći, mađarski.

ANICA:: (Sipa  i sebi ruma u  čaj)  Sjajno, divno, fino, živjeli!. Piće mi svi daju, ali odgovore baš i ne. Mnogi odbijaju, ljudi su sumnjičavi, misle da je ovo neko špijuniranje, svi se boje, nitko ne želi reći što misli, makar i o ovako nevinim temama.  Ako mi nitko ne bude odgovarao, nema meni honorara. Kako ću ja preživjeti?

DOMA: Erotski život spada u nevine teme? To je  baš zgodan stav.

ANICA: To je  najnevinija tema od svih koje nas okružuju!

DOMA: Nevinost se obično vezuje za nedostatak erotskog života...

ANICA: Onda se može vezivati i za nedostatak klope, jer ove dvije potrebe su primarne za opstanak. DOMA: Taj je pristup bez pogovora, ali je u našoj populaciji usamljen.

ANICA: Što istinitije, to usamljenije. Drugi razrogače oči kad to kažem.

DOMA: I što, rijetko pristaju na anketu?

ANICA: Zato mi cipele i propuštaju, jer sam stanjila potplate tražeći neku dobru i hrabru dušu koja će pristati na malo truda za nesebični cilj... Na deset pokušaja – dvoje, troje... Uglavnom, mlađi ljudi...

( Lukavo koristi izraze: «dobar», «hrabar» i «mlađi».)

DOMA: Samo toliko? Tako teško to ide?

ANICA:  Pa vidite i po sebi!

DOMA:  Stvarno mi je žao.

ANICA: Ako vam je žao, onda  mi pomozite!  Danas sam hodala cijeli dan, a skupila sam samo pet odgovora. Crkla sam od umora, gladna sam, svi nude piti, a nitko jesti. Zato sam stalno pomalo nakresana, jer sve pijem na prazan stomak...

DOMA: Znači,  bilo bi poželjno da vam ja sada dam i jesti?

ANICA: Ma ne, samo vam želim  predočiti  svoj položaj...Možda vas tako privolim na odgovore...

DOMA:  Ma,  ja i da hoću, ne mogu na ta pitanja odgovarati. Ona nisu meni namijenjena!

ANICA: Kako nisu? Svim ženama od 18 godina pa nadalje.

DOMA: A  ne! Ja ne mogu odgovarati na pitanja o erotskom životu Hrvatica!

ANICA: Zašto ne biste mogli? Ako ste možda…erotski…ovaj…zakinuti,- možete govoriti o tome kako je bilo - u mlađim danima?

DOMA: Ma nije to, djevojko, nego sam ja – etnički zakinuta!

ANICA: Kako ? Pa nitko nije etnički zakinut! Svatko negdje spada?

DOMA:  Ja ne spadam nigdje u cijelosti, nego na mnoge strane,- i to različite, ali mi je, srećom, Bog dao naglašen osobni identitet  pa  radi ovog nedostatka ne patim previše,  ali zbog njega niti ne spadam u birano društvo iz naslova ankete, pa samim tim- ispadam iz nje.

ANICA: Zbunjuje vas naslov ankete, jer niste odavde porijeklom ?

DOMA: Odavde sam, nego što sam ! Dobro, nisam se ovdje baš rodila, ali… pa  ljudi nisu drveće, premještaju se, uzmu djecu i  kofere, i- odoše!  Moji  preci su se seljakali tamo-ovamo, i samim tim- ja se nemam  prava petljati u tu anketu!

ANICA:  Vi  se to na ovaj način pokušavate izvući ! Hoćete me se riješiti, pa ovo govorite, a to sigurno nije točno! Jer da je vaša istina tako delikatna, vi je ne biste tek tako iznijeli nekome koga ste tek upoznali!

DOMA: Ispitanik može pričati što hoće, anketar ništa ne provjerava i ne smije sumnjati  u točnost odgovora. A ja naprosto ne znam lagati, i ako već pristanem na govor,- mislim- na bilo koji  dijalog, onda želim reći istinu.  I evo, čim ste sjeli ja sam počela iznositi o sebi stvari koje ne bih trebala, pa je to test za mene- da ne trebam s ovim nastaviti.

ANICA: Ali,- anketa  je  anonimna ! A što se tiče te…etnologije,- ja ovdje baš imam  jedno poprilično šarenilo, jer su listiće  popunjavale i neke…koje su porijeklom Bosanke, pa  Talijanke,  Mađarice… Imam i jednu Japanku, pa jednu iz Senegala, pa  Srpkinju…Od tih, strankinja, još i najlakše dobijem odgovore!

DOMA: One valjda pristaju na sve, ne bi li se uklopile. Koriste svaku priliku gdje god im netko nudi da budu dio nečega ovdje.

ANICA:  Pa da,  i svi to  činimo, na sve moguće načine!  E da, imam i dvije Ukrajinke!

DOMA:  Sirote, pobjegle od  radioaktivnosti da bi ih ovdje ispitivali o seksualnoj aktivnosti…A  možda ih i  iskorištavali na tom području…

ANICA:  Dobro su prošle ove moje,- ja sam ih samo ispitivala.

DOMA: Ne znam što je gore: da ti netko ispituje tijelo ili porijeklo... Ali znate,  vi ne smijete tako falsificirati! Ako anketa pita za Hrvatice, onda neka budu one! Traži se  ispitivanje te pojave  baš među njima, a one druge, nisu bitne za istraživanje, jer su mali uzorak.

ANICA. Ne, to neće biti problem, jer sam ja mojoj mentorici već dala prijedlog o promjeni naslova projekta, tako da se uzme u obzir  potencijalna raznolikost etničkog sastava anketiranih….Ona se načelno složila, ali mora se još dogovoriti sa naručiocem, odnosno s urednicima…

DOMA:  A što da ne bude anketa samo o Hrvaticama? Pa imaju pravo na to, što bi se njima uvijek netko drugi trebao utrpavati!   U protivnom, naslov bi trebao biti: «Erotski život građanki Hrvatske».

ANICA: Ali bi onda bio diskriminativan  prema seljankama!

DOMA: Onda idite i k njima, pa i njih dodajte u  naslov!

ANICA: Ne mogu ići na selo, jer nemam auto! Ma gledajte: vi jako dobro znate da se sve to ne treba  shvatiti doslovce; ni ovo prvo, etničko, ni ono drugo, etnološko… Opirete se na sve načine, a ja baš i nisam neki borac, pa ću, izgleda, i ovdje ostati kratkih rukava i praznih listića…

DOMA: Kad mene to  ne zanima! Zašto bih ja svoju intimu bilo kome razotkrivala ?

ANICA: Jer bi to bio humanitarni rad! Meni je ovo jedini izvor zarade i ja od takvih poslova preživljavam! Jedva  nekako! I apsolventski staž mi je prošao, pa nemam više pravo na bonove u menzi i sobu u studentskom domu!

DOMA: Što niste diplomirali u roku?

ANICA: Zbog strašnog stresa !… Smrt najdraže osobe... Život mi je bio stao...Izgubila sam svrhu i motivaciju...

DOMA: Dečko?

ANICA: Majka! Ne možete ni zamisliti tu strahotu...

DOMA:  Mogu, kao da meni nitko nije umro.

ANICA: Samo tako, umre, nestane, strpaju je u zemlju…Kako to može biti, danas je čuješ telefonom, a sutra više ne postoji! I nema je više,  nigdje na kugli zemaljskoj! Što nas rađaju, da bismo nestali?  Dobar ili zao, prav ili kriv,- pod  ledinu! Pa što je to? Kakva je to podlost prema živim bićima ? Zašto umiremo kad nam je toliko stalo do života? Zašto nam se život otima iz ruku? Hajde, umri, crkni, marš u rupu, nema više, ne može dalje jel' ti  jasno,  budi kažnjen što si rođen i zgini!

DOMA: Tek onda kad nam umre netko  najbliži,  shvatimo da smrt zaista postoji…Još niste izašli iz stresa i žalovanja, pa ne možete učiti?

ANICA: Ne mogu! Ni učiti, ni spavati, ni živjeti!

DOMA: Ja sam sebi zabranila misli o smrti jer su me previše mrcvarile. Čim se pojavi ta riječ ili tema u mojoj glavi, a ja je gurnem u stranu, klik, kao sličicu u dija-projektoru i stavim drugu. To i vama predlažem,- probajte  tako.

ANICA: Mijenjanje dija-negativa u dija-pozitiv samo-dresurom…

DOMA: Na taj način se morate natjerati i da nastavite sa  studijem i sa učenjem. Vrijeme ide i ne čeka nikoga…

ANICA: Pa znam.. Ali i da sam diplomirala, radila bih sad ovo isto. Idu i moje kolegice, kojima diplome stoje u ormaru,  naokolo s listićima...

DOMA: Žao mi vas je, zaista…

ANICA: Gledajte, ovdje ima samo dvadeset pitanja, to biste vi za čas... Samo krenite,  ne mislite više: da– ne, da – ne, samo ih uzmite...

DOMA: A ne! Ne mislim ja :da – ne, nego samo: ne! Poštujte u mome domu moju volju,  a ako ja jednom dođem u vaš dom, bit će u njemu po vašim  pravilima...

ANICA: Samo, - kad ja nemam nikakav dom ! A nemam ni pravila...Primila me jedna s faksa u svoju sobu dok se ne snađem, ali moram platiti pola stanarine...Kroz prozor sobe nam ulazi dim iz kotlovnice, gušimo se, ali cijena  stana nije zbog toga manja...Ma kojeg stana…

DOMA: Žao mi je, Anice, ali ne mogu vam pomoći. Popit ćete čaj, dolivajte koliko god hoćete, a donijet ću vam i sendviče, osušite se, jedite, i idite. A od ankete ništa. Jasno? Meso jedete?

ANICA: Kao da ja mogu birati! Jedem sve, od puževa do nojeva, od kopriva do dudova, od čavala do lokomotiva, samo da ima nečega!

DOMA: Lokomotivu smo jučer pojeli sa špagetima, ali naći ćemo  nešto drugo... Možda hidraulični kompresor... ( Pođe van.)

ANICA: S kompresorom dobro ide majoneza... Joj, sad mi je tako neugodno što vam tražim jesti... Baš se ne kontroliram, kad sam popila tih nekoliko pića naokolo...

DOMA: A što pristajete na sva ta lokanja?

ANICA: Ne znam odbiti! Inače nisam tome sklona, ali popijem  koju čašicu, da bi oni pristali na anketu! Svi te nutkaju i gnjave dok ne pristaneš...

DOMA: Ma što vas briga! Jednostavno odbijte!

ANICA: Oni ipak natoče! I vrijeđaju se ako ne popiješ...

DOMA: Ma  vrijeđaju oni vas ako navaljuju da činite ono  što ste lijepo rekli da ne želite!

ANICA: Ja popijem malo i zbog treme, tako steknem više hrabrosti i upornosti; inače bih se skupila i otišla čim me odbiju.

DOMA:  Odbijaju jer ne vide razloga za takvu anketu. Pa o tome ionako nitko iskreno ne govori.  I one dame koje su pristale odgovarati, sigurno  nisu rekle ni pola istine. A komu i čemu treba netočna  slika o bilo kojoj pojavi?

ANICA:  Tko može znati jesu li govorile istinu ili nisu?   Laž i istina  se ionako  često uopće ne mogu razdvojiti,  pa  zar  bi zato trebali  prestati raditi ankete, i razgovarati s  ljudima ? Ako bi svi  sve odbijali, ne bi bilo ni jedne ankete i ne bi bilo  uopće  ničega!   U ovom trenutku upravo od vas  zavisi hoće li biti nečega!

DOMA: Kakav smiješni sofizam! A...je li vama netko posebno rekao za mene? Da dođete baš k meni postavljati ova pitanja?

ANICA: Ma kakvi, to je sve anonimno, idem nasumce! Ali radije idem školovanima, jer oni bolje  i brže znaju izraziti ono što žele reći.  Ma ne mislite valjda i vi, da je ovo neko špijanje, da nešto „stoji iza ovoga“?

DOMA: Znate što: ja radim u nevladinoj organizaciji, i... nisam  baš anonimna osoba, pa teško da bi i moj listić sačuvao tajnost! Vi možete na njega staviti bilo kakav znak. Ili, jednostavno,- zapamtiti nešto...

ANICA: Kakav znak, zašto znak? Zbog čega bih to učinila?  I  taj bi listić bio nevažeći! Vi ćete sve pregledati kad završimo! Ma molim vas... Zar se vi nečega bojite?

DOMA: A ne, ne bojim se ja više ničega. Radim najčasniji posao na najpošteniji način, sve činim i govorim javno i otvoreno i zna mi se svaki korak...

ANICA: Pa onda? Sve se zna, jedino bi ovo bilo tajno! Evo, pogledajte, sve je na visokoj razini, tu je moja iskaznica, moja slika, pečat, potpis, sve. Vidite, pravo mi je ime Anka, a radim anketu! Kao da su me za to rodili!

DOMA: Prava djevojka u pravom poslu, samo u pogrešnom stanu!

ANICA: A vi biste se mogli zvati Ane, jer stalno govorite: «A ne!».

DOMA: Zovem se Ivana, a zovu me Doma.

ANICA: Klinci su vam dali nadimak po prezimenu?

DOMA: A ne, nego razrednik u školi. U razredu je bilo pet Ivana- muških i četiri Ivane-ženske, pa nas je sve prekrojio… Da budem preciznija, od pet Ivana, dva su bila Jovani, a i  jedna Jovana…

ANICA: Sad,-teško je reći  je li to isto ime ili nije? Trebalo bi razmisliti… A vama je baš zgodan nadimak dao: Doma – domaćica, ili skraćenica od: Domina, gospodarica...

DOMA: Nema moj nadimak veze s pravim stanjem stvari.

ANICA: Vi ste domaćica raznih nevoljnika. I gospodarica ste svoga života, idete kamo hoćete i kad god hoćete, slobodni ste i sami...

DOMA: Sama? A ne! Ma, u stvari, u pravu ste... Kako god okreneš,- sam si... Možda je samoća uz nekoga još i gora, jer ti on zatvara putove i vidike, jer te drži u zabludi da nekoga imaš, i zato se ne pokrećeš iz mrtvoga kuta... A kad si zaista sam, sve je pred tobom otvoreno i još je sve  moguće…

ANICA: Istina je! ( Pije čaj.) Samo se nalijevam. Beba će mi naučiti plivati prije nego se i rodi!

DOMA: Ajoj, beba! I to u alkoholu! Za Boga miloga, što to činite, jeste li svjesni što radite? Pa jedna kap je za tog…oraščića…Nijagarin vodopad!

ANICA: Moram od vas naučiti kako se odbija...

DOMA: Život si upropaste oni koji to ne znaju!

ANICA: Znam! To jest – ne znam...

DOMA: Idem vam donijeti nešto za jelo ! Da rastjerate taj alkohol oko jadnička! A koliko je star mali...čovječić?

ANICA: Blizu dva mjeseca... Otad mi se duplo pojačao apetit!

DOMA: Sad ću ja... Nešto kalorično! Jaja? Sir? Vrhnje? Paštetu?

ANICA: Sve može! I nešto kiselo!

DOMA: Pa da! Jogurta imam!

ANICA: Odlično, jogurt obožavam ! To je kravlji nektar...

DOMA: Imam i rajčicin nektar...

( Doma odlazi u kuhinju, a Anica odmah ustaje i njuška svuda okolo. Hoće otvoriti jedna vrata, ali se ne usudi, bojeći se da Doma ne naiđe.

Pregleda prostoriju,pa se vrati u trosjed. Dolazi Doma, stavlja pred nju hranu, i Anica odmah navali.)

DOMA: Samo navalite, vas dvoje.

ANICA: Tako ste dobri. Osjećam glad...I u stomaku... i u rukama i u nogama, i u tjemenu i u ramenima...

DOMA: A gdje je tata? Za bebu je potrebno dvoje.

ANICA: On je postao tata nekome, mnogo prije nego ovome, pa sad mora biti s njim…

DOMA: Oženjen i otac familije?

ANICA: Ali je još samo formalno u braku, ne dijelim ga više s njegovom ženom. Prespava kod kuće, ali: zaista samo prespava! A nekad ni to. Samo, još ne zna za trudnoću, moram mu reći, ali  ne znam kad ću i kako ću...

DOMA: Čemu toliki oprez, ako ste sigurni da je čovjek samo vaš?

ANICA: Ja sam bez posla, on bi morao četvero hraniti, ako pribrojimo prvijenca. A to ne može od profesorske plaće. (Izleti joj ovo «profesorske».)

DOMA: Profesor je? A gdje predaje?

ANICA: Ma na ovom…. U nekoj srednjoj školi…ovoj…tehničkoj školi…

DOMA:  Kojoj? Znam dosta tih profesora iz tehničkih škola!…

ANICA: Pa dobro, kad već nećete, idem ja, gubim vrijeme, a mogla bih ga još iskoristiti, naći nekoga tko želi odgovarati…

(Žurno skida sa sebe ogrtač, ali je Doma zadrži).

DOMA: Čekaj, pojedi to i popij čaj, kad sam ti već donijela. Pa neću to baciti u smeće. A nisi se ni osušila. Dobro, ako ne želiš reći tko ti je taj…i gdje predaje, neću te  zapitkivati…Vidiš, ne želiš govoriti o svojoj intimi, a ja bih trebala !

ANICA: Mogu ja govoriti o svojoj, pitajte me o meni što god hoćete, ali ne mogu govoriti o njemu! Još smo u ilegali!

DOMA: Ma dobro, niti me to ne zanima. Ali je to svakako neka velika ljubav, kad čovjek zbog nje razvrgava brak i čini toliki preokret u životu….Stvar je  ozbiljna ?

ANICA: Veoma, traje već više od godine dana!

DOMA:  O  pa da. A što na to kaže vaš otac?

ANICA: Nema pojma, nisam ga vidjela 10 godina...

DOMA:   Znate li gdje je?

ANICA:  Otišao je na Novi Zeland, a gdje je sad,- ne znam, jer mi se  već odavno ne javlja.

DOMA:  Znači,- vi praktično nemate nikoga?

ANICA: Samo svog dragog, tvrdu zemlju pod sobom i zvjezdano nebo nad sobom.

DOMA: I širok svijet pred sobom; i mnogo je, i ništa je. Ne možete imati više a ni manje.

ANICA: Malo sam se prepala, jer mi je jučer rekao da će se vratiti ženi ako ga budem kinjila, a kinjim ga time što tražim  kopiju zahtjeva za rastavu, jer kaže da je predao na sud...

DOMA: A vi sumnjate  u to?

ANICA: Ma da, a on se ljuti što sumnjam... A još kad sazna za bebu...

DOMA: Morate biti pripravni na sve, zadrli ste na tuđi teritorij...Jedite, samo jedite, ne sramite se! Što više kruha, da upije alkohol!

ANICA: Jedem, jedem, obožavam kruh. Čim vidim kruh, odmah postanem žvakljiva! Joj, sad mi je tako neugodno, kao neka divljakuša, klošarica,- samo dođem i tražim jesti...

DOMA: U redu je, navikla sam ja, tko bi dopustio da mu čovjek gladan ode iz kuće, ako ima pun hladnjak...

ANICA: Imate još nešto kiselo?

DOMA: Još nešto? Nije dovoljan jogurt i kečap? Beba traži još više! Znam, ona želi glodati kisele krastavce, možda bi se neka staklenka i našla...Ako je ukućani nisu smazali dok sam ja bila na putu...

ANICA:  Imate ukućane? I  krastavce imate?

DOMA:  Kad  sam bila trudna, jela sam ih po  teglicu na dan! A od tržnice do kuće, pojela bih kilu naranči, nisam mogla dočekati da dođem  kući! Sjela bih u parkić i ožeži! Sad ću ti donijeti! Vidi ti mene! Pa ja vam stalno govorim „ti“!

ANICA: Možete slobodno. Pa mogu vam biti  kći – mislim po godinama.

DOMA: Da, nažalost. Sad ću vidjeti za kumarice i kukumarice.

(Doma ode, a Anica brzo ode do jednih vrata, otvori ih, pa brzo zatvori. Naiđe Doma, a Anica je još na nogama.)

ANICA: Oprostite, tražim WC, htjela sam to obaviti dok...

DOMA: Ma dobro, ali nisu ta vrata, nego ona tamo. Samo idite.

( Pokaže joj druga vrata i Anica ode tamo. Doma pokušava otvoriti staklenku, ali ne ide. Muči se, stenje, mrmlja psovčice. Anica se uskoro vraća.)

DOMA: Našla sam krastavčiće, radujte se, baš sam sretna što ih imam!

ANICA: Kukumarice, kako vam se radujem! A vama sve bilo plaćeno i pozlaćeno, kad ste tako dobri! Ne možete otvoriti? Dajte da ja probam!

DOMA: Ne, ne smijete se naprezati da ne pobacite!

ANICA: Kad bih znala da hoću, otvarala bih tegle dan i noć, do…Uskrsa!

DOMA: Ne tako, zaboga! Dijete ima pravo roditi se, kad je već začeto!

ANICA: Imam i ja pravo živjeti kad sam se već rodila, pa ipak ništa od toga!

DOMA: Što ste  tako deprimirani?

ANICA: Strah me je sutrašnjice. Bojim  se pogrešne odluke, krivog poteza, posljedica… Strah me je da ću ostati sama sa ovom bebom, strah me kazne ako pobacim  ili ako razbijem njegov brak- i  božje i ljudske…Trtarim od njegove supruge ako sazna…Plaši me što će biti kad završim faks i što će biti ako ga ne završim. Ma bojim se svega što me okružuje: i onoga blizu i onoga daleko i onoga iza i onoga ispred…

DOMA: To je zato što si u tom stanju…Ali- kao da i ja nisam u nekom stanju ! U menopauzi! Kod tebe je barem u pitanju neki rast i procvat, a kod mene pad i gašenje!! Što misliš o čemu razmišlja žena na pragu pedesete, od jutra do mraka? Raste li mi kvržica na dojci ili na jajniku? A o čemu sanja? Da je pokojna baka zove k sebi na kolače...Ono od čega strahujem ja, koja sam dvostruko starija od tebe, duplo je gore od onoga čega se plašiš ti!...A najviše se bojim... da ja ovu teglu uopće ne  mogu otvoriti!

