Ledeno doba

GODINA PROIZVODNJE: 2008.

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 15

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 13

JE LI MOGUĆE DA ISTI GLUMCI IGRAJU VIŠE LIKOVA: Da

ZBOR: grupa ljudi raznih godišta i spola - statisti 

MJESTO RADNJE: high tech stan i kafić u Metropoli, antikvarijat i dvorana Društva knjigofila u provincijskom gradiću, prostori sna, virtualni prostori

VRIJEME RADNJE:  2021.

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana

---

 

OSOBE:                     

INA, 20 godina

ININ TATA, oko 50 godina

ININA MAMA, 45 godina

DANIJEL, 55 godina,

ISKRA, profesorica, oko 28 godina

MALIK, 25 godina

NEVIA, 25 godina

TIBOR, 25 godina

BARBARA, studentica, 22 godine

VEDRAN, student, 22 godine

KRISTIJAN, student, 22 godine

GOSPOĐA RADIĆ, 70 godina

GOSPOĐA RADIĆ, mlađa, 45 godina

STARČIĆ, preko 70 godina

ŽENA, srednjih godina

ODVJETNIK u mirovini

KOMPIĆ

TINEJDŽERICE (njih šest)

MARTINA, tinejdžerica

BRANKO, 55 godina

SMITH-JONES, 30 godina

GOSPODIN TOMIĆ

ALOJZIJE MATOŠEVAC, umirovljenik

ČLANOVI DRUŠTVA KNJIGOFILA, raznih generacija

AGENT, glas na razglasu

LJUDI iz Ininog sna

1. ČIN

1. SCENA

(u stanu Ininih roditelja)

TATA:

Dakle, da čujemo konačno tu sjajnu novost! Dala si godinu?

INA:

A ne, ne! Nešto puno jače. Potpisala sam za Multimarketing na pet godina. Bravo ja!

TATA:

Kakav sad Multimarketing? A što je s faksom?

INA:

Ej, ljudi, kćer vam se zaposlila u najjačoj korporaciji u Europi! (tati) Imam plaću k'o deset tvojih, plus potpuno opremljen stan u posebnom naselju za menadžere, plus Porsche najnovije linije. Ha?!

MAMA:

Pet godina, ajooj meni! Sad ćemo te viđati još rjeđe …

TATA:

Baš ti hvala što si nas dovela pred gotov čin. Meni se to nikako ne sviđa. Kakav je to način, Ina? Tek si počela studirati, a već prekidaš.

INA:

Ja sam odabrana. Dragi tata, trebao bi se ponositi sa mnom. Onako k'o u osnovnoj kad si hodao po susjedstvu i davio ljude mojim crtežima i sastavcima, a mene je bilo sram.

TATA:

Nisu te pustili ni da završiš faks. Gledaju oni svoj interes. Ja sam ti htio dati kruh u ruke.

INA:

Užasno si staromodan! Više se ne gledaju papiri, to je prošlost. Ja sam posebno talentirana za ono što radim i savršeno mi ide.

TATA:

O, da, naravno, diplome su bedastoća, čisto gubljenje vremena. Pa da s njom davim susjede. Ti si Bogom dana i ne treba tebi školovanje. A što ćeš poslije?

INA:

Kad poslije?

TATA:

Kad te iscijede i dobiješ nogu, doći ćeš k meni plakati.

MAMA:

Nemoj biti takav! Mila moja pametna curice! Ma on ti samo tako brblja bez veze, a kad ostanemo sami, jedva čeka da ponovo dođeš.

INA:

Mama, nemoj mi više tepati, užasno je glupo! Ne volim kad mi to radiš pred drugima. Sad se duže vrijeme nećemo vidjeti.

TATA:

Pa da, mi smo samo obični provincijalci u malom Gradu. Kod nas je sve dosadno, ofucano i  zaostalo. A Metropola je tako zabavna i puna života da čovjeku suze frcaju na oči. Ne moraš više dolaziti, što se mene tiče, zašto bi se prisiljavala.

INA:

Ovaj Grad je propao, htio ti to priznati ili ne. Ja ovdje ništa ne bih mogla napraviti. Trebao bi biti zahvalan Multimarketingu što ti je izvukao kćer odavde. Nemaš pojma kako su to sjajno izveli! Došli su na faks, testirali nas, i najbolje studente, nas petero, odveli u svoje istraživačke laboratorije.

TATA:

Nadam se da će mi te vratiti za pet godina onakvu kakvu sam im te dao.

INA:

Daj ne dramatiziraj! To je moj izbor, moj, samo moj! Radim ono što želim i vrlo sam sretna zbog toga.

TATA:

Dobro, onda sam i ja. Za pet godina ćemo razgovarati.

INA:

E, ako mi išta vadi mast, onda je to tvoj apokaliptičko-nihilistički fatalizam. Kako mogu s takvim genima napredovati u životu?

TATA:

Moj ćaća je samo mene od petero djece poslao u grad i rekao da mu ne izlazim pred oči bez diplome i dao mi rok od četiri godine i dva mjeseca. Ako ne završim, neka mu ne dolazim kući više niti na sprovod.

INA:

Hvala na podršci. (mama donosi hranu na stol, Ina nevoljko pogleda) Gle, mama, ja ti to neću jesti. Meso je zaostali relikt prvobitne ljudske lovačke prirode. Od mesa mi skače adrenalin, vidiš da sam živčana. Grah s buncekom, rasplisnut ću se! Ja sam sanjač lucidnih snova, ne kopam kanale.

MAMA:

Dobro, mili, možeš mi onda pomoći da skuhamo nešto po tvom ukusu.

INA:

Ali kod vas nema dućana s proizvodima iz biološkog uzgoja, nemam što kupiti! Ja imam dostavu iz makrobiotičkog restorana.

MAMA:

Donesi ubuduće nešto što voliš, molim te. Ja ne znam kako drugačije.

TATA:

Neće ti ona baš dolaziti. Nema što jesti, nema o čemu razgovarati …

INA:

Ti sve omalovažavaš! Da vidiš moje zatvoreno samoopstajuće stambeno naselje shvatio bi što je suvremeni život. Ti u mom stanu ne bi ni vrata znao otvoriti, sve radi na senzore.

TATA:

Samo ti uživaj!

INA:

I uživam, nego šta! Ovdje toga nikada neće biti!

TATA:

Tako je. Mi nemamo priključke na suvremeni život. U ovom Gradu se moraš samo odricati i sramiti.

INA:

E, a ono tvoje raštimano limeno društvo kositrenih vojnika jučer na paradi! To još postoji samo u dokumentarcima. Kad vam je čovjek iz Unije rekao par pozdravnih riječi na školskom engleskom, vi mu niste znali reći ni “dobar dan“! Ne mogu vjerovati! Pa engleski je službeni jezik već deset godina, zašto se tako sramotite? Koji ste vi čistunci, izbacili ste čak i anglizme.

TATA:

Nek' on nauči “dobar dan“ i “hvala“ na hrvatskom ili barem osnovne podatke o gradu koji je posjetio, pa ćemo i mi progovoriti engleski. Ne mora nas ponižavati poklanjanjem turističkog filma - vodiča po Hrvatskoj s dalmatinskom kuhinjom za engleske domaćice. Ili još bolje - nek' nam da pristup nekom fondu pa da konačno uhvatimo korak sa svijetom.

INA:

Kad se pravite autistični, ni ja vam ne bih dala ništa.

TATA:

To mi je jasno. Filozofija Multimarketinga. Tko nije bogat, ne zavrjeđuje ništa.

INA:

Poradite na sebi pa će vam i bogati pomoći.

TATA:

Ha, ha! Svakako ću se upisat na napredni tečaj engleskog.

INA:

Pa to bi ti bilo pametno! Vi se u ovome Gradu uopće ne razvijate. Visite na nekom polutehnološkom, priučenom stupnju k'o na konopcu za spašavanje. Pogledajte si izloge u centru. Niti jedan poznatiji brend, kineski škart, sve zastarjelo, neuređeno, bez svjetla, opskurno, k'o kulise za neki staromodni horor-film. Pola javne rasvjete ne radi tako da u sedam navečer možeš sresti na ulici samo nekog napuštenog cucka. Rupe na asfaltu, freske ispod oljuštenih fasada, posvuda zakrpe i improvizacija. K'o da vas je netko zabunom stavio u vremeplov bez vremenskih koordinata pa se sad koprcate naprijed-natrag na istome mjestu. Trgnite se malo već jednom!

TATA:

Trzamo se mi, samo u agoniji. Država nas je otpisala. Kapital, tehnologija, političko odlučivanje, mediji, fondovi, krediti - sve je to u Metropoli. Bez pomoći - mi smo zaglavili na ranijem stupnju evolucije, tipično za izolirana staništa.

INA:

Kak' je super imat tatu - profesora iz biologije. Sve ti objasni kroz razvoj nižih vrsta.

2. SCENA:

(u Danijelovom antikvarijatu, dečki kartaju)

DANIJEL:

Dečki, ja vam kažem: za kratko vrijeme Europsku uniju progutat će Azijska unija. Možemo se kladiti u što god hoćete. Evo, ja se kladim u svoj antikvarijat.

KOMPIĆ:

Nosi si ga, fala lepa. Od njega nema love. Igra kara!

DANIJEL:

Što bi na to rekli odvjetnici?

ODVJETNIK U MIROVINI:

Europa se ne bi odrekla ni mrve svoje kulture, ne bi se miješala s Azijatima, nema šanse! Euroazijska unija? Nikad!

DANIJEL:

Europa nikada nije bila zaluđena tehnologijom k'o Azija i sad se već primjećuje kako lagano zaostaje. Neće to tako dugo ići - morat će se priključiti. Igra herc! … Kakva kultura? Što vi zovete europskom kulturom? Europa vam je u obliku kičastih figurica, klišejiziranih turističkih aranžmana, izbrendirane umjetnosti, besmislenih proizvoda, masovne ambalaže i odvratno prerađene hrane.

KOMPIĆ:

(Danijelu) Daj pazi kaj bacaš! Nosi si Evropu kam god hoćeš, dam ti je! Daj mi natoči. Pol-pol. (dečki nataču, piju, ulazi Iskra, svi se uznemire) Dečki, ja moram doma. Sutra! (ode)

ODVJETNIK:

Ljubim ruke, mlada damo! Ostavljamo vam Danijela. Oprostite, predugo smo … vrijeme nam proleti u društvu … Sve najbolje i doviđenja, doviđenja! (ode)

ISKRA:

Doviđenja! … (Danijelu) Kako možeš?!

DANIJEL:

Ma u ovo doba nema živog čovjeka. Ni prebijena mačka ne bi ovdje navratila. Kad ti kažem!

ISKRA:

Danijele, ne mogu vjerovati da te ispunjava kartanje s luzerima iz kvarta. Pa ti si u mojim godinama pisao, imao književni kružok, uređivao književne časopise i počinjao s izdavaštvom. Kad sam to pronašla, ostala sam paf. Nisi mi ni riječi rekao o tome.

DANIJEL:

Otkud ti to? U to vrijeme sam se uglavnom ševio i u pauzama dovršavao diplomsku radnju.

ISKRA:

Nisi se ni danas puno odmakao od toga.

DANIJEL:

I - je l' ti fali nešto?

ISKRA:

Meni ne.

DANIJEL:

Bila su to druga vremena, dok se većina ljudi još znala potpisati rukom.

ISKRA:

Aha. Pa uvijek su neka druga vremena. To ne znači da se ne može ništa učiniti sada.

DANIJEL:

Na što ciljaš?

ISKRA:

Nekad si objavljivao knjige …

DANIJEL:

Daj, Iskra, ne izvlači to! Bilo pa prošlo.

ISKRA:

Tko kaže? Zašto si odmah nervozan?

DANIJEL:

Papirnata povijest je završila za vijeke vjekova. A s time i vrsta duha koji je stvarao knjige. Ja onakav, kakav sam nekad bio, odavno sam mrtav.

ISKRA:

Živ si ti, živ Danijele! To su samo isprike.

DANIJEL:

Pusti me da čmrljim u svom antikvarijatu. Sasvim mi je dobro ovako i ništa mi ne fali.

ISKRA:

Od lidera književnog pokreta ti si spao na lektoriranje i prepravljanje maturalnih radnji. A propos, ova zadnja ti ima grešaka.

DANIJEL:

A zašto to tebe smeta?

ISKRA:

Nisi smiren ni zadovoljan i opterećuješ me s time. Ispravljaš moj pristup književnosti. Rušiš mi autoritet. Zabranit ću svom razredu da tebi daju svoje radnje. Pun si gorčine za jednog srednjoškolca.

DANIJEL:

Ispričavam se profesorice i svečano obećajem da ću se popraviti u sljedećem polugodištu.

ISKRA:

Osnuj svoj kružok, pokret, što ja znam - sekciju, družinu, ispucaj se negdje.

DANIJEL:

Mo'š mislit! Danas postoji samo jedan književni pokret - marketinški konzumerizam i bleferizam. Ne želim biti dio toga, ni u ludilu! I za koga bih išta radio? Za nepismenu publiku koja čita, pardon, koja se služi preradama književnosti za maloumne?

ISKRA:

Ti im pokaži alternativu. Pa tiskaj konačno već jednom tu svoju knjigu!

DANIJEL:

Zbilja?! Kako je to cool! Vidiš, nemam love za plaćanje kazni, a baš mi se ne ide u zatvor. Prestar sam. Mogao bi mi te u međuvremenu pokupiti neki mladi frajer.

ISKRA:

Hmmm, a zašto onda u tvojoj biografiji koju sam jedva iščeprkala u podrumu knjižnice piše da si kao student pokazivao smisao za liderstvo i vizionarstvo?

DANIJEL:

Baš nemaš pametnijeg posla! To su floskule iz doba socijalizma. Svi koji su se u to doba nečim intenzivno bavili bili su lideri i vizionari. Blagi Bože, strašno! To sad zvuči k'o sprdnja. Nemoj to ni slučajno spomenuti svojim babama u zbornici za kavom.

ISKRA:

Aha! Dakle, kriva procjena. Onda ništa. Imam drugi sat. 'Ajde bok! (izlazi)

3. SCENA

(Inin dnevni boravak - uređen skupo, hladno, tehnicističko-futuristički, sa sofisticiranim grafičkim studijem; zvoni interfon, Ina stisne gumb na daljinskom upravljaču)

NEVIA:

(s razglasa) Can I come up for a minute, dear?[1]

INA:

(govori u slušalicu daljinskog upravljača) Upadaj! (Ina otvara vrata pritiskom na daljinski, vrata skliznu ustranu; Nevia ulazi invazivno, s neprirodnim poletom, ljubi Inu u obraz)

NEVIA:

Haj, draga! (daje joj fino pakirane čokoladice) Za tebe!

INA:

(razmota ih) O, nisi trebala. Skupe su.

NEVIA:

Pa što onda? Ti ih voliš. (razgledava stvari u prostoriji) Ovo ti je novo … Famozno! Kakav dizajn … I ja ću si kupiti taj brend. Ne želim da mi Tibor stalno nešto kupuje.

INA:

Poklanjam ti tu skulpturicu ako ti se toliko sviđa.

NEVIA:

A ne, ne, neću ni od Tibora, ni od tebe - sama ću si kupiti. (Ina donese slatkiše, grickalice i sok) Što imaš novoga Ina? Daj mi pokaži!

INA:

Ma samo skice, pokazat ću ti kad dovršim.

NEVIA:

Htjela bih gledati kako radiš.

INA:

Malo sam u gužvi …

NEVIA:

Pa neću ti oduzeti puno vremena. Ionako bi sad radila, sa mnom ili bez mene.

INA:

Može drugi puta? Imam glavobolju otkad sam ustala.

NEVIA:

Imam ti ja nešto zbilja dobro za to.

INA:

Neću tablete.

NEVIA:

Postoji jedna sjajna metoda opuštanja na bazi lagane i kratke hipnoze.

INA:

Nemam pojma. Prenapeta sam za opuštanje.

NEVIA:

Ja sam završila tečaj hipnoze, pokazat ću ti.

INA:

Stvarno? Kad? Nisi mi rekla.

NEVIA:

Čekala sam da završim pa da ti se pohvalim. Sad ću ti pokazati.

INA:

A ne, ne, nisam spremna!

NEVIA:

Ma ne trebaš se pripremati za to. Trajat će vrlo kratko, oko tri minute. Prestat će ti glavobolja.

INA:

Ne da mi se, Nevia! Moram još raditi. Prekinula si me.

NEVIA:

Nemaš povjerenja u mene? Nije to štetno, dapače, pomoći će ti u koncentraciji, vidjet ćeš. Tiboru se sviđa.  Ajde, please, kratko traje.

INA:

Jooj, Nevia, dosadna si!

NEVIA:

Molim te! Meni za ljubav!

INA:

Ajde, ali zbilja kratko!

NEVIA:

Excellent! Slušaj me sad pažljivo ... (Nevia hipnotizira Inu, kroz kraće vrijeme Ina pada u hipnotičko stanje; Nevia nastavlja snažnim, sugestivnim naredbama) Ina, ispričaj mi svoje sinoćnje snove, one kojih se sjećaš i one kojih se ne sjećaš. (mrak)

NEVIA:

Onda, kako ti je bilo?

INA:

Čudno. Kao da sam bila u nekoj drugoj dimenziji. Zapravo, kao da nisam postojala.

NEVIA:

Mozak ti je percipirao drugačije.

INA:

Stvarno, glava mi je lagana. Dobro mi je.

NEVIA:

Jesam ti rekla!

INA:

Svaka čast, Nevia!

NEVIA:

Sad te neću više smetati. Odoh ja! (naglo živne)

INA:

Hoćeš li se početi baviti hipnozom?

NEVIA:

Ne znam. Možda. Ako ne uspijem drugačije. Ali, radije bih htjela uspjeti u svome poslu.

INA:

Pa uspjet ćeš, vrlo si uporna, to je važno.

NEVIA:

Da, znam, uspjet ću sigurno! Ne moraš mi to stalno naglašavati. Ja takvo što tebi nikad ne bih rekla.

INA:

Sorry, što se odmah narogušiš?

NEVIA:

Sve O.K. Ostavljam te sad. Samo ti radi! Vidimo se na kavi! (s nekom novom energijom Nevia odleti iz Ininog stana).

INA:

(za sebe) Je l' ona uzima nešto?

4. SCENA

(u svom antikvarijatu Danijel čita knjigu, ulazi sofisticirano lijep mladić pomiješanih europskih i azijskih crta lica; Danijel se lecne)

MALIK:

Dobar dan, mogu li pogledati knjige?

DANIJEL:

Samo izvolite, pitajte me što god vas zanima. (mladić razgledava knjige na policama, Danijel bulji u njega) Vi niste odavde? Prvi puta vas vidim.

MALIK:

U prolazu sam. Uvijek kad dođem u neki novi grad potražim antikvarijate, stare knjige. Ja sam knjigofil.

DANIJEL:

Po svemu sudeći još niste ušli ni u pubertet kad su ih prestali izdavati.

MALIK:

Hvala na komplimentu, ali nisam baš toliko mlad. Tražim zapravo posljednju generaciju takozvanih “papirnatih“ pjesnika. Puni su ogorčenja i apokaliptičnih vizija. Vrlo ih se teško može pronaći.

DANIJEL:

Može, kako ne. Neki od njih danas pišu prozu, bestselere za europsko tržište.

MALIK:

Ne zanimaju me bestseleri. Komercijalno smeće. Ja hoću čitati, u prvobitnom smislu te riječi. Želim se probijati kroz riječi s mukom kakvom su i stvarane.

