Ground Zero Aleksandra

---

GODINA PROIZVODNJE:2002.

LIKOVI:6 MUŠKI

  7 ŽENSKI

AUTORSKA PRAVA:SVA PRAVA PRIDRŽANA

---

Na pozornici su istodobno dva područja: ''Ground Zero'' (New York, četvrtak popodne, na ruševinama Svjetskoga trgovačkog centra dva dana nakon napada 11. 09. 2001) i ''Aleksandra'' (Zagreb, četvrtak navečer, dnevni boravak). Sve didaskalije, pa i ovu napomenu, treba shvatiti kao orijentacijske prijedloge. Iako su didaskalije integralni dijelovi drame, njezina kompatibilna dvodijelna struktura omogućuje još gipkije tretiranje i općenito veliku slobodu redateljskog pristupa. Didaskalije se mogu i zvučno transponirati u tkivo predstave. Slično je sa zvukovima i glazbom: namjerno je ostavljeno dovoljno prostora za sve moguće aplikacije po želji redatelja ili redateljice. To se također odnosi na dodatni raspored te izbor filmskog i videomaterijala na videozidu ili na velikom bijelom platnu koje može poslužiti za projekcije, a koje je providno pa se radnja može gledati bez ikakvih perceptivnih problema. Ukoliko se redatelj ili redateljica ne žele koristiti naznačenim slobodama, neka ostane onako kako sam napisao.

---

Osobe

PREDSJEDNIK

PRVA DAMA

PRVI VATROGASAC, CHARLIE

NJEGOVA ŽENA, BETTY

DRUGI VATROGASAC, KARLO

NJEGOVA ZARUČNICA, ANICA

TREĆI VATROGASAC, DRAGO

NJEGOVA DJEVOJKA, LIDIJA

MEDICINSKA SESTRA, TEREZA

ŽENA, SUPRUGA, ALEKSANDRA

MUŠKARAC, MUŽ, GASPAR

ZAVODNIK, MIHAEL 

BAKA, VERA

 

Energetske točke, mjesta zločina

 

Zagreb, grad u plavoj boji. Crvena boja odluke. Zaplesani temelji bića u ratu sa samim sobom. Plesni pokušaj slobode.

 

New York, igra privida i zbilje, akcijski spektakl, raznobojni reality show u osnovnoj boji smrti. Tiha, nijema, posmrtna drama pepela: Ground Zero.

 

 

P. S.

 

Tih dana sunce je bilo bez iluzija. Sjalo je prekrasnom svjetlošću.

 

 

1.

FRAGMENTI APOKALIPSE

 

 

Žestoki miris paljevine.

 

Može li bogatstvo zbilje suziti bogatstvo kazališta? Ne može. Mogu li zbivanja svakodnevnog kaosa nadmašiti imaginaciju dramatičara? Ne. U najgorem slučaju ona može biti na trenutak pokolebana. Već u sljedećem trenutku sve dolazi na svoje. Kreativno promatranje svijeta sa zaprepaštenjem otkriva da naizgled slobodne strukture najbolje otkrivaju čvrste obrise neslobode. Mašta živi od čelične pjene, od svjetske nužnosti. Kazalište je mjesto dijagnosticiranja bolesti, zdravlja i užitka.

 

Možemo li okrutnost i užas ikada raspodijeliti ravnomjerno? Teško. Imamo li snage kako bismo u punom opsegu shvatili ravnodušnost? Imamo. Postoje li još uopće izrazito pozitivni likovi? Jedva, jer već dugo nisu mogući pravi junaci izvan svijeta stripova i kompjutorskih igara. U stvarnome svijetu sve je manje iluzija. No, pozitivne likove ipak je moguće tu i tamo sresti. Osobito kada sam humanistički raspoložen kao, na primjer, sada dok pripremam prostor scenske likovnosti za Ground Zero Aleksandra, dok pripremam krhku skicu lokacija, skicu onih mjesta na kojima se zbio ili se zbiva zločin prema tijelu ili zločin prema duši, ili to oboje odjednom. Paradoksalno, ta mjesta istodobno su i mjesta nekog morbidnog estetičkog užitka, neobičnog užitka sličnog onome koji se zbiva kada se ljudi okupe oko mjesta saobraćajne nesreće s puno mrtvih ljudi. Zašto je privlačno gledanje uništavanja i smrti? Još nema potpunog odgovora. Apokalipsa je komplicirana.

 

Intenzivni miris paljevine od početka do kraja drame.

 

Na sredini pozornice, sve do ruba proscenija, nalazi se relativno uređena ''oaza malog kućnog kaosa'', svojevrsna kombinacija dnevne sobe i blagovaonice, prostor tipične građanske obitelji zapadnog svijeta. (Ako se predstava izvodi izvan kazališta, primjerice u gimnastičkoj dvorani ili na asfaltu u podnožju nebodera kao ambijentalna predstava, predložena likovna konfiguracija scene i dalje dobro funkcionira.) Oko te ''oaze malog obiteljskog kaosa'', Aleksandre, nalaze se sivo-crne ruševine prekrivene prašinom i pepelom. To je apokaliptični Ground Zero. Građevinski materijal, žbuka i šuta, svinute čelične grede s kojih vise betonski odlomci, ali i napola izgorjela američka zastava. Dim zgarišta, pepeo, prašina, sprženi beton, staklo i željezo, a ispod te velike gomile leže zatrpani poginuli ljudi. Kad se radnja zbiva u Aleksandri, u ''oazi'', Vatrogasci raščišćuju ruševine i komuniciraju utišano. Ekipa CNN-a razgovara s jednim od Vatrogasaca. Fotoreporteri fotografiraju prizore užasa. Predsjednik gestikulirajući drži govore ili s Prvom damom obilazi ruševine, a Medicinska sestra traži preživjele kako bi im pružila prvu pomoć. Svi izgledaju kao duhovi u izmaglici dima i prašine.

 

 

 

2.

ZONA PEPELA I PRAŠINE

 

 

Ovo je doba autentičnosti.

 

Tišinu propara grozna tutnjava. Trese se svijet, trese se kazališna dvorana. Urušavanje velikih nebodera. Prašina na pozornici lebdi za vrijeme cijele predstave. Žestoki miris paljevine i čestice prašine grizu oči i dišne organe glumaca i publike.

 

Videozid pri dnu pozornice. U njegovom gornjem desnom uglu piše CNN, a po sredini na vrhu piše UJEDINJENI NARODI - SVJETSKI DAN MIRA. THE UNITED NATIONS – THE INTERNATIONAL DAY OF PEACE. Preko cijelog videozida kadrovi rušenja nebodera Svjetskoga trgovačkog centra, poznatih tornjeva Blizanaca u New Yorku. Autentične scene - u kojima se očajni ljudi s najviših katova bacaju u ambis kako bi se spasili od vatre - zbivaju se u potpunoj tišini. Scena u kojoj se jedan ljudski par, žena i muškarac, baca držeći se za ruke, ide u slow motion tehnici. Dvojbena ljepota prizora surađuje s krajnjim očajem. Inače, za vrijeme cijele predstave emitiraju se poražavajući dokumentarni snimci događaja koji se zbio 11. rujna 2001., kao i dokumentarne scene iz američkih ratova od Vijetnama nadalje, te odlomci poznatih filmova katastrofe s New Yorkom u glavnoj ulozi. Sve su to zapravo akcijski spektakli gdje je zbilju i privid prilično teško razlikovati. Zvukove iz filmova i dokumentarnih priloga prate pogrebni marševi, herojske koračnice ili sudbinski uznosita klasična glazba, najbolje ona s repertoara božićnih koncerata.

 

Zbog jačeg podcrtavanja potpune ravnodušnosti prema svijetu izvan sebične mikroklime ega, a koja izbija iz relativno sigurne ''oaze kućnog kaosa'', to jest iz ''oaze male obiteljske drame'', na ekranu kućnog televizora istodobno se emitira materijal s videozida.

 

Osvijetljene su ruševine pakla zvanog Ground Zero, dok je ''oaza'' za sada u mraku ili polumraku. Malo western & country glazbe, recimo pjesme Field of Opportunity ili Motorcycle Mama Niela Younga. Snop svjetla na Predsjednika koji za malom improviziranom govornicom popravlja kravatu i frizuru. Na njegovu licu, pa čak i kada govori o ozbiljnim ili tragičnim stvarima, lebdi jedva primjetan smiješak. On nije prekriven prašinom, on nije posut pepelom. Predsjednik kucne prstom o mikrofon i kaže ''Jedan, dva, jedan, dva.'' Zatim se uspravi i odlučno zaokruži pogledom cijeli svijet.

 

PREDSJEDNIK jedva prikrivajući mutno diluvijalno zadovoljstvo zbog razvoja situacije, to jest on je živ i dobro se osjeća, a povrh svega on voli svoj posao, istinski uživa u moći koju emitira kroz celofan krepke, druželjubive skromnosti čovjeka na terenu, čovjeka na službenom izletu u neko uzbuđenje pa čak i opasnost

Ja sam Predsjednik. Ovih dana dok su razglednice iz pakla Manhattana zasipale svijet puno sam radio. Proizvodnja smrti nalazi se u opisu mojega radnog mjesta, a isto tako i uživanje u životu. Zbog tog kontrasta moj posao je iznimno uzbudljiv. Ja volim svoj posao još od antičkih vremena i radim ga prokleto dobro. Održao sam nekoliko ohrabrujućih govora. Vjerujte mi, nije mi bilo lako. Ja sam umjetnik zanimljivih monologa, ali sam ovih dana zbog kredibiliteta institucije Predsjednika, a i zbog budućih predsjedničkih izbora, morao forsirati ozbiljnost na štetu zanimljivosti. Ovo je doba autentičnosti koje pred našu predsjedničku struku stavlja velike izazove. A uvijek je doba autentičnosti i boje su uvijek krvavo prave. Prilično sam obrazovan pa znam o čemu govorim. Uostalom, sjetite se mojega poznatog životopisa. To je dobra biografija, remek djelo, rekao bih. Već tisućljećima me svrbe oči od dima, vatre i pepela, jer obilazim hrabre ljude na terenu. Iako me svrbe oči, ponekad se malo i našalim kako bih ohrabrio te heroje naše nacije. Dragi moji sugrađani, ja sam Predsjednik, ali to ne znači da nemam pravo odmoriti bolne oči i malo se našaliti na vlastiti račun. Pa i ja nakon napornog dana imam pravo na malo humora. Svi u demokraciji imaju pravo na malo humora, pa čak i oni koji su izgubili svoje drage. Kako bismo inače izdržali u ovoj tvornici života za recikliranje vječne smrti? Da, da, dragi moji sugrađani. Svatko od nas mora se upitati što je on učinio za naciju, a ne što je nacija učinila za njega. Kao i JFK, moj omiljeni prethodnik na ovoj dužnosti, i ja uvijek kažem: ''Ask not what your country can do for you, ask what you can do for your country.'' Tako sam se ja, na primjer, zbog crnog utorka, zbog ovoga pakla ovdje, Pokazuje na Ground Zero. odrekao već odavno dogovorene partije golfa za četvrtak, a to je danas, i neka sam proklet ako zbog toga nisam ponosan. Ja sam Predsjednik. Ja sam prokleto dobar Predsjednik. U mojoj obitelji to je, moglo bi se reći, obiteljski business. Pa ipak, tata i ja se razlikujemo. On nije posjedovao dramski patos u teškim situacijama kao primjerice ja. Bio je tek šarmantni digitalni salonski ratnik za elegantnim monitorom. Ne kažem da on nije znao svoj posao, ta mnogo sam naučio od njega. Kažem samo da nije imao auru jakog momka iz susjedstva poput mene. Sada, nakon crnog utorka, ja sam spektakularni junak, jer sam odmah došao na mjesto zločina i družim se posve normalno s ljudima koji zarađuju tek četrdeset tisuća godišnje, a možda i manje. Rukom pokaže na ruševine, Vatrogasce i Medicinsku sestru. Pih! Drama i tragedija jesu definitivno mrtve stvari. Spektakl je već dugo in. Spektakl je stanje duha, spektakl je stanje svijeta. Već stoljećima traje priprema ovog užasa. Zaokruži rukom pokazujući ruševine. Ja sam Predsjednik i uvijek sam spreman na najgore, koje je katkad i najbolje, znate što mislim. Nisam nikada u svojim odajama metafizički frfljao frf, frf, frf, frf poput onih Shakespeareovih protagonista i djelatnika, mekoputnih oklijevala, ili onih Beckettovih invalida, totalnih iracionalista, zbunjenih čekača karme, a kojima se zanose ljudi bez mašte koji nemaju što reći ili poručiti ovom svijetu bogatih sadržaja. Ne, ne i ne! Odmah sam se uhvatio ukoštac s problemom. Svima sam još na biblijskom početku mandata obećao prosperitet i obilni boljitak, ali također krv, znoj i suze. I zar možda nije tako? Zar sam iznevjerio obećanja? Ne, ne i ne! Uvijek sam bio među prvima u davanju. I to usprkos opasnosti, gospodo. Da, da. Na primjer, u veljači ove godine kada sam, kao Predsjednik, prvi puta dobrovoljno davao krv, ona ljepljiva traka koja drži iglu zamalo se odlijepila. Tako mi se barem učinilo pa sam žustro zamahnuo rukom da je spriječim u tome, znate mene, tako da je igla na trenutak ispala, ili sam to ja tako samo pomislio, pa sam gotovo pukao od ponosa što i kao Predsjednik dajem dobrovoljno krv te sam se na trenutak, ali samo na trenutak, onesvijestio. Liječnici su se uspaničili i brzo priveli svijesti svojega Predsjednika. Ne bojte se, dječaci, rekao sam im. Ovo nije ništa. Vaše vrijeme tek dolazi. Dolazi doba velikog gađenja i enormnih zagađenja. Morat ćete čistiti zvijezde od ljudskih govana i pritom uzvikivati ''Aleluja!'' kako biste održali privid romantike u svemiru. Znate onu priču sa zapadne strane? Znamo, znamo. E, baš tu. To sam im rekao prijateljski i zatim bodro ustao. Ta što je to malo dobrovoljno izgubljene krvi! Gledali su me zadivljeno. Kako bih malo ohrabrio naciju ponovno sam dao krv u srpnju, dva dana prije Dana nezavisnosti, preciznije u ponedjeljak 2. srpnja, što će reći četiri dana prije mojega rođendana 6. srpnja. Za razliku od onog slučaja u veljači, ovog puta je sve dobro prošlo. Za tu gestu davanja krvi bio sam i nagrađen. Za uspomenu na taj patriotski čin povodom Dana nezavisnosti, liječnici su mi darovali moju vlastitu krv u bočici koju uvijek nosim sa sobom kako bih se tu i tamo pravio malo važan pokazujući je, u stvari kako bih poticao američku naciju da slijedi moj primjer. Vadi iz džepa prozirnu bočicu s krvavocrvenom tekućinom. Ponosno pokazuje bočicu i sprema je natrag u džep. Nakon davanja krvi s tekom sam pojeo moj omiljeni hamburger Big Mac i popio čašu crnoga vina iz Kalifornije. Zatim sam ustao, pozdravio doktore i hladnokrvno obukao svoje novo odijelo. Moja Prva dama odabrala mi je ovu crvenu kravatu koja ide uz plavo odijelo. Popravi kravatu nemarnom gestom. No, ljudi, sada je najvažnije raščistiti sve ove ruševine i podijeliti ordene za hrabrost, značke i značkice, otpremnine, honorare, priznanja i ostalo, te dobro plasirati novac poreznih obveznika. Preživjelih ionako više nema u ovom paklu. Tako je. Uvijek sam tamo gdje Predsjednik mora biti. Kad je pao Alamo bio sam tamo. Kad je napadnut Pearl Harbor bio sam tamo. Kad je pao Berlin bio sam tamo. Kada su podizali Berlinski zid bio sam tamo. Kada su rušili Berlinski zid bio sam tamo. Kada je gorjela Aleksandrijska biblioteka nadgledao sam nošenje vode. Vodonoše, sve poznati čitatelji, drhtali su od uzbuđenja. Kakav dan! Nikada ga neću zaboraviti. Na žalost, knjige nismo uspjeli spasiti. Ma jebeš knjige, da se tako kolokvijalno izrazim. Životi su važni, osobito lijepi životi. Važno je da sam spasio lijepu Amneris, moj bože, atraktivnu Egipćanku od ebanovine, bivšu Miss Aleksandrije i brisačicu prašine s Aristotelova opusa. Uz nju spasio sam i ostale glumice, Elektru, Medeju, Fedru, Jokastu i mnoge druge; spasio sam sve te heroine naše i vaše mladosti, sve te jake ženske osobnosti s užitkom i menstruacijom u očima te zločinom u krvi. Eh, Aleksandrija i te krasne gradske djevojke u blizini javne kraljevske knjižnice. Upoznao sam i Aleksandru, čuvenu plesačicu iz buduće Ukrajine, zvali smo je Saša, i pokrenuo u njoj prokleto dobre vibracije. Da, da, moji dragi sugrađani, uvijek sam bio prvi kad je trebalo. I evo, opet sam prvi na mjestu događaja. Ovo je Ground Zero, kazalište noćne more, artaudovska vizija uživo. Gore na Broadwayu se samo zajebavaju. Živa istina. Tek ovo je prava stvar, čovječe! Ja sam prvi Predsjednik koji je po službenoj dužnosti stigao ravno u pakao. Ground Zero je vrhunac moje karijere. Kladim se da će me opet izabrati i u drugom mandatu, jer sam pokazao hrabrost, a to ljudi ove slobodne zemlje najviše vole i najviše cijene. Prvi sam od državnika koji je došao na Ground Zero. Dok se oko mene sve dimilo i prašilo jednostavno sam uzeo megafon i rekao dečkima da ćemo bez obzira na žrtve pobijediti zlo i da će naša osveta biti strašna kao i uvijek. Je l´ tako momci?!

