Drame
Brundeša
Djeca iz grada dolaze na praznike baki na selo te se povezuju sa seoskom djecom. U šumi pronalaze izgubljeno mladunče medvjeda, uzimaju ga k sebi te nakon niza peripetija uspijevaju potaknuti osnivanje utočišta za medvjediće. Dramski tekst je inspiriran stvarnim utočištem za medvjede u selu Kuterevu te ima snažnu ekološku dimenziju.
Godina proizvodnje: 2021
Broj muških likova: 5
Broj ženskih likova: 5
Broj likova neodređenog spola:
Autorska prava: sva prava pridržana
OSOBE: MARKO, 13 godina
ELA, 9 godina
FILIP, 13 godina
LUKA, 12 godina
MARIJA, 12 godina
BAKA
MAMA
TIP
GOSPODIN KLARIĆ
GOSPOĐA BOŽIĆ
NAPOMENA: Ovaj dramski tekst inspiriran je stvarnim medvjedićem Brundešom koji je bio pronađen i udomljen u Utočištu za male medvjede u selu Kuterevu u Lici.
- SCENA
(Marko igra igrice na kompjutoru, a Ela na mobitelu)
MAMA: (naglo uđe u sobu) Idemo, društvo drago, dižite se i na ručak – po peti put! Koliko puta ću ja još morati dolaziti? (čeka, nema odaziva) Da dođem s dizalicom?
MARKO: Aaaa?...
MAMA: Tko ne dođe za stol, nema ručka! Ela, što ti radiš?
ELA: Evo, idem mama! Samo da završim igricu...
MAMA: E, baš me zanima što ćete bez igrica kod bake. Samo da znate, kod nje nema posluge kao ovdje.
MARKO: Koje bake?!
MAMA: Ooo, uključili smo se u stvarnost! Kod vaše bake u Lici. Idete idući tjedan.
MARKO: Neću kod bake! Ništa nam nisi rekla! Zašto idemo na selo? Ne ide mi se! Dosadno mi je tamo!
MAMA: A ovdje ti kao nije dosadno.
ELA: Maaama, a je l' bi ja mogla ostati s tobom?
MAMA: Imat ćemo radove u stanu, najmanje mjesec dana. Ovdje ne možete biti. Kad vam se tata vrati s ljetovanja, možete otići kod njega.
MARKO: Mjesec dana! Shit!
ELA: Ijoooj! To je previše!
MAMA: Ja sam svako ljeto odlazila svojoj baki. Nema ljepših praznika od onih na selu.
MARKO: Idem samo ako tamo ima wi-fi.
MAMA: Ma nemoj! I što bi još? Što će baki wi-fi? Preživjet ćete. Ponesite šah, čovječe ne ljuti se, igrajte se s mačićima - to je odlično za opuštanje pubertetskih živaca.
MARKO: Prejadna zabava! Crknut ću!
ELA: Rekla si da se baka diže u pet i ide spavati u osam sati.
MAMA: Ustaje i liježe sa suncem. To je zdravo. A ne kao vi – spavate do podneva, a budni ste do jedan u noći. Barem će vas dovesti u red.
ELA: Je l' ima baka National Geographic?
MAMA: Ima samo prva tri programa HTV-a. Imat ćeš tamo National Geographic uživo.
MARKO: A daj, mama, pa što ću tamo?! Svi su mi dečki ovdje i ekipa za nogomet!
MAMA: Marko, nema ti se smisla prepirati se sa mnom. Već je sve dogovoreno. Baka vas očekuje.
MARKO: Šugavi praznici! Jedva čekam školu!
2. SCENA
(kod bake na selu)
BAKA: O, vidi piliće moje, kako su mi porasli! Dugo, dugo se nismo vidjeli... Rijetko dolazite, baka vas se zaželjela.
MARKO: Ja nisam – pilić, ja sam Marko.
MAMA: Marko!
BAKA: E baš si pjetlić, imam ti ja jednoga takvoga, upoznat ćeš ga. Još mu ni krijesta nije dokraja izrasla, a već kljuca li ga kljuca, kokoši i starog pijetla.
MARKO: Baš me briga za kokoši i pijetla.
MAMA: (baki) Pubertet. Ali, bako, ništa se vi ne sekirajte. Ne dajte se zezati. Budite strogi s njima.
ELA: Baka, koje programe hvataš?
BAKA: Ne radi mi televizor.
ELA: Ajoooj! Pa kako živiš bez TV-a?
BAKA: Odem kod susjeda. Lijepo će vama ovdje biti, djeco. Imam kokoši, ovce, mačku i male mačiće. Hranit ćemo ih. Ići ćemo u šumu. Ima ovdje i djece za igru. (Filip, Marija i Luka vire baki u dvorište) Ej, djeco, dođite ovamo! (djeca dođu) Ovo su vam Marko i Ela, moji unuci. A ovo su Filip, Marija i Luka. Oni mi pomažu, to su moje desne ruke. Kad idete u gljive?
FILIP: Sutra.
BAKA: Ajde povedite Elu i Marka.
FILIP: Može.
MAMA: Super! Bako, ja sad idem. Nemojte im ugađati. Neka budu s djecom, ne dajte im da
bulje stalno u mobitele. Sve neka jedu. (djeci) Slušajte baku i budite pristojni.
BAKA: Je l' se djeci javlja moj sin?
MAMA: Ne javlja se. Na moru je.
BAKA: Ah...
MAMA: Puse! (ljubi Elu, Marko se izmiče)
ELA: Mama, brzo dođi po nas!