ANICA: Zato što je za mene! Zašto sam se ja uopće nadala će mene zapasti nekakvi krastavci? Ja nikad ne dobijem ono do čega mi je  stalo! Dajte da ipak probam! Ma zagrist ću u staklenku!

( Doma joj daje i ona pokuša, ali ne ide.)

Nikad  ne ide ništa kad je za mene! Sve zatvoreno, zabranjeno,začavlano, zamuljano, zabravljeno,zabrtvljeno, zakovano…

DOMA: Tvoj dragi ti pomaže da se prehraniš?

ANICA: Trudi se koliko može, kupi mi hrane, cipele… Evo i ovu suknjicu mi je kupio. Fina je, a?

DOMA:  Da, zgodna je. On ima dobre prihode?

ANICA: Ima neke honorare, koje ne mora prikazati u kućnom budžetu.

DOMA: Baš kao i moj muž. Zanimljiva podudarnost.

ANICA: To je kod većine tako.

DOMA: Imaš puno iskustva s oženjenima?

ANICA: Ne, ovo mi je prvi. Ali znam od frendica i  kolegica.

DOMA: To je česta pojava da imaju oženjene  švalere?

ANICA: Ma češća nego da izlaze na ispite! Što više siromaštva, to manje obzira i kriterija.

DOMA: Jadne supruge, ni ne sanjaju! Gadure male, balavice, što to radite? Zašto otimate poštenim suprugama muževe na pravdi Boga?

ANICA: Kad su supruge sve prigrabile, a mlade cure su pune žudnje i potreba.

DOMA: A kao da stare supruge nisu!

ANICA: Meni bar nitko ne može zamjeriti, ovo je prvi put da me zapalo nešto vrijedno…Ja sam oduvijek svega željna, od malena  samo stojim pred izlozima, ali u dućane nemam pošto ulaziti. ..Govorim simbolički, mada   stvari stoje isto i doslovce:  imam  dvije suknje, jednu jaknu,jedan pončo, jedne hlače…neku  sfalšanu haljinu  i…sto knjiga!

DOMA: Ma sve ste vi raspomamljene grabljivice! I moj muž je, vidiš, profesor! I to na fakultetu gdje su sve same žene!  Studenti- ce, profesori-ce, pripravni -ce, službeni- ce, vježbeni-ce,  asistenti-ce… Bogme taj ima prilika! Samo pruži ruku i što god dohvati,- žensko je!

ANICA: Oni uvijek imaju prilika, ne moramo im uopće biti na dodir ruke! Svuda imaju pristup, prilaze kome god požele, nema za njih zapreka... a nama je sve zabranjeno,- osim gologa života… Da, baš gologa…Ja se žalim da nemam što obući, a  njih ionako zanimamo samo nage. „Skidaj se!“ I  ne vide što imamo na sebi…

DOMA:  Srećom da im nije važno, jer bi ti onda šanse bile  znatno umanjene,- po onome što sama kažeš. Ali, malo si premlada da budeš tako mračna… Kakva ćeš biti u mojim godinama?

ANICA: Meni je  samo tijelo mlado, a duša mi je stara. A i većina mojih vršnjaka ima takvu, mrak-filozofiju. Jedino su narkosi sretni dok im kroz žile struji kemijska sreća.

DOMA: A ti se ne pokušavaš kemijski usrećiti?

ANICA: Ne, ja ipak  vjerujem, usprkos  svemu, da se može postići neki  ispunjen život, ako nešto

vrijediš  i ako se potrudiš…malo žešće.  Ja,- to jest, moje tijelo, -traži nešto sasvim drugo nego ono moje unutarnje biće. Mogu ja sebe zamisliti  kao  cugericu  ili  narkomanku, itekako!  Jer čovjek može  biti sretan samo kad se  omamljuje i  kad sebi truje krv i mozak! Ali  s druge strane, ja želim biti uvijek pri punoj svijesti, zbog moje velike  gladi za saznanjem…Pa nije mi Bog dao um da ga   otupljujem, nego da ga iskoristim za neko dobro?  Ali,  kad si  sasvim trijezan i kad  ti je um  bistar,- depresija te zgrabi mnogo češće nego radost. Tu je nešto naopako? Je li to tako svima, ili je moja duša  dobila pogrešno tijelo?

DOMA: Ma sve nas je Onaj Svemogući  zbrda-zdola namontirao i svakako nas nakalemio;  nezasitna,  nakaradna  tijela i blagotvorne duše-  uobičajen spoj…

ANICA:  Tko zna kako  je meni Doktor Frankenstein isprogramirao  ovo dijete…Nemam pojma što će i kakvo će biti i ni jedan noktić na njemu ne zavisi od moje volje i želje. Možda je i njega straljavilo kao i mene, možda ispadne neki novi Mesija, a možda – pljačkaš kladionica!  A ja nemam ništa s tim! Pa ni njegov tata! Tvorac nas sprčka, pa ćušne u stranu, kad vidi da ne može bolje! Svi smo mi napuštena djeca u bezdušnom  svijetu… A čitav planet je napuštena kugla puna vode, u ravnodušnom kozmosu! Devedeset posto ljudi- zemaljska liga gubitnika, koju ja pojačavam svojim naročito mizernim životom.

DOMA: To zavisi o kutu gledanja…Možda mi ipak nismo sami. Ni mi, ni naš svijet. Što sam starija, stvari mi se sve manje čine slučajnima.

ANICA: Da li je to zato što stariji ljudi postaju mudriji, ili zato što postaju blesaviji?

DOMA: Što ti misliš?

ANICA: Paaaa…oni koji su bili bedaci u mladosti, ostaju to i u starosti, a valjda je tako i s mudracima. Mada ja o njima  ništa ne znam, jer ni jednoga ne poznajem. Ni mladoga ni staroga. Nitko od mojih poznanika nema pojma ni o čemu. Da samo znate u kakvoj duhovnoj bijedi, bez ikakve uporišne točke odrasta moja generacija…Apsolutno bez i jednog  jedinog ideala…

DOMA: Znam, ali kome to kažeš?  A u čemu sam ja odrastala? Među idealima koji su čuvani velikim zulumom! A ta loša prošlost, mnogima sada izgleda ljepša  nego što je bila, jer budućnost koja je stigla, pokazuje se kao odlepršali balon, čija je uzica ispuštena iz ruke i koji je radio „prrrrr“ dok se uzdizao u zrak, smanjujući se na malu gumicu… Sva velika očekivanja ovdje se nekako  uvijek rasprše.  I više rušimo nego što stvaramo…

ANICA: „Puno palikuća, a malo graditelja“- tako kaže pisac Joža Horvat za nas...

DOMA: Eto vidiš da ima mudraca u našoj bližoj okolici!  Ali znaš što ja često govorim mojim  izbjeglicama? I to ih obično  utješi i umiri,- bar na neko vrijeme. Ovo: možda ne bismo trebali biti nesretni zbog onoga što nas snalazi, nego sretni radi onoga što nas zaobilazi!

ANICA:  A kad ne znamo što nas zaobilazi!

DOMA: Toliko mnogo nesreće ima na sve strane,  mnogi žive gore i pate više od  nas!

ANICA: Ma nitko ne živi gore od mene! Jedino što mi muhe ne idu po čelu! Barem ne zimi!  Jedva preživljavam, a najveća avantura mi je gledanje kroz prozor u  musavi dimnjak, udisanje ugljikovog  monoksida i čekanje  da se on javi i pojavi…A puno ga više čekam nego što ga dočekam,- dreždim i gljivim k'o sovuljaga na truloj grani, a karavane prolaze…

DOMA: Misliš da  je onima u karavanama  bolje ?...A što ti lijepo sebi ne nađeš  slobodnog momka, nekog  prikladnog  vršnjaka?

ANICA: Kad ja ne živim po pravilima svojih vršnjaka, oni su svi zastali u razvoju!  Pa imala sam dečka, ali sam ga  ostavila  kad sam se  sa  O... kad sam se s njim zbližila, s mojim…sadašnjim dečkom…starijeg uzrasta…

DOMA: Ima i zrelost lijepih  strana, mada bi je svi, bez imalo dvojbe, rado trampili za bedastu mladost...Što smo stariji, sve je manje onih  koji se zanimaju za nas…

ANICA. Moj momak  je volio krdo, stalno je htio biti u društvu . Udvoje mu dosadno...Bez prestanka lupka po tipkama mobitela, ili ga drži na uhu: ugovara druženja.“ Gdje se nađemo?“ A onda- trk  u toplo okrilje čopora…Uvijek su u grupi,  kao majmuni,- ti moji vršnjaci! Ja ne dijelim s njima isti ukus ni u čemu, a najmanje u stavovima. A razgovori? Svode se na pričanje viceva ! Ne mogu smisliti viceve, a svi te kljukaju njima! Tek kad sam srela  ovoga…njega….vidjela sam prvi put što znači osjećati bliskost prema istovrsnom biću! Napokon s nekim mogu satima pričati! A onda…onda se  pojavi taj embriončić…Kakva glupa posljedica potrebe za bliskošću sa srodnom dušom!

DOMA: Eto, to je  baš nevolja- da su duše usađene u neka tijela, pa i ona požele bliskost! A ako tijela baš i nisu srodna,- orode se pomoću djeteta!

ANICA:  Znate,- ja sam tom svom tijelu htjela izmaknuti, jer mi zaista pričinjava previše nevolja! Bila sam na rubu suicida  prije nego što sam njega upoznala!

DOMA: Molim te, Anice, ne  šali se s tim! Užasavam se crnoga humora!

ANICA: To je bila…još malo pa zbilja, nikakav humor!  Samo korak do nje!

DOMA: Jooj, djevojko draga…

ANICA:  Što, zar se vi nikada niste poželjeli ubiti?

DOMA:  A tko nije…

ANICA:  Eto. „I više nikad neće ona ni ogladnjeti ni ožednjeti.“…Ali onda sam njega upoznala i bila sam spašena!

DOMA: Upoznala si Boga?

ANICA: Skoro da je bilo tako! Govorila sam: životiću moj, opet te volim, jer si mi  dogurao splav kad mi je mutna voda bila već do vrata, a sada je ta voda divno modro jezero po kojem plovim, uzbuđena od ljepote i radosti...

DOMA: Istina, ponekad se pojavi taj splav...To su oni dobri trenuci… koji ipak svakoga ponekad zapadnu..Nešto se ipak brine o nama... Tu i tamo…

ANICA: Velika sila, tajna i nepoznata...Nikada je nećemo razotkriti, iako se svatko potajno nada da će baš on u tome uspjeti…

DOMA:  Kao što se svatko nada da  će baš on preživjeti smrt…

ANICA:  I ja se tomu nadam…Ma dajte da još jednom pokušam s tom teglicom! Ne možete pojmiti koliko želim te male zelene…

(Opet pokušava otvoriti staklenku, i od sada do kraja slike, njih dvije naizmjence je pokušavaju otvoriti, pri čemu se služe različitim sredstvima koje donosi Doma: novčićem, otvaračem, nožem, žlicom, viljuškom, odvijačem, francuskim ključem, itd. Ali im to nikako ne polazi za rukom.)

DOMA: Nemamo ni snage ni umješnosti. Kakva krnja stvorenja! Dobro da nas naši muški „obožavaoci“ ne vide kako se mučimo s ovom staklenkom, to bi za njih bio značajan dokaz naše ništavnosti…

( Gleda anketne listiće)Ta pitanja previše zadiru u intimu…

ANICA: Pa moraju, kako da se sazna intima, ako se u nju ne zadre!

DOMA: Sad svi na sve strane čačkaju po tom seksu, u svakom časopisu ankete o parenju Hrvata i porođajima.

ANICA:  I vrijeme nam je već da se iz čahura izvučemo; svi skrivaju svoju intimu, a žele znati sve o tuđoj! Bogu hvala da ima sve više ovakvih istraživanja.

DOMA: I koja vajda od toga?

ANICA: Malo ljekovite iskrenosti u životu punom laži, prikrivanja i prešutkivanja. Tako saznajemo da i drugi imaju iste probleme kao i mi. Uostalom, slab nam je natalitet, pa treba pobuđivati zanimanje najširih slojeva za ove teme.

DOMA: Slojevi se oduvijek za ove teme zanimaju više nego za bilo što drugo.  Ali - zašto bih i ja?

ANICA: Ukazuje vam se prigoda malo se izjadati na vaše obiteljske prilike, o kojima ionako nikome ne možete govoriti.

DOMA: A po čemu misliš kako ja imam razloga za jadanje?

ANICA: Svi  imaju. Ali svi nemaju priliku iznijeti ih otvoreno i bez posljedica.

DOMA: Iz tog razloga nikad ne bih pristala na anketu,- kakvo jadanje, ne pada mi na pamet! Ali mi te žao ostaviti na cjedilu, jer je ovo zaista potrebno- tebi!...

ANICA: Pa stavite se samo u moj položaj!

DOMA: Pokušavam! I ako je to baš pitanje tvoga opstanka ...

ANICA: Pa naravno da jest! Ma znala sam ja da ćete pristati! Čim sam vas vidjela, znala sam da ste srce!

DOMA: Po čemu?

ANICA: Ma po svemu! Baš po svemu, od a do ž!

DOMA: A  ti si, u stvari, jedna jako uporna cura i nisi nimalo svezana vreća kako se želiš prikazati! Pa dobro, na koncu, zašto ne, ako je sve sto posto anonimno? Da li mi to možeš jamčiti?

ANICA: Kunem vam se u sve na svijetu! I u sve u svemiru!

DOMA: Čovjek može biti ponekad veoma iskren s nekim koga uopće ne zna! Jednom, u vlaku od Ljubljane do Sarajeva, neka žena iz Splita, ispričala mi je sve tajne svoga života, a ni ime joj nisam saznala! A bogme sam i ja njoj rekla neke svoje…detalje… koje nitko osim mene ne zna! Baš   zato, što smo znale da se više nikada nećemo vidjeti!

ANICA: Treba iskoristiti priliku kad te netko hoće slušati više od pet minuta! To se ne događa često!

DOMA: Istina. Ja svakoga slušam, pričaju mi svoje muke u tančine, a ja svoje – nikome.  Dobro sad, - ne mogu se ja s njima usporediti, gdje sam ja od njih…Te jadne izbjeglice, to je takva jedna velika, beskrajna tragedija…te  njihove bolesti, strahovi i  bespomoćnost, ta zatupljenost, te zgužvane duše, isprani mozgovi i izmučena tijela...

ANICA: Radila sam i ja s njima volonterski, znam ih dobro…A  čitala sam  u novinama da su i vas pretukli! Upali  vam u humanitarni ured tamo negdje u Lici ili gdje već?...

DOMA: Pa dobro, nisu me baš pretukli...Dobila sam nekoliko udaraca, čupali su me za kosu, izbili mi dva zuba. I slomili mi neki štap na leđima...

ANICA: I ništa više? A uhvaćeni nisu ?

DOMA: Imali su čarape na glavama i bio je mrak. Nikad ih ne bih prepoznala. A policija je imala važnija posla...Rat je bio u punom jeku...

ANICA: I nikom ništa?

DOMA:  Svakom ponešto, a meni to.

ANICA: Je li netko nešto poduzeo  nakon članka u novinama?

DOMA:  Nije, ali nisam to ni očekivala s obzirom na okolnosti.

ANICA: Premlate vas zato što pomažete nesretnicima i vi se ne bunite, nego sami, u tišini, ližete svoje rane?

DOMA: Išla sam na hitnu pomoć.

ANICA: A  niste  pokrenuli istragu, podnijeli tužbu ?

DOMA: Protiv koga, Anice?

ANICA:  Samo ste   nastavili  raditi dalje, kao da se ništa nije dogodilo?

DOMA:  Nego što? Bitno je da sam preživjela. To je maksimum koji ovdje možeš postići: preživjeti…

Ima mnogo opasnih poslova skopčanih sa raznim  rizicima,- pa što da se radi nego da se radi…Premjestili su me u drugi ured, a taj su zatvorili.

ANICA: Bilo im je lakše zatvoriti humanitarni ured nego stati na put nasilnicima? Koliki su zbog toga ostali bez pomoći? I vi ste se pomirili s tim?

DOMA: Istjerivanje pravde  oduzima previše vremena i obično odvede u još veći gubitak. Časna stvar je neizvodljiva. Ja radim za druge, ne za sebe. A i  doživjela sam mnogo dobra od drugih ljudi, pa valjda onda moram otrpjeti i nešto zla.

ANICA: I to vas ne muči, što su gadovi koji su vas pretukli, ostali nepoznati i nekažnjeni?

DOMA: Muči me.  Biti nevina i neosvećena žrtva- neizrecivo je bolno.

ANICA: Pa morate nešto s tim učiniti! Ne valja ništa u sebe zatrpati, to  nagriza želudac, stiska žile, muči srce, zaštopava karotide, truje jetru i stvara bubrežne kamence! Najgore od svega je ne moći sebe obraniti, osvetiti, isplakati, opisati, objasniti i opravdati! Sve treba pustiti van!  Otvoriti se!  Suzdržavanje vodi do infarkta!

DOMA: Kakve veze sad to ima s temom ankete?

ANICA: Nije bitna tema, nego postupak: otvaranje tajnih dveri, iskazivanje sebe. Treba iskoristiti svaku priliku i izbacivati van vodu iz čamca! Kantu po kantu! Možda će vam ovo poslužiti kao dobar trening za početak sezone stavljanja sebe na prvo mjesto.

DOMA: Vješta si ti! Imaš li sve petice u indeksu ?

ANICA: Samo iz onih predmeta za koje sam  motivirana.

DOMA: Jesi li izabrala temu za diplomski?

ANICA: Politika kao sudbina, hahaha. Možda ću obraditi deklaraciju o ljudskim pravima.

DOMA: Lijepo, ali preširoka tema.

ANICA: Suzit ću je na jedno područje.

DOMA: Temu suziti a suknje proširiti… Idem pogledati u hladnjak ima li još što kiselo osim ovoga što se ne da otvoriti, pa ćemo onda na anketu? Dobro?

ANICA: Itekako dobro, i više nego dobro! Odlučili ste se!? Hvala vam, vi ste zaista prava i iskrena i nepatvorena humanitarka i dobrotvorka! Ono što ste i ono kakvi ste -usklađeno  je kod vas, izgleda, u potpunosti, i to je tako veličanstvena, a tako rijetka pojava!

DOMA:  Još ćeš  me i beatificirati, samo da dobiješ taj intervju!

ANICA: Već jesam, ovoliko dobra već dugo ne dobih na jednom jedinom mjestu!

( Doma ode u kuhinju, a Anica se vrti na stolcu i uznemireno gleda oko sebe).


II SLIKA

( Malo kasnije. Anica i Doma su zabavljene ispunjavanjem ankete. Anica struže žličicom po dnu staklenkice ajvara, koju je već skoro cijelu pojela, a Doma pijucka rum).

ANICA: Evo  pitanja: „ Koja je, po vašem mišljenju, glavna osobina suprotnoga spola?“

DOMA: Glavna osobina ?...Nešto što svi oni, apsolutno svi muškar… Da ne peru ruke!( Piše u anketni list) Nitko! Nikad!  Ruke ne peru! Mrze to! Ni topom ih ne možeš natjerati!

ANICA: Istina živa! I uvijek kažu: „ Što, pa čiste su mi!“!

DOMA:  Da, bez iznimke ! Čita novine i onda onim prstima crnim od grafita i olova uzima palačinke i jede ih! Da vidimo drugo pitanje:„ Što mislite o suprotnom spolu?“ Eeee...Kako to stisnuti u ovu malenu rubriku...Ovo je prostorčić za: što mislite o muhi u juhi.

ANICA: Fuj, bljuj. Pa pišite sitno!

DOMA: A  ne! Kakvi  kratko o takvom jednom spolovilu...Spolu...Ma može! Može savršeno jednostavno, jer je savršeno istinito: muškarci su bića kojima je savjest uvijek nečista! To! ( Piše)

ANICA: Ali to nikad ne priznaju, kao ni za ruke! „Ruka ruku mije!“ – to im je omiljena izreka. A u njoj su udruženi: prljava savjest i prljave ruke.

DOMA: E . Kako može nečista ruka umiti drugu ? „Što mislite o svom partneru kao čovjeku?“ Auuu... Dobar profesor, loš muž. Ideje izvrsne, postupci  maloumni. Pametan, a stalno čini gluposti....A ne...(Briše gumicom). Dobro da idem prvo olovkom. ( Piše opet) Postoji izvjestan ...raskorak... između njegovog stvaralačkog i njegovog...tupog, biološkog...majmunskog dijela bića! To!

ANICA: Lijepo rečeno!

DOMA: Odmjereno.

ANICA: Pjesnički.

DOMA: U skladu sa izvorom nadahnuća.

ANICA: Pitanje:“Da li je  vaš partner onaj pravi, kojega ste čekali i tražili od ranih dana?“

DOMA: Oj...Ima nekoliko knjiga u kojima se nalazi moj pravi...Ali u živo...Kako da znaš gdje ga naći, u tih nekoliko milijardi ljudi? Po čemu znaš je li pravi? Osnovno pitanje u životu  bi bilo: da li je sve slučajno ili je sve određeno? Da znamo ovo, znali bismo i odgovor na pitanje iz testa. Ma ne...da to znamo,  testa ne bi ni bilo. Jer bi se znalo da je sve onako kako jedino može biti,  pa šta'š  onda pitat'.

ANICA:  Ali ne znamo, pa imamo ta pitanja.

DOMA:  Bezvezna i pitanja i odgovori,  jer ionako ništa  nije točno.

ANICA:  Ma nemojte!

DOMA:  Mislim- ne znamo što je točno, pa ne znamo ni što nije. Kako znati je li moj dečko onaj pravi?

ANICA: Po tome da li ga volite.

DOMA: Jedan dan da, drugi dan ne. Pa kako onda znati u ukupnom zbiru? Čekaj... Ovako: ako ti on  pomaže ostvariti svoju misiju, onda je pravi. Ako ti u tome odmaže,- nije. Pa onda...

ANICA: A ako nemaš nikakvu misiju? Nego  samo služiš kao nastavak za produženje vrste?

DOMA: Biomašini  je   lako naći pravoga. To ti je prvi susjed. Bilo s lijeve ili s desne strane od  kuće. Možda i iz one preko puta ulice. Ili iz one na drugom kraju svijeta, svejedno.

