Možeš mi samo laskati i lagati
Radnja se događa u savršenom kafiću. Ljubazno osoblje je na usluzi svojim gostima tj. njihovim sudbinama. A ljudske sudbine se uglavnom temelje na muško-ženskim odnosima... ali...
GODINA: 2010.
BROJ MUŠKIH LIKOVA: 8 (muškarci u najboljim godinama)
BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 6 (žene u najboljim godinama)
NAPOMENA VEZANA ZA LIKOVE: Moguće dubliranje.
NAPOMENA VEZANA ZA MJESTO RADNJE: Kafić.
DODATNE NAPOMENE: Drama je tiskana 2012. godine.
LIKOVI:
EVA, medicinska sestra
GABRIJELA, kuharica u bolnici
KATARINA, bivša
NADA, Katarinina prijateljica
JASNA, sadašnja žena Ivana
DARKO GAGRO, Katarinin prijatelj
JOSIP MARKAN, električar
IVAN MARAS, bivši
IVAN HALAJKO, policajac
RENATO KARLIĆ, poslovni čovjek s leptir mašnom
ANTONIO RIMAC, poslovni čovjek s kravatom
KLAVIRIST
KARIKATURIST
Drugi gosti u kafiću (zaljubljeni mladić i djevojka, skupina športskih navijača, dama atraktivnog izgleda, baka i djeda, čovjek s kamerom i novinar)
Uslužno osoblje kafića
Jesensko, sumorno vrijeme, mrak je već pao.
Savršeni kafić, ugodna atmosfera. Prostor je u nekoliko povezanih razina. Osoblje je toplo nametljivo i radi po principu „sve za gosta“. I tako je svaki dan, svaki dan…
Na zidovima, uokvirene karikature poznatih umjetnika. U polumračnom kutu, dugokosi, sijedi, samozatajni Karikaturist vrijedno radi. Uvijek ima posla, brine se da se povijest ne zaboravi…
Za sada svira domaća glazba s CD-a. Svakog je četvrtka živa glazba i primamljiva nagradna igra. Klavirist sa šeširom samo što nije stigao…
Gosti čitaju novine. Neki žustro razgovaraju. Sa životnim maskama odlaze i vraćaju se iz toaleta. I to se mora. Kafić živi punim plućima. I sve se vrti u krug, krugovi ljubavi, krugovi mržnje, obećanja, krugovi sudbina…
Dvoje mladih ljudi pored svoga stola zaljubljeno plešu. Prisutni ih ne zanimaju. Djevojka ima ružu i diplomu u ruci. Veća skupina vatrenih športaša pijucka i razgovara o športu. Atraktivna dama velika je zaljubljenica šaha. Mladi političari se pokušavaju sakriti. Čovjek s kamerom i novinar rade i kad se opuštaju. Ljudi isprepleteno žive… neki s većom ulogom, neki s manjom, ali i šutnja govori…
Upaljene svijeće po stolovima. Top-svjetlo putuje, šara po gostima, kružeći i kružeći… i tako je svaku noć, svaku noć…
Eva i Gabrijela u žurbi piju kavu, ali vidljivo uživaju.
EVA (u uniformi medicinske sestre, suknja je nešto kraća od uobičajenoga, mantil joj je preko leđa, pokušava sakriti uniformu): Možda smo se ipak trebale presvući?
GABRIJELA (gleda po kafiću): Ma, nema nikoga od naših! Ne će nitko znati. Popijemo brzo kavu i bježimo nazad u bolnicu. Evo, imamo još pet minuta. Znaš li ti da se kava mora piti brzo inače oksidira?
EVA: Ozbiljno? To si izmislila… uostalom volim duge kave. Trebale smo se presvući. Gabrijela kako piješ tu kavu? Srčeš?
GABRIJELA: Ovdje je turska kava odlična, topim se od zadovoljstva! (popravlja grudnjak) Uniforma, volim tragove hrane na mojoj uniformi, Veselija je, mogu i spavati u njoj. Nitko još nije napravio modnu reviju za kuhare. Ništa, ja ću.
EVA: Dobro, dobro… Znači, vi si kavu ne smijete skuhati u bolničkoj kuhinji? Koja glupost!
GABRIJELA: Ne, zaprijetio nam je otkazom.
EVA: To zbilja nije u redu. Na drugim odjelima sestre i doktori normalno skuhaju kavu, a vi kuhari ne smijete u bolničkoj kuhinji. Koliko vam je dugo on šef?
GABRIJELA: Cijelu vječnost. Nikako da ga smijene. Jedan ću ga dan ubiti, ozbiljno!
EVA: Valjda financijski dobro posluje.
GABRIJELA: Valjda…
EVA: Napravite nekakvu peticiju, ne, to je opasno…
GABRIJELA: Stranka ga štiti.
EVA: I pacijenti gladuju. Jučer mi je pacijent rekao: Sestrice, ostao sam gladan, a moji stižu u posjet tek za dva dana.
GABRIJELA: Jadan čovjek. Ali, tko se još najeo u bolnici?
EVA: Uvjerila sam pacijenta da je najzdravije imati poluprazan želudac. Poslije sam mu donijela malo kompota.
GABRIJELA: Na poslu moram popiti kavu makar se srušio svijet! Ne će mene šef zajebavati!
EVA: Baš imamo loše uvjete rada… Kreni s nekakvim vitaminima. Pripremi se za zimu.
GABRIJELA: Pravi doktorski savjet! Očajna sam što nisam bila na godišnjem odmoru. Dobro, bit će valjda bolje! Ma šef mi je stvarno… nije baš svoj. Stalno neka nova pravila.
EVA: Uf, bit će bolje… noćas ne ću moći ni malo zaspati imam dva jako teška pacijenta. Pred jutro me uvijek uhvati kriza. Kava je odlična!
GABRIJELA: Pa rekla sam ti! A tebe pred jutro nešto drugo uhvati!
EVA: Idemo kozo moja!
GABRIJELA: Meeeee, idemo! Ja plaćam!
EVA: Može, ja ću sutra! Opet mi je muka! Imaš neke štapiće za grickanje?
GABRIJELA: Hopa-cupa! San je svake medicinske sestre udati se za doktora! Volim bajke i oni su živjeli dugo i sretno! Čestitam!
EVA: Imaš dugačak jezik… babo gataro! Zato piješ tursku kavu!
EVA, GABRIJELA (ljubazno osoblju): Hvala!
EVA: Što tamo piše? Vidi večeras imaju nagradu igru! Kakva je nagrada?
GABRIJELA: Daj idemo... Čekaj! Nagrada je egzotično putovanje! Nikad nisam čula za to mjesto! Gdje je to? Umirem bez godišnjeg odmora! Čekaj, kad počinje izvlačenje? Hoćemo još jednom pobjeći s posla? Daj, molim te, ovo će mi spasiti život! Ovo je moja nada, spas!
EVA: Spašavaj se na drugom mjestu! Izvoli na posao! Ako nekom treba nagrada onda sam to sigurno ja! Muka mi je joj, nisam valjda…
GABRIJELA: Nisi, nisi jako… za sada. Kad se udaš za doktora imat ću protekcije! Super! Vidiš ona dva zgodna frajera? Ne okreći se odmah! Onaj me s leptir mašnom gleda! Poznajem ga, joj kako je dobar, nedavno je bio na operaciji. Stalno je zanovijetao da je loša hrana! Zanimljiv pacijent uuuu! Ima, ima nade za mene... vraćamo se ponovno, sigurno! Doviđenja! Hvala!
(Odlaze u žurbi i s osmjehom.)
U prednjem dijelu kafića. Katarina i Nada duboko u razgovoru.
KATARINA (jako kontrolira svoju napetost): Uvijek piješ zeleni čaj.
NADA: Navika. I moja mama pije zeleni čaj i još me uvijek dobro terorizira.
NADA: Zanima me kako si? A zašto ti danas piješ votku?
KATARINA: Sad mi treba. Dići će mi raspoloženje.
NADA: I prosvijetliti misli.
KATARINA: I to. Malo sam živčana. Kako je Ema?
NADA: Dobro… Nesretna je što mora nositi aparatić za zube. Zaljubila se u malog pekara. Bukvalno joj je do grudi… Tvrdi da je čovjek njezina života… Ugodan je kafić. Ne sjećam se kad smo zadnji put bile na kavi.
KATARINA: Dan mi tako brzo prođe. Nemam vremena Nado.
NADA: Ni za sebe nemaš vremena?
KATARINA: Ne, ni za sebe nemam vremena. Ne sjećam se kad sam bila kod… pedikera.
NADA: Svježina nogu je važna.
KATARINA: Pa i nije nevažna.
NADA: Sa svježim nogama bolje možeš pobjeći od problema.
KATARINA: Ne bježim od problema. Gledam ih u oči ili se bar trudim… Dugo stojim na poslu. Prošli tjedan radila sam dvanaest sat na dan.
NADA: Ali muško osvježenje bi i tebi i meni dobro došlo.
KATARINA: Meni ne, ne sada.
NADA: Ali samo malo slatko koketiranje, zbog provjere naše ženstvenosti.
KATARINA: Ne provociraj.
NADA: Želim te opustiti. Napeta si. Puna glava problema?
KATARINA: Ne zezaj me, molim te.
NADA: Kako ti je na poslu?
KATARINA: Dobro. Na carini je uvijek gužva. Ponekad upoznam i zgodnog švercera. Jedan me je htio podmititi štekom cigareta, bocom jeftinog pića i kulenom. Nije shvatio da sam šefica. Nisam mu naplatila kaznu. Za nagradu me poslije telefonski maltretirao.