DANIJEL:

Opa! Neobično za mladu generaciju. Ja sam Danijel Puščec, inkarnacija nekadašnjeg pjesnika. (pruža mu ruku)

MALIK:

Jedan od posljednjih “papirnatih“! Strašno mi je drago! Možete li mi prodati neku vašu zbirku?

DANIJEL:

Poklonit ću vam jednu. (traži po policama, zatim mu dodaje)

MALIK:

O! Hvala puno! Bit će mi poticaj za pisanje.

DANIJEL:

Za pisanje? Mlada generacija još piše? S vašim izgledom možete napraviti nekoliko boljih karijera.

MALIK:

Ah, ne zanima me. Mogu li dobiti potpis?

DANIJEL:

Kome se potpisujem?

MALIK:

Ja sam Malik Amarijević.

DANIJEL:

Evo.

MALIK:

A mogu li vam ostaviti svoje pjesme na čitanje? Zanimalo bi me vaše cijenjeno mišljenje.

DANIJEL:

Samo dajte!

MALIK:

(iz svoje aktovke vadi papire i stavlja ih pred Danijela koji je pomalo zatečen)  Znači, nakon vašeg progona od prije desetak godina sklonili ste se ovdje. Nije vas bilo lako pronaći. Doviđenja! Vidimo se! (ode)

DANIJEL:

(ostane začuđeno sjediti; prevrće papire, čita) Hmm … nisu ni tako loše … pomalo starinske … neobično, on djeluje k'o mlazni avion … ženski senzibilitet … A što ću ja s time? 

2. ČIN

1. SCENA

(Nevia i Tibor umrtvljeno sjede u utonulim naslonjačima lounge bara; Nevia, u podne dotjerana kao za večernji izlazak, kad ugleda Inu koja im prilazi ustane i počne energično mahati)

NEVIA:

Haaaj, Ina! Pa dobro, gdje si ti tako dugo? Sigurno si noćas imala dobar ulov, jesam pogodila? Skidala si ga cijelo jutro.

INA:

Sasvim dobar. Vas dvoje?

NEVIA:

Ja nisam imala ništa naročito, ali izmislit ću nešto.

INA:

U zadnje vrijeme …

NEVIA:

Pa izmislit ću, u čemu je problem?! Umorna sam, što ja znam, možda sam i bolesna, spavam bez snova, pa smijem valjda?!

INA:

Nije nitko ništa …

NEVIA:

Pa imam valjda dovoljno mašte za taj šugavi posao! Što ti Ina misliš o tome - imam ili nemam?

INA:

Zašto se ljutiš? Kome stalno ide glatko?

NEVIA:

Tebi, draga. Što je sad, Tibore, nešto sam krivo rekla?!

TIBOR:

Nitko te ne napada, smiri se.

NEVIA:

Možda ne, ali znam što mislite.

TIBOR:

Možemo li o nečem drugom … ne grizi ta usta neprestano, stvarno me smeta! Razmrljala si ruž.

NEVIA:

Pa što onda? Ne bulji non-stop u moja usta! Dajte, ti i Ina, pokrenite temu, vi ste zanimljivi.

TIBOR:

Nevia, zašto-

NEVIA;

Farmakopsihotici su zanimljivi, to da! Ja ću probati s farmakopsihoticima!

TIBOR:

Ni govora, ne dolazi u obzir! Neću ti to dozvoliti!

NEVIA:

Ne treba mi tvoja dozvola! Ja sam slobodna!

TIBOR:

I mene se pita!

NEVIA:

Koga se pita?! Nikoga! Ja se pitam, ja!

INA:

Postoje i drugi načini koje bi trebala isprobati …

NEVIA:

Pustite me! (Nevia ustane i odjuri na WC)

INA:

Ej, što je s njom?

TIBOR:

Ma, bit će u redu. Ja radim na tome.

INA:

Čuj, svi povremeno zaglavimo … ali … moram priznati … malo sam zabrinuta …

TIBOR:

Zbog čega, zašto?! Daj me nemoj još i ti …! Pusti je!

INA:

Pa samo sam pitala! Dobro, šutjet ću!

NEVIA:

(vraćajući se, usput se lupi o rub jednog stola, to joj poremeti ravnotežu i ona  teturajući stiže do svog naslonjača; Tibor je ni trenutka ne skida s oka) Šta buljiš u mene?! Stol mi je podmetnuo nogu.

TIBOR:

Vidim.

INA:

Ljudi, ja vas napuštam. Idem raditi.

NEVIA:

Malo smo te udavili Ina, oprosti! Kad su neki sebični pa misle kako si sve mogu dozvoliti s drugim. Inić, ne ljutiš se na mene?

INA:

Imam posla. Hajde, budite dobri. Vidimo se! Bok!

NEVIA:

Nemoj otići dok mi ne kažeš da se ne ljutiš na mene. Malo sam zločesta, uvijek kad se ne naspavam. Ovo je bilo zapravo nešto interno, forget it!

INA:

Sve O.K. Ne ljutim se. Idem sad!

NEVIA:

Srce si, uvijek mi oprostiš. Možda ti se javim … bok! (Ina naglo izađe iz bara)

2. SCENA

(Inina dnevna soba, ona spava na trosjedu; na zidu sofisticirana videoprojekcija: prizor arktičke zime uz sporu, pomalo hladnu, ambijentalnu glazbu; preko polja leda i snijega promiče ljudska prilika visokog stasa u dugačkom, elegantnom bijelom krznu polarne lisice; krupni plan - lice nestvarno bijelo i lijepo, uronjeno u krzno, uokvireno crnim izvijenim obrvama, dubokocrvenim usnama i gustim, dugim trepavicama povrh tamnih, azijatskih očiju - hladno i virtuozno pjeva; prilika gotovo lebdi po snijegu, vjetar se uzvitla, podiže priliku i za njom rojeve suhih pahulja, materijaliziranih kristala; krupni plan - licem, podjednako ženske i muške nadspolne ljepote klizi suza koja se ledi i kao kristal pada na tlo, kaplja progori opnu snijega, potone u dubinu, u trenu, iz tla izbija bijela stapka, pupaju bijeli listići i raste bijeli pupoljak, otvaraju se latice kristalne strukture; prilika u krznu ubire cvijet, polako joj se ruka pa zatim čitavo tijelo koči, pretvara u led, pada joj krzno i savršeno, bijelo tijelo žene u obliku kipa od leda pretapa svoj oblik, pretvara se u cvijet; pojavljuju se slova - AMARANTH; glazba završava, nakon toga se prizor gubi, a na projekciji ostaju samo alpha moždani valovi)

alfa-valovi[2]

(Ina se naglo probudi, projekcija nestane; Ina, kao da ju je netko podboo, skače s trosjeda u svoj složeni dizajnerski studio, počinje brzo raditi, na zidu se pojavljuje videoprojekcija - djelići polarnog prizora, fragmenti u nastajanju)

INA:

Joooj, čekaj malo! Kako je to išlo … krzno polarne lisice … cvijet … (ostavlja posao, ode u kuhinju, donosi mlijeko, zdjelicu i kutiju s müslima s koje čita tekst) “Amaranth!“ Aaa, tu smo, to je to! Muzikalno … i pomalo mistično. Jako dobro! (jede i čita dalje) “čudesno zrno Inka“, “vjerovali da nosi natprirodnu moć“, “usporava proces starenja“, “astronauti ga nose sa sobom u svemir.“ Vaaau! “Učinili ste poseban izbor kad ste odabrali amaranth.“ Grozdovi malih cvjetića. Tko bi rekao! A baš je fino. (zvuk mobitela; s razglasa se čuje glas agenta pjevačice)

INA:

Dobar dan! Izvolite? …

AGENT:

Dobar dan, poštovanje! Zovem u vezi spota moga klijenta, pjevačice čije ste fotografije dobili.

INA:

Imam ime za nju! Amaranth! Što kažete?

AGENT:

Amaranth? … Dobro ime, prihvaćam.

INA:

Što se tiče izgleda - to sam sasvim promijenila. Oprostite, ali izgledala je jeftino, kao reklama za cirkus ili bordel. To vam je na prvu loptu, vidi se odmah da je transvestit.

AGENT:

Što predlažete? Novac nije u pitanju. Materijal neka bude raskošan, izradite svaki detalj.

INA:

Bit će vrlo sofisticirana. Ambijent ću prikazati hiperrealistično i artificijelno, kao bajku u stilu futurističkog baroka.

AGENT:

Napravite tako pa ćemo vidjeti. Čujemo se!

INA:

(sjedi pomalo tupo i obamrlo u svom studiju; opet zazvoni mobitel, Ina ga nevoljko uzima u ruke) Hej, što je?

TIBOR:

(s razglasa) Sama si?

INA:

Da? Trebaš nešto? Lovim san.

TIBOR:

Sorry! Nevia će doći danas k tebi?

INA:

Ne znam, Tibore.

TIBOR:

Gledaj, nemoj se s njom upuštati. Pusti je neka malo brblja, a onda je pošalji doma. Ništa drugo, molim te.

INA:

A nego što?

TIBOR:

Počela se baviti svime i svačime … čak, čini mi se … možda i nečim opasnim. Ne znam točno, sumnjam da je upala možda u nešto … Ne daj joj da počne ovo ili ono …

INA:

Nevia? Ma daj!

TIBOR:

Nemoj pristati da proba na tebi nekakve tretmane. Ona će ti reći da je to za zdravlje, opuštanje, što ti ja znam. Ovo shvati ozbiljno.

INA:

Što si ti čudan! I sam znaš da je frustrirana zato što ne može dostići tebe i mene. Malo joj popusti.

TIBOR:

Čuvaj se.

INA:

Jooj, Tibore, ajde bok! (prekine vezu; za sebe) Kako me dave, užas jedan! Što im je?!

3. SCENA

(velika dvorana; Danijel nosi pune ruke svježe tiskanih knjiga i pažljivo ih slaže u pravilne hrpe na veliki stol; otvori jedan primjerak, zabije nos u stranice i počne udisati punim plućima s užitkom, ceri se od uha do uha, djeluje mladenački, vitak i žilav, kose vezane u nonšalantan, prosijedi rep)

DANIJEL:

(zamišlja reakcije ljudi) Bravo, Danijele! Jako šarmantno i smjelo! Konačno nešto za ovaj Grad! … Uh, svašta! Izgleda da sam stvarno ostario kad se palim na subverziju s periferije. (šest tinejdžerica upada naglo i bučno u prostoriju)

MARTINA:

Danijeeel! Kaj ćemo sa stolicama?

DANIJEL:

Stvarno ste nemoguće! Složite ih u redove. (djevojke slažu stolice na rasklapanje, metu, smiju se) Ehej, curke, proluftajte malo! (djevojke naviju glasno glazbu, guraju stolice u taktu, pjevaju pomalo izazivački prema Danijelu)

DRUGA TINEJDŽERICA:

Danijeeel, a kaj to slažeeeš?

DANIJEL:

Jeste li ikada čitale nove-novcate prave papirnate knjige?

DRUGA TINEJDŽERICA:

Knjiiige?! Ijoooj, di si ih popalil?

DANIJEL:

Nisam popalil, naštampal sam si ih.

TREĆA TINEJDŽERICA:

A kaj će ti? Pa sve imaš u “koricama“.

DANIJEL:

Onak, za gušt.

DRUGA TINEJDŽERICA:

E, Danijel, ti si zakon! A kaj za to ne buš platil jake kazne?

DANIJEL:

Nemam love za platit, išal bum v zatvor. Vi bute me posjećivale i razveseljavale. Plesale mi bute hip hop i hopa-cupa. (djevojke se urnebesno smiju, nastavljaju plesati, a Danijel im se spontano pridružuje svojim pomalo nevještim, staromodnim pokretima koji se trude uhvatiti njihov seksepilni ritam; njih šest hvata ga za ruke, noge, tijelo, on im služi kao štanga na kojoj simuliraju pokrete striptiza, vrata se odjednom otvore, ulazi Iskra koja obuhvativši pogledom cijeli prizor prasne u nezadrživ, zarazan smijeh; djevojke također prasnu u smijeh, cijela konstrukcija raspadne se u sekundi)

MARTINA:

Dobar dan, profesorice! Oprostite! (raspršuju se po prostoriji, neke zbunjene, hvatajući se svojih zadataka; Danijel benevolentno prilazi Iskri koja se smiješi i plješće)

ISKRA:

Dobar dan, djevojke! (Danijelu) Bravo, majstore!

DANIJEL:

Cure su me povukle, znaš da ja baš nisam neki plesač.

ISKRA:

Poradi na pokretima. Nisi ni do koljena mojim učenicama.

4. SCENA

(uredno posložene stolice stoje u dvorani prazne; naprijed, za velikim stolom sjede Danijel i Iskra, a s njima Barbara, Vedran i Kristijan; Danijel ne prikriva razočaranje i nervozu)

ISKRA:

Ja sam ti rekla da ljudi neće skužiti. Bacili su pozivnice u smeće, nisu ni pročitali.

DANIJEL:

Kad si tako pametna, zašto mi odmah nisi rekla da to neće ići?!

ISKRA:

Ne daš si ništa reći. Govorila sam ti. Ljudi su zasićeni reklamama. Ne ide to poštom, a ti odbijaš drugačije.

DANIJEL:

Ne odbijam ako  mi se argumentirano predoči.

ISKRA:

Predlažem da se ide od čovjeka do čovjeka, kući na vrata, s knjigama. Tek to ih može zainteresirati. Sve drugo automatski registriraju kao reklamni trik. Ja se prva ne bih upecala na ovo. (prevrće u rukama pozivnicu).

DANIJEL:

Ti se ne bi upecala; znam ja tebe kako se ti ne bi upecala, ali netko se ipak upecao! (obraća se mladima koji listaju knjige vrlo zadubljeno) Kako ste vas troje razumjeli ovu pozivnicu? Kao reklamu za neki hepening u šoping-centru? Jeste li očekivali nekakva “fancy“ događanja, spisateljske zvijezde, što zapravo?

BARBARA:

Pa … ne … ja sam došla … izgledalo je … zapravo, nagovorila sam Vedrana i Kristijana danas u busu … pa mislila sam - studiramo književnost, ja pišem … moram priznati da sam se zakačila za onaj dio o mogućnosti tiskanja djela neafirmiranih autora … knjige na papiru zvučalo je zbilja k'o neka reklamna fora. Koji bi kreten danas tiskao knjige? Joj, sorry! … Sad kad držim knjigu u ruci još uvijek ne mogu vjerovati! Svaka čast!

ISKRA:

Barbara, je l' bi ti mogla otići naprimjer na kućna vrata nekih ljudi, odnijeti im knjigu i poziv za sastanak? Mogla bi to?

BARBARA:

Nema uopće problema. To bi mi bio gušt.

DANIJEL:

(trgne se) Možeš to raditi preko vikenda. No, bez zalijetanja. Ja ću ti dati adrese i upute što ćeš govoriti ljudima. Neki će te vjerojatno grubo odbiti. Mislit će da si iz neke vjerske sekte.

BARBARA:

To je njihov problem. Neće znati kakvu su sjajnu mogućnost obraćenja propustili.

5. SCENA:

(kod gosp. Radić)

BARBARA:

Gospođo Radić, dobar dan!

GOSP. RADIĆ:

Dobar dan, djeco! Odakle vas dvoje, iz škole?

BARBARA:

A ne, mi već studiramo.

GOSP. RADIĆ:

Veeeć!? Tako dugo sam u penziji?

VEDRAN:

Imamo nešto za vas.

GOSP. RADIĆ:

Uđite, sama sam. Kći mi radi danas popodne.

BARBARA:

Baš smo bili u Knjižnici.

GOSP. RADIĆ:

Ja nisam tamo bila deset godina, otkad su maknuli knjige. Što ću tamo? Knjige kupim u antikvarijatu kod Danijela Puščeca. Jednu kupim, nekoliko mi posudi za čitanje. On je pravi čovjek.

BARBARA:

E, baš nas je Danijel  poslao k vama. Šalje vam svoju knjigu. Izvolite!

GOSP. RADIĆ:

Deca! Pa ovo je novo! … Kaj je to napravil?! Usudil se tak nekaj ... ovo je zbilja famozno! (čita posvetu) – “Gospođi Radić, bibliotekarki koja je djecu ovoga grada učila voljeti knjige.“ - Sad me je rasplakal ...

VEDRAN:

Šalje vam i pozivnicu za sastanak novoosnovanog Društva knjigofila. Moli vas da nam se pridružite.

GOSP. RADIĆ:

Kaj je i društvo osnoval?! Konačno se nekaj događa u ovom sirotom Gradu kaj je tak zaostal k'o trinaesto prase. Naravno da bum došla! Da sam barem mlađa! Deca, uzmite si kolača.

BARBARA:

Joj, ja sam prejaka, ne bih smjela.

GOSP. RADIĆ:

Ma ni govora! Samo jedi. Poslala bum i Danijelu. Vidim da se bori za pravu stvar. Vi ste još bili kikići kad on nije dal da se knjižare zatvore i knjige prestanu štampat. Sve dok mu nisu onak grdo smestili …

VEDRAN:

Nemamo pojma! Što je to bilo s njim?

GOSP. RADIĆ:

Nije vam pričal? Ne znam je l' bi smela …

BARBARA:

Nećemo nikome reć.

GOSP. RADIĆ:

Pametna ste vi deca. On vam je vodil svoju nakladničku kuću i knjižaru Medieval, pred više od deset godina. Uvek je pomagal mladim piscima da dobiju svoju prvu knjigu, to mu je bilo važno. A onda su izmislili te famozne “korice“, kak ih zovu. Danijel nije htel ni čut o tome. Boril se k'o lav da ne ukinu papirnate knjige. Pokrenul je protestne akcije,  peticije. Još se sad sećam kak je na plakatima pisalo: “Ne dajte da vam ukoriče mozak! Papir se može i jesti, “korice“ se ne daju probaviti! Papir ima dušu, “korice“ - novac!“ - i sve tak. Stupovi, prolazi, kante za smeće, svugde je pisalo. U novinama je pisal ovak nekak: “Ovo je kraj svijeta kakvog poznajemo, vraćamo se u doba predpismenosti; “korice“ nisu pošteni nasljednici papirnate knjige, već razarači knjige na besraman način u korist  profita.“

BARBARA:

Izgubio je bitku …

GOSP. RADIĆ:

Ostal je sam. Svi su se pomalo prilagodili, ali on ne. Tvrdoglavo je teral dalje po svom, dok mu nisu potpalili knjižaru …

VEDRAN:

Štooo?!

GOSP. RADIĆ:

Pa tak, nakon jedne emisije na televiziji u kojoj je govoril kak je to obična farsa koju izvode korporacije jer plaćaju kampanje protiv knjige, a istovremeno kupuju autorska prava od koga god stignu. Javno je optužil korporacije da su kumovale smrti knjige, da provode hajku na papirnatu knjigu kao uništavaču drveća, samo zato kaj s njima ne mogu manipulirati i zarađivati kao s “koricama“. Pak mu je jedne noći u knjižari izbil požar, sve je izgorilo do temelja. Mislite da je istraga provedena do kraja? Nije, naravno. Samo su se proširili zlobni tračevi da je, navodno, sam podmetnul požar jer je bil u dugovima pa da se htel dočepat odštete. Odvratno! Čovek je poludel, naravno. Odselil se iz Metropole i došal živet u ovaj mali Grad. Tak vam je to bilo, deca moja draga s našim Danijelom.

BARBARA:

Danijel je zakon.