ANICA:  Može biti i susjedna klupa na faksu.

DOMA:  Kako god naiđe, s bilo koje strane.  Lako ti naći prikladnog, kad si bez svojstava! Barem takvih ima.  Dakle: (piše) „ Čekala sam do 29. godine  pravoga, pa se u 30-oj udala za Oskara.  Svoga  sadašnjeg supruga.“

ANICA: Jednom riječju, on vam uopće nije pomogao ostvariti svoje poslanje?

DOMA:  Ono je nestalo na dan moga vjenčanja.

ANICA:  Ako nisam previše ljubopitljiva,- a što je bila vaša misija?

DOMA:  Jesi ljubopitljiva, i više nego previše, ali- valjda si nanjušila plodan teren! Spremala sam se na magistarske studije u Kanadu! Imala sam već i mentora!

ANICA: Ali je ljubav bila jača nego ambicija...Uostalom, mogli ste i ovdje ići na postdiplomski ?

DOMA: Nisam! Bio mi je pun kufer marksizma!  Upravo zato sam i htjela otići,- jer se  ovdje  odvijala  jedna katastrofa duha i ja sam se  osjećala  naprosto  sramotno,  učeći i odgovarajući sve predmete u marksističkom ključu !  I djeca u vrtiću su morala biti marksisti, pa i  nepismeni,- kojima je bilo najlakše, jer to  nisu  ni mogli čitati!   Ali  hajde ti, koji si pročitao štošta drugo, ustvrdi poslije svega,  da si baš od svoje volje izabrao Marxa  i Engelsa  kao svoj svjetonazor i ishodište cjelokupnog znanja!  Jedno  tumačenje svijeta  bio je zakon za cijelu naciju, i pola stoljeća  smo jedni druge lagali, tvrdeći da isto mislimo!  Povijesni cilj:“Očovječenje čovjeka !“ Pa što ne bi bilo i: okravljenje krave! Okupušenje kupusa! Ostoličenje  stolice!

ANICA: Ja mislim da sva nauka o čovjeku i društvu pada u vodu s pojavom genetike.

DOMA:  A pogotovo Marksova! Kad je on bio na kraju života, genetika je bila na početku.

ANICA:  „Predobro znamo kakve sve strahote mogu učiniti oni koji su naumili usrećiti ljude.“

DOMA:   Kolakowski?

ANICA:   Herbert  Marcuse,  obožavam ga.

DOMA: Da, da,  i ja! Kolike generacije  umnih ljudi su uništene jer su ih htjeli usrećiti  inkubatorskom naukom! Pa to je bio intelektualni genocid! Društvene znanosti  studiralo je veoma mnogo  mladih, a one, u stvari, gotovo da i nisu postojale!  Što su oni to studirali i u što su straćili svoje sposobnosti i svoje živote?  Ja sam, kao apsolvent, pred grupom kolega  izjavila da nisam marksist. Nastao je tajac, zgroženo  i zapanjeno su me gledali, nitko na to nije rekao ni riječ! Barem ne meni i ne u  tom trenu! Ali sam nakon toga  jedva  diplomirala, uz bezbroj zamki, podmetanja i  odgađanja rokova- od strane profesora,-  a posao nisam nikad dobila!  I  sedam godina nakon diplome, radila sam povremene posliće  na zamjenama  trudnih nastavnica i čuvala sam djecu !  Prave  žrtve  tog  poretka  su bili misleći ljudi koji su radili glavom, a onima  koji su se bavili  tehničkim,  uslužnim i  ne-intelektualnim  poslovima,-njima  i nije toliko smetalo, jer oni svoje mišljenje nisu morali iznositi  u javnosti ! Mi smo morali, jer  nam je to posao!  I  onda smo- ili lagali, ili stradali.

ANICA: Zato je tako dugo trajalo?  Živjelo se u strahu, pa se šutjelo ?

DOMA:  Sigurnost je ipak od svega najvažnija: to je pitanje opstanka. Slobodno mišljenje nije. Ali, čim je stega popustila, evo ti rata i krvoprolića. Sve se raspalo, i ono što nije valjalo i ono što jest. Možda  zemlja i ne bi propala, da nije sve  u njoj  bilo toliko nadzirano.  Previše stislo,- pa puklo.

ANICA:   Stalno ste bili tako ogorčeni?

DOMA:   Strašan je to peh, roditi se  sa  afinitetom  za društvene znanosti, tamo gdje  je zabranjeno mišljenje! Sve je već drugi smislio za tebe i ti moraš samo prepisivati i prepričavati!...Što se nisam rodila s darom  za  šivanje ili sviranje?  Bilo bi mi  puno lakše… Ali ja sam svoju ogorčenost prema tom sustavu uvijek  ublažavala pomišlju da su oni, koji su  nam  nametnuli  tu, „samo jednu istinu“,  ipak spasili za vrijeme  Drugoga svjetskog  rata- veliki dio populacije od istrebljivanja…Dobar dio mojih predaka preživio je zahvaljujući njima…

ANICA: Imam i ja takvih… s  očeve strane moga  djeda i bake…Mislim- s majčine i očeve strane moga oca…Ma, u stvari : moj djed, baka, djedova braća i bakina sestra- svi su se borili protiv  nacista!  Baka mi je bila  „marš odavde“ narodnosti . Ni mene  sigurno ne bi ni bilo  da  su pobijedili  oni koji nisu,- hvala Bogu i saveznicima…

DOMA: Da nije bilo   tih naših rođaka   koji su imali skučen znanstveni pogled na svijet, ali široka srca sklona žrtvovanju,- Debela  Berta, Lili Marlen, i Liepa Plavka bi do danas već prožderale čitav  svijet ! Ali, kamo mi to zađosmo? Da se mi vratimo na našu glavnu temu?

ANICA:  Idemo dalje, hvala vam što  ovo nazivate „glavnom temom“. Pitanje. „ Volite li partnera više, manje, ili isto kao na početku veze“?

DOMA:  Ma i samoga Gospoda Boga, kad bismo ga dobro upoznali, voljeli bi'  manje nego na početku!

ANICA:  Možda se zato i ne da upoznati. Zamislite da nam se pokaže i mi ga stanemo procjenjivati!

DOMA: Ne dao Bog! „ A vidi  Njega! Ima lijep profil i dobru guzu! Ali  Robert Redford je zgodniji!

ANICA:  A prigovori?..Zbog  propusta  u stvaranju bića?  A i  radi nekih totalnih promašaja:„ Ma što si Ti, gospode Bože,  stvorio nešto tako ogavno  kao što su, recimo,- štakori?“

DOMA:  (Glumi Boga)“ Zapravo zato...da bi ljudi mogli na njima eksperimentirati.“

ANICA:“  A zašto si stvorio drugog  najljigavijeg,- nakon štakora,-stvora na svijetu?“

DOMA:  “ Misliš –čovjeka?  Pa zato da ja imam na kome eksperimentirati!“

ANICA:  U Njegovo ime odgovarate spremnije nego u svoje!

DOMA:  Višak mašte dolazi od manjka činjenica. Da saznamo krajnju istinu, sve bi stalo.

ANICA:  Želja da je doznamo, daje nam  cilj.  Traganje nam daje smisao. Inače,- sve je ništa.

U povjerenju, ja ipak imam mrvu nade da će meni, baš meni, biti dopušteno malčice više saznanja nego što je uobičajeno…

DOMA:   Većini je previše i ono što im se nudi. Svi  učenici i studenti kukaju da imaju previše za učenje…  Hajde da  odgovorim na  ovo pitanje. „Volim ga manje. Nije  to više onaj isti čovjek.“  Ma joj. Ma ne! Gdje je gumica? Sad je tu bila? Daj! ( Briše) Kako mogu... Ima puno boljih na sve strane, ali on! Pa on je prvi i jedini  htio i želio uza se – baš mene!

ANICA:  U uglu oka jedna suzica mi se  odlama ...

DOMA: Mi baš ne  možemo puno birati, ali oni! Oni mogu! I on, koji može prići svakoj ženi na svijetu,  izabrao je- MENE! On mi je  darovan, i ja ga volim sada  više nego ikad, jer, sam  danas svjesna  toga!(Brzo i strastveno piše)

ANICA: Skliznula je.  Škaklja. ( Briše „suzicu“.)

DOMA: Ma pusti te gluposti!  Ironiziraš!

ANICA : Ma ne, zaboga! Dirnuli ste me!

DOMA:  Pa meni nitko do tridesete nije rekao da sam lijepa! A on mi je to rekao, prvi! Mada znam da to nisam, -njemu sam bila!

ANICA: A meni svi govore “kako si lijepa“.

DOMA:  Jer ti jesi, a ja nisam!

ANICA : Ma niste uopće loši. Čak, ovaj...vaše oči…sigurno mogu začarati muškarca…

DOMA:  Možda kad su našminkane…

ANICA:  Lijepa im je boja.

DOMA:  A koja boja očiju nije lijepa?

ANICA:  U pravu ste, svaka je OK. Ali  imate i  dobar stas,  liniju  ramena  i   leđa, …

DOMA: Imam i krasne nokte na nožnim palcima! Ma ne, pa na mene nitko nije  obraćao pažnju  kad sam bila djevojka. Sjedim  tako u društvu  i  kad netko govori, svi ga gledaju i slušaju, a kad ja počnem ,   zijaju okolo i idu u WC ili kući!! Bila sam tako  neprivlačna, dosadna,  sputana, zbunjena, sprešana, preplašena, siromašna, loše odjevena,- ma prava drombulja! Nitko nije mario za mene ni dva posto, a poželio me je takav čovjek!  Nisam vjerovala ni očima ni ušima! Pa samo to,  što ima takvu visinu, tako rijetku u našem podneblju, metar i devedeset, već ga čini  predmetom žudnje svake žene, a gdje su sve ostale draži tog  muževnog bića, kojih ima u izobilju, kad se samo malo podsjetiš!

ANICA: To je stvarno poseban doživljaj, kad te obuhvati veliki muškarac…Neopisiva vrtoglavica…

DOMA: I tvoj je golem?

ANICA: Ma ne…Nego, jednom me jedan takav obgrlio…To se ne da ni usporediti sa nekim tko  je  iste visine…Doduše, fenomenalno je u stojećem  stavu, a u krevetu  je bitnije ako…Ma joj, što ja sad to blebećem…Ali,  ne bih nikad rekla da ste vi bili takvi ! Mislim- sprešani i neugledni! Ma tko bi to povjerovao!

DOMA:   Meni je upravo  muž pomogao da o sebi stvorim bolje mišljenje. Nisam imala ni malo samopouzdanja, a bila sam puna samo-ironije i šala na svoj račun. To ga je osvojilo. Govorio je: „Jedina si duhovita  cura koju znam i zato si  najljepša od svih“!

ANICA: Taj čovjek zaista  ima kriterije.

DOMA:  Tvrdio je da  više nema ružnih cura i da puno lijepih djevojaka na sve strane čovjeka ostavlja ravnodušnim, pa želi sresti neku sasvim neobičnu, koja će se razlikovati svojom izuzetnošću, a to je našao- kad je mene sreo. To zvuči vrlo umirujuće,  pogotovo  danas,  jer mene, znači, ne može ugroziti neka mlada ljepotica.

ANICA: Pa da, mogla bi vas ugroziti  jedino neka   jako originalna ženska, bila zgodna ili ne, ali te su prilično rijetke.  A ove, standardne, stvarno  su  sve  kao klonovi  jednog jedinog modela! Svima face našminkane na isti način, ispeglana kosa do ramena, ravni stomaci, tanke noge, dolje uske traperice, gore uske majice, takve su sve, kao jedna,-od  Aljaske do Gvineje i od Sibira do Argentine.  Budite sigurni da su tako  istovjetno  dizajnirane i  iznutra, jer   unutarnja različitost nametnula bi  potrebu i za vanjskom…A duhovitih cura gotovo da i nema!  I kako da vas onda ne izabere? Pa on je pravi sretnik što je vas našao!

DOMA:  Čitala sam: što više testosterona,- to više smisla za humor!  Najmanje ga imaju mlade cure, a najviše mladići.

ANICA: Eto, zato  stare gospe, s viškom testosterona i manjkom estrogena, znaju biti prilično zabavne! I tako zadrže muža iako su uvenule visibabe!

DOMA: Ovdje ima neke aluzije na mene?

ANICA: Ma molim vas, pa te stare maju preko 70 godina…Gdje ste vi još od tih babus…bakica.

DOMA: Bože, kakav li će biti prema meni tada…Hoće li me  imalo voljeti? A hoću li ja njega, ako  se već sada ponekad o tome pitam…

ANICA:  Meni se čini  da vi  njega volite uglavnom zbog onoga kakav je on  prema vama, mislim...radi visokog mjesta na koje vas je uzdigao, dakle- zbog sebe, a ne radi njega i  onoga  kakav je on sam po sebi.

DOMA: A to je neki feler? Ti voliš one koji te mrze i podcjenjuju? Nesebično možemo voljeti  samo djecu i podčinjene. Od sebi ravnih  očekujemo uzajamnost, jer samo ona može održati ravnotežu, a to znači- trajnost. Dobro?  Daj dalje pitanja.

ANICA:  „Jeste li sretni u braku ?“

DOMA: Šta? Jel'  to iz testa?

ANICA: Pa naravno, evo...

DOMA: Dobro. Sretna? Ajooj. Bože. Zar jesam? Zar nisam?  Kad bolje razmislim...Što da ne? Ma ne. Uglavnom nisam. Čemu lagati? Što imam od toga.  Ali nezahvalno je to reći...

ANICA:  Možete biti zahvalni i nesretni u isto vrijeme.

DOMA: Pa da. Ali na čemu sam onda zahvalna ako sam nesretna?

ANICA: Na trudu i  dobrim namjerama?

DOMA: Da, što ćeš više...Ali ne...Ne mogu to reći...Da sam nesretna? Pa onda je sve promašaj, onda sam otišla u sasvim  krivom smjeru, život straćila….Ako je to poanta...

ANICA: Poanta je da možete krenuti u drugom smjeru nakon takvog saznanja...Vidite kako je ova anketa korisna za vas...Otkrivate stvari koje niste do sada osvijestili..

DOMA: Što pita dalje?

ANICA: „ Koji su glavni razlozi vašeg bračnog nezadovoljstva?

DOMA: Problemi počinju s ulaznih vrata, nastavljaju se kroz hodnik i dnevni boravak, produžavaju se kroz kuhinju i kupaonicu,  završavaju u sobi.

ANICA:  Najbolje mjesto da se  problemi završe.

DOMA:  Samo zato jer nemamo više prostorija,pa se ne mogu produžiti dalje…On spava popodne, a navečer, kad ja idem spavati, on u drugoj sobi, do sitnih sati, gleda televiziju i piše stihove.

ANICA: I tako izbjegava intimnost?

DOMA:  Kaže da  mu kasno u noć  pjesme dolaze. Donose ih  crni leptiri i vampiri na svojim grimiznim krilima!

ANICA: Sad to sve treba ukratko formulirati, da stane u kockicu...

DOMA:  Da. Evo ovako: glavni razlozi nesklada u braku…u mome braku…su…različite… različiti...razlike u... Ma: različit spol, eto to! (Piše) Spolna razlika ! To sam baš jezgrovito smislila!

ANICA:  Mudri ste, zaista... Idemo dalje: „ Na kojem  je mjestu ,  po  važnosti, seks u vašem životu?

DOMA: Oooo...Aaaa...Ma kakvo je to sad pitanje...

ANICA: Iz ankete o erotskom životu.

DOMA: Ali to je glupo pitanje. Na kojem mjestu? Kakvo mjesto? „Na kojem vam je mjestu probava?“ „ A na kojem vam je mjestu rezanje noktiju?“ Pa- kad zatreba! Majko, što pristadoh na ovo!?

ANICA: Nemojte se sad kolebati, kad ste tako lijepo krenuli!

DOMA: Pa dobro: na prvom mjestu! Eto, na prvom!

ANICA: A?  Na prvom? Ma molim vas…

DOMA: Misliš da sam prestara za to?

ANICA: Nemam pojma! Nitko od 25 godina ne zna do kad te stvari traju!

DOMA: Ne zna to ni nitko od 45! Evo, ovako pišem:“Na prvom mjestu  po doživljaju, a na... sedmom ...po učestalosti.“

ANICA: Baš tužno. Trebalo bi nekako broj sedam malo približiti broju jedan.

DOMA: Ma što ja znam...Evo, pišem: na...šestom mjestu. Ne, na petom. Eto. (Napiše).Sve je tako proizvoljno. Ne zna čovjek ništa o sebi!

ANICA: O štakorima znamo  više. Dalje? „Vodite li ljubav samo u krevetu, ili i drugdje?“

DOMA: U krevetu i na službenom putu, hahaha. Kakve to veze ima...

ANICA: To zna onaj tko je sastavljao pitanja.

DOMA:  Ma...samo u krevetu. Pod nije nikada čist, jer on svuda ide u cipelama, a i tvrdo je za kičmu! Kupaonica je možda zgodna, ali mi imamo malu kadicu. Kuhinju mrzim kao takvu, prozaična je koliko i WC,  u boravku smrdi od duhana,  a i Filip može upasti…

ANICA: Morate sažeti. Dajte pišite kemijskom, što ste tako nesigurni?

DOMA: Eto, idem kemijskom. (Piše) Dalje.

ANICA: „Da li vas partner zadovoljava?“

DOMA:  Ooo...Ako ima frišku bateriju...Hehe. Šalim se, ali ovo je ipak malo preintimno.

ANICA: Kad ste jednom krenuli , idite,  što se opet sputavate? Gledate  Oprah-u?  Zašto i mi ne bismo bili iskreni i slobodni kao Ameri? Što imate od toga da sve držite u sebi? Kamo se s tim stiže? Samo do nagomilavanja  kojekakvog smeća  za zaštopavanje raznih kanala  unutra...

DOMA: Maa...oni imaju samo tri erogene zone i  nikako ne razumiju kako  to da žena ima trideset..I svaki put zaborave gdje su one…Pa daješ upute, k'o prometni policajac nekome tko vozi, a nije išao u auto školu…

ANICA: Dobro, onda pišete: „ne“.

DOMA:  Ni to baš nije točno, pa neću napisati ništa.

ANICA: Napišite ono što je točno.

DOMA: E  pa, ipak neću ulaziti u detalje svoje i suprugove anatomije, koliko god vi bili radoznali!

ANICA: Ja? Takva su pitanja. Ja sam tu sasvim neutralna.

DOMA:  Jeste baš sigurni da je tako?

ANICA:  Samo želim da anketa uspije! Bojim se da ne odustanete, pa vas stimuliram!

DOMA:  Daj dalje.

ANICA:  „Kada ste prvi put vodili ljubav?“ Ne morate odgovoriti na ono što...

DOMA:  Ma, sa 22 godine.  To je nečuveno i kajem se što nisam počela prije.(Piše)

Uostalom, svejedno je. Vrlo važno. A kad ste vi?

ANICA: Sa osamnaest. Može dalje? „Da li je to bilo pozitivno ili negativno iskustvo?“

DOMA:  Grozno, čovječe,  gadno! Kao neki omanji porođaj! Koja tvrdi drugačije, ta je teška lažljivica!

ANICA: Ma ja ne tvrdim... A ni drugi put nije bolje...Dokle je vama bilo...gadno?

DOMA: Dok se nisam ohrabrila...Tražiti ono što mi treba i odgovara!

ANICA: I to ste onda ...dobili?

DOMA: Ma...teško. Moraju  raditi oko tebe, to je njima previše posla. Oni su uvijek umorni. Oni uvijek dolaze kući izmoždeni i crknuti i žele odmor ratnika u naručju...fotelje.

ANICA: Ima li tu nekog hepi-enda?

DOMA: E pa čekaj draga. Daleko smo još od enda. Ima dana.Valjda će biti još nečega… Sada još mislim da mi  štošta novoga  život  može naplaviti.

ANICA: Novoga muškarca?

DOMA:  Pa nije muškarac sinonim za cjelokupnu žensku sudbinu?

ANICA:  Ali ovdje je riječ o erotskoj sudbini! Možda...neka žena?

DOMA:  E pa vidiš, baš to! Neka govnovaljka će mi riješiti životno pitanje! Možda baš ti! Ponesi rezervnu suknjicu, jer ću ti ovu iskidati u ludilu strasti!

ANICA: Ma oprostite, mala šala. Valjda i ja smijem imati smisla za humor? Barem ponekad, ne prečesto?

DOMA: Dobro, hajd'. Daj da završimo s tom blamažom. Ima li još kol'ko?

ANICA: Ima još samo malo...Stvarno još nekoliko...

DOMA: Pa 'ajd' više.

ANICA: „ Da li je vaš sadašnji partner najbolji od svih s kojima ste spavali?“

DOMA: Ajoooj. A da ja ipak odustanem?

ANICA: Ma ne, nemojte sad, molim vas! Možete reći bilo što!

DOMA: Šit. Pa dobro:nije. Najbolji partner bio mi je plišani medo  Miško, kojemu je moj brat odrezao  uho! Tulila sam dva dana zbog toga i nikad nikog nisam jače stiskala uz sebe u krevetu! To je bila ljubav!

ANICA: Dobro, napišite u rubriku: najbolji mi je bio medo  Miško. Ali ovdje se ne pita o ljubavi, nego o seksu.

DOMA: A da, zaboravila sam, to su dvije stvari, pardon, smetoh s uma! Samo seks, jedino seks,  cice, pice, visuljci, međice, testisi, guzice,- to je bitno , to je svima u prvom planu, više ništa drugo nije važno! A  i  ja sam se na to nalijepila, kao svaka druga šupljoglava blesača!

ANICA: Zašto blesača?  Pa to su sve naša obična, svakodnevna iskustva, svi to  radimo i svi imamo…iste organe i slične probleme…

DOMA: Je li ikad i jedna anketa ikome pomogla da riješi neki problem?

ANICA: Pa...meni je, recimo,  puno značilo kad sam pronašla podatak da veoma veliki postotak žena ne može doživjeti vrhunac u normalnom odnosu, bez dodatnih vještina. Do tad sam mislila da sa mnom nešto nije u redu.