NADA (odlučno): Prekinula sam s Petrom. Ne znam biti ljubavnica.
KATARINA: Po koji put?
NADA: Sada ću izdržati. Osjećam se jačom. Ubija me mala mirovina i hrpa kredita. Nikada neću završiti kuću. Ema će naslijediti moje kredite.
KATARINA: Znam. Razumijem te. Kuk te još uvijek jako boli?
NADA: Kako kada… Ne možeš razumjeti, ti barem imaš stalan posao i dobru plaću. I Ivan ti je pomogao oko kupnje stana. Ali Nada ne gubi nadu…
KATARINA: Da, doći će valjda bolja vremena… Pozvala sam Ivana na kavu. Moramo razgovarati, valjda ćemo uspjeti razgovarati, prije razvoda šest mjeseci nismo razgovarali…
NADA: Toliko, nikad mi to nisi rekla… Kad bih barem srela nekog šutljivog i bogatog.
KATARINA: Ne zavaravaj se!
NADA: Treba mi zavaravanje. Nemoj slučajno danas biti iskrena sa mnom. Možeš mi samo laskati i lagati. Koga još zanima istina? Istina ruši psihičku stabilnost.
KATARINA: Novac ne rješava sve probleme.
NADA: Bravo! Otkrila si mi novi moto života. Od sad ću produhovljeno živjeti… Gušim se od neimaštine, briga. Spomeneš li loto, počet ću vrištati.
KATARINA: Možda ipak nije bilo pametno prekinuti s Petrom…
NADA (uvjerava samu sebe): S Petrom više nema smisla. Stvarno nema smisla. Imam osjećaj da više i nemam kriterija. Izgubila sam sve kriterije.
KATARINA: Što osjećaš prema njemu?
NADA: Kao da imam mogućnosti misliti o svojim osjećajima. Nemam dvadeset godina pa da mislim na osjećaje. Kontroliram osjećaje. Ima ženu i sina. Ja imam Emu. Emu moram školovati. A ti me pitaš za osjećaje… Ne mogu bivšeg idiota natjerati da plaća jebenu alimentaciju.
KATARINA: Ništa ti ne daje?
NADA: Ono što je dao na početku i poslije ništa. Malo-malo šaljem Emu k njemu. Onda joj govori najružnije stvari o meni. Samo da Ema ostane normalna. Pokušavam ju zaštitit, ne znam koliko ću uspjeti.
KATARINA: Tuži ga.
NADA: Nemam novaca za to… (gleda oko sebe) Muškarci su stvarno zaluđeni sportom! Gledaj, molim te oni će se potući! Stvarno su blesavi! A pogledaj onu damu kako se obukla!
KATARINA: Baš me briga. Pusti ženu neka živi svoj život.
NADA: Molim te pogledaj! I ja bih se voljela nekada tako obući. Biti u središtu pozornosti. Raspuštenica sam i trebala bih bolje izgledati. Takav sam kompliment dobila od susjede. Staro gunđalo samo vreba priliku da me bocne…
KATARINA: Pretjerala je. Dobar dekolte uvijek prolazi. Ali zrači nekakvom tugom, jelda? Izgleda tužno i sama je, samoća ubija… (nježno) Raspuštenice moja! Raspuštenice su uvijek najzgodnije žene. Ne znam osobu koja ima više garderobe od tebe.
NADA: Ostaci prošlog života. Nekad sam dobro živjela.
KATARINA: Da, sjećam se tvoje kolekcije svilenih košulja. Sjećaš se jednom sam te pitala: Nado, zašto kupuješ toliko svilenih košulja? (oponaša) Pa štedim ženo, žene će uvijek nositi svilene košulje, pripremam se za crne dane… Moći ću ih nositi u staračkom domu. Svilene košulje su vječne košulje! To je dobro uložen novac.
NADA: U pravu si, promašeni sam poduzetnik, žene više ne nose svilene košulje…
KATARINA: Dobiti ćemo bocu u glavu… Imam osjećaj kao da me neko promatra. Stolica je neudobna, ljulja se. Znoje mi se ruke, vidi kapljice znoja… Još malo i Ivan bi trebao doći.
NADA: Lupa ti srce?
KATARINA: Gluposti.
Nada: Jesi li nekad požalila što si se razvela?
KATARINA: Ne.
NADA: Nikada?
KATARINA: Nikada… Ne znam, Nado. Vrijeme je učinilo svoje. Pred kraj je s Ivanom postalo nepodnošljivo. Razlaz je bio jedino rješenje. Ponekad pomislim: kad pravim razmještaj namještaja, kada mi voda curi… e, da sam sad u braku, bilo bi mi lakše, ali iste sekunde ta misao nestane. Ne volim samosažaljenje. A ti? Jesi li ti požalila?
NADA: Ne znam, još uvijek sam zbunjena. U braku sam osjećala samoću i sad osjećam samoću. Pizda muška, stvarno mi je upropastio život. Onda sam dobro živjela.
KATARINA: Ne prostači.
NADA: Slupati novi auto, i to na putu od trgovine do kuće, zatim izgubiti sjajan posao, kockati se, nabiti silne dugove! Mafijaši su mi dolazili na vrata. Prijetili Emi, meni. Osramotio me je pred cijelim svijetom. I petnaest godina piti, a da ja nikad nisam osjetila miris alkohola iz njegovih usta. Što je on morao piti? On je kod kuće uvijek, razumiješ, uvijek pio samo običnu vodu. Ma ne, nije on kriv ja sam kriva, razumiješ jedino ja. Bila sam gluha i slijepa! Vjerovala sam mu. Kod kuće piti običnu vodu, a vani se valjati od kafića do kafića. Daj mi malo jebene votke, kuham od bijesa! Sve me to još boli. Idem piškiti! Čim popijem čaj, postajem protočna pipa. Tristo puta na dan idem piškiti. Tko što radi ja pišam.
Katarina gleda goste u kafiću, tko ulazi i izlazi. Ušao je klavirist s krležijanskim šeširom. Nada se ustane i drma guzom, želi zabaviti Katarinu. To je hod dostojanstvene raspuštenice koja je snažno uvukla trbuh bez obzira na bol u kuku i urođeno kifozno držanje. Ljubazno osoblje kafića Katarini pruža dnevne novine. Katarina ih lista, otvara predzadnju stranicu i samo se ukoči. Vidljivo je u šoku!
Prestaje glazba s CD-a. Čuju se samo nejasni razgovori gostiju.
KATARINA: Ne mogu vjerovati! Kad? Kako? Užas!
Katarina baca novine. Gleda ljude i živčano uzima torbu. Nespretna je i torba joj ispadne i hrpa ženskih sitnica pada na pod. Otvara malo ogledalo i naravno puklo je… Kupi stvari…
Klavirist zagrijava prste i ljubazno pozdravlja goste:
KLAVIRIST (naglašeno ljubazno): Dobra večer cijenjeni gosti! Osjećajte se kao u svojoj kući! Tu smo zbog vas! Želimo vam ugodnu večer! Kao i svakog četvrtka i danas je za vas živa glazba, i naravno nagradna igra! Nagrade su vrlo primamljive! Ostvarite svoj san! Uživajte u vašem kafiću do izvlačenja zanimljivih nagrada! Mi radimo za vas! Mi osjećamo kako dišete! Naša će glazba pratiti vaše raspoloženje! (počinje svirati pjesmi na temu: život je lijep)
Katarina vidljivo postaje zabrinuta.
Nada se vraća.
NADA: Za petnaest minuta mogu ponovno… Što radiš? (uzima ogledalce) Nećemo biti praznovjerne! Toalet je glamurozan, malo prljav, ali na ubrusima ne štede… sapun ima lijep miris. Pomiriši, to je đurđica jel'da?
KATARINA (zbunjeno): I ja bih mogla do toaleta, ali ne ću sada.
NADA: Bože, mogle smo zajedno.
KATARINA: Ne, ne, ne volim toalete po kafićima. Ni slučajno, izdržat ću…
NADA: Znaš što sam jučer napravila?
KATARINA: Što?
NADA: Plakala sam kao malo dijete.
KATARINA: Zašto?
NADA: Vukla sam kantu za smeće na ulicu. Vukla sam ju i u braku, samo onda sam bila bijesna na muža, što ju on ne vuče, nego uvijek moram ja. A sad sam plakala, što nemam na koga biti bijesna. Sitnice čovjeka dotuku.
KATARINA: Draga moja… Kad si zadnji puta vidjela Petra?
NADA: Zašto, je li u kafiću sa ženom?
KATARINA: Nije.
NADA: Zašto pitaš?
KATARINA: Kako ste se razišli?
NADA: Kako? Dobro smo se poseksali i rekli si zbogom. (ironično) Razišli smo se kao pravi prijatelji, ostali smo veeeliki prijatelji! Ne mogu s bivšim biti prijatelj. Postaje mi neprijatelj. Ili me ženi ili me prestani zajebavati. Hrani me, a ja ću kuhati i prati. Spremna sam dati i dušu i tijelo.To se zove njegovanje tradicije.
KATARINA: Nado, ozbiljno te pitam.