MAMA: Čim radovi budu gotovi. Uživajte! Kako je samo lijepa priroda, svjež zrak! Da je bar
meni! Ja moram u prašinu. Bok, baka! Bok, djeco! (odlazi, maše)
DJECA: (uglas) Boook!
3. SCENA
(u šumi, beru gljive)
ELA: A je l' ovdje ima zmija? Ja se jako bojim...
MARIJA: Nema, ne boj se.
FILIP: (Eli i Marku) Vidite, ovo vam je najotrovnija gljiva u šumi. Zelena pupavka. Ha, tko bi rekao?
ELA: Izgleda lijepo...
FILIP: A slična je jednoj jestivoj gljivi, pa se mnogi zabune i otruju.
ELA: I što se onda dogodi, kad je pojedu?
LUKA: Oči im postanu krvave, izrastu im zubi očnjaci, počnu piti ljudsku krv...
ELA: Joooj! Ja neću jesti gljive!
MARKO: Daj, sister, smještaju ti. Nemoj se ponašat k'o glupa plavuša.
FILIP: Mi ćemo brati samo vrganje. Vidiš, ove. S njima se ne možeš zabuniti.
MARIJA: Jako su ukusni s jajima. Mi ih često jedemo.
ELA: Ne znam... ja ne bi...
LUKA: Ovo je zečja trava. (jede ju) Mmmm! (Eli) Probaj!
ELA: Nadam se da me nećeš otrovati.
LUKA: To ti je čarobna trava. Nakon nekog vremena postaneš nevidljiva.
ELA: Baš dobro! (jede) Kiselkasta je. Nije loša. (daje Marku) Probaj i ti.
MARKO: Ne zanima me. Dosadno mi je. (Filipu) 'Oćemo još dugo ovako lutat?
FILIP: Uopće ne lutamo.
MARIJA: Beremo gljive za večeru. Evo i šumskih jagoda! Što su slatke!
MARKO: (zvoni mu mobitel) Eeee, boook! Kak' si?... Ja?... U šumi sam... dobro si čuo u šumi, kod bake... slab je signal, slabo te čujem... beremo gljive i nekakve trave... ovdje je k'o u Witcheru, samo čekam zvijeri i čudovišta… ma ne vraćam se tako skoro, nažalost... kad je tekma?... Ajd' pobijedite!... Sorry, ne mogu se vratit odavde... čujemo se, bok, bok!
FILIP: Da vidimo, tko će se popeti na ovo drvo!
MARKO: Kakve glupe igre! Još da se sav polomim!
LUKA: Ha, ha, ha! Na ovom malom drvetu? Možeš polomit samo mobitel.
ELA: (Marku) Mama ti ne bi dala da se penješ.
MARKO: Nisam lud!
MARIJA: A ima i malo predebelu guzicu da je digne na drvo.
ELA: Bezobraznice jedna!
MARKO: Stay calm, sister! Oni su ti vidjeli ovakav iPhone samo na reklami.
FILIP: A vas dvoje niste vidjeli ni gljive, ni šumu, ni životinje! Samo se pravite važni. Ostavit ćemo vas same usred šume pa nek' vas mobiteli spase.
ELA: Nismo se mi pravili važni, nego vi!
MARKO: O.K. Nećemo se više praviti važni, a vi nas otfurajte van iz ove šumetine. Ne radi mi GPS.
FILIP: Dogovoreno. (začuje se glasanje neke životinje)
ELA: Što je to?
FILIP: Pssst!... (šapće) Dođite ovamo! Sakrijmo se, svi! Tišina!
ELA: Mene je strah!... Je l' još daleko do kuće?
MARIJA: Pssst!...
FILIP: Šutite i čekajte ovdje! Idem sam pogledati!
MARIJA: (Filipu) Ne idi! Bolje da pričekamo svi skupa u zaklonu! Otići će oni!
FILIP: Ne brini. Sakrit ću se. (Filip ode u izvide)
MARKO: Tko to – oni?
MARIJA: Medvjedi.
MARKO: Pravi medvjedi?! Isuse! Što ja ovdje radim?!
ELA: (počne plakati) Hoću doma!
LUKA: Neće nam ništa biti. Samo se pritajimo i pričekajmo da prođu.
ELA: Marko, zvat ću mamu da dođe po nas!
MARIJA: Budite mirni! Daleko je mama. Šutite, ukipite se i proći će pokraj nas. Nije nam prvi put. Medvjedi ovdje normalno žive. Ljudi ih ponekad susretnu. Nikom se ništa nije dogodilo. Samo ih ne treba izazivati ni privlačiti pažnju.
FILIP: (vraća se) Sve je u redu. Nema medvjedice, provjerio sam. Dođite sa mnom da nešto vidite.
ELA: Vodi nas doma!
FILIP: Nema opasnosti, Ela! Dođi! Vidjet ćeš nešto što nećeš nikada u životu. Evo, pogledajte! Tamo, na onom drvetu.
MARKO: Je l' sigurno?
FILIP: Nema problema. Dođite svi! (prilaze drvetu s kojega dopire glasanje) Pogledajte gore mladunče medvjeda.
MARIJA: Ajme, kako je malen!
ELA: Je l' to praaavi medo?!
FILIP: Pravi, pravi. Ovaj se nedavno rodio. Izgubio je mamu, odlutao ili je možda
medvjedica ubijena ili nastradala. Tko će znati.
MARKO: Fakat je mali. Izgleda kao plišanac.