DOMA:  Da, da, to je  jedan veliki misterij… Zašto te sve vuče tome, a ne dostižeš ga? Neka namjera tvorca stoji i iza toga, ali koja...?

ANICA: Možda je i to pogreška, u skladu s onim kako smo nezgrapno skrpani…

DOMA: Možemo sad  nagađati do sutra, ali saznati nećemo. Dobro, evo: moj partner nije najbolji, bilo je i boljih, ali oni se nisu zaljubili u mene, oni se nisu htjeli mnome oženiti, oni me nisu izdvojili i  postavili ispred svih žena! Dakle,- da!  Pišem ukratko: moj muž je najbolji! Najbolji od svih!

ANICA: Bolji i od mede  Miška?

DOMA: Sto puta! Osim toga, ima oba uha.

ANICA:  Velika prednost... „ Da li vas je partner nekada prevario?“

DOMA: Bože sačuvaj. Nije, a i zašto bi, kad sa mnom ima sve. I više nego što mu treba i nego što zaslužuje. (Piše)

ANICA: „Što biste učinili, kada biste saznali da vaš partner ima drugu?“

DOMA: Što? Srušio bi mi se čitav svijet. Duša bi mi ugasla. (Piše) Od života bi ostalo još samo „ž“. Ako i toliko.

ANICA: „ Da li biste se rastavili?“

DOMA:  A koja bi ostala  u braku s mužem koji voli drugu? (Piše)

ANICA: Ona koja voli drugog.

DOMA: To bi bila sretna podudarnost u nesretnom raskoraku..

ANICA: „Jeste li ljubomorni?“ Čitam.

DOMA:  A ne! To mi je ispod časti. Nedostojno.  Ponižavajuće.  (Piše)

ANICA: U ovo ste baš sigurni.  I on tvrdi kako ste  široki i tolerantni, pa se osjeća gotovo slobodno, kao da i nije u braku...

DOMA: Možda jesam malo, samo malo, ali to mu ne pokazujem, da ga ne učinim nepovjerljivim...Ma čekaj, što si ti to rekla, što on tvrdi, kako tvrdi, gdje tvrdi, kome tvrdi?

ANICA: ( Sva zbunjena jer joj je izletjelo, vadi se) Koje? Ma to ja vas pitam da li on to tvrdi ? Upitnik je bio na kraju moje rečenice,  to je bilo pitanje-pretpostavka, a mislim pritom kako muškarac i ne sanja što se krije iza takozvane ženine širine, jer svi bi oni htjeli takvu ženu, i onda one tvrde da su takve, a oni vjeruju da su im rekle istinu…

DOMA: Dobro, ajd'mo dalje.

ANICA: „ Da li je vaš partner ljubomoran?“

DOMA:   Baš nimalo. (Piše)  A voljela bih da je barem malčice...

ANICA:  Možda ne želi pokazati tu...to malo ljubomore koliko bi vama trebalo, kao ni vi?

DOMA:  Ma ne, on je uvjeren da mene nitko ne bi poželio. Zato što njemu nisam više zanimljiva- u tom smislu- misli da nisam ni drugima.

ANICA: A vara se?

DOMA:  A ne...Pa možda se i vara! To je pitanje?

ANICA: Ne. Ali evo ga: „Ako je u vašem braku opalo zanimanje za seks, poslije koliko godina se to dogodilo?

DOMA:  E pa sad...Poslije tri? Pet?  (Piše) Poslije sedam. Ma znaš što? Njemu je opalo, a meni- varira! Kad sam ljuta na njega- ništa, ne zanima me!  A kad izvali neki biser i uz to pokaže malo topline,- počnem mahati repom, mijaučem, ližem šapice, predem...Nekad i uludo...

ANICA:  Jel' češće ...uludo ili..u pun pogodak?

DOMA: To je u testu?

ANICA:  Nije. To ja...

DOMA:  Onda ništa. Što  ti je? Zašto mi postavljaš i neka svoja pitanja? Kaj te briga?

ANICA:  Kad pričamo o svemu i svačemu…

DOMA:   Malo više diskrecije, molim!

ANICA:  Koja korist od nje. Prazni ljudi  su tajnoviti, da  ne bi otkrili  kako u njima nema ničega.  Oni koji  su sadržajni, žele  se iskazati.

DOMA:  Hajde dobro, to i ja mislim.  Što imamo dalje?

( Doma povremeno sama čita pitanja, a povremeno pita Anicu, jer i dalje stalno nanovo pokušava otvoriti staklenku, ili je u potrazi za nekim novim alatom kojim bi je uspjela otvoriti.)

ANICA: „Ako vam je popustilo zanimanje za seks, zašto se to dogodilo?“

DOMA:  Pitaj njega! Samo što on nikad ne bi pristao na ovu anketu, jer nije iskren i jer od nje ne bi imao ni koristi ni publiciteta.

ANICA:  Niste dali odgovor?

DOMA:  Baš moram?

ANICA;  Ne morate. Ali zašto da ne?

DOMA:  Imam već dosta sijedih! A i bora... Pa celulit, pa nekakve vene i popucali kapilari,- plavi, crveni,- samo iskaču na sve strane.! Infekcije razne, alergije kojekakve, te stalno nešto probada, i  svakoga dana  se pojavi neko novo bolno mjesto na tijelu. A ni on nije više toliko elastičan, bole ga koljena,  teško mu se odupirati…I šteka mu vrat, zatežu ga ramena, smeta mu zrak u crijevima… A kako na ovo pitanje odgovaraju drugi?

ANICA: Da i najljepša stvar dosadi kad je uvijek ista i da je manje uzbudljiva što je manje nova. Pa znanstveno je dokazano da zaljubljenost traje isto kod svih: 18 mjeseci! I to nam je programirano bez da nas je itko pitao.

DOMA:  Gdje se to ispitivalo i tko je to dokazao?

ANICA:  Istraživači Zavoda za psihijatriju sveučilišta u Pisi.

DOMA:   Kako li su samo to mjerenje izveli?

ANICA:  Utvrdili su da je kod zaljubljenih za oko 40 posto  niža razina serotonina u krvi, nego kod onih kojima su srca mirna. I ta razina zadržava se 18 mjeseci, a onda raste, a zaljubljenost- opada i nestaje.

DOMA: Vidi  molim te! To si čula na fakultetu?

ANICA: Čitala u „ Večernjaku“.

DOMA: Znači, traje dva puta po 9 mjeseci, taman da začneš dvoje djece, a poslije više nema veze... Da si i dalje zacopana, trčkarala bi oko muža i zanemarila djecu, a ovako...ona postaju centar svijeta i smisao svega, a odljubljeni muž se odvezuje s lanca i juri u šumu,  loviti veprove da hrani  mladunčad...I sve duže i duže ostaje u šumi...

ANICA: Tješi to, što je smanjena razina serotonina štetna po zdravlje.Isti postotak imaju ljubavnici i bolesnici s opsesivnim poremećajima...Šiznuti, čvrknuti, munjeni, puknuti...

DOMA:  Ne sprdajte se s onima, među koje i sami spadate!

ANICA: A pa da! Ja sam još unutar 18 mjeseci! Mada se meni čini da to ludilo kod mene nikada neće proći...

DOMA: To nam se uvijek  čini, zato i jest opsesija; svatko misli da će on biti izuzet, da nikad neće prestati ljubiti, da nikad neće ostarjeti, a ni umrijeti. Pišem odgovor: „Zato što je tako odredio tvorac.“ Ali pazite! Prolazi zaljubljenost. Ne i ljubav.

ANICA: Je li? Vaše iskustvo...tako  svjedoči?

DOMA: A ne! Ne samo moje. Mnoga. Pa malo tko se rastane nakon 18 mjeseci.

ANICA: E pa da.Misle da će se stvar vratiti. Idemo na novo pitanje: „Koliko puta tjedno ste vodili ljubav u prvoj godini veze?“

DOMA: Uuuu...Svaki dan, svaki drugi! Ništa drugo i ne radiš! Ma i bolje je da ta mahnitost prođe!( Piše)

ANICA: „ A koliko puta tjedno- danas?“

DOMA: Jednom tjedno, jednom mjesečno, što ja znam.

ANICA: Premalo?

DOMA:  Ako je tako Veliki Tata odredio, onda je valjda dosta. (Piše)

ANICA:  Želja je češća. Libido je kao glad. Svakodnevan. Da li je tako i u vašim godinama?

DOMA:  Stalno očekujem da će to prestati. Uvijek me iznenadi. Jer ne prestaje.  Nemamo blage veze, dolazi ovo, odlazi ono, nemamo pojma što će nestati i što će se pojaviti.

ANICA:  Da. Ide pitanje: „ Da li smatrate preljub opravdanim, ako  u braku dobijate manje seksa nego što vam treba?“

DOMA:  Mmm. Rekli smo da seks brzo prestaje biti najbitniji sadržaj braka...

ANICA:  Braku ostaje sve drugo, samo se seks premješta na drugo mjesto.

DOMA:   Biva to, ali...nešto ni tu ne štima. Odgovaram: „Ne.“

ANICA:  Ako dopuštate...Možda to i štima. Gledajte: supruga može roditi samo jednom na godinu. Muž može za to vrijeme stvoriti na stotine djece. Pa zašto bi onda  traćio sjeme na suprugu, kad za to vrijeme može oploditi trista žena?

DOMA: Ćemo vidit' da li ćeš tako misliti kad budeš supruga s jednogodišnjim prinosom!

ANICA:  To je samo s biološkog stanovišta...

DOMA:  Pa zašto onda žena ima libido svaki dan, iako može biti oplođena samo jednom godišnje? Objasni s biološkog staništa?  Ili s kojeg god hoćeš, možeš i  s geološkog?

ANICA:  A pa da. Upleteno je tu još nešto...

DOMA: Upleteno je tu svašta! Ali objasniti  se ne može ništa.

ANICA:  Idemo onda na pitanja. „ Odgovorite zaokruživanjem: Dobijate li seksa  a) previše  b) dovoljno  c) nedovoljno  d) nimalo.“

DOMA:  Za-o-kru-žu-jem...Ti ne gledaj što!

ANICA:  Dobro, neću.

DOMA:  A ionako ćeš vidjeti poslije, kad odeš.

ANICA:  Darwin je tvrdio da su žene sramežljive jer to od njih zahtijeva priroda. Ali tko danas još šljivi Darwina?

DOMA:  U pogledu majmuna ga ne možeš pobiti, jer postoje muškarci…

ANICA:  Vi ne volite majmune? Lapsus, htjela sam reći: muškarce?

DOMA:  Obožavam i jedne i druge! Teško mi je reći koje više!

ANICA: Ja, da vam budem iskrena, obožavam muškarce; meni se već  na samu tu riječ:“muškarac“,-zavrti u glavi !

DOMA:  Jer si puna estrogena.

ANICA:  Bilo  je isto i  prije trudnoće.

DOMA:  Pa i onda si imala isti kemijski sastav. Malo manje ovog hormona, malo više  onog, ali sve vodi istome cilju, koji ti se smiješi na  kraju vrtoglavice i  prizemljuje te. Ali… kada će se već završiti ova gnjavaža?

ANICA: Što, zar vas  više ne zabavlja?

DOMA: Maa...Nekako osjećam malo neke podvale u ovome.

ANICA: Ali zašto?

Doma: Ne znam, takav filing. Jel'  blizu kraj?

ANICA: Ma da, još samo mrvu...“ Kad ste zadnji put vodili ljubav?“

DOMA:  Kada sam...Čujte, pa ovo je već malo previše. Kakav je perverznjak i voajer sastavljao ova pitanja?

ANICA: Rekla sam vam: doktorica profesorica  Leko –Pekić, sociologinja porodice!

DOMA:  Nju baš jako zanimaju takvi detalji moga spolnog života'

ANICA: Kao i vas detalji Erike Jong?

DOMA:  Kad ste uspjeli  vidjeti koje knjige  imamo na polici?

ANICA: Kad sam išla na WC.  Zanimaju me knjige, obožavam ih, to je moja najveća ljubav, kad god vidim neku knjigu, bilo gdje,bilo kakvu,  odmah se zablenem u nju, a krvotok  mi se pojača! A Erika Jong mi je najbolja prijateljica, samo što ona to ne zna!.

DOMA: Ali ona je sama odlučila pisati i govoriti o sebi, nije joj nitko došao na vrata s „fascikulom“!

ANICA: Bili bismo svi zdraviji i kao pojedinci i kao zajednica, da želimo o svemu govoriti. Zato je kod nas toliko razvijen trač: svatko priča o svakome, nikoga se ne štedi, ali su svi kao školjke u hladnoj vodi kada je o njima riječ.

ANICA: To je zato što je Hrvatska je pod znakom Djevice, i to nas određuje kao zatvorene i stisnute..Izvana se smijemo, a iznutra plačemo, svi smo tvrđave opasane bedemima...

DOMA: Koliko toga još ima???

ANICA: Rekla sam vam, još malo! Idite do kraja kad ste pri kraju!

DOMA: Ali zašto bih?

ANICA: Pa sad smo se u tome složile! Izađite iz svoje tvrđave, svoje ljušture, svog oklopa, iz svoga  kaveza ! Puni ste želje da se otvorite i izjadate, a stalno zastajkujete! Idite dalje, makar zalutajte  nepoznatim putem, što vam se loše može dogoditi?

DOMA: Meni to govorite?  Dosta je meni nepoznatih putova! Sigurno vam nitko nije davao ovako otvorene odgovore kao ja! Opet se događa ono što i svaki put kad se dam nagovoriti na nešto što od početka ne želim! Čovjek se ne smije nikome prepustiti i ničem popustiti, jer će kad-tad požaliti ! Što ja imam tako slabu volju ? Ma ganuli ste me tim svojim nevoljama, pa sam pristala, a sad se već kajem!

ANICA: Nećete valjda prekinuti? Nemojte me ostaviti na cjedilu, jer ako ne dovršim anketu, ne priznaje mi se ništa, bez obzira na koliko ste pitanja odgovorili!

DOMA: Tko je slutio da će  se to ovoliko razvući? Odnosno,- jesam slutila!

ANICA: Pa više smo pričale neobavezno, nego što smo se bavile anketom!

DOMA: Hajde, dobro, evo vam: vodila sam ljubav- sinoć! (Piše)

ANICA: ( Krikne) Sinoć !?!?!?!?

DOMA:  Šta vam je ? Što ste se tako razderali?

ANICA:  Pošao mi je gutljaj u dušnik! (Kašlje, lupa se po grudima) Naglo sam potegla veliki srk!

DOMA: „Srk“? Pa vi ste se nacugali!  Dolivali ste sebi ruma u čaj! Nisam obraćala pažnju, ovo me zaokupilo, ali sad mi je došlo pred oči! Što to radite? I zašto? Mislite na dijete i sredite se s tim pićem! Drugi vas tjeraju piti, je li? (Odnosi bocu).

ANICA:  Boli me prsluk za dijete. Ionako ću pobaciti.

DOMA:  Za Boga miloga! Takvo nešto se radi samo u krajnjem slučaju!

ANICA: U mene je slučaj...krajnji...Može pitanje?

DOMA:  ' Ajde, daj. Kad sam pojela figu, mogu i peteljku. Što ima?

ANICA:  „Kakva vam je kvaliteta seksa? A) duga predigra- kratak seks ; b) kratka predigra-dugi seks  c) duga predigra- dugi seks…

DOMA: Ma preskoči varijante. (Piše) Sve kratko. I kvit.

ANICA: Obavljanje dužnosti, da se što prije završi?

DOMA:  Što ću,  ne mogu ja tu ništa produžiti . Naprosto mi je neugodno nešto izmišljati da pojačam doživljaj…Govorim neke „proste riječi“, a poslije se s njim dogovaram tko će ići  mami u bolnicu i što joj treba ponijeti…Pa mi je poslije neugodno…A on samo  šuti, ne znaš ni što misli ni što osjeća…Vidi, rekla sam: „mami“, a ne : „njegovoj mami“! Šta, zar  mi imamo zajedničku mamu? Postali smo brat i sestra?

ANICA: Malo podsjeća na to. Vaš je muž nekamo otputovao?

DOMA: Zašto to mislite?

ANICA: Nedjeljom popodne  su  svi muževi kod kuće, a vašega nema?

DOMA:  Muževi nedjeljom popodne spavaju.Prije podne je bio kod mame u bolnici, došao je sav zabrinut  i odmah otišao u svoju sobu. Ne  znam ni da li je danas  nešto pojeo. Njegova mama...nije nimalo dobro. Rekla je da joj na grobu napišemo:„ Zbogom živote, voljela sam te više nego ti mene. Mogla sam ti dati još mnogo, da si ti meni dao  barem još malo.“

ANICA: Misli  da bi još puno slika mogla narisati.  Baš tužno…

DOMA:  Kako znaš?

ANICA:  Čuvala sam preko studentske zadruge eksponate na jednoj izložbi gdje je i gospođa Višnja izlagala.

DOMA:  Ni ne  znam  što ti sve znaš o nama.

ANICA:  Čovjek radi svašta, pa i sazna svašta…Znači,- vaš  gospodin spava...

DOMA: Da, i što? Muž spava, mačak spava, ptica spava, sin spava... a ja crnčim za cijelu tu mačo ekipu...Mislim,-ptica,- to zvuči kao da je žensko, ali i ona je muško.Kakadu. Nasilnik je, agresivac, dere se, ujeda, kljuca sve čega se dočepa, čupa svoje perje i razbacuje ga naokolo, bijesno struže kandžama  o dno krletke  kad se unervozi, a to se događa često!

ANICA:  Pa gdje je?

DOMA: Premjestila sam ga u sobu kod sina, neka se on hrva s njim, jer  je, srećom,  njegov. Ja ne mogu smisliti tu  ptičurinu. A   Perjar  i perjar lijepo se slažu, jer su slične naravi.

ANICA: Ništa se ne čuje.

DOMA:. A možda ga je i odnio, ne znam, ne smijem ulaziti u njegovu sobu. Ali  dere se samo kad ne obraćaš na njega pažnju.Mislim- kakadu. Sin- obrnuto: on traži da ga se ne primjećuje. Njemu već odavno ne trebaju roditelji. Osim za jednu stvar...

ANICA: Lova, lova...Svaka sretna porodica nesretna je na svoj način, a svaka žena na isti...

DOMA: Ma i bolje da spavaju. Barem na miru mogu srediti kuću, samo mi nedjelja ostaje za to. Ako je budan,- čini neku štetu. Ili  sječe rese sa stolnjaka, ili stavi noge u cipelama na naslon trosjeda.  A sutra stavi glavu na isto to mjesto.

ANICA: Vaš sin?

DOMA: Ma Oskar. Ali i sin radi nered.  Sjedne u trapericama, u kojima  je premještao guzicu sa stepeništa ispred škole na  travnjak  na igralištu, na produžetak sudopera, gdje pripremam hranu!  A mačak?  Oskar zato i reže rese, da ih mačak ne bi  čupao, a  Mićo onda zagrebe po kauču! Objesila sam mu  tamo na zid jednu ponjavicu sa čvorićima,  idealnu za grebanje kandžicama, ali on malo ostruže po njoj, pa pređe na drugo! Ne voli jednoličnost! Ma  nema goreg od nedjeljnog popodneva za udanu ženu.

ANICA: A ja sam mislila da je u takvo  popodne najgore djevojci koja je sama!

DOMA: Kad sam bila sama djevojka, slušala sam glazbu na sav glas, i to Verdija, Mozarta, Dilana, Cohena, Eltona Johna, Joan Baez…A sada -Oskar  sluša svoju glazbu u svojoj sobi, Filip svoju u

svojoj, a ja ništa nigdje, jer spavači moraju imati mir…A nikad ne znaš kad oni spavaju; zapravo- kad su kod kuće, -spavaju skoro cijelo vrijeme. Osim kad jedu. A ono malo što su budni, stalno nešto traže,  izazivaju svađu, bune se,  zanovijetaju...“Gdje  je ovo, gdje je ono, žedan sam, gladan sam, jedu mi  se palačinke,  gdje su mi sive hlače...“

ANICA: Bilo vam je bolje samoj, a ja uvjerena da ću se spasiti kad se riješim samoće.

DOMA: Nisam se osjećala samom, jer sam imala  tako dobro, raspjevano društvo… Stanovala sam u prizemnom stanu , a ispod prozora je bio travnjak zapuštenog dvorišta.. Otvorila bih prozor i slušala  Bacha, uz  šuštanje kiše po  lišću…I učila… Prvo bih čitala  ono što se mora, nadobudnu „kritiku svega postojećeg“ kao neukusni  obrok... a onda sam kao desert, po svom izboru i za svoju dušu- uzimala u ruke   Emersona, koji  je Marxu sušta suprotnost, a meni sušta podudarnost...i istinski uživala. Opet ja  skliznuh u „politiku kao sudbinu“…

ANICA:  Kad vam je to takva trauma…

DOMA:   Neizlječiva!  Ne mogu danas sebi oprostiti što sam pristala na takav način života!…Gutala  sam knjige iz oblasti religije i mitologije, a  Bibliju sam uvijek sakrivala , da je ne nađe netko od vlasnika stana gdje sam bila podstanar. I od rodbine sam je morala sakrivati...Svaki put kad odlazim iz sobe, guraj Biblijicu - jednu malu  sam imala,- negdje, ispod nekog madraca, ili iza rublja u ormaru...I što misliš da mi nije nestala jednoga dana?  Uzela je sigurno gazdarica i odnijela u SUP. Ili dekanu na moj faks! Kasnije sam saznala da su ti moji stanodavci  bili „suradnici“.! Mnogi su upravo iz  toga razloga i primali podstanare. A najslasniji zalogaji su im bili ovakvi, studenti društvenih nauka,mudrijaši, opasni za poredak sa svojim  preoštrim vidom i sluhom…Zato su svi oni s viškom pameti,imali manjak novaca, ne samo zato da ne bi mogli pokretati prevratničke akcije, nego i da ne bi mogli kupovati knjige, koje su bile strahovito skupe… Srećom, Biblija je bila jeftina, jer je nisu oni prodavali… A fakat sam molila Boga da dođe do političkog preokreta, u bilo kojem smjeru! Samo da se to promijeni! Iako sam se zbog tih sanjarija  osjećala kao izdajica svojih roditelja, koji su potrošili život da bi nastala i očuvala se ta država, u kojoj su sve pojave, u svim oblastima, bile objašnjavane kao dijalektički materijalizam, i nikako drugačije!  Strašan teret mi je bio taj neprekidni osjećaj krivnje  prema onima koji su mi omogućili da dođem na svijet, jer što sam bila zrelija,  to sam manje bila na njihovoj strani… …

ANICA: Morali ste izdati ..ili sebe ili njih…Barem  u sebi…

DOMA:  Ma i izvan sebe…Pa pisala sam članke u nekim časopisima…Dosta  kritične…Zaista je  bila  bolna ta dvojnost  i nikada se neće razriješiti…pogotovo nakon što se to  „drugačije“ nije ostvarilo na željeni način- barem  ne do sada,- a ja sam, sanjareći o tome, pa ponešto i radeći za to,-„izdala“ svoje pretke…Tko bi rekao da će se stvari tako stubokom promijeniti i otići u totalnu  suprotnost? Vjerovali  smo da će doći do mekog i elegantnog preokreta, što će ga izvesti ujedinjeni demokrati, liberali, socijalisti, demokršćani skloni  ekumenizmu,  humanisti, pacifisti  i patrioti ! Tko se nadao da će našu  sudbinu u ruke- uzeti , barem u jednom  periodu,  napujdani bijesni psi- osvetnici  puni mržnje i  krvavih očnjaka i da će  doći do  „rimejka“  svjetskog rata u  smanjenom obimu?   Svašta se provuklo i u svašta su ljudi povjerovali, samo  zato jer su toliko željeli promjenu i jer su ih 50 godina tretirali kao ovce, koje su jednoglasno blejale: „ Od  Vardara pa do Triglava, računajte na nas…“…

ANICA: Vjerujete li da  se iz loše prošlosti može razviti neka bolja budućnost?