 

VATROGASCI uglas

Tako je, gospodine predsjedniče. Mi smo svi ponosni na vas. Hip, hip, hura! - Uzviknuše Vatrogasci i vrate se raščišćavanju ruševina.

 

PREDSJEDNIK s jedva primjetnim tračkom smiješka na usnama

OK, narode, zlo i naopako u obliku Sotone napalo je ono dobro, kao i uvijek, a ja svima bez stida mogu pogledati u crvene terorističke oči i reći da imperija uzvraća udarac. Tako mi zvjezdanih staza mojeg naroda, platit će oni nomadski izletnici u šatorima koji su pobrkali boju krvi, boju nafte i boju novca. Neki pametnjakovići, čak i iz naših redova, jako zbunjeni jajoglavci-intelektualci, kažu da smo mi predsjednici krivi za ovu katastrofu od pakla. Rukom pokaže scenu, gledatelje, čitav svijet. Da smo mi krivi za progon Židova iz Egipta, iz Europe i tko zna otkud sve ne; da smo mi krivi za Koreju, za Vijetnam, za sve svjetske i lokalne ratove. Ma nemoj! Da nije danas tako ozbiljan dan, odgovorio bih im na način kojim govorim obraćajući se pustinjskim tvorovima na svojemu ranču u Texasu. Rekao bih im jednostavno da zaborave poeziju. Rekao bih im da je to uzaludna stvar u teškim uvjetima industrijske i postindustrijske proizvodnje, kako je naglasio već dobri stari kralj pamuka, časni Cotton King iz Arizone, koji je u izvorniku čitao našega pjesnika Whitmana. Poezija uspijeva tek u laganim uvjetima perja i paperja. Tako sam sanjao jedan san prošle noći. Sanjao sam da sam onom tipu u šatoru rekao žestoku rečenicu: ''Ako si ti izvukao poker slijepih dječaka i priredio mi pakao zvan Ground Zero, ja ću sutra imati poker asova za tebe i priredit ću ti pakao spaljene zemljice, pakao zvan Wasteland. Pozdravi se, prijatelju, pozdravi se sa svim raskošnim šatorima sjeverno, zapadno i istočno od Nila.'' Da, tako sam mu rekao. Evo, neka vam to potvrdi moja Prva dama, žena, majka i supruga koja je uvijek uz mene. Ja sam već jako umoran zbog svega, Rukom pokaže Ground Zero. a danas još moram obaviti ovu inspekciju potpuno i kako treba. Sutra me pak čekaju sastanci sa Senatom, Kongresom i svim strankama željnih novaca, utjecaja, moći i prosperiteta.

 

PRVA DAMA u elegantnom kostimu boje vedrog neba probije se kroz ruševine i stane uz muža te zabaci kosu na onaj neodoljivi način djevojke koja je studirala prezentaciju tijela u Hollywoodu

Ja sam Prva dama i studirala sam prezentaciju tijela u Hollywoodu. Istina je sve što vam je rekao Predsjednik. Sanjao je taj san i odmah mi ga je ispričao za doručkom. Mi nemamo tajne. Mi smo savršen par. Iako nikada ne kuham, otkad je počeo ovaj užas preuzela sam kuhinju, jer više ne vjerujem kuharima. Možda su ubačeni još za rimskih vremena, ti takozvani spavači, i samo čekaju trenutak da otruju Predsjednika i Prvu damu kako bi lakše vladali svijetom, svijetom kao kuhinjom, znate što mislim. Kuham po cijeli dan. Pripremam razna jela, ali najčešće kaloričnu pizzu s puno ljutog kečapa. Uz pizzu obično serviram Coca Colu, katkada Pepsi Colu, ovisno o raspoloženju. Tako je obrok kompletan. Uvijek provjerim salvete, jer sam čula da tako švercaju onu bijelu drogu koja uspavljuje, slabi državničku koncentraciju i uopće djeluje nedopustivo opuštajuće. Usput čitam povijesne knjige o prvim damama. Proučavam strategiju kojom su zadržale muževe i kako su se suprotstavljale opoziciji ili na brzinu organiziranim koalicijama koje su smjerale udaljiti ih od historijski važnih muževa. Posao prve dame doista nije lagan. Moram mužu birati kravate i odijela, a što se tiče moje garderobe moram paziti kao jastreb da se slučajno ne zabunim i obučem nešto što sam već jednom nosila. Rastrgale bi me zavidne novinarke, takozvane publicistkinje, u svojim žutim medijima bez milosti. Javila bi se i ona Judith Butler, najgore odjevena intelektualka između dvije obale, koja piše komplicirane frustrirane eseje i one svoje otrovne kolumne. Uopće, javilo bi se svako zavidno lezbijsko i feminističko smeće nepopravljivog seoskog podrijetla i bez političke korektnosti u postupcima. Da, da, tako vam je to. Svakodnevno petnaestak minuta proučavam na Internetu odjeću suvremenih prvih dama kako me ne bi negativno iznenadila krojačka te modna konkurencija. Također moram biti jako obrazovana. Znam sve o bračkom mramoru, amsterdamskim tulipanima, kineskoj svili i o egipatskim piramidama. Moj je mozak ispunjen podacima kao najsnažniji i najobilniji tvrdi disk Pentagona. Usput svakodnevno između brojnih zadataka čitam poeziju iako je rečeno da je to uzaludna stvar. Jest, mislim si ja, uzaludna stvar, jasno, ali ipak je za vrijeme neobavezne ležerne konverzacije prvih dama dobro znati tko je napisao sve one vlati trave, uopće vlati svih tih biljaka. Među nama rečeno, katkada pomažem i pri pisanju govora koje moj suprug Predsjednik mora izgovoriti sljedeći dan. Isto tako, Predsjednik i ja svaki dan po nekoliko minuta pripremamo preventivne pametne odgovore na svakojaka glupa i teška pitanja koja čudni mekani ljudi postavljaju mojem suprugu u raznim tv-emisijama. Nekoliko dana prije ovog pakla Pokaže na ruševine. savjetovala sam Predsjedniku da na relativno teško pitanje tko je najveći filozof svih vremena, jednostavno odgovori da je to Isus Krist. I stvarno, nećete vjerovati, postavili su mu tog predvečerja upravo to glupo pitanje. Kao iz topa Predsjednik je izgovorio ime našeg čovjeka iz Betlehema, poznatog filozofa malenih, koji od početka radi za nas na globalizaciji siromašnih duhom kako bismo mi lakše vladali. Prvi amandman njegova je genijalna podvala, briljantan vic… Uh, uh, ovdje je vruće. Ovaj miris paljevine grize mi nosnice, ali mi je drago što imam privilegiju posjetiti naše heroje, naše hrabre vatrogasce, Najhrabrije, kako glasi njihov službeni nadimak ovdje u New Yorku. Moram još sa suprugom obaviti inspekciju ruševina, biti dakle u pratnji Predsjednika, a onda brzo, brzo doma kako bih priredila večeru, kaloričnu pizzu za desetak uzvanika iz raznih zemalja. Hvala Bogu, Coca Cole i Pepsi Cole ima dovoljno. Sve ostalo, ako treba i detaljno, reći će vam Medicinska sestra. I ona je žena, znate što mislim.

 

Prva dama nakloni se prema svijetu općenito, popravi neodoljivom kretnjom živahni pramen kose i siđe s govornice te se pridruži mužu u službenoj inspekciji ruševina. Na sve strane bljeskaju medijske bljeskalice, tu je i ekipa CNN-a. Zatim snop svjetla na Medicinsku sestru koja se grbi usred ruševina tražeći preživjele kako bi im hitno pružila prvu pomoć. Uspravlja se i otresa s uniforme stvarne i imaginarne svjetove smrti.

 

MEDICINSKA SESTRA popravlja kapicu na kojoj je crveni znak ''plus'' i prilazi govornici smiješeći se punim, širokim i lijepim, humanim usnama

Rekla sam Predsjedniku da je prošlo već dva dana i da više nema nade. Struka kaže da više nema preživjelih, Bože moj. Vatrogasci su spasili sve one do kojih su mogli doći i koji su još pokazivali znakove života. Da, ali Predsjednik kaže Tereza, učinite sve što je u vašoj moći. Dobro, ja sam profesionalka i činim sve što treba, a osim toga glasala sam za njega. Sviđa mi se čovjek, taj njegov hod prvih doseljenika, čvrst i okretan kao zvrk, stamen kao Kip slobode, brz kao munja, uvijek tako pun nade. Kladim se da ima stotinu zareza na svojemu alatu za seksualno zavarivanje suradnica i da svaka poštena žena ove naše nacije mašta o tome kako bi s njime rado dijelila kućanstvo, dobro i zlo… Ali što sam zapravo htjela reći? Ništa značajno. Ja sam medicinska sestra i ništa ljudsko nije mi strano. Ovaj svijet je užasan, to je banalna činjenica. U tom svijetu gotovo 30% žena nikada ne doživi orgazam. Sve one žive nesretno i bez pravih uspomena, i na kraju dočekaju smrt, a da nisu oćutjele orgazam. Kakva je to svemirska pravda? Nikakva. I ja sam donedavno bila jedna od tih jadnica i sirotica, bila sam dio tih famoznih 30% sve dok nisam srela vlastitog policajca, sveameričkog dečka… Ali pustimo seks i ljubav, sad sam na poslu. Nikada mi nije bilo lako. I sada, nakon svega što sam doživjela na neurokirurgiji, ja još moram raditi i u ovom paklu. Ground Zero je definitivno vrhunac moje karijere. Ali što je previše je previše. Nakon ovog posla idem u mirovinu. Tako sam odlučila. Želim još relativno mlada promatrati u miru rast svojih sijedih vlasi, piti crno vino i čitati zanimljive borbene intervjue s jakim, višedimenzionalnim intelektualcima koji pričaju istinu razotkrivajući šarlatane u medicinskoj, zabavnoj i ostalim industrijama. Volim snažne, odlučne likove koji do boli verbaliziraju svoju bol praznine, svoj put praznine. Želim malo šetati ulicama grada zavezanih očiju da ne vidim moralno dvojbene kurve, turistički hit mojeg grada. Pomagat će mi moj budući muž, držat će me za ruku. A sada nekoliko malih indiskrecija s klinike na kojoj radim. Vrijeme pauze za ručak provodim promatrajući bijelu neokrvavljenu gazu. To me opušta. Dosta mi je krvave gaze. Razumijete, shvaćate li vi to? Dosta mi je krvi, dosta! Dosta mi je neurokirurgije! Ja ću i patiti ako treba, ali dosta mi je površnih trikova loših glumaca u Hitnoj službi i ostalim bljuzgavim sapunskim serijama koje prikazuju medicinske sestre u vječitoj neurotičnoj hitnji. Ja sam spora i savjesna, u smislu žuri polako. U mojim snovima teče crvena rijeka. Dosta, dosta! Dosta, prokleti bili... Idioti, samo mislite na glatke kartice za bankomat. Opljačkali ste Ground Zero, opljačkali ste sve bankomate u ovome kvartu, lešinari jedni. Opljačkali ste prekjučer i jučer petnaest milijuna, prekjučer i jučer dok sam ja kao luda tražila preživjele… Idioti, to nije vaš novac. Idioti, idioti, nakaze. Vi ste obični sendviči stari tri dana, vi ste užas, strava i Stephen King osobno. Čekajte samo da vas dohvati naš mudri i nepopustljivi Noam Chomsky... Vi ste opsesija velikih trgovačkih centara, vi idioti, debeli topovi bez smisla za plavo nebo i kovrčave oblake…Viče sve jače, baca se na posao, traži preživjele među ruševinama.