GOSP. RADIĆ:

Kad su prestali izdavat knjige, ja sam otišla u mirovinu. Nas stare gledali su k'o duhove. Jedva su čekali da se maknemo pa da knjige frknu s polica. K'o da ne znam kak su ih kamioni odvozili na reciklažu. Kakva mi je to knjižnica bez ijedne knjige i bez polica! Pa još onaj ogroman ekran s reklamama prek celog velikog zida da se splašim svaki put kad prolazim onuda. Tak blješti iznutra k'o da je šoping-centar na Božić! Jesam vas zagnjavila, deca?

BARBARA:

Gospođo Radić i meni će izaći knjiga.

GOSP. RADIĆ:

Ma divno, dete drago! Divno! Hvala Bogu da se Danijel primio toga!

BARBARA:

Samo nemojte o tome javno govoriti. (ustaje, a za njom i Vedran)

GOSP. RADIĆ:

Naravno! Ne bih ja nikada naštetila našemu Danijelu. Lijepo ćete mi ga pozdraviti!

6. SCENA

(dvorana se puni ljudima raznih generacija koji čavrljaju; ulazi Danijel iz pokrajnje prostorije, rukuje se s mnogima, zatim opet nestaje iza vrata pa se vraća s knjigama koje teatralno stavlja na stol na čelo prostorije; grupice načas prestaju pričati i kao hipnotizirane gledaju Danijelovu predstavu; iz pokrajnje prostorije dolazi Iskra s knjigama i neodoljivo se smiješi; muškarci i žene joj odvraćaju smiješkom, prilaze joj, ona ih šarmantno prima, kao domaćica večeri dijeli knjige diskretno bacajući povremene bljeskove Danijelu; sasvim mladi zbunjeno se cerekaju i stoje u zadnjim redovima)

GOSP. RADIĆ:

(obraća se svojoj kćeri) Jesam ti rekla da ovo ne bude dugo potrajalo! Vidiš, ipak se vraćamo na staro.

GOSP. RADIĆ, ml.:

Mama, ovo je samo mali pokušaj entuzijasta, iz hobija. Nitko se ne vraća na staru tehnologiju. To je utopija.

GOSP. RADIĆ:

A ne, to je borba za prave vrijednosti. Za opstanak kulture. Da mi je dvadeset godina manje i ja bih krenula u borbu. (umirovljenik u redu nadesno od nje se okreće i smiješi joj se)

GOSP. RADIĆ, ml.:

Ljudi te slušaju. Molim te, pazi na svoj tlak.

DANIJEL:

(glasno) Mogu li vas zamoliti za malo pozornosti?! Počet ćemo s promocijom! Dobra večer svima! (stoji za velikim stolom na čelu prostorije, oko njega sjede Iskra, Malik, Vedran, Barbara i Kristijan; ljudi se utišaju) Veselim se što je ova dvorana večeras puna i što vidim lica ne samo iz ovoga Grada i ne samo meni poznata lica. To znači da naša mreža počinje funkcionirati. Ne mogu sakriti zadovoljstvo gledajući kako se naša prvobitna ideja pretvara u pravo Društvo. Za početak, uzimamo radni naziv - Društvo knjigofila. Ako nam se svidi, ime može takvo i ostati, a primamo i drugačije prijedloge. Kako je došlo do toga da smo večeras ovdje i da imamo na stolu ovaj papirnati materijal koji mi nije dao spavati već neko vrijeme? Moram priznati da sam započeo, zajedno s profesoricom Iskrom Gračanin, a potom i s ovo četvero mladih ljudi iz čistog prkosa smišljati subverzivni čin - kršiti apsurdne propise ovog lobotomnog, rigidnog društva. Mislio sam u početku da će to biti moj mali privatni revanš, no vidjevši vas tolike, spremne sudjelovati, počinje me draškati ona vrsta uzbuđenja koje prati zasnivanje gerilskih pokreta otpora. (u dvorani se začuje pojedinačni prigušeni smijeh, Danijel se također spontano nasmije) Još nemamo svoj program ni manifest, ali oni će svakako uključiti gađenje spram masakra književnosti koji je počinila vladajuća korporacijska i medijska kultura. Uzmite ove nove knjige u ruke i pomirišite ih. Kad ste to zadnji puta mogli učiniti? Čim ste se pojavili ovdje, znam da vas nije uspjela obmanuti strategija EU i njeno razmetanje strogim kaznama za upotrebu papira koji za današnju tehnologiju više ne predstavlja ništa. Papirom se više ne uništavaju stabla, zabrana papira nije nikakva nužnost, a ni “civilizacijski doseg“, kako se voli razmetati Unija. Radi se, zapravo, o puno dubljem civilizacijskom padu jer je s papirom nestao cjeloviti, neposredovani način čitanja, učenja, spoznavanja, kao i samog umjetničkog stvaranja. Zbog toga što je to nekome u interesu, papirnata knjiga je proglašena suvišnom i zastarjelom, kao da pamet i mudrost može zastarjeti. Barbara i Malik, mladi pisci koji toliko toga imaju za reći, poklonit će vam večeras svoje knjige pomoću kojih ćete moći obnoviti prvobitno iskustvo čitanja. Zbog štednje slova su gusta i mala, odjeljci su zbijeni, papir je loše kvalitete, no naviknut ćemo se. A vi, sasvim mladi koji ste došli, što mi je osobito drago, vama će biti najteže jer niste učili čitati iz knjiga. Znam da vam se nakon “korica“  i skenera čini teškim i dosadnim prijeći na “suhi“ tekst. Nemojte odustati nakon prvih redaka. Razvijati vlastite sposobnosti je naporno, ali vrijedi truda. Kad savladate taj prirodan način čitanja, počet ćete uživati jer ćete, zapravo, otkriti novoga sebe. Volio bih da se u nekima od vas javi i poriv za pisanjem. A vama starijima, vratit će se osjećaj djevičanstva jer nećete biti silovani prostitucijom umjetnosti. Ovdje, na našim seansama čitat ćemo stvarnu, živu književnost. Vratit ćemo se u srce intimnosti bez gađenja zbog sramnih, tržišno trivijaliziranih “ispovijedi“ i “priča“. Ovdje ćemo se svi moći konačno opustiti i prestati se stidjeti zbog onoga što se dogodilo umjetnosti. (starčić iz prvog reda diže ruku u zrak) Izvolite!

STARČIĆ:

(smiješeći se starijoj gospođi Radić starčić ustaje i pokušava govoriti što srčanije usprkos protezi) Recite nam, mladi gospo'n, kad krećemo u taj vaš gerilski rat? Jeste smislili taktiku i nabavili oružje?

DANIJEL:

Čujte, nismo baš objavili rat. To je metaforički rečeno. Taj rat bi ionako bio uzaludan i unaprijed izgubljen. Kršit ćemo propise, utoliko smo subverzivni. No, ništa ne namjeravamo rušiti. Vremenom, privući ćemo mnoge ljude i to bi trebalo dovesti do povećanja razine svijesti. Možda spasimo kulturu barem u našoj lokalnoj zajednici. Nadam se da ćemo samo odabrane po našoj savjesti dovoditi u ovaj krug. Ako netko prijavi tiskanje ovih knjiga, nećemo biti u stanju platiti enormnu kaznu, sve dok ne oformimo neki fond članarine ili dobijemo veće donacije. A sada bih se želio zahvaliti nekim ljudima bez kojih ovo ne bi bilo moguće izvesti. Kao prvo, hvala gospodinu Tomiću, direktoru Gradskog muzeja koji nam je odobrio korištenje muzejskog eksponata - tiskare. (pljesak, Tomić se digne, nakloni pa sjedne) Za ovu priliku ponovo smo aktivirali tiskara u mirovini, gospodina Alojzija Matoševca. Velika mu hvala! (pljesak, Matoševac, vidno razgaljen, počne mahati rukama publici da se smiri) Također, hvala našim donatorima i dobavljačima papira i ostalog potrebnog materijala koji su zamolili da ostanu anonimni. Ove prostorije dijelit ćemo s Kulturno-umjetničkim amaterskim društvom “Napredak“ koje nam je ustupilo prostor i termine za sastanke i podrum za skladištenje knjiga. Knjige ne smijemo prodavati, naravno, čak niti slati poštom. Zato molim mlađe dobrovoljce za ulogu teklića - prenositelja knjiga od vrata do vrata. (nekoliko ruku digne se u zrak) Dobro, javite mi se poslije. Rukopise također primamo. Uvest ćemo i natječaj za najprovokativniji tekst pod nazivom “Kosi krov“ - a to je zapravo naslov prve zbirke pjesama mladog pjesnika Malika Amarijevića, ujedno našeg grafičkog dizajnera. Molim te, Malik, predstavi nam se. (pljesak)

MALIK:

(ustaje; djevojke iz zadnjih redova vidno ga komentiraju; polaganih kretnji, vrlo smiren, otvara svoju knjigu, nekoliko trenutaka cilja u oči publike te počinje čitati)

Turobne mehaničke gladi

obrušavamo

svoja fina, iscrtana tjelesa

u strasti

odmazde tražimo

upornom glađu prema bespolnom sebi

u noći, dok smo sami,

dok je svaki pokret oblik straha, snaga volje, dakle ništa

skliznemo u jutro, puno tople sluzi.

(Malik zašuti i pogleda publiku; nakon nekoliko trenutaka nastavi potpuno promijenjenim tonom) Ovu pjesmu napisao sam neposredno nakon što sam upoznao Danijela. Tek s poezijom naš se odnos produbio. Postali smo prijatelji. Tako je moj pjesnički kredo postao zapravo strategija zavođenja. (na to se publika počne smijati i pljeskati)

7. SCENA

(Ina radi u svom studiju sa skenerom; zvuk interfona, ona se strese)

INA:

Jooj, Nevia! Nema me! (ponovo interfon, sad vrlo uporno) Koji je ovo davitelj! (skida skener, nevoljko stisne gumb daljinskog upravljača; kamera, odnosno videoprojekcija pokaže Malika pred ulaznim vratima zgrade, u rukama drži kutiju i mirno čeka; slika je mutna, nema oštru rezoluciju)

MALIK:

Good afternoon, miss Bukovac! I need to deliver a parcel to you. Would you be so kind as to open the door, please![3]

INA:

(govori u daljinski) Please, stop ringing! I won't be able to let you in if you don't introduce yourself and tell me the purpose of your visit. You have not been announced and I don't know you. The pass issued for the premises does not guarantee entry into the building.[4]

MALIK:

(lice se okrene prema kameri i pozira) Oh, yes, of course, excuse me, I forgot to introduce myself.[5] Ja sam Malik Amarijević, pjesnik. U svojstvu sam privatne dostave paketa na vašu adresu.

INA:

Ostavite ga u predvorju, ispod mog pretinca, uzet ću ga kasnije.

MALIK:

Nažalost, priroda ove pošiljke nalaže direktno uručivanje na ruke. Molim vas da preuzmete pošiljku. Ne nosim oružje, nisam kriminalna osoba. (Malik pred kamerom izvrće prazne džepove, otkapča jaknu i pokazuje kako ne nosi nikakve predmete)

INA:

Nisam ništa naručila. Nisam vas dužna pustiti. Što to znači - pjesnik, kakav pjesnik?

MALIK:

Pjesnik koji piše pjesme.

INA:

Mislite na tekstove pjesama za pjevače, bendove?

MALIK:

Ne, mislim na pjesme.

INA:

Kao na stihove što je pisao Petrarca, Rilke, Coleridge - tako nešto?

MALIK:

Ne baš tako, ali da, tako, možda vam je usporedba lakša za shvatiti.

INA:

Za koju kuću radite?

MALIK:

Pa za svoju.

INA:

Koja je to, kako se zove?

MALIK:

Kuća, to sam ja. To je moja bit.

INA:

A čemu to, mislim, pisanje pjesama?

MALIK:

Kako bih postao jedno sa svime.

INA:

Jeste li probali sa psihoterapijom?

MALIK:

Pa nemam seksualnih frustracija.

INA:

Sad vas ne bih pustila ni u ludilu!

MALIK:

Pjesnici su nemoćni, u svakom smislu. Ne mogu vam nauditi.

INA:

Ne puštamo pjesnike u zgradu. Vi ste prvi koji je ovamo zalutao. Mogli ste reći da ste vodoinstalater, žao mi je. Ostavite paket pred vratima zgrade.

MALIK:

Ne mogu ni pod koju cijenu. Ako mi ne dopustite da vam uručim paket, na mene će pasti strašno tajno prokletstvo i moj dar pjesništva će nestati!

INA:

O čemu vi to?! Zašto me zastrašujete?! Pa što je u tom misterioznom paketu?!

MALIK:

Nije eksplozivno ni otrovno, ne stvara ovisnost i nema nuspojava, u principu. Pustite me u zgradu, ostavit ću paket pred vašim vratima i kad me ponovo vidite pred ulazom u zgradu, otvorite svoja vrata, uzmite paket, pogledajte sadržaj i na interfon mi recite što ste dobili. Jesmo li postigli dogovor? Ne mičem se odavde dok ne pristanete.

INA:

Hajde, već jednom, dosadni ste, užas jedan! Ostavite otisak prsta. (stisne daljinski, kamere postavljene duž čitavog stubišta snimaju kretanje mladića do njenog stana; polako se uspinje, hoda kao maneken, spušta paket pred njena vrata i smiješi se u kameru; zatim odlazi polako, sa stilom; ona otvara vrata, uvlači paket u stan i otvara ga) Knjige! … Tko mi to šalje? I to nove … Smrde, fuj! Ne mogu vjerovati da netko tiska knjige! (lista) Godina izdanja - 2021, izdavač Društvo knjigofila, jezik - hrvatski … Trebala bih ovo prijaviti ... (nađe kuvertu, otvara je) Pozivnica! (interfon opet zvoni)

MALIK:

No, gospodična, jeste li se oporavili od šoka ili trebam doći dati umjetno disanje?  (Ina se nasmije) Da čujem što je tako smiješno, pa odlazim.

INA:

“Kosi krov“, Malik Amarijević.

MALIK:

Ako prijavite, vi ćete izgubiti svoj dar. Tako djeluje prokletstvo pjesništva.

8. SCENA

(u antikvarijatu)

MALIK:

Zamisli koliko je ta cura fobična! Pola sata smo se natezali oko ulaska u zgradu. Pa koji si ti, pa što hoćeš, pa ovo, pa ono … i to na official engleskom. I da nisam prošao na testu ljepote, ne bih ušao nikada. Tek kad me kamera dobro odskenirala, prešli smo na hrvatski. Uzela mi je otiske prsta, snimke sprijeda, straga i sa strane, k'o da sam je došao kidnapirati, a ne samo ući u snobovsku stambenu zgradu s bolesnim osiguranjem koje je projektirala NASA.

DANIJEL:

Da sam ja mlada ženska i da meni na vrata dođe izumrla životinjska vrsta, rod pjesnika-

MALIK:

I da slučajno ne izgledam k'o model Calvina Kleina, pozvala bi policiju, kladim se. Ja spadam u kategoriju koja po njenom ukusu zaslužuje filmske kadrove. A da sam rekao da sam vodoinstalater, ušao bih direktno u njezin apartman. Ovako, nisam je ni vidio jer za nju je pjesnik nešto kao seksualni manijak.

DANIJEL:

Ajme! Ta će nas prijaviti.

MALIK:

Pa mislim da sam ispao uobičajeno neodoljiv. Ne bi valjda prokockala jedinstvenu priliku da me vidi ponovo.

DANIJEL:

Nadam se da si je zaveo dovoljno dobro da joj ne padne na pamet da nas cinka.

MALIK:

Ja ti stalno zavodim, nisi primijetio? … (počne se uvijati oko Danijela)

DANIJEL:

Ej, znaš šta … nemoj ti tu meni … ma pusti moj rep na miru!

MALIK:

A ja tebi nisam zgodan?

DANIJEL:

Zgodan?! … Magare jedno nedoraslo! Ajde, dosta, šta to sad izvodiš?

MALIK:

Trbušni ples.

DANIJEL:

Dosta je! Pusti staru konzervu na miru! Imaš cure i dečke tamo u “Napretku“. Ajde, briši od mene!

MALIK:

Pa nije to danas kao u tvoje doba kad su se cure vama pjesnicima onesvješćivale u naručju.

DANIJEL:

Ali nisu zbog poezije, vjeruj mi.

MALIK:

Čuj, one malićke koje si poslao samo tako uokolo, mogle bi nadrljati. Knjigofil ti se rimuje s pedofil. Nadam se da njihovi starci ne znaju što rade poslije škole.

DANIJEL:

O, one se divno snalaze. Sad tek vidim da je to, zapravo, pustolovina po mjeri tinejdžera. Njima treba sve prepustiti. Već su mi danas došle po novu turu knjiga: “E, Danijel, brijemo da niko nije tak dobar ko mi!“ - Čak mi je došao i onaj stari gospo'n koji je zagrijan za gerilski rat: “Prosim vas, dajte mi za moje penziće. Treba im hrane za mozak, prestali su ga upotrebljavati.“

MALIK:

Vjeruj mi, ovo od vrata do vrata je najteži dio cijele priče. Nevjerojatno kako neki muškarci i žene najprije pomisle da im nudim zapravo sebe.

DANIJEL:

U neku ruku, to je besramno točno.

MALIK:

Rokeru u penziji, e, dat ću ti popis adresa gdje možeš sjajno plasirati svoj šarm.

ISKRA:

(naviruje) Hej, dečki, smetam?

MALIK:

Ne, ne, Iskra, baš bi nam dobro došla kao sudac.

ISKRA:

O, može, uvijek.

MALIK:

Imam li ja, kao multiperspektivna, metamorfna, obostranospolna osoba, više ili manje osnova za seksualno ispunjenje od tvog klasičnog, sukcesivno poligamnog osvajača Danijela?

ISKRA:

Ajoooj, gadno pitanje, teška prosudba … mislim da nije bitan ni polimorfan ni poligaman pristup. Nije u tome problem. Krivo postavljaš stvari. Dopusti drugome otkrivati tko si i što ti treba.

MALIK:

Svakako, ako bude tako izvanserijski lijep kao ti. Ja sam estet.

ISKRA:

U tome je razlika. Danijel je hedonist.

MALIK:

Upisat ću se kod tvog Danijela na tečaj integralnog kontinuiranog osvajanja osoba prvoklasnog izgleda oba spola.

DANIJEL:

Samo naprijed! Upisi u tijeku! (zagrli Iskru smijući se Maliku; drugom rukom pokuša i njega zagrliti, no Malik se vješto izmakne)

9. SCENA

(Ina ulazi u dvoranu gdje se okupljaju ljudi; mnogi se osvrću nju, osobito žene zainteresirano i začuđeno gledaju njenu high-tech odjeću; Ina se zbuni i ugledavši prazna mjesta u kutu zavuče se do zadnje stolice i skutri)

ISKRA:

(prilazi Ini s pladnjem) Jeste li za sendvič?

INA:

Ja?! O! Hvala! (uzme iz nelagode, ali ne jede)

ISKRA:

Vi ste kod nas prvi puta?

INA:

Jesam …

ISKRA:

(pruža Ini ruku) Iskra, domaćica, tajnica, ako treba i hostesa ovoga skupa.

INA:

Ina, drago mi je.

ISKRA:

Ne trebate se povlačiti u kut, opustite se. Mnogi su ovdje prvi puta. Vrlo smo različiti, ima tu svih generacija. Ja sam profesorica, ovi dečki i cure što su se nagurali u zadnji red - to su moji učenici. Mislite da se meni lako opustiti?