DOMA:  Ma  ne previše, ali ja se trudim i dajem od sebe koliko god mogu. Što je stariji, čovjek sve manje vjeruje u društvo, a sve više u  Boga, ako uopće više može vjerovati u bilo što. MA možda ćeš ti i dočekati nešto bolje,  a ako ne ti , onda taj mali graškić u tebi.

ANICA:  Ja  i graškić? Ma valjda ćete i vi , zaboga?

DOMA:   Pa možda  ću i ja. Sada se barem možemo  za to moliti Bogu koliko god hoćemo, pa treba računati i na taj doprinos…

ANICA :  Vi se  prije  niste molili?

DOMA:  Učili su nas da se borimo, a ne da se molimo, jer je to ponižavajuće, jer čovjek  koji je ponosan, ne moli nikoga ništa. Samo djeca mole jer su bespomoćna;- tako su nas učili, a i sama  sam tako mislila. Čovjek- borac, to je bio ideal.  A u stvari, mislilo se na one borce od željeza u parku, a  ako se živ čovjek pokušao za nešto izboriti,- zapečatio  je sebi sudbinu  i bio sasvim onemogućen u svakom pogledu…

ANICA:  Mi smo svi  bespomoćna djeca u odnosu na Njega.

DOMA:  Naravno, kad  svakoga može ubiti jedan kamen, jedan ujed insekta,  jedan ubod čavla, jedna kora od banane…I kad te ubije, raspadneš se za nekoliko dana,  kao drek na kiši…A  najviše zato što nemamo pojma tko smo ni čemu smo…Dugo mi je trebalo dok sam prvi put sklopila ruke…Pa kraljevi se mole  Bogu, i takvi moćnici  kleče pred  Njim,- uvjeravala sam samu sebe,- da mirne  duše mogu i ja,  bez osjećaja da sam zbog toga jadna i bijedna…( Popije čašicu)  Ništa više čovjeku ne ostaje…

ANICA:  I ja idem tako kao vi, više glavom nego srcem, ali izgleda da se i ovako i onako stiže na istu adresu. Samo, glavom valjda ide sporije. Jedna  moja  frendica se drogira  vjerom, ovisnica je o Bogu.. Pomalo joj zavidim što ima tako zdrav opijat bez štetnih posljedica, ali ja ne mogu biti tako zanesena, mada bih voljela. Ali kažem sebi ovako: naravno da vjerujem u Boga,  jer u što bih drugo vjerovala?

DOMA: A netko je zgodno rekao: ne vjerujem u Boga, ali ga se bojim.

ANICA:  Sjajno! To ću zapamtiti. Ja ponekad mislim da je Bog placebo.. A nekad mi se čini stvarnijim od svega što vidim golim okom oko sebe. Nekad odem u crkvu, slušam kakvog svećenika i smuči mi se. Odem u drugu, slušam drugog, a on ma očara. I tako stalno vaga radi.

DOMA:Oni su samo  bolji ili lošiji majstori svog zanata, kao frizeri ili zubari.

ANICA: Ja volim sama otkrivati stvari, kopati dokle se god može.

DOMA: Da,  i ja isto.  Kad se samo sjetim kako me to ispunjavalo...u one dane...Te uznemirujuće slutnje, pa radost otkrivanja...Uživala sam kad sam pronalazila dodirne točke između različitih religija...Pa knjige o tome odakle je sve  Isus učio i  kako je stečena znanja preoblikovao u svoje ideje i poruke… I to sam sve proučavala slušajući glazbu na nekom jeftinom gramofonu metalnog  zvuka, koji ti nije dopuštao da čuješ  bas-registre. Tek sam puno kasnije, kad sam mogla doći do bolje tehnike, zaista čula kako zvuče Bachove kantate ili Mozartovi koncerti, a ja sam već tada, tim pištanjem bila  začarana...Savršenstvo harmonija, to me opčinjavalo...Ma ta moja mladost...bili su to  dani puni samoće i  neimaštine, ali ih ipak danas pamtim kao sretne...Činilo mi se da se kiša prilagođava ritmu glazbe…Bila sam tako ispunjena!

ANICA:  E  baš sam i ja sada ispunjena…

DOMA: U veoma nezgodnom trenutku! Doći u neke godine...i znati da nisi ostvarila svoje potencijale...strašno je.  Možda zbog te bebe nikada i ne diplomiraš. Da ne govorimo o onome dalje.  Vidi mene: čas  govorim „ti“,  čas  „vi“, nikako se ustaliti na jednome!

ANICA: To mi je svejedno, ali ovo što ste rekli za moju moguću i vrlo vjerojatnu sudbinu...To je strava, zar ću samu sebe tako nasamariti? Bog mi je dao pamet i želju za znanjem, a ja ću to sve straćiti u pelene???

DOMA: Ako budeš sama sa djetetom, bez novca i ičije pomoći,- nema šanse da nastaviš za svojom zvijezdom! Tvoj jedini cilj postaje- cilj tvoga potomka! Ti kao osoba nestaješ! Osim ako ne daš dijete na skrb nekom drugom! Ali, napuštanje vlastitog cilja ne smatra se zločinom, dok se napuštanje djeteta smatra.

ANICA:  Ali najveći zločin bi bio- prekinuti život koji je već počeo?

DOMA:   Valjda; mi ne znamo što nam je činiti kad su najbitnije stvari u pitanju! To dijete  će  veoma uskoro, početi osjećati  sve tvoje patnje i nesreću! Lošom ishranom štetit ćeš i njemu, dim iz dimnjaka udisat će i ono! Pa ti ne smiješ nositi i roditi pod tim uvjetima, s kakvim pravom mu  pripremaš lošu sudbinu?  Odgovorna si što na ovaj svijet donosiš nesretno i  možda bolesno dijete! Ne možeš dopustiti da  se ono rodi  i onda živi u tim prilikama  i uz  očajnu majku!  Kakvo će biti to malo? Od nesretnih roditelja- nesretna djeca!

ANICA: Čitala sam da sretne životinje daju bolje meso. Pa što je onda veći zločin- roditi ga , pa neka pati i muči se, ili ga pobaciti?

DOMA:  Ta je materija  užasno  nesređena i  puna Tvorčevih propusta! Trebalo bi biti tako,  da  možeš zatrudniti samo onda kad  želiš i  možeš,- a želiš onda kad znaš  da su se stekli uvjeti za to, a ne po slučaju! Tada ne bi bilo ovog kaosa, koji vodi do svih tih nesreća,- neželjenih trudnoća i   upropaštene djece…

ANICA: To bi značilo prepustiti stvaranje novih bića ljudskoj volji. A ništa od bitnih stvari našeg postojanja nije prepušteno na odlučivanje nama. Mi možemo utjecati samo na sporedne stvari.

DOMA: Kod životinja ima više reda : određeno je koja vrsta se pari jednom godišnje, koja dva put, koja jednom mjesečno...Ali, opet- mnoge vrste izumiru: ni tamo sve ne štima!

ANICA: I kod njih neka pogreška. Ali, mi u stvari i nemamo mjerilo prema kojemu možemo procijeniti Tvorčeve pogreške.

DOMA: Piše u Bibliji da je sam priznao kako ih radi! Možda su i oni planeti tamo gore pusti,  jer je nešto na njima zabrljano.Možda je i tamo vidio Bog da nisu stvari dobro sređene, pa sve porušio.

ANICA: Zar su jadna bića kriva što On čini pogreške?

DOMA: Bića nisu uopće važna, tko njih što pita. A on čini što ga volja. Ali…zabrazdismo mi u svemirske dubine!…Nikad nećemo ovu anketu dovršiti!

ANICA: Da, moramo dalje… Ma….znate što: ako tata ovoga moga maloga  zakaže,  ja ću dati siroče  na posvojenje nekom  imućnom  bračnom paru,  koji želi  dijete više od svega! Mislim da je to najpametnije rješenje, koje ne uključuje nikakav zločin!.

DOMA. : Tako je. To sam ti i sama htjela predložiti.  Grozno je  pobacivati djecu, kad ih žele toliki ljudi koji ih ne mogu imati. Eto, našli smo rješenje.

ANICA:  Jesmo , mada se nadam da to toga neće doći i da će  nas tata prihvatiti,- oboje. On se mora razvesti! Je li tako da mora?

DOMA:  Mora!

ANICA:  E, hvala što mi dajete podršku, pa to i njemu…Možemo se onda vratiti na našu temu, koja se, nakon svih ovih digresija, pokazuje i ne baš tako plitkom.

DOMA:  Ako  nemamo ništa bolje,- tjeraj dalje!

ANICA: Recite mi… da li nezadovoljstvo životom...ili brakom...tjera muževe da doma samo spavaju?

DOMA: Ma molim te! Što mu fali! Kod kuće samo prima i uzima, ništa ne daje! Doma je,- a nije doma, potpuno je pasivan!

ANICA: Kakva pustoš porodičnog života! On samo otaljava boravak kod kuće! Njemu je to prazno vrijeme, koje  želi nekako pregurati…

DOMA:  Ma  baš. Izbjegavanje obveza! U kući uvijek ima toliko posla i toliko problema koje treba riješiti! A on spava i tako ne mora ništa raditi,  pa ja sve moram sama rješavati,  jer  da mu ne dam spavati popodne,  smatrao bi to bračnim nasiljem !

ANICA: Pa i bilo bi- kako možeš nekome ne dopustiti spavanje. To bi bilo kao mučenje u zatvoru...Možda on u svome domu pati, pa se skriva kao jež u lišće sna...

DOMA: Što, lišće, ma u tri vražja ježa s tim vašim psiho-logiranjem! Tražite što je „iza“, a ja ne mogu misliti o tome,  jer nisam riješila ni ono ispred!  Koliko samo problema ima sa sinom, a  i to je sve prepušteno meni!   Čim uđe u kuću, moj muž još s vrata odreže: „Molim da me svi puste na miru, nemam snage za nikakve diskusije i tužbalice!“ Pa se najede,...bez teksta...i onda u krevet,ili pred TV. Čim zinem, ušutkava me. „Nisam sad spreman“: A kad ćeš biti? Moja riječ je svuda cijenjena osim u mome domu! Čekam ga da mu ispričam svoje tegobe, zapažanja i misli i svaki put se nadam:možda će me ovoga puta slušati, možda čak i pomoći oko nekog problema...Ali  uvijek...ćorak. Ljubazna sam, topla, ali uludo: kažem nešto,- nema odgovora! Kao u francuskim filmovima! Njegov krupni plan. On šuti. Gleda u daljine. I, poslije duge pauze,u kojoj moraš buljiti u njegovu  nepomičnu facu,  povuče  dim iz cigarete i kaže samo: „ne znam“; „žnespa“!  Fuj, „žnespa“! Mrzim i te filmove i  moga  muža, kad kaže: ne znam!  Ma čekaj,  kako ništa ne znaš, a doktorirao si povijest umj… Ma stani! Pa on predaje na tvom fakultetu! Ti ga moraš poznavati!

ANICA: Neee...Znam za njega ali ga ne poznajem. Taj odjel je ...tamo, na drugom kraju...

DOMA: Znam ja dobro gdje je koji odjel! Pa ti ćeš imati ovdje  kompletnu sliku njegovog intimnog života i karaktera, a predaje tamo...

ANICA: Nitko neće znati da je to on.

DOMA:  Kako ti mogu vjerovati?

ANICA: To smo već raspravili na početku....

DOMA:  Nisam imala pojma da ću se ovako raspričati! I da ću ovoliko privatnih pojedinosti iznijeti!

ANICA: Možete izbrisati sve što hoćete. Evo korekturnog laka.

DOMA:  Dobro. Da vidimo...(uzme korekturni lak, i čita anketu) Mmm...Ovo ću...(Briše) Iii...ovo...(Briše) Mogu i ovo...Nema smisla...Ma neću više! Neka ide! Što da se ja brinem o njegovoj slici pred drugima, a njega nije briga o svojoj slici preda mnom! Trebala bih stati na prozor i vikati na sav glas kakav je! Što bih ja čuvala  njega, a on ne čuva mene!

ANICA:  Možda ste se vi promijenili, pa se on ohladio...

DOMA:  A ne! U stvari,da!  Prije me nisu boljele kosti, nisu mi klecala  koljena, nisu me hvatale vrtoglavice, nisam bila potištena, i nisam osjećala ovoliko tjeskobe!...Rješavam probleme izbjeglica, beskućnika, zlostavljanih...A meni ne pomaže nitko, ja se nemam kome, a njemu se ne smijem požaliti, jer on ne želi čuti ni riječ o nikakvim bolima i patnjama!  I ne smiješ se  buniti,  niti  imalo podići glas, jer odmah ode od kuće i nema ga cijelu noć! Ode jež? To je neka psihologija? Ili muška svinjarija?

ANICA: A gdje onda bude cijelu noć?

DOMA: U  stanu svoje mame koji je sad prazan...

ANICA: A vi  ne provjeravate da li je tamo sam?

DOMA:  Ma ne, molim  vas! Zar možete i zamisliti da bih ja to činila? To nije moj način! A on bi poludio kad bih to radila, rekao bi da sam najgora ženturača! Meni je važno dostojanstvo postupaka! A svoje sumnje zadržavam za sebe. Kao i sve ostalo…Uskrata dijaloga je grozna stvar. Ne znam jeste li to doživjeli… Bojim se da će mi  pamet, mašta i duh! Nekad sama sa sobom razgovaram!

ANICA: Pa imate kontakte sa ljudima...u vašem poslu...

DOMA:  Pravi razgovor je samo onaj u ravnopravnom odnosu! A tim ljudima ja pomažem rješavati praktične probleme   nestašice, nepravde, zlostavljanja, hladnoće, nedostatka dokumenata, žalovanja, bolesti,umiranja,  tuge, bijede i nesreće...Kakvi dijalozi? Razgovori? „ Imate li vode?“ „Imate li hrane?““  Jeste li dobili struju?“  „Gdje vam je ona baka što čeka rješenje za mirovinu?“ -„Tražila je u šumarku gljive i raznijela je mina!“  Gledaju me kao nebeskog izaslanika, a ne mogu im  pomoći baš previše, iako padam s nogu od posla. A tek taj svakodnevni stres...zbog svega što vidim i čujem od njih...A  i zbog prijetnji koje stalno dobivam...“ Oprosti se sa životom !“ Ma oprostila sam se ja sa životom, ne brinite se ništa…

ANICA:  Vama bi itekako kod kuće trebala nježnost i potpora.

DOMA: Bi bogami. A da bi njemu, recimo, palo na pamet poći bar ponekad sa mnom na ta zgarišta, vidjeti malo kako to sve izgleda...Ma kakvi...On pojma nema o tome...Možda bi i pošao, da za njim idu kamere...

ANICA: Samo da ne puknete jednoga  dana?

DOMA: Sigurno ću puknut'- i to malo žešće!

ANICA: Žene koje u sebi zadržavaju ljutnju i bijes, imaju zadebljane  stjenke karotida  .Imate li ih i vi?

DOMA: Naravno da imam! Ali to nisi učila iz psihologije?

ANICA: Ne, čitala sam  Pliva-Zdravlje.

Tko bi rekao da je profesor takav balvan i da vas toliko uništava.

DOMA:  Opet govorite kao da ga znate.

ANICA:  Slušala sam ga na radiju, govorio je vrlo zanimljivo  o  raznim temama u širokom rasponu…

DOMA: S novinarima obožava pričati, a sa mnom ni be.

ANICA: Ne voli trošiti pamet na samo jednu osobu.

DOMA: Na dvije, ni sa sinom ne voli govoriti. Ali dečko puno i ne pita.  Oskar je sjajan u svemu što radi izvan kuće,  odličan je profesor, ostaje sa studentima  još dugo  poslije nastave i pomaže im  u svemu i svačemu,  a od poziva na tribine i intervjue ne može se obraniti...Što kao kritičar, što kao teoretičar, što kao analitičar, što kao pedagog, - briljantan je i ja mu to  priznajem...Ali u kući je neupotrebljiv,- i on i sva njegova znanja i talenti!  Poezija mu sa papira rijetko prelazi u život. A šteta, veoma je dobra.

ANICA:  U kući se ponaša ležerno jer mu je tu sve sigurno i izvjesno.

DOMA:  Da, netko drugi brine o svim banalnostima koje gutaju život i  sve uređuje i sređuje. On  vani  ganja bizone do iznemoglosti,  a dom mu je samo  pećina, svali se  u svoj brlog i zahrče !

ANICA:  Hebel  je  rekao da se muškarac mora mučiti sa svijetom i životom, a žena s muškarcem!

DOMA:  E pa, to više ne stoji, izborile smo se za više muke ! Sad se   žena  muči i sa svijetom i sa životom i sa muškarcem!  A osim toga i s djecom!

ANICA: A sretne i pokoju vjetrenjaču, što se nekad priznavalo samo njima! Znate što je moj zaključak o svemu što sam od vas čula ? Ako mi dopustite tu slobodu...

DOMA: Ma  dopustila sam ja tebi već sve slobode. Još  samo malo fali da mi se popneš apsolutno na vrh glave. Kaži i to.

ANICA: Mislim...da bi vam stvarno bilo apsolutno najbolje da se rastavite, jer ćete ozbiljno oboljeti,- kao što ste sami rekli...

DOMA:  Nisam stvorena živjeti sama.

ANICA: Imate sina!

DOMA:  On će otići! A dok je tu, isti je kao i otac!  Ma isti  je kao većina momaka! Ja to dijete jesam rodila, ali ga nisam stvorila. Nisam zamijesila tu pogaču ni u nju stavila sastojke,- da malo razvijem tvoju filozofiju.

ANICA: Hvala, služi mi na čast. Znači, smatrate da točno mislim?

DOMA: Nego što. Blagi  Bože, pa ja svom dječaku uopće ne smijem ući u sobu! Vidim ga samo kad dođe u kuhinju da se najede. Pitam ga: „Što mi radiš, sine, kako si?“ A on će:“ Što radim, ništa, balegarim. Boli me noga od nogometa, glava od učenja, guzica od klupe u školi, trbuh  od gladi, i džep od propuha, i zato me ne pitaj više ništa, daj neku kintu i zaboravi da postojim.“

ANICA: Sladak je, ali je ipak nasilnik?

DOMA:  Da, i on. Na vratima mu piše: „Vstop prepovedan, splošna nevarnost.“ To je vidio u Sloveniji i strašno mu se svidjelo. Ulaz zabranjen, opća opasnost. Otkinuo je original tablu ispred nekog spremišta tko zna čega, ali tulipana sigurno ne,- i zabio je čavlima na svoja vrata. Hajde da ga vidimo tko bi se usudio skinuti je!

ANICA:  Moj jedan...dečko, mažnjavao je ploče i natpise na sve strane, imao ih je pun stan...Meni je to bio apsolutni kretenizam, a on se s time ponosio i hvalio. Nevjerojatno je koliko malo ljudi ima urođeni osjećaj za razlikovanje ispravnog od nedostojnog...A vi pitate što ne hodam sa vršnjacima...Nisu samo sve  cure iste, nego i momci: bezbojna  cerekala u tenisicama i  sa naopakim šiltericama,  praznih pogleda i života pretvorenih u trening.

DOMA:  A oni tebe sigurno   nazivaju „ pametnicom  seratoricom“,  koja više  voli knjige nego ljude,  i  ne vole te baš ni malo?  Ni muški ni ženske?

ANICA: Ne samo oni, nisu me voljeli ni roditelji.  Od malena sam svakoga učila pameti i ispravljala  sve oko sebe.  Ja sam  svoje roditelje pokušavala odgojiti. .

DOMA: Užas. Možda ti je zato otac pobjegao ?

ANICA:  Može biti ; kao klinka,  išla sam za njim po kući i  držala sam mu prodike. „Što vičeš na mamu?“ “ Zatvori kalodont!“. „Spotakla sam se o tvoje cipele!“ „Mljackaš kad jedeš!“ A možda je otišao i zato  što je i njemu dojadio  „One Party Show“.

Može novo pitanje?

DOMA:  Jooj, još ima tog daveža...

ANICA:  „ Poželite li  nekad da ste opet slobodni i nezavisni?“

DOMA:   A ne. Jer...Piši: „To ne postoji.“

ANICA:  Nećete više vi pisati?

DOMA:  Dojadilo mi.

ANICA:  (Napiše)  „Da li biste voljeli potpuno promijeniti svoj život?“

DOMA:  Ako odgovoriš sa „da“, znači da si potpuno profulao…

ANICA:  Što ću napisati?

DOMA:   Piši: do pola bih ga promijenila, od pola ne bih.