 

PRVI VATROGASAC otresa pepeo i prašinu te popravlja kacigu prinoseći megafon ustima. Govori povišenim tonom, ali sabrano, snažno i odlučno

Ja sam vatrogasac. Time sam sve rekao. Išao sam godinama u školu kako bih mogao stručno promatrati kako vatra guta sve na liniji vatre. Slažem se s Heraklitom koji je rekao da je svemir vječna vatra koja se neumjereno s mjerom pali i gasi. Ipak, moderna znanost otkrila je da se vatra više pali nego gasi. Ja sam vatrogasac. Mi vatrogasci, mi smo heroji ulice. U ovom gradu zovu nas Najhrabriji. I to s pravom. Sva muška djeca u ovome gradu maštaju samo o tome da postanu vatrogasci, jedini mačo tipovi koji uz policajce i smetlare zaslužuju to ime u ovoj zemlji. Mi se bacamo u vatru naglavačke dok drugi trče daleko od nje. Ovih dana na ovim ruševinama, u ovom užasu, Pokazuje rukom na Ground Zero. dok smo spašavali rijetke preživjele, poginulo je i mnogo naših kolega heroja. Ja sam vatrogasac. Time sam sve rekao. Dakle, radim potpuno uzaludan posao. Moj posao sličan je pisanju poezije. Možeš ti, brate, pisati kao lud, ma sve do Sudnjega dana, količine i količine kvalitetne poezije od koje boli glava, ali budale će to ignorirati, većinski korpus svjetskog pučanstva ništa neće razumjeti. Ljudi su glupi kao sita stoka. Insistiraju na neradnim danima kao da je to jako važno. Kao da će u te dane nešto jako važno raditi, činiti ili biti. Poezija? Ni slučajno. Pejsažna lirika još kako-tako, ali sve što ima iole univerzalnu dimenziju ne ulazi im u glavu pa bog. Eto, s onim stihom hrvatskoga pjesnika Tadijanovića ''moja majka bijelo platno tka'' čitave generacije muku muče. Malo tekstilne metafizike i već su svi u kurcu. Bravo, Tadijanoviću! Lijepo si im zabiberio. Kažem ti ja da su ljudi glupi. Tako je i s vatrom. Moju struku izmislili su prigodni političari, mislim na ljubitelja vatre Nerona i na onu njegovu ekipu iz Koloseuma, e kako bi senzacionalistički novinari imali uvijek jake fotografije. Nećeš ti problema. Samo staneš na zgarište i možeš se slikati. Pravu, sveproždiruću i ozbiljnu vatru nitko ne može ugasiti. To sam rekao i ruskom caru kada je gorjela Moskva, a on ništa. Gleda me onim svojim čudnim ruskim pogledom i kaže ''Gasite, gasite, baćuška. Koliko košta da košta.'' Bez veze. Ljudi su stvarno glupi, baćuška. Eto, uvijek, ali uvijek, već tisućljećima, kad god Etna proradi svi se stanovnici iznova gadno šokiraju umjesto da se jednostavno odsele pedeset milja dalje od kratera i mirna Bosna. Eh, ruski car. Ovaj naš sadašnji Predsjednik je razumniji. Dođe on na Ground Zero već drugi dan i kaže OK, dječaci, spasite što se spasiti dade. On ne insistira na nemogućem gašenju požara, on ne zanovijeta i ne traži nemoguće, naime, on ne insistira na gašenju sveopće vatre, vatre kao takve. Predsjednik je strogi racionalist i optimist s puno vedre naravi. Ima divne plave oči boje neba nad Texasom. Stvarno dobar čovjek, taj Predsjednik. Često koristim megafon kako bih ostvario što bolju komunikaciju između ljudi. No, katkada ni megafon nije dovoljan. Usprkos sveopćem brbljanju, ljudi su sve nekomunikativniji. Možeš se ti derati kao lud ''ljudi moji, dalje od vatre, dalje od vatre'', ali uzalud. Ja sam dobar vatrogasac. Ne pijem, ne pušim. Često se šalim sa svojom ženom u smislu što će biti ako propušim. Ona kaže da se nisi usudio, smjesta ću te napustiti i ostaviti. Ma nemoj mi reći. A kamo ćeš otići? Kod sestre, kaže ona. Ludice, tvoja sestra te mrzi, jer si me preotela njoj još u gimnaziji. Zar ti misliš da je zaboravila tu anegdotu? Krivo imaš ako misliš da ti je oprostila onu super kvaku kada si namjerno pala na klizanju kako bih te ja potom dugo dizao, častio te čajem, kokicama, vrućom limunadom i ostalim sedativima, i zatim te pod hitno žurno oženio. Ah, žene! Da, ja sam vatrogasac i stoga svaki moj monolog ima dodatnu težinu univerzalne zapitanosti. Kada su gorjeli Rim, Moskva, Staljingrad, Drezden, Bejrut, Bagdad i ostali gradovi, pitali su me Charlie, dokle će to? Rekao sam im istinu, to jest da vatra kada se istinski zapali sve proguta pa čak i gradove jakih imena, pa čak i one najjačih imena. Da, da… Ja sam dobar vatrogasac i dobar suprug. Član sam javne posudbene knjižnice sedam blokova dalje od ovog užasa. Jedva čekam da se pojavi prva knjiga o Ground Zero. Nema šanse da je objave bez moje fotke, to je barem jasno. Ovdje sam od početka, a imam facu koja ulijeva povjerenje ma što to značilo. Puno čitam, rješavam križaljke i znam što govorim. Redovno dobrovoljno dajem krv. Još malo i zlatna značka za stoto davanje, aha! Ja sam stvarno dobar momak. Zato se i čudim ljudima koji stalno ruše i pale zgrade na sve moguće načine. Iako o njima, općenito govoreći, ovisi moje stalno radno mjesto, često ih uz čašu piva kritiziram, prokleti bili. Viče. Zar nije tako, Karlo?

 

DRUGI VATROGASAC briše znoj s čela i kacigu iznutra, uzima megafon te vičući ogorčeno odgovara

Je, Charlie, točno tako. Uvijek žestoko kritiziraš te proklete pedere koji samo ruše i pale, pale i ruše. Zbog njih već sedamnaest godina nisam bio na godišnjem odmoru, zaboravio sam i plivati i skijati. Ti to sve dobro znaš, jer si načitan i dobro informiran. Stalno pričam o ljetnom plivanju i zimskom skijanju. Već sam dosadio i sebi i zaručnici i Bogu i svim ljudima dobre volje. Samo pričam o poslu. Anica me razumije i usprkos svemu želi se udati za mene vatrogasca. Razvedenog jedanput, da se razumijemo. Vatra ovdje, vatra ondje, vatra, vatra… Oni ruše i pale, ja gasim, gasim i kad prođe vatra onda spašavam preživjele te sortiram ruševine i mrtvace. Dobro si rekao da radimo uzaludan posao. Bolje nam je da pišemo poeziju, čovjek se ipak manje zaprlja. Pogledaj samo kako smo prljavi. S druge strane, pjesnik je još prljaviji od nas, siromah. On je kulturni terorist koji se bori protiv običnih terorista, on distribuira zapaljene stihove koje nitko ne razumije, povijest ga neprekidno demantira… A ovi piromani samo nose kerozin, benzin, razna goriva i baklje, a onda pale i pale, pale sve što se da zapaliti, pale i selektivno i neselektivno, uopće pale bez veze s ekologijom…

 

PRVI VATROGASAC strastveno podiže megafon

Imaš pravo, Karlo. Oni se fino smiju, provode se i putuju kao gospoda piloti u kokpitima aviona, putuju privatnim brodovima, balonima, zabavljaju se sve u šesnaest, a ja samo gasim bez veze… Nemam vremena pogledati ni običnu bejzbol utakmicu… Moja Betty moli me već pet godina da odemo u neko normalno kino, a ja nemam vremena za normalni ljudski život. Betty se strašno razljutila u nedjelju i rekla je da ako tako nastavim s poslom da će mi uskratiti tjelesni dodir. Samo bi mi još i to trebalo. Cijelu večer morao sam je tetošiti i smirivati. Jadna žena. Napravila je najgori mogući potez u životu kada se udala za vatrogasca. Istina je, ja samo gasim vatru, gasim i prekovremeno, gasim i odvajam željezo od betona kao da je to ne znam kako pametno. Pun sam prašine kao osrednja Sahara. Pun sam pepela kao najveći građevinski grešnik Babilona. Ništa nije tako napeto kao tuširanje vatrogasca nakon posla. Tri centimetra žitkog blata u kadi. Mogao bih uzgajati rajčicu, kivi i ostale plodove. Mogao bih, ali neću. Nemam rezervnu kadu, a želim se kupati poslije posla. Baš sam jučer pričao Dragecu o tome. Hej, Drago, zar nije tako?

 

TREĆI VATROGASAC brišući znoj popravlja kacigu, uzima megafon i viče

Tako je, Charlie. Upravo si to rekao. I jebeno si u pravu, čovječe. Sve sam shvatio u sekundi. Možda ipak napustim ovaj posao i odem potražiti neko normalno zanimanje gdje se vide neki prokleti učinci. Čujem da traže jahače u Coloradu. Rekao sam to Lidiji. Ali, jebi ga, znaš ove mlade curke. Ona misli da je to cool kad dođem doma pun prašine i s mirisom paljevine u koži. Kaže da su joj kvalitetniji puteni vrhunci. Čuj ovo, puteni vrhunci! Rekla mi je u povjerenju pusti, Drago, pusti neka moj klitoris odluči. OK, rekao sam OK, što sam drugo mogao? Ne znam puno o djevojkama, ali ipak vjerujem u sve što kaže njihov klitoris. Ja sam još zelen, ali ne toliko da ne bih znao važnost klitorisa. Klitoris je najvažnija stvar na svijetu. OK, ja sam još zelen. Samo jašem, jašem pa kud puklo da puklo. Lidija kaže da se samo prepustim i da ništa ne kalkuliram. Kaže mi, Drago samo ti jaši i sve će biti u redu. Nego, Charlie, kada ćeš proglasiti tu jebenu pauzu za ručak? Umirem od gladi.

 

DRUGI VATROGASAC viče u megafon

Da, Drago, sasvim dobro pitanje. Charlie, reci! Ti si gazda ove ekipe. Umirem od gladi.

 

PRVI VATROGASAC gleda na sat i kaže odlučno

Za dvadeset i dvije minute, dečki. Ne prije. Pretpostavljeni prate svaki naš korak. Svaki dolar nam je dragocjen. Osim toga, ovo je humanitarna akcija. Neka svijet vidi kako se brinemo za bližnjega svoga. Hajde, stisnite još malo! Znam da ovo nema smisla, ali puno toga nema smisla pa se ljudi drže satnice. Pogledaj samo one bezvezne Japance kako u zen vrtovima plijene puzavice i čiste već odavno čisto kamenje, pogledaj njihove bezvezne ritualne potrese svakih pola sata….

 

Vatrogasci rade, prekopavaju ruševine i traže preživjele; Medicinska sestra također traži preživjele; Predsjednik i Prva dama obilaze u koncentriranoj inspekciji ruševine. Ground Zero živi svoj posmrtni život. Videozid emitira nevjerojatne slike svakovrsnog užasa. Krikovi. Čudna glazba ljudske smrti. Svjetlo na ''oazu male kućne drame''.

 

 

 

3.

RUŽIČASTA ZONA OBITELJI

(Oklijevanje)

 

Život je na svoj način svagdje težak pa tako i u ovoj kombinaciji dnevne sobe i blagovaonice. Jedan trosjed, dvije fotelje, niski stolić na kojemu su bežični telefon, novine, nekoliko knjiga i hrpa ilustriranih časopisa; veliki regal s malim barom (kroz staklo vide se boce raznih pića), knjigama, televizorom (dijagonala 72 cm), DVD-om, CD-playerom, videorekorderom i muzičkom linijom. Na sredini tog prostora nalazi se stol pokriven stolnjakom i četiri stolice s tapeciranim naslonima. Na stolu je samo pepeljara.

Televizor je neprekidno upaljen. Ekranom prolaze slike bez tona. Iste su kao i one na videozidu koji povremeno emitira i ton. U Zoni pepela i prašine Vatrogasci, Medicinska sestra, Predsjednik i Prva dama rade svoj posao. To su ljudi na dužnosti. Izgledaju kao duhovi. Kada se upali svjetlo ''oaza'' je nakratko prazna, a zatim ulazi Gaspar. Dugim nervoznim koracima ide prema baru, uzima bocu Courvoisiera i jednu čašu te odlazi do stola. Nervozno toči piće, zatim ode do stolića i uzme novine pa se vrati i sjedne za stol. Uopće ne gleda televizor. Pijucka konjak, pali Marlboro, otpuhuje dimove i lista novine. Gaspar je mršavi, visoki muškarac uskog melankoličnog lica. Zbog toga njegovo lice izgleda pomalo okrutno. Odjeven je u smeđi sako i crne hlače te plavu košulju bez kravate. Kosa mu je prošarana prvim sijedim vlasima. Uskoro kroz desna vrata plesnim korakom veselo ulazi Aleksandra i nešto pjevuši. Zavrti se oko sebe nekoliko puta. Crna bujna kosa, kovrčava afro-look frizura. Odjevena je u crnu večernju haljinu od žoržeta, koja seže desetak centimetara iznad koljena, crni bolero od istog materijala i crne svilene čarape. Nosi crne cipele s visokom potpeticom. Pjevušeći odlazi do stolića i energično uzima daljinski upravljač i odmah zatim stavi ga na staro mjesto. Lagana neuroza. Očito nezainteresirana za zbivanja u svijetu. Odlazi do regala, uzima tri čaše za aperitiv i odnosi ih na stol. Potom se vraća i uzima tri velika plitka tanjura i salvete, a zatim tri čaše za vino. Sve to servira na stolu ne obazirući se na Gaspara. On više ne lista novine. Gleda je uporno, nervozno gasi cigaretu i pali odmah novu. Naglim trzajem ispije ostatak pića iz čaše i toči novo. Ono banalno nikada nije dovoljno banalno. Uvijek se traži još, još i još. Sisavci vole glamur pune praznine. Površinu užasa nije moguće opisati. Jednostavno rečeno, nije moguće biti dovoljno banalan. Od banalnosti se uglavnom i sastoji život. Život blista od brze ljepote.