ELA: Takvog sam ja imala. Baš je sladak! A je l' bi on mogao ugristi?
FILIP: Neće, mladunče je. I jako prestrašen.
MARIJA: Mislim da je sasvim iznemogao od gladi. Dat ću mu jagode.
ELA: Je l' medvjedi jedu ljude?
LUKA: E, ovaj mali bi baš tebe mogao cijelu progutati!
ELA: Samo sam pitala!
MARIJA: Dođi, medo Brundo! Brundeša! Evo ti bobica! (medo prestane mrnjaukati, spušta se s drveta i zgrabi voće, pohlepno pojede) Je l' fino? Evo ti još! (medo pojede) A sad siđi dolje s drveta! Dođi!
ELA: A da ipak ostane gore?
MARKO: Sister, izgleda da je medo cool. Don't worry.
MARIJA: Dođi, dođi, ajde medo Brundo! (mami ga voćem i medo priđe, jede) Brundeša mali, gladni!
MARKO: Ja sam uzeo sendvič. Imam u ruksaku i keksa, čokolade...
LUKA: Vidi, vidi, a nama? Ništa nisi ponudio.
MARKO: (vadi hranu i daje Luki) Evo ti, dodaj medi.
LUKA: (hrani medu) Daj mu i ti, neće ti ništa! Dobar je on.
FILIP: (uzima hranu) Brundeša, evo ti, uzmi i od mene! (medo uzima hranu i jede) Dugo je sam. Potpuno je izgladnio. Dobro da smo ga pronašli, ne bi preživio bez majke.
ELA: Bez mame! Strašno!... Baš je drag...
MARIJA: (gladi ga, a zatim ga glade Luka i Filip) Ne može on ostati sam
u šumi. Ima tu i drugih divljih zvijeri. I ne zna sam naći hranu.
FILIP: Povest ćemo ga sa sobom.
MARIJA: Otac i mati će te prebiti. Znaš da su im medvjedi ove zime napravili štetu.
FILIP: To su bili vukovi, kakvi medvjedi.
ELA: Tu ima vuuuukova?!
FILIP: Povest ćemo maloga. A je l' bi ga ti mogla ostaviti bez mame?
MARIJA: Ne bih... ali kud ćemo s njim?
FILIP: (Marku i Eli) Vaša baka ima onu staru drvenu kolibu gdje drži alat i kokoši. Mogao bi se u jednom dijelu smjestiti Brundeša.
MARIJA: (Eli i Marku) Vas dvoje ćete nam pomoći da je nagovorimo. Malo je tvrda, ali ima meko srce. (Eli) Pogladi ga, on je još beba, neće ti ništa!
ELA: (samo ga dotakne) Joooj, Marko, on je pravi! Probaj ga! Moram ga fotkat za školu! Nitko mi neće vjerovat! (snima ga mobitelom) Snimam za National Geographic!
MARKO: Ne idi preblizu!
4. SCENA
(kod bake u dvorištu)
BAKA: Ajme meni, medvjed u selu! Djeco, došao je za vama? (uzima metlu da potjera medu) Bjež' otale!
MARKO: (brani medu) Ne, baka, pusti medu!
FILIP: Ma neće nikome ništa, bako, evo mi ga hranimo, gladimo, doveli smo ga čak ovamo.
BAKA: Djeco moja, pa to je medvjed! Odvedite vi njega natrag, pronaći će ga medvjedica. Možda ga sad jadna posvuda traži.
MARIJA: Bako, a može li ostati samo par dana u kolibici? Mi ćemo ga hraniti i paziti. A onda ćemo smisliti kamo ćemo s njime.
ELA: Baš je sladak! Baka, treba mi za školu. Učimo šumske životinje pa ću ja ispast glavna.
BAKA: E pa baš si mi se ti našla hvalit, nema u tebi deset kila! Medo je teži od tebe, a tek se rodio. Ništa ne jedeš, a vidiš kako on jede.
ELA: Jest ću, jest ću sve što mi daš, obećavam! Samo uzmi medeka, please!
BAKA: Životinji je mjesto u šumi. Za koji mjesec trebat će ga držati u kavezu.
LUKA: Bako, molimo te! Evo, sve ćemo ti napraviti i donijeti.
BAKA: Blago meni s vama!
MARKO: Brundeša je sasvim O.K., baka. Nije agresivan lik. Kad je sit, brijem da je dobar.
BAKA: Što ti briješ?
MARKO: Hoću reći u redu je, bezopasan.
BAKA: Vidi ti njih kako su se složili! Pa dobro. Neka bude par dana u ograđenom. Nemojte ga puštat van da mi ne plaši ovce i kokoši. Igrajte se s njime, ali pažljivo. A onda zovite u grad, neka ga odvedu u zoološki vrt ili ga odvedite natrag u šumu. Ali nema poslije suza za njime. On će se vezat za vas, mislit će da ste mu braća.
DJECA: (uglas) Hvala, bako! Hvala! Ju-hu! Yes!
MARIJA: Idem ja po bočicu mog malog brata. Donijet ću mlijeka za Brundešu. (otrči)
BAKA: E, da ću hranit medvjeda svojoj kolibi! Ajde, pazite što radite!
FILIP: Budi bez brige, bako! (baka odlazi za poslom)
MARIJA: (dotrči s bočicom mlijeka) Uzela sam braci. Ima dvije. (hrani medu koji halapljivo jede)
FILIP: Ovo ti je dobra ideja, Marija.
ELA: Kako je slaaaatkiii! Prava mala beeeeba!