ANICA:  Koju polovicu bi mijenjali?

DOMA:   Onu prvu, kad sam donijela sve one glupe odluke koje su mi odredile drugu polovicu života.

ANICA: Šteta što nema tog pitanja o polovicama, jer ste to zgodno sročili.

DOMA: To sam rekla da tebe poučim. A ti SAD trebaš paziti što radiš i kojim stazama se račvaš.

ANICA: Vi još uvijek možete dosta toga promijeniti...Što biste i dalje propadali, nemate ni 47 godina! Rastavom biste napravili jedan veliki zaokret i otvorili sebi nove prostore i putove....Vi ćete se kad tad razvesti, pa bolje dok ste mlađi, time više prilika otvarate za sebe...

DOMA: A što je tebi toliko stalo da se ja razvedem?

ANICA: Stalo mi je da se spasite!  Možda ja i moja anketa tomu doprinesemo! I vi mene savjetujete, pa želim i ja vas.

DOMA: Kao što si roditelje...Ja svoje nisam, obožavala sam ih: bila sam jedinica, imala sam ih samo za sebe; spavala sam između njih, nisu me mogli iz kreveta izbaciti!

ANICA:  Valjda su zato i ostali na samo jednom djetetu!

DOMA:  A ne,  nisu ostali ni jedno s drugim : moja sreća je trajala šest godina- tada su se rastali.  I moj je otac bio grubijan i  nasilnik….

ANICA: I muž i sin i otac?  I mačak i kakadu? Zar su svi muškarci nasilnici? Ponekad se i meni tako čini...

DOMA:  Ja drugačije nisam srela. Svi su oni jedna vojska. Pa ratne i vojne uspomene su  najsvetija emotivna baština svakog muškarca! Jedina sjećanja radi kojih će muškarac zasuziti, nisu ona s vjenčanja  ili  na bebin dolazak iz rodilišta, nego sjećanja na služenje u vojsci! To je za njih pravo prirodno okruženje: vojarna, a ne obitelj i kućno ognjište.Što misliš zbog čega neki imaju PTSP ? Ne zato što su bili u ratu, nego zato što je rat prestao, pa moraju provoditi puno vremena kod kuće!

ANICA:  Znači,- rastavit ćete se.

DOMA:   Ma blizu sam pedesete, kakav bi to bio mazohizam razvesti se ako baš ne moraš! Tijelo nameće sve više ograničenja,   stalno se na sve strane opipavaš, jer ti svud po tijelu nešto raste, krivi se, izbacuje, uvlači, hrapavi, natiče, grbi, stanjuje, zadebljava, suši, raspucava, mijenja boje i oblike, a sve mimo tvoje volje, mimo vidljivih uzroka, iznenada, na prepad, neočekivano i bez povoda! Svaki dan otkriješ neku promjenu, ovdje, ondje, svaki dan se zabrineš i prepadneš zbog nečeg novog na tijelu, nemaš mira, sve postaje jedna pritajena paranoja,jedan neprestani strah od nečega nepoznatog što ti iz tijela vreba...To je gori strah  od onoga da će te nešto iz mračne šume zaskočiti...I sasvim si bespomoćan pred tim, jer ne znaš odakle nešto pilji u tebe i kad će te  ščepati  za vrat i pritisnuti  te uz zemlju… Najgluplji savjet  koji ti netko može dati je:“ Čuvaj se.“ Čega? Kako se čuvati, kad nemaš pojma odakle opasnost stiže   i kad će se na tebe strovaliti!

ANICA: A uza sve to još i ne imati razumijevanja i potpore u braku! Pa to je kompletna propast! Možda biste na drugoj strani  našli više sreće i radosti! Možda nekoga tko bi vas nasmijavao! A to je najbolji lijek za sve i protiv svega!

DOMA: Jel' to Pliva Zdravlje ili Modra lasta? Rastava je priznanje promašaja. Dobro, razići se nakon kraćeg vremena, u redu; ali nakon 16 godina! Znači, straćio si ih, zgužvao kao račun iz dućana i bacio  u suhi bunar! Kao da 16 godina pišeš roman, svoje životno djelo, a kad ga objaviš, kritika ga sasiječe, a čitalaca nema!

ANICA: Pa onda odmah počneš pisati novu knjigu! Čudi me da  se vi mirite s vašom očitom nesrećom, da pristajete na jedan bezizlaz...Na jedan takav život koji vas nije dostojan, a mogli biste se odvojiti od svega toga,  pa ekonomski ste neovisni i što vas priječi da odete?

DOMA: Patnja moje majke zbog rastave bila je neizmjerna,  godinama sam je gledala kako vene i boluje zbog propalog braka u kojeg je toliko vjerovala ! Pa ona je  iščekivala tatin povratak još pet godina nakon što je  otišao, sve dok se nije ponovo oženio!. Ne želim to doživjeti!

ANICA:   Zar je loš brak manja nesreća'

DOMA.:Loš  je, recimo,- pedeset  posto.…Ne  znate vi  kakve spone stvori brak...neku duboku pripadnost prema biću koje voliš naprosto zato što je tu, što postoji, što ti se uz skute pribilo...Kao što voliš mačku ili psića...

ANICA: Volite muža kao mačku? Zvuči kao sablazan.

DOMA:   Ma to je poprilična ljubav ! Zar nikad nisi imala  svoju životinjicu?

ANICA.:  Uvijek sam je željela imati, ali nikada nisam imala uvjeta za to.

DOMA: Žao mi je. Onda ne možeš znati koliko se to voli. .Bilo  bi  sablažnjivo jedino…da  muža volim manje od mačke!...A možda i ne bi…Pa što ako je ona manja od njega.

ANICA:  Mnogi vole životinje više nego ljude, jer su  one puno odanije

DOMA:  Odanost je velika stvar. Jedna od najvećih.  Ideš kući, , dolaziš s puta, ili  sa tržnice,-- svejedno, i   znaš da te on  tamo čeka….Ili barem… da će  uskoro doći…  I to baš  na tu adresu, u taj dom, jer je to  njegov dom, koji je istovremeno i tvoj…

ANICA:  Ista  adresa, pa to je preslab  razlog da se promašeni brak održava po cijenu uništenja vlastitog života. I mačka vas čeka, to je i njen dom..

DOMA: (Pije) Znate što...Baš mi je drago što sam pristala na tu anketu! To mi je dalo priliku da sagledam svoju poziciju, svoju sreću i nesreću, možda mi zaista pomognete... da nešto i učinim za sebe! ...Stvarno, što bih ja sve to trpjela? Znaš što on misli o meni?

Da sam sebična, histerična i  promašena- i kao žena, i kao majka i kao kćer ! Smatra me neobzirnom  i  nezahvalnom,  gunđavom i svadljivom, zapuštenom i neurednom! A sve to nema veze s  istinom!  … Uuuu, sad  sam se sjetila: imam kolača! Hoćeš kolača?Što da ne? Odmah ću donijeti...

(Ode u kuhinju i uskoro se vraća s pladnjem kolača.)

Ispadnu mi  sasvim drugačiji nego na slici u kuharici, ne znam zašto, ali mogu se jesti. Voliš? Samo nagrni!

ANICA: Obožavam slatkiše ! ( Jede) Fini su jako, zaista! Nije bitan izgled nego ukus! Glavno je što ste stavili unutra...S orasima, jagodama i kremom nikad ne možeš promašiti.

DOMA:  Ove razne ženske oko mene više uopće ne jedu kolače!  A ja,bogami, i  pečem i jedem! Imam izgovor-jer  mi ponekad  padne šećer!

ANICA: I  ja, meni padne škrob! (Smiju se)

DOMA: Samo ožeži. Nećemo njima ništa ostaviti, ionako vole više one iz mega-marketa. Ništa ne valja što ja napravim. A što Oskar misli o meni, nema nikakvog osnova, jer ja znam da sam obzirna, da sam  dobra, pa čak i da volim ljude,- što nije lako  poslije svih iskustava s njima!  Nema gorega nego kad te osporava netko tko bi te najbolje trebao poznavati, a znaš da te pogrešno procjenjuje. I tko stalno očekuje od tebe da se promijeniš i zapravo, samim tim,-želi nekoga drugoga pored sebe !   A kakva bih to onda trebala biti?  Neka plitka nafrakana namiguša,  sa cipelama na 12 centi visokim petama...

ANICA: Strašno je živjeti sa čovjekom koji  bi radije imao neku sasvim drugačiju ženu nego što ima...

DOMA: Tako da se pitaš: zašto je taj čovjek uopće s tobom i da li te je on ikada volio?

ANICA: A kaže li vam da vas voli?

DOMA:  Što ja znam, možda i kaže, baš se ne sjećam da je skoro rekao…Djela su važnija,  po njima se mjeri… Da se on samo koji put sjeti, kad dolazi kući, kupiti glavicu kupusa ili kilu krumpira...To bi bio itekakav znak ljubavi! To!

ANICA: A on nikad ništa ne donese?

DOMA: Vino, viski... Samo to je za njega dostojno. Gdje bi on vukao vrećice sa porilukom po ulicama, takva znanstvena elita našega  naroda..A  netko mora, pa  ja vučem kao vječiti magarac sve što treba  za kuću ! On dva puta, a ja dvadeset puta mjesečno!  U braku smo, a živimo u dvije  različite socijalne klase!  Kad  nekog voliš, ti ga oslobađaš odgovornosti prema sebi,- on zna da ćeš mu zbog ljubavi uvijek sve oprostiti. Naravno, ako taj ljubljeni nema baš prenaglašenu savjest; a kako to Oskaru nije jača strana,  njemu  ne pada  na pamet  prekinuti  s gomilanjem postupaka koje bih mu trebala oprostiti.

ANICA: I ja sam pretjerano popustljiva prema onome koga volim.

DOMA:  Ne valja to.Ne zalažeš se za sebe, izgubiš identitet. Ali- tko ti to kaže ! Ako ćeš se boriti za sebe, stalno ćeš se svađati! Ako želiš mir u kući, šutiš i popuštaš!  A što misliš, na čiju štetu mi  ipak uspješno  održavamo  našu zajednicu?

ANICA:  Šteta je očito veća od koristi.

DOMA:  Ma izgleda.  Oskar i ja smo kao dvije šine u tračnici:putujemo zajedno u istom smjeru, a ne sretnemo se nikad. Jesmo na kraju s pitanjima?

ANICA: Još jedno i gotovo.

DOMA:  Hvala Gospi. Da čujemo i vidimo.

ANICA:  „Smatrate li svoj brak uzornim?“

DOMA:  Uzornim? Moj brak? Auu....Trebala bih reći ono što će biti u skladu sa svim gore navedenim...

ANICA:  To je nemoguće, jer je sve puno protuslovlja.

DOMA:  I meni se čini...Stvari  koje nam se događaju u braku....u velikoj su kontri jedna s  drugom...

ANICA:   To je taj… dijalektički materijalizam. ?

DOMA :  Nema tu nikakvog materijalizma. Ali ima…izrabljivanja ? „Eksploatacija  čovjeka po čovjeku“?….Idem ja skuhati jednu kavicu,a? Pa ću odgovoriti kad se vratim. A usput ću razmisliti.

ANICA: Morate o tome toliko razmišljati?

DOMA: Treba poći od toga što je za mene najbitnije u braku i  da li to štima, je li tako?

ANICA: Pa sigurno.

DOMA: Spremit ću slabiju, s više mlijeka? A da li je pametno da vi pijete kavu?

ANICA: Ako imate bez kofeina? Ili  možete  umutiti bijelu kavu, ako  vam nije teško ?

DOMA:  Može, to je  najbolje.. Brzo ću ja , imam onu Bianku, instant, brzo se umuti i ukusna je s mlijekom…

ANICA:  Aha...ukusna je ona……Joj, suknja će mi  puknuti,zateže me oko pasa, svašta sam strpala u sebe… (Otkopčava dugme)…Postat će ovo barokna krinolina za koji mjesec; moram kupiti jednu na gumu… I hlače isto takve…rastezljive …

(Doma ode u kuhinju, a Anica brzo ustane i otvori vrata sobe oko kojih se prije vrtila.).



III SLIKA

( Anica glasno šapuće kroz otvorena vrata).

ANICA: Tu si! Koji si ti  lažljivac! Kako si mi mogao reći…Što si mi lagao  da ideš na put ?…

OSKAROV GLAS: (Dok prilazi  vratima) Što ćeš ti ovdje? Zašto si došla, što radiš tu u mom kupaćem frotiru??

ANICA : A  što ti radiš tu,  gologa  grudnog koša'? Na službenom si putu, a? Ovo ti je Venezuela? Ovdje ti je Caracas? Usred  Knežije?

OSKAR: (Dolazi na vrata) Nisi joj valjda  sve izbrbljala?

ANICA:  Ja ne „brbljam“! Zašto si me lagao? Ti hoćeš prekinuti sa mnom!

OSLAR:  A što ti hoćeš dolaskom ovamo, u  moj dom?

ANICA: Utvrditi da li se stvarno rastavljaš od nje, ili možda,- od mene?

OSKAR: Slušaj, Ana, odlazi odavde! Brzo! Doći ću večeras k tebi!

ANICA:  Ne, izađi odmah i reci joj sve! Ti uopće nisi podnio zahtjev za rastavu! Jesi ili ne? Neću mrdnuti odavde dok mi ne pokažeš kopiju zahtjeva!

OSKAR: Ma pokazat ću ja tebi...

ANICA:  Moj Bože, u što si me uvalio svojim lažima... Pa ti si neodgovorni infantilac, kromanjonac...Valjaš se po perinama, dok se ja pečem na žeravici...I još si  je sinoć prašio,  dok sam ja...Ma hajd'  ti u Karakas materin, da te vidimo kad joj sve kažem! Govorio si da je ona oštrokonđa i oštrokandža, a dobra je i  pametna  žena od koje se nitko ne bi razveo, naravno! Tko bi nju napustio, bolja je od mene! Ali njena beba je odrasla i ne treba više tatu, a  moja je tek počela nicati, pa treba sve otpočetka! Izvoli na prijavak!

( Otvaraju se vrata kuhinje, pa Oskar zatvori  vrata sobe, a Anica se pravi da gleda sliku na zidu).



IV SLIKA

DOMA:Bilo bi bolje da smo sjele u kuhinju; samo trčkaram kroz ovaj hodnik i dvorim vas kao da ste kraljica od Sabe.

ANICA: Oprostite, nisam htjela...Hvala vam zaista...

( Doma joj ulijeva kavu).

DOMA: Žao mi vas je kad ste u tako jadnom položaju...Jel'  dobra kava? Više kaveni čaj...

ANICA: Ma dobra je,  odlična! Joj, prosuh! Joj, opekla sam se!

( Puše u opečeni prst i liže ga, sva nervozna i nesretna).

DOMA: Čekaj, donijet ću čašu vode pa umoči ruku...

ANICA: Oprostite, tako sam sva nespretna i smotana i blesava i izgubljena...

DOMA: Vidim...

( Ode po vodu, pa se vraća s čašom i gurne u čašu Aninu ruku.) Ništa, ništa, proći će. Nego da mi riješimo to zadnje pitanje. Da li je moj brak uzoran? Pa znaš, ima tu puno nedostataka, ali ima, brate, i dobrih stvari.  Loše stvari jače zapažamo,  dobre ne bole pa ih ne primjećujemo, zabole tek kad ih izgubimo. Zato treba biti oprezan u procjeni. Ipak je to s Oskarom...najbolje što mi se u životu dogodilo!

ANICA: Najbolje!!! A sva vaša trpljenja i bračne muke?

DOMA: A ne, nisu najgore ljubavne muke,  nego prazno srce!

ANICA: Dakle, ovo je nevjerojatno!

DOMA: A što? Samo sam malo razmislila! Nisam htjela biti isključiva, da ne sagriješim dušu! Pa taj je čovjek meni mnogo dobra učinio! Zajedno smo progurali toliko nevolja, brda prepreka, gradili smo nešto a i sagradili  smo...Pa imamo ipak čvrstu zajednicu, zasnovanu na  savladanim teškoćama, u koju smo ugradili mnogo ljubavi,  znoja i suza...

ANICA: Ma kakva vam je ta zajednica...

DOMA: Nekakva jest...Ipak je ono što se zbiva između žene i muškarca...Nešto najljepše i najsadržajnije u životu...

ANICA: Ovo je sad jedan takav preokret! Ja sam zapanjena!

DOMA: Što? Ovo je suma sumarum! Pa ti si me natjerala ovom anketom da sagledam na čemu sam! I zahvalna sam ti! Do danas sam bila blizu odluke da se rastavim! Od danas to poništavam! Sama sam kriva  ako sam sklona da u svome braku više ističem ono loše nego dobro!

ANICA: A što ako vaš muž želi razvod?

DOMA:  A ne, ma kakvi, njemu je u braku ugodno, nije nikad spomenuo nikakvu rastavu. Kad sam  ja koji put nešto takvo dodirnula,- on nije htio ni slušati!  Osjeća jaku pripadnost…

ANICA: Ma kako ste samo stigli do ovoga...sa granica propasti...

DOMA: Ljubav ti je kao gušterov rep: obnavlja se. Odsječen, opet naraste. Stvar koja čudesno regenerira. Taj serotonin u braku pada i raste! Uvijek ima nade da će opet narasti i zato...vrijedi pretrpjeti i padove...

ANICA: Znači- samo od vas zavisi da li će se vaš brak održati ili ne?

DOMA: Srećom da je tako. Jer što: mogu se rastaviti, pa kasnije opet udati. Drugi muž ne bi imao njegove mane, ali ne bi imao ni njegove vrline! S Oskarovim nedostacima sam se naučila nositi. Pa neću valjda sad ispočetka stresove doživljavati, otkrivajući ponore bića novoga muža!

ANICA: I vi, na koncu, smatrate da ste sretni u braku!?

DOMA: Ma, zapravo, da! U trenutku sam bila smetnula s uma koliko je Oskar dobra meni učinio! Pa on je moj zaštitnik i spasitelj, jer je moj život bio jedan neprekidan niz nevolja i nesreća!  Baš  onda kad mi je bilo najgore u životu,- on me zaprosio!  Polusestra mi je imala saobraćajnu nesreću i  jedva je preživjela, mama se okliznula na ledenoj ulici i slomila kuk,a ja  se  razboljela od  upale pluća i porebrice  i ostala bez  posla što sam ga tada na određeno vrijeme radila… Nesreća  je naprosto cvjetala oko mene,  a on je tada  nada mnom raširio svoje veliko krilo i  odlučio se mnome oženiti! Tko bi drugi to učinio, u takvim prilikama? Mislio je da ću lakše sve prebroditi, ako na sve te nevolje i stresove doživim jednu veliku radost..

ANICA: Sreća liječi sve.

DOMA:  Da, bogami. Uvijek kad se toga sjetim, ja mu sve oprostim!  A  mogu reći i da je on meni, zapravo, veoma odan. Do moje  tridesete, meni se  nije ništa ostvarilo,   ništa me nije dopalo,-osim njega. Ništa me nije htjelo,- on jest. Ništa se uz mene nije zadržalo,  sve je nestalo, iznevjerilo,   izvjetrilo,  iselilo se, palo u zaborav,- a on je tu.  Što god sam imala, izgubila sam- osim njega. Odlazi i dolazi, čas me vidiš-čas me ne vidiš, ali ipak uvijek sleti na ovu ruku, koja ga nikad ne  stiska previše….

ANICA: Mogla sam i misliti  da je vama  najbitnija ta  ljudska dimenzija;  njoj vi  pridajete najveći značaj, a ne nekakvom...“ erotskom zadovoljstvu“...

DOMA: I  osim toga,  još  nešto važno, najvažnije od svega, -, čini moga muža uzoritim suprugom: on je meni  vjeran! Pa  zar nije upravo  vjernost  mjerilo uzoritosti  braka!

ANICA: Vjeran? On?

DOMA:  Poslije smrti i bolesti, nevjera je najveća tragedija u obitelji.  Zato sam se još odavno  zarekla : sve ću pretrpjeti, sve ću mu oprostiti,  samo ako me ne bude varao! I zato: da.  (Piše)  „Moj brak je uzorit.“ Ne, kardinal je uzorit. (Briše pa opet piše) „ A brak mi je uzoran“.Eto!  Baš  fino, anketa je gotova,  i svi  idemo na more! U to ime ( popije čašicu pića)  živjeli  svi mi! Živjela  naša mala CRO, u našoj velikoj EU, i baš se lijepo  ova priča završava!

ANICA: Ma nije, gospođo Domanić, ne završava se…Nego tek počinje…

DOMA: Što je tebi? Ja sam gotova s ovim mrcvarenjem! Ne bi me više nitko prisilio na neki nastavak, niti za milijun dolara...

ANICA: Žao mi je, ali vaš brak nije ni uzorit ni uzoran. To, jednostavno,nije istina. Moramo čuti i

drugu stranu  vašeg  bračnog dvojca, a zadnji odgovor možete slobodno izbrisati korekturnim lakom.

DOMA: Ti znaš o meni i mome braku nešto više nego što znam ja?

ANICA: Mnogo više i jako žalim zbog toga. Vi lažete i ne znajući...Zašto sam baš ja ta? Radije bih da je bilo koja druga na ovome svijetu!

DOMA: Koja čini...što?

ANICA: Koja vašem mužu proširuje familiju! A sebi struk...

DOMA:  Ti, Anice? A ja sam te gotovo zavoljela!

ANICA:  Pa i ja sam vas! Oprostite što sam vas razočarala!

DOMA:  A znaš da sam ja to u jednom času čak i pomislila? Posumnjala sam, da, pa rekla sam ti da mi ovo  vonja na  neku podvalu!  Ali sam odmah to odbacila. Mrzim sumnjičavce koji nikome ništa ne vjeruju i ne dopuštam sebi da budem takva!  A i  odlična si  glumica, uvjerila si me da si nevinašce i  sirota mala proleterka  kojoj je ova anketa  uvjet preživljavanja ! Pojela si mi pola dana i pola hladnjaka, a zašto ?

ANICA:  Oprostite,  po sto puta vas molim.!  Nisam ja ništa glumila!  I anketa je stvarna , i sve je istina,-  osim vašeg braka!