INA:

Ne znam … valjda nije. Ja ću … ostati ovdje sjediti.

ISKRA:

Ma nema problema! Kako god je vama ugodnije! Usput rečeno, imate nevjerojatnu odjeću, svi su zapanjeni.

ŽENA:

(žena do Ine se nagne i pipa materijal njene odjeće) Ovo još nisam vidla! Od čega je to?

INA:

(trgne se) To je … polimerno odijelo. Izrađeno od specijalnih vlakana … programirano za sve uvjete.

ISKRA:

Čuva toplinu tijela bez obzira na vanjsku temperaturu? Automatski regulira vlagu i ne mora se prati?

ŽENA:

Ono kaj može i u svemir? To odelo vam nije za ovaj Grad. Šteta kaj ste se tak stručno obukli, al ovde vam senzori ne rade. Mi u našem Gradu nosimo  kineske krpe koje se baš nikak ne daju nagovorit da se proluftaju i peru same od sebe, neg se za napast još jače usmrde.

INA:

Odijelo je zaštitno …

ŽENA:

Ne bute se ovde smrzli. Grijemo dobro. Zdraviji su vam prirodni materijali.  Polimeri vam izazivaju rak.

INA:

(Ina se sva stisnula na stolici, nelagodno joj je, vadi novčanik; Iskri)  Mogu li vam platiti sendvič?

ISKRA:

(neodoljivo se nasmiješi) Kuća časti! (žena se napadno nasmije)

INA:

Ah! Hvala! (postiđeno spremi novčanik)

ISKRA:

Neću vas više gnjaviti. (udalji se)

ŽENA:

Jeste znali da bi mu ona mogla bit skoro pa unuka? A tu u dvorani su mu još dve bivše, ne baš tak mlade, al mlade, još uvek pate za njim. Ova je ipak malo prezgodna, kaj ne? Izgleda ko filmska zvezda, a obična je profesorica. To baš i nije dobro za pubertetlije, al kaj ćete. Dobro je to da je htela ostat u ovom Gradu otkud svi beže, al ona vam dobro predaje. Danijel je jedan veliki Donžuan. Jedanput je izjavil u jednom društvu za sebe da je hobistički ljubavnik-hedonist. Kaj god da to je, samo da ju ne ostavi! Valda ne bu, već je star. Malo ga je ipak sredila. Ostavila je mladog dečka zbog njega. Recite, kaj vi to cure vidite u starcima? (Ina se na to slabašno osmjehne i okrene glavu od žene koja se pak okreće drugoj; ljudi se razmještaju u dvorani i razgovaraju; za stolom Barbara potpisuje knjigu ljudima koji joj prilaze, ulazi Malik, zastaje na vratima, gleda kog ima; Ina se vidljivo trgne, obuzme je slabost, naglo izlazi iz dvorane, izgubi ravnotežu i malo okrzne Malika u prolazu; on se osvrne i izađe za njom u hodnik, njoj je mučno, nasloni se na zid i sklizne na pod)

MALIK:

Nije vam dobro? (on ju pridiže, a ona pada na njegovo rame, snažno ga zagrli, on je začuđen ponašanjem nepoznate djevojke) Gospodična, idemo van na zrak?

INA:

(drhti kao prut, hvata zrak) Amaranth! Dala sam ti ime Amaranth! … Sanjala sam te! … Odavno te sanjam …

MALIK:

Molim?! O čemu vi to?

INA:

Pjevačica-transvestit …

MALIK:

(on je naglo odvuče u mračan kut) Odakle vam to?! Tko ste vi?!

INA:

Ja sam … Ina Bukovac … ja dizajniram tvoju promociju …

MALIK:

Stvarno?! Nemam pojma da si to ti! Molim te, šuti o tome pred ovim ljudima!

INA:

Malik Amarijević ... ti si me pozvao?

MALIK:

Ne, ja samo prenosim poštu.

10. SCENA

(Malik u Ininom stanu, hoda i razgledava, ona donosi sendviče i sok)

MALIK:

Dakle, ja sam prvi pjesnik u povijesti u tvojoj zgradi.

INA:

Moja zgrada ima kratku povijest. Dvije godine.

MALIK:

Zanimljivo, danas su mi se vrata otvorila čim sam pozvonio. (razgledava njenu tehničku opremu) Proučavaš moje pjesme skenerom? Tko ti je to dozvolio? Ne možeš čitati pjesme na papiru?

INA:

Oprosti ... htjela sam samo probati … meni nije lako čitati tekst na integralan način, slovo po slovo … pa onda mozgati što bi to moglo značiti. Naviknuta sam na trodimenzionalnu sliku.

MALIK:

Pa potrudi se malo! Ne želim vidjeti svoje pjesme u “koricama“!

INA:

Oprosti, zbilja sam čitala tvoje pjesme čitav tjedan slovo po slovo.

MALIK:

Skeneri i “korice“ nisu baš nevine spravice, nemaš pojma o tome, zar ne? (jede sendvič) Ti baš i nisi slušala riječi pjesama koje ja pjevam? Moje su.

INA:

Nisam imala vremena. Pokazat ću ti što sam radila.

MALIK:

Čuj, moj agent ima ekskluzivno pravo pregovaranja s tobom, on te unajmio. Ja bih trebao vidjeti tek konačnu verziju.

INA:

Pusti sad to. Pogledaj ovo pa mi reci što misliš. Još uvijek ti mogu napraviti nešto potpuno drugačije.

MALIK:

Meni ti nikad ništa nije dovoljno dobro. (Ina uključi projekciju, spot s Amaranth u polarnom ambijentu; Malik udahne zrak zaboravivši izdahnuti) Aaaah! Kako sam nevjerojatno, nepodnošljivo, vrhunski lijepa! Aaaah! Predivna sam! Predivna! (ustane i postavi se pred projekciju šireći ruke, pjevajući, izvodeći vlastitu koreografiju, uživajući; projekcija dođe do kraja, glazba stane)

INA:

Znači, zadovoljan si? Može li to ići u produkciju?

MALIK:

Hej, zašto si prekinula?! Pusti još!

INA:

Malik, to je sve. Nisam još gotova. Trebam tvoje mišljenje.

MALIK:

Pa vidjela si. (strovali se u fotelju, sav blista)

INA:

Misliš da sam pogodila?

MALIK:

Kakvo je to sad pitanje? Ne kompliciraj, završi to što prije. Imaš nekog finog vina? Sad bi mi pasalo. (Ina ode po vino, kad se vrati, on pred ogledalom pravi solističke grimase, Ina ga potišteno promatra; on se trgne kad je spazi) Prestrašila si me!

INA:

Nastavi. Zanimljiv si. (on pije iz čaše koju mu je dala)

MALIK:

Kristali leda, pravo agregatno stanje za mene. I najmanji djelić jednako je savršen, kao i cjelina. Kad jednog dana umrem, ne želim da me spale, neka me zalede. Mogu me prebaciti na Sjeverni pol. Famozno! Fabulous! To je to!

INA:

Tako mi je drago da sam pogodila … dođi preksutra. Vidjet ćeš kako ću završiti.

MALIK:

Ne, ne, ni govora! Ne možemo se nas dvoje sastajati. Ja imam imunitet dok ne izađe moj prvi album. Do tada me nitko ne smije zapaziti. Moj izlazak na scenu treba izgledati veličanstveno.

INA:

Trebaš mi. O tebi ovisi hoću li dokraja uspjeti.

MALIK:

Nemaš tu što ne uspjeti. Samo završiš u istom stilu. Što ti ja trebam?

INA:

Jednostavno me inspiriraš.

MALIK:

Ma daj, vi žene ste neviđene manipulatorice.

INA:

Znači zbog tvog imuniteta mi se više nećemo sresti?

MALIK:

Nemam pojma.

INA:

A možemo li nekako zaobići tu prepreku?

MALIK:

Ne u Metropoli.

INA:

Nije mi problem doći u Grad.

MALIK:

Dobro si me pogodila, što je - je.

INA:

Konačno priznaješ!

MALIK:

Ja sam metamorfno biće, poprimam oblike po želji. Ja u ledu, savršeno kristalan. Snježna kraljica! To je vrhunski oblik za mene.

INA:

Imam osjećaj … kao da te odavno poznajem … ja te sanjam od djetinjstva …

MALIK:

Evo je na! Nismo na filmu. Patetična si.

INA:

I tvoja poezija je patetična! I ti si patetičan dok se diviš svom odrazu u ogledalu!

MALIK:

To je drugo. Ja sam umjetnik.

INA:

Bio si karikatura, kad sam dobila tvoje fotografije s oklopom od šminke, ali ja sam odmah sam znala tko si. Ni trenutka nisam sumnjala u to da si pravi muškarac.

MALIK:

Kako? Ja u to oduvijek sumnjam. Obožavam povremeno biti žena. To je orgazmičko iskustvo za mene.

INA:

Ti uživaš u artizmu, glumiš transvestitizam.

MALIK:

Ne, ni govora, ja u tim trenucima stvarno jesam žena. Kad stavim umjetne grudi i preko toga najfinije rublje, tanke potpetice i jaku šminku … ne možeš zamisliti koliko je to za mene uzbudljivo i strasno! Ništa me ne može jače zapaliti i inspirirati.

INA:

Zbog čega si onda muškarac kad si pjesnik? Kako je to podijeljeno kod tebe? Zašto moraš biti žena kad pjevaš?

MALIK:

O, to je vrlo složen proces prespajanja u glavi i tijelu. To ti ne mogu objasniti. Mozak se tako podijelio. Mislim da mi estrogeni potiču pjevanje, a testosteroni pisanje, otprilike. Ja ti to osjećam kao hormonalne šubove.

INA:

A kad si u ljubavnoj vezi, koji si ti? Koja od dviju polovica voli?

MALIK:

Svaka zasebno, svaka nekog drugog.

INA:

Ah … vjerojatno nije lako biti s tobom ...

MALIK:

Sa mnom nema nikog. Niti će biti. U meni samom su već dvije osobe koje zabavljaju, straše i vole jedna drugu.

INA:

To je …  tako mi je žao …

MALIK:

Ne razumijem zašto si razočarana. Ja sam dvostruko spolno biće, pa i sama si me takvog stvorila. Što bi neka žena, naprimjer, da je u vezi sa mnom učinila kad bih odbio biti muškarac? Kad bih obukao njeno rublje i počeo pričati s njom o muškarcima kao prijateljica? Ja sam sva senzualna, na razne načine, u raznim oblicima.

INA:

Netko tko te istinski voli, prihvatio bi tvoje promjene.

MALIK:

Ma daj, molim te! Reagiram na Mjesec, imam PMS. Ne postoji jedno jednospolno biće koje bi se moglo prilagoditi onome što ja jesam i što meni treba. Bolje da na mene nitko ne računa.

INA:

Zbog čega si me doveo u Društvo knjigofila? Hrpa umirovljenika, tinejdžeri, gospođe, svatko se sa svakim grli i ljubi, toga nema u Metropoli. Umirovljenici su u domovima, ne znaju se koristiti senzorima, ni “koricama“, ničim. Što ja imam s tim ljudima?

MALIK:

Nisam te ja pozvao, rekao sam ti. Ne vjeruješ mi da uopće nisam znao za tebe? Društvo je kao lanac. Karike se hvataju međusobno. Netko drugi te zakačio.

INA:

Zašto baš mene? Ja pripadam vašim prirodnim neprijateljima.

MALIK:

Ne znam. Morat ćeš sama otkriti … ti si zbilja talent, Ina.

INA:

Ah, da nemaš koristi od mene, shvatila bih to kao kompliment.

MALIK:

Zapravo bi za tebe bilo bolje da i dalje sanjaš Amaranth kao svoju osobnu malu bajku.

INA:

Nije te briga. Kad završim taj posao dokraja, ne želim se više toga sjećati. Ja sanjam za novac. Moji snovi drugima donose novac. Malik, želim da sad odeš. Umorna sam.

MALIK:

Idem. No, nemoj davati najbolji dio sebe za lažan život.

INA:

Tko mi se javlja! Barem sam to što jesam i ne glumim da sam nešto što po prirodi stvari nikada ne mogu biti.

MALIK:

Baš kao i ja.

INA:

Hajde, Malik, ne mogu to više slušati. Zbogom! (uzima daljinski)

MALIK:

Zadrži Amaranth, odustani od moje kampanje. Suviše je vrijedno …

INA:

Ma nemoj! Kako možeš, gospodična Amaranth zarađivati kao zvijezda u showbizu i u isto vrijeme biti u Društvu koje se bori protiv vladajuće komercijalne kulture?

MALIK:

Ja sam Malik. Amaranth je samo posao. Mnogi u Društvu rade svakodnevne poslove djelomično u suprotnosti sa stavovima Društva. To je tako. Ne živimo u balonu. Ima u Društvu i pisaca koji inače objavljuju pod pseudonimom. Oni žive od svojih bestselera u “koricama“ koje prodaju zaštićenima, takvima koji žive u naseljima poput tebe. Znaš li ti da ti ljudi financijski podupiru Društvo? A što misliš, odakle nam sponzori? Možeš i ti od svoje ogromne plaće udijeliti nešto.

INA:

No, hvala ti lijepa što si mi uvjerljivo predočio istovremenu iskrenost i lažnost jednog samoprozvanog autentičnog društva koje se transvestitski preoblači kako bi narcisoidno uživalo u samome sebi.

MALIK:

Ina, napravi iz mog spota bajku za slikovnicu. Objavit ćemo ti je u Društvu. Ja ću ti napraviti promociju. Kostimirat ću se kao Amaranth, bit će luda zabava u Društvu! Ej, zamisli kad se pojavim u polarnoj lisici, a ispod samo donji veš!  Penziće će strefiti šlag.

INA:

Ne, prošla me volja. Uostalom, svaki moj san, svaka slika i ideja vlasništvo su Multimarketinga. Ja nemam autorska prava, ne smijem objavljivati, ništa ne smijem zadržati za sebe.

BOSS:

(scena prisjećanja; boss u ruci drži spravu koja izgleda kao poveće naočale i digitalnu napravu koja izgleda poput knjige) Gledajte, Ina, vi ste sada u timu Multimarketinga jedna od odabranih. Radit ćete na kreiranju savršenih iluzija. Pojasnit ću vam. Lijepa književnost je puna izvrsnih motiva koji se mogu preobličiti u marketinške poruke. Multimarketing je kupio autorska prava svih popularnih pisaca današnjice. Mi pratimo talente, kao što vidite, svaki novi je sigurno naš. Kao i vi, uostalom.

INA:

Oh, hvala! Ja sam …

BOSS:

(stavlja joj na oči skener - napravu koja podsjeća na naočale) Radit ćete sa skenerom, na književnim djelima koja imate u ovim “koricama“. (daje joj u ruke napravu koja podsjeća na oblik knjige) Stvar funkcionira otprilike ovako: kao što znate, ove leće skenera su zapravo vrlo osjetljivi senzori pomoću kojih se “čitaju“ tekstovi. (pokazuje joj tako da prstima prelazi od njenih očiju do glave) Leće šalju impulse, odnosno provode sadržaj tekstova direktno do centara u mozgu. Zapravo, ne radi se o običnom čitanju pomoću slova, već o stvaranju mentalnih slika u mozgu. To djeluje vrlo neposredno, trodimenzionalno i stvarno, kao da se onaj koji skenerom “čita“ nalazi u samoj priči, u samom svijetu djela. To već znate, no pitate se što je tu vaš zadatak. Vi trebate iščeprkati zanimljive motive iz književnih djela te zatim komercijalne sadržaje nezamjetno podvesti pod te motive, dakle, promijeniti slike na podsvjesnoj razini. Tako su, naprimjer, “Malom princu“ podmetnute dječje igračke i odjeća, “Galebu Jonathanu Livingstonu“ - aviokompanije, Jane Austen - vjenčanice, “Osmom povjereniku“ - jadranske turističke destinacije …

INA:

Zbilja? Nisam to uočila …

BOSS:

Naravno da niste. Ali jest vaša podsvijest. Čovjek koji čita, bolje rečeno, doživljava tekst pomoću skenera, na mjestu vaše intervencije primit će u mozak modificirane impulse te će imati blago iskliznuće svijesti - kao da je na tren izgubio nit priče i zapao u vrlo kratak, ali sugestivan san u kojem će se slike iz književnog djela pretopiti u reklamne slike. Kad trenutak prođe i on se vrati na književni tekst, neće se toga sjećati, ali će u podsvijesti ostati trag. Dogodi li se da na javi dođe u doticaj s time što mu je podmetnuto, imat će snažni déja vu, osjetit će jaku, neodoljivu žudnju za time. U tome je čarolija. Jeste li razumjeli princip?

INA:

Da … Mislila sam da ću zapravo stvarati vlastite reklamne poruke …

BOSS:

Pa na neki način hoćete. Ina, nije više dosta smisliti neku reklamu. Pridobiti kupca ili konzumenta usluga na svjesnoj razini stvar je prošlosti. Mi zauzimamo područja koja se ne daju svjesno kontrolirati. Vi morate iskoristiti logiku i sugestibilnost snova. Bit ćete plaćeni da sanjate i manipulirate slikama na način snova zato što je to najmoćniji način koji je ujedno čovjeku i najprirodniji. Primalac vaših slika i poruka ne ostaje izvan, on je dio priče. Vi ga morate uvući unutra i onda ga zauvijek imamo.

MALIK:

(povratak u realnost) Ako dolaziš u Društvo pokrasti ideje-

INA:

To mi je posao. Zahtjevi su sve složeniji, moram. Iscijedila sam sve do čega sam mogla doći na relativno normalan način. Lucidno sanjanje više mi nije dovoljno. Trebaju mi nove stvari.

MALIK:

Možeš obrnuti stvar. Pokradi Multimarketing, Ina. Dio svojeg zadrži za sebe.

INA:

Bojim se posljedica.

MALIK:

Kakvih? Što može biti tjeskobnije od toga kako se ti sad osjećaš?

11. SCENA

(lounge bar, Nevia sjedi za jednim stolom i napeto vreba ulazna vrata, ulazi Ina, Nevia naglo ustaje i poziva je čudno intoniranim, pretjeranim glasom, neki ljudi se osvrću)

NEVIA:

Gdje si ... ujutro bila? Kupovala si nešto sebi možda, ha?

INA:

Nevia, zašto si me zvala? Zvučala si užasno uspaničeno. Prekinula sam posao.

NEVIA:

Ina, čekaj malo …! Je, je, hitno mi je, ali polaaako ... nemoj tako! … Možeš li za svoju prijateljicu odvojiti par minuta? Samo minuticu?

INA:

Pa, u redu, zato sam tu.

NEVIA:

Kamo ideš sad, reci mi kamo ideš?! (ljudi se okreću na njezin povišen ton; Ina se zabezekne)

INA:

Pa … tu sam, Nevia, za tebe. Slušam te, neću pobjeći.

NEVIA:

Pomogni mi, Ina. Trebam … ti si zbilja moja prijateljica?

INA:

Pa jesam.

NEVIA:

Onakva, kao u osnovnoj … onoj školi.

INA:

Dobro, jesam, takva kao u školi. Nevia, jesi li ti danas ujutro uzela nešto?

NEVIA:

Ne, sweetie, nisam uzela NEŠTO. To kad kažeš “nešto“, to je jako ružno. Zvuči kao zadnje govno. To se ne govori. Ili nešto znaš pa ne pitaš.

INA:

Samo se brinem, kao što se prijateljice iz škole obično brinu.

NEVIA:

Ti se nikada ne brineš iz čista mira. Što je - imaš dečka ili psa? Psa ili dečka?

