Drame
Dedal i Ikar
"Dedal i Ikar" govori o odnosu oca i sina, odrastanju i starenju, ciklusu života u kojem se taj odnos mijenja. Dedal i Ikar su mitski likovi, a njihova priča o letu i Ikarovom padu poslužila je kao inspiracija za dramu koja kroz pet sličica iz pet različitih razdoblja njihovog života pokušava sagledati odnos roditelj-dijete. Kroz dramu se neprestano ponavljaju motivi o strahu, borbi, prolasku vremena, ljepoti ...i najvažnije, motiv leta. Ikarova želja i potreba za letom, za odlazak od oca izvor su svih sukoba njih dvojice. Razvoj odnosa između oca i sina ovoga je puta sagledan iz ženskog kuta, s početnim pitanjem „Što bi se dogodilo da se let nikada nije ostvario?“.
GODINA: 2011
BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 0
BROJ MUŠKIH LIKOVA: 2
NAPOMENE: Drama donosi pet životnih razdoblja u životu Ikara i Dedala i to redom: 5/25, 15/35, 25/55, 35/55, 50/70
AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana
Likovi:
DEDAL
IKAR
(U zagradama uz naslov svake scene naznačeno je koliko godina ima Ikar, a koliko Dedal.)
O strahu (5/25)
(Dedal i Ikar sjede u zatvorenom prostoru. Njihovi glasovi dolaze iz mraka na koji je teško naviknuti oči.)
IKAR: Tata, strah me.
DEDAL: Ne boj se. Ja sam tu. Tvoj tata je kraj tebe.
IKAR: Čujem ti samo glas. Kako mogu biti siguran da si ovdje? Primi me za ruku, dodirni mi stopalo, puhni mi po ramenu, poškakljaj me po vratu.
DEDAL: Ako me čuješ, znači da sam ovdje.
IKAR: Što ne vidim, ne postoji. To je igra koju smo igrali na plaži. Staviš ruke ovako..
(Pokazuje mu, ali ga se ne vidi u mraku)
DEDAL: Ikare, mrak je. Ne vidim ti ruke.
IKAR: Ovako, staviš ruke ovako.
DEDAL: Kako?
IKAR: Ovako ispred očiju. Kao da sklanjaš pogled od sunca. Kako si me ti učio. „Ikare, stavi ruke pred oči jer sunčeve zrake ulaze kroz njih.“ Gdje ulaze? Ne znam. Ali rukama pokrivam oči. „I onda brojiš do deset.“ I to si me naučio. Brojati do deset. Jer deset je prstiju na ruci i to je onda lako. Treba samo dodirivati prste jedan po jedan i brojati. Kad dođem do zadnjeg broja, glasno viknem „deset“ i onda si ti sretan. I govoriš svima „Ikar zna brojati“. Kad dođem do zadnjeg broja, glasno viknem „deset“ i svi se razbježe. Skrivaju se iza kamenja, ulaze u pećine, saginju glave u travu. Ja ih onda tražim. Nije mrak, nego sunce, pravi dan i sve se vidi. Lako ih je pronaći. „Tu si!“ vičem. „Vidim te!“ „Vidim te, čuješ li!“
DEDAL: Nije sve u očima.
IKAR: Tata, postoje li nevidljive stvari?
DEDAL: To nitko ne može sa sigurnošću tvrditi.
IKAR: Pa kako onda nije sve u očima? Ja gledam stvari oko sebe. Volim šarene boje, volim bljeskanje riba, volim crvene makove i žute pčele. Istražujem boje.
DEDAL: Ikare...
IKAR: Tata, ja ću jednoga dana biti istraživač kao i ti. Svašta ću raditi. Sve te stvari. Sve što se može. Baš kao i ti. Samo da odrastem. Samo još malo. Tražit ću boje na suncu. Čim odemo iz ovog mraka, čim se maknemo od ovih zidova. Onda. Onda ću gledati stvari oko sebe.
DEDAL: Ikare, nije sve u očima.
IKAR: Nego u čemu?
DEDAL: Neke stvari možeš opipati, neke mirisati, neke okusiti, neke pak samo osluhnuti. A neke...o nekim stvarima treba samo misliti. Zavući se u tišinu svoje glave i domišljati.
IKAR: Kako misliš tišinu svoje glave?
DEDAL: Tvoja je glava samo tvoja. Kao što je moja glava samo moja. To je mjesto gdje nastaju ideje. Ja primijetim problem, zatim se zavučem u tišinu i nastojim ga riješiti.
IKAR: Ali kako možeš rješavati u glavi? Zašto ne iskoristiš ruke? Ti imaš velike i snažne ruke, tata.
DEDAL: Ruke su samo oruđe. Glava naređuje rukama i ruke rade ono što im glava kaže.
IKAR: A ako glava ne zna?
DEDAL: Onda treba još razmišljati. Rastaviti problem na manje dijelove, napraviti neki red i logiku, posložiti, organizirati, imenovati i zatim uvidjeti rješenje. Jer rješenje uvijek postoji, samo ga treba uočiti.
IKAR: Ne razumijem te.
DEDAL: To je uredu. Ne trebaš sve razumjeti. Ima vremena.
IKAR: Koliko ima vremena?
DEDAL: Beskonačno.
IKAR: Beskonačno?
DEDAL: Pokazat ću ti sutra. Sad je noć i treba spavati.
IKAR: Ali meni se ne spava.
DEDAL: Ti si dijete. Bojiš se spavati jer misliš da nešto propuštaš u vremenu kad nisi budan. Čovjek trećinu svog vremena provede spavajući. Ako je to trećina života, znači da su i snovi život. Jednako bitan kao i java.
IKAR: Ali ja ništa ne sanjam. Zanimljivije mi je kad sam budan. Zato ne volim noć. Tata, odakle dolaze snovi?
DEDAL: To nitko ne zna. Negdje iz dubine, iz središta.
IKAR: Htio bih nešto lijepo sanjati.
DEDAL: Zatvori oči.
IKAR: Bojim se. Hoću pričati. Neki dan na obali, pronašao sam mrtvu pticu. More ju je iznijelo na obalu. Bila je vlažna, slijepljenog perja i zatvorenih očiju. Svi dječaci su se okupili oko nje i gurali je štapovima. I ja sam imao štap. Smijali smo se. Htjeli smo vidjeti što se nalazi unutar mrtve ptice, ali nismo pronašli ništa, samo se more obojilo u smeđe. Ptica je pomalo i zaudarala. Bilo ju je grozno gledati.
DEDAL: Sutra je novi dan. Sutra ćemo pričati. Sutra se opet možeš igrati.
IKAR: Što ako zaspem i više se ne probudim? Ako više nikad ne vidim sunce?
DEDAL: Ne brini. Vidjet ćeš sunce. Obećajem. Hajde, zatvori oči. Tako.
(Ikar zatvara oči. Tišina. Čuje se glasno zavijanje čudovišta.)
IKAR: Tata! Čudovište je ispod mog kreveta.
DEDAL: Nema čudovišta. To ti se samo pričinjava.
IKAR: Čuo sam ga.
DEDAL: To je samo zvuk pasa što laju vani.
IKAR: Osjetio sam smrad njegovog krzna.
DEDAL: To su uginule ptice pale u letu.
IKAR: Vidio sam njegove rogove.
DEDAL: To je samo sjena na zidu. Pogledaj, mjesec obasjava grane i njihova sjena ti se pričinjava kao rogovi čudovišta.
IKAR: Bojim se.
DEDAL: Zato sam ja tu da ti objasnim kako čudovišta ne postoje. Tate tome služe.
IKAR: Čega se ti bojiš tata?
DEDAL: Ničega.
IKAR: Ničega?
DEDAL: Tate se ničega ne boje.
IKAR: Tata, mene je svega strah.
DEDAL: Znam, sine. Ti si još mali i svega se bojiš. Bojiš se jer ne poznaješ. Zato gledaj uvijek u mene, ponavljaj za mnom. Moje riječi, moje kretnje, moje misli.
IKAR: Bojim se mrava, valova, kipuće vode, tišine, čudovišta, očiju na prozorima, bojim se ostati sam.
DEDAL: Nisi sam, tata je uz tebe. Hajde sad, spavaj.
IKAR: Ne spava mi se. Kad zaspem, ti ćeš otići u drugu sobu i ostavit ćeš me.
DEDAL: Ali i u drugoj sobi sam blizu.