 

 

1.

 

GASPAR (pokazuje rukom na stol): Za troje, aha... Tvoja drskost ne poznaje granice. Ti stvarno serviraš za troje. Prekjučer ti je bratić zamalo poginuo u New Yorku, a ti ništa.

ALEKSANDRA: Pa nije poginuo. A to je jedino važno. Za ostale marim koliko je crno pod noktom. Neka se svi poubijaju. Pet tisuća mrtvih, deset tisuća, ma sto tisuća… Što me briga. Važno da je Mladen OK. Super. Riješen slučaj.

GASPAR: Baš si neka.

ALEKSANDRA: Moram misliti na sebe. Život je kratak. Nemam vremena za sažaljenje. Jedino kad su u pitanju ratovi ili nesreće u mojoj neposrednoj blizini, dakle u krugu od stotinjak kilometara, onda se doista brinem, brinem za sebe… Ne zanima me što se događa u Osijeku ili Rijeci ili Veneciji, a kamoli što se događa u New Yorku… Dobro, one prve slike, priznajem, impresivno, ekspresivno… Ali sve to nema veze sa mnom…

GASPAR: Ma pustimo to, nije ni mene baš puno briga za te slike iako mi u glavi ronda ona Hipokratova zakletva… Nego, ti stvarno serviraš za troje…

ALEKSANDRA: Aha, to te muči, moj mali pingviniću. Želiš me emocionalno ucijeniti preko terorizma. Igraš na krivu kartu. Pa rekla sam ti već deset puta da sam ga pozvala. Daj, nemoj mi tu glumiti gangstera iz onog filma, Pulp Fiction ili kako se već zove.

GASPAR: A ti nemoj glumiti onu... onu nemoralnu ženu iz tvog omiljenog filma Basic Instinct.

ALEKSANDRA: Ti si pravo dijete, čovječe. Ja nemam potrebu živjeti po uzoru na filmove. Ne bavim se kriminalom i nisam nemoralna, mislim jako nemoralna. Ja samo želim živjeti. Zar je to zločin? (Stanka.) To nema veze s feminizmom ili sličnim stvarima. Gaspar, ti se s time moraš pomiriti. Ja sam kao Afrika, kako kaže Mihael. Tako se i osjećam, bogato i divlje. Još od djetinjstva.

GASPAR: I ja se osjećam divlje. Srce mi je puno skupe ljute paprike. (Prijetećim pogledom gleda Aleksandru.) Mogao bih nešto razbiti. Ili učiniti nešto još gore. Na primjer...

ALEKSANDRA: Gaspar, smiri se. Osim toga, on te želi malo bolje upoznati, malo popričati s tobom, možda te poljubiti u obraz…

GASPAR: Fantastično. Prekrasno. Ti se i ne pitaš želim li i ja njega bolje upoznati. Hej, već nekoliko mjeseci on je moja noćna mora. Sanjam oštre noževe, klanje suparnika…

ALEKSANDRA: Slušaj, to smo već... (Sjeda na stolicu, natoči malo konjaka u čašu i otpije. Pripaljuje cigaretu i otpuhuje dim. Gaspar vrti čašu.) ...to smo već raspravili.

GASPAR: Ništa nismo raspravili. Ja sam pokušao nekoliko puta, ali ti kao da si opsjednuta. Samo plešeš po kući, a oči ti sjaje kao da si luda. S tobom se više ne može razgovarati. Ti si postala čisti cirkus. Ali zapamti, ja sam ti još uvijek muž.

ALEKSANDRA: Dobro, pamtim, pamtim. A i vidim te svaki dan u spavaćoj sobi, bljak, bljak, što je dodatni dokaz da je to istina. Ipak, ne razumijem zašto to toliko ističeš.

GASPAR: Pa zato jer me izbjegavaš, bljak, bljak. A i Mariju si zanemarila. Evo, na primjer, danas si je ostavila kod bake usred nepodnošljive starosti. Zar dijete nije moglo ostati kod kuće? Mi smo i prije imali goste. Ali, da, gospodin Mihael je specijalan gost i ti ne želiš da te mala smeta dok s njim razvijaš onu vašu kompliciranu konverzaciju. Sve nešto o plesu i poeziji... koja vodi zna se čemu. Morbidno.

ALEKSANDRA: Opet preskačeš činjenice. (Pokazuje na čašu.) I previše piješ. Prvo, mala je sve više kašljala pa sam je ostavila kod mame, jer, napokon, ona je liječnica pa zna što je najbolje za Mariju...

GASPAR: A ja kao ne znam. Zar nisam i ja liječnik?

ALEKSANDRA: Da, ali mama je kvalificiranija, specijalizirala je opću medicinu. Drugo, uopće ne zanemarujem Mariju, svaki dan idem s njom u šetnju i pokazujem joj prirodu. A reci, koja majka pokazuje prirodu? Majke samo pokazuju bljak, bljak igračke, a ja našoj Mariji pokazujem prirodu. Možda zanemarujem tebe, ali to nije moja krivica.

GASPAR: Nego čija?

ALEKSANDRA: Tvoja.

GASPAR: Moja!?

ALEKSANDRA: Da, tvoja. Kada si mi zadnji puta rekao da me voliš? Kada si zadnji puta plesao sa mnom? Kada si me zadnji puta lijepo, lijepo poljubio?

GASPAR: Poljubio! Pa jučer, Aleksandra, jučer.

ALEKSANDRA: Rekla sam: lijepo poljubio. To znači jako poljubio, ako hoćeš, divlje poljubio. Kada si mi zadnji puta pokazao zvijezde?

GASPAR: Zvijezde...

ALEKSANDRA: Da, zvijezde. Što se čudiš? Zar u trećoj godini braka više ne zaslužujem zvijezde? Ili barem neku rečenicu o njima...

GASPAR: Čuj, ja sam liječnik, a ne umjetnik. Ja sam humanist. Liječim ljude, katkada i suosjećam s njima. Umjereno zarađujem. Politički sam korektan, glasam za demokraciju i brinem se za ženu i dijete. Te tvoje rečenice o zvijezdama ne pišem. Ne ide mi pisanje, dušo. Shvaćaš. Sjeti se mojih razglednica iz Pariza. Napisao bih samo “Volim te” i pozdrav. Jedva da napišem i recept. U ovoj kući ti si zadužena za poeziju.

ALEKSANDRA: U braku su svi zaduženi za poeziju.

GASPAR: Svi!?

ALEKSANDRA: Ne pravi se glup. (Stanka.) A stažistice, a noćna dežurstva i medicinske sestre. Tamo ti ide poezija, a kod kuće samo sjediš, jedeš jabuke i čitaš te proklete novine. Misliš da ne znam. Recimo onaj slučaj...

GASPAR: Aleksandra...

ALEKSANDRA (bijesno): Dok sam ja s djetetom, dok sam ja...

GASPAR: Aleksandra, stani! Smiri se. Onaj slučaj sam ti ja pošteno priznao. To je jedini put kada sam pokleknuo, što i nije čudo. Dva mjeseca apstinencije, potpuno zdrav muškarac i...

ALEKSANDRA (ne sluša ga): Dok sam ja s djetetom bila... Ne smijem se ni sjetiti. Da si mi barem napisao jednu rečenicu ohrabrenja, isprike, bilo čega, neki obični bljak, bljak bez literarnih pretenzija...

GASPAR: Aleksandra... Pa rekao sam ti da mi pisanje baš...

ALEKSANDRA: A pogledaj Mihaela. (Ustaje, gasi cigaretu i energično odlazi do muzičke linije.) On je odmah osjetio moju situaciju, moju sve jaču tugu. Koliko je maštovit. On je snimio svoj glas na vrpcu i poslao mi svoje rečenice utjehe. (Uzima kasetu s regala i stavlja je u kazetofon.) Slušaj što mi je poslao za rođendan. A ti? Ti si mi poklonio stroj za pranje rublja.

GASPAR: Pa tako si i htjela, zar nisi? Mjesecima si govorila da bi te jako obradovao novi stroj za pranje rublja.

ALEKSANDRA: Ali zašto me ne iznenadiš barem za jedan rođendan? Mislim, stroj za rublje je OK. Ali dodatak. (Podiže ton.) Gdje je dodatak, neki desert, nešto ekstra? Na primjer, pisamce u kućnoj haljini u kojem piše: “Želim čisto donje rublje svakih pola sata.” Ili tako nešto. Nešto veselo i šašavo. Ja želim osjetiti da živim. Uvijek sam mislila da je brak pravo mjesto za pravi, punokrvni život. Mjesto za svakojako kulturno uzdizanje, frenetično uzbuđenje u dvoje… Možda i jest, ali ne naš. A slušaj ovo! (Uključuje kazetofon.) Slušaj!

GASPAR: Čuo sam već dvaput. Bljak, bljak.

ALEKSANDRA: Slušaj opet!

 

S kazetofona Mihaelov glas.

 

MIHAEL: Mali odlomak za Aleksandrinu tugu

(Eine kleine Nachtmusik)

Teško je razabrati boje, ali lijepo je biti na ulici kad jesen piše da zvijezde nestaju u prašini. Zar si ih stvarno vidjela, njih sve, kad padaju? Ako da, onda ćeš razumjeti da ja cijenim njihov pad. Nemoj biti tužna, Aleksandra. Nemoj. Zvijezde će se vratiti za vrijeme najpunijeg mjeseca. To je onaj mjesec kada si sretna. Budi. Pleši. Zavrti dušu na suncu. Poludi u iskonu. Pogledaj svoje oči u ogledalu i moli. Tiho pjevaj mravima. Sanjaj. Ovo je tvoj život.

 

Aleksandra isključi kazetofon i vrati se za stol. Gaspar zijeva. Aleksandra otpije gutljaj konjaka i pali cigaretu.

 

 

2.

 

ALEKSANDRA: Zijevaš, ha. A čuješ li kako me Mihael hrabri! Budi, kaže. Pleši, kaže. A što mi ti kažeš? Ništa. Samo neki svakodnevni bljak, bljak.

GASPAR: Ma daj, pretjeruješ. A što bih još i imao reći? Ono glavno sam ti već odavno rekao. To jest da te volim i da ću te voljeti do smrti. Sve dok nas ona ne rastavi. Pa ne moram valjda svaki dan ponavljati jedno te isto.

ALEKSANDRA: Naravno da ne, idiote...

GASPAR (prekida je): Nemoj ti meni idiote. U ovoj kući...

ALEKSANDRA (ne sluša ga): To isto trebaš reći, ali uvijek na drugi način. A ti si okrutan. Bešćutan. Eto što si ti. Dođeš s posla i šutiš. Sretna sam ako uputiš neku ciničnu primjedbu u vezi jela. (Imitira ga.) “Dušo, nemoj kuhati samo biljke. Pretvorit ćeš se u povrće.” Jako duhovito, mesožderu jedan. I to kaže čovjek koji bi se, čak i profesionalno, trebao zalagati za zdravu hranu...

GASPAR: Čuj, Aleksandra, daj se malo zaustavi. To ti nije dobro

za tlak. Ti postaješ sve luđa. Suženi su ti horizonti elementarnog shvaćanja svijeta kao takvog...

ALEKSANDRA: A ti? Daj se pogledaj malo bolje! Intelektualac, bljak, bljak…

GASPAR: Ti se pogledaj malo bolje. Ovaj Mihael će te upropastiti. Otkad si s njime u kontaktu ne mogu te prepoznati. On je poremetio naš brak.

ALEKSANDRA: Ti si poremetio naš brak. Odavno. Samo sjediš, čitaš, ili gledaš televiziju i šutiš. Ili nešto žvačeš. Najčešće jabuku.

GASPAR (pokušava se našaliti): Znaš onu englesku poslovicu: “An apple a day keeps the doctor away.”

ALEKSANDRA: Da, i punim ustima javljaš se na telefonske pozive. Žvačeš i razgovaraš. Tvoje lice je sivo i dosadno. Izaziva gađenje u meni. Ne mogu to više izdržati. Trebam smijeh i šalu. I malo neke žive boje. Gaspar, tvoje lice je stvarno sivo. Uopće se ne šalim.

GASPAR: Ako je to stvarno tako, pa to si vidjela i prije. Zašto si se udala za takvog sivog kretena? Zašto si sa mnom htjela imati dijete? Zašto?

ALEKSANDRA: Bio si tako pažljiv i nježan. To svaka žena treba. Da se netko o njoj brine. Nisam znala da je to samo maska. Nisam znala da si toliko posesivan i prazan. Ti želiš lijepu ženu, atraktivnu ikonu bez života koja mirno podnosi tvoju prazninu i služi za pokazivanje. Kod kuće mora biti tiha i povremeno raširiti noge... ubrzavati rad karlice…

GASPAR: Aleksandra, prestani! Kako te nije stid? Kako možeš tako govoriti? Ako želim kućni mir, to ne znači da sam posesivan. Ako je prirodno da se muškarac brine za ženu, kako ti kažeš, zar isto tako nije prirodno da želi mir u kući?

ALEKSANDRA: Ovo nije mir. Ovo je čista dosada, mrtvilo. U miru mora biti barem malo svakodnevnog smijeha. Ili užasa, kao onda za vrijeme rata. Da se barem ovdje dogodi New York. Ljudi bi konačno pogledali bližnjega svoga. Otkad je završio rat, Zagreb je dosadan, ti si dosadan, ti si posesivan, ti si bolestan, frajeru jedan. Čak se mrštiš ako me posjeti Ana, moja stara prijateljica. Kad si čuo za Mihaela, poludio si od posesivnosti. Zar ja nemam pravo na intimnog prijatelja? Ako ti možeš svaki dan odlaziti na kavu s onom kolegicom, bljak, bljak, i...

GASPAR (prekida je): Posesivnosti! Pa zar nisam pun tolerancije? Jednostavno ne mogu vjerovati u to koliko sam tolerantan. Mirno sjedim i čekam da dođe tvoj udvarač.