LUKA: I ti si mala beeeeba!
ELA: Nisam! Ići ću u treći na jesen.
LUKA: Ha, ha! Ja sam mislio da još ne znaš ni čitati. Tako si mala.
ELA: A ti si zaostao!
MARKO: Sister, ne nasjedaj.
ELA: (gladi medu) Beeeebica maaala!
MARIJA: Siroče bez mame...
MARKO: That's the problem! Filipe, što ćemo poslije s Brundom? Mislim, kad prođe par dana...
FILIP: Medo ne može u šumu. On je mladunče. Umro bi.
ELA: A da ga damo u zoološki vrt?
MARIJA: Mrzim zoološke vrtove! Tamo životinje strašno žive. Samo se muče. Ovdje su slobodne. Ne mogu zamisliti Brundešu iza rešetaka.
FILIP: Nešto ćemo morati smisliti... bilo bi najbolje da ostane s nama, ali kako?...
MARKO: Palo mi je nešto na pamet...
LUKA: Daj, reci!
MARKO: E, pa u svijetu postoje otvoreni zoološki vrtovi. Životinje nemaju rešetaka, kreću se u prirodi. Turisti dolaze naprimjer u džipovima, voze se i gledaju lavove, zebre, žirafe...
FILIP: Znam za to. Misliš, da osnujemo ovdje jedan mali otvoreni zoološki vrt...
MARKO: Pa da, recimo nekakvo sklonište za ovakve izgubljene životinje.
MARIJA: Utočište za mlade medvjede i druge životinje...
FILIP: Da!
MARKO: Super ideja! Recimo, ogradimo im neki prostor, neku livadu, komadić šume, tako nešto i pustimo ih da tu žive. A ljudima koji dođu da ih vide naplatimo ulaznicu i za te novce kupujemo im hranu...
MARIJA: Ali tko će nam dati komad zemlje? Starci bi nas zadavili da nešto tako napravimo...
FILIP: To je dobra ideja, ali nitko neće dati zemlju.
MARKO: Moja baka. Ionako se žali da ima previše za obrađivanje.
LUKA: Ma to ona samo tako govori.
FILIP: Mogli bi iznajmiti od nekoga komad zemlje...
MARIJA: Otkud nam novci? Da skupimo sve naše džeparce imali bi za hranu za par dana...
MARKO: Čekajte, ljudi, ovako ćemo. Ja ću nazvati svoju mamu. Zamolit ću je da mi posudi neku lovu. A i tata ima dosta love. Nazvat ću ga kad se vrati s mora. (zove mamu) Ej, mama, bok!... Ma da, super smo!... Natrag?... Ma ne, pa tek smo došli. Nisam te zato zvao. Nego znaš, imamo jedan problem... neee ja i Ela, svi mi, djeca... mama, slušaj me, nemoj past u nesvijest. Bili smo u šumi Ela i ja s Filipom, Lukom i Marijom i čuli smo neko tužno mrnjaukanje, kad ono siroti mali medo bez mame, izgubio se u šumi... nismo ga dirali odmah, nego malo poslije... Daj, mama smiri živce! Pa ne može nam ništa, još je bebač. Nahranili smo ga i doveli kod bake. Sad je u kolibici... ma ne paničari!... Sladak je, da ga vidiš!... Da se mazit... Mama, mi ga ne želimo u zoološki vrt pa da pati tamo! Imamo ideju. Tu ćemo napraviti utočište za mlade medvjede i druge izgubljene životinje. Samo nam treba nešto love da iznajmimo malo zemlje i napravimo ogradu... znaš što – je l' bi mi mogla donijeti moju kasicu kad budeš dolazila? I ako mi možeš, mislim, koliko bi mi love mogla posuditi? Vratim ti kad mi tata da. Kad dolazi tata?... A daj, please... pa vratit ću ti... baš si neka... i što ćemo sad?... Koga ćeš zvati?... Dobro, dobro, nazovi ih odmah pa mi javi. Ajde bok!
ELA: Što veli mama? Kad dolazi tata?
MARKO: Nije dostupan. Mama ne da lovu. Veli da će sve potrošiti na majstore. Poludjela je kad je čula za medu. Rekla je da će odmah nazvati Udrugu za zaštitu životinja i nekakvu Zelenu akciju. Poslat će ih ovdje da oni riješe stvar.
FILIP: Baš nam ti napuhanci trebaju. Oni pojma nemaju o šumskim životinjama. Žive u gradu i nikad nisu hranili medvjeda na bočicu.
MARIJA: Ajmo se mi sami snaći. Možemo prodavati gljive i šumske jagode uz cestu. Moja trešnja je zrela pa ćemo i to.
FILIP: Bravo, Marija, dobro si se sjetila!
LUKA: Može, ja sam za!
MARKO: O.K. guys! Let's go!
ELA: Kad budem pričala u razredu, nitko mi neće vjerovati.
5. SCENA
(djeca stoje uz cestu s jagodama, gljivama i trešnjama)
MARKO: Ovo je zakon! Dobro nam ide!
ELA: Joooj! Da me mama vidi! (Luki) Jesi vidio kako od mene kupuju?
LUKA: Kad si najmanja i žensko.
ELA: I slatka!
LUKA: Pa...da...ne...da ne bi!
MARIJA: Jeste vidjeli onog čovjeka u karavanu? Parkirao je blizu sela. Ide ovamo.
MARKO: Taj lik ima love. Da bar kupi sve ovo.