INA:

Što je s tobom, Nevia?

NEVIA:

Što je sa svima vama?! Što hoćete od mene?! Kao da sam bolesna!

INA:

Nitko te ne napada, Nevia. Reci mi kakvu pomoć trebaš?

NEVIA:

Dobro, Ina, shvaćam. Mrziš me ovakvu … Doći ćeš i ti na moje. Prije ili kasnije svi … kako sam ja umorna! … Taj prokleti posao! Ja još ne želim otići, nije fer! … Dolazi mi inspekcija.

INA:

Gdje je Tibor?

NEVIA:

Odselio.

INA:

Kako to misliš?

NEVIA:

Odmaglio. Otišao svojim putem. He's dumped me.[6]

INA:

Ma ne mogu vjerovati! Tibor nije tip koji bi se izvukao iz veze samo tako.

NEVIA:

Umorio se, zamisli, jer me neko vrijeme pokrivao. A onda je odlučio da mu je dosta. To ti je muškarac. Seronja i kukavica.

INA:

Ne spada on u takve.

NEVIA:

Mogu ja i bez njega. Imam suradnike, imam tebe.

INA:

Gledaj, ako si u blokadi, radit ću s tobom, može? Idemo k tebi doma. Koji rok su ti dali?

NEVIA:

Prekasno. Ja nešto gotovo moram imati sad. Shvaćaš, sad, ove sekunde.

INA:

Pa ajmo raditi!

NEVIA:

Ne mogu … ne mogu se koncentrirati … nije mi dobro.

INA:

Smislit ćemo nešto. Tko te tako jako zastrašio?

NEVIA:

Mrzim ih, mrzim iz dna duše! To je hrpetina običnih govana, ti naši bossovi!

INA:

Uvijek govoriš kako bi htjela postići neko šefovsko mjesto u Multimarketingu.

NEVIA:

Oni su za mene mrtvi! Nisu ispunili obećanja ... Samo nogom u guzicu, to je jedino što čovjek može doživjeti od njih.

INA:

Nije baš tako …

NEVIA:

Ti si za njih zvijezda.

INA:

Ma daj, Nevia, kakva zvijezda! Samo dobro radim svoj posao.

NEVIA:

Onda sada pomogni meni.

INA:

Pa reci kako?

NEVIA:

Ina, ti uvijek imaš nešto gotovo. Molim te, daj mi nešto, spasi me! Bacit će me na niškoristi poslove, izgubit ću stan, auto, plaću, sve!

INA:

Nevia, mogu raditi s tobom cijeli dan i noć, ali nikako ti ne mogu dati svoje radove! To sam ja, ne želim da to ti potpisuješ.

NEVIA:

Znala sam! Ti nisi čovjek!

INA:

Pa zahtijevaš nemoguće stvari! To se ne radi!

NEVIA:

Samo sad da se izvučem, radi mi se o glavi!

INA:

Za sat vremena možemo izraditi neke skice. Daj im skice.

NEVIA:

Ti još uvijek ne shvaćaš … to više ne prolazi u mom slučaju.

INA:

A što je s hipnozom? Možda možeš s time nešto napraviti … jesi pokušala? (nastane muk, Nevia se zagleda u Inu staklenim pogledom)

NEVIA:

Ne … Zapravo jesam. To mi nije donijelo ništa. Još mi je gore.

INA:

Gledaj, Nevia, ako je novac u pitanju, posudit ću ti koliko treba na jako dugi rok. Dokle god ti bude trebalo. Dat ću ti svu svoju ušteđevinu, ali radove ti ne mogu dati, nitko ti ne bi dao. Sigurno je to i Tibora smetalo. Ti i ja smo kao dan i noć. Ja sam bajkovita, ti radiš moderne imidže. Prepoznaju nas po tome.

NEVIA:

Ti si obična karijeristica! Egoist od glave do pete! I kad te jednom nogiraju, sjetit ćeš se ovog dana! (Nevia naglo ustane, prevrne šalicu udarivši se pritom o stol, zajaukne i izjuri van)

12. SCENA

(u dvorani)

DANIJEL:

Nemoj još i ti fantazirati! Već je dovoljno što sam ja lud. Nećemo se moći ne znam koliko dugo pokrivati isključivo donacijama.

MALIK:

Ma ne paničari. Novac će doći, uvijek nekako dođe. Širit ćemo krug.

DANIJEL:

Netko nam je uplatio lovu dovoljnu za dva nova naslova.

MALIK:

Opa! To je, kladim se, neka tvoja obožavateljica, jedna od onih bogatih,  dekadentnih knjižničarki koja kupuje kod tebe stare ljubavne romane.

DANIJEL:

Znam sve knjižničarke u gradu. Nema nijedne bogate.

MALIK:

Štedjela je cijeli život za tiskanje vlastite zbirke ljubavne poezije koju nikad nije dovršila. Oporučno će ti ostaviti rukopis s dramskom posvetom.

DANIJEL:

Uplaćeno je s računa jedne gay udruge iz Metropole. Je l' ti to možda poznato?

MALIK:

A! Ja sam sa svima dobar.

DANIJEL:

Ne želim financijsku ovisnost. Ne želim podilaziti nikome. Pa čak ni neprofitnim udrugama koje se počinju šmajhlati oko nas.

MALIK:

Pa i ne moraš.

DANIJEL:

Nitko ne daje zabadava, dragi moj! Malo-pomalo moglo bi nam se desiti da  počnemo ovisiti o novcu bogatih firmi ili obožavateljica - kakogod ih zvali - koji će tražiti tiskanje određenih naslova. Morat ćemo registrirati Društvo i javljati se na javne natječaje.

MALIK:

Ma daj, rušiš romantiku! Pa što nam sad fali? Zabavljamo se, uživamo u ilegali.

DANIJEL:

Tebi je sve samo zabava.

MALIK:

I neka je! Zašto se ne bi zabavljali? Na početku je bilo ono pravo! Palio si se na gerilu, tajno društvo. Osjećali smo se k'o da snimamo “Fahrenheit“. Još je samo falilo malo akcije - inspekcija, racija, tako nešto! Karizma se počela stvarati oko tebe, a sad  odjednom govoriš k'o meteorolog. Te krpe propalog studenta na tebi ne uklapaju se više. Ja ću te obući u odijelo voditelja TV dnevnika.

DANIJEL:

Ajde, Malik, spusti se na zemlju!

MALIK:

Gerilski rat! Iskopat ćemo tajne podzemne bunkere za knjige, imat ćemo posebne obrede inicijacije …

DANIJEL:

Prvo ćemo se registrirati kako spada - kao Društvo za civilnu inicijativu, a onda pokrenuti kampanju za povratak papirnate knjige - za početak samo na lokalnom području. Trebat će početi lobirati za skidanje stigme s knjige, maknuti je s liste prekršaja, dokazivati potrebu za njom. Imamo toliko posla!

MALIK:

Užas! Govoriš kao prosječni šef oporbene stranke pred izbore. Ne mogu vjerovati! Brrr … naježio sam se!

DANIJEL:

Možeš ti provocirati kolikogod hoćeš, ali ne smijemo više djelovati diletantski i stihijski. Ne znamo ni kud idemo, ni što ćemo dalje. Počelo se pričati o nama. Doći ćemo nekome na zub, mislit će da peremo lovu.

MALIK:

Ah, propala zabava! Cure će ti biti jako razočarane. Više to neće biti to ... ma znam kako će to ići dalje - Društvo će dobiti svoj site pa će se sve preseliti na web. Ljudi će ti prestat dolaziti. Zašto bi se sastajali kad mogu trokeljati preko interneta? A onda to postane samo bezvezan, fancy chat forum, kao stotine drugih. Virtualno Društvo knjigofila … Na Mreži nije stvarno, istinski briga nikoga ni za što, samo je važno biti efektan, zapažen i cool. Ovdje se možemo osjećati uključeno i živo, od krvi i mesa, istinski nam je stalo. Zbog toga sam se naprosto zaljubio u ideju našeg Društva. Ti pojma nemaš kako sam se s time saživio, što sam sve pregorio u sebi i što sve moram ... i ne znaš kako si me pridobio i koliko mi značiš ...

DANIJEL:

Čuj, stani, ja te ne namjeravam ženiti.

MALIK:

Znam. Već sam se odavno pomirio s time. Uostalom, što će mi brak bez konzumacije.

DANIJEL:

A što je s onom tvojom Inom?

MALIK:

Ništa, što bi bilo? Nije ona moja.

DANIJEL:

Pravo čudo što te takvog tolerira. Žene same sebi upropaste šanse.

MALIK:

Ona teško shvaća zafrkanciju, smrtno je ozbiljna, potištena, sva je usporena, gleda me stakleno. Spava po deset sati na dan. Umrtvljena su joj osjetila.

DANIJEL:

Ajde, frajeru, k'o da te ne znam! I Barbara te gleda malo “stakleno“, k'o da je naglo oslijepila. A Kristijan, kad te vidi počne histerično treptati. O curama iz “Napretka“ bolje da ne govorim.

MALIK:

Ma nije to! Iako valjda je i to. Nije tako jednostavno … Gleda u mene k'o u inkarnaciju neke njene sudbine, majko mila! Kaže da me zna oduvijek, kroz mnoge živote. Ja je se ne sjećam.

DANIJEL:

Ajoj! Gore joj je nego što sam pretpostavio. Ej, magare, jesi li je barem pipnuo?

MALIK:

O čemu ti to? Nisam ja tako prizeman.

DANIJEL:

Stani malo! Hoćeš reći da se niste ni poljubili?

MALIK:

Mi smo na višoj razini.

DANIJEL:

Kakvoj višoj razini? Trebao si ti krenuti, čovječe!

MALIK:

Loše se osjeća, no misli da je to zbog mene. Ubili su joj svaki osjećaj za stvarno. Živi od privida.

DANIJEL:

Pa naravno! Ne vidi koji si ti kreten!

MALIK:

Ideš mi na živce! A što bi ti na mom mjestu?!

DANIJEL:

Pa dobro, priznaj, mjenjač ti se zaglavio u leru.

MALIK:

Stidi se! Odvratan si!

DANIJEL:

Ej, Malik, ti se crveniš k'o curica, ha, ha, ha!

MALIK:

Kako žene, kako Iskra podnosi to tvoje atavističko ponašanje primitivnog muškog primata? Tebi je na pameti samo parenje.

DANIJEL:

Ja sam predator, žene traže predatore. Nisi primijetio kako imam razvijene očnjake?

MALIK:

Žene danas više vole fluidne, senzibilne tipove kao ja. Evoluirane obostranospolno i zato pune razumijevanja za suprotni spol.

DANIJEL:

Sva sreća što je evolucija na meni stala, a s tobom krenula dalje. Obožavam te - kad te čovjek stjera u kut, postaješ filozof. Upravo je nevjerojatno, kako baš svaka cura u tebi vidi nešto nadnaravno.

MALIK:

Tome se i ja čudim.

DANIJEL:

Pogledaj se malo, šminkeru, sav si namješten, u pozi, vječito na sceni, popusti i ti malo. Daj drugome priliku da se opusti kraj tebe. Opuštenost je put, ako još nisi čuo, prema uspješnom seksu.

MALIK:

E, varaš se. Uspješan seks dovodi do opuštenosti.

DANIJEL:

Pa zašto onda pališ curu s kojom ništa ne želiš?

MALIK:

I to mi kaže prosvijećeni penzionirani provincijski lover-predator! Milosrdan prema svojim žrtvama.

DANIJEL:

Pa u odnosu na tvoju generaciju svakako jesam. Odluči se za opciju - ili si komad, ili si muškarac. Ne možeš biti jednako efikasan u obje kategorije.

MALIK:

Da sam se rodio prije više od pola stoljeća, bio bih uspješan barem kao ti, ali bi mi sada, cijenjeni predatoru, bogato iskustvo bilo ometano zastarjelošću izvedbe.

DANIJEL:

Misliš? Ljuto se varaš. Kad ti budeš u mojim godinama nećeš imati dovoljno sati praktičnog rada. Zato - kreni odmah! Kad ćeš kod Ine?

MALIK:

Dosta s njom!

DANIJEL:

Ne znam tko je nju uopće doveo u Društvo …

MALIK:

Možda ju je netko ubacio po specijalnom zadatku. Multikorporacije imaju svoje cool hunters - lovce na kulturne trendove na terenu. Mogli bi postati akteri u nekoj njihovoj reklamnoj kampanji.

DANIJEL:

Je, da, baš smo mi njima atraktivni. “Čitajte stare pisce na novom papiru! Ove jeseni nosi se papir! Papir s pepermintom za svježa čitanja!“ Ajde, dosta trokeljanja! Moramo konačno početi smišljati prijedlog nacrta statuta Društva.

MALIK:

Ma neću! Ako se sve promijeni, učlanit ću se onda radije u Klub ljubitelja planinskog cvijeća i verati se po brdima.

DANIJEL:

Daj, odrasti malo! Mi čak nismo ni hrpa amatera. Ako se ne legaliziramo kao građanska inicijativa, dograbit će nas mediji, gejevi, zeleni, crveni, crni, pojma nemam. Ne možeš samo tako paradirati uokolo. Nema bezbrižnih igara. Ne na duži rok.

MALIK:

Dobro, hard-rokeru, kako ti kažeš! Preživio si socijalizam i postkomunizam, nezavisnost, globalizam pa ćeš i ovaj transkomerckretenizam. Neka ti bude, ajmo ga sastavit!

13. SCENA

INA:

(leži na svom trosjedu, obučena, spava; interfon zvoni dugo i uporno, ona se probudi naglo; dezorijentirana, skoči u sekundi, sruši šalicu s kavom koju je ostavila ispred kreveta; ugazi u mokro, pronađe daljinski na podu i ljutito vikne u slušalicu) Come up![7] (brzo briše pod, zatim otvara vrata)

SMITH-JONES:

(obučen u polimerno odijelo, glatko izbrijane glave, high-tech tip s opremom Multimarketinga) Good afternoon, Miss Bukovac![8]

INA:

Good afternoon! I'm so sorry, I was dreaming when you rang.[9]

SMITH-JONES:

I have been sent to check a few things as fast as possible. You won't be disturbed longer than necessary.[10]

INA:

Gospodine Smith-Jones, jeste li za čaj ili kavu?

SMITH-JONES:

You are so kind, but it is not advisable to consume beverages and get out of control  during a working day.[11]

INA:

(Ina prasne u smijeh, ali on se niti ne trzne) Prema tome, vi baš ništa ne pijete čitav dan? Imate dobro istrenirane bubrege. (Smith-Jones se distancira; vadi i sastavlja svoju opremu, priključke, skener) Vidim ja da ste svega već pomalo siti. Najradije biste popili kavu i brbljali sa mnom. (izvali se na trosjed u poluležeći položaj i napadno srče kavu; Smith-Jones je ne gleda, nastavlja svoj posao)

SMITH-JONES:

You are well acquainted with the standard procedure. The content and accessibility of your database will be checked. Furthermore, you will be kindly asked to do some psycho tests.[12] (Ina se nevoljko prevali na bok i pruži ruku prema njemu, on joj doda svoj skener)

SMITH-JONES:

We were informed that you had requested permission to leave the premises on a number of ocassions. In case of significant deviations from the expected test results, your exit pass might be suspended. Leaving the premises is highly likely to decrease your efficiency and increase exposure to the unnecessary risks.[13]

INA:

Gospodine Smith-Jones! Ne razumijem zašto me mrzite. Ne izlažem se nikakvim rizicima, osigurana sam na visoku svotu. Ne postoji stvarni razlog za ukidanje mojih izlazaka. Ako postoji, hoću ga znati!

SMITH-JONES:

You are kindly asked to act professionally. If the psycho tests show certain deviations from the optimal values, you will have to accept the fact that you will be prohibited to leave the premises.[14]

INA:

Gospodine Smith-Jones, shvatite moj položaj. Ovdje više nema ničega što bi me moglo inspirirati.

SMITH-JONES:

I'm very sorry but it is not in my jurisdiction to give permission for such requests. You should submit an oficial request to higher authorities.[15]

INA:

Vi ste tehničar, ali ja sam kreator - moram stvarati neprestano nove slike i simbole. Ne mogu stvoriti nešto ni iz čega. Ja moram van! Pustite me!

SMITH-JONES:

There are several prepaid and secure Multimarketing Expeditions available.[16]

INA:

Nemojte me nasmijavati! Jesu li vas ikada poslali na  Maldive? Pa tamo su napravili simulirane igrice, namještene k'o filmski set. Navlas isto imam ovdje u svom studiju, u trodimenzionalnoj projekciji.

SMITH-JONES:

Unfortunately, it is esential for you to efficiently use the facilities at your disposal.[17]

INA:

Zbog lažnih ekspedicija nisam postala maštovitija. Neki od nas presušuju, kao što ste već vjerojatno imali prilike ustvrditi.

SMITH-JONES:

Your colleagues who do not leave the premises seem to be very creative, focused and dedicated to their work.[18]

INA:

To nije istina. U krizi su. Neki su došli do zida udovoljavajući nemogućim zahtjevima Multimarketinga. Ne možete doći do nečijeg maksimuma tako da ga sludite. Vi ste predali izvješće o Neviji Talan?

SMITH-JONES:

This person is not in my jurisdiction.[19]

INA:

Gospodine Smith-Jones, molim vas, zažmirite na to što idem van. Nikome neću naškoditi, ponajmanje Korporaciji. Vas to ništa neće koštati. Molim vas!

SMITH-JONES:

I'm so very sorry, but you need to contact your superior.[20]

INA:

Ma ja molim vas osobno, kao čovjeka! Nemojte me strpati u zatvor! Da bih mogla preživjeti, ja moram ići svojim putem.

SMITH-JONES:

The only way to do this is through the virtual.[21]

INA:

Čula sam da ste se nedavno razveli. Netko od vas dvoje morao je otići svojim putem. Nije išlo kroz virtualno.