NADA: Neozbiljno ti odgovaram! Oprosti… (laže sama sebi) Petar nije više bitan u mom životu. Mora mi dovesti još samo pločice. Pronašla sam lijepe pločice za kupaonicu, u trgovini izvan grada, obećao mi ih je prevesti. Bojim se koliko je zbunjen, on može moje pločice odvesti svojoj ženi. Možeš li zamisliti tu bračnu scenu: (oponaša) Evo ženo donio sam žute pločice koje si tražila, ti najviše voliš žutu boju. Boju sunca… A ona mu pločicu baci u glavu. Prolupala sam… Kad Ivan dolazi na kavu?
KATARINA: Već je trebao. Kasni.
NADA: Nisam ti pomogla. Trebala sam te opustiti i pripremiti za sastanak. Pričam samo o svojoj tuzi. Govnima.
KATARINA: Ne. Da. Ne. Sve je u redu. Nado…
U kafić ulazi zgodna žena. Jasna je sadašnja Ivanova žena. Katarina je fiksira pogledom.
KATARINA (tiše): Jasna je tu! Baš je ovdje morala doći. Ne okreći se! Ne gledaj ju, molim te… Nado… Nado… idemo. Idemo negdje dalje na kavu.
NADA: Ne idemo nigdje, nema šanse! Ja ću još jedan zeleni čaj pa što bude. Lijepo se opustimo i uživajmo. Hoćeš votku?
KATARINA: Hoću. (naručuje)
NADA: Tko zna kad ću te opet vidjeti? Glumimo da ju ne vidimo… Izgleda kao vještica! Kojeg vraga ona tu traži? Što je Ivan u njoj vidio?!
KATARINA: Ne znam i nije bitno. Nemoj ju gledati. Nado, o Bože kako ću ti reći…
NADA: Ne obraćaj pažnju na nju. Odvratno izgleda. Odmah se vidi jeftina ženska, sigurno je glupa i tupa kao top. Nije uopće zgodna… (gleda okolo) Klavirist dobro svira. Još ću se rasplakati. Ono tamo dvoje djece baš je zaljubljeno. Vidi, djevojka ima diplomu. Sigurno je završila fakultet i sad će se udati. Bože, to je lijepo! E, a vidi ona dva zagonetna muškarca baš su dotjerani. Uf, skupa odijela…
KATARINA: Nado…
NADA: Petar je moj tip čovjeka, ima tako nešto drago, toplo u sebi, ali jebiga oženjen je… I Ema ga voli. Prošli smo mjesec išli na izlet. Nahranio mi je dušu za sljedećih godinu dana… Valjda će održati obećanje i prevesti pločice. Jučer nisam izdržala, i zvala sam ga na mobitel, svinja muška nije se htio javiti. Zamisli, on se meni ne želi javiti! O tome ćemo još razgovarati, nismo još gotovi… Zajedno smo zasadili orah u vrtu. Kada naraste, pravit će gustu hladovinu. I davati plodove… Voli domaće tijesto s orasima
Katarina klima glavom.
Stižu čaj i votka.
KATARINA: Nado, Petru se nešto dogodilo… sad sam pročitala u novinama, čekala sam trenutak da ti kažem.
NADA: Što se dogodilo?
KATARINA: Čekaj Nado polako…
NADA: Ne zajebavaj, daj mi novine…
Nada uzima novine i lista.
NADA (čita): Crna kronika: ubili, zaklali, zapalili, sudarili se… Ovdje nema ništa.
KATARINA: Nado, predzadnja stranica…
NADA (lista i ugleda osmrtnicu, čita): Iznenada u četrdeset drugoj godini preminuo Petar Šebalj. Ožalošćena supruga Veronika i sin Matej. Počivao u Božjem miru. Sahrana dragog pokojnika će se održati….
KATARINA: Nado, žao mi je.
NADA (zatvara novine): Sahrana dragog pokojnika je…
KATARINA: Nado žao mi je… moja iskrena sućut…
NADA: Izgubila sam Petra. Znači pobjegao je… Zato se nije javljao na mobitel. Žalio se na tlak, srce, izdalo ga je srce… jebemti! Možda sam ja kriva…
KATARINA: Gluposti, kako bi ti mogla biti kriva, molim te ne govori to, obožavala si ga…
Tupo šute, dirljiva glazba: voli me cijeli život…
NADA: Katarina, što sad? Što se radi u ovakvim situacijama? Što sad… (plače, pokušava se nasmijati) E jebiga, znala sam da ću ostati bez pločica, predosjećala sam, ali ostala sam bez Petra… Idem draga, moram biti sama, moram… nemoj mi zamjeriti… Koji je danas dan? Čekaj, gdje je Ema? Kod moje mama! Idem, idem… moram biti sama. Ne smijem, nemam prava otići, otići na sahranu, ja sam samo bivša ljubavnica, užasno mi je bilo stalo do njega, prokleto mi je bilo stalo do njega, voljela sam ga, baš sam ga, baš sam ga… (uzima stvari i zbunjeno odlazi)
KATARINA: Idem s tobom, želim ti pomoći… Nado…
NADA: Ni slučajno, čekaj Ivana… Ni slučajno… Pozdravi Ivana…
Nada maše rukama, ljubi Katarinu i odlazi. Katarina popije votku. Zamišljena je.
KLAVIRIST: Cijenjeni gosti nikako nemojte zaboraviti večeras vas očekuju sjajne nagrade!!! Ostvarite svoj san! Još malo, još malo… uvijek ste nam dobro došli… (prebire po tipkama pjesmu: Uživajte u životu)
Ponovo se u pozadini muškarci glasno svađaju oko športa. Osoblje ih smiruje.
Dama atraktivnog izgleda odlazi do toaleta. Novinar i snimatelj kartaju.
Katarini prilazi Jasna.
JASNA: Večeras je nagrada egzotično putovanje! Dobra večer, što se dogodilo? Mislim tvojoj prijateljici, kao da je doživjela živčani slom…
KATARINA: Da, doživjela je. Sjedi. I šuti. Molim te. Nagrade su grozna laž. Kako ljudi mogu vjerovati u takve gluposti? Dovraga, ova stolica škripi! Sjedi.
Šute.
JASNA: Nagrade nisu laž… Dogodilo joj se nešto strašno?
KATARINA: Da, prepolovljena je. Jedan dio nje umro je.
JASNA: Jadna… Vani je zahladilo, oblaci su do zemlje.
KATARINA: Da.
JASNA: Imaš lijep džemper…
KATARINA: I tvoj je lijep, vrlo je sličan mom…
JASNA: Imamo sličan ukus. Eto i to nas povezuje. Nisi dobro?
KATARINA: Već duži niz godina.
JASNA: Mene kriviš?
KATARINA: Valjda. U zadnje vrijeme se često susrećemo?
JASNA: Sudbina…
KATARINA: Koju ti krojiš.
JASNA: Zanimljiva si mi. Zanima me s kakvom je ženom Ivan živio prije mene… zanima me što ti imaš, a ja nemam. Možda razjasnim neke sitnice…
KATARINA: Ne guraj nos gdje mu nije mjesto…
JASNA: Ivan i ja smo se razišli.
KATARINA: Drago mi je.
JASNA: Formalno će biti za mjesec dana. Čeka nas i građanska parnica, imam dobrog odvjetnika, ljudi za mog odvjetnika šapću da je peder, kao da odvjetnici ne smiju biti pederi. O Bože, pričam gluposti. (smijeh na granici suza) Ivanu želim oduzeti stan, znam, nemam šanse, ali želim. Pamtit će me cijeli život.
KATARINA: Nemoj ga tako kažnjavati.
JASNA: Kako si ga ti kaznila…
KATARINA: Zašto bih ga kaznila? Oboje smo kažnjeni.
JASNA: Treba mi osveta…
KATARINA: Kontroliraj se…
JASNA: Izgubila sam bebu. Što misliš, je li to razlog razlaza?
KATARINA: To ne može biti razlog. Tuga zbližava ljude… Zašto si mi rekla da si izgubila bebu? Nisam znala. Što bih, trebala suosjećati s tobom?
JASNA: Suosjećaš. Ne želiš, ali suosjećaš. I ti si to prošla.
KATARINA: Jasna, ne želim s tobom o tome govoriti… mogla bih ti iščupati kosu.
JASNA: Za čupanje kose više nema smisla. I ja sam sad bivša.
KATARINA: Za tvoj razvod nisam ja kriva.
JASNA: A za tvoj sam ja kriva?
Katarina šuti. Ipak…
KATARINA: Najvažnije je spoznati tko je kriv: ja sigurno nisam…
JASNA: Ironiziraš.
KATARINA: Smiješna je situacija.
JASNA: Tužna je… Je li Ivan bio pažljiv kad vam se to dogodilo s bebom?
KATARINA: Da bio je… zajedno smo plakali… danima…
JASNA: Silno sam htjela imati dijete s Ivanom… Eto, nisam imala sreće.
KATARINA (šuti)
JASNA: I ti si silno željela dijete… Bila sam sigurna da ću ja Ivanu roditi dijete. Osjećala bih se vrjednijom u odnosu na tebe.
KATARINA: Vrjednijom? Jasna, molim te ovo nema smisla… vrijeđaš…
JASNA: Nije lako biti druga. Ljubomorna sam… zapravo se očajno osjećam.
KATARINA (ironizira): Ja se baš prekrasno osjećam…
JASNA: Ti znaš sve o njemu, imam osjećaj da više znaš o njemu nego ja. Ništa ne znam o tebi…
KATARINA: O meni ništa ne trebaš znati, ali ne želim s tobom razgovarati o Ivanu… Možemo nastaviti temu o džemperu…
JASNA: Ti znaš kakav je on za stolom, u postelji, poznaješ njegovo disanje, ta spoznaja me ubija. Ne znam biti druga.