TIP: Bok, društvo, onda, kako ide biznis?
MARKO: Fenomen...
MARIJA: (naglo ga prekine) Ne baš naročito, gospodine. Auti samo projure i nitko ne stane. Stojimo tu već par sati...
TIP: Dobro ste se sjetili kako zaraditi. Tako treba! A ne čekati starce da vam daju džeparac. Dignite cijene, preniske su vam. I nemojte na gluposti spiskati lovu.
ELA: Baš štedimo za jednu veliku stvar.
TIP: Da? Idete sami na more?
ELA: Napravit ćemo utočište za izgubljene životinje.
TIP: Oooo? Prvi puta čujem! Što je to?
ELA: Pronašli smo u šumi malog izgubljenog medu. Sad ga čuvamo kod naše bake u staroj kolibici, ali on treba prostora za igru, treba društvo.
TIP: Odakle vam to?...
MARIJA: Ela, nemoj zadržavati gospodina! (čovjeku) Želite li možda nešto kupiti?
TIP: Ne, ne, ne zadržavate me!
MARIJA: Trešnje i jagode su slatke kao med!
TIP: Dobro, dobro! Djeco, ima li netko u selu tko štavi ovčje kože? Kupio bih par komada.
FILIP: Nema, gospodine. Možete u selu kupiti ovčjeg sira.
TIP: E, bravo, odlična ideja! Idem po sir! Vi ste dobri trgovci, djeco! Samo tako nastavite!
MARIJA: Oprostite, gospodine, želite li nešto kupiti od nas? Moramo raditi.
TIP: Ne trebam ništa. Bok, društvo! Puno uspjeha vam želim! (odlazi)
MARIJA: Nemojte strancima pričati o našim planovima.
FILIP: Ništa nije kupio. Što li je samo htio od nas?...
MARIJA: Izgleda k'o obični švercer... nešto mi je čudno...
6. SCENA
(u dvorištu kod bake)
TIP: Dobar dan, gospođo!
BAKA: Dobar dan!
TIP: Djeca koja prodaju gljive uz cestu rekla su mi da mogu ovdje u selu kupiti ovčjeg sira.
BAKA: Eh, to su moji unuci i djeca iz susjedstva. Nemam sada sira za prodaju. Dođoše mi unuci pa će se pojesti. Pitajte kod susjeda.
TIP: Pitat ću... a je l' u ovoj kolibici živi mali medvjedić? Pričala su mi djeca...
BAKA: A, tu je. Što ćete, djeca ga našla izgubljenog u šumi.
TIP: To je velika briga za vas. Brzo će narasti, a što onda?...
BAKA: Pustit ćemo ga onda u šumu. Snaći će se kad malo ponaraste.
TIP: Čujte, gospođo, ja vam mogu dati pristojnu svotu novca za ovog medvjeda.
BAKA: A što bi vi učinili s njime?
TIP: Udomili bi medu u cirkusu. Tamo bi imao i društvo i zabavu i siguran dom. Razmislite dobro o tome. Riješit ćete se velikih briga, gospođo.
BAKA: A, ne mogu tako! Moram pitati djecu.
TIP: Ne morate u svemu ugađati djeci. Njima je medo igračka, a ne zvijer. Kad ga maze, misle na svoje plišane medvjediće dok su bili bebe. Djeca uopće nisu svjesna opasnosti. Pa sigurno ste već imali medvjede kradljivce u voćnjaku.
BAKA: Pa... ponekad...
TIP: Eto vidite! Taj će vam začas narasti i onda vas sve skupa dovoditi u opasnost. Samo ga dobro uhranite. Bit će troduplo veći i deset puta teži od one male slatke curice koja prodaje gljive na cesti i misli kako je to plišani medvjedić s kojim može raditi što hoće. Pa može joj odgristi prst! Što ćete tada reći njenim roditeljima? Vi ste odgovorni za tu djecu!
BAKA: ... A koliko bi vi dali?
TIP: Dogovorit ćemo se...
DJECA: (trče) Bakoooo! Evo nas!
BAKA: Evo mi djece pa vi njih pitajte.
FILIP: Što trebate gospodine?
BAKA: Djeco, gospodin bi kupio medu.
MARKO: Bako, nema šanse!
FILIP: Odlazite odavde, smjesta!
MARIJA: Kako se usuđujete? Pa rekli smo vam da radimo utočište za životinje, a vi imate obraza tražiti baku da ga proda dok nas nema! Kako vas nije sram?
LUKA: Odlazite! Ne bi ga dali ni za milijun dolara!
ELA: Pustite našeg medu na miru!
BAKO: Ajme, djeco, što ste se uskokodakali? Pa ne bih ja bez vas ništa učinila. Medo je vaš.
FILIP: (tipu) Medo nije na prodaju! Zbogom!
TIP: Dobro. Ja sam trgovac. Na meni je da pitam. Doviđenja! (odlazi)
FILIP: (Mariji) Bila si u pravu.
MARIJA: Smrdio mi je na kilometre.
7. SCENA
(djeca uz cestu stoje s trešnjama i gljivama)
MARKO: Baka me stalno pita jesmo li nešto odlučili u vezi Brundeše. Mislim da je pomalo zabrinuta. A love je premalo da nešto počnemo...
FILIP: Je l' ti se mama javila?
MARKO: Nije.
ELA: Pa nazovi je ti već jednom!