IKAR: Dovoljno si daleko da me čudovište ugrabi i odnese.
DEDAL: Nema čudovišta.
IKAR: Mene je ipak strah.
DEDAL: Ako sada zaspeš, sutra ću te voditi na obalu.
IKAR: Mi smo zarobljeni, mi nikada ne ćemo izaći odavde i nikada više ne ćemo vidjeti more.
DEDAL: Ne brini. Ti si moj mali dječak i tata ti obećaje da će te voditi na obalu mora. (za sebe) Vjeruj mi, učinit ću sve da izađemo odavde.
IKAR: Obećaješ?
(Dedal nekoliko trenutaka oklijeva.)
DEDAL: Daj mi desnu ruku.
(Ikar mu pruža ruku. Rukuju se.)
DEDAL: Obećajem.
IKAR: Jednom me dadilja vodila na obalu. Igrao sam se u pijesku, gradio dvorac. Ona je pričala s ostalim ženama u hladu. I ostala djeca su trčala uokolo. Ja sam gradio dvorac sam. Bio je to samo moj dvorac. Oko dvorca sam napravio korito da nitko ne može izaći. Trebalo mi je mora da napunim korito. Uzeo sam kanticu i ušao u more. Grabio sam vodu i lijevao je u korito oko dvorca. Krenuo sam dublje kako bih mogao više zagrabiti. More mi je močilo košulju. Dadilja je dotrčala i počela vikati kako ne smijem stopalima doticati vodu. Ne smijem ulaziti u more. Ne smijem se približavati valovima. Mogao bih naljutiti gospodara mora i on bi me progutao svojim vodenim ustima.
DEDAL: Dadilja priča gluposti.
IKAR: Ali ona je plakala. Grlila me i plakala.
DEDAL: Žene plaču. To ne znači da govore istinu.
IKAR: I mama je plakala.
DEDAL: Ne sjećaš se toga.
IKAR: Sjećam se mirisa, zvuka i dodira.
DEDAL: Hajde, dosta sad.
IKAR: Volim se igrati oblutcima, volim prosipati pijesak, volim skakati u more na glavu.
DEDAL: Glava ti je potrebna za druge stvari.
IKAR: Ti sjediš na obali i gledaš u daljinu.
DEDAL: Razgovaram sa zvijezdama, mahovinom, suncem.
IKAR: Jezike koje ja ne razumijem.
DEDAL: Naučit ćeš. Zato te posvuda vodim sa sobom. Da slušaš, gledaš i ponavljaš.
IKAR: Ali ti samo gledaš u daljinu. Ne govoriš. Ja volim kad ti pričaš. Ne razumijem te, ali volim slušati tvoj glas. Neke priče imaju čudne završetke. Od nekih sam tužan. I stalno ih pričaš iznova. Ne možeš izmisliti nove? Neke priče samo za mene. Koje još nitko nije čuo. Koje nitko ne zna.
DEDAL: Samo se imena mijenjaju.
IKAR: Tata, koliko još moramo čekati?
DEDAL: Ne znam.
IKAR: Ne volim čekati.
DEDAL: Nikada nisi volio.
IKAR: Čekanje je dosadno. Želim trčati, bacati kamenčiće, skupljati odbačeno perje ptica, školjke, vješati se po granama i skakati na tlo u travu.
DEDAL: Ponekad treba i šutjeti.
IKAR: Zašto?
DEDAL: U šutnji se misli.
(Dedal šuti. Ikar je nervozan.)
IKAR: Ja više ne mogu čekati.
DEDAL: Nestrpljiv si sine.
(IKAR razmišlja)
IKAR: Zašto smo tu zatvoreni? Među tim hodnicima, u mraku...
DEDAL: Ne postavljaj previše pitanja.
IKAR: Ali rekao si da moram pitati kako bih naučio.
DEDAL: Za neka pitanja nije vrijeme.
IKAR: Čudovište će doći i progutati nas. Razderat će nas na sitne komadiće, kao piljevinu. Samljet će nas svojim oštrim kutnjacima. Probosti svojim rogovima. Izgaziti svojim kopitima. Spljoštit će nas o tlo kao meko tijesto.
DEDAL: Dosta, dosta. Imaš bujnu maštu.
IKAR: Ne će ostati ni mrvica od nas.
DEDAL: Ikare, znaš da ću te ja zaštiti pod svaku cijenu.
IKAR: Ali čudovište je jače od tebe.
DEDAL: Ikare, primi moju desnu ruku.
(Ikar mu pruža ruku)
DEDAL: Hajde, probaj je oboriti.
(Ikar pokušava)
IKAR: Moja je ruka puno manja od tvoje.
DEDAL: Hajde, potrudi se.
IKAR: Ne mogu.
DEDAL: Probaj još jače. Ako pobijediš...
IKAR: Ako pobijedim?
DEDAL: Sutra idemo na obalu.
IKAR: Uf...
(Ikar upire svom snagom, ali ne može pomaknuti Dedalovu ruku. Ljuti se.)
IKAR: Tata... Želim pobijediti.
DEDAL: Pobjedu treba zaslužiti.
(Ikar se napreže kao uporno dijete, izgleda smiješno.)
IKAR: Ne mogu...odustajem.
DEDAL: Eto vidiš. Moja ruka je jaka. A glava još jača.
IKAR: Što ako čudovište tebe ubije? I onda ostanem sam?
DEDAL: Nema čudovišta.
IKAR: Ima, ima. Dadilja mi je pričala o njima. Čudovišta što izlaze iz mora, spavaju u spiljama, lete zrakom, skrivaju se u hodnicima.
DEDAL: Dadilja ništa ne zna. Ne treba slušati ljude koji nemaju pameti.
IKAR: Ali ona me voli.
DEDAL: Voljeti može i životinja.
(Čudovište zavija. Ikar vrisne.)
IKAR: Tata!
DEDAL: To ti se sve pričinjava. Dosta je bilo, sav si u znoju, groznica te trese.
IKAR: Spava mi se.
DEDAL: Onda spavaj sine.
IKAR: Hoćeš li biti kraj mene?
DEDAL: Hoću, ne brini se.
IKAR: Ni u jednom trenutku ne ćeš otići?
DEDAL: Ni u jednom trenutku.
IKAR: Što ako budeš žedan? Hoćeš li otići po vodu?
DEDAL: Istrpit ću. Bit ću cijelu noć kraj tebe.
IKAR: Mrak je.
DEDAL: Znat ćeš da sam tu. Zatvori oči.
(Ikar zatvara oči.)
DEDAL: Spavaj.
O letenju (15, 35)
(Dedal urezuje crtice na zidu. Računa. Prilazi mu Ikar. Gol je do pasa i oznojen.)
DEDAL: Nemoj drugi puta ići tako daleko.
IKAR: Išao sam označenim putem.
DEDAL: Nisi skretao?
IKAR: Slijedio sam tvoje crteže na zidu.
DEDAL: Zašto si onda tako oznojen? Kao da si trčao kilometrima. U središte labirinta.
IKAR: Rekao sam ti da sam slijedio tvoje znakove. Obišao sam rutu nekoliko puta.
DEDAL: Sigurno?
IKAR: Dobro, koliko ćeš me puta pitati?! Rekao sam ti da mi treba prostora, ne mogu stalno biti na istome mjestu. Sjediti i šutjeti s tobom. Gledati u te tvoje brojke i slova. Nešto u meni želi iskočiti van.
DEDAL: Tvoja je dužnost iskazati poštovanje prema ocu.
IKAR: Da, to je moja dužnost. Ali ne mogu protiv sebe.
DEDAL: To je zato jer dopuštaš tijelu da upravlja tvojim postupcima. Tvoje tijelo želi trčati, pa onda trčiš kao sumanut. Slijediš noge kamo te nose bez imalo razmišljanja. Kao da ti je u nogama sva pamet.
IKAR: Što da radim sa silnom energijom koja se u meni stvara?
DEDAL: Nauči je kontrolirati. Usmjeri je u misli.
IKAR: Kao da si išta postigao svojim mislima.
DEDAL: Tražim izlaz.
IKAR: Računajući? Trebao bi razrušiti ove zidove, omogućiti nam da pobjegnemo.
DEDAL: To i činim.
IKAR: Ne, ne činiš ništa. Jer za čin su ti potrebne ruke. Hajde, daj mi svoju desnu ruku.
(Ikar pruža prema njemu desnu ruku i poziva ga na borbu.)