KATARINA: Bit ćeš u prednosti u odnosu na treću. Nisam te odmah ubila… Jasna nismo prijateljice, i ne želim sada ovakve razgovore. Žurim se.
JASNA: Ja želim. Pričaj, kako ti je bilo u braku s Ivanom… kakav je Ivan bio prema tebi?
KATARINA: Zašto se mučiš? Bitno je kako je tebi bilo s njim. Jasna, nisam spremna za ovu vrstu razgovora! Prijateljica mi je izgubila voljenu osobu i ne mogu…
JASNA: Pričaj mi kako ti je bilo u braku s Ivanom…
KATARINA: Ne želim! Hajde molim te ostavi me na miru! Hoćeš ti otići ili ja?
JASNA: Ne ću otići! Uopće ne znam gdje sam pogriješila.
KATARINA: Ni ja ne znam gdje sam griješila, ali pristojno se ponašaj! Ljudi nas gledaju! Hoćeš kavu? Više nije bitno tko je kriv! Uostalom sve se vraća sve se plaća.
JASNA: Baš si otrovna vještica! Zbogom, odoh! Laku noć! (ustaje)
KATARINA: Čekaj! Ne mogu vjerovati, trčim za bivšom ženom bivšega muža… Jasna čekaj, hajde smiri se… Nisam te htjela povrijediti… Razumijem kako se osjećaš…
Dama atraktivnog izgleda se vraća iz toaleta i uzima poziciju ispred šaha. Igra sama sa sobom.
Darko i njegov prijatelj Josip koji su upravo ušli u kafić ugledaju Katarinu. Glazbeni je ritam brz.
DARKO: Hej Katarina!
KATARINA (iznenađeno): Darko! Otkud ti ovdje? Kako si? Ovo je Jasna… Jasna je… Jasna je naravno moja bliska prijateljica. Skoro intimna. (upoznavanje)
DARKO: Ovo je Josip. Izvrstan električar. Novi Nikola Tesla.
JOSIP (bulji u Jasnu): Ali trenutno bez posla. Jasna vi ste Katarinina najbolja prijateljica? Ja upravo tražim najboljega prijatelja ili prijateljicu?
JASNA: Ja tražim nekoga koga bih ubila…
JOSIP: Imam žrtvu. Moja bivša… Bit će lagana meta ima sto kila i deset centimetara je višlja od mene.
DARKO: O ženama sve najbolje! Što ćemo popiti? Josip se jutros sretno razveo, i treba to proslaviti! (poziva osoblje)
KATARINA: Votku.
JASNA: Čaj od šipka.
DARKO: Jednom se živi. Viski molim.
JOSIP: Čašu mlijeka. Mlakonja sam, a mlakonje piju mlijeko.
DARKO: Ti si moj prijatelj i ne zafrkavaj!
JOSIP: Dobro jedan špricer. Bivša mi je rekla da sam mlakonja i nesposobna životinja. Ujutro je to rekla sudcu na brakorazvodnoj parnici.
KATARINA (kroz smijeh): Meni je moj rekao da sam nerazumna, tvrdoglava i više nemam ono nešto i prestao me je voljeti. Ovo je ipak moja verzija priče. Njegova je naravno drugačija, potpuno drugačija.
JASNA (također kroz smijeh): Moj je rekao da bih dobro kuhala za svinje. Stručnjak sam za vegetarijanske napoje. Tražio je pet kilograma kolača u hladnjaku. To ga je valjda trebalo podsjetiti na djetinjstvo. Onda je uzeo vreću za smeće i rekao: Guše me mirisi kolača, baci to… Odmah sam pobjegla u kino.
Piće je stiglo.
KATARINA (kao veselo): Bivši muž ti je baš razmažena svinja. Moj bivši muž uvijek je hvalio moju kuhinju, naročito pjenaste deserte s naribanom čokoladom. Prije i poslije ručka šaputao mi je „čo-ko-ladice“. Znao je fotografirati moje…
JASNA: Moram kući! Idem kući!
KATARINA: Sad sjedi i ne mrdaj! Tračevi imaju koristi, čovjeku je na trenutak lakše.
Jasna slučajno prolije vrući čaj.
JOSIP: Pustite, pustite sredit ću to…
KATARINA: Namjerno si to učinila.
DARKO: Nije ništa, bit će muško, strastveno muško s velikim spolnim organom, zato što je čaj još vruć, da je čaj hladan, imao bi mali spolni organ i bubuljice po licu… anegdota iz njemačkih novina.
Konobar pomaže srediti stol.
JASNA: Idem do toaleta.
JOSIP: Otpratit ću vas. Jeste se opekli? Jel vam suknja mokra?
JASNA: Ne hvala, sve je u redu, pažljivi ste…
Jasna i Josip odu.
DARKO: Nikad mi nisi pričala o ovoj prijateljici.
KATARINA: Jesam, jesam puno sam ti pričala o njoj.
DARKO: A to je… shvatio sam! Zgodna žena.
KATARINA: Sviđa ti se?
DARKO: Što ti je? To je netko ljubomoran?
KATARINA: Pričaš gluposti.
DARKO: Daj mi ruku…
KATARINA: Ne, sad… Pusti me…Tko je Josip?
DARKO: Zabavan jebivjetar. Ne znam jesmo li išli zajedno u osnovnu ili srednju školu.
Šutnja.
DARKO: Zašto mi se ne javljaš na telefon? Mislio sam da ćeš me dočekati na aerodromu. Zovem po trideset puta.
KATARINA: Darko, oženjen si! Nezrelo je to među nama. Bojim se.
DARKO: Za dva mjeseca moram reći šefu prihvaćam li ponudu za Njemačku. Nema razloga za strah. Iskrojit ćemo našu budućnost kako nama odgovara. U Njemačkoj ću odlično zarađivati. Bit ćemo okrenuti jedno drugome, pazit ću te…
KATARINA: Zašto se onda ne razvedeš?
DARKO: Tisuću puta sam objašnjavao. Nemojmo kroz to ponovo prolaziti. Bojanin i moj brak formalan je, ona živi svoj život, a ja svoj. Kao brat i sestra. Ne mogu ju ostaviti, rekao sam ti, tri puta je bila na psihijatriji. Obećao sam njezinom ocu na samrti, čovjek je znao da je među nama kraj, ali jebiga molio me, kako sam čovjeku mogao reći… Moram održati obećanje!
KATARINA: Ne bih se s tim mogla pomiriti. Proganjalo bi me, ne znam… Dogovorila sam se s Ivanom da ćemo se danas ovdje naći na kavi. Nije došao.
DARKO: Da? Pusti Ivana, razgovarajmo o nama. Ah da, ti si s Ivanom htjela razgovarati o nama.
KATARINA: Da.
Šutnja.
DARKO: Zašto, zar nas dvoje ne možemo o svemu razgovarati. Što te muči?
KATARINA: Valjda možemo o svemu razgovarati.
DARKO: Mnogo smo razgovarali o Ivanu.
KATARINA: Mnogo.
DARKO: Volim te, Katarina. Čuješ što govorim. Ne razumijem tvoju nesigurnost. Kako te uvjeriti?
KATARINA: Strah me je. Bojim se. Nisam sigurna u takvu vezu.
DARKO: Ali bračna veza između tebe i Ivana je propala. Ne postoji apsolutna sigurnost ni u braku ni van braka.
KATARINA: Znam! Postoje nekakva obećanja. Jednom sam nešto obećala sebi a i drugima. Jednom sam se opekla…
DARKO: I pušeš na hladno. Molim te nemoj sve pokvariti. I što si mu obećala?
KATARINA (izbjegava odgovor): Gdje su ovo dvoje?
DARKO: Dogodila im se ljubav na prvi pogled.
KATARINA: I odmah je konkretiziraju u toaletu?
DARKO: Vođenje ljubavi i u toaletu može biti romantično.
KATARINA: Ne znam što će biti s nama, jednostavno ne znam… Moram ići, koliko je sati?
DARKO: Smiri se, molim te, ljubavi…
Jasna i Josip izlaze iz toaleta. Ostaju pored šanka, ne priključuju se Katarini i Darku. Jasna stavlja ruž na usne. Josip joj pridržava torbicu. Cvrkuću u drugom planu scene.
Dvoje mladih izašlo je iz kafića ljubeći se. Klavirist je to podcrtao glazbom: Ljubav je vječna!
KATARINA: Treba mi razgovor s Ivanom. U početku veze smo dobro razgovarali.
DARKO: Katarina, postat ću ljubomoran. Mi ćemo kvalitetno razgovarati do smrti.
KATARINA: Nema razloga za ljubomoru, i ti to dobro znaš. Uostalom brinem za njega! Ne mogu gumicom izbrisati svoju prošlost. Bili smo deset godina u braku.
DARKO: Pa što onda, mi možemo biti pedeset godina zajedno.
KATARINA: Imaš svoju prošlost i sve je tako složeno.
DARKO: Da, imam prošlost. Ali i budućnost.
KATARINA (pomiluje mu ruku): Ne znam što s tobom napraviti… tako sam jebeno nesigurna… Ivan se gubi. Prošli put, slučajno smo se sreli, nije me prepoznao…
DARKO: Namjerno te nije prepoznao…
KATARINA: Ne, Darko ne, uistinu me nije prepoznao. Imala sam osjećaj da otvara sve ladice u mozgu, a mene nema… Pozdravila sam ga i otišla. Sljedećih me petnaest minuta pratio. Odjednom je stao ispred mene i rekao: sad se sjećam, sve mi oprosti. I otišao.