DOMA:  Ma ti si jedna obična mala gadura, jedna drombulja, fanfulja, žarulja uspaljenica, zmija šarulja, krava šarka, sovuljaga izbuljena, pjegava, lažljiva i prištava!

ANICA: Nisam prištava! I nisam lažljiva, došla sam vam istinu reći!

DOMA: Zašto sam ja uopće ikada mislila da će baš mene ova nesreća zaobići? Zašto bi baš mene? Mala, mala...Coprnica  nora  krampusova ! Ma ja ću te  razbiti! Zajedno s tim govancetom  unutra!...

( Anica pokušava  otvoriti vrata sobe u kojoj je Oskar, ali su ona zaključana.)

Joj, oprosti mi  Bože...Oprosti, Anice, nisam to htjela reći...

(Anica lupa po vratima i  više ne prati što Doma govori)

ANICA: Oskare, Oskare, otvaraj! Ona će me  razvaliti ! Otvaraj!

DOMA: Ma neću,  jado i bijedo…On je kriv, taj šmokljan s doktoratom...Muškarci su takve svinje... Joj, svinje drage, oprostite...



V SLIKA


OSKAR: (Otvorio je)  Što je to,  koji vrag  se tu događa?

DOMA: Osel blazni,  kreten s planete majmuna...

OSKAR: Što  divljate? Ne mogu od vas pisati poemu!

DOMA: Poemu? O čemu ? „ Pica mala, mozak mi je usisala?“

OSKAR: ( On na nezakopčanu košulju vezuje kravatu) Hajte, kažite brzo što imate, pa idem.

DOMA:  Baš mora biti brzo?  I sada? I SADA?

OSKAR: Mora, i nemojte otezati, jer se jako žurim!

DOMA:  E pa, bit će onoliko brzo, koliko to tema dopušta!

OSKAR: Tema je malo obimnija, slutim…

DOMA:  Ali ne slutiš KOLIKO je obimna!  A ne bi li ti raspravio tu temu? I riješio taj slučaj?

OSKAR: Ne sad, rekoh da sam u žurbi.

DOMA:  Ne sad, nego kad? Sutra se nećeš žuriti? Od kuće?

OSKAR: Pa hajde, reci već jednom.

DOMA: Već jednom!? Predugo  čekaš? Dok  sam ja mokrih nogu  gacala po  ličkom snijegu i obilazila polumrtve starce po spaljenim selima, vas dvoje ste se lizali po....erogenim zonama! Dok sam se drmusala i treskala u  terencu...sa  želucem u ustima, po  kamenjarima  punima mina u zadarskom zaleđu... vi ste...što ste vi radili?

ANICA: Nemojte...

( Dok se vodi ovaj razgovor, Oskar „šparta“ kroz prostorije, idući iz sobe u kupaonicu više puta; tu i tamo  žvakne kolač ili nešto drugo  sa stola, otpije nešto pića, te  usput dobaci nešto teksta i odgovori na pitanje).

DOMA:  Ma brak je kavez  u kojem žive zvijer i krotitelj! I čim krotitelj za tren izađe i zaboravi zatvoriti vrata, zvijer zbriše u divljinu!

OSKAR:  Slušaj je: jel' to ona tvrdi da je brak kavez? Ili ja?

ANICA: Ona...

OSKAR: Uostalom, tko je ovdje zvijer? Sama kažeš da si lutala divljinama i klancima, dok smo nas  dvoje pitomo sjedili u toploj sobi...

DOMA: I „sjedeći“ produžavali vrstu, dok sam ja za svoje spašavanje vrste dobila kamen u glavu i motku po leđima ! Drugima pomažem,  a sebe u isto vrijeme uništavam! Da nisam stalno zvrčala po terenu, ovo se ne bi dogodilo... Ma reci mi, Oskare, što će tebi ljubavnica?

OSKAR: To mi je još nedostajalo u imidžu, da  zaokružim svoj identitet.

DOMA: Možeš to malo objasniti?  Što je tebi u ovom braku falilo?

OSKAR: Ono što u njemu nisam imao.

DOMA: Što ti to nisi im… Ma ne prešetavaj se tuda, nego sjedi  i razgovarajmo o svemu kao ljudi!

OSKAR: Rekao sam ti da moram ići.  Sutra ćemo. Neka prenoći.

DOMA:  A ne, ne možeš nikamo ići dok ovo ne raspetljamo!

OSKAR: Moram! Ne mogu ja svoje planove mijenjati, zato što me anketarka došla uhoditi u vlastitoj kući! Ona ima svoje ciljeve, a ja svoje!

DOMA: Ostavit ćeš nas same u ovoj nemogućoj situaciji koju si ti zamrsio?

OSKAR: Same ste zamrsile, jer bi se udavale. Vi  biste  se uvijek udavale!  Po meni je sve išlo glatko,  bez zapetljavanja.

DOMA:  Da, da nije nas, vi se uopće i ne bi ženili...A kamo ti to uopće ideš, kad je tako neodgodivo?

OSKAR: Na razgovornu predstavu.

DOMA:  Misliš: talk shaw?

OSKAR:  Ne mislim na engleskom.

DOMA: A gdje se taj šou odvija?

Oskar: Za okruglim stolom.

DOMA: Vidi kako svaku riječ moraš iz njega izvlačiti kombinirkama! To je da pošiziš! Tko bi sačuvao mirne živce uz ovakvog sugovornika?  Pa reci sve? Gdje ti je taj vražji stol, bio okrugao ili  u obliku  tri šestice?

OSKAR. Kroejšn reidio televižn tok šou, kad baš hoćeš na engleskom.

DOMA: A ne, ti ne možeš sad otići. Ovo je važnije od tvog stola, a i ono što imaš reći povodom  minijaturnog života što  u ovoj djevojci klija, a ti si ga tamo ugurao, važnije je od onoga što imaš reći u kamere o velikom  značenju Klovićevih malih sličica! U skladu sa tvojim stavom da Klović nije manji umjetnik od nekoga tko je slikao velike formate, jer je on radio ovolicke,  pridaj istu važnost i ovome životu u njoj, iako je ovolišni! Jer će za   16  godina biti velik kao ti, dok sličice nisu porasle i pored  svih tvojih  zalaganja!

OSKAR: Što ti je sad Klović kriv, što si se na jadnoga pokojnika navrzla? Nije to uopće tema večeras, nema on nikakve veze,  ja moram ići  radi... Kakvo to nešto u njoj klija?...Ja ne znam!

DOMA: Mala forma!

OSKAR: Nemam pojma!

DOMA:  To ti je i došla reći!  Minijatura, pupoljak!

OSKAR: Rosebud? Majko moja… Znači, ti si odgonetnula  pupoljka iz Građanina Kanea! A o tome je napisano na  tisuće eseja i doktorata...

DOMA: Oskare, ovo je za ozbiljno; i veliki je  problem za  sve nas….

OSKAR: Dobro,  ali ja  ipak moram otići, jer sam obećao ljudima. Pogledaj u novine, u teve  raspored, i vidjet ćeš da ja gostujem.

DOMA : Ne gledam teve raspored, jer nemam kad gledati teve! Sigurno će ih tamo biti pet-šest, zavaljenih u fotelje kao kokoši na jajima, pa mogu trućati i bez tebe, ali ovo dvoje...oni ne mogu bez tebe! Jadni li su, kad nisu našli bolje,  nego su za tebe sudbinu vezali?

OSKAR: Koji dvoje? Misliš na mini androida...Ali u emisiji smo samo dvojica! Ako nema mene, ostat će jedan!

DOMA:  Pa što? Neka voditelj serucka s njim. To se zove dija-logos. Šta mu fali. Još će biti bolji bez tebe. Joj, da to nije ona emisija, gdje voditelj  u   devet   emisija  zapomaže kako smo svi mi na ovom prostoru bez pameti, da nemamo morala, da ne znamo raditi, da smo neobrazovani, da  smo  zaostali, da smo  lopovi , da smo  destruktivci, da  nemamo plana ni perspektive, da ne znamo ništa i nemamo ništa, a u desetoj kukumavči  kako  je preslaba promocija naše zemlje vani i kako treba  puno više zapeti oko promidžbe Hrvatske i njenih vrijednosti ?

OSKAR: Ma  ne,  ova  emisija je na  višoj razini…

DOMA:  Naravno, na višoj, jer ćeš  ti u njoj gostovati…Ali, - ipak nećeš,  nego ćeš  ostati  ovdje,  gdje imamo nižu razinu -koja raste u neslućene širine!

OSKAR:  A kako ćeš me  na to prisiliti?

DOMA: ( Doma raskopčava Oskaru košulju i razvezuje mu kravatu koju je  upravo vezivao.) Isključit ću mega-androida ! Sintetički humanoid više neće moći funkcionirati!

OSKAR: Stani, pa to nije ništa tako dramatično, jedno dijete više na 6 milijardi ljudi, što je to, pa svijet je daleko od prenaseljenosti. Tu Anku možeš shvatiti kao jednu prepreku u životu,- a ti barem znaš što su to prepreke- i nekako je probati odstraniti- ako ti baš smeta.

ANICA: Njoj kažeš da MENE odstrani?

OSKAR: Ne znam,  možeš i ti nju ako hoćeš. Pa kome uspije! Ili se vas dvije lijepo dogovorite, a ja ću se složiti kako god odlučite.

DOMA:  Anice, pod koju dijagnozu bi ovo išlo?

ANICA:  Ovaj...svinjska kuga?

DOMA:  Očito imaš peticu iz psihologije!

OSKAR: Zašto me ne biste zadržale obadvije, kad se tako lijepo slažete? Ima tu raznih rješenja i varijacija. Uzmite tu stvar kao malu igru s demonima različitosti, skrivenima u puti, žudnju za nepoznatim, koja nam je svima poznata. A možda je najbolje da me obje najurite.

DOMA: Da te obje najurimo? I što bi ti onda?

OSKAR: Otvorio votku! Jer šampanjac mrzim! Ja sam muškarac, slobodni strijelac,  nisam riba da se zapetljavam u  mreže! Ako vi ne odete od mene, ja ću od vas!

ANICA: Zašto od mene? Pa ja sam trudna!

OSKAR: Svaki put sam te pitao i svaki put si mi tvrdila da si uzela tabletu! Ja sam ti vjerovao i sad ne možeš ovako nagraditi moje povjerenje!

DOMA:Nagrada je ipak stigla. Dijete više – obitelj  više.

OSKAR: Ja ne želim više nikakvo dijete, što će meni to? A još manje novu obitelj! I stara mi se drži za dva končića. Nisam ja za brak. Ne znaš dok ne probaš, ali brak je težak posao za muškarca! Stalno si na prismotri, pod lupom, pod nadzorom, na mjerenju, vaganju, ocjenjivanju! Prate nas, nadgledaju, uhode, uvijek si nešto kriv, uvijek sve pogrešno radiš!  Supruga i djeca su okovi, utezi što čovjeka drže prizemljenog! Tamo negdje daleko, meni sjaje neka druga svjetla, koja me ustreptalim žmirkanjem dozivaju...

DOMA: Jesu ta svjetla...prema Zaprešiću ili prema Tušiloviću?

OSKAR: Prema Orionu i prema Sirijusu? Pjesnika nitko ne treba kod kuće dočekivati! Ni žena,ni djeca! Samo pas i stara sluškinja sa  Cariba!

DOMA: I  kanarinac sa  Canara?  Ili-kakadu  sa  Knežije? Kako se samo jeftino  izvlači

ANICA: Ne  jeftino, nego besplatno...Pa ti si ovu djevojku upropastio, a  ona ima samo 25 godina!

OSKAR: Može se  obratiti Centru za populacijski pokret da joj pomogne. Oni bi je sigurno objeručke prihvatili, jer je jedan njihov biskup baš u istoj emisiji u kojoj sam i ja bio, izjavio da Hrvatska jurećim vlakom juri na deponij izumrlih naroda. Meni to nije briga, jer se ja brinem o tome da ne izumru spomenici kulture.

DOMA: Ovo je sada tvoj prvi problem  i tvoja briga!  Ti si ovu djevojku upropastio a ne biskup  Rozajić!  Joj, a možda ga je čula i prestala uzimati tablete! Ili kad je čula tebe? Što si ti rekao na tu temu  u emisiji?

OSKAR:  Nismo tada uopće bili u vezi!

ANICA: Ja sam to gledala. Mislim  kako si rekao…da si za  strogo ograničavanje pobačaja.

OSKAR:  Ona je  pratila sve emisije gdje se ja pojavim! Grizla je na mene prije nego  smo se i upoznali!   I  ona je mene upropastila, a ne ja nju, a ja imam  samo 45 godina!

DOMA:  Da te nije silovala,  pa i ti  ostao u drugom stanju!

OSKAR:  Naravno da jest!  Opirao sam joj se mjesecima!  Sačekivala me ! Samo se pojavi odjednom ispred mene, -paf, evo je! (Anici) Misliš da sam vjerovao u slučajnost tih susreta?

DOMA:  Blago tebi,  pečene jarebice ti same  uskaču u otvorena usta!

OSKAR.: Uopće nisam išao  za tim. Pa stalno me proganjaju studentice! I profesorice, knjižničarke, službenice… na svakom koraku!

DOMA:  Rekla sam ti.

ANICA:  Znam ja to.

DOMA:  Najviše po sebi!

OSKAR:  Jedino sam njoj podlegao.

DOMA:  Zašto baš njoj?

OSKAR: Ima duha,  nije neznalica…I bila je najupornija!

DOMA:   Krmačo mala.

OSKAR:  Nemoj je vrijeđati zato što je bila sa mnom.

ANICA:  „Bila“?

DOMA:    Stao si  na njenu stranu? Već dugo nisam srela  kavalira.

OSKAR:  Ja ne izlazim s krmačama.

DOMA. :  Ne izlaziš jer si se zaglavio,  vrlo si duboko „unišao“ i  izgleda  da se i ne možeš izvući.   A možda ti je tako lijepo u procjepu, da  i ne želiš izaći…

OSKAR: Misliš da je lako voziti na dva  kolosijeka,  sa cervikalnim segmentom  reducirane inklinacije?

DOMA: Netko te prisilio da se raspolutiš na dva kolosijeka?

OSKAR: Ja ne mogu živjeti bez uzbuđenja, jer se osjećam ugašeno i ugušeno  kad mi čula spavaju! Pa ja sam koplje! Ime mi je takvo, što mogu! Oskar: koplje božansko! Nema boljeg i točnijeg imena za muškarca!

A vi biste sve htjele Domagoja!

DOMA: Samo što tebi perje iz prezimena tupi oštricu...Otvori ovu teglu! (Daje mu staklenku)

OSKAR: Štoooo? Testiraš me?

ANICA:  Meni se jede, hitno mi treba kiselo!

OSKAR:  Svašta.  Hitno joj treba krastavac.

DOMA:  Vidi tatice!  On ne zna da trudnice vole kisele krastavce, on se tomu čudi, briga  njega za to, a ja sam gutala krastavce devet mjeseci, živeći uz njega!

OSKAR:  Moram pamtiti tvoj jelovnik od prije  20 godina?

(Otvori časkom staklenku i daje je Anici, koja pojede nekoliko krastavaca, ali ni  dalje ne ispušta staklenku, dok do kraja prizora ne pojede sve )

Eto  što radi Perjar s tupom oštricom..  (  Gleda Anicu koja halapljivo jede krastavce i izgleda veoma jadno) Ma što će meni trudnica koja klopa krastavce, meni treba paklenska Lilit, crna kobila kojoj vjetar iz nozdrva suklja, neka plamenka što će me natjerati da gorim, tornado-ludara koja će vrištati i tjerati me da pred njom klečim na koljenima i da hodam bos po žeravici!

ANICA: To bi morala raditi svaki dan?

OSKAR: Treba mi neka tmasta i mračna, nafrakana zloća s bradavicom, s kojom ću se gristi i grebati i za kosu čupati, i koja će pušiti kubanske cigare i lokati tekilu!

DOMA:  Ovaj je bolesnik a ne pjesnik!

ANICA:  Maštarije kao u kakvog rovokopača!

OSKAR: Jeste vi nekad čule za Baudelairea? „Penjem se, dok zmije obuću mi grizu...“

ANICA:  To se, kao, on penje, a mi  smo  zmije  što  mu prošupljuju obuću i ne daju mu popeti se u visove...

DOMA: Pitam se je li to osoba koja zaslužuje da se oko nje otimamo?

OSKAR: Valjam ja! Otvaram krastavce! Pojačavam populaciju da ne izumre! Ja sam  anđeo prosvijetljeni, dotaknut milošću nebeskom,  kršten umom, pio iz vrča spoznaje, pridonosim produhovljenosti svijeta ! Stanujem u ulici Tina Ujevića i moram biti dostojan te adrese...

DOMA: Tako ti o sebi misliš?

OSKAR: Ne, tako ste mi vas dvije govorile...Što jedna, što druga...Kad ste bile malo bolje prema meni raspoložene...

(Zaviruje u anketne listiće)

A koga si ti pitala za dopuštenje da odgovaraš na pitanja o našem intimnom životu?

DOMA: A ne, tu ne treba dopuštenje, odgovarala sam u svoje ime.

OSKAR: O mojim seksualnim sposobnostima i sklonostima? Pa ja uopće ne dopuštam da to ide van! Ma s kojim pravom? Čuješ li, Anka! Odmah sve to poderi u najsitnije komadiće!

ANICA: Pa kako ću,  to sam radila za zaradu,a a i za ispit! Pa ne mogu sad to sve baciti u smeće!

OSKAR: Možeš i moraš! Nećeš? Ako nećeš ti, onda ću ja!

ANICA:  Nemoj, Oskare, molim te! Toliko sam se namučila oko toga!

OSKAR:  Pa Bog s vama, lude glave kupusne! Ja sam javna i ugledna osoba, a vi razvlačite moje genitalije po anketama! Znam  dr.prof. Jasminu Leko- Pekić k' o svoj poderani džep!

DOMA: Da nije i ona doprinijela deranju tvoga džepa !?

OSKAR: Znao sam da ćeš me na ovo naguziti!

DOMA:  Kad si mi se tako lijepo namjestio...

ANICA:  Ali ona neće imati pojma čiji su listići!

OSKAR: I neće, jer ih nikad neće niti vidjeti! ( Drži listove u rukama i mlatara njima) Hoćeš ili ne? Nećeš? Dobro! Ne moraš! (Cijepa papire) Evo! Eto vam vaše glupanderske ankete!

DOMA: Vidi kako silnik udara na sve strane i svim sredstvima...Dobar čovjek se brani kad je kriv, a loš uzvraća napadom i kad je najkrivlji ! Jadna djevojka!

(Anica skuplja komadiće papira i šmrcka).

OSKAR: Ma što „dobar“, ma što „loš“!? Pa vi ste ovdje negativke! S kojim pravom vi mene secirate k'o štakora? Vi ćete mene olajavati po novinama da mi se osvetite ? Preslabe ste vi i preplitke , da Oskara Perjara, sablju Džingiskanovu, namagarčite! Što sad cmoljite? Anketarke, rodilje,bolničarke, dojilje, spremačice, pipničarke, sudoperke, pedikerke, čistačice, frizerke, uslužni prosjeku ljudski! Još bih se trebao osjećati krivim što sam se malo opuštao u slobodno vrijeme!? Ma, tek sam počeo!

DOMA: Znači,- nastavljaš u istom pravcu?

OSKAR: Ne znam ni sam što nastavljam a što prekidam, samo znam da me je sređen život oduvijek mrcvario! Najluđe živjeti- to je najbolje! Kaže u jednom filmu neki Amer: „Bez obzira kako čovjek ispravno živio, rezultat je uvijek poražavajući, i to mi daje snagu da činim ludosti!“ Ova misao je genijalna,  fascinirala me je! A ja živim k'o uštogljeni jazavac! Ma osvojit ću ja svoju slobodu, i to je sva borba na ovome svijetu, koja ima nekoga smisla! Izboriti se za sebe! Evo mene gdje stižem na barikade, razmaknite se pijunčići, estrogenski robotići!  Zig hail, big smail, viva la revolusia, no pasaran!

DOMA: Ideš na barikade? Da nisi malo okasnio? Pa ti si, čovječe, stajaća voda, sjedač oko okruglog stola sa spondilozom, zaspiš gdje god sjedneš, pišeš pjesme o akumulatorima punjenim na Mliječnoj stazi i gledaš vaterpolo, što mi je najblesavije od svega, jer si u stanju dva sata buljiti u kvrgave  muške glave u gumenim kapama, kako se vrte u vodi! Svima jeftino prodaješ  finoću i  etiku, a još jeftinije se hoćeš izvući iz očinske obveze! Pa ti nemaš pojma kakav si!

OSKAR: Nemam! Hajde,  nauči me o meni!

DOMA:  Najgora vrsta, Škorpion, onaj koji će i atomsku bombu nadživjeti! Sve nas svojom žaokom bodeš i otrovom truješ!

OSKAR:Imam živi dokaz da je ta žaoka životvorna. Ma znaš, moja gospođo, ima jedna dijagnoza, veoma česta, čiji pacijenti danas tvrde ovo, a sutra sasvim suprotno! Ma šta danas-sutra! Mijenjaju stav za pet minuta, izvrćući ga naglavce! Znaš ti tu svoju dijagnozu, jel'da?

DOMA: A ne, doći ću k tebi na pregled,  kad se ne budeš žurio! I ti ćeš se u tome dobro snaći, jer je  tih šiz-dijagnoza bilo podosta  među tvojim precima, imaš dobar uvid,  a možda i gene...

OSKAR: Nizak udarac.

DOMA: U tvoje najvažnije područje! A  za tvoju dijagnozu bi trebao čitav jedan konzilij psihijatara! Ali tko bi tebe izliječio od tvojih škorpiona...

OSKAR: Možda vas dvije? „Dva su anđela Enohu u kuću došla, da ga prosvijetle!“ Kravice moje, ala biste vi mene rado premijesile i udesile po vašoj mjeri! Sve žene, koje sam ikada sreo, pokušale su me preurediti, ali me nikad ni jedna nije pomakla ni za milimetar!

ANICA: Sad mi je jasno, zašto je moja mama, kad su joj rekli da je rodila žensko dijete, zaplakala i rekla: „Jadna, jadna moja sirota  curica...“

OSKAR: Postporođajna depresija. Urekla  te!

ANICA: Hoćeš i ti ureći svoje?  Polaroidni androgin ili što si već rekao?