DEDAL: Ikare..
IKAR: Desnu ruku!
DEDAL: Dosta!
(Ikar se trzne od siline njegovog glasa. Odlazi u kut i briše tijelo. Duga šutnja. Dedal ga promatra.)
DEDAL: Više ne postavljaš pitanja.
(Šutnja.)
DEDAL: Kao da te ništa ne zanima.
IKAR: Bez brige, zanima me. Svašta me zanima.
DEDAL: Zato trčiš. Znam da odlaziš u nepoznate hodnike. Izlažeš se opasnosti.
IKAR: Opasnosti? Kakvoj opasnosti?
(Dedal šuti.)
IKAR: Da nije možda opasnost od čudovišta?
DEDAL: Rekao sam ti da čudovišta ne postoje.
IKAR: Da, rekao si.
(Ikar ga nepomično gleda. Dedal skreće pogled.)
DEDAL: Ne idi više u središte labirinta. Ne ćeš se znati vratiti.
IKAR: Bez brige, nisam budala. I ja znam staviti križić na kraju zida i zapisati broj.
DEDAL: Kažem ti. Ne idi sam.
IKAR: Jer bih mogao doći do njega.
DEDAL: Prestani!
(Ikar osjeća Dedalovu ljutnju, ali još nije spreman odustati. Provocira.)
IKAR: Gdje mi je majka?
DEDAL: Uvijek jedno te isto pitanje.
IKAR: Na koje ne daješ odgovor.
DEDAL: Trebao bi od mene tražiti znanje, a ne informacije.
IKAR: Znanje prolazi kroz moje iskustvo.
DEDAL: Ja sam ga pronašao prije tebe.
IKAR: Ti ništa ne znaš.
DEDAL: Stanovnici ovog otoka me poštuju, veličaju moje ime, ljepotu mojih kipova, umijeće mojih ruku, moj um koji je u stanju riješiti i najteže zagonetke.
IKAR: Stanovnici ovog otoka su budale.
DEDAL: Prije nisi tako govorio. U čudu si me gledao kad bih ti pričao o Ateni.
IKAR: Priče o Ateni...
DEDAL: Ne vjeruješ mi. Možda ćeš jednog dana saznati.
IKAR: Kako? Posvuda oko nas su zidovi. Zatvoren sam kao zvijer u kavezu.
DEDAL: Ovako si na sigurnom.
IKAR: Zar sam ja čudovište koje zavija u mraku?
DEDAL: Ne. Ali zidovi te štite.
IKAR: Od čega? Ne bojim se.
DEDAL: Zidovi te štite od tvojeg nepoznavanja straha.
IKAR: Ti si mi usađivao strah kao vrlinu. I sad se ljutiš što sam ga odbacio.
DEDAL: Tjerao sam strah dok si ga se bojao, sad kad se ne bojiš pomažem ti prizvati strah.
(Ikar mu okreće leđa. Radi fizičke vježbe.)
IKAR: Otići ću.
(Dedal ne odgovara.)
IKAR: Čuješ li?
DEDAL: Čuo sam te.
IKAR: Još malo i odlazim.
DEDAL: Zidovi su visoki, hodnici su nepregledni, hodali smo satima i svaki put naišli na novi zid.
(Ikar prilazi zidu s crtežima, promatra ih.)
IKAR: Ti sam si izgradio ovu utvrdu, ovi hodnici su djelo tvog veličanstvenog uma. A sad ne znaš pronaći izlaz. Možda izlaz ne postoji. Tvoja građevina je bila toliko savršena, a zaboravio si izgraditi izlaz.
(Ikar briše njegove crteže, zatim se naglo okrene prema Dedalu.)
IKAR: Ti si kriv što smo ovdje zatvoreni!
(Dedal ga ošamari. Ikar iznenađeno ustukne. Šutnja.)
DEDAL: Oprosti.
(Ikar je ljut, duboko diše. Iz njega izbija bijes, prijetnja.)
IKAR: Jednoga dana...jednoga dana ću pritisnuti tvoju desnu ruku na tlo. Zgnječit ću je svojim prstima i držati je tako dok me ne pogledaš u oči. Dok u tvojim očima ne pročitam poraz. Onda ćeš me odvesti na obalu. Tako si obećao. Razbit ćemo zidove i otići.
DEDAL: Zar misliš da ne bih već otišao da mogu?
IKAR: Da, to mislim. Navikao si na ove hodnike. Imaš zidove za pisanje i to je sve što ti treba. Po cijele dane misliš i računaš. Zidovi ti omogućuju mir,vrijeme za razmišljanje.
DEDAL: Razmišljam kako nas izbaviti odavde.
IKAR: Ne vjerujem ti. Da je doista tako, već bismo bili vani.
DEDAL: Ti misliš da je to samo tako. Da se može tek tako otići kao da nitko i ništa ne postoji.
IKAR: Da to stvarno želiš, učinio bi to.
DEDAL: Misliš da se meni ne ide u Atenu? Razmišljam o njoj danima. Svake sekunde kad sam sam sa svojim mislima. Kako bi bilo divno koračati njenim ulicama.
IKAR: Onda hajdemo. Do obale, pa morem prema Ateni, u nepoznato...meni je svejedno. Samo da krenemo.
DEDAL: Strpi se.
IKAR: Ali ja sam spreman!
DEDAL: Velike odluke ne treba donositi na brzinu.
(Čuje se zavijanje čudovišta.)
IKAR: Možda više nemamo vremena.
DEDAL: Ništa se ne će dogoditi ako još malo pričekamo.
IKAR: Osim ako nas čudovište ne proguta.
DEDAL: Opet ti o tome.
IKAR: Čuo sam njegovu želju za mesom.
DEDAL: Rekao sam ti da nema nikakvog čudovišta. Umislio si i sad ponavljaš tu priču bez prestanka.
IKAR: Ali tata, ti se pretvaraš da čudovišta nema, ja to znam. I ti ga čuješ: njegovo urlikanje, mljackanje, komadanje mesa, krikove, vidiš njegovu sjenu s rogovima i širokim nozdrvama, veliku glavu s grivom...
DEDAL: Nema čudovišta.
IKAR: Odakle onda one kosti na hodnicima, one muhe što se skupljaju na usmrđenim komadima mesa, odakle smrad truleži i raspadanja koji se širi posvuda?
DEDAL: Prestani! Dosta više! Ostavi me na miru da računam. Pronaći ću način da odemo odavde, samo mi daj vremena.
IKAR: Vremena...
DEDAL: I više ne idi prema središtu.
(Ikar šuti.)
DEDAL: Jesi li me čuo?
IKAR: Jesam.
DEDAL: Onda obećaj.
IKAR: Dobro.
(Dedal računa. Ikar legne na pod i gleda u nebo.)
IKAR: Mogli bismo odletjeti!
DEDAL: Odletjeti?
IKAR: Uzdignuti se nad zidove i zaploviti zrakom. Ostaviti sve ovo i zrakom krenuti prema Ateni.
DEDAL: Izmišljaš stvari samo tako.
IKAR: Kao što si ti izmislio Atenu.
DEDAL: Budi siguran da Atena postoji.
IKAR: Zašto se onda ne želiš vratiti?
DEDAL: Želim.
IKAR: Da to doista...
DEDAL: Misliš da ne želim otići daleko od ovog otoka, od ovog osjećaja zatvorenosti i ropstva? Ja sam sad na vrhuncu snage. Moj um ključa poput vrele vode. Ja bih stvarao, otkrivao, donosio promjene.
IKAR: Kad tako govoriš, divim ti se.
DEDAL: Ponekad me prezireš.
IKAR: Ponekad ti se divim.
DEDAL: I to se izmjenjuje kao Sunce i Mjesec.
IKAR: Jedino što vidimo u ovom zatvoru.
(Šutnja.)
IKAR: Tata, je li moguće letjeti?
DEDAL: Čovjeku nije dana ta sloboda. Samo bogovima i pticama.
IKAR: (zamišljeno) Bogovima i pticama...
DEDAL: Ikare, ti si čovjek. Dijete. Imaš noge, glavu, ruke. Čvrsto stojiš na zemlji.
IKAR: Zemlja je blatnjava.
DEDAL: Tu si se rodio.
IKAR: Kao što si se ti rodio u Ateni. Ja je želim vidjeti.
(Šutnja.)
IKAR: Gdje mi je majka?
DEDAL: Uvijek jedno te isto pitanje.