SMITH-JONES:

I warmly advise you not to leave the premises.[22]

14. SCENA

(u dvorani Društva za koji trenutak počet će kazališna predstava; Barbara se prerušila u stariju gospođu u kostimu, smotala kosu u pundžu, nacrtala bore; Martina, amaterska glumica iz “Napretka“ udesila se kao napadno atraktivna voditeljica TV-showa - nosi svjetlucavu dekoltiranu večernju haljinu  i pretjeranu šminku, zavodljivo šeće proscenijem improvizirane scene i publici udjeljuje seksepilne poglede; Vedran, ozbiljan i dostojanstven, sjedi na suprotnom dijelu scene i u ruci drži otvorenu knjigu; svjetla se gase, osim ona u prednjem dijelu kad ulazi Malik u starom, izlizanom džinsu s rupama na koljenima i crnom perikom sa srebrno posprejanim pramenovima, svezanom u rep, neki u publici se nasmiju; svoj elegantni, polagani hod Malik je zamijenio nemarnim izbacivanjem nogu; obraća se publici)

MALIK:

Poštovani članovi Društva knjigofila, simpatizeri i posjetitelji! Večeras ćemo upriličiti neuobičajenu promociju novoizašle zbirke priča Danijela Puščeca. Znajući da bi Danijel prije odrezao prst na ruci nego dao objaviti svoja djela u “koricama“, odlučili smo scenski uprizoriti njegovu priču na oba načina – “papirnato“ i “ukoričeno“, riskirajući da se naljuti na nas, no time samo želimo dokazati koliko njegova priča gubi u “koricama“, a umnaža svoju ljepotu i vrijednost klasičnim čitanjem. Uživajte! (povlači se u pozadinu gdje zajedno s Barbarom i Kristijanom čeka svoju scenu)

MARTINA:

(glasna high tech glazba s razglasa; Martina naglo zaustavlja svoj hod i umjetnim, atraktivnim tonom najavljuje) Edicija Hot spot, Objavljivač Xpress, Metropola, godina 2021, priča Danijela Puščeca: “Priznanje“, Razina 1: Priča, Razina 2: Autobiografski videoklip, Razina 3: Riječ kritičara i pisca, Razina 4: Redizajniranje priče, Razina 5: Nagradna igra, Razina 6: Sponzori. (Martina se zaleđuje u trenutačnoj, naglašeno grotesknoj pozi lutke iz izloga, glazba staje istoga trena)

VEDRAN:

(na suprotnom dijelu scene Vedran čita iz knjige mirnim glasom uz finu, klasičnu glazbu) “Kada se lokalni vlak - dvije ulubljene limenke sa svega nekoliko putnika odvojio od glavne pruge i nastavio svoju klimavu vožnju do malenih sela uz rijeku Kupu, Branka uhvate zaboravljeni osjećaji. Treskajući se na zavojima, vlak je vijugao starinski kao i rijeka, zelena i akvarelna. Gledajući kroz prljave prozore, Branko utone duboko u misli. Kad je bio dječak sanjao je kako se penje na vlak i odlazi u daleki svijet koji je sjajio u daljini, tamo gdje je pruga gasnula. Jedva je čekao da odraste i dođe u posjed tajni. Svijet mu je bio tolika opsesija da je prvom prilikom doista otišao, a zatim se i trajno nastanio. Amsterdam je sada njegov dom. Na trenutak mu s uzbuđenjem bljesne slika toga grada … začas potone i vrati se natrag na prugu … i odjednom mu se ukaže tako snažno i bolno cijeli put koji je prešao kao zrcalna slika žudnje da vrijeme i put počnu teći obratno, prema svojem ishodištu… Sjeti se razloga zbog kojeg danas dolazi svojoj majci i obuzme ga potištenost.“

MARTINA:

(odjednom se strese kao da je u njeno ukočeno tijelo puštena struja, odledi se i stavlja ogromne naočale, imitaciju skenera, scenski rekvizit kućne izrade napravljen od starinskih okvira te oblijepljen božićnim žaruljicama koje svijetle) - Priča, razina 1, odjeljak 2: Glavni lik Branko izlazi na sporednoj željezničkoj stanici i ide prema kući svoje majke. Putem ne sreće nikog. Iznenađen je kad vidi koliko se majka promijenila i ostarila. Ni kuća više nije ista. Pita se kako bi njegov zavičaj vidjeli Nizozemci ... (odjednom postane lutka navođena daljinskim upravljačem, počne se trzati, ubrzavati isprekidane pokrete unatrag poput videovrpce koja se premotava i zatim stane) Nizozemci, Nizozem, Nizoz, Zizoz, Ozi … Nizozemska je zemlja umjetnosti, izvanredna destinacija bujnih polja tulipana i marihuane, noćnih klubova, crvenih četvrti, vrhunskih hotela, prije svega izvrsnih aranžmana u organizaciji Multimarketinga … (nastavlja i dalje bujno gestikulirati i reklamirati pantomimom)

VEDRAN:

(sve to mirno promatra iz svoga kuta, nastavlja čitati priču kao da se njega ništa ne tiče) “Solidni komadi namještaja prekriveni su jeftinim kičem - figuricama, ružnim, nepotrebnim sitnicama, ambalažom preuređenom da glumi ukras. Majčino uprošćavanje i osiromašenje pokazuje se sveobuhvatnim. Priča o selu i ljudima na priprost način trudeći se biti manja od zadnjega u selu kojemu je četrdeset godina odgajala dušu. Ne odobravajući tu promjenu, Branka obuzme stara zlovolja i nervoza. Odjednom shvati da bi trebao prešutjeti pravi razlog svoga dolaska. Ali, ako prešuti, zapast će ponovo u stanje u kojem mrzi samog sebe - biti potpuno dobar nauštrb beskrajnog prilagođavanja. Ako se prilagodi u samo jednoj stvari, krenut će lavina laži na kojem drugi grade dobar osjećaj, a njegov se srozava do gađenja.“

MARTINA:

(vrlo sinkronizirano ponovo se uključuje) Priča, razina 1, odjeljak 3: Branko pomaže majci u polju i shvaća koliko mu je tijelo bez kondicije za taj posao. Odgađa ozbiljan razgovor s njom o svom seksualnom identitetu za sutradan. Kad joj otkriva da je sklopio brak s Mariusom, Nizozemcem, (kompjutorska deformacija glasa) Izozemcem, Zemcem, Nizoz, Nizoz … Nizozemska, zemlja materijalnog bogatstva, sofisticirane kulture i neobuzdanog hedonizma, obavezna destinacija, copyright Multimarketing … (opet potpuno promijenivši ton, najavljuje poput automatske, ljubazno nepersonalizirane sekretarice-kiborga) Autobiografski videoklip, razina 2.

“DANIJEL“:

(iz pozadine dolazi Malik - “Danijel" te u hodu počinje pričati kao da je u turističkoj ophodnji gradom) Djetinjstvo sam proveo u malom selu pokraj Mure. Majka mi je rano postala udovica, tako da sam je od malih nogu, kao sin jedinac, imao potrebu zaštićivati. Zbog skromnih uvjeta života, rano se u meni razvio osjećaj za socijalnu pravdu i bunt. (“Mama“ - Barbara veže “Danijelu“ pionirsku kapu i maramu dok se u pozadini čuje glazba - “Pioniri maleni“; “Danijel“ ponosno stupa, dok “mama“ priča)

“MAMA“:

Često me razrednica zvala na razgovor. Danijel je već u nižim razredima osnovne škole, kad bi držao da je neko dijete po njegovom mišljenju nepravedno kažnjeno ili ocijenjeno, organizirao ostalu djecu u pravu malu pobunu. On je, naravno, uvijek bio na čelu. (“Danijel“ skida maramu i kapu, raspušta rep, razbarušuje periku i stavlja lenonice, šeće široko razmaknutim nogama, treska dugom kosom; publika se smije, Danijel u prvom redu ima osmijeh od uha do uha) U srednjoj školi bio je predsjednik omladinske organizacije, urednik školskih novina i već tada pomalo pjesnik. Upisao je književnost i politologiju koju je kasnije napustio. Ne mogu reći, prema meni je uvijek bio dobar i pažljiv sin, ali što mi je to vrijedilo kad bih ga viđala tek nekoliko puta godišnje … (“Danijel“ prilazi stolu u kutu, uzima bocu vina, poteže dugačak gutljaj, zatim bocu dodaje Barbari i Kristijanu koji sad glume raspojasane studente ranih 80-ih 20. stoljeća)

MARTINA:

Danijel kao student razvija svoj društveni talent. Pokreće list “Dekadent“, okuplja pjesničko-kazališni kružok “Suvišni čovjek“ inspiriran ruskom avangardom, osobito u to vrijeme u nas otkrivenim Daniilom Harmsom i krugom “Oberiu“. To su bili dani (i noći, naravno) studentske boemštine, pjesništva, borbe za studentska prava. U to doba moglo ga se često vidjeti s društvom, noću, u obilasku gradom, s pjesmom na ustima. (Malik – “Danijel“ se klati, u sredini između Barbare i Kristijana koji se svojski trude održati ga na nogama te tako pokušavaju hodati, lelujaju od jednog do drugog kraja scene; “Danijel“ nešto pijano nerazgovjetno recitira na ruskom, zatim nespretno pokušava pipati Barbaru – “studenticu“, a ona se otima i nastoji ga smiriti)

“STUDENTICA“:

Hej, kamerad Daniil! Ruke k sebi! (ugrize ga za ruku)

“DANIJEL“:

Jao, drugarice Jelizaveta Bam, što vi imate moćne zube!

“STUDENTICA“:

Smatrajte tu pojavu optičkom varkom!

“DANIJEL“:

Ja bih pio, drugarice Jelizaveta, s vašeg izvora!

“STUDENTICA“:

Proč, Daniil, proč!

“DANIJEL“:

Suha mi je duša! Kamerad Zabolocki, pomagaj! (dečki svojski potežu iz boce, a Barbara zapjeva “Podmoskovskije vječera“, trojac se zaleđuje u krajnje nestabilnoj, trokutastoj slici)

VEDRAN:

(nastavlja mirno čitati priču) “Majka ustane, noge je izdaju i ponovo sjeda u potpunoj katatoniji. Ostaje otvorenih usta i očiju, poput kipa od soli. A zatim krene. Počela je tako strašno, nezaustavljivo i očajno ridati da je Branko odskočio sa stolice. Davnih dana, kad bi vikala na oca koji bi se iz sela vraćao robustan i pripit, dobro je pazila da ponajprije zabrtvi sve prozore u kući. Susjedi nisu smjeli slušati rasplet iza četiri zida. Sada jauče iz svega glasa uz otvorene prozore kroz koje bezazleno prosijava vedar proljetni dan. “Sunce na prozorčiću“, upravo tako, kao davni udžbenik, sjeti se Branko i zgromi ga užasnutost. Zatvori prozore. Ne mogavši izdržati, ode u polje.“

MARTINA:

(ponovo uključuje svoj aktivni ton) Riječ kritičara i pisca, razina 3.

BARBARA - “KRITIČAR“:

(Kristijan i Barbara otkliješteni iz prošle poze, sad oboje s naočalama-skenerima na nosu, prepuni sebe, govore upadajući jedan drugome u riječ) Izvanredan osjećaj za stilske nijanse resi pismo Danijela Puščeca koji već desetljećima predstavlja uzor pjesničke riječi -

KRISTIJAN - “KRITIČAR“:

Stav autora upućuje na toleranciju rodnih i spolnih razlika te njihovo inkorporiranje u zaostale tradicijsko-obiteljske okvire -

BARBARA - “KRITIČAR“:

Preporučujemo ovu dirljivu, uzbudljivu, rodno i spolno provokativnu priču najnačitanijeg, najtraženijeg, najuzbudljivijeg buntovnika hrvatske književne scene s kraja prošlog stoljeća -

KRISTIJAN - “KRITIČAR“:

Na web top-listama prvi već tjednima, glavna tema književnih web-foruma! U prva tri mjeseca prodano 10.000 kopija! (izgube svoje glasove i nastavljaju ekstatičnim licima bez glasa karikirano “izgovarati“ i gestikulirati svoje hvalospjeve u važnim i respektabilnim pozama)

“DANIJEL“:

(pridružuje se kritičarima, sada u novom, drugačijem tonu, modernom i entuzijastički reklamnom) Moja misija kao pisca traje kroz dva stoljeća, kroz tri sistema, kroz više svjetonazora. Ja ne znam ostarjeti i za svoje čitatelje uvijek ću ostati mlad, mogu to obećati. Provoditi vrijeme u društvu sa mnom - citiram: “vrijedno je poput ispijanja čaše kvalitetnog vina.“ Slušajte što vam kritičari govore! (pokaže na “moćnu gomilicu“ koja se koprca i dalje) Zahvaljujem čitateljima na podršci, osobito u trenucima nastajanja mog djela kada su mi korisnim savjetima i interaktivnim učešćem pomogli da ga dovršim u skladu s očekivanjima. Čitatelj je za mene zakon. Također, zahvaljujem Multimarketing korporaciji koja je preuzela moju promociju u javnosti. (“Danijel“ se pretvori u marionetu s potezanjem na konce koja se trza u svim smjerovima; u jednom trenutku končići popuštaju, on se naglo strovali na pod i ostane ležati drveno s groteskno razbacanim udovima i zaleđenim smiješkom, u publici smijeh)

VEDRAN:

(mirno nastavlja čitati dok se desna strana scene s mutavim kritičarima koprca i dalje) “Nakon dva sata sjedila je na istom mjestu, iznemogla i slaba. Branko uđe sa strašnom mučninom u želucu. U trenutku kad je ušao, velika, nepoznata tvrdoća obuzme njeno lice. Sva slabost prometne se u bijes. Prije negoli je uspio zaštititi sebe, majka počne:

MARTINA:

(naglo mu uskoči u riječ) Priča, igrana sekvenca, video.

“BRANKOVA MAJKA“:

(Barbara stane pred Kristijana - “Branka“ kao “Brankova majka“ i uzvikne prijetećim, strašnim glasom) Nećeš mi to činiti, ne dok sam ja živa. Ne dolazi mi više na vrata. Cijelo selo sam odgojila kako sam najbolje umjela i znala i nikad, nikad takvo što … Svijet je iskvaren do srži, po to si išao?! Ja se sjećam kako si bio zaljubljen u onu malu Anu preko ušiju, uvatila sam vas kako se ljubite. Bio si dečko i pol!

“BRANKO“:

Nemoj, mama!

“BRANKOVA MAJKA“:

Meni su mame govorile kako su im kćeri zaljubljene u tebe. Sviđale su ti se cure, ne laži, nemoj mi reći da nisu!

“BRANKO“:

To nije bila moja istina …

“BRANKOVA MAJKA“:

Prokleti Amsterdam! Tamo si išao probati sve te gadarije. To je tamo moda, to nisi ti! Vrati se doma i budi muško!

“BRANKO“:

Nemoguće, mama! Slušaj me! Ja jesam muško!

“BRANKOVA MAJKA“:

Umrijet ćeš od side, sam k'o pas, čitam ja o tome. Pokopat će te u zajedničku grobnicu za siromahe i raskužit će stan u kojem ćeš skapat. Je l' to želiš?!

“BRANKO“:

Neće biti tako.

“BRANKOVA MAJKA“:

Ništa i nitko neće ostati za tobom. Ni mene više neće biti. Ni unuka neću imati, selo će me pokopati, ne brini. Ja sam puno djece osovila na noge, zahvalniji su nego ti. Sirotinju sam hranila i oblačila. Ali moj mi je sin zadao smrtni udarac. Nakon ovog ja više ne živim. Nitko me u životu nije tako razočarao. Tvoj je otac bio težak i znao je popit i svašta je bilo, ali nikad, nikad … on ti ne bi ovo pustio … Ubio si me, Branko.

MARTINA:

(kao iz topa, prekida scenu poletno-reklamnim glasom) Nagradna igra, razina 5. (Barbara i Kristijan u novim ulogama donose velike pakete i plakate sponzora, a Martina se ušeta pozornicom) Učestvujte u nagradnoj igri naših sponzora i osvojite vrijedne nagrade! Svaki čitatelj koji dâ točan odgovor na pitanje vezano uz život i djelo Danijela Puščeca, dobiva mogućnost osvajanja neke od nagrada (popis slijedi). Pitanje: pjesnički kružok koji je vodio Danijel Puščec kao student nosio je naziv prema jednom hipi-glazbeniku - točno/netočno. Zadatak za glavnu nagradu od 1.000,00 eura odnosi se na najbolje kreativno prekrajanje priče “Priznanje“. Upute u obliku workshopa kreativnog pisanja u deset laganih koraka te primjere recikliranja tekstova i kreiranja hipertekstova u stilu crossovera pronaći ćete na razini 4, Redizajniranje priče. Glavna nagrada je, uz novčani iznos od 1.000,00 eura, imenovanje pobjednika članom-promatračem Društva europskih pisaca, ogranak Metropola. (svi ostaju ukočeni u samozadovoljnoj, pobjedničkoj pozi)

VEDRAN:

(ustrajno nastavlja) “Branko pakira svoj kovčeg. Ovaj puta u njemu nema domaćih kolača, ni špeka, ničega. Nakon što su rekli jedno drugome što su imali za reći, majka je otišla u polje kako bi mogao sam napustiti kuću. Tek je jedan dan prošao i Branko je uspio povratiti staru nestabilnost. S bolom i ljubavlju pomisli koliko će novaca Marius opet dati psihologu za njega. Koliko će mu dokazivati da ga voli. Žudnja ga preplavi … Bez ručka, bez pića, Branko se uputi na prvi vlak. Odlazi sporednim puteljkom da nikog ne sretne. Trave oštro mirišu na djetinjstvo. Sjeti se kako su se tuda sanjkali, promrzli i mokri, svi isti, sretni od čiste bjeline i ljepote postojanja. Pojavnost je istovremeno bila bit, igra je bila igra i nije mogla biti nešto drugo. Doma je čekala mama s vrućom juhom, dobra vila, iscjeliteljica svih malenih boli. Kada se iza okuke pojavio limeni vlak s dva jadna, ulubljena vagona, Branka uhvate nepodnošljivi osjećaji." (polako zatvori knjigu, usmjeri svoj pogled u publiku i ostane u šutnji)

MARTINA:

(nakon nekoliko trenutaka, razorno ekstatičnim glasom) Edicija Hot spot, Objavljivač Xpress, Metropola, godina 2021, copyright Multimarketing, trajanje 2 sata, memorija 16 GB. (nato svi skupa dolaze na proscenij, priključuje im se Vedran s lijeve strane, prime se za ruke i klanjaju publici; prolomi se dugačak pljesak; Danijel prvi ustaje sa sjedišta, prilazi ekipi, grli Malika; Malik uzima bocu vina iz predstave i pruža je Danijelu; Iskra se već bavi ljudima, a djevojke iz “Napretka“ toče pića i nude sendviče)

DANIJEL:

(Maliku) Ej, režiseru, krivo si se informirao. Ja nikad, ama baš nikad nisam bauljao dok sam pio. To si izveo totalno amaterski. Morao sam se posramiti tvojom izvedbom.

MALIK:

A ne, ne! Iz sasvim oskudnih izvora do kojih sam došao ja sam složio pravu priču. To je zato jer te intuitivno vidim tih davnih godina.

DANIJEL:

Potpuno kriva vizija. Ja sam bio star koliko ti sad kad sam mogao piti dan i noć i ostati potpuno pri sebi.

MALIK:

Dozvoli, to su mala scenska odstupanja radi većeg umjetničkog efekta. Da sam bio tako pijan, u zadnjim redovima to ne bi ni primijetili. Ne smiješ biti previše osjetljiv na različita viđenja povijesnih činjenica.

DANIJEL:

E, baš si magare! Iskra ne zna za taj dio moje prošlosti.

MALIK:

Aaa, to je tebi! Daj, molim te - ne zna! E, pa onda joj je vrijeme da sazna. Ajde, popijmo za slavnu prošlost! (ubacuje se gosp. Radić)

GOSP. RADIĆ:

Danijel dragi, fala ti na ovome! Dojdi malo k meni da ti dam velku pusu.

DANIJEL:

Evo me. Lijepo od vas što ste došli.

GOSP. RADIĆ:

Hvala Bogu da si ovo napravil! Znaš, jako me smeta ova nova nepismenost. Niko više ne čita, ma ne upotrebljavaju čak ni te “korice“. Svi sam preleću, zuje prek tekstova ko bumbari, napikavaju, samo se tu i tam informiraju. Sve je u sličicama. Ja poživčanim od toga. Ko da smo svi kreteni pa nam treba to i nacrtat.

DANIJEL:

Točno tako.

GOSP. RADIĆ:

Kak ne kuže da samo s čitanjem postaju zaprav pismeni i tek tak mogu stvorit sliku sveta. Mozak im se ne bu razvijal, ne buju pod milim Bogom znali u kojoj civilizaciji žive nit buju razmeli kak su tu dospeli. Ova deca su ti simpatična. Samo ti njih odgajaj. Trebaju nam neka nova deca.

DANIJEL:

Gospođo Radić, ja sam vaš obožavatelj.