ALEKSANDRA: Udvarač!?

GASPAR: Tvoj potencijalni ljubavnik.

ALEKSANDRA: Ljubavnik?! On je daleko više od toga, on je moj alter ego, drug u plesanju... (Gubi se u zanosu. Gasi cigaretu. Podiže čašu i nazdravlja.) On je čovjek koji razumije moja nastojanja oko poezije svakodnevice kojom se bavim, moj surovi realistički stih njega pali, moja stvarnosna poezija njega oduševljava... (Stanka.) Ti si suviše običan da bi to mogao razumjeti. Sada tek vidim s kime ja to živim.

GASPAR: Ti si potpuno poludjela.

ALEKSANDRA: A ti si potpuno običan, što također nije daleko od ludila.

GASPAR: Ali ja imam novaca i iz dobre sam obitelji.

ALEKSANDRA: A ja sam neobična i lijepa. Po profesiji sam umjetnica riječi. Moj atraktivni izgled plijeni pažnju gdje god da se pojavim.

GASPAR: Pa i misice pobuđuju takvu vrst pažnje.

ALEKSANDRA: Da, ali ja imam i inteligenciju.

GASPAR: Znači naši interesi se podudaraju. Na okupu su novac, ljepota i pamet. Zbog čega onda taj prokleti Mihael?

ALEKSANDRA: Treba nam malo uzbuđenja, mrvica ludila. Ti si bešćutan, korektan i dosadan, a on je topao, zanimljiv i razigran. On je kreativan i lud. On samo piše i pleše. Čovječe, on pleše svaki dan! Kada je tebi palo na pamet da plešeš kod kuće? Ti čak ne radiš niti jutarnju tjelovježbu.

GASPAR: Ti si stvarno skrenula. Kao da si u pubertetu. Ta on je umjetnik, a ja sam liječnik, ti, ti zmijo... S tobom je sve teže živjeti. Nije ni čudo što u zadnje vrijeme malo previše pijem... Osjećam i potrebu za klasičnom glazbom...

 

Gaspar ustaje i odlazi do muzičke linije, nervozno uzima CD i stavlja ga u CD-player. Verdi. Traviata. Scenu ispuni glazba, ali ne preglasno. Vatrogasci i Medicinska sestra rade svoj posao izvan ''oaze''. Predsjednik i Prva dama lutaju kao duhovi u sasvim čudnoj inspekciji ruševina. Nestvarno, ali istinito. Videozid pršti obiljem realističkog užasa koji povremeno prelazi u nadrealizam. Gaspar se vraća za stol i sjeda nasuprot Aleksandri. Na licu mu čudan smiješak, odlučnije držanje. Kao da je naumio da i on bude zanimljiv. Jeftina ekonomija bračnog cirkusa. Nedostatak uvida u antropologiju. Pojačano lučenje adrenalina izazvano borbom za naklonost Žene. Saznanje da se pojavio ozbiljan suparnik. Arhaična situacija prožeta upotrebom novovjeke sofisticirane verbalne tehnike, fina dramatizacija seksualne diplomacije. Relativno nova civilizacija braka ''iz ljubavi'' primijenjena na stare poslove krvi, privlačenja i odbijanja. Gaspar natoči još malo konjaka u svoju i Aleksandrinu čašu. Ona se iznenađeno smije.

 

 

3.

 

ALEKSANDRA: Oho! Što ovo znači? Prije tjedan dana kada mi je bio rođendan to nisi učinio. Naljutio si se na Mihaela zbog toga što mi je osim vrpce sa svojim glasom kao rođendanski poklon poslao i ovu crnu večernju haljinu s bolerom. (Ponosno pokazuje haljinu.)

GASPAR (diže čašu): Vrlo izazovnu, moram priznati. Živjela! Čuj, ti si stvarno otkačena. (Aleksandra diže čašu. Kucnu se.)

ALEKSANDRA: Živio! (Lagano ispijaju nekoliko malih gutljaja.)

Ja i želim biti otkačena. To automatski ne znači da sam loša majka. Shvaćaš. A ako sam loša žena, to je isključivo tvoja krivica.

GASPAR: Možda imaš pravo. Možda se i ja moram malo promijeniti.

ALEKSANDRA: Ne malo. Puno.

GASPAR: Da, puno. Sorry, Aleksandra... (Nagne se i dotakne njezinu ruku. Stanka. Zatim u veselom tonu.) Onda, kada dolazi tvoj ljubavnik?

ALEKSANDRA: Prvo, on nije moj ljubavnik nego moj... moj kozmički partner. Partner u tekstu i u horizontima punim sjaja, ako baš hoćeš. Drugo, već sam ti stoput rekla da dolazi u osam.

GASPAR: Ah, da. (Gleda na sat.) Još petnaest minuta... Kozmički partner. Zanimljiva formulacija. (Pokazuje na stol.) A što ćeš za večeru? Koliko ja znam, nemamo ništa posebno spremljeno.

ALEKSANDRA: Rekla sam Mihaelu da nećemo komplicirati. Samo lagana večera. Recimo pršut, sir, crne masline, kruh i vino.

GASPAR: Crno, pretpostavljam.

ALEKSANDRA: Crno, naravno. Uz crno vino najbolje doživljavam svijet.

GASPAR (ironično): Zar je i kozmički partner mesožder?

ALEKSANDRA: ?

GASPAR: Mislim, spomenula si pršut pa...

ALEKSANDRA: Čini se da jest. Na onom domjenku u francuskoj ambasadi, kad smo razgovarali, uzimao je sve moguće i nemoguće sendviče, zapravo kanapee. Znaš one male, pune raznovrsna mesa. Naravno, ja nisam ništa okusila...

GASPAR: Pa ipak ste se zbližili na tom domjenku, k vragu i domjenak. Kako to da ti se nije zgadio? Kad ja jedem meso, ti od gađenja kriviš lice. Odmah nakon jela moram oprati zube.

ALEKSANDRA: OK, njemu se to može oprostiti, ali tebi nikako. Ti izgledaš kao vegetarijanac, a jedeš meso kao primitivni lovački lovac. Shvaćaš. Ti i meso ne idete zajedno.

GASPAR: Ja i meso?

ALEKSANDRA: Da, ti i meso.

GASPAR: Čekaj malo. Ima li to kakve veze sa ženama?

ALEKSANDRA: Ma ne. Sada govorimo o prehrani.

GASPAR: Ah, tako...

ALEKSANDRA: Mihael i meso, to već ide zajedno. Zapravo, uz njega sve ide. On je umjetnik, tankoćutni intelektualni razbojnik, jako kontroverzan i u umjetnosti i u životu. Njemu sve pristaje. Kad on jede meso, to izgleda nekako nevino kao crtići za djecu.

GASPAR: Znači li to da on ima privilegiju jesti meso?

ALEKSANDRA (veselo i zanosno): Na neki način da. On može sve, ima onu prokletu božansku crtu... On je nebeski huligan. Temperamentan je i kreativan. Ja mislim da je on genije, a svaki genije nužno je divljak kao što to povijest dokazuje. Ti si prilično profinjen, na stranu tvoje okrutno lice... Nekako si cjelovit u svojoj običnosti. Ti si civiliziran, Gaspar. Ti si previše civiliziran, on to nije. Što god on učini, to izgleda normalno. Ne možeš vulkanu zamjeriti što bljuje lavu, zar ne?

GASPAR: Genije, genije… bljak, bljak… Oh, i ja bih htio biti takav.

ALEKSANDRA: S time se rodiš ili ne.

GASPAR: A ima li novaca? Mislim, kako stoji, kako je situiran?

ALEKSANDRA: Zašto to pitaš? Kakve to ima veze?

GASPAR: Uobičajeno pitanje. Želim znati ponešto o čovjeku kojega si pozvala u goste.

ALEKSANDRA: Nemam pojma. Čini se da ne stoji baš najbolje. Mislim da nema čak ni auto. Ali pričao mi je o biciklu. Na onom domjenku on je očito bio bez auta, jer me je pitao može li ići sa mnom kad sam pozvala taksi.

GASPAR: Ne spominji mi taj taksi. Lijepa noć, oko devet navečer, ljetno doba, tvoja i njegova ruka najednom se isprepletu. Uf. A ti ideš kući staviti Mariju u krevet. Zvijezde padaju po krovovima urbanih višekatnica. Jako zanimljivo. Da mi je samo znati što ste pričali u taksiju.

ALEKSANDRA: Iskreno rečeno, ne sjećam se. Znam samo da je razgovor bio lijep.

GASPAR: U to se mogu kladiti. Fizika i metafizika. Meso i ne-meso. Nepobljuvani horizonti… (Stanka.) Nego, kažeš, ima preko pedeset.

ALEKSANDRA: Da, ali kakve to veze ima?

GASPAR: Nije li malo prestar za tebe? Mislim, razlika u godinama ipak je prevelika za neku ozbiljniju...

ALEKSANDRA (prekida ga): Bog s tobom, Gaspar, pa ja sam udata! Nadam se da si to uočio. A za druženje definitivno nije prestar. Imam i ja pravo na prijatelja. S druge strane, ako te to muči, on sigurno ima turbulentnu ljubavnu praksu. To žena može osjetiti. Primjerice, Picasso...

GASPAR: Znam, znam, keramika i slikarstvo, ulje i crne pastele... Picasso je imao pedeset i četiri kad je počeo vezu s Dorom, koja je tada imala dvadeset i sedam. To si mi već nekoliko puta rekla. Ali Picasso...

ALEKSANDRA: ... je bio lud, a...

GASPAR: ... a o Dori da ne govorimo…

ALEKSANDRA: ... a Mihael je još luđi. Definitivno.

GASPAR: Sereš. Kako ti to znaš? Pa nisi se družila s Picassom.

ALEKSANDRA: To ti je ženska intuicija, dragi moj. (Otpije gutljaj konjaka. Zapali cigaretu.) Vidjet ćeš te oči, te žeravice u brzom kretanju. Pa kretnje. O govoru da ne pričam.

GASPAR: I nemoj. Naročito ne o njegovim pismima. Samo ona varijacija o dodiru, onaj odlomak o dodiru koji si mi pročitala pokazuje njegove velike mogućnosti. Lud je, ali stvarno dobro piše. Ali imam i ja svoje adute.

ALEKSANDRA (smiješi se): Na primjer.

GASPAR: Stabilan sam i mogu voljeti samo jednu ženu. I, što je najvažnije, mogu se brinuti o njoj. Dobar sam i kao otac. Dugoročno gledano ja sam bolji izbor nego tamo neki plesači i umjetnici. Moja je jedina mana to što sam dosadan i nezanimljiv. Zbog toga sam i tolerantan.

ALEKSANDRA: I nepodnošljivo banalan. Znači ja bih trebala zbog svega toga biti jako zadovoljna. Čak i zahvalna.

GASPAR: Naravno, draga moja...

 

Zvoni telefon. Aleksandra gasi cigaretu i odlazi do stolića s telefonom. Istovremeno snop svjetla na desnu stranu pozornice usred ruševina. Mihael u jednoj ruci drži mobilni telefon, a u drugoj plavu ružu zamotanu u bijeli ukrasni papir. Odjeven je u tamno odijelo s kravatom. Ovratnik sakoa podignut. Aleksandra diže slušalicu. Gaspar se pravi da čita novine. Otpije gutljaj konjaka.

 

 

4.

 

ALEKSANDRA: Halo.

MIHAEL: Aleksandra.

ALEKSANDRA: Mihael.

MIHAEL: Aleksandra, lijepa je noć. Još malo pa se vidimo. Nisam mogao izdržati pa sam te nazvao.

ALEKSANDRA: Da samo znaš kako se veselim. Čuj, uskoro će osam. Pa gdje si ti?

MIHAEL: U klubu. Malo sam se zadržao, ali evo me za petnaestak

minuta. Samo da obučem kaput. Gregor će me prebaciti svojim autom. Nego, jesi li dobila danas pisamce?

ALEKSANDRA: Aha, vrlo je lijepo. Sviđa mi se ono o plesu sa sedam velova. Jako si me dirnuo. Ali najljepše mi je ono da treba dramatizirati vlastiti život kako bismo doista živjeli. Kako bismo doista znali da živimo.

 

Za vrijeme zadnje replike Gaspar ustaje, dolazi do Aleksandre koja s telefonom hoda po sobi. Gaspar je zagrli s leđa, ljubi je u vrat dok ona razgovara s Mihaelom.

 

MIHAEL: Drago mi je da ti se sviđa. Kada sam to pisao, mislio sam na nas i na ove beskrvne svakodnevne ljude oko nas. Izgledaju mi kao obične banalne banane. Da, banalne banane. I, zašto ne, kao otrcane tenisice.

GASPAR (ljubi Aleksandru u vrat): Tako je, treba dramatizirati, treba...

ALEKSANDRA: Ma daj, pusti me! Vidiš da razgovaram.

MIHAEL: Molim?

ALEKSANDRA: Gaspar mi ne da mira. Zafrkava me, ljubi me u vrat, zamisli!

MIHAEL: Pusti, Aleksandra, nije ni njemu lako.

ALEKSANDRA: Ti imaš dobru riječ za svakoga.

MIHAEL: O siromašnima sve najbolje. Vidiš, ono u pismu, ti si odmah sve shvatila. Dramatizirati svakodnevnu dosadu bližnjih. To je zadatak umjetnika. To ti i radiš. Čitao sam tvoje stvari. U tvojoj poeziji vidljiva je realistička briga za dramu svakodnevice. Iako ne žališ svoje bližnje, ipak blagonaklono tematiziraš njihovu krhkost.

GASPAR (ljubi Aleksandru u vrat): Ti imaš dobru riječ za svakog...

ALEKSANDRA: Prilično se trudim. Ali katkada se osjećam tako jadno i bespomoćno. (Gasparu.) Ma, pusti me! (Mihaelu.) Gaspar je toliko posesivan. Evo, i sad mi ne da da normalno razgovaram. A i mama je posesivna. Svi su posesivni. Ne daju mi disati, a istovremeno su jako ljubazni. Hipokriti. To je da čovjek poludi.

GASPAR (viče): Treba dramatizirati…

MIHAEL: Čujem Gaspara kako viče da treba dramatizirati. A čujem i neku glazbu.

ALEKSANDRA: To je Gaspar stavio Traviatu, a sada divlja tu oko mene.