MARKO: (naziva mamu) Bok, mama! Ej, mama, jesi zvala onu Udrugu za zaštitu životinja?... Nisi?! Nemoj me zezat!... Važno mi je, užasno mi je važno!... Daj ti meni taj broj, odmah!... Ne trebaš mi više obećavat ni pomagat! Ajde bok! (utipkava broj u mobitel) 3685-234 (djeci) Nije nazvala, naravno. Nema ona vremena. Sad mi je dosta! (zove) Zauzeto. Pouzdaj se u starce!
FILIP: Nemoj se ljutiti. Mi ćemo to sami riješiti.
MARKO: Nerviraju me ti starci! Tako lako obećaju, a onda se ne drže toga. Zaboravljaju, pa ne mogu, pa nemaju vremena, pa su „pod stresom“, pa čekaju da „prođe gužva“. Zašto onda imaju djecu ako ih nikad ne slušaju?
MARIJA: Naši roditelji rade od jutra do mraka. Kad dođu s posla, idu na njive. I mi često idemo s njima. Nemamo ovoliko praznika kao vi.
ELA: Ajoooj... ja volim dugo spavati...
LUKA: Ja bih te dizao u šest i radila bi cijeli dan.
ELA: Ne mogu ja puno raditi. Slabo jedem.
LUKA: Ja ti ne bih dao ništa za jesti! Ha, ha, ha!
ELA: Kakav si ti monstrum!
MARKO: Sister, namjerno te nervira. (zvoni mu mobitel) Da?... Ja... ja sam... je... ooo!... daaa?... Dobro... dov- doviđenja gosp-gospodine...
ELA: 'Ko je to?
MARKO: Zvali su iz one Udruge. Mama ih je odmah nazvala sad kad sam se naljutio.
FILIP: I – što kažu?
MARKO: Dolaze.
DJECA: Dolaze?!
MARKO: Za par dana.
ELA: I što još?
MARKO: Ne znam. (baka trči prema njima) Gle, baka trči ovamo!
ELA: Jooj, nešto se dogodilo!
BAKA: (dotrči bez daha) Nestao Brundeša!
DJECA: Aaaaa!
MARKO: Kako nestao, baka?!
BAKA: Otišla sam na njivu i kad sam se vratila, lokot je bio prerezan. Netko je provalio, a sve mi se čini da znam i tko...
FILIP: Bako, recite tko!
BAKA: Onaj čovjek koji ga je htio kupiti za cirkus. Sto posto on. Tko bi drugi?
ELA: (plače) Siroti Brundeša! Umrijet će!
MARKO: Nemoj sad i ti!
FILIP: Idemo ga spasiti! Tko je za? Ako se netko boji, neka slobodno ostane, nećemo mu zamjeriti. Tko ide, nek' digne ruku. (svi dignu ruke)
FILIP: U redu. Bako, možete li se raspitati u selu sad odmah gdje gostuje cirkus? Sigurno je negdje u blizini.
BAKA: Idem odmah. Joooj, djeco, a kako ćete vi jadni u potragu?
FILIP: Ništa ne brinite. Marija i Luka, idite kući po svoje bicikle i posudite u selu bicikle za Elu i Marka. Ja idem doma uzeti alat i bicikl. Budite brzi. Uzmite nešto hrane za medu. Nađemo se kod bake za petnaest minuta i krećemo. Idemo smjesta!
DJECA: Idemo!
8. SCENA
(derutne kućice iza cirkuskog šatora, kavezi sa životinjama; sve djeluje otužno, dolaze djeca s biciklima)
FILIP: Budite tiho. Sakrijte bicikle u grmlje. Idemo u obilazak. (sakriju bicikle)
MARKO: Ovo izgleda katastrofalno jadno. Kućice se raspadaju.
ELA: Ja ne vidim Brundešu...
MARIJA: Ni ja...
FILIP: Pažljivo gledajte... i budite tihi. Brundeša će nas prvi prepoznati. (oprezno pretražuju)
ELA: Ove su životinje tako tužne i jadne...
MARIJA: I neuhranjene.
LUKA: Ja ni svog smrdljivog prasca ne bih stavio ovamo!
MARKO: Tu bi trebalo stavit onog lika pa da vidi kako je to super.
FILIP: (oprezno promatra i osluškuje) Pssst! Ide netko! Svi iza one kućice! (djeca odjure i sakriju se)
TIP: (obučen u cirkusko odijelo, grubo vodi Brundešu na lancu prema jednom kavezu, kad dođu blizu kaveza Brundeša se uznemiri i počne mrnjaukati, tip otključa lokot) Ajde, ulazi! Kakvo je to cviljenje? (gurne ga) Nema ovdje maženja! Trebaš zaraditi za kruh. (zaključa kavez, ode)
FILIP: (osmotri, pozove djecu, svi se sjure k Brundeši koji mrnjauče, u kutu kaveza je još jedan odrasli, bezvoljni medvjed)
ELA: O siroče naše malo! Mili Brundeša!
MARIJA: (gladi ga kroz rešetke) Ne boj se, došli smo po tebe!
FILIP: (i dalje dežura) Budite tihi! Može netko naići! Marko, čuvaj stražu. Ela i Marija, umirite Brundešu. Dajte mu jesti. Luka, dođi ovamo, pomoći ćeš mi prepiliti lokot. (njih dvojica pile lokot, Marko dežura, djevojčice maze i hrane Brundešu)
MARIJA: Kako je izgladnio! Ništa mu nisu dali jesti. Oni su životinje, a Brundeša je čovjek.
ELA: Papaj, maleni!