GOSP. RADIĆ:

Odi spat, Danijel! Ha, ha, ha! (ode)

DANIJEL:

(Branko prilazi Danijelu pomalo rezervirano, staje sa strane dok ga ovaj ne primijeti) Ej, stari druže Branko, ovo je nešto za tebe! Trebali bi se dobro napit u ime starih dana. Kol'ko je godina prošlo otkad nismo? (srdačno ga grli, Branko se ukoči)

BRANKO:

Ne možemo više piti onako. Ja ne mogu …  Hvala ti što si me pozvao Dan, ali … ja ti odlazim ...

DANIJEL:

Kamo ti se žuri? Ej, pa možemo valjda popit čašu vina!

BRANKO:

Kako da ti kažem … kružok ovakvog tipa danas nema smisla. Ovo okupljanje, to tvoje Društvo, nažalost, smješnije je od ovog skeča što su ti ga izveli. Taj igrokaz je u dosluhu sa stvarnošću, dok tvoja ideja Društva nije.

DANIJEL:

Zašto? Ne razumijem da ti možeš takvo što reći.

BRANKO:

Igraš se nečega što nije društveno stvarno. Ovo je anakrono, bez mogućnosti utjecaja na pravu stvarnost.

MARTINA:

(ulijeće među njih dvojicu) Danijeeel, neka knjižničarka traži tvoju knjigu, hoće za Knjižnicu, a tamo uopće ne drže knjige. Je l' da joj dam il' ne dam? Rekla sam joj da smo već sve podijelili.

DANIJEL:

Super si učinila. Tako je, nema.

MARTINA:

Onda bok! Idem se ja presvuć. (odleti kako je i došla, Branko prikuje pogled za njena gola ramena)

DANIJEL:

(pokazuje za Martinom) Ujutro je bila u školi, odmah nakon toga pripremala je dvoranu, imala je probu, ne znam je li uopće stigla jesti. Jedva je čekala svoj trenutak na sceni. Jedna je od pripadnika posljednjih amaterskih društava u ovoj državi …

BRANKO:

I to nije pokazatelj stvarnosti.

DANIJEL:

Znam ja dobro što je stvarnost. Živimo u odvratnoj, zagađenoj komercijalnoj sferi u kojoj više ne možemo održati niti jednu autentičnu stvar, niti jedno iskreno, nekomercijalizirano iskustvo. Čovječe, ovo postaje alarmantno, tebi se ne čini? Kultura i umjetnost vlasništvo su korporacija. Umjetnost se prodala kao virtualna zabava. Gadi mi se sve to. Marketing siše sve dobre priče i metafore, igre, predstave i običaje, k'o vampir na tijelu kulture koja umire.

BRANKO:

Zašto si toliko ogorčen? Imaš toliko zgodnih curica oko sebe.

DANIJEL:

Jesi li se ikad zapitao kako sam se ja osjećao svih ovih godina kad nisam mogao objavljivati? Nisi me pravo ni nazvao.

BRANKO:

Ti si se sam udaljio od svih. Tko ti brani objavljivati? Nitko ti nije kriv što se ne želiš prilagoditi.

DANIJEL:

A čemu, molim te lijepo? Takvoj nazovi prilagodbenoj kulturi, rastezljivoj poput elastina? Možda književnosti na zahtjev prema razinama, stupnju složenosti za genijalce, pametne, manje glupe, glupe, notorno glupe i lijene? Tko određuje tu prilagodbu u ovome društvu? Gurui marketinga? Slobodan stvaralac je opasnost, osobni izbori su neodrživi. Kakvo mi je to stvaralaštvo koje se mora iskazivati samo kroz propisane mehanizme ovog komercijaliziranog društva? Ako ne želim objavljivati na takav način, ja nemam izbora.

BRANKO:

Nitko te ne ugrožava, Danijele. Problem je samo u tome što si toliko tvrdoglav da ne želiš učiniti ni najmanji napor i prihvatiti suvremene načine i tehnologiju plasiranja teksta.

DANIJEL:

Ma ni mrtav! Jedino što mogu je boriti se na svom malom lokalnom terenu. Povukao sam ove mlade ljude, zarazio ih. Njih nisam trebao potkupljivati za dobrovoljni rad, u njima još ima entuzijazma bez koristoljublja. Amaterizam se u ovom Gradu, za razliku od Metropole još nije ugasio, vjerojatno zato jer mladi ovdje nemaju novaca za skupe zabave u šoping-centrima. Ovo mi je jedini način na koji još mogu pružati otpor.

BRANKO:

Nekad smo imali definiranog neprijatelja. Kome ćeš sada pružati otpor? Kulturni krajolik se izmijenio.

DANIJEL:

Kulturni krajolik je mrtav, nisi primijetio? Metropola je ukinula sva neprofitabilna društva u kojima su ljudi mogli doživjeti entuzijazam, zajedništvo, kreativnost, samoostvarenje, duhovni rast. Ljudima sve to fali i tu rupu je popunio marketing. Tako je sad kupovanje simulacija svih tih izgubljenih osjećaja. Mi kupujemo da bi se dobro osjećali. Čitanje, pa čak i ozbiljno kritičko čitanje, oprosti, pretvorilo se u nabadanje informacija, u opću obaviještenost.

BRANKO:

Naprosto se ne može više čitati statički kao nekad, izolirano od sveukupnog konteksta. Svijet ne stoji.

DANIJEL:

Nisi valjda nasjeo, pa to je samo logo jednog brenda - “Svijet ne stoji!“ Samo ti slušaj brendove što nam poručuju, od njih se dosta toga može naučiti. Naprimjer, kako su se organizirali u prave političke stranke, ugurali svoje predstavnike u vladu, regrutirali kupce u birače. Neki brendovi glume društvene pokrete pa okupljaju sljedbenike - nešto kao sekte, kultovi, društva. Imaju manifeste, proglase, misije, što ti ga ja znam. Tebi je to normalan slijed razvoja društva? Prema njima ovo moje Društvo je bajka o Ivici i Marici. I nitko se ne čudi tim pojavama, nitko ne želi spriječiti komercijalni sektor u potpunom preuzimanju vlasti, kulture i duhovnosti.

BRANKO:

Pretjeruješ, fobičan si. Zaglavio si u nekoj prošlosti. Star čovjek u opoziciji je poput muškarca koji ne može ševiti.

DANIJEL:

Sva sreća što kod mene jedno ne isključuje drugo.

BRANKO:

Naivno je i glupo zaustavljati nešto što ima svoj razvoj, što se ne da zaustaviti povratkom na staro.

DANIJEL:

Ne mogu zaustaviti, ali mogu ometati. Ne želim samo pasivno gledati rasprodaju kulture. Ako sam se u studentskim danima mogao buniti protiv puno benignijih stvari, mogu se sad zalagati za spas svijeta u kojem sam rođen. Treba se vratiti kulturi, znanju, umjetnosti - prije svega knjizi, tu je početak.

BRANKO:

Ma kakvoj crnoj knjizi, Danijele?! Kako ćeš se vratiti na knjigu kad oko sebe imaš takav sofisticirani tehnološki okoliš koji naprosto vuče ljude za sobom, mijenja im ukus, misli, želje, vizure, potrebe, sve. Pa ljudi su spontano odbacili knjige. Nakon izuma auta nema više pješačenja, osim za rekreaciju. Preusmjeri to svoje Društvo u društvo za rekreaciju, šta fali?

DANIJEL:

Ne budi ciničan.

BRANKO:

Uvijek si isti. Ostao si na razini omladinske organizacije. A vidim, još se i oblačiš kao student. Samo se pitam što ćeš kad ti dođe inspekcija na vrata, kad te mediji počnu razvlačiti.

DANIJEL:

Ne brini. Nadam se da ćemo do tada već biti registrirani kao civilna inicijativa. Prijatelju, previše te povuklo ovo oko nas pa si omekšao. Razumijem te, živiš u Metropoli, kritičar si, faca. Mi u provinciji nemamo što izgubiti.

BRANKO:

Sjećaš li se kako sam te uz kauciju izvukao iz pritvora nakon one svađe s policajcem?

DANIJEL:

O, više ne dokazujem da sam pjesnik na takav način.

BRANKO:

Nismo li malo prestari ti i ja za studentske predstave?

DANIJEL:

Mene pomlađuju.

BRANKO:

Ona  zgodna što je sjedila do tebe - to ti je nećakinja?

DANIJEL:

To je, Iskra, moja djevojka.

BRANKO:

Déja vu. Čitavu večer imam osjećaj kao da sanjam.

ISKRA:

(dolazi s osmijehom, donosi im bocu i čaše) Dečki, vidim da vam nitko nije poslužio piće. (prelaze u drugi plan)

BARBARA:

Malik, dođi malo ovamo. Obrisat ću ti bore. S tom šminkom izgledaš pomalo bolesno. (uzima vatu s losionom i nježno mu prelazi preko lica)

MALIK:

Hvala ti, Barbi! Imaš meku ruku. (ona se ozari) Tebi dobro stoje bore. U starosti ćeš izgledati bolje nego sada.

BARBARA:

Da? … Možeš li ti sad meni …? (dodaje mu vatu i losion, on joj briše šminku)

KRISTIJAN:

(prilazi im kao furija) Barbara, kog se vraga tako dugo lickaš? Ne stoji ti to nikako! Cure te zovu, treba posluživat ljude.

BARBARA:

Možeš to i ti, tko ti brani? Spol, možda?

MALIK:

(zazvoni mu mobitel, on se povuče u hodnik) Hej, Ina, pa gdje si ti?

INA:

(s razglasa) Malik! Nisam mogla doći, oduzeli su mi dozvolu za van! Spriječili su me na rampi. Neću više moći dolaziti … očajna sam! … strah me,  shvaćaš, k'o da sam u zatvoru … možeš li mi nekako pomoći?

15. SCENA

INA:

(Malik ulazi u Inin stan) Došao si! Ne mogu vjerovati! Nisam mislila da ćeš doći …

MALIK:

Zvučala si kao da te netko siluje. Imaš nešto za jesti? Otišao sam prije koktela.

INA:

Nisam uopće mislila … samo sam se htjela malo požaliti … ali divno je da si došao!

MALIK:

Kad su žene u panici, ja uvijek reagiram instinktivno. Sjedam u auto i dolazim. (Ina stavlja voće i kekse pred njega, on se namršti, no počne jesti) Dobra ti je ta suknjica. Volim minimalizam.

INA:

To mi je nova. Ne mogu vjerovati da ti nosiš staromodni, podrapani džins. Otkad to?

MALIK:

A, to mi je kostim. Glumio sam Danijela u mladim danima. Šteta što si to propustila.

INA:

Došla sam do izlaza iz naselja i otkrila kako mi je dozvola ukinuta. Nikako nisam mogla nagovoriti security da me pusti. Poznaje me inače, ali danas se ponašao grozno odbojno … kao da ima nalog za uhićenje.

MALIK:

Zašto te drže pod kontrolom?

INA:

Nešto sam zabrljala sa psihotestovima. Ne znam … jednostavno me ne puštaju više van.

MALIK:

Ili im se ne sviđa to što odlaziš na sastanke Društva.

INA:

Pa pojma nemaju o tome.

MALIK:

Jesi li sigurna?

INA:

Dok dobro radim, njih se ne tiče kamo izlazim. Najradije bih napustila Multimarketing, ali ne mogu. Potpisala sam na pet godina. Ne smijem se u tom razdoblju udati niti imati dijete. Blokirala sam menstruaciju na pet godina. A onda me više neće trebati, potpuno će nas zamijeniti novima. Do tada me imaju pravo zatvoriti u naselje.

MALIK:

I ja u zadnje vrijeme razmišljam da se povučem iz projekta Amaranth i još koječeg … druge stvari su mi postale važne …

INA:

Nemoj! Meni je to strašno važno, teško bi mi palo da odustaneš! Živim za Amaranth! Molim te, nemoj!

MALIK:

Znam, Ina, ali …

INA:

Ne razumijem te! Svaki puta si drugačiji. Odjednom ti nije važan uspjeh. Što ti je došlo?

MALIK:

Neke okolnosti su mi se promijenile …

INA:

A što ćeš sa ženom u sebi?

MALIK:

Ženom? … A, da, neko vrijeme ostat će nezadovoljena.

INA:

Kako se možeš pomiriti s time?

MALIK:

I ti ćeš se morati pomiriti s time da odsad živiš samo u naselju gdje ti u principu ništa ne fali.

INA:

Ne da mi se više ovako programirano živjeti! Umorna sam, imam jedva 20 godina, a osjećam se tromo i tupo od tolikih sati spavanja. Najradije bih ušla u novo tijelo koje toliko intenzivno živi da je željno sna. Ne sjećam se kad sam se opustila s ljudima. Više i nemam ljude s kojima bih se opustila. Ovdje se nitko ne druži, svi rade. Ne znam što sam željela, što mi je bilo važno …

MALIK:

Ne mogu ti pomoći … ne mogu ni sebi … idem ja.

INA:

Zašto sad odjednom?

MALIK:

Bacaš me u depresiju. Ne ti kao ti, nego cijeli taj sklop …

INA:

Nisam tako htjela … ostani još malo sa mnom!

MALIK:

Ja znam što bi ti htjela … nisam ja, definitivno nisam … znaš što: moj će ti agent isplatiti novac za Amaranth i nakon toga smo kvit!

INA:

Zašto se sad izdireš na mene?

MALIK:

Nemoj me više zvati k sebi, rekao sam ti! To je totalno nerazumno što si me dovukla ovamo.

INA:

Tko te drži?! Slobodan si!

MALIK:

Ne želim da itko sazna da sam bio kod tebe.

INA:

Odmah sutra ujutro idem prodati priču: noć s Amaranth.

MALIK:

Ne zezaj se s tim!

INA:

Namjerno se tako ponašaš prema meni. Pomažeš mi točno onoliko koliko imaš koristi od mene i postavljaš zid kad ti želim prići.

MALIK:

Ina, pazi što govoriš! Ja te ne zavodim. Ne želim ništa od tebe.

INA:

Tako sa ženama postupaju loši pjesnici. Uvijek ostavljaju prostora za uzmak, za razna tumačenja. Ako niste shvatili, tko vam je kriv!

MALIK:

Izgleda da ipak nisam trebao dolaziti, a da s tobom ništa ne pokušam. Zato sam odmah loš pjesnik, ha?!

INA:

Što misliš, ako sam čitala tvoju poeziju skenerom da si ti superioran, a ja ograničena? Možda je suviše tanka da bi se u njoj nešto moglo pronaći, ali ja joj ipak vjerujem. Isključila sam iz nje sve što je poza Malika Amarijevića, a toga u njima, hvala na pitanju, uopće ne manjka.

MALIK:

Vidi, vidi! Jako dobro! Prema tebi treba biti zločest da bi rekla istinu.

INA:

Ti si zapravo estetski sjajno izvedena nakaza, a ja samo pridonosim stvaranju tvog kulta! Pogledaj se samo kako hodaš! Ti tjeraš ljude da ti se dive. Kolikogod ne znam više tko sam, ipak nisam tako daleko odmakla da ne znam ni koji sam spol, ni koga želim.

MALIK:

Tipično ženski. Nećeš spasiti svoj ponos na taj način da pljuješ po meni.

INA:

Pjevačice Amaranth, uvažena gospođice, čast mi je da ste se udostojali mom pozivu, no svakoj posjeti dođe kraj. Izvolite dići to svoje umišljeno, malo dupe i izaći kroz vrata prije nego što ću biti prisiljena izbaciti vas kroz ista. (ustaje i gušeći u sebi bijes traži daljinski; Malik na trenutak ostaje zablokiran na mjestu, zatim skoči, snažno je dograbi s leđa i privuče k sebi, upije njena usta u svoja s velikom glađu; od šoka njeno tijelo potpuno izgubi snagu, on je snažno povuče na pod; mrak)

INA:

(ujutro se budi na svom trosjedu, sama, poluodjevena, trgne se, zaogrne, traži oko sebe, uzima daljinski, stišće, na videoprojekciji se pojavljuje Amaranth) Malik! Malik! Malik! (ugasi projekciju, baci se na krevet, mobitel signalizira poruku, ona se baca za njime, čita poruku naglas) “Morat ćeš napustiti naselje. Dođi u Grad. Danijel i Iskra će naći smještaj za tebe. Ostavio sam ti svoju propusnicu na ime Amaranth. Malik“ (sjedne, duboko se zamisli; potraži iskaznicu, uzme je, neko vrijeme gleda u nju, začuje se zvuk na kompjutoru, došla je pošta; Ina prilazi pa je čita) Smith-Jones … “Mjerenje koje je izvršeno nad Vama pokazuje nedopustiv nedostatak komunikativnosti i suradnje, kao i stanovitu emocionalnu nestabilnost.“ Preveo je na hrvatski! To je tako nevjerojatno za njega … ne sluti na dobro … treba nešto.  “Vi ste prva instanca kojoj su rezultati predočeni.“ Izgubit ću najbolje poslove. Izbacit će me iz stana. Živo mi se fućka! Ionako odlazim! (čita dalje) “Redovno testiranje otkrilo je područja Vaših osobnih nedostupnih sadržaja, kao i Vaše značajno povlačenje od uobičajene otvorenosti i suradnje s nadležnima.“ Aha, baš si mi ti otvoren, mo'š mislit! “Testovi pokazuju visok stupanj slobode i neodgovornosti, na granici skale tolerancije te upućuju na potrebu Vašeg sankcioniranja.“ Šta je sad ovo?! “Moramo se razgovarati ozbiljno s Vama. Ima neke nevolje za Vas.“ Gle, gle, otkazao je prevoditelju! Nevjerojatno! Nije robot! “Ako Vi željeti biti drugačije, može biti drugačije. Vi ste prvi koji ja sam obavjestio. Podatkci ne moći deletati, ali ja moći naći neka tehnička isprika za loši rezultat. Ja mogu dobiti jedno testiranje za Vas ponovo. Ja imam neki uvijeti. I hope that we have come to an understanding and that we shall find a way to fulfill each other's expectations.“[23] Aaa, tu smo! Fuj! Ružni, ljigavi perverznjak! (brzo tipka i ujedno govori naglas svoj odgovor) “Poštovani gospodine Smith-Jones! Duboko cijenim Vašu diskreciju i profesionalnost u želji da me zaštitite. Nažalost, ispričavam se unaprijed što moram odbiti Vašu ljubaznu ponudu zato jer Vaš prijedlog nedvosmisleno pokazuje kako, doduše, imate veliko srce, ali nažalost, mali k…“ (zagrcne se od smijeha; oglasi se novi e-mail) Opa! Novi mail! (čita ga) “VI STE U OPASNOST. NETKO PRATI VAS.“ (prestane se smijati, obuzme je tjeskoba) Malik! Malik! Koja sam ja naivna glupača! Mogao je ostati do jutra, ma naravno da je! Kome je stalo, ostane do jutra. Što si ja umišljam? Zbrisao je usred noći, eto to je to i samo to. Nema ničega, kao i prije … Nije se htio ni pozdraviti. Ma kakvi, ništa … sama sam i nikoga nije briga što će biti sa mnom … (tipka poruku i govori je naglas) “Poštovani! … nadam se da ćete prihvatiti moj otkaz kao sporazumni …“ (brzo navuče polimerno odijelo, dograbi mobitel i memoriju) Uzimam svoje memorije i brišem ove … tako … ništa im ne ostavljam … (izbriše memorije u svom studiju te izleti van iz stana; mrak)

3. ČIN

1. SCENA

INA:

(izleti van na ulicu) Kamo sad? (u ruci joj je sapunica za pravljenje balona, počne puhati i balončići se rasprskavaju; pojavljuje se gomila ljudi, zbijenih u hrpi koji hodaju i ljuljaju se u hodu svi kao jedan, kao da su se zalijepili jedni za druge; okružuju nešto što se nalazi u sredini, Ina im prilazi, ljudi joj pantomimom, svi kao jedan pokazuju da im se pridruži; prihvaćaju je na svoje ruke, prenose je prema sredini) Pa ovo je predstava! Ne mogu glumiti, ne znam tekst! (otima se, ljudi je uvlače u sredinu, ona nestaje u hrpi, masa se giba u slow motion ritmu bez glasa, počne padati gust snijeg, ljudi se odlijepe jedni od drugih i razbježe, Ina ostaje sama, hoda, ali na mjestu) Snijeg!