DARKO: On je budala. Folira se! Nemam potrebu razumjeti njegove postupke. Katarina, ti si mi važna. Obožavam tvoju kosu, rame…
KATARINA: O bože Darko, ne mogu vjerovati koliko si bezosjećajan.
DARKO: Nisam bezosjećajan, nego ti njega još uvijek voliš. Što radim? Hej, što nam radiš?
KATARINA: Ovo nema smisla, do tebe ne dopire što govorim.
U kafić ulazi Ivan. Djeluje izgužvano i malo zapušteno kao da se sada probudio. Visok, zgodan muškarac, intelektualnog izgleda.
KATARINA: Upravo je ušao Ivan.
DARKO: U materinu!
Šute.
Jasna koja je grlila Josipa ugledala je Ivana. Uzima torbicu i bježi u toalet. Josip ostaje zbunjen.
Ivan dolazi do šanka i naručuje sok od rajčice. Zamišljen je. Vadi zgužvane papiriće iz čudno prenatrpanih džepova. Gleda po kafiću, ali nikoga određeno.
KATARINA: Mudra žena zna što napraviti u ovakvoj situaciji. Zašto je uopće dolazio?
DARKO: Hajde smiri se, idemo? Ako nećeš, ne obraćaj pažnju na njega. Dođi, zagrlit ću te. Darko je tvoje veliko brdo.
KATARINA: Moram se srediti. Idem do toaleta. I Nada mi je još u mislima. Nisam ti rekla umro je njen Petar.
DARKO: Kada? Kako? Što se dogodilo?
KATARINA: Užas! Sasvim sam slučajno pročitala u novinama! U novinama sam vidjela njegovu osmrtnicu. Nada uopće nije znala da je umro. To me je dotuklo! Pričat ću ti. Mrzim toalete…
DARKO: Nema razloga, ovdje je sasvim u redu.
Katarina odlazi u toalet.
Darku prilazi Josip.
JOSIP: Jasna je čudo od žene, čovječe! Nikad nisam upoznao ovakvu ženu! Koja me struja pukla! Nikad ne znaš gdje te čeka žena tvoga života! Super je ovaj kafić! Šteta što je nagrada egzotično putovanje, da je bar keš lova. Eee…
DARKO: Pusti te gluposti. Treba mi viski.
JOSIP: Što je bilo?
DARKO: Došao je Katarinin bivši muž.
JOSIP: Jel ga treba zgaziti, samljeti? Sve za tebe, prijatelju!
DARKO: Ne pričaj gluposti. Ne razumijem zašto o nama želi s njim razgovarati. Kad je nešto gotovo, onda je gotovo!
JOSIP: I ja sam puno s tobom pričao o svojoj bivšoj ženi.
DARKO: Nije sličan primjer.
JOSIP: Nemoj se opterećivati… Slušaj prijatelju, kako da ti kažem, hoćeš mi posuditi lovu koju sam tražio?
DARKO: Rekao sam Josipe, tražiš previše. Ne mogu toliko posuditi,
jednostavno nemam. Želim početi novi život s Katarinom. Moram Bojani i djeci ostaviti za život.
JOSIP: Brzo ću vratiti. Samo da premostim… Samo mjesec-dva… Posao koji planiram mora uspjeti, vratit ću s kamatama.
DARKO: Jebiga čovječe, uopće ne čuješ. Pričam vjetru!
JOSIP: I stvarno ćeš ostaviti Bojanu i djecu… Katarina ne izgleda najbolje. Nekako je zatvorena, zbunjena.
DARKO: Ne diraj mi Katarinu i da, uistinu, stvarno, planiram novi život…
JOSIP: Radi što hoćeš. Tvoj život tvoj problem!
DARKO: Odlučio sam slušati srce. Glas srca… ali ti to ne razumiješ.
JOSIP: Kako možeš? Nije to mala stvar. Kako ćeš izdržati bez djece?
DARKO: Teško ću izdržati. Ali to je moj problem. Sve ću im osigurati. Imam prijateljicu koja je socijalna radnica. Puno sam s njom razgovarao, posavjetovao sam se. Sve sam isplanirao. I dalje ću se truditi biti dobar roditelj.
JOSIP: Ne znaš u što se upuštaš. Ja nisam svoju kćerkicu vidio šest mjeseci, ne znaš što prolazim…
DARKO: Plati alimentaciju, pa ćeš ju vidjeti…
JOSIP: Ne zajebavaj me, tri su mi posla propala… prodao sam i auto. Teška su vremena!
DARKO: Kopaj kanale, raznosi novine… Hrani svoje dijete. Idem vidjeti što je s Katarinom. Njih dvije bi se mogle potući u zahodu…
JOSIP: Čekaj čovječe, daj pomozi mi, budi čovjek, pomozi mi… nemam ni za platiti kavu.
DARKO: Prijatelju, ne mogu ti pomoći, pomozi si sam. Manje se okolo zajebavaj, i imat ćeš više novaca. Zadnji kredit, na što si potrošio, na seksualnu struju? A piće ja plaćam! Sa zadovoljstvom kao i uvijek.
JOSIP: Prijatelju, tvrd si kamen, daj ajde nemoj zajebavati… eee!
Josip naručuje veliki sendvič i voćni kolač.
Iz toaleta izlazi uznemirena Katarina i odlazi bez pozdrava! Zatim Jasna izlazi i prilazi Ivanu za šank.
JASNA: Ivane… razgovarajmo. U zadnja tri mjeseca vidjela sam te sat vremena.
IVAN: Kako si Jasna? Drago mi je što te vidim! Dobro jutro! Ne pretjeruj, dosta mi je pretjerivanja. Vidjeli smo se, poznajemo se…
JASNA: U pravu si, mi se stvarno ne poznajemo… Slušaj, ovo više nema smisla, sutra ću iseliti iz stana.
IVAN: Ti odlučuješ, radi što hoćeš.
JASNA: Nisam ti planirala uzeti stan… Dobro lažem, jesam, ali ipak neću. Ne treba mi tvoj stan. Razbila sam ti računalo. Namjerno. Izrezala sam sve zajedničke slike.
IVAN: Puna mi je glava izrezanih slika. Ne zanima me stan, živim u uredu. Ako ti treba uzmi ga.
JASNA: Ti me tjeraš na ovo.
IVAN: Ja ti dajem slobodu.
JASNA: Izazivaš me…
IVAN: Ne! Čistačica mi svako jutro kuha kavu. Tepih je mekan kao krevet. Mekan kao majčin trbuh… (masira si sljepoočnice) Jasna, pravilo broj jedan glasi: Ono što iza nas ostaje ljudska je dobrota. Dobrota je moć! Darivati je snaga. Ako je ljudski život ispunjen dobrotom, bilo čime da se čovjek bavi on je ispunio svoj zadatak… Pravilo dva: …zaboravio sam pravilo dva, bilo je komplicirano. Pravilo tri: drži se jednog pravila i ne čitaj pravila iz priručnika za sreću i onako ih je nemoguće realizirati… Sve su to sranja.
JASNA: Prestani srati gluposti.
IVAN: Hvala… Klavirist lijepo svira… Koga crta karikaturist? Mene, tebe, sebe, nas… Sigurno crta velike, male sise, klepaste uši, nosine, male-velike piše, crta istinu… Oprosti hoćeš kavicu? Omiljeni sok od mrkve?
Darko izlazi iz toaleta, sređuje račun s osobljem, pozdravlja skupinu navijača, vraća se i bulji u Jasnu i Ivana.
JASNA: Hvala, ne mogu sok od mrkve, podsjeća me na tebe. Zašto nismo uspjeli?
IVAN: Ruke. Vješte su to ruke. Kojom lakoćom prebiru po tipkama. Bude ono nešto.
JASNA: Da, mi smo dva svijeta.
IVAN (kopa po džepovima): Ima svjetova i svjetova. Došla si po prsten? Jesam ti vratio prsten? Bože, što sve imam po džepovima! Gdje je prsten?
JASNA: Kakav prsten? Mi nismo imali vjenčano prstenje nego zajedničke narukvice. Ne mogu vjerovati… Kako to izgledaš? Izgužvan si… To je nož? Viri ti drška noža iz džepa. Zašto nosiš kuhinjski nož?
IVAN: Čujem glazbu. Glazba strasti, glazba disanja, glazba snažne volje. Opija me glazba.
JASNA: Planiraš me ubiti? Zato nosiš nož?
IVAN: Nosim sebe.
JASNA: Sve sa mnom bila je pogrješka. Ali nikad nemoj zaboraviti, ti, ti si meni prvi prišao.
IVAN: Hoćeš li vidjeti imali koga ispred ulaznih vrata? Imao sam osjećaj da me netko prati. Možda je moja mama.
JASNA: Ti mene zajebavaš! Tko? Ti nemaš mamu. Odrastao si u domu. Tko bi te pratio? O čemu govoriš, izmišljaš? Traumatično djetinjstvo izbija na površinu? Nemam više živaca za tebe! Odjebi Ivane!
IVAN (trlja oči): Zaključak: Nisam bio dovoljno dobar. Nisam nikakva dobra djela uradio. Velika dobra djela. Ovo sviranje je dobro djelo. Šteta što ne znam svirati. Kako ti sviraš?
JASNA: Pokazala sam ti kako sviram. Hoću odgovore!
IVAN: Svaku sam svoju ženu volio kao da mi je mama.