OSKAR.: Ništa od toga,  ali od malo šale nikome nisu izrasli rogovi.

DOMA: Jadnica si, najviše zato  što si uz njega vezala svoju sudbinu- zadržala to dijete ili ne...Ali- ako ga se lišiš,- možda više nikad ništa drugo  nećeš imati, mogla bi se gorko kajati...Ono ti je dano,  možda u pogrešnom trenutku, možda ti ga je krivi donositelj uručio, ali ono je dar...Nemaš ničega drugoga, trebala bi barem to, jedino što imaš, zadržati...

OSKAR. A što imaš ti, koja si svoje zadržala?  Možda ti dijete u sobi drži krapinskog pračovjeka ili udava, a mi nemamo pojma!

DOMA:  A ne, on drži kakadua, a udava držim ja u svojoj sobi!

OSKAR: Udav te davi, a nesretna si što idem od kuće!

DOMA: Nisam nesretna  što ideš, nego zato što ne želiš razmrsiti ovaj čvor!

OSKAR: ( Vezuje kravatu) Trenutno imam vremena samo za ovaj čvor..

DOMA:  Vidi ga kako se samo licka i udešava!

OSKAR:  Pa neću valjda pred milijun ljudi izgledati kao zaprašivač vinograda!

DOMA:  Pazi, on očekuje  milijun gledalaca!  A kad sam se ja, nekad davno, udešavala, svima me tračao: „ Ona ustaje u zoru da se napirlita i  stuče na to dva sata!“ A sada, kada to više ne činim, govori da sam  zapuštena i neugledna kao Mao Ce Tungova tajnica! Kaže da sam Pepeljuga, ali da me princ nikad ne bi potražio, jer nosim  bakandže broj 42! A cipele su mi tolike, jer su mi noge stalno natečene!  A  šminkati se ne stižem  jer ima previše ljudi kojima treba moja pomoć...

OSKAR: To valjda i radiš zato da  bi  mogla meni na  svakom koraku trljati nos svojom plemenitom misijom. Kao da si jedina na svijetu koja radi u humanitarnoj udruzi.

DOMA: Zar mi sad i to osporavaš i ironiziraš?

OSKAR: Ne bih smio, tko zna, možda ćeš baš ti spasiti svijet od svakoga zla.

DOMA:  Svjesna sam svojih ograničenja, ali ja, vidiš, zaista ponekad uspijem spasiti poneko dijete ili staricu! I to mojemu životu daje smisao o kakvome ti možeš samo sanjati, i to mi je od svega najvažnije, pa i od tebe i tvojih nastupa pred šest milijardi gledača hrvatske televizije! Ma znaš što...Znaš što, Anice? Možda je sve ovo što se događa...za mene čak i blagoslov! Izgleda da je ovo neki prst sudbine, neki putokaz  koji me želi usmjeriti...Evo, gledaj: ako od mene ovisi, ja ti  ovog  jatagan efendiju- prepuštam! Ako  i poslije svega što si o njemu čula i saznala, još uvijek želiš toga lika,- ma izvoli ga!

ANICA: Nisam ja ništa novo o njemu saznala! Pa mi smo proveli u razgovorima na stotine sati! Sad je ovakav, jer je u neobranom grožđu i jer nas hoće impresionirati kad smo ovako, nas dvije na okupu, i meljemo ga kao kukuruz , a on, je, zapravo,zaplašen kao grlica! Ali ja nemam šanse pred vama! Treba se boriti samo s onim od koga si bolji, pa je ovo za mene izgubljen slučaj!

DOMA: Možeš pobijediti i ako si gori, to je stvar sreće, - ako je neka sreća dobiti njega! A ti i nisi gora, krasna si djevojka, i uopće se ne čudim što se on u tebe zaljubio!

ANICA: Ni ja se ne čudim što se oženio vama, jer ste vi...jedna tako divna i fina žena! Mislila sam da ćete se puno više ljutiti kad saznate sve ovo, da ćete bjesniti, svašta sam očekivala...Neku tešku dramu, prijetnje, suze, bacanje stvari po kući...

DOMA: Tanjure o zid i pepeljaru u glavu? A ipak si tako hrabro došla vučici u brlog!...

ANICA: Ni sama ne vjerujem da sam se odvažila na to! Ali nisam  više imala izlaza...Ali, sada vidim kakvi su meni izgledi pored vas- nikakvi, gdje sam ja od vas!

DOMA: Ali kažem ti. Ne moraš se  za njega uopće boriti! Ja ti ga predajem bez ispaljenog metka! Što bih ja tako grčevito čuvala svoj brak, barem je posao sluškinje lako naći!  Oslobađam vam teren , puštam vas na slobodu! Idite, letite!

OSKAR: Kako to, samo tako, -tako lako? Misliš ozbiljno?

DOMA: Lak muškarac- lake odluke. Pa ovo je za mene blagoslov, nagrada za dobra djela...

ANICA: Ma on vas voli, kad bi i bio sa mnom,uvijek bi o vama mislio i govorio, dolazio bi ovamo i htio s vama spavati...Kako bih ja to podnosila? U kakvom bih nemiru živjela? Pa poludjela bih!

DOMA: O čemu govoriš i po čemu sudiš?

ANICA: Po svemu što sam čula i vidjela! Meni si rekao da se od nje rastavljaš, ali –njoj to nisi rekao!  Jučer si mi rekao da si predao na sud molbu za razvod, a sinoć si  s njom spavao!

OSKAR: Sinoć? Ja? S njom? Ne znam baš…kako sam to mogao izvesti…

ANICA:  Tako ste mi vi rekli, gospođo!

DOMA:  Aaaa. To. Samo što sam ja sinoć  spavala u  Karlovcu.

OSKAR:  A ja u Trakošćanu.

ANICA:  Znači, uopće niste bili zajedno?

DOMA:  A ne, ni u  duhu! Ja sam u Karlovcu  imala savjetovanje o pomoći staračkim domaćinstvima,..A on.. nekakav skup u Trakošćanu..o obnovi nekakvih prošupljenih muzeja….

OSKAR:  Vidi tog podcjenjivanja! „ Nekakvi prošupljeni muzeji!“ „Nekakav skup!“! Riječ je bila o obnovi starih dvoraca! A to njeno je bilo, naravno,- Sveti Koncil, kao i sve u čemu ona sudjeluje!

DOMA: Vidiš, on po dvorcima, a ja- po ruševinama!

OSKAR: Pa i ti dvorci su ruševine!

ANICA: Ovo je sve sasvim suprotno od onoga što ste mi govorili za anketu…. (Skoči na Domu i zagrli je) Pa ovo je čista fantazija! S nekim drugim ste  vodili ljubav! Vi ste moja  heroina! Sami anđeli su vas bacili u zagrljaj drugome! Volim vas!(Poljubi je) Ne mogu vjerovati! Nikad mi se još u životu stvari ovako nisu namjestile! A u biti...da ja nisam skupila to malo hrabrosti što imam i došla vas anketirati, niti bih ja, niti bi on saznao za ovo, i on bi ostao s vama, i sve bi ostalo kako je bilo, a moje maleno bi to možda platilo životom!

OSKAR: Čekaj, stani, što si se zahuktala k'o   tsunami! S kim si ti to bila?

DOMA: Pa eto, sa svojim novim dečkom.

OSKAR: Ma ti se šališ.

DOMA:  Pa dobro, šalim se.

OSKAR: Tko je taj?

DOMA:  Netko!

OSKAR: Tko- netko?

DOMA:  Moj dečko- moja stvar. Tvoja cura- tvoja stvar. Eto ti ga, uzmi si ga!  Ptičica,  zdaj ga  pa imaš! Izborila si se za njega, prilično srčano, priznajem ti! Evo i tebi nju! Moj blagoslov!  Imali puno dječice!

OSKAR : Za Boga miloga i Duha svetoga! Moja žena ima drugoga??? Moja žena?

DOMA: Ti si prvi prekršio bračni zavjet! Moja veza traje samo dva mjeseca!

OSKAR.: Veza? Ti si u vezi? Tebe netko drugi već dva mjeseca...

DOMA: Odbacivao si me, imala sam na to moralno pravo. Ja ti se približim, a ti kažeš: nisam ja seks mašina. Jasno, jer si sat vremena prije toga bio s njom! I što je onda meni činiti ? I  nadalje te moljakati, ili zagrliti onoga koji mene moljaka?

OSKAR:  Za Gospu Bistričku...

DOMA: Znaš, Anice, ti možeš biti sasvim zadovoljna...Bio ti je jako vjeran! Sva sreća što sam se  i ja „opustila“, jer bi mi inače ovo otkriće danas- bilo čisti užas. Ovako,- podnijelo se! Kao da sam sve to slutila...Kako se sve lijepo namjestilo! Ovako je sve lako rješivo i oprostivo! Srećom je moj dragi  odavno rastavljen, pa ne moram prolaziti kroz sve one muke koje si ti preživjela! Sad smo jednaki, Oskare, pa se možemo rastati mirno i prijateljski!Čak se možemo nastaviti i voljeti, na taj hladnjikavi i bestjelesni način, kao što  se to već ustalilo među nama zadnjih godina…To Anki neće nimalo smetati! Pa vidiš, dobro smo i prošli! Da,Anice, bez drame, ovo je gotovo lirska komedija! Dramski akcenti su nas mimoišli, što je velika sreća, jer danas u kazalištu vlada urlajuća estetika humanoida umotanih u crne krpe i vreće,koji skaču oko crnih zastora,ispred crnih kulisa,prezirući srce-drapajuće, ali ljubeći uši-drapajuće komade, što je isto velika sreća, jer se s puknutim bubnjićima može preživjeti,a sa puknutim srcem ne može!

ANICA:  Što mi to odmah niste rekli, nego: „Moj brak je uzorit..“ Što sam ja ovdje proživljavala, a vi ste sve vrijeme znali da imate drugog i da vam do Oskara  nije više stalo!

DOMA: Pa nisam se tek tako mogla odlučiti iskoračiti iz ove drmusave kočije zvane „naš brak“.Ali, sada sam  donijela odluku, to se mora razriješiti i tebi treba pomoći, jer mi  ne  dopušta   savjest da zadržim za sebe obojicu, a tebe prepustim  toj tvojoj  sudbini, koja ti stvarno  nije sklona...Ipak sam ja „profesionalno deformirana „.

ANICA: Ma drugi su deformirani, a vi ste- reformirani! Ali što ako se ta vaša nova veza...ne održi? Ako se možda poželite vratiti Oskaru? Pa svi su konci sada u vašim rukama!

DOMA: Ne, mi više ne možemo ni na koji način biti zajedno,nakon otkrića da oboje  imamo...“alternativnu  medicinu“… Ne moraš se bojati moga povratka, potpisat ću razvod, evo, odmah, sad!

OSKAR: Prebi ti to preko koljena, k'o ljuta baba štap!

DOMA: Najbolje tako, da djevojka smiri sebe i svoje živce, a ja nemam više šta mislit', sve je otvoreno i jasno  kao razrezana tikva.

OSKAR: A ja, blesan, nikad ništa nisam posumnjao! Danima i noćima te nije bilo, a ja i ne sanjam...Na kraj pameti mi nije palo...Tko zna koliko puta i s kim si sve bila...Sa svim onim Europljanima...Te UNPROFOR, te SFOR, te UNHCR,  te KFOR  te Bifor, Trifor,  Prufor, Grafor...Što li si tek po Bosni radila, gdje te ljudi ne poznaju...

DOMA: Uuuu...Orgije s  Bobijem  i Rudijem, samo su mačji kašalj prema onima s  Mujom i Hasom...Snijeg nas zameo, a dert  nas zaveo...Ne možeš ni zamisliti te romantike među ruševinama kroz koje svira vjetar u bludnom tonu sevdalinki...

OSKAR: Ma reci ti meni: tko je taj tip koji meni otima ženu?

DOMA:  Uviđavan, obziran, obrazovan,  demokrat koji zna razgovarati i zna slušati drugoga...Uostalom,- humanitarac.

OSKAR:  Sad ispada da su humanitarci jedini  ljudi koji nešto vrijede?

DOMA: Stvar ukusa. Za nehumane - gadovi  su  dostojniji  obožavanja.

OSKAR: A dosta više te tvoje igre riječima. Drsko je, bezočno pa i  glupo, ako misliš da je tvoj rad humaniji jer  pomažeš živoj materiji ljudskoj, pa kulturna i povijesna baština jednog naroda, vrijedi koliko i taj narod, ako ne i više!

DOMA: Pa da, kao što  i  Chagallova slika na kojoj je nacrtana  riba, vrijedi više od  ribe na gradele..

OSKAR: Ma reci ti meni: koji je to čovjek, imenom i prezimenom! Znam sve te tipove!

DOMA: A ne, ne znaš. I saznat ćeš kad sazriju uvjeti za to.

ANICA: Kad dobijete pozivnicu za vjenčanje.

OSKAR: Čuj, mala, idi ti sad kući, ja moram sa svojom ženom neke stvari raspraviti nasamo.

ANICA:  Baš sam i mislila poći...Cijelo popodne sam izgubila, a ništa od ankete...

OSKAR: Ja ću ti to nadoknaditi. Idi, sutra ću doći do tebe, da i mi raščistimo svoje zavrzlame.

ANICA:  Malo prije si rekao: večeras ću doći...

(Skuplja papiriće  od ankete).

OSKAR: Ma što sam rekao..Ne znam… Meni to stvarno ne ide u glavu...moja Ivana s drugim u krevetu???Ja to uopće ne mogu zamisliti!  Zašto si to učinila? Ma ne. Objasni, -kako i zašto- si mi to slagala? Hajde, reci istinu da više ne gubimo vrijeme!

DOMA: Već sam ti rekla  istinu.

OSKAR: Ma to je sasvim nemoguće! Moja žena švrlja!? Ma ne ona! Ne može to nikako biti istina! Zar bi ti...zbog tog svog malo jačeg libida...ili...nedostatka oca u osjetljivim godinama- sve ovo naše upropastila?

DOMA: A ne, ti si sve upropastio! Ja sam živjela u pustoši i praznini, jer si mi ti ljubav ubio! Žena ništa drugo i ne čini cijeloga života, nego traži koga će voljeti i daje svoju ljubav onome, tko je  želi primiti! I dok nema takvoga,- taj je višak žulja i svrbi, sve dok ga nekamo ne usmjeri...

ANICA: Jesu li se osušile one moje čarapice? ( Izuva se)

DOMA: Što to radiš? Zašto se izuvaš?

ANICA: Vraćam vam vaše čarape, dajte mi moje!

DOMA:  Ma nosi kući te čarape, jado, one tvoje samo što se ne raspadnu! Ovo su ionako njegove! Toliko ti može pokloniti!

OSKAR: Poklonio sam ja njoj svašta!...Ponešto...Tu i tamo...Ne znam…

DOMA : Eto, i ti si human. Uopće su muškarci takvi...Zato zatvori zjape prazni, a policija se ubija od dosade.

OSKAR: Hajde ti već jednom, Ana, idi, što već nisi otišla? Čuješ li? Želim ostati nasamo sa svojom ženom, zaboga!

DOMA: Don't ! Opet nasilno!. Uvijek nasilno! Što da ide, pa ona je dio familije! Tko zna, Anice, ako ga ne uzmeš, hoćeš li naći boljeg!

ANICA: Kako da ga uzmem kad je očito da želi vas.

DOMA:  A ne, to je samo povrijeđen ponos, bijesan je  što je poražen pred tobom. Nije on čovjek koji dopušta da bude ostavljen i pobijeđen. Ali želi tebe.

OSKAR: Idite s vragom, ne želim ni jednu ! Ma ne znam što ja uopće ovdje gubim vrijeme, umjesto da idem za svojim poslom!

(Naglo izjuri iz sobe).

ANICA: Možda je on loš muž samo u kombinaciji s vama...Prema meni je bio dobar, jedino je u zadnje vrijeme dolazilo do napetosti, jer sam ga sve češće pritiskala za tu rastavu...Možda ga vi  na neki način izazivate svojom prirodom, tako neskladnom  njegovoj,- koja  podražuje ono  loše u njemu, a što  inače ne bi izašlo van u vezi s drugom i drugačijom osobom...Kao  kemijske reakcije : imaš neku tvar, kapneš na nju neku drugu- i ništa. Kapneš nešto treće i- zapali se. Kapneš nešto četvrto- i promijeni boju. Kapneš peto i zamrzne se...Kapneš  šesto...

DOMA: Pa dobro, ne moraš više kapati, možda je on stvarno potencijalno izvrstan muž...To ćeš se vjerojatno imati prilike uvjeriti...Ako ti je tako dosudila...dobra ili zla vila? Ti si, Ana,  sposobna djevojka i imaš veliki potencijal. Zato si sebi i uzela doktora profesora,  luzerica  bi se zadovoljila s nekim  bezveznim mulcem  sa  razvezanim  najkicama.  Shvatila si ti da se više i ne trebaš pokušavati uklopiti u prosjek,  jer  ti je Bog dao izuzetnost. Rođena si da se ističeš, a ne da se stapaš s drugima. Učinila si pogrešku jedino što si zatrudnjela u krivo vrijeme, i to bi ti moglo sve upropastiti, ali ako Oskar preuzme pedeset posto brige za tu stvar, tebi ostaje pedeset…ili -barem trideset posto izgleda da sebe ostvariš, a to je već nešto…

ANICA: Hvala vam. Zaista vam neizmjerno hvala za ovo što ste  sad rekli. Ovo je najvažniji, najmudriji i najdragocjeniji savjet koji sam čula u životu! I nikad me nitko nije tako točno , a bogami- ni tako povoljno ocijenio!  Vi ste moja dobra vila!

( Oskar  upadne u prostoriju, zgrabi Domu i odvuče je u suprotni kut.)

OSKAR: Ja sam siguran da ti od mene ne možeš otići. Ti si moja žena! I pored svega...ti si  ipak  ono najbolje što imam i što sam ikada stekao! Ja bez tebe ne bih mogao.

DOMA:  Bez mene ne bi  mogao, Oskare?

OSKAR: Ti si uvijek bila moja dobra, fina ženica miljenica, moja Loptica Hopsica! Ne dam ja tebe nikakvom demokratu! Da odeš, ne bi me više imao tko nasmijati...

DOMA: Vidi kako od Don  Juana postade Don Desperados! Ne, neću ja otići!

OSKAR: Nećeš?

DOMA: Ti ćeš! Ja ostajem ovdje, tu je naše dijete,a ti imaš stan svoje mame.

OSKAR: Onu krletku za ptice?

DOMA: Za zaljubljene ptice. Kućica u cvijeću.  Doktor  lijepih umjetnosti  živjet će   usred  plavih zumbula i crvenih makova u  pastelnom akriliku …

OSKAR : Rugaš se slikama moje mame! I to nije „kućica“, nego stančić!

DOMA:  Nikad se ja ničemu ne rugam! Pa bit će ti ljepše  usred toga cvijeća, nego  ovdje, među  kvadraturama kruga , koje ti  poklanjaju velikani suvremene  hrvatske likovne scene!  A stančić, ako je bio dobar za ljubavno,  bit će dobar i za bračno gnijezdo. Uvijek se žališ da je ovaj stan premračan,- onaj je barem  pun  svjetlosti…

OSKAR:  A što ću s mamom ?...Ma reci ti meni istinu: zar stvarno postoji nekakav takav tip… pun vrlina, koje su sasvim netipične  za ove krajeve?

DOMA: Što da ne? Ako postojim ja, tako puna vrlina, što ne bi postojao i jedan …moj muški preslik?

OSKAR: Muškarci nisu preslike žena! Njihov princip je sasvim drugačiji! Što bi ti htjela? Da smo mi neke vaše dlakave kopije?

DOMA: Misliš da me baš dlakavost najviše impresionira kod vas?

OSKAR:  Tvrdiš  li ti da  je on bolji od mene?

DOMA:  Gledaj: nisam ja našla ni boljeg, ni mlađeg, ni zgodnijeg, ni zdravijeg ; ja sam našla- izlaz.

OSKAR:  Zar ti je bilo tako teško, da si morala tražiti izlaz?

DOMA:  To sad čuješ prvi put?

OSKAR: Ne znam, nisam uopće bio toga svjestan.

DOMA:  To i jest ono najgore.

OSKAR: Izlaz? Dobro. Onda: izlaz. To je najbolje. Ma najbolje. Još bih i zakasnio. I to urednici Vidi Nikolić, koja me toliko cijeni i vjeruje mi. Zbogom.

ANICA:  A ja?

OSKAR:  Ti? Ne znam! Pa i ti nađi...neki ...izlaz!

DOMA:   Hej čovječe! Jesi  ti pri punoj svijesti?

(Oskar  dođe do vrata,  otvori ih, a onda se vrati i baci se u  naslonjač,  te počne razvezivati kravatu.) U klinac i televizija i grofovski dvorci...Ovdje je nastao  toliki nered, da moram...Ne znam što!? Kog' vraga ja sad moram?

ANICA: Koga pitaš?

DOMA: Znaš, Anice, baš me zanima do kakvog će zaključka profesorica  Jasmina Leko Pekić  doći- o ljubavnom životu Hrvatica!

ANICA: Da svakako moramo preimenovati naslov projekta. I proširiti mu sadržaj…I predmet istraživanja…i subjekt…

OSKAR: Profesorice, urednice, studentice, humanitarke, anketarke, građanke, seljanke...Ma pun mi vas je...kufer!

( On  je razvezao kravatu i vuče je prema gore, kao da se vješa.

Anica naglo uzme svoju torbu, jaknu i fasciklu i krene prema izlazu.)

ANICA: Ma odoh ja, zbogom svima.

(Doma pođe za njom, uzme je za ruku i vrati nazad.)

DOMA: A ne, ne ideš sad nikamo! Neću te po cesti loviti!  Svi smo zabrljali.   Sad je vrijeme za preokret,  i bit ćemo zajedno svi koji smo umiješani, dok  ne shvatimo- za  kakav. Hoćeš neko piće, Oskare? ( Anici) Sjedi tu,  mala.(Anica sjeda).

ANICA:  Vi ipak  jeste Domina, znate.

DOMA:  Kako bih inače stekla  sado-mazo muža ? Ali i nasljednica me je dostojna.


KRAJ