GLAS:

(s razglasa, tiho, s velike udaljenosti) Trebaš se probuditi!

INA:

Probuditi, kako to mislite? (osvrće se) Pa ja sam u predstavi, budna sam! Zar to nije jasno? Predstava je počela davno, prije snijega. Dok je još bila rana jesen … Tražila sam nešto prije snijega … (pojavljuje se Smith-Jones obučen u polimerno odijelo)

SMITH-JONES:

Gospodična, morat ćemo vas pritvoriti na neko vrijeme. Izašli ste ilegalno.

INA:

Nitko ne zna za to, nitko me nije vidio.

SMITH-JONES:

Vaša prijateljica Nevia prijavila je vaš nestanak na policiji. Vrlo je zabrinuta za vas.

INA:

Ja nisam nestala. Nisam učinila ništa zbog čega bi me morali zatvoriti.

SMITH-JONES:

Kazalište u kojemu ste zaposleni traži ograničenje kretanja.

INA:

To je nezakonito! Oni nemaju na to pravo!

SMITH-JONES:

Što ste tražili na mjestu gdje smo vas pokupili?

INA:

Gdje? … ne sjećam se.

SMITH-JONES:

Otišli ste na neko opskurno mjesto u Gradu i glumili ste u predstavi. Vi nemate ugovor s njihovim teatrom.

INA:

Želim raskinuti ugovor s Multimarketingom. Našla sam novi angažman.

SMITH-JONES:

Nemoguće. Vi ste loša glumica. Zaboravljate tekst.

INA:

Nikako. Ja namjerno improviziram. Nitko ne zna da je improvizacija, a svi uživaju. U tome je moj talent.

SMITH-JONES:

A ne, draga, vi zaboravljate u kojoj ste ulozi.

INA:

Tražit ću odvjetnika.

SMITH-JONES:

Ja sam vaš odvjetnik. Zar ste zaboravili da ste mene unajmili? Bio sam, jesam i zauvijek ću to biti.

INA:

Gospodine Smith-Jones, ne mogu zamisliti goru perverziju od ove koju ste upravo izrekli! (njemu spadne njegovo odijelo, ima kožu vodozemca, Ina krikne, mrak)

INA:

(budi se na svom trosjedu, drhti) Odvjetnik, kakav užas! Strašno! Ljigavi gušter! (pogleda na sat) Što je ovo?! Pa legla sam prije dva dana! Nemoguće! Toliko sam spavala?! Bože, kako me boli glava! (jedva ustane, tetura, ugleda pepeljaru) Opušci! (počne snažno drhtati) Netko je bio ovdje! Provalio! Ništa nisam čula … užas! (gleda opuške) Pal Mal. Smith-Jones! Odurno! Što je tražio?! Gledao me dok spavam, naslađivao se? Gadi mi se, fuj! … (proba otvoriti izlazna vrata, ali ne reagiraju na daljinski) Zatočio me! (uzme mobitel) Nema signala! Poruka! (čita) “Otišao sam. Ja ti ne mogu pomoći. I ja sam u svom kavezu i gledam te preko rešetaka. Možda ćeš razumjeti kad se probudiš. Malik“ - Ništa mi nije jasno … zar ja sad ovo sanjam? … Nismo se smjeli razdvojiti! To je bilo krivo! Hoćemo li moći preživjeti ovo? (mrak)

2. SCENA

DANIJEL:

Dođi, ovamo, pročitaj ovaj mail! (Iskra prilazi Danijelu, zagrli ga s leđa i čita) “Bok, Dan! Dok budeš čitao ove moje brze retke ja ću već sporo napredovati spram Sjevernog pola gdje mislim pronaći svoj novi dom. Selim se. Idem na snijeg, privlači me kristalna struktura leda. Da vidiš moju novu bundu od hermelina, raskoš vrijedna dvorova! Poput Snježne kraljice sam! Vjerujem da bi duboka hladnoća mogla iskristalizirati u meni pjesnika. Bože moj, ako sam i nakraj svijeta, ipak to nisam. Ne žalosti se. Ti i ja ostat ćemo prijatelji i bez fizičke topline. Drži se svega onoga što smo dogovorili oko Društva. Ti si u svemu bio u pravu. Pozdravi mi djevojke i mladiće i obriši njihove suze zbog mojeg odsustva. Prepuštam ti ih sve. Ti si moj idol, idol za mušku polovicu mene. Kad se ponovo rodim kao čisto, nepatvoreno muško, nadam se da ću biti kao ti. Postoji li veće priznanje ljubavi? Ljubi te ženska gadura u meni. Zar možeš tome odoljeti?

Tvoj Malik“

DANIJEL:

(šute neko vrijeme) Što bi ti rekla na ovo? Nije došao kad smo se dogovorili.

ISKRA:

Ne znam … kao da se povlači iz svega.

DANIJEL:

Tako to zvuči svakome tko ne poznaje Malika.

ISKRA:

Pa i ti ga zapravo ne poznaješ. On te ionako samo provocira. Je l' ti se ikada stvarno otkrio, povjerio, koje probleme ima? Tko je taj dečko zapravo, od čega živi i s kime? Mogao bi biti gejša, kurtizana, žigolo, ne bi me uopće začudilo.

DANIJEL:

Nisi valjda ljubomorna na njega? Pitat ću onu curu iz Metropole, Inu, možda ona nešto više zna.

ISKRA:

Rekao si mi da on s njom nema ništa.

DANIJEL:

Ah, nema! Mislim da su otišli dalje nego što je on to htio.

ISKRA:

Taj dečko je po meni u nekoj gadnoj nevolji. On ne da ne želi, nego jednostavno ne može doći.

DANIJEL:

Ma ne! Preozbiljno si ovo shvatila! (Iskra ode u kuhinju, Danijel zuri u ekran; tipka odgovor i čita naglas) “Ajde otrijezni se i dođi sutra na sastanak Društva.“ (Iskra se vraća iz kuhinje s pladnjem) Ako je zbilja toliko lud da ode na daleki Sjever, posjetit ćemo ga …

ISKRA:

(pruži mu sendvič)  Bojim se da nećemo moći.

DANIJEL:

Zašto ne?

ISKRA:

Puštamo korijenje ovdje. Neko vrijeme nećemo moći putovati. Pomirimo se s time.

DANIJEL:

Pretjeruješ. Možemo si dopustiti jedno putovanje. Društvo smo digli na noge. Klinci sve organiziraju, treba ih pustiti. Pokret se širi i bez nas.

ISKRA:

A, ne, ovaj puta nisam mislila na Društvo.

DANIJEL:

Nego na što?

ISKRA:

(zastane) Ti i ja … postat ćemo mama i tata. (Danijel se u ogromnom iznenađenju naglo zagrcne sendvičem i počne kašljati, Iskra priskoči)

3. SCENA

(na videoprojekciji Ina izlazi iz svoje zgrade, ulazi u auto, ide prema rampi; na izlazu pušta u prorez karticu na ime Amaranth, prolazi; vozi autoputom i razmišlja, njen glas s razglasa) Ne mogu oni dobiti nalog za uhićenje, nisam ja kriminalac. Možda nešto kao slučaj … bolje da vozim brzo. Čak, ako je Malik i lagao, zamolit ću Iskru i Danijela da mi pomognu naći smještaj … Kakva su to sad svjetla? (gleda ih u retrovizoru) Ili me prate ili opet sanjam … Glupost! Kako su me zatrovali! … Još mi je mutno, nisam još baš sasvim svoja … Stalno ću sumnjati u stvarnost ... kako je to tjeskobno … ježim se od toga … Koliko sam dana bila u zatočeništvu? Nemam blagog pojma … Samo da stignem u Grad, onda ću usporediti datume. Važno je da sam sad potpuno u stvarnosti. Tako je, tu sam, nema dileme … Jasno se sjećam kako sam prvi puta izašla iz stana. Znači, ipak su me tada uhvatili i vratili natrag u stan. Predozirali su me farmakopsihoticima, užas! … Sva sreća što sam u dobroj formi! … Uspjela sam se probuditi, to pouzdano znam. Zatim sam sad po drugi puta izašla i nitko me nije spriječio na rampi … zašto? … nije to dobro … Izašla sam na iskaznicu Amaranth … Samo malo, zar nije Malik bio prije tog sna? Kako to da nisu pronašli iskaznicu kod mene? … Ma neću više kopati po tome, dosta je bilo! U Gradu ću se naspavati k'o čovjek, bez snova, konačno! Tako sam umorna … Spavat ću k'o klada! (svjetla su na stalnom rastojanju, kao kulisa filma; pojača brzinu, svjetla zaostaju u daljini) Neka se sve samo posloži. Doći ću do nečega, kad-tad … (na ulazu u Grad skreće na sporednu cestu; mobitel je uhvatio nekakav signal) Datum 15.10, 20h po lokalnom vremenu na mobitelu. Na mom satu je 12.10, 14h. Jezivo! Pomaknuli su mi namjerno datum i vrijeme da me totalno slude! (ulazi u slabo osvijetljen Grad, ugasi auto i časak ostane sjediti, pogleda na sat) Ah, popravio mi se sat! Stvarno je 15.10, 20:10. Ovdje je tako mirno … divota! Konačno mogu normalno disati … Počet ću sve ispočetka. Mogu ja to. Ovdje se može živjeti … Malik … on i ja … (uzdahne, ostane časak sjediti, zatim izlazi iz auta, ide prema zgradi Društva; ulazi u zgradu, videoprojekcija završi, sad je Ina na sceni u hodniku, pred ulazom u dvoranu, zazvoni joj mobitel) Izvolite, boss! Jeste li primili moj mail s otkazom? Raskidam ugovor.

BOSS:

(s razglasa) Otkaz nije odobren. Izvolite saslušati izvješće o vašem radu: prije nekog vremena bili ste podvrgnuti postupku hipnoze od strane kolegice Nevije Talan, kontrolora snova, koja je prijavila nadležnima vaš vidoviti san o stvaranju Društva knjigofila. Vaša podsvijest registrirala je taj san, ali ne i vi. Našeg najboljeg hvatača, Malika Amarijevića prvog smo infiltrirali u Društvo, a tek potom vas. Amarijević je povučen sa zadatka, vi preuzimate. Društvo knjigofila je nešto mnogo više nego što vi mislite da jest, ima potencijale zaraznog utjecaja na populaciju. Multimarketing će, uz vašu pomoć, iznutra dokinuti postojanje Društva i preuzeti njegovu strategiju. Proveli smo vas kroz neugodne postupke kako biste shvatili da od vas tražimo lojalnost i odgovornost. U slučaju ponovljenog otpora bit ćemo primorani održavati vas u kontinuiranom snu odakle ćete surađivati. (prekine vezu)

INA:

Malik!!! (nasloni se na zid i počne plakati)

DANIJEL:

(u dvorani, program završava) I za kraj, moram vam reći kako smo po svoj prilici ostali bez jednog našeg izuzetnog člana. Dobio sam e-mail pjesnika Malika Amarijevića koji nas sve pozdravlja jer se seli na krajnji sjever Europe. Bizarno, ali ne i neobično za jednog pjesnika. Istinski će nam nedostajati njegova posebnost i izvanredna pokretačka energija. (izrazi razočaranja u publici, osobito među djevojkama) Žao mi je, ali ne mogu na to utjecati. Do sljedećeg sastanka Društva budite pozdravljeni! (ljudi se razilaze, Ina uđe, čeka da svi odu, prilazi Danijelu koji je ostao zamišljeno sjediti)

INA:

Oprostite, Danijele, trebam vas!

DANIJEL:

Gdje je Malik?

INA:

Malik je ... izgubljen. Danijele, pobjegla sam … ja … ja radim za Multimarketing, dala sam otkaz, ali … bojim se … Oprosti, znam da te zbunjujem, ali pod strašnim sam pritiskom. Uzmi ovu memoriju, sakrij je!

DANIJEL:

Sjedni malo, hej, smiri se! Sva se treseš.

INA:

Ne, ne mogu! Vrijeme mi ističe!

DANIJEL:

Hoćeš nešto popiti?

INA:

Pusti to! Slušaj me sad, brzo! Društvo knjigofila je puno utjecalo na mene, hvala ti što postoji i što me primilo, ali ono neće moći opstati. Multimarketing je puno više od korporacije, ne možeš zamisliti kolika je to moć. Izašli su izvan zakona, mogu praktički sve što požele. Ali ipak ima načina, postoji nada … morat ćeš dati sve od sebe … Ti to još ne vidiš, ali imaš na memoriji moj plan. Sve će ti biti jasno. Molim te, vjeruj mi! Ti i ne znaš što nam radi Multimarketing, što sam ja za njih radila i to pod prisegom. Manipuliranje mozgom, destrukcije ispod praga svijesti putem skrivenih sadržaja, strašno!

DANIJEL:

Eheej, polako, smiri se! Znam ja da je književnost sistematski uništavana.

INA:

Nedavno sam uništila jedan izvrstan roman iz Domovinskog rata. Ispod slika izbjegličkog kampa podmetnula sam wellness erotske centre. Svatko tko ga čita osjeća se erotski pobuđeno i euforično što ruši cijeli njegov smisao. To ja radim. Lažiram raspoloženje, lažiram književnost.

DANIJEL:

Jasno je to meni. Zato sam i počeo ovo s knjigama.

INA:

Pusti sad knjige, morate krenuti odmah, tutta forza na ulice, među ljude, pokrenite akcije, peticije, emisije, vičite na sav glas. Pokažite javnosti ove manipulacije, kako funkcioniraju “korice“ i skeneri, cijelu tu laž Multimarketinga, koliki se enormni profit zgrće na manipulaciji i licemjerju … evo, to ti je pravi smisao tvoga Društva. Znaš, te tvoje papirnate knjige, zapravo su tako simpa i nostalgične i naivne, nastavite s time za gušt, ali to nije bit. Knjiga ne može riješiti ono što nam se događa. Ne može nas spasiti jer smo, nažalost, ostali zauvijek nepismeni na taj način. Treba si to priznati i uhvatiti se ukoštac s postojećom tehnologijom na superioran način. Sad imaš moje radove uz objašnjenja kako mijenjaju psihu, percepciju, vrijednosti, sve.

DANIJEL:

Draga Ina, ti si naivac kao i ja. Kad pokažem ljudima kako su manipulirani, bit će oduševljeni tehnologijom koja je sposobna takvo što učiniti. Pogotovo tvoja generacija. Vi ste time oblikovani. Nije važno do čega tehnologija dovodi, važno je da je cool. Postat ćeš im guru.

INA:

Učini to za mene, molim te! Ja time vraćam djeliće sebe, inače sam zauvijek izgubljena.

DANIJEL:

Mogu ja to napraviti. O, da, sa zadovoljstvom. Nisam do sada imao tehničkih argumenata. Knjige nisu uvjerljiv dokaz, znam. Kao zazivanje duhova. Hvala ti za ovo, Ina.

INA:

Hvala tebi, Danijele. To mi je od životne važnosti. Sad mogu otići …

DANIJEL:

Pa zajedno ćemo biti u tome.

INA:

Nažalost, ne ... ja se povlačim … više se nećemo vidjeti … sretno, Danijele!

DANIJEL:

Ej, a kamo ćeš ti sad?

INA:

Ja odlazim za Malikom, na Sjever. (mrak)

4. SCENA

(na svom trosjedu u svom stanu Ina spava; na videoprojekciji kristalna rešetka leda, polako se okreće, svjetlost se raspršuje po njoj iz raznih kutova stvarajući spektar boja; u kristalu sićušan oblik - cvijet, obasjava ga svjetlost, raste, metamorfozira - latice se izvijaju u udove, čaška u tijelo – to je Amaranth; slika se zatim polako gubi i pretapa u theta-valove moždane aktivnosti)

theta-valovi[24]

KRAJ

---

[1] Mogu li svratiti nakratko, draga?

[2] alfa moždani valovi - frekvencije 8-13 Hz; javljaju se u opuštenom stanju prilikom buđenja ili neposredno prije spavanja

[3] Dobar dan, gospođice Bukovac! Htio bih vam isporučiti pošiljku. Molim Vas, biste li bili tako ljubazni i otvorili mi vrata?

[4] Molim vas prestanite zvoniti! Neću vas moći pustiti unutra ako se ne predstavite i ne kažete mi svrhu svog posjeta. Niste najavljeni i niste mi poznati. Dozvola za ulazak u naselje sama po sebi ne garantira ulazak u zgradu.

[5] Oh, da, oprostite mi, zaboravio sam se predstaviti.

[6] Nogirao me.

[7] Udite!

[8] Dobar dan, gospođice Bukovac!

[9] Dobar dan! Oprostite, sanjala sam kad ste pozvonili.

[10] Poslan sam napraviti provjere u što kraćem roku. Nećete biti ometani duže negoli je to neophodno.

[11] Vrlo ste ljubazni, ali nije uputno nekontrolirano konzumirati pića za vrijeme radnog vremena.

[12] Dobro ste upoznati sa standardnim postupkom. Provjerit će se sadržaj i dostupnost vaše baze podataka. Ljubazno se umoljavate rješavati psihotestove.

[13] Ustanovljeno je da ste zatražili previše dozvola za izlazak iz naselja. Ukoliko bude značajnijih odstupanja u rezultatima testiranja, moguće je blokiranje vaše dozvole na neko vrijeme. Izlasci izvan naselja mogli bi donekle umanjiti vašu učinkovitost i izložiti vas nepotrebnim rizicima.

[14] Umoljavate se držati profesionalno. Ukoliko psihotestovi pokažu neka odstupanja od optimalnih vrijednosti, morat ćete prihvatiti činjenicu zabrane izlazaka iz naselja.

[15] Žao mi je, ali nije u mojoj nadležnosti odobravanje takvih zahtjeva. Trebali biste podnijeti službeni zahtjev nadležnima.

[16] Postoje plaćene, osigurane ekspedicije Multimarketinga koje su vam na raspolaganju.

[17] Nažalost, za vas je od suštinske važnosti efikasna upotreba sredstava za rad koja vam stoje na raspolaganju.

[18] Vaši kolege koji ne izlaze iz naselja vrlo su kreativni, fokusirani i posvećeni svom poslu.

[19] Ta osoba nije u mojoj nadležnosti.

[20] Žao mi je, no morat ćete se obratiti nadležnima.

[21] Jedini put je kroz virtualno.

[22] Toplo vam savjetujem da ne izlazite iz naselja.

[23] Nadam se da smo se razumjeli i da ćemo izaći jedno drugome ususret kako bismo ispunili obostrana očekivanja.

[24] theta moždani valovi - frekvencije 4-7 Hz; javljaju se u dnevnom sanjarenju, meditaciji, duhovnim i paranormalnim iskustvima, hipnagoškim stanjima, transu, hipnozi, lucidnom sanjanju i kreativnim stanjima