MIHAEL: Šuti, to je možda dobro. Možda Gaspar i nije obična banalna banana. U to ću se uskoro uvjeriti. A što je najvažnije opet ću vidjeti tvoje intenzivno drage oči. Jedva čekam da vidim moju plesačicu i njen gipki hod. Ti tako lijepo hodaš, Aleksandra.

ALEKSANDRA: Hvala, Mihael. Tvoji komplimenti su topli i, vjerujem, istiniti.

MIHAEL: To je zato jer si i ti topla i istinski doživljavaš svoje tijelo. A tek tvoj glas. Kako samo simpatično oblikuješ riječi. Zato sad žurim. Želim što prije vidjeti tvoje usne kako se lijepo uvijaju pod težinom vokala i konsonanata. Vidimo se, Aleksandra.

ALEKSANDRA: Vidimo se. Čuj, stvarno voliš pršut?

MIHAEL: Obožavam.

ALEKSANDRA: Tanke ili debele šnite?

MIHAEL: Svejedno.

ALEKSANDRA: OK. Idem ga onda narezati. Sigurno si već gladan.

MIHAEL: Kao vuk. Pa, pa... Žurim. Moram još pronaći Gregora. Ako zakasnim nekoliko minuta, nemoj se ljutiti. Pa, pa...

GASPAR (imitira Aleksandru): Sigurno si već gladan.

ALEKSANDRA: Neću, Mihael. Pa, pa...

 

Snop svjetla na Mihaela blijedi. Aleksandra se oslobađa Gasparova zagrljaja i vraća telefon na mjesto. Gaspar odlazi za stol, sjedne i otpije gutljaj pića. Zapali cigaretu. Aleksandra priđe stolu i sjedne. Zapali cigaretu i otpije gutljaj iz svoje čaše.

 

GASPAR (imitira je): Sigurno si već gladan.

ALEKSANDRA: A ti si sigurno već glup. Gaspar, ti si nemoguć. Ja razgovaram, a ti namjerno smetaš.

GASPAR: A ti namjerno zavodiš Mihaela, i to preda mnom. I on tebe, naravno. To se vidi iz aviona.

ALEKSANDRA: Ma daj. Znaš i sam da moram biti užasno koncentrirana dok s njim razgovaram. On se izražava tako bogato i metaforički.

GASPAR: I plete mrežu kao vješti ribar. Za ribicu, to jest tebe.

ALEKSANDRA: Nemoj biti tako banalno banalan.

GASPAR: Banalno banalan? To je sigurno njegov izraz.

ALEKSANDRA: Njegov izraz je puno jači. On kaže za većinu ljudi da su “banalne banane”. Shvati, Gaspar, on i ja smo iznad tih običnih tjelesnih... seksualnih koristoljubivosti. Mi spiritualno, kreativno promatramo svijet. Zato u našem druženju nikad nema monotonije. Osjećam se tako slobodna.

GASPAR: Bljak, bljak. Pričam ti priču o malome ptiću. Slično si rekla i za mene. U početku. Rekla si da te ubija veza s onim dosadnjakovićem, tako si se izrazila, onim tvojim Ivanom s fakulteta. Onda ti nisam bio dosadan. Baš naprotiv. Uništio sam tvoju vezu s Ivanom.

ALEKSANDRA: Ja sam ti zahvalna. To je najdosadniji čovjek kojeg sam upoznala prije tebe. (Smije se.) Tako si me lijepo oteo.

GASPAR: Sada mi se to osvećuje. Na redu je Mihael. Tebi sve brzo postaje dosadno. Ali da, onda ti nisam bio dosadan.

ALEKSANDRA: Sve dok nismo počeli živjeti zajedno. Tada sam otkrila da si se trudio biti zabavan dok nisi osjetio da sam potpuno samo tvoja. To je bila tvoja maska. A tek kad se rodila Marija! E, tek tada si potpuno pokazao svoje pravo lice. Pretvorio si se u nježnu, ali suhu političku korektnost... (Podiže ton.) Postao si siv, siv... Postao si siva dosada.

GASPAR (podiže ton): Glupa cipelice, glupačo. Ti si sve pobrkala. Mihael te je stvarno začarao. Ti ćeš stvarno poludjeti. Ovakve stvari nisi pričala prije tri mjeseca, prije onog prokletog domjenka u onoj glupoj ambasadi. Mihael je u tebi probudio najniže strasti. Lažeš na svakom koraku, interpretiraš povijest našeg braka kako ti odgovara...

ALEKSANDRA: Povijest naše bolesti...

GASPAR: Na kraju ćeš svima nanijeti bol i patnju.

ALEKSANDRA: Bol i patnju! Ti si stvarno...

GASPAR: Da, bol i patnju. Od mene si već napravila idiota. Vrijeđaš me svaki dan. Uskoro će i naše zlato, naša Marija, osjetiti tvoju i Mihaelovu “poeziju i ples”. Ali postoji izlaz. Prije nego sve uništiš, moram nešto poduzeti. O da, draga moja.

ALEKSANDRA (viče): Oho! Počeo si i prijetiti. Teorija prijetnje kod mene ne prolazi, dragi moj. O ne. Sigurno si pomislio i na rastavu. Oh, tako tipično za kukavicu. Odmah pa najlakše rješenje. A ti se, gospodine, ne bi nimalo borio za svoju Alice, kako si me nekada zvao, ha?

GASPAR: Ako se muškarac mora boriti, kako ti kažeš, za svoju ženu, onda je ona već za njega izgubljena. Vrijedi i obratno.

ALEKSANDRA: Nego što! Boriti, dakako. Pokaži malo inicijative, nemoj biti mlakonja. Bori se. Pokaži mi neku zvijezdu. Možda organiziraš neku zvjezdanu stazicu. Možda uspiješ, možda te opet još jače zavolim.

GASPAR: Ma boli me kurac. Ja da se borim. Sada protiv Mihaela, nakon godinu dana protiv nekog drugog pa onda protiv nekog trećeg i tako sve do tvoje duboke starosti. Ma nemoj! Kao da nemam pametnijeg posla.

ALEKSANDRA: To je realnost. Ja sam Afrika. Ja sam afrička vuna.

GASPAR: Ti si glupa ko kurac. I to je realnost.

ALEKSANDRA: Možda, ali ja se ne bojim, da znaš. Uvijek se mogu vratiti kući k svojoj mami. Ona će biti presretna. I to ne samo zbog mene. Znaš i sam koliko voli Mariju. Ali što ja tu tebi govorim. (Demonstrativno ustaje i gasi cigaretu.) Bolje da idem narezati pršut i sir.

GASPAR: OK. Vidjet ćemo bojiš li se ili ne. Primijetio sam da ti materijalna sigurnost srednje klase jako godi. Zimovanja, ljetovanja, krstarenja Mediteranom, skijanje u Alpama i tako to. Da ne govorim o lijepoj odjeći. S primanjima koja ostvariš sa svojom poezijom jedva da možeš kupiti kozmetiku i cigarete. Zato zapamti, nemoj pretjerati! Ja sam dobar kao kruh, ali i moje strpljenje ima granice.

ALEKSANDRA (odlazi u kuhinju): Možeš mi prijetiti koliko god hoćeš, ali ja želim plesati kao luda, želim biti slobodna. Čuješ, slobodna! Ako mi to brak ne omogućuje, dobro. Potrudit ću se na drugi način.

GASPAR (viče za njom): Što, postat ćeš prostitutka?

ALEKSANDRA: Pa zar već nisam? Zar brak poput našeg nije već neki oblik prostitucije? I to teški oblik kurvanja.

GASPAR (viče dok ona odlazi sa scene kroz lijeva vrata): Možda i jest, ali se sve odvija u toplini doma vrlo poštovane obitelji. Iako, to moram istaknuti, u zadnje vrijeme izbjegavaš bračne dužnosti. (Stanka.) Hej, daj nareži puno pršuta! Mesožderi su među nama... Čak i nakon kratkog razgovora s tobom postajem gladan kao zvijer.

ALEKSANDRA (u offu, viče u šaljivom tonu): Yes, sir!

 

Traviata i dalje. Gaspar toči još jedno piće i pali cigaretu. Ispije naglo konjak. Zatim ustane, nervozno hoda po prosceniju, puši, gestikulira, govori glasno.

 

 

5.

 

GASPAR: O, moj Verdi! Kako bi ti postupio u ovoj situaciji? Žena mi je poludjela. Govori o slobodi kao da se nalazi u zatvoru, a vara me potpuno otvoreno. U mojoj vlastitoj kući. Druži se s ludim umjetnikom. On joj piše pisma. Telefonira. Bili su jednom čak i u šetnji. Poslije šetnje popili su cappuccino u centru grada. Tri mjeseca traje ta paranoja. I sada, da stvar bude ljepša, poziva ga u kuću. Posjet potencijalnog ljubavnika. Naravno, ako već nisu... Jer, moj Gaspare, oni su (Imitira Aleksandru.) kozmički partneri. Kozmički partneri, možeš si misliti. Neka sam proklet ako za koji dan Aleksandra ne ustanovi da su oni bogovi s Olimpa. Da, da... Neurotične žene uvijek nađu nekog neurotičnog idiota. Ona sprema laganu večeru, a naše dijete kašlje kod bake. O, bože! A ja se pretvaram kako dobro podnosim sve ovo. Pijem konjak i slušam Traviatu. (Prati glasom trenutni motiv iz opere.) Haaa, ttttt, dddd... oooo, aaaa... Imam trideset i devet godina. Hoću li se ubiti? Možda i jesam sivi kreten, ali ipak nisam baš tako velika budala da u najboljim godina odem u nebo. E, neću! Baš neću. Dobro mi ide. Sve više zarađujem. Imam novi auto, fini Mercedes srebrne boje. Suradnici me cijene. Pacijenti me vole. Marica, nova medicinska sestra, gleda uporno u čvor moje crvene kravate. Hm, i tu bi trebalo nešto poduzeti. Ali zašto? Umoran sam od neprekidnih aktivnosti... Oooo... aaa... haaa... A da ubijem Aleksandru i Mihaela istovremeno, recimo ovdje za stolom? Činjenica je da još nikoga nisam ubio, a to je doista sve manje rijetkost u današnjem svijetu. Mislim, sve je manje rijetkost da postoje ljudi koji nisu nikoga ubili. Ali zašto ubiti Mihaela? Pa on samo slijedi svoj muški nagon. A da ubijem samo Aleksandru? To ne bi bilo dobro za našu Mariju. Oooo... aaaaa...uuuuu... A da se lijepo razvedem, pa neka se Aleksandra snalazi. Baš me zanima tko bi je onda vodio na krstarenje Mediteranom... Oooo.... haaaa... uuu... (Viče Aleksandri.) Daj nareži i puno sira! Hej, i stavi puno crnih maslina!

ALEKSANDRA (off): Dobrooo...  A da ih odmah polijem maslinovim uljem?

GASPAR (viče): Naravno da ne, neznalico. Maslinovo ulje serviraj posebno pa neka si svatko stavlja po želji.

ALEKSANDRA (off): OK, šefe!

GASPAR (opet u istom tonu): A eto, koji put je tako simpatična. Stvarno, što učiniti? O, Verdi, reci mi! Oooo.... aaaaa.... uuuu... A da budem suvremen pa da dopustim da se ona i Mihael sastaju u našem domu? A da budem jako suvremen pa da dovedem Maricu na zajedničko druženje? Baš bi bilo lijepo vidjeti Aleksandrinu facu u trenutku kad baci pogled na njezin tanki struk. (Stanka.) Koji sam ja idiot! Kakva su ovo maštanja? Pa ja volim Aleksandru. (Viče.) Aleksandra, ja te volim! Aleksandra, volim te! Evo, i ja mogu biti lud. Ha, ha, ha, olala... A ne samo Mihael. Ja mogu biti još luđi, mogu biti lud kao cijela ludnica, mogu tebe proglasiti za moju elementarnu potrebu bez koje ne mogu živjeti čak niti u kupaonici za vrijeme brijanja, elementarnu potrebu bez koje ne mogu normalno ni kenjati. Evo, proglašavam te za moju prvu elementarnu potrebu. (Gaspar čupa kosu, gasi cigaretu, naginje bocu i pije. Oči mu luđački svijetle. Skandira.) Volim Aleksandru! Volim Aleksandru! Hej, pa ja volim Aleksandru! Volim Aleksandru! Volim njezinu malu afričku vunu, finu vunicu. Ooohhoo... uhuuuu…. ahaaaa aaa..... uuuu..... oooohhooo…

 

Nekoliko trenutaka potpunog mraka. Gaspar skandira “Volim Aleksandru!”. Traviata i dalje uz zvukove s videozida. Svjetlo na ruševine. Ground Zero.

 

 

 

4.

GRANIČNA SITUACIJA: NEUROTIČNI OBROCI

 

Ground Zero. Vatrogasci, Medicinska sestra, Predsjednik i Prva dama igraju svoje službene uloge. Užas poprima sva obilježja običnog radnog dana. Videozid. Zvukovi. Kaos. Filmovi. Prestaje Traviata.

 

PRVI VATROGASAC uspravi se i viče u megafon

Ručak, ručak, ručak. Viče u portal. Jim, daj pusti žene s ručkom. Gladni smo kao psi. Danas smo za dva sata pomaknuli ručak kako bismo pokazali hrabrost i izdržljivost prema neprijateljima, prema vatri općenito. Da, ali sad smo stvarno užasno gladni. Pustite žene. Jim, otvori ta jebena vrata!

 

Vatrogasci se skupljaju, udaraju dlanovima ''gimme five'' pozdrav. Odlažu megafone, trljaju ruke, pričaju, pale vatru u praznoj limenoj bačvi od katrana. Topli ugođaj toplog obroka umornih, uvijek požrtvovnih vatrogasaca. Ulaze tri simpatične žene noseći male naprtnjače na leđima. Izgledaju kao obične američke domaćice ili obične američke studentice. Jednostavnost koja plijeni: karirane košulje, traperice, tenisice. Vade hranu i piće iz ruksaka, pričaju, gestikuliraju, izmjenjuju poljupce s dragim muškarcima. Ispred limene bačve prostru stolnjak s crvenobijelim kockicama i na nj stavljaju zamotuljke s hranom i priborom. Prekrasna domaća atmosfera, ozračje radničkog ručka s nekoliko asocijacija na izletnički piknik. Predsjednik i Prva dama ležerno prilaze vatri.