JASNA: Opet me zajebavaš? Mogao si biti tata, ali gurnuo si me niz stepenice.
IVAN: Nisam te gurnuo, Jasna.
JASNA: Ali, nisi me ni pridržao. Stajao si i gledao. Da se nismo svađali, stalno si tražio svađu, ne bi se to dogodilo.
IVAN: Jasna, sad se ne zajebavam, dugo sam šutio, trebale su mi svađe, htio sam sve izbaciti iz sebe. Razumiješ? Ne, ne razumiješ. Jasna oboje smo tada previše popili. Svega se točno sjećam, stepenice su nam nestale pod nogama… i beba… To je moja kazna.
JASNA: Ja sam kažnjena.
IVAN: Jebem ti, siguran sam da je netko vani… Imaš tabletu? Noćas sam sanjao mamu. Imala je tri glave.
JASNA: Imam otrova, hoćeš?
IVAN: Opet pretjeruješ… Hajmo ispočetka! Dobro jutro Jasna, kako si? Žao mi je s nama je sve gotovo. Naš razgovor vodi u ništa. Oprosti mi molim te, sjeban sam.
JASNA: Naučila sam nešto od tebe…
U kafić se vraća Katarina, ravno prilazi Ivanu i Jasni za šank. Darko ju želi zadržati. Ona ga snažno odgurne.
KATARINA: Jasna molim te, ostavi me s Ivanom, moramo razgovarati.
JASNA: Ne izazivaj me, napravit ću scenu. Ivan i ja upravo sjajno razgovaramo! Nikad nismo bolje razgovarali jel tako Ivane? Poljubac samo što nije pao!
KATARINA: Molim te idi tamo do Josipa na voćni kolač!
JASNA: A ja tebe molim, ne izazivaj me! Ja razgovaram s Ivanom.
KATARINA: Što hoćeš? Hoćeš se tući? Dobro hajde. Pristajem. Izvoli udari me!
JASNA: Koja velika žena! Puna hrabrosti, tolerancije, ljubavi za bivšega i njegovu bivšu ženu. Nestani dok te nisam zviznula!
KATARINA: U kafiću smo i ne želim scenu, ljudi nas gledaju. Ne podnosim verbalna teroriziranja.
IVAN (vadi iz džepova mantila i sakoa): Pogledajte što imam još u džepovima, svašta sa sobom nosim, prava trgovina: sve po malo kuna… deset dekagrama kave za moju čistačicu, listići za sreću, upaljač je svjetiljka u mraku, planer svakodnevnih obaveza, životni aforizmi iz različitih knjiga, novčić koji donosi nadu, ženski šal, muška čarapa, vjenčani prsten, čokolada… hoćete malo čokolade? Čokolada djeluje na raspoloženje. (skida foliju) Folija je poput mrtvačkog sanduka. U džepu je sedam dana, možda tu ima i kakav mrav… Poslužite se, ne ćete se zaraziti. Izvolite.
JASNA: Odjebi Ivane. Tu čokoladu čuvaj za gladnu djecu.
KATARINA: Je li to moja najdraža čokolada? Obećao si da ju više nikada ne ćeš jesti bez mene…
IVAN: Čuvao sam je za crne sekunde.
JASNA: Koje ste vi dvije budale… Nosite se oboje u tri pičke materine…
KATARINA: Začepi Jasna. (Ivanu) Zašto nisi održao obećanje?
IVAN: Jesam. Djela su bitna, misli bitnije.
KATARINA: Obećao si Ivane! (Jasni) A ti, hoćeš da se nas dvije konačno obračunamo! Što se mene tiče ti ne postojiš, nikad nisi ni postojala! Razumiješ?
JASNA: Što hoćeš? Obračun pred Ivanom? Nudila sam ti obračun bez Ivana, nudila sam ti prijateljstvo…
Prilazi im Darko.
DARKO: Katarina idemo, uzmi stvari i idemo. Otpratit ću te do kuće.
KATARINA: Ne, idi ženi i djeci! Molim te Darko pusti me…
DARKO: Smiri se molim te, ti si moja žena. Dođi idemo.
IVAN: Nije važno tko ste… Slobodno uđite u naš cirkus! Ulaz je besplatan. Želite nešto od ovih predmeta koji govore? Hoćete i vi čokolade? Čokolada zbližava ljude. Bistri misli. Statistika govori da čokoladu više jedu žene nego muškarci. (smiješak) Volim slatko, jebiga, nisam to htio reći, htio sam reći žao mi je što nisam žena. Osjećajan sam poput žene. Zašto imam čarapu u džepu, a ne na nozi?
DARKO: Zato što si konj!
IVAN: Topla i pametna životinja! Vi me danima pratite?
DARKO: Tko vas prati? Ja? O čemu pričate?
IVAN: Danima stojite ispred moje kancelarije.
DARKO: Prestanite praviti budalu od sebe. Čovječe živciraš me, s nekim si me zamijenio.
IVAN: Hoćete čokolade, baš se topi u ustima… Nemojte se stidjeti. Hoćete ili ne ćete… evo lijepo se družimo, vrijeme je razmišljanja isteklo.
DARKO: Ne jedem čokoladu dijabetičar sam. Zadnjih deset dana bio sam u Njemačkoj.
KATARINA: Ivane, molim te. Hajde dosta! Prestani provocirati.
IVAN: Trudim se biti sretan, razgovaramo… Ispričavam se, hoćete nešto popiti? Kavicu? Kava i čokolada dižu raspoloženje. Savjet svjetskog, poznatog liječnika: jedite čokoladu, popite dvije kavice na dan, nikako ne više i bit će te zdravi i veseli… Srat ćete svemirske pizdarije poput mene!…
DARKO: Svemirske pizdarije!
IVAN: Volim to što volim, takav sam, malo sjeban ali živ… Recimo, nikako nisam ljubitelj bijele čokolade.
KATARINA: Pa volio si bijelu čokoladu…
DARKO: Traži medicinsku pomoć. Idemo, Katarina.
JASNA: Nosite se svi u tri pičke materine! Kakva je to besmislena priča o čokoladi? U jednom džepu nosiš nož u drugom čokoladu. Što ti je u džepu na guzici? Mozak? Ništa ne razumijem!
IVAN: Smiri se, nemoj se živcirati! Spusti ton… Možda je besmislena, ali s vremenom postaje smislena. (gleda i pokazuje klaviristu) Moram naučiti svirati. Ići ću sigurno na brzi tečaj. Glazba je prozor u srce. Glas srca.
KATARINA (Jasni): Budi pristojna prema Ivanu! Koji ti je ovo brak? Treći ili četvrti?
JASNA: Hoćeš prljavog veša? Pokidala sam sve vaše fotografije! Tko je neodoljivo plesao u samostojećim čarapama? Pronašla sam tvoju vjenčanu crvenu podvezicu… Da, ovo mi je četvrti brak. Idioti se uvijek lijepe na mene. Magnet sam za nestabilne idiote.
KATARINA: Ivane, što si joj pričao o nama? To stvarno nije u redu! Koje je fotografije pokidala, s kojim pravom?
IVAN: Pretjeruje! Ništa nije istina! Izmišlja!… Poštovani… Pitanje za kviz! Pitanje 9 999! Što je bračni cilj? Rješavati bračne probleme u kafiću: svi brakovi jednog dana stignu u kafić, u kafiću ne smiješ urlati, u kafiću ne smiješ tući ženu, pardon žene… kafić ima društvene norme ponašanja. Sve probleme iz sigurnosnih razloga rješavajte na javnim mjestima! Eto na što sam spao! Kažnjavam se! Putujem u pakao! Nitko ne će čokolade? Nitko ništa neće popiti? Baš mi je žao! Ne mogu ovo više izdržati! Dobroooo! Dobroooo! (stavlja šaku na šank, uzima nož iz džepa i zabode si nož u raširene prste).
Istodobno čujemo glas klavirista.
KLAVIRIST: Cijenjeni gosti nikako nemojte zaboraviti večeras vas očekuju sjajne nagrade!!! Vaš se san može ostvariti. Još malo, još malo… sve ste bliži nagradama, uvijek ste nam dobro došli, vidimo da se odlično zabavljate… (i dalje prebire po tipkama: Brak je sreća)
Svi su šokirani.
Pritrči Josip koji je gledao cijelu situaciju i uglavnom smeta, ali pokušava leđima prikriti što se događa.
KATARINA: Što radiš? S tobom se stvarno nešto događa? Daj da vidim… Zvat ću hitnu!
IVAN: Tiho Katarina, ne uzrujavaj se…
KATARINA: Dobro, nije duboko, malo krvari… Bože, što radiš?
IVAN: Ššššš…
KATARINA: Što, tražiš suosjećanje? (sakriva nož u džep suknje)
JASNA: Putuj dublje u svoj patološki svijet kukavice… Jel te boli, evo zamotaj u ovo, možda bi trebalo dezinficirati… brzo će to proći… i ja sam se nedavno porezala… krv mi je…
DARKO: Katarina, ne podnosim krv! Past ću u nesvijest! Ne podnosim krv…
KATARINA: Ili padni ili idi kući!…
DARKO: Evo ga, uuu… nemam zraka… nemam zraka… nije mi dobro…
KATARINA: Darko, otvori oči…
JASNA: Darko, što vam je? Pa dajte pomozite čovjeku! Možda mu je pao šećer!
KATARINA: Darko… što ti je? Oprosti…
IVAN: Pomozite čovjeku! Ispričavam se, pretjerao sam, stvarno sam pretjerao. (maše osoblju) Molim vas piće za sve tužne goste!