IKAR: Na koje ne daješ odgovor.
DEDAL: Ona je bila samo zemlja. Ništa bitno.
IKAR: Zemlja iz koje sam nikao.
DEDAL: Mogla je biti bilo koja druga. Posuda za sjeme.
IKAR: Ali bila je baš ona.
DEDAL: Zaboravi.
(Ikar nekoliko trenutaka šuti, a zatim odlučno.)
IKAR: Hoću letjeti!
DEDAL: Šuti! Čut će te netko!
IKAR: Sami smo. Ti i ja. Zidovi oko nas.
DEDAL: I misao se čuje. Odzvanja u glavi. A riječi...preko riječi se više ne može.
IKAR: Ti ćeš mi pomoći da poletim.
DEDAL: Rekao si da sam baš ja taj koji te drži u kavezu.
IKAR: Zbog tebe smo tu gdje jesmo. Moja je krivnja samo u tome što sam ti sin. A sin mora biti kraj svojega oca.
DEDAL: Takav je poredak stvari.
IKAR: Sve dok se ne otrgne.
DEDAL: Ti si još zelena koštica na grani.
IKAR: Sunce će mi pomoći.
DEDAL: Sunce je zavodljivo, kao i žena. Stoji na mjestu i zove te k sebi. A onda te okreće oko sebe kako mu se prohtje.
IKAR: Kako bih volio osjetiti vrtnju.
DEDAL: Ikare, sve u svoje vrijeme.
IKAR: Tata, ti ćeš mi izraditi krila.
DEDAL: Što ti pada na pamet! Mi nismo bogovi.
IKAR: Ali možemo biti ptice! Zar su ptice nešto bolje od nas? Zar imaju um poput čovjeka? Hrane se na smetlištima od naših ostataka. Umiru na pustim mjestima.
DEDAL: I ti hoćeš biti ptica?
IKAR: Želim letjeti. Ti si rekao da možeš učiniti sve što poželiš, da tvoj um treba izazove, nova otkrića. Napravi mi krila.
DEDAL: Ali...
IKAR: Napravi mi krila.
DEDAL: Ikare...
IKAR: Oboje ćemo otići odavde. Iznad ovih zidova vidi se sunce, oblaci koji jedre na putu prema Ateni, šetat ćemo njenim ulicama, ulaziti u hramove i susretati ljude. Ti ćeš uživati ugled koji zaslužuješ, a ja ću slobodno hodati novim prostorima. Napravi mi krila!
DEDAL: Taj plan je djetinja ludorija.
IKAR: A ti je ostvari.
DEDAL: Zadiremo u sveto.
IKAR: Što je sveto u ovom labirintu? Samo smrt koju možemo čekati dovijeka. Čekamo ovdje zatvoreni već predugo. Zaboravio sam kako izgleda drveće, kako valovi nadiru na kamenje, kako izgleda lice dadilje i kojeg je okusa mlijeko. Zaboravljam stvari koje su mi nekada bile kristalno jasne, vrijeme ih otima iz moje glave i one nestaju kao da ih nikada nije niti bilo. Uskoro ću se pretvoriti u tebe, osjećam to. Tvoje oči postaju moje oči i jedino se u njima ogledaju. Gušim se. Nema zraka među ovim zidovima. Nema prostora od tvog pogleda koji sve obuhvaća. Mi moramo otići. Želim imati komadić neba samo za sebe. Prostor i vrijeme u kojem nisi prisutan ti.
DEDAL: Ne!
(Ikar se zaustavlja u svom zanosu. Prijeti.)
IKAR: Dobro. Onda ću otići do čudovišta i pustiti da me rastrga. Ti ćeš slušati moje jauke i plakati u mraku. Ostat ćeš sam, nezaštićen pred godinama koje slijede.
DEDAL: Ti trebaš biti uz mene.
IKAR: Svakoga dana sve si bliži zatvaranju kruga. Moramo otići.
DEDAL: Ti si još dijete.
IKAR: Nisi ni primijetio kako sam narastao. Puno je vremena prošlo.
DEDAL: Ja ga ne osjećam.
IKAR: Znam. Jer time bi morao priznati da i ti stariš. A meni vrijeme juri tolikom brzinom da se bojim kako ga nikad neću uhvatiti.
DEDAL: Strpi se još malo.
IKAR: Sad!
(Ikar mu pruža desnu ruku. Dedal ga gleda, a zatim prihvaća.)
DEDAL: Nema u tebi još dovoljno snage.
IKAR: Tata, zašto mi ne popustiš? Zašto me ne pustiš da pobijedim?
DEDAL: Pobjedu treba zaslužiti.
(Obojica se trude pobijediti svom snagom. Nakon nekoliko oduzimanja prednosti, Dedal pobjeđuje. Ikar je razočaran. Šuti.)
DEDAL: Otići ćemo kad za to dođe vrijeme.
(Ikar potišten sjedi u kutu. Dedal mu prilazi i grli ga.)
DEDAL: Moraš mi nešto obećati.
(Ikar šuti.)
DEDAL: Ne odvajaj se od mene, prati me u stopu, čini sve što ja činim.
IKAR: Znam već napamet.
DEDAL: I uvijek imaj to na umu.
IKAR: Htio bih osjetiti slobodu.
DEDAL: Ti još ne znaš upotrebljavati slobodu.
IKAR: Što se tu ima znati? Treba joj se samo prepustiti, kao što se ptica prepušta vjetru da je nosi.
DEDAL: Sloboda nosi sa sobom odgovornost.
IKAR: Sloboda je osjećaj.
DEDAL: Prvo se moraš naučiti strpljenju.
Nesanica
(Noć je. Dedal spava. Ikar je nervozan, gleda u nebo, neprestano se okreće, ustaje, ne zna što bi sa sobom. Ponekad utone u san, ali to je samo na trenutak. Misli su mu nepovezane, na granici između sna i jave.)
IKAR: Noć je i milijun zvijezda koje me uznemiruju. Brojim zvijezde kako bih prizvao san, iako... zvijezde me nikada nisu zanimale. Njih je mnogo, a sunce je samo jedno. Veliko i sjajno. Sjaji kao tisuću malih, nebitnih zvijezda. Ne mogu spavati. Mi mora da smo za nešto kažnjeni. Kako inače objasniti ovaj nemir, ovu skučenost, ovu kaznu? On leži tu mirno i spava. Ne razumijem kako zarobljen čovjek može spavati, odakle mu snovi? Slušam njegovo disanje i ponekad pomislim kako bih ga najradije... ubio. Pravilnost njegovih udisaja i izdisaja me opterećuje. Samo u noći sam slobodan od njegovog pogleda, od njegovih riječi. Brojim zvijezde čekajući sunce. Nadam se snu, ali san ne dolazi. Sanjam otvorenih očiju, zureći netremice u nebo. Više ne znam što je stvarnost, a što slike koje se stvaraju u mom umu od pretjeranog naprezanja očiju. Vidim sebe poput najveće ptice na nebu, prelijepih zlatnožutih krila od čvrstoga perja. Ja sam kralj svih ptica na nebu i sve mi se ptice klanjaju dok prolazim kraj njih. Snaga mojih zamaha pokorava vjetar, i vjetar mi se klanja. Podržava me i gura naprijed kako bi mi olakšao let. Snažno širim ruke, žile na mom vratu se naprežu, u glavi mi se vrti od boli. Velika konstrukcija od perja i voska pritišće mi leđa. Ali bol me ne smeta, postaje ugodna. Uživam u letu, u vjetru koji mi hladi znojno čelo, u suncu koje grije moje lice. Drago sunce, tako je lijepo. Smiješi mi se, osjećam ga na svojim usnama, na vrhu jezika kao ljepljivu slatkoću. Kad bih ga samo mogao zagrliti. Možda bi mi sunce uzvratilo zagrljaj, dopustilo da sletim na njegovu površinu i prošetam po njoj kao po užarenom pijesku na obali. Stopala mi uranjaju u mekanu toplinu. Sa sunčeve površine gledam dolje na zemlju. Smijem se. Sve je tako maleno, tako nebitno i prolazno. Ljudi su neprimjetni, ne razlikuju se od vlati trave. Zar sam i ja nekad bio dio njih? Utopljen u gomili. Čekaju izlazak sunca kao znak za početak obavljanja nebitnih poslova. Poslova koji nikome ne koriste, koji ništa ne mijenjaju. Stojim na suncu i želim postati dio njega, osjetiti njegovu snagu. Sunce se smije, njegov smiješak je božanski. Prima me za ruku i povlači prema središtu. Sad vidim, sunce nije žuto, već zlatno. Zlatna kugla koja isijava. I moja koža postaje zlatna, kosa mi se pozlaćuje i ruke su mi zlatne. Sav sam od zlata i postajem sunce. Postajem sunce....postajem sunce....postajem sunce....