 

PREDSJEDNIK popravlja kravatu, bodar, odlučan

Svaka čast, momci. Dobro obavljen posao. Učinili ste sve što ste mogli. Ipak, nastavite dalje, napravite sve ono što morate napraviti. Mi sada idemo, čekaju nas ulizice sa svih strana svijeta, ha, ha, ha…

 

PRVA DAMA koketno

Ja se još moram presvući i napraviti pizzu. Tako mi svetoga Patrika, više ne vjerujem kuharima. Pa čak ni onima iz Irske odakle je moja dobra prabaka.

 

PRVI VATROGASAC domaćinski

Gospodine predsjedniče, ostanite s nama na našem radničkom ručku vatrogasaca. Nama bi to bila velika čast, da ne spominjem da bi to bio historijski događaj za američke vatrogasce. Osim toga, gospođo, odmorite se jedan dan, pustite pizzu, a uzvanici, ulizice i pripuzi neka malo pričekaju. Naše žene, djevojke i zaručnice donijele su svu potrebnu hranu i piće, i to na patriotski način. Je li tako, cure?

 

TRI ŽENE spremno i požrtvovno

Tako je, Charlie.

 

PREDSJEDNIK američki jednostavno

Dobro zvuči, Charlie. Što kažeš, draga?

 

PRVA DAMA

Super. Zaželjela sam se situacije bez protokola. Sve ovo podsjeća me na naše izlete u planine i na naša obiteljska druženja na ranču.

 

PRVI VATROGASAC poslovno, prijateljski, prekrasno

Hvala, gospođo. Hvala, gospodine predsjedniče. Smjestite se. OK, Betty, dodaj mi meso da spržim ove odreske iz Kentuckyja.

 

Svi posjedaju po ruševinama. Sav sretan zbog toga što je Predsjednik prihvatio njegovu ponudu, Charlie na električnom roštilju, koji je smješten uz limenu bačvu, peče meso, a žene posluju oko pića i hrane, poslužuju predjelo. Svi jedu i pričaju dok čekaju čuvene odreske iz Kentuckyja. Na videozidu kontinuirani užas. Zvuci američke himne, zvuci herojskih koračnica, sve protkano poticajnim western & country tonovima, zastave vijore. Ground Zero između zbilje i noćne more. Pozitivno uzbuđenje ljudi ne može prikriti ni najozbiljnija negativna situacija. Krv kola, jer je živa, sebična i bogata. Krv jede i priča. Lagano ekspresionističko ludilo koje se prirodno nastavlja i na početku trećeg tisućljeća.

 

PREDSJEDNIK jede odlučno

Rekao sam tom čovjeku da poker crnih dječaka neće skrenuti naš stil života ni za milimetar. Rusija se uvijek nešto gura i uvijek nešto prigovara, ali ipak podržava naše napore. Velika Britanija također. Naši rudnici rade, rade. Na Bliskom istoku uskoro ćemo se još više približiti nafti, jer mi jako volimo i trebamo naftu. Svemirski programi brzog razvoja u stratosferi također napreduju bez problema. Moja žena bez pogreške bira najbolje kravate na svijetu. Riječ kravata dolazi od Hrvata. Prilično sam obrazovan, znam što govorim, vjerujte mi...

 

PRVA DAMA jede odlučno

Tako je. Najbolja sam od svih prvih dama što se tiče kravata, pizze, ma svega. Ipak, trudim se ostati skromna iako je to jako teško kada se o tebi brine nekoliko tisuća ljudi. Moj kostim boje vedrog neba izaziva dramu kod mladih zaposlenika. Bijela kuća je bjelja od najbjelje boje koju sam vidjela na potezu od Kamčatke do Afganistana… Jedino nas je Ground Zero malo zakočio u razvoju…

 

PRVI VATROGASAC jede odlučno dok vješto preokreće odreske na roštilju

Ne brinite, gospođo. Sve je pod kontrolom. Moji suradnici i ja radimo uzaludan posao, ali ga radimo dobro. Ja volim ovaj posao. Vatra je lijepa, ali neobično zahtjevna za rukovanje. To sam rekao i Neronu kad je pretjerivao s plamenom pa je bilo puno poginulih ljudi. Ground Zero me podsjeća na Rim. Ne toliko po intenzitetu vatre koliko po svemu ostalome oko toga, mislim na našu plemenitu zadaću spašavanja preživjelih, na tople obroke, druženja, na naše nesebične žene, na moju dragu Betty koja me požrtvovno prati svuda po svijetu…

 

BETTY jede nesputano

Ništa nama ženama nije teško kad su u pitanju naši muževi zaslužni za ovu zemlju. Mi kuhamo najbolje, mi želimo najbolje. Neka oni dječaci iz šatora, oni s terorističkim sjajem u očima, neka znaju da nikad nećemo pokleknuti. Mi sve radimo najbolje. Naša roba je najkvalitetnija, kada ja glačam rublje to je svjetski izvedeno. Moj Charlie nikada nije imao prigovora na naše toplo kućanstvo. Najljepše je kad se vatrogasac kupa. Ostane tri centimetra blata u kadi. Ja to volim čistiti. Onda pjevam i divim se količini prašine koja je potrebna da se napravi toliko blata. Stvarno, narode, ja sam puno čistila i znam o čemu govorim. Nitko ne može meni prodavati muda pod bubrege. Ne, ne i ne. Ja volim blato mojega vatrogasca. Na nedjeljnoj propovjedi sjetim se toga i kažem jednostavno: pepeo pepelu, prašina prašini…

 

DRUGI VATROGASAC jede odlučno

Dobro zboriš, Betty. Svi smo mi jedna jaka i lijepa zajednica. Kada je gorjela Moskva, svi smo navijali da padne kiša. Kada je gorio Rim, kiša je doista padala, ali samo pola sata, što nije bilo dovoljno. Neron se hvatao za trbuh od smijeha. Njemu je to bilo smiješno. Priznajem, još nisam sreo čovjeka koji toliko uživa u vatri, u lizanju plamenova, u pucketanju materijala koji gori. I ja strašno volim ova neformalna okupljanja kada se puno jede, kako bismo prikupili snage za nova gašenja, za nove požare, za nove ruševine. Kažem ja mojoj Anici da je sve super i OK, osim što je u našem poslu najteže odrediti dan vjenčanja, svadbe općenito…

 

ANICA jede veselo

Ma mogu ja čekati, ljudi. Važno je da sam srela čovjeka svog života. Karlo je ono najbolje što mi se dogodilo u životu. Historijsku pozadinu vatre ne razumijem, ali se nadam da moj dragi zna što čini. A to je dovoljno. Pa i ja sam čitala Musashija koji je rekao da predrasudu da prirodne plavuše najbrže stižu do puta praznine treba što prije srušiti. Rekao je da nitko, ali nitko, ne dolazi do puta praznine samo tek tako, zahvaljujući, primjerice, porijeklu, boji kose i ostalim sekundarnim karakteristikama. Musashi je očito znao i s pisanjem i sa ženama…

 

TREĆI VATROGASAC jede odlučno

Dobro kažeš, Anice. Inače, Musashi je zakon u Bronxu, u mojem kvartu gdje me svi znaju. Svi posuđuju njegove knjige, tako da se ponekad mjesecima treba čekati na određenu knjigu. Put praznine je njegova najbolja knjiga. Njezine trpke stranice o blistavim prstenovima vatre pale moju crnu braću. Ja ću se možda ipak odlučiti za jahanje. Onaj posao u Coloradu me jako privlači… Jedino, ne znam, Lidija me voli kao vatrogasca, a ja sam zadnji čovjek koji će ići protiv svoje buduće žene. Osim toga i moji roditelji je vole, što je dovoljan razlog da ostanem za sada u vatrogascima… Zavidim dečkima koji su komunicirali s Neronom i s ruskim carevima… Da, ali sada imam priliku biti u društvu s Predsjednikom naše nacije za vrijeme običnog ručka na požarištu, zar nije tako! Ipak, kad malo bolje razmislim, velika je stvar biti vatrogasac…

 

LIDIJA jede veselo

Rekla sam jučer Dragecu da ostane jak i sabran, jer da je Ground Zero stvar koju nijedan vatrogasac na svijetu ne bi smio propustiti. Rekla sam mu neka ostane barem do kraja ovog posla, da je Ground Zero važan za naciju, da ne pita što je nacija učinila za njega nego što je on učinio za nju, da nakon ove akcije možemo u Colorado, da i tamo možemo organizirati svoj dom, svoje kućanstvo… Pa i ja volim jahanje, iako me pale i plameni vatrogasci…

 

MEDICINSKA SESTRA jede veselo

Rekla sam Predsjedniku da više nema preživjelih, a on mi kaže Tereza učinite sve što je u vašoj moći. To i činim. Prevrnula sam tone i tone ruševina… Već sam nekoliko puta naglasila u razgovoru s novinarima da je ovaj svijet užasan i da je to banalna činjenica. Sve užasne stvari su banalne. Rekla sam i to da, tako mi Boga, da nakon ovoga Pokazuje Ground Zero. idem u mirovinu i da će me moj sveamerički policajac masirati, masirati u dugim noćima, da ćemo gledati Oprah Show i košarku i vikati ''I love this game, I love this game'', i to do sudnjeg dana ako treba, i to usprkos svim našim neprijateljima koji misle da će nas Ground Zero pokolebati u izgradnji nebodera… Izgradit ćemo mi još veće, više i ljepše nebodere pa da vidimo… Pa ne mogu oni toliko rušiti koliko mi možemo graditi… Jedino mi smeta ona prokleta gaza, crvena gaza moje struke…

 

Zona pepela i prašine. Ground Zero. Svi jedu i pričaju. Piju Coca Colu i živo gestikuliraju usred ruševina. Na videozidu užas. Kontrasti i nevjerica na sve strane. Svijet šalje poruke hrabrenja i podrške. Na aerodromima zabrinuta lica putnika. Hoće li letenje postati manje privlačno? Ne, nitko nije naučio Ikarovu lekciju. Nitko se nije ozbiljnije osvrnuo na Tekumsehovu kletvu koju je već davno bacio na predsjednike. To je Ground Zero. Vatrena opomena graditeljima visoke smrti na temelju krhke tehnologije svijeta. Kontinuirani užas videozida.

 

 

 

5.

VJEŽBANJE HIPOKRIZIJE: VEČERNJE INTONACIJE

 

Svjetlo na ''oazu male kućne drame''. Uznositi zvuci Traviate. Također i zvuci s videozida. Živopisni duhovi u polumraku ruševina. Dolazi Aleksandra držeći nož u lijevoj ruci. Na sebi ima bijelu pregaču s crvenim natpisom ŽIVJELA KUHARICA.

 

 

1.

 

ALEKSANDRA: Hej, Gaspar, pa što je tebi? Jesi li poludio? Hej, daj smiri se malo!

GASPAR (trči na mjestu, ali smanjuje ritam): Volim Aleksandru, volim Aleksandru...

ALEKSANDRA: Dvije godine ne kažeš da me voliš, a sada odjednom desetak puta. Što bi to moglo značiti?

GASPAR (zadihano): A čuj.... trenutak nadahnuća... Vjerojatno potaknut jakom osobom tvojega dragocjenog prijatelja. Bljak, bljak.

ALEKSANDRA: Ti si bljak, bljak. Kad smo već kod toga, a da se malo urediš i popraviš frizuru! Uskoro nam dolazi gost. Pomislit će da smo se tukli... (Zvuk zvonca.)... Vidiš.

GASPAR: Čujem, pa što! Uvedi ga da konačno upoznam tvog kozmičkog partnera. Sigurno je već jako gladan.

ALEKSANDRA (smije se): Bez ljubomornih ispada, molim!

 

Aleksandra izlazi. Gaspar odlazi do muzičke linije. Isključuje CD-player, popravlja frizuru i vraća se stolu. Zvuci i slike s videozida. Sjedne i zapali cigaretu. Nemirno se igra upaljačem. Čuju se glasovi iz predsoblja.

 

MIHAEL (off): Neka ti je lijepa ova večer.

ALEKSANDRA (off): I bit će. Definitivno. Zahvaljujući tebi.

MIHAEL (off): I tebi, Aleksandra.

ALEKSANDRA (off, uzbuđeno): O, Mihael! Plava ruža. Kako je samo lijepa. Hvala ti. Obožavam ruže. Kako si znao?

MIHAEL (off): Predosjećaj, draga Aleksandra, predosjećaj. Predosjećaj da voliš plavu boju. A i ja volim lijepe ruže u morbidno plavoj boji. Zovem ih plave ruže Holandije.

ALEKSANDRA (off): Stvarno si originalan. Znaš li to, Mihael?

MIHAEL (off): Trudim se, plesačice. Nego, zaboga, što će ti taj nož? Izgledaš kao Lady Macbeth u akciji.

ALEKSANDRA (off): Ja i jesam u akciji.

MIHAEL (off): Jesam li ja nešto skrivio ili si ubila Gaspara?

ALEKSANDRA (off): Ma ne, Mihael. Baš sam završila rezanje sira za našu laganu večeru, a ušla sam naglo u dnevnu sobu jer je Gaspar vikao kao lud...

GASPAR: Volim Aleksandru, volim Aleksandru...

ALEKSANDRA (off): Čuješ ga. Opet me zafrkava. Čekaj, sada ću ja. Daj mi kaput. Tako. A ružu ću odmah staviti u vazu. Izvoli, uđi!

 

Ulaze Aleksandra i Mihael. Mihael je vitak, zgodan muškarac, malo proćelav, visok poput Aleksandre, dakle za glavu niži od Gaspara. U ruci drži zamotanu bocu pića. Aleksandra u jednoj ruci drži nož, a u drugoj ružu. Upoznaje dvojicu muškaraca.

 

ALEKSANDRA (blago podiže ruku s ružom): Mihael. Gaspar.

 

Muškarci se rukuju. Diskretno odmjeravanje.

 

MIHAEL: Drago mi je, gospodine.

GASPAR: Drago mi je. Dobrodošli, gospodine.

ALEKSANDRA: Gospodo, ispričajte me. Vi se malo upoznajte dok ja odnesem ovaj glupi nož u kuhinju. A moram pronaći i prikladnu pametnu vazu za ovu predivnu ružu.

 

Mihael stavlja bocu na stol. Aleksandra odlazi plesnim korakom nešto pjevušeći.

 

 

2.