Ponovno istodobno čujemo klavirista.
KLAVIRIST: Cijenjeni gosti nikako nemojte zaboraviti večeras vas očekuju sjajne nagrade!!! Još malo, još malo… ovdje se uvijek možete opustiti, zaboraviti sve svoje probleme, uvijek ste nam dobro došli, baš se dobro zabavljate… (i dalje prebire po tipkama o ljubavi)
Darko je pao u nesvijest.
Prilazi osoblje kafića. Drugi gosti gledaju što se događa. Klavirist prati ritam gužve. Gužva međusobnog pomaganja. Karikaturist s izrazom znatiželje sve promatra. Ponaša se kao da je znao da će se ovo dogoditi. Ipak ima on puno godina.
Darko dolazi k sebi. Ustaje, bulji u Ivana i odlučno mu prilazi.
DARKO: Slušaj konjino! Sljedeći si puta ciljaj ravno u srce, onda nema krvi! Ne volim ljude koji namjerno izazivaju krv. Mrzim krvave ratove! Ma nosi se u pičku materinu! Kretenčino jedna!
Hladno mu lupa mušku šamarčinu.
Okreće se i odlazi iz kafića. Ivan ostaje na nogama. Šapće konobaru.
Svi su zbunjeni Darkovim postupkom. Osoblje ih ostavlja same.
KLAVIRIST: Dragi naši gosti sve vas večeras časti naš dugogodišnji gost, naš zadovoljan gost Ivan Maras! Živjeli Gospodine Maras! Hvala lijepa!
KATARINA: Svi nas gledaju! Sve je u redu! Sve će biti u redu. Tiho, ljudi nas gledaju!
IVAN: Dobro me je opizdio! Dooobro! To je snaga! Čistoća stava! Vjera! Čovjek traži život bez nasilničke krvi, bez govana… Poslije batina uvijek nešto naučiš.
JOSIP (ispričava se): Ovdje je baš vruće! Moram stići Darka, hitno ga trebam. Društvo pozdrav! Do viđenja! Nemojte nešto zamjeriti! Drago mi je što smo se upoznali! (vuče je k sebi) Jasna! Idemo zajedno…
JASNA: Ne, ne! Nazovi me sutra! Ne, bolje ne. Sutra nemam vremena… Čut ćemo se već Josipe… Žurim…
JOSIP (tiše): Idemo zajedno mišiću. Molim te! Hej molim te! Jasna divna si… molim te, trebaš mi.
JASNA: Umorna sam, ne mogu… uporan si, ideš glavom kroz zid… valjda mi se zato sviđaš… Pričekaj me vani. (vraća se do Ivana) Moj te brat pratio. Mislila sam da se sastaješ s Katarinom ili s nekom novom ženom. Probudio si sve najgore u meni. Dvadeset četiri sata sam te pratila. Zbog tebe sam izgubila bebu. Zbogom Ivane! Po mogućnosti crkni što prije. Čuvaj se Katarina!
Jasna i Josip izlaze.
KATARINA: Ljutnja će ju proći. Josipu se jako sviđa.
IVAN: Povrijedio sam Jasnu. Iskreno sam želio bebu.
KATARINA: Imat će dugu, uspješnu vezu i hrpu klinaca, sigurna sam. Iskrice frcaju. Ljudi nas gledaju. Idemo do bolnice. Tu je iza ugla.
IVAN: Sve je u redu. Ništa ne boli… Sve što radim namjerno radim. Zajebavam se, dobro mi je u životu pa se zajebavam, kako mi je dobro…
KATARINA: Sve radiš namjerno? Tražiš ljubav na pogrješan način.
IVAN: Vrijeđam ljude oko sebe. Idi sada Katarino, želim slušati glazbu… idi, draga moja, idi. Moram biti sam. Hajde dosta si se živcirala zbog mene. Jel tebe ne živcira onaj karikaturist?
KATARINA: Ne… Savjest. Peče te savjest. Nikad ti nisam rekla: ni za što te ne krivim.
IVAN: Osjećam to, Katarina. Hvala ti.
KATARINA: Jednostavno nam se dogodilo… boljelo je. (Tiho i nježno) Nemoj se više ubijati.
IVAN: Dobro, ne ću. Crna rupa jebenog egoizma. Da, u zadnje se vrijeme želim ubiti. Ubijam se tri puta na dan, kao i svi normalni ljudi. Pazit ću, ne ću više ili ne ću više toliko.
KATARINA: Kada ćeš odrasti? Je li ti žao što smo se razišli?
IVAN: Ne.
KATARINA: Ne. Život donese neke druge događaje. Ponekad ljepše, ponekad…
IVAN: Smijem li te zagrliti?
KATARINA: Dođi, ja ću tebe zagrliti. Dječak moj.
IVAN: Hladno ti je. Drhtiš?
KATARINA: Ne.
IVAN: Kako si ti? Što ima novoga kod tebe?
KATARINA: Dobro sam. Radim. U vezi sam s Darkom. Lijepo ste se upoznali… Kako ti se sviđa Darko?
IVAN: Nisi više samo moja?
KATARINA (kroz smijeh): Ne. Ali u tebi ima mene.
IVAN: Ima.
KATARINA: Kako ti se čini Darko?
IVAN: Treba ga staviti na roštilj…
KATARINA: Ozbiljno te pitam.
IVAN: Bivši treba nešto reći o budućem. Nemam prava.
KATARINA (bez prigovaranja): Ti si mene ostavio. U svakom zlu neko dobro. Više ne boli. Toliko zaslužujem ili toliko mi duguješ. Nesigurna sam i strah me je.
IVAN: Ruka mu je snažna, dobro udara. Imat ću masnicu na licu… Kako me je opizdio. Odličan čovjek!
KATARINA (ironično): Ništa se ne vidi na lijepom licu. Bolje si…
IVAN: Godi mi tvoja toplina. Sjeban sam.
KATARINA: Što te muči? Reci mi.
IVAN: Ne mogu naći mir.
KATARINA: Nema trajnog mira. Ali kada dođe moraš ga osvijestiti jer brzo prođe… Sjećanje na mir je mir.
IVAN: To je samo sekunda.
KATARINA: Pretjeruješ, nekada se dogode i dvije sekunde.
IVAN: Za kojeg vraga gledam karikaturista?
KATARINA: Pa ne gledaj ga! Gledaj mene… Sjećaš se našeg putovanja, čekaj gdje smo ono putovali? Nismo ni došli do cilja, vratili smo se kući! Željeli smo se ljubiti na našem novom krevetu… Sjećaš se toga…
IVAN: Sjećanja…
KATARINA: Čekaj, ti si se zaljubio u novu ženu? Ljubav!!! Ti si u ljubavnoj groznici! Zato si pod stresom! Pogodila sam, sto posto sam pogodila...
IVAN: Ne znam što mi se događa…
KATARINA: Sve je u redu, ne moraš ništa reći… Darko želi da idemo zajedno u Njemačku. U roku dva mjeseca trebam se odlučiti.
IVAN: Idemo plesati…
KATARINA: Ne, hvala. Letiš s teme na temu. Trebam tvoj konkretan savjet.
IVAN: Ne usuđujem se davati savjete.
KATARINA: Ti si moj prijatelj. U dobru i u zlu.
IVAN: Nakon svega.
KATARINA: Nakon svega naše je prijateljstvo čvršće.
IVAN: Jasna me mrzi.
KATARINA: Jasna je u redu. Ona je sasvim u redu. Nestat će mržnja, treba joj vremena… Darko se ne može razvesti. Što ti misliš mogu li biti u takvoj vezi.
IVAN: Ne poznajem ni sebe dovoljno, pa vidiš koja sranja radim tebi, Jasni, tu je još jedna žena… Još jedna žena koja me izluđuje.Ti si tako savjesna, topla, puna razumijevanja… Mogla bi izdržati. Na kraju krajeva, uvijek imaš mene.
KATARINA: O novoj ženi reći ćeš mi kad budeš spreman… Ludo moja, dječak moj… imam tebe. Rijetko sam uspjela ući u tvoj oklop.
IVAN: Ali si uspjela.
KATARINA: To nije bilo dovoljno za brak.
IVAN: Za brak ne. Još tražim…
KATARINA: Naći ćeš, sigurna sam.
IVAN: I onda ti to moram reći.
KATARINA: I onda mi to moraš reći. Obećanje je obećanje. Volim Darka, ja sam tebi rekla.
IVAN: Obećavam. Jednom ću ti reći sve o novoj ženi. O ženi koja se zove Ljubav.
KATARINA: Vjerujem.
IVAN: Hoćeš me odvesti do ureda?
KATARINA: Što je s tvojim autom?
IVAN: Odvezao ga je pauk. Još prije tri dana.
KATARINA: Hoćemo voditi ljubav?
IVAN: Ne.
KATARINA: Onda hoću. Ti si savršen bivši muž.
IVAN: (sam sebi) Gdje imam sastanak? Ne, ovdje imam sastanak ili u uredu.
KATARINA: Sa mnom si imao sastanak.
IVAN: Jako sliči tebi.
KATARINA: Ne vjerujem ti.
IVAN: Da, lažem.
KATARINA: Znam kada lažeš. Složi sve kockice u glavi i nađi mir.
IVAN (hvata se za trbuh): Sok od rajčice…
KATARINA: Ne ću te čekati. I ja žurim, moram još do Nade. Njen Petar je umro.
IVAN: Nisam znao, eto što ti je život. Petar je umro! Bože, kako je Nada? Puno ju pozdravi! Trebamo otići na pokop.