O ljepoti (25, 45)
(Ikar radi sklekove, trbušnjake, sav je oznojen. Dedal za to vrijeme računa. Ikar prestaje s vježbanjem, briše tijelo.)
IKAR: Što je ljepota?
DEDAL: Odakle sad to pitanje?
IKAR: Zanima me.
DEDAL: Ljepota je božanska.
IKAR: Kako da je onda čovjek osjeti?
DEDAL: Postoje trenutci koji nas približavaju božanskom. Ti nikada nisi čuo zvuk struna koje prebiru atenski dječaci pred zadivljenim mnoštvom.
IKAR: Može li lijepo biti i nešto užasno, nešto strašno?
DEDAL: Čovjek pronalazi ljepotu u onome što ima pred sobom.
IKAR: U režanju jednog čudovišta.
DEDAL: Ne počinji.
IKAR: Ozbiljno, navikao sam na njega, na njegovu oštrinu, na hropce. Ima određene ljepote u tim zvukovima. Ima neke miline u njegovom glasu. Ponekad mi je njegovo tuljenje tako magično lijepo da se pitam jesam li ga umislio? Kao da mi je bio potreban bilo kakav zvuk u ovoj tišini.
DEDAL: Umislio si. Zaboravi na čudovište.
(Šutnja.)
IKAR: Pripada li ljepota samo bogovima?
DEDAL: Oni je mogu podariti čovjeku. Tada i čovjek može uživati u ljepoti.
IKAR: A stvarati je?
DEDAL: Da, to isto. Ali rijetki ljudi prepoznaju ljepotu, a još rjeđi je znaju stvoriti vlastitim rukama.
IKAR: Ruke...
DEDAL: Da, ruke koje stvaraju kreaciju. Ali ne zaboravi da sve ipak dolazi od uma. Um zamišlja stvar koju ruke zatim oblikuju.
IKAR: Ipak, da nema ruku...
DEDAL: Um je prvi.
(Šutnja.)
IKAR: Volio bih nešto izrađivati. Nečime se baviti u ovom kavezu. Sve je prazno.
DEDAL: Iskoristi ono što ti se nađe na putu. Ono što bogovi ostavljaju ljudima.
IKAR: Ali ovdje nema ničega. Nas su bogovi zaboravili.
(Šutnja.)
DEDAL: Jednom sam te gledao kako se igraš s grančicama koje si našao na podu. Nespretno, kao pravo dijete. Ruke su ti se saplitale. Ljutio si se što se grane ne daju savinuti, što pucaju na najmanji dodir. Pokušavao si izgraditi dvorac.
IKAR: Sjećam se. U magli, ali sjećam se. Nije to bio dvorac, nego kočija. Htio sam putovati, a ne stajati na mjestu. Ne volim čekati.
DEDAL: Polako se učiš čekanju. Dugo je vrijeme ispred nas.
IKAR: Koliko dugo?
DEDAL: Ne znam. Mrak je. Gubim pojam o vremenu.
IKAR: A tvoja računanja?
DEDAL: Tek bijedan pokušaj da objasnim svijet oko sebe. Da uhvatim vrijeme i njegove promjene.
(Šutnja. Ikar prelazi prstima po Dedalovim crtežima.)
IKAR: Ne vjeruješ svojim brojkama?
(Dedal ne odgovara.)
IKAR: Čuješ li? Zašto urezuješ promjene dana i noći?
DEDAL: Vjerujem im. Ali ne mogu biti siguran.
IKAR: Zbunjuješ me.
DEDAL: Treba ti objasniti pojmove. Vjerovati i biti siguran nije isto. Treba oprezno upotrebljavati riječi.
IKAR: Uvijek govoriš u zagonetkama. Kao da sam ja jedan od tvojih učenika, pokušavaš me impresionirati svojom mudrošću. A ne znaš vlastitog sina izvući iz mraka labirinta. Pustit ćeš nas da ovdje umremo, da se pretvorimo u kosture na ovom odvratnom mjestu!
DEDAL: Naučio sam se strpljenju s tobom. Ponekad razgovaraš sa mnom tako mirno i staloženo, a onda iz tebe suklja dim. Ja znam da je to normalno, to je tako i ja to moram prihvatiti. Sjedit ću ovdje u mraku i gledati te kako bjesniš. Gledat ću te sve dok se ne smiriš. Bit ću strpljiv i dobronamjeran.
(Šutnja. Dedal urezuje brojke na zidu.)
IKAR: Ti si stara budala.
(Šutnja.)
IKAR: To što urezuješ ne će donijeti nikakvu promjenu.
(Šutnja.)
IKAR: Ti si isti. Ja sam isti. Istost je svuda oko nas.
DEDAL: Nebo se mijenja.
IKAR: Umoran sam od istezanja vrata prema gore.
DEDAL: Nekad si se divio suncu. Govorio si; Tata, pogledaj kako lijepa užarena kugla. Tata, dohvati mi sunce. Spusti ga k meni da se ugrijem.
IKAR: Zamišljao sam kako se loptam s njime. Kako mogu činiti s njime sve što hoću. I kako je lijepo, beskrajno lijepo u mojoj ruci.
DEDAL: Najveća je ljepota u pravilnosti kugle.
IKAR: Uvijek si me učio kako je ljepota u pravilnosti. Ali ja se ne slažem. Sunce je lijepo jer je nepravilno opasno. To je ono što me privlači.
(Dedal ne odgovara i to ljuti Ikara. Ipak, njegov bijes je miran, već je naučio kako može zadati udarac.)
IKAR: Jednoga dana, probudit ćeš se u mraku, okrenut ćeš se na drugu stranu i pogledom potražiti moje tijelo koje spava. Ali mene ne će biti. Ne ćeš čuti moje disanje, vidjeti pomicanje moje glave. Ne će me biti. Hodat ću tom tvojom Atenom, daleko od ovog otoka i ovih zidova koje si izgradio.
(Šutnja.)
IKAR: Ništa ne ćeš reći?
DEDAL: Ponekad nije potrebno govoriti.
IKAR: Odgovori mi!
DEDAL: Još uvijek se nisi naučio strpljivosti.
IKAR: Obećao si da ćeš mi napraviti krila.
DEDAL: Kad odrasteš.
IKAR: Odrastao sam.
DEDAL: Očito još uvijek nisi. Nije došlo vrijeme.
IKAR: A kad po tebi dolazi vrijeme? Je li? Kad ćeš održati obećanje? Kad ću biti dovoljno odrastao? Piše li to u tim tvojim crtežima?
DEDAL: Brojke ne predviđaju budućnost. Samo govore o prošlosti, o onome što se već dogodilo.
IKAR: Ti si rekao da se sve ponavlja. Da se vrti u krug i da je u tom krugu pravilnosti odgovor i ljepota svijeta.
DEDAL: Rekao sam.
IKAR: Kad je tako, što kažu tvoje brojke? Kad ćeš mi napraviti krila?
DEDAL: Kad shvatiš da je let nemoguć!!
(Ikar posve poludi, udara šakom u zid. Skače prema zidu.)
IKAR: Želim van! Van odavde! Moram nešto učiniti!
(Dedal mu prilazi, pokušava ga zaustaviti, ali Ikar ga odguruje. Crven je u licu, pokušava se popeti na zid, ali uvijek iznova pada. Napokon sjeda kraj zida i plače od bijesa. Dedal ga promatra.)
IKAR: Čekao sam jer sam ti vjerovao. Sad sam shvatio da sam budala. Učio si me strpljenju jer si znao da vrijeme nikada ne će doći. Priče o Ateni... Priče o izgubljenom carstvu kraj postelje prije spavanja, oproštajne priče prije smrti, san. Postoji li uopće ta tvoja Atena? Ili si njome hranio moj um kako bi mi misli nekamo letjele?
DEDAL: Smirit ćeš se i sve će opet biti dobro. Sve će biti dobro.
(Dedal ga pokušava smiriti, ali Ikara njegova mirnoća još više ljuti. Izbezumljeno ga gleda. Zatim odlučno ustaje.)