FILIP: Ovo je jaki lokot. Teško ide. (muče se) Cure, brzo izvadite bicikle iz grmlja i dovezite ih ovamo. Kad presiječem lokot, odmah hvatam Brundešu, sjedam s njim na bicikl i svi za nama punom brzinom natrag! (djevojčice brzo dovlače bicikle do kaveza)
MARKO: Filipe, kako ide? Čujem tamo negdje neke ljude. Možda idu prema nama. Požurite!
LUKA: Pa trudimo se! (napreže se) Uh!
FILIP: Uuuuh... još malo.
MARKO: Mislim da idu ovamo!
FILIP: Svi na bicikle! Krenite smjesta! Luka i ti!
LUKA: Pa neću te sada ostaviti! Još malo!
MARKO: I mi ćemo vas čekati!
FILIP: (Marko, Ela i Marija na biciklima spremni za pokret, čekaju Filipa i Luku, lokot pukne) Gotovo! Luka, uzimaj alat! (Luka sve brzo pokupi) Kad zgrabim Brundešu, odmah krenite! Što brže! Luka, ti dobaci velikom medvjedu hranu što dalje u kavez da i on ne istrči iz kaveza. Brzo! (Filip otvori kavez, zgrabi Brundešu, stavi ga u košaru na biciklu i sam sjedne na bicikl; istovremeno Luka dobaci hranu medvjedu koji je krenuo prema izlazu, medvjed se zaustavi i jede, Luka odjuri na bicikl, svi krenu trenutak prije nego što se pojavi tip u cirkuskom odijelu)
TIP: (pogleda razvaljeni lokot, lupa nogom u rešetke kaveza) Prokleti balavci!
9. SCENA
(u dvorištu, djeca hrane Brundešu)
BAKA: Oporavio se od šoka.
MARIJA: Je, opet je veseo i dobro jede.
FILIP: Mislim da mu je od svega bila najstrašnija vožnja biciklom. Nije navikao na to prijevozno sredstvo.
MARKO: Šteta što nitko nema vozački... Bilo bi cool da smo ga oteli autom, k'o na filmu. Pa da nas gone i mi se utrkujemo i onda oni završe u provaliji...
ELA: Joooj, pa ja sam skoro završila u jarku.
LUKA: Trebao je Brundeša voziti bicikl, a ti si trebala biti u košarici.
MARKO: (stiže auto) Dolaze! (djeca se uskomešaju; dolaze muškarac i žena)
DJECA: Dobar dan!
KLARIĆ: Dobar dan! O, vidim da smo došli na pravo mjesto. Što je divan medvjedić! (dolazi baka, gospodin pruža baki ruku) Klarić, dobar dan!
BAKA: Dobar dan, izvolite, samo uđite!
BOŽIĆ: (gospođa pruža baki ruku) Božić, drago mi je! (djeci) Je l' grize?
MARIJA: Ma neee...dobar je on.
ELA: Probajte ga pogladiti.
BOŽIĆ: Hvala, ne usudim se.
BAKA: Jeste li za domaću rakijicu, malo ovčjeg sira?
KLARIĆ: Pa...
BAKA: Može, može, evo sad ću ja! (ode u kuću)
KLARIĆ: (djeci) Ja sam predsjednik Udruge za zaštitu životinja, a gospođa je predstavnica. Zelene akcije.
BOŽIĆ: To vam je udruga koja se bavi promidžbom zaštite okoliša. Mi djelujemo i kao politička stranka.
ELA: Ajooooj...
BOŽIĆ: Nije to tako strašno kao što zvuči. Bavimo se ekologijom, čuli ste u školi za to.
FILIP: Naravno, učimo o tome još od prvog razreda.
BOŽIĆ: Odlično.
KLARIĆ: Nismo vas došli prepasti, nego vidjeti medvjedića i teren gdje bi se nešto moglo napraviti. (gladi medu) Puno jede?
MARIJA: Dosta. Najviše voli voće. Popne se na trešnju i brsti. Ne možemo ga skinuti s drveta kad navali.
BOŽIĆ: A je l' vas sluša?
FILIP: Sluša, sluša. Mi njemu dođemo i kao mama i kao braća.
BAKA: (dolazi s rakijom i sirom) Izvolite, uzmite!
BOŽIĆ: Ne bih smjela... da vas ne odbijem. (istrusi rakiju naiskap)
KLARIĆ: Ja ću malo sira, hvala puno. Djeco, kako ste vi zamislili taj vaš park prirode?
MARKO: Mi bismo htjeli da se ovdje udome mali izgubljeni medvjedići i druga mladunčad koje ljudi i lovci pronađu. Kao otvoreni zoološki vrt, utočište za životinje. Ljudi bi mogli doći u posjet životinjama koje bi tu živjele u prirodi.
KLARIĆ: A što ako medo Brundo više ne bude htio biti ovdje s ljudima kad naraste, nego poželi natrag u šumu k svojoj vrsti?
FILIP: Pa nek' onda ode u šumu, nitko mu neće braniti!
KLARIĆ: (baki) Što mislite, bi li seljaci prepustili dio terena za životinje?
BAKA: Pa... bi, ako im se nešto plati.
KLARIĆ: Djeco, da li biste vi bili spremni, zajedno s nama, tražiti novce potrebne za izgradnju utočišta?
DJECA: Daaa!
KLARIĆ: To znači da bi se morali pojaviti skupa s nama u medijima – u novinama, na radiju, televiziji...
ELA: Joj, super!
LUKA: Ti bi se samo slikala!