 

GASPAR: Izvolite sjesti, gospodine. (Pokušava biti duhovit.) Hajde da se malo upoznamo, kako kaže Aleksandra. Malo realizma dobro dođe.

MIHAEL: Sa zadovoljstvom, gospodine.

GASPAR: Što ćete popiti? (Pokazuje rukom na stol.) Imamo dobri stari Courvoisier. (Zatim pokazuje na bar u regalu.) Ili možda želite neki viski, votku, Martell ili Metaxu. Možda domaću rakiju ili nešto blaže...

MIHAEL (sjeda, diže ruku prekidajući nabrajanje): Pridružit ću se vašem piću, dragi gospodine Gaspare. (Pruža mu zamotanu bocu.) Sasvim slučajno kupio sam istu stvar za vas. Mali znak pažnje. Za žene cvijeće, za muškarce piće.

GASPAR: Najljepše zahvaljujem.

MIHAEL: Courvoisier mi odgovara. Uopće francuski konjak. Europa bi se morala ujediniti barem oko konjaka.

GASPAR (toči konjak Mihaelu i sebi, potom diže čašu): Zanimljiva ideja. Živjeli, gospodine!

MIHAEL: Živjeli! (Piju mali kurtoazni gutljaj.) A da ispustimo ove građanske titule? Samo Mihael, molim Vas!

GASPAR: Apsolutno. Samo Gaspar, molim!

 

Stanka.

 

MIHAEL: Ujedinjena Europa oko konjaka i uz konjak. To je možda najbolje rješenje. Eh, okus provjerene kvalitete, miris starih hrastovih šuma i lijepih bačava. Što vi o tome mislite, dragi Gaspar?

GASPAR: Pa, važan je postotak alkohola. Večeras sam popio već nekoliko pića, ali mi se ne vrti. To je znak da bi trebalo pojačati postotak.

MIHAEL: Možda. Ujedinjena Europa općenito, a i svatko od nas, treba jači postotak. Tako bi se lakše podnosila okrutna stvarnost od, recimo, recimo od Jeruzalema do Reykjavika.

GASPAR: Molim?

MIHAEL: Jeruzalem i Reykjavik, kažem. Prostor između ta dva grada dobro simbolizira fantastičnu skalu okrutnosti od juga do sjevera. Mislim na okrutnost svakodnevnog življenja prosječnog stanovnika.

GASPAR: U Reykjaviku je okrutnost možda manja i blaža. Mislim, klima je hladnija pa...

MIHAEL: O, varate se, dragi Gaspar. U sjevernim krajevima teče vruća krv. (Otpije gutljaj.)

GASPAR: Kako to mislite?

MIHAEL: Ne biste vjerovali što mi se sve dogodilo u Švedskoj, Finskoj, Holandiji ili na Islandu. Kao što vam je već Aleksandra vjerojatno rekla, ja sam život posvetio umjetnosti i druženju sa ženskim bićima. Dakle, u sjevernim krajevima upoznao sam puno plesačica, tako zovem intenzivne djevojke i žene, i njihova nježnost, strasna nježnost, rekao bih, poprimila bi katkada nevjerojatnu okrutnost. Sav se naježim kad se toga sjetim.

GASPAR: Bojim se da ne razumijem.

MIHAEL (smiješi se): Jednostavno, previše su nježne. Pogotovo kad osjete da imaju posla s pravim muškarcima.

GASPAR (otpije gutljaj): Bojim se da...

MIHAEL: Znate, mi, mi muškarci s juga Europe, po općem sudu najbolji smo ljubavnici na svijetu. Žene to znaju cijeniti. (Otpije gutljaj.) Ali toliko da se prilijepe čvrsto kao flaster. Izgledaju kao bijelo ljepilo.

GASPAR: Ma nemojte!

MIHAEL: Podrhtavajuće ljubazno ljepljivo. Njihova usamljena tijela uvijaju se fanatično. Gotovo da ne možete disati, dragi moj. Gaspare, morate jednom otići u Oslo, Kopenhagen, Reykjavik ili barem u Amsterdam. Kad se vratite spavat ćete pet dana bez prekida. Garantirano.

GASPAR: Nisam baš siguran da bih volio ići. Volim spavati, ali pet dana...

MIHAEL: Od umora, prijatelju, od umora.

GASPAR: Ne vidim razloga...

MIHAEL: Da, nije to lako, priznajem, ali moramo se malo žrtvovati za Europu. Rekao sam, to su vam okrutne žene i...

GASPAR (prekida ga): Da je barem Aleksandra malo okrutnija.

MIHAEL: Prema jugu, paradoksalno i suprotno toploj klimi, žene su manje strastvene, i to vam je to. Što se tiče Aleksandre, ona je nešto sasvim posebno. Nju ne možete klasificirati. Ona nije ni okrutna ni nježna. (Stanka. Gutljaj konjaka.) Ona je doista iznimka, fantastična iznimka, stvarno. Nekako je eterična...

GASPAR: Mislite?

MIHAEL: O da. Apsolutno. Definitivno, dragi Gaspar. Vi možda ni ne znate s kime živite. Ona je svjetska klasa.

GASPAR (zbunjeno): Pa, znate... Katkada je teško procijeniti....

MIHAEL: Slažem se s vama, katkada je stvarno teško procijeniti. Ali to ne može zbuniti fanatične ljubitelje žena, zar ne?

GASPAR: Vjerojatno ne.

MIHAEL (Smiješak. Stanka.): Nego, vi ste liječnik.

GASPAR (uzdahne): Da.

MIHAEL: Rekla mi je Aleksandra, ali mi nije rekla koje područje medicine servisirate.

GASPAR: Molim? Bojim se da nisam vješt ovim suvremenim dijalozima.

MIHAEL: Mislim, na kojem području medicine djelujete?

GASPAR: Psihijatrija.

MIHAEL: Oho! To je sigurno uzbudljivo područje. Mislim, vama sigurno nije dosadno.

GASPAR: Pa, kako se uzme.

MIHAEL: Imate li privatnu praksu kao nekada dr. Freud?

GASPAR: Ne, radim u bolnici na Ženskoj psihijatriji.

MIHAEL (živne): Fantastično!

GASPAR: Ali privatno, iz hobija, pomalo radim na sebi i Aleksandri. A zadnja tri mjeseca i na vama.

MIHAEL: Vrlo sam počašćen, ali moram vam reći da ste odabrali jako težak hobi.

GASPAR: Nije tako strašno. Moj hobi svodi se uglavnom na analizu i dijagnostiku, a manje ili nikako na liječenje. Uostalom, tko bi od nas troje priznao da je bolestan?

MIHAEL: Da, tu ste u pravu. Ali, recite mi iskreno, jesmo li uistinu bolesni?

GASPAR: Naravno. Svi smo mi bolesni. Cijeli svijet je bolestan.

MIHAEL: Nije li to preoštra konstatacija?

GASPAR: Nipošto. To je blaga konstatacija. Oštra konstatacija jest da je cijeli svijet teško bolestan.

MIHAEL: A kako onda glasi moja najkraća dijagnoza? Užasno sam znatiželjan.

GASPAR: Pa... Znate, to su delikatne stvari i ja...

MIHAEL (prekida ga): Hajde, samo recite! Doista bih volio znati.

GASPAR: Koliko sam do sada mogao uočiti, mislim po vašem ponašanju prema Aleksandri, vi patite od progresivne euforije.

MIHAEL: Progresivne euforije! Ja?

GASPAR: Da, vi.

MIHAEL: Priznajem da lijepo zvuči. Dobro je biti progresivan. Mislim, ne zvuči kao neka bolest. Zvuči više kao nešto pozitivno.

GASPAR: Pa, sad, sve je to dosta komplicirano. Kao i sve u psihijatriji.

MIHAEL (zamišljeno): Kao i sve u duši u kojoj se miješaju milijuni godina sunca, zemlje i krvi. Hm, hm, progresivna euforija...

 

Ulazi Aleksandra bez pregače. Nosi malu crnu vazu u kojoj je plava ruža. Stavlja je na stol. Sjeda i pripaljuje cigaretu.

 

 

3.

 

ALEKSANDRA (veselo): No, gospodo, tko će dami natočiti piće? Želim nazdraviti vašem i našem susretu. (Gaspar brzo uzima bocu i toči u Aleksandrinu čašu.) Želim nazdraviti našem dragom gostu Mihaelu. (Svi dižu čaše i nazdravljaju.)

ALEKSANDRA: Živjeli! (Mihaelu.) Živio!

GASPAR: Živjeli!

MIHAEL: Živjeli!

ALEKSANDRA: Pa kako ide upoznavanje, momci?

GASPAR: Super.

MIHAEL: Ma što super! Ide fantastično. U nekoliko minuta riješili smo ujedinjenje Europe. Aleksandra, tvoj suprug doista razumije situaciju.

GASPAR: Zahvaljujući Mihaelovoj kongenijalnoj ideji o konjaku kao sjedinjujućem faktoru.

ALEKSANDRA: Jeste li spomenuli pršut, crne masline, maslinovo ulje, sir i uopće mediteransku kuhinju?

GASPAR: To nismo.

ALEKSANDRA: Eto vidite. A ja sam u nekoliko minuta završila aranžiranje naše lagane večere koja je dio kuhinje koja bi također mogla ujediniti Europu.

MIHAEL: U kombinaciji s konjakom, recimo Courvoisierom.

GASPAR: S većim postotkom alkohola, naravno.

ALEKSANDRA: Naročito u vinu. Uz mediteransku kuhinju ide jako vino, po mogućnosti i crno i bijelo. Kad smo već kod toga, što kažete na ideju da serviram večeru?

GASPAR: Ideja je izvrsna.

MIHAEL: Umirem od gladi.

ALEKSANDRA: I ja.

GASPAR: Obično nisi gladna u ovo doba dana, ali danas...

ALEKSANDRA: Ali danas jesam. Pa? (Aleksandra ustaje.) Gaspar, hoćeš li mi pomoći?

GASPAR: Sa zadovoljstvom.

ALEKSANDRA (Mihaelu odlazeći): Mihael, obećao si mi recitaciju prije večere. Smijem li se nadati da je već imaš u glavi?

MIHAEL (smije se): Budi bez brige, plesačice. Znaš mene. Večeras lagano improviziramo, a to može biti vrlo zanimljivo.

GASPAR: U to se mogu kladiti.

ALEKSANDRA: Daj, Gaspar, budi pristojan. (Mihaelu.) Evo nas odmah s darovima prirode.

 

Aleksandra i Gaspar odlaze u kuhinju po večeru. Mihael pijucka aperitiv i glasno razmišlja.

 

MIHAEL: E, ako ja patim od progresivne euforije, onda Gaspar pati od geometrijski progresivne ljubomore. A ako već treba patiti, bolje je patiti od euforije. Iako ne razumijem kakva je to patnja ako sam neprekidno jako radostan i ako se uvijek dobro osjećam. E, moj Gaspare, uz mene nemaš nikakve šanse. Da mi je stvarno do toga, mogao bih ti oteti Aleksandru u dvije do tri sekunde. (Ustaje i hoda oko stola, govori euforično.) Ti definitivno nisi normalan. Pa gdje se stroj za pranje rublja može natjecati s haljinom od crnog žoržeta? Osobito ako jedan upotrebljivi stroj već postoji u kući. (Mihael intonira pjesmu O sole mio.) O sole mio, o sole mio... O, moj Gaspare, jednom darovana haljina za rođendan traje do smrti. A ta tkanina od koje je napravljena traje stoljećima. Ali to je manje važno. Najvažnije je od svega da traje sjećanje na onaj neponovljivi opojni trenutak prvog pogleda na haljinu i sjećanje na prvi dodir prstiju, zar ne, Aleksandra? I to na dan tvojega rođendana, tog nedavnog blistavog dana… kad je poštar ujutro pozvonio i predao paket. Oh, nestrpljivo otvaranje paketa, a unutra crna večernja haljina i mirisni štapići iz Indije uz, naravno, lijepo pismo puno toplog smisla. Bože, zapaliti štapić i lagano plesati u toj haljini uz glazbu dalekoistočnih instrumenata. Da, da, Aleksandra, lijepe geste održavaju nas na životu, zar ne? Ne, stroj za pranje rublja ne može potaknuti ona duboka strujanja krvi. Ne kod Aleksandre. Definitivno. Pa nije ona obična seljančica iz romantičnih romana na kioscima. Nije ona banalna banana. Moja Aleksandra voli primijenjenu poeziju, upornost, šašavost  i eleganciju. Ona je plesačica. Ona je pjesnikinja grube, svakodnevne stvarnosti. Ona je šarmantno neuravnotežena, jer nema nikakva čvrsta cilja. Ona luta kao blistava muha bez glave. Ona je odlučila živjeti uzbudljivo, sebično i lijepo. Siroti Gaspar može joj pružiti samo udobnost, stabilnost, dosadu i morbidni humor uz litru do dvije konjaka. Za mnoge je to dobra kombinacija, ali ne i za moju Aleksandru. O, ne, bože moj.... O sole mio... O sunce moje... Djeca koja osjećaju sunce vole dramatizirati vlastiti život, sunčati se na plažama, češkati se po spolovilima...

 

Ulaze Aleksandra i Gaspar noseći večeru. Stavljaju na stol veliki pladanj s pršutom, sirom i crnim maslinama, te košaricu s narezanim kruhom i bocu crnog vina. Zatim svi sjednu i dovršavaju svoje aperitive.

 

 

4.

 

ALEKSANDRA: Mihael, a ti nešto uvježbavaš? Pišeš prevladanu dramu s izvještačenim, ali blistavo banalnim dijalozima tužnih domorodaca? Ili?

MIHAEL: Pa...

ALEKSANDRA: Čuli smo te iz kuhinje. Čak si malo i zapjevao O sole mio.

MIHAEL: Samo malo, ali uglavnom sam razmišljao naglas. Razmišljati glasno nije loše, Aleksandra. Čovjek ima osjećaj da jače proživljava misao. (Stanka.) Oho! (Pokazuje na pladanj.) Aranžman prve klase.

GASPAR: A tek ovo! (Pokazuje etiketu na boci.) Prvoklasno vino. Cabernet Sauvignon, berba 1996. Quality dry red wine. Ne brinite, Mihael, imamo još šest butelja.

MIHAEL: Pretpostavljam prijateljska veza.

GASPAR: Ma ne. Moja pacijentica koju sam izliječio od teške depresije. Njezin muž ima vinograd, proizvodi vino, uglavnom Cabernet Sauvignon, Chardonnay