IKAR: Dva su izlaza odavde. Zrakom prema suncu ili u mrak prema središtu labirinta.
DEDAL: Ti si lud.
(Ikar uzima svoje stvari.)
DEDAL: Ikare!
IKAR: Ne slušam te više.
DEDAL: Ubit će te čudovište ako odeš od mene.
IKAR: Čudovišta ne postoje.
DEDAL: Čuješ njegovo zavijanje kad se spusti noć. Njegovu glad za ljudskim mesom i režanje.
IKAR: Ne vjerujem tim zvukovima. To si mi ti usadio u um.
DEDAL: Ludi dječače, ne budi nepromišljen.
IKAR: Otići ću. Ako i pronađeš moje kosti, znaj da sam bio obrok tom tvom čudovištu, posve mi je svejedno. Samo da ne trunem tu s tobom, da se ne pretvorim u bezobličnu kašu.
DEDAL: Pomahnitao si. Trebalo bi te izudarati i istjerati te misli iz tvoje obijesne glave.
IKAR: Pa udaraj me. Rekao sam ti da mi je svejedno. Samo da pobjegnem od tebe.
DEDAL: Ikare...
IKAR: Ne.
DEDAL: Ti bi letio?
IKAR: Poletio bih odavde i ostavio te kao malu točkicu, kao izmet neke ptice što leti nad našim glavama.
DEDAL: Ikare, molim te...
IKAR: Slab si. Čovjek koji moli je slab.
(Šutnja.)
IKAR: Igrajmo se obaranja ruku.
DEDAL: Dosta je te igre.
IKAR: Nije dosta dok te ne pobijedim. Dok ne održiš svoje obećanje.
DEDAL: Ako me pobijediš, to ti ne će donijeti ništa dobroga. Nemaš izbora.
IKAR: Čovjek uvijek ima izbor. Zato je čovjek, a ne rob.
DEDAL: Ti robuješ užitku, hrani, vezan si za zemlju.
IKAR: Sve to mogu odbaciti. Neću više jesti. Pustit ću da glad preuzme vlast nad mojim tijelom. Bit ću lagan kao perce. Toliko lagan i slobodan da će me vjetar ponijeti na svojem putu.
(Šutnja.)
IKAR: Dedale, ako te pobijedim, dovršit ćeš ona krila.
DEDAL: Ne, to nikada.
IKAR: Tako smo se pogodili. Ako ti pak mene pobijediš, preuzet ću taj kamen iz tvoje ruke i do konca vremena urezivati crtice u koru zida. Urezivat ću ih sve dok čitavi labirint ne ispunim znakovima koji ništa ne znače. Koji su proizvoljni znaci utjehe.
DEDAL: Doživljavaš moju sudbinu kao kamen.
IKAR: Zar nije?
DEDAL: Još ništa ne shvaćaš.
(Dedal umorno sjeda, Ikar mu pruža ruku.)
IKAR: Desnu ruku!
(Dedal skreće pogled s ruke.)
IKAR: Kukavice! Osjetio si da je došlo vrijeme kad bih te mogao pobijediti.
DEDAL: Pokušavam te zaštitit od tvoje vlastite obijesti.
IKAR: Štitiš sebe.
DEDAL: Zar ne vidiš da ti želim dobro?
IKAR: A ti znaš što je dobro za mene?
DEDAL: Trebao bih te otjerati od sebe zbog ovoga. Misliš da meni nije dosta? Da ne bih radije uživao u miru, u svojim poslovima? Stalno se moram baviti tvojim mušicama! Neprestano nešto, neprestano...umoran sam već! Htio sam ti najbolje...
IKAR: I sad si razočaran s onime što sam ostvario.
DEDAL: Ah...
(Umorno mahne rukom.)
DEDAL: Evo ruke. Tako to valjda mora biti.
(Dedal mu pruža ruku. Ikar prihvaća. Mrak.)
Noćna mora
(Dedal spava. Njegov san je na trenutke veličanstven, na trenutke se pretvara u noćnu moru.)
DEDAL: Sirene. Zovu. Plaču. Pjevaju. Njihove grudi izviru iz mora, bradavice su prekrivene crvenom kosom. Miris je primamljiv. Osjećam toplinu u desnoj ruci. Gle, to je mali dječak. Držim maloga dječaka za ruku. On se ne boji sirena. One nisu kao čudovište. Nozdrve. Rogovi. Slina iz ustiju. Truli zubi. Smrad životinje. More je divno. Sunce je divno. Ogleda se u moru. Ogledalo. Dva sunca. Ispod i iznad nas. Otvaram oči. Sunce me zasljepljuje. Nekoliko ptica prolazi pored nas. Mirišu na kožu atenskih žena. Na bijele haljine i zlatne kopče. Nekoliko oblaka pjeva neobičan napjev. Bijeli mjehovi, prozračni. Gdje je dječak? Ostavio sam ga negdje. Srce mi udara, znoj mi se spušta niz vrat. Nepravilan ritam. Znoj. Sve je u redu. Eno ga, sjedi na oblaku i jede šećernu vatu. Lijepi se za prste. Mljacka. I smije se. Opet mljacka. Razdragan je. I ja se smijem. Oblacima. Rado bih probao jedan. Samo malčice liznuti. Okus oblaka, šećeran i hladan. Jezik mi se lijepi. Sunce iznad i ispod nas. Dječak s krilima. Perje na rukama. Sunce postaje sve veće, bliješteća kugla potopljena u moru. Mali dječak leti. Izgleda kao anđeo. Mali debeli anđeo s krilima. Posve gol. Sunce mu je aureola nad glavom. Sunce mu je zlatna kugla pod nogama. Prolazi još nekoliko ptica. Njihova bjelina me zasljepljuje. Okrećem glavu. Zatvaram oči. U sebi brojim nekoliko trenutaka. Ptice su sada u daljini. Bijele sirene. Bijele atenske žene. Mali dječak mlati krilima po modrom nebu. Penje se prema suncu. Rumeni mu obrazi. Crvene usne. Smije se i gleda ravno u sunce. Vrati se, plačem. Okrenuo sam se samo na trenutak. Ptice su me obmanule. Pružam ruku. Moja velika ruka. Prsti drhte. Kao od hladnoće. Vrati se. Čuješ li? Šećerna vata se lijepi za grlo. Usta su mi puna i ne mogu govoriti. Vrati se! Nekoliko kapljica voska padaju mi na rame. Peku. Pale mi kožu. Sunce plače? Kipuće suze boga sunca. Čujem vrisak maloga dječaka. Perje leti na sve strane, propada prema dnu. Više nema ništa anđeoskog u njemu. Samo je gol. Gol pada. Pružam ruku, ponovo. Pokušavam ga uhvatiti. Ukopan sam na nebu. Ukopan sam u laganom zraku. Ukopan sam u mislima. Dječak prolazi pored mene. Dotiče mi ruku, posljednji pokušaj. Dodir. Nježan. Mek. Pun nade.... Vrisak! Koji traje. I traje. I traje. Proždire ga morsko sunce. Razjapljuje svoju čeljust i zatvara se nad njime. Bljesak sunca što se ogleda u moru. I smije se. Kao dijete nakon vragolije.
Perje i vosak (35/55)
(Ikar i Dedal sjede svaki u svome kutu. Ikar se igra perjem. Napeta šutnja koja dugo traje. Dedal skuplja snagu.)
DEDAL: Ikare...
(Ikar šuti.)
DEDAL: Pričaj mi. O obali, moru, o bilo čemu.
(Ikar se ne osvrće.)
DEDAL: Prečesto sjedimo u šutnji.
(Ikar je i dalje zagledan u perje.)
DEDAL: Šutnja odzvanja hodnicima. Vrijeme prolazi kraj mene, puzi kao starac.
(Ikar ne odgovara. Dedal mu oprezno prilazi, gleda što radi.)
DEDAL: Ikare...
IKAR: Ti ne razumiješ moje priče o suncu.
(Dedal duboko uzdahne i odmakne se.)
DEDAL: Ti ne razumiješ moje priče o vremenu.
IKAR: Svatko se drži onoga što mu pruža utjehu.
DEDAL: Kad već ne možemo jedan drugome biti utjeha.
IKAR: Držimo se onog neuhvatljivog.
DEDAL: I to neuhvatljivo je dovoljno.
(Čuje se režanje čudovišta)
DEDAL: Ti, ja i zvuk iz mraka.
