Njegove lekcije o sigurnosti

HELENA: Dobro znam što misliš o paljenju svijeća iz obijesti i nama koji ih koristimo bez opravdanog razloga. Iako ove koje sam sada upalila nećeš vidjeti niti ćeš osjetiti njihov umjetni miris, zastala sam i dobro razmislila gdje ću ih staviti. Znam da bi mi rekao da je to kičasta pomodna glupost koju previše neopreznih ljudi koristi za navodnu bolju atmosferu, no ipak sam iz čistog mira, bez potrebe i povoda odlučila da se nađemo negdje na pola puta. Prije nego sam ih upalila, odredila sam njihovu najmanje riskantnu poziciju, dovoljno daleku od zastora, rubova komode i prolaza. Kada se idući puta vidimo, mislim...stvarno vidimo - tada ću kao usput natuknuti da živim malo opreznije nego prije, a ovo će biti savršen primjer. Ti ćeš biti ponosan iako to nećeš priznati. Reći ćeš samo da je došlo krajnje vrijeme da počnem živjeti odgovorno jer sam ipak danas, u ovim ludim vremenima napunila okruglih pedeset godina. Ili možda nećeš. U slučaju da si mi prestao brojati godine i da si zaboravio da je danas moj rođendan, još neko vrijeme ćeš misliti da mi je negdje oko četrdeset i pet. Mislim da je to posljednji rođendan koji si mi čestitao. Tada su nas cure još izvodile na večere koje smo mi plaćali, a one su nam pričale o svojim ispitima i planovima. Nitko od gostiju za susjednim stolovima nije mogao ni pomisliti da ćemo se za par sati ti i ja oprostiti pa otići svojim kućama na različite dijelove grada, a one će otići dalje, naći sa svojim frendicama i dečkima, ponosne na sebe zato što smo još jednom večerali kao nekada. Nitko od nas koji smo te večeri jeli i nazdravljali na tom mjestu nije razmišljao gdje će biti za pet godina. Ja sigurno nisam mogla ni zamisliti da će me Željka i Mirta pred moj pedeseti rođendan odvesti u Rim. Sa četrdeset i pet sam sa vama sjedila u talijanskom restoranu, a pet godina kasnije sam svoju najfiniju svilenu bluzu zamazala umakom od bosiljka i rajčice u samom centru Rima. Jebiga, bila sam pripita i nepažljiva. Serem. Bila sam očajna. U ta četiri dana shvatila da se moje prijateljice svakodnevno čuju sa svojom djecom, a naše kćeri nisu poslale ni jednu jedinu poruku usprkos vijestima da broj evidentirano oboljelih od korone baš u Italiji raste iz dana u dan. Kada sam im javila da ćemo se vratiti prije predviđenog datuma, Petra je napisala nešto u stilu "Ok, samo nemojte paničariti. Vidimo se".
Mrlja je trajno ostala kao podsjetnik na ono što sam si obećala nad tim skupim tanjurom talijanske tjestenine. Naravno, to obećanje samoj sebi sam prekršila. Čim sam ušla u kuću, prva sam im se javila. Kada sam im rekla da su mi na granici odredili samoizolaciju, nastao je tajac. Dobila sam dvije tišine u dva razgovora, sa obje naše kćeri. Ivice, nešto smo gadno zajebali sa njima! One nikako nisu pronalazile način da u svoje rasporede uguraju dolazak ovdje kako bi mi ostavile nešto hrane i toalet papira. Zar to nije užasno? Jednostavno se nisu mogle dogovoriti i podijeliti! Prije nego si ti preuzeo sve na sebe, svađale su se kao da ponovno imaju pet godina, osim što je ovoga puta bila riječ o igri koju ni jedna nije željela igrati. Ti si me zvao svakoga dana i pitao imam li temperaturu ili neke simptome. Ti si mi kupio knjige na kiosku da mi ne bude dosadno. Istina, nemam pojma odakle ti ideja da ću čitati ljubiće, no važna je namjera. Ti si mi neki dan na svojim jadnim leđima donio vreću sa deset kilograma krumpira. Ti me zoveš navečer prije spavanja da me pitaš jesam li prolupala sama zatvorena u ovoj kući. Dobro znaš da sam sklona cikličnim mislima i žaljenju za prošlim vremenima ako malo duže stojim na jednom mjestu. Ti mi svakog jutra šalješ poruku da ne zaboravim popiti betablokatore, iako ih zadnje dvije godine bez ikakvih podsjetnika pijem svakoga dana u isto vrijeme. Ti si brineš kako podnosim činjenicu da ipak nisam besmrtna, iako smo se davno razišli po tom pitanju. Više mi čak ni ne nabijaš na nos sve ono što sam ja nazivala životom punim plućima, a ti glupošću kamikaze. Samo si ovdje. Ti si sada zaista ovdje, dolje, u kuhinji. Izvlačiš prljavo suđe iz perilice koje sam slagala prije nego što ćeš doći. Svaki tanjur i šalicu ručno ispireš pod vodom jer te nervira moj šlampavi način bez te predradnje. A tko si mi ti? Na svim papirima piše da smo nekada živjeli u ovoj kući, dobili te dvije pizde od kćeri i sporazumno se razveli. I što da ja sada radim sa svim tim? Što da ti kažem kada me nazoveš iz auta da mi kažeš što si mi sve ostavio iako će sve te vrećice biti preda mnom, a i sama znam što sam ti poslala u popisu. Naše povremene tišine koje sada imamo u razgovorima više ne slične onima od prije petnaest godina u vrijeme razvoda kada smo si željeli ružne stvari. Ovo su brižne tišine. Teške su i naporne, kao i svako moje zahvaljivanje. Znaš da čujem zveckanje posuđa u kuhinji, i ne trudiš se biti tih. To je tvoj način da me pokušaš nagovoriti da i sa suđem barem probam na tvoj način, kao što si me nekada pokušao odučiti od svijeća iz obijesti. Što da ti kažem, osim da je lijepo napokon čuti drugu osobu o ovoj kući na samom kraju ulice koja je danima prazna.