FILIP: Ja se baš i ne volim slikati...
MARIJA: Ja bih išla, ali se ne bih slikala za novine...
MARKO: Ako ne moramo ići svi, evo možemo Ela i ja. Nas dvoje se ionako vraćamo u grad.
FILIP: E, može tako! Netko mora ostati s Brundešom.
KLARIĆ: Dobro. Morat ćete se svi potruditi. Vas dvoje idete s nama u medije i kod sponzora. A vi koji ostajete, pregovarajte sa seljacima da nam iznajme teren pogodan za životinje.
BOŽIĆ: (baki) Odlična vam je rakijica! (iskapi još jednu)
BAKA: Ta vam je ekološki čista.
BOŽIĆ: Ohoho!
KLARIĆ: Dobri ste, djeco! Pokrenuli ste pravi pravcati projekt. Ići ćemo s tim na natječaj ministarstva. A i na projekte Europske unije.
MARKO: Mi smo se ovako dogovorili. Marija, Filip i Luka će prikupljati izgubljene životinje i brinuti se za Brundešu, primati posjetitelje i skupljati dobrovoljne priloge. Ela i ja ćemo pokrenuti dobrotvornu akciju na Facebooku za skupljanje novca. U našoj školi ćemo organizirati izlete ovamo i školu u prirodi.
KLARIĆ: Bravo! (baki) Pametna su vam djeca.
BAKA: Jesu. To su sve moja zlatna dječica.
BOŽIĆ: Živjeli! Za utočište! (pije naiskap)
DJECA: (uglas) Za utočište! Jeeee!
10. SCENA
(noć, bakino dvorište; dolazi tip s rukavicama, maskom na glavi, alatom za obijanje brava, prikrada se kolibici, pokušava obiti bravu, medo iznutra počne mrnjaukati, tip se žuri; odjednom uz tresak vrata izleti baka iz kuće, ima spavaćicu na sebi, a u ruci lovačku pušku, juri prema tipu)
BAKA: Ruke uvis! (baka zapuca u zrak, tip smjesta digne ruke uvis) Baci alat na pod! (tip učini tako; uzlaju se psi, zableje ovce) Tako! A sad polaganim korakom van iz moga dvorišta! I da nisi spuštao ruke! Nemoj se šaliti sa mnom! Ovom puškom ubijam vukove kad dođu u tor. (istrčavaju Ela i Marko iz kuće, oboje u pidžamama) Djeco, unutra!
ELA: Joooj, bako!
MARKO: Kriminalac!
BAKA: (tipu) Van iz dvorišta! Kad dođeš na cestu, trči koliko te noge nose! I da te više nisam vidjela u selu! Drugi puta pucam! A da znaš da se nijedan vuk u mom toru još nije izvukao!
MARKO: Prepoznao sam te! Opet si došao! Prijavit ćemo te policiji! Znamo tko si! (tip
pobjegne)
BAKA: Lopovčina! On će mene krasti! Bez brige, sad više neće dolaziti!
ELA: (baci se baki u zagrljaj) Ti si najhrabrija baka na svijetu!
MARKO: E, baka, ti si totalno cool! Prava si Lara Croft. Jesi gledala taj film?
BAKA: Nemam ti ja, sine, vremena za televiziju. A uvečer odmah zaspim.
MARKO: Super ti je ovaj gun. Je l' nabijen? Mogu ga malo pogledat?
BAKA: E, ne može! Nije za djecu oružje. Ovo ja skrivam pod ključem.
MARKO: E, baka: ti si zakon!
ELA: (baki) Give me five! (pruža joj dlan)
BAKA: A što ti je to mila?
11. SCENA
(u dvorištu)
MARKO: Brundeša, mali, budi dobar!
ELA: (plače) Za prve praznike doći ćemo opet... I preko vikenda.
LUKA: Rasplakat ćeš Brundešu.
MARKO: (daje svoj mobitel Filipu) Evo vam moj mobitel. Javljajte se Eli na WhatsApp. Ja ću vas nazvati čim nešto dogovorimo. Najvjerojatnije ćemo uskoro doći sa školom. Imamo fakat puno posla.
FILIP: O.K. Bit ćemo u vezi. Nama će Udruga za par dana poslati majice i bedževe s Brundešom pa ćemo i to prodavati.
ELA: (gladi Brundešu) Nemoj mi narasti dok ponovo ne dođem. (daje mu hranu) Papaj, maleni, papaj!
LUKA: Njam, njam, njam... (gladi i on Brundešu)
MARKO: Mama čeka! Sister, ajde još jedan cmok pa idemo.
ELA: Brundeši?
MARKO: A nego kome? Luki, valjda.
LUKA: Ma daj, Marko! Bez veze...
ELA: Bok, svima! (opet se rasplače)
MARKO: Idemo prije poplave.
LUKA: Ela... evo ti gljiva...
ELA: Hvala ti...
FILIP: Vidimo se uskoro!
MARIJA: (zagrli Elu) Pisat ćemo si porukice. Evo ti Brundešina duda. (obje prasnu u smijeh)
BAKA: Nećemo sad plakati, pa doći ćete brzo natrag.
ELA: Idu tvoji pilići... (grli baku)
BAKA: Sve dođe na moje. (grli ih) Budite dobri!
MARKO: Ej, čekajte! Dođite svi ovamo na hrpu! Ajmo svi skupa jedan selfie za Fejs i Instragram. Brundeša u sredinu! Yeah! Bravo! Super ste svi! (zagrle se, Marko snima; svi se smiju)