(Šutnja. Ikar nervozno odbacuje perje, ne polazi mu za rukom ono što je naumio.)
IKAR: Dosađujem se toliko da niti smrt ne izgleda više strašna. Bila bi to dobrodošla promjena.
DEDAL: Prije si se bojao mraka, smrti, nepoznatog.
IKAR: Sad mi je svejedno. Odustao sam. Ništa nije nepoznato. Zidovi su uvijek isti.
DEDAL: Broj zareza na njima se povećava.
IKAR: Te crtice što urezuješ po zidovima mi ništa ne govore.
DEDAL: Objasnio sam ti već tisuću puta. Računam promjene Sunca i Mjeseca. Mjesečeva veličina utječe...
IKAR: Ne zanima me.
DEDAL: Nikad te ništa ne zanima.
IKAR: Zar da u beskraj postavljam pitanja? Da pitam: tata, što je vrijeme?
DEDAL: Vrijeme je...
IKAR: Potrebno za tvoj odgovor. Vrijeme su te tvoje crtice na zidu koje te još drže živim. Vrijeme si izmislio kako bi ti bilo lakše čekati, kako bi nečime zabavio svoje razbacane misli.
DEDAL: Kao što ti hvataš razbacano perje.
IKAR: Našao sam ga. Na podu. Bogovi su mi ga podarili.
DEDAL: I brojke su dar od bogova.
IKAR: Darovi za igru.
DEDAL: Ti se igraš rukama. Ja se igram mislima.
IKAR: Treba složiti perje. U neku smislenu cjelinu.
(Ikar ponovo uzima perje. Dedal ga promatra. Šutnja.)
DEDAL: Zašto ne odustaneš?
IKAR: Zašto ti ne odustaneš od urezivanja?
(Šutnja.)
DEDAL: Sad mene zamara tišina. Kratkoća tvojih rečenica.
IKAR: Nekad te smetalo moje brbljanje. Povlačio si se u tišinu.
DEDAL: U glavi mi više nije tišina. Ne pronalazim red, nego nemir.
IKAR: Trebali smo otići kad je bilo vrijeme.
DEDAL: Možda. Više ni u što nisam siguran.
IKAR: A možda je bolje ovako.
DEDAL: Zatvoreni smo u kratkim rečenicama.
IKAR: Tako se bolje razumijemo.
DEDAL: Sve se vrti u krug i zapliće. Kao labirint.
(Šutnja.)
DEDAL: Ljutiš li se još uvijek?
IKAR: Na koga?
DEDAL: Na mene. Zbog leta.
IKAR: Ne ljutim se na tebe. Ja sam trebao biti uporniji. Valjda ni ja nisam imao snage za odlazak. Pa zašto da se onda ljutim na tebe?
(Šutnja.)
DEDAL: Pričaj mi. Bilo što. Samo nemoj ponovo utonuti u šutnju.
IKAR: Jedina priča koju znam je ona o suncu.
DEDAL: Ponekad me sunce prati kao znak na nebu. Znak sukoba među nama. I zato jedva čekam da oboji nebo u crveno i potone na drugi kraj.
IKAR: A ja čitave noći čekam da ponovo iziđe. Kad ugledam prve blijede zrake, znak da sam dočekao još jedno jutro, obuzme me neko uzbuđenje, osjećam se živim. Noć predstavlja nemir, nesanicu koja me proganja.
DEDAL: Lezi i broji zvijezde. Izgubit ćeš se u njihovom mnoštvu i zaspati.
IKAR: Ne zanimaju me te svijetleće točkice.
DEDAL: U njima je zapisana sudbina svih ljudi.
IKAR: A ti je zatim prenosiš u svoje crteže. Na hladni zid.
DEDAL: Da si naučio iščitavati...
IKAR: Sad bih bio poput tebe.
DEDAL: Ne znam zašto ti je ta misao toliko odbojna.
IKAR: Jer te prezirem. I žalim te.
(Dedal šuti.)
IKAR: I ti mene prezireš.
(Šutnja.)
IKAR: Nisi htio da odem, ali sad me ipak prezireš jer sam doživio neuspjeh.
(Šutnja.)
DEDAL: Trebao bi spavati. Već danima ne spavaš.
IKAR: Da, trebao bih. Ali dok spavam ne mogu sanjati. Grozim se noći i mraka koji noć donosi sa sobom. Slušam tvoje disanje u mraku. Postavljam si pitanja: što bi bilo da...
DEDAL: Nemoj se time zamarati.
IKAR: (ne sluša ga) Što bi bilo da sam otišao? Da sam stavio krila na sebe i otišao? Došao do te sanjane Atene i tamo postao čovjek.
DEDAL: I ovdje si čovjek.
IKAR: To možeš potvrditi samo ti.
DEDAL: Zašto to nije dovoljno?
IKAR: Nije. Zanima me kako izgleda moj odraz u očima drugih ljudi. Jer ti u meni vidiš sebe i ja u tebi vidim sebe. I dok te gledam, kao da vidim svoju budućnost.
DEDAL: Koja ti se ne sviđa.
(Šutnja.)
IKAR: Ponekad se pitam...jesi li ovaj labirint izgradio za čudovište ili za mene.
DEDAL: To je okrutno.
IKAR: Iscrtao si zidove, isprepleo hodnike tako da se svatko mora izgubiti među njima, da mi nitko ne može prići. Na kraju si postavio čudovište u sredinu kako bi me naučio strahu. Možda to čudovište doista ne postoji. Nisam ga nikad vidio. A zvukovi, miris...možda je sve to obmana koju si ti pripremio.
DEDAL: Ne možeš tako nešto vjerovati.
IKAR: Zar bi to bilo toliko nemoguće? Htio si me zaštiti od neke samo tebi znane opasnosti, od sudbine koju mi je život namijenio i zato si me ogradio visokim zidovima.
DEDAL: I ja sam tu s tobom.
IKAR: Jesi li bježao od nečega? Jesi li htio mir? Jesi li htio imati neupitnu kontrolu nadamnom? Tako da samo ti utječeš na mene? Da od mene napraviš vlastitu kreaciju?
DEDAL: Dosta!
IKAR: Rekao si da ti nedostaju moja pitanja. Pa evo ih. Sva pitanja koja mi opterećuju misli. I jedno najvažnije. Jesi li zadovoljan? Jesi li zadovoljan kakav sam ispao?
(Dedal ne odgovara.)
DEDAL: Ja sam pogriješio. Ja sam.
IKAR: Nisam te ni trebao pitati. O nekim stvarima se ne govori na glas.
(Šutnja.)
IKAR: Pitaš li ikada sam sebe; što ako to tvoje najbolje nije najbolje i za mene? Što ako si pogriješio?
DEDAL: Jednom kad čovjek donese odluku, ne treba za time više žaliti.
IKAR: Ali treba preispitati odluku.
DEDAL: Čemu?
IKAR: Kako misliš čemu?
DEDAL: Čemu ako je već sve gotovo? Vrijeme se ne može vratiti unazad.
IKAR: Ne može. Ali ti sam si rekao da se vrijeme ponavlja, vrti u krug. I pitanje iste odluke će ponovo doći kao kap kiše u rijeci.
DEDAL: Netko drugi će je morati donijeti. Ja sam svoju odluku donio.
(Šutnja.)
IKAR: Tu još uvijek leži perje. Možda još nije kasno da krenemo drugim putem.
DEDAL: Kasno je. Ostavi perje onima koji će doći iza nas.
O vremenu (50/70)
(Dedal leži. Ikar urezuje brojke na zid. Čuje se zavijanje čudovišta.)
DEDAL: Ikare, strah me.
IKAR: Ne brini, ja sam tu kraj tebe.
DEDAL: Bojim se. Kad zaspem, ti ćeš otići u drugu sobu i ostaviti me. Čudovište će doći po mene i odnijeti me u središte. Zdrobit će me i proždrijeti. Od mene će ostati samo kosti, samo slina na njegovim ustima.
IKAR: Čudovišta ne postoje. Spavaj.
DEDAL: Ali ja ga čujem...
IKAR: To ti se pričinjava.
DEDAL: Ali...
IKAR: Dosta je. Zatvori oči. Tu sam.
DEDAL: Ne želim spavati. Ostalo mi je još premalo vremena.
IKAR: Pusti vrijeme. Ja se brinem za njega.
DEDAL: Jesi li pronašao kredu?
IKAR: Tu mi je, u ruci. Imamo gotovo identičan rukopis. Sve je na mjestu. Spavaj.
DEDAL: Usnio sam jednom čudan san. Zapravo, ne samo jednom. Čini mi se da ga sanjam svake noći. Bio sam mali dječak. Htio sam se igrati rukama, htio sam graditi, stvarati od kamena, pijeska i grana, tražiti materijal u prirodi i od njega praviti nove stvari, nikad viđene stvari. Ljudi su mi se divili, pljeskali, uzdisali od čarolije mojih ruku. Šaputali su moje ime s takvim poštovanjem, kao da sam kralj ili bog sam...
IKAR: Dobro, dosta je bilo priče.
DEDAL: Kraljevi su htjeli da svojim umijećem uzdignem njihovo ime, sačuvam ih od zaborava. Svako moje djelo bilo je vječni spomenik ljudskoj vještini. Pobjeda nad vremenom.
IKAR: Vrijeme se ne može pobijediti.
DEDAL: Što je vrijeme?
IKAR: Pogledaj, tu su tvoje brojke.
DEDAL: Što je vrijeme?
IKAR: Brojke opisuju vrijeme, svrstavaju ga u jedinice.
DEDAL: Ali što je vrijeme?
IKAR: Mjesec i Sunce se izmjenjuju i s njihovim izmjenama brojim...
DEDAL: Što je vrijeme?
(Ikar šuti.)
DEDAL: Što je vrijeme?
IKAR: Nitko ne zna odgovor na to pitanje.
DEDAL: Zašto ga onda zapisuješ?
IKAR: Jer...pokušavam shvatiti.
DEDAL: Što je vrijeme?
IKAR: Vrijeme je potrebno. I vrijeme se vrti u krug. To je sve što znam.
DEDAL: Onda se vrtimo i mi. Kao što Sunce vrti Zemlju. Izmjenjuje nam dane i noći, zbunjuje nas, tjera na spavanje, tjera na rad.
IKAR: Treba se s time pomiriti. To je za čovjeka najpametnije.
DEDAL: Ili...treba izaći iz kruga, preskočiti nit, dodirnuti sunce i biti kao...
IKAR: Ne izgovaraj tu rečenicu!
DEDAL: Zašto se bojiš misli koje obojica imamo u glavi?
IKAR: Riječi dobivaju na snazi kad ih se izgovori.
DEDAL: Glupost! Tišina je puno opasnija. Treba pričati, o bilo čemu, istresti sve iz glave, rasteretiti je od buke misli, dijeliti misli s osobom kraj sebe. Strah me da se moje misli odbijaju o gluhe zidove. Zidove koji ne razumiju i samo šutke stoje kao stražari.
(Šutnja. Dedal prilazi zid, opipava ga kao da ga prvi put vidi.)
DEDAL: Od čega nas čuvaju ti zidovi?
IKAR: Ne znam.
DEDAL: Zašto ih onda ne srušimo?
IKAR: Ruke su ti slabe, lice ti je smežurano, tijelo mršavo i iskrivljeno.
DEDAL: Nije istina! Mogao bih sada izgraditi najljepši dvorac na svijetu. S takvim stupovima kakvima bi se divili svi kraljevi ovoga svijeta, terasama s kojih bi se spuštale grane drveća, stubišta koja se penju prema nebu, stropovi oslikani najslavnijim bitkama...
IKAR: Dedale...
DEDAL: Tako će jednom šaputati moje ime. S divljenjem.
IKAR: Dedale, priroda će jednom izbrisati sva tvoja djela.
DEDAL: Ne! To nije istina. Upisao sam se u krug, i dokle god se krug vrti i sunce okreće moje će se ime ponavljati kao pjesma.
(Ikar se tužno osmjehne)
DEDAL: Zašto se smiješ?
IKAR: Ponekad si tako sličan meni. Ili sam ja tebi. Više ne znam.
DEDAL: Htio sam da ti budeš drugačiji. Da ne osjećaš tu žudnju. Žudnju za novim, za nepoznatim, za nedohvatljivim. Žudnja je propast za čovjeka, slična je oholosti. A oholost se kažnjava. Nisam htio da žudnja bude tvoja propast.
IKAR: Shvaćam.
DEDAL: Ne, moram ti objasniti.
IKAR: Nije potrebno.
DEDAL: Želim da shvatiš, da me razumiješ, da pričaš sa mnom.
IKAR: Dedale, razumijem.
(Dedal uzbuđeno nastavlja.)
DEDAL: Ponekad mislim...trebali smo otići. Nije nas za ovo mjesto držao strah. Neka je druga sila u pitanju, kao da je tako trebalo biti. Zvijezde, možda su one krive. Zvijezde ne vole sunce, ljubomorne su na njega. Bez sunca, niti zvijezde ne bi sjajile, ono im daje svjetlost. Daj mi ono perje! Sastavit ću krila, još možemo odletjeti.
IKAR: Smiri se.
DEDAL: Povezat ću perje ptica voskom. Vosak će držati konstrukciju. Dar ptica i pčela, nebeskih stvorenja, letača. I mi možemo letjeti.
IKAR: Nemoj to govoriti.
DEDAL: Zar smo mi manje vrijedni od ptica? Pogledaj nas! Sve nam je na dohvat ruke, priroda nam daruje stvari, na nama je samo da grabimo i uzimamo. Sve je to naše. Tvoje, moje. Treba samo pružiti ruku i uzeti. Naše je i nebo. I sunce. Treba samo pružiti ruku.
IKAR: Čovjek je vezan za zemlju. Tu mu je mjesto.
DEDAL: Tako je govorila tvoja majka. Saginjala se prema zemlji i obrađivala je.
IKAR: Mirisala je na bilje.
DEDAL: Nije imala vremena pogledati prema nebu. Nije razumjela. Ponekad si sličan njoj. Trebao bi biti moja slika, preuzeti moje crte lica. Gledaš moje oči svakoga dana, ja sam tvoje zrcalo. Želje iz mojih očiju se prelijevaju u tvoje, kao sunčeve zrake.
IKAR: Od kojih treba štitit oči rukom.
DEDAL: Ako mene i nestane, ako vrijeme uništi kamen i razruši sve kipove, sve građevine...
IKAR: Previše se bojiš vremena.
DEDAL: ...ostaje mene u tebi. I ja se nastavljam. Zato ti moraš biti tu, kraj mene. Ti ćeš nastaviti, očuvati me od vremena.
IKAR: Pretežak je to teret.
DEDAL: I ti ćeš imati sina, dat ćeš mu ime Dedal, a on će svojega nazvati Ikar. I tako sve u krug, Dedal i Ikar živjet će vječno.
IKAR: Zatvoreni u labirintu.
DEDAL: Jer ako se usude...ako se samo jednom usude poletjeti...krug će se prekinuti i sunce će se smijati s neba kao dijete. Sunce izgleda blago i milo, lice mu je nježnije od smješka Mjeseca. Ali ispod se krije zla narav, ono je bog koji nema milosti. Okrutno kao čudovište, spremno da te proždre svojim velikim zlatnim ustima.
IKAR: Buncaš. Čelo ti gori. Lezi i odmori se.
DEDAL: Ne želim. Ako zaspem, čudovište može doći i odnijeti me. Odvući će me u središte, u hodnike u kojima nikada nisam bio. Hodnike na čijim zidovima nema znaka. Nema povratka. Ja bih iznad zidova, do neba, pa zatim do obale. Igrati se na obali, tražiti školjke, puštati pijesak kroz prste, graditi dvorce, gledati ptice...i zatim do Atene. Pokazao bih ti Atenu, grad u kojem se čovjek osjeća čovjekom.
IKAR: I tu si čovjek.
DEDAL: Nitko ni ne zna da sam ovdje.
IKAR: Ja znam. Spavaj.
DEDAL: Bojim se. Čudovište je ispod mog kreveta.
IKAR: Nema čudovišta. Ja sam kraj tebe.
DEDAL: Obećaješ?
IKAR: Daj mi desnu ruku.
(Dedal mu pruža ruku.)
IKAR: Obećajem.
DEDAL: Ni u jednom trenutku ne ćeš otići?
IKAR: Ni u jednom trenutku.
DEDAL: Mrak je.
IKAR: Ipak ćeš znati da sam tu. Hajde, zatvori oči.
(DEDAL zatvara oči.)
IKAR: Tako. Spavaj.
Kraj