KATARINA: Hoću hvala, pozdravit ću Nadu. I zapamti: čokolada koja se voli ne reže se nožem, moraš to naučiti, nož sam ja uzela. Sutra ću Jasnu pozvati na kavu.
IVAN: Naravno, ona je dobra žena.
U isto vrijeme u kafić ulazi policajac Halajko i Darko. Katarina prilazi Darku i grli ga. Ivan im maše. Policajac prvo nešto šapuće s osobljem kafića, zatim prilazi Ivanu. Ivan skida mantil i baca sitne papiriće iz džepa u koš koji mu je dodao ljubazni konobar.
POLICAJAC (napet, boksačkih pokreta, živčano): Ispričavam se, Vi ste gospodin Ivan Maras?
IVAN: Da.
POLICAJAC: Trebam vas.
IVAN: Zašto?
POLICAJAC: Možemo sjesti? Može piće? Evo, imam još pet minuta do kraja radnog vremena. Ja sam Ivan Halajko.
IVAN: Ivan Maras. Drago mi je, imenjaci smo.
POLICAJAC: Da. Jučer sam vas tražio na radnom mjestu. Idemo za onaj stol, slobodno je… što je bilo s rukom?
IVAN: Ništa, ništa. Posljedica malog eksperimenta. U zadnje vrijeme dosta eksperimentiram… Igram se s vatrom… To je rezultat igre.
Sjedaju za stol. Čuje se pjesma: Nikada te ne ću ostaviti ili vječno ću te tražiti ljubavi moja.
IVAN: Nekoga čekam i ne osjećam se najbolje, dobro izdržat ću… Recite, zašto me trebate?
POLICAJAC: I ja sam u žurbi, gori mi pod nogama… Što će te popiti?
IVAN: Ne pije mi se ništa. Jučer sam pretjerao. Još sam mamuran. Mogu vodu…
POLICAJAC: Suha su mi usta… Danas je bilo puno posla u policiji.
IVAN: Nemojte mi zamjeriti. Ne volim policiju. Hoćemo nešto oštro?
POLICAJAC: Može. Hoćemo domaću rakiju? Drže je ispod šanka naravno samo za posebne goste.
IVAN: Može. Danas se osjećam posebno!
Naručuju.
IVAN: Što sam zgriješio?
POLICAJAC: Ovo je slomljena stolica? A nije... I malo i puno kao svi ljudi. Koga čekate?
IVAN: Koga čekam? Zašto? Daa, čekam mamu, starija je gospođa pa malo kasni. Doći će, sigurno.
POLICAJAC: Ne vjerujem! Evo, ovo pročitajte i potpišite.
IVAN: A to je… sve je u redu. Sutra ću platiti za krivo parkiranje i podići auto. Zaboravio sam.
POLICAJAC: Ne će te komentirati visinu kazne?
IVAN: Neću, zaslužio sam ju.
POLICAJAC: Obično se svi žale.
IVAN: Žalim se na neke druge stvari, a neke dobro podnosim.
Dolazi piće.
POLICAJAC: Živjeli! Ova je dobra za živce!
IVAN: Živjeli. Dobra je rakija.
POLICAJAC: Doobra! (uznemireno okoliša) Što inače radite?
IVAN: Imam firmu. Uvoz – izvoz. Završio sam, ne ćete vjerovati, filozofiju. POLICAJAC: Da? Čestitam! Izgledate kao školovani filozof. Firma dobro posluje?
IVAN: Ne žalim se. Za sada je dobro.
POLICAJAC: Imate djece?
IVAN: Nemam.
POLICAJAC: Onda je lakše filozofirati. Ja imam sina. Dobar je športaš. Redovito idem na njegove utakmice.
IVAN: To je lijepo.
POLICAJAC: I kažete završili ste filozofiju, dobro, jako dobro…
Policajcu Halajku zvoni mobitel.
POLICAJAC: E, baš mi ne daju mira, ispričavam se… (javlja se) Reci! Nisi ju pronašao? Gdje… Dobro, traži dalje. Jasno!
Šutnja.
POLICAJAC (gleda oko sebe): Ugodan je kafić. Znači vi ste filozof?
IVAN: Ugodan je. Zvučalo je kao da sam lažac.
Nelagodna šutnja.
POLICAJAC: Poznaje te li Magdalenu?
IVAN: Poznajem.
POLICAJAC: Ona je moja žena.
IVAN: Magdalena nije u braku.
POLICAJAC: Naravno da je u braku! Znate li gdje je Magdalena?
IVAN: Trebala je doći u kafić na kavu.
POLICAJAC: Trebala je doći i na posao, pa nije. Trebala je biti dobra žena i majka pa nije…
IVAN: Magdalena je savršena žena.
POLICAJAC: Magdalena laže! Što ti znaš o mojoj ženi?
IVAN: Na primjer, dio je mene, volim ju. Želim se oženiti s njom.
POLICAJAC: Slušaj… ne zajebavaj me, filozofe. Kad si zadnji put vidio Magdalenu? Nemoj da te zgazim! Koliko dugo ste zajedno? Gdje je sada Magdalana?
IVAN: Do viđenja! Za danas mi je dosta gaženja, suza, svađe, krvi i batina! (Ivan ljutito baca stolicu i izlazi iz kafića)
POLICAJAC (telefonira): Nastavi ga pratiti! Jasno! On mora znati gdje je Magdalena! Zgazi ga kao mrava! Čuješ što ti govorim! Moram znati gdje mi je žena!! Još uvijek mi je žena! Još ju volim! (Prekida vezu, vidljivo je slomljen) Idiot!
Telefon ponovno zvoni.
POLICAJAC: Što sad nije jasno? Molim… (nježno) a ti si sine, evo sad će tata… krećem kući… jesi napisao zadaću? Kupio? Što? A jesam, jesam kupio sam! (Bijesno ispija do kraja rakiju i baca novac na stol, pokupi papire i sudara se s osobljem kafića.)
Klavirist svira svečanu melodiju! U kafić ulazi stariji bračni par. Vidljivo su radosni! Jako sliče onom zaljubljenom mladom paru na početku. Žena nosi buket cvijeća. Slave pedeset godina braka. Osoblje ih srdačno dočekuje, plješću im i na njihovu ih stolu čeka svečana torta.
Antonio i Renato su već dugo u kafiću. Iscrpljeni su i nervozni.
RENATO (napeto): Steže me leptir mašna, uznojen sam. Lijepo izgleda ona torta! Još malo pa će ovdje početi praviti i svatove. Znači ti poznaješ onu malu slatku u uniformi? Mala je jako zgodna. Sjećam se je iz bolnice. Radi u bolničkoj kuhinji? Da, da, da, da, poznajem njezinog šefa.
ANTONIO: Skini mašnu. Evo i ja ću moju kravatu popustiti.
RENATO: Odijela... Ubit će me politika. Bavim se politikom, a mrzim ju.
ANTONIO: Profit! Slava! Mediji vas prate u stopu. Razne povlastice, dobri novci…
RENATO: Koje povlastice? Koji novci?
ANTONIO: Hoćeš mirišljavu maramicu za znoj?
RENATO: Ne ću. Kakav joj je miris? Ma ne ću hvala! Nisi mi odgovorio, dobro ne moraš…
ANTONIO: Zašto se ljutiš?
RENATO: Ali slušaj, budući sam predsjednik sto posto! Vjerujem u to.
ANTONIO: Sve smo dobro planirali. I ja vjerujem. Dobar sam pravnik. Jesi možda uočio onu zgodnu plavušu? Nije više tu, otišla je, ne moraš se okretati, bila je kod mene, tražila neke pravničke savjete, htjela je mužu uzeti stan, rekao sam joj da nema šanse da u tome uspije. Ma nema veza, zaboravi što sam rekao. Nije bitno, malo su mi odlutale misli. Opet sam tu s tobom.
RENATO: Iscrpljuju me mediji. I političari imaju dušu i tijelo. Stalno sam pod mikroskopom.
ANTONIO: Ako želiš biti anoniman, bavi se proizvodnjom krumpira… Tu te nitko ne će uznemiravati… Ipak se kupaš u bazenu, i to u bezobrazno skupim kupaćim gaćama.
RENATO: Kupam se u prigovaranju roditelja. Bazen je njihov. Očekuju da sagradim veći i ljepši. Uostalom, to im dugujem. Kupaće koje si mi poklonio za rođendan, ne sviđaju mi se. Jednom sam ih obukao i odmah su pukle.
ANTONIO: Znači, u buduće ćeš se kupati gol… Nisam kriv, sve je danas kineska proizvodnja.
RENATO: Znaš da ne volim takvu vrstu poklona.
ANTONIO: Znam. Slijedeći put ću se truditi biti originalniji. Zaključimo naš razgovor. I kad ćeš reći roditeljima?
RENATO: Ne ću im reći! Ne mogu im reći. To bi ih dotuklo.
ANTONIO: Predsjedniče, nije pametno. Među nama ćeš sve zakomplicirati.
RENATO: Dva sata pričamo o tome. Završili smo. Nemoj počinjati iz početka. U ovom trenutku mora biti tako.
ANTONIO: Ili tako ili nikako.
RENATO: Da, upravo tako. Idemo u neki drugi kafić, ovdje je nepodnošljivo, dosta mi je ovoga prostora. Je li onaj tip s televizije? Ona dvojica što kartaju!
ANTONIO: Koji? Ne znam…
RENATO: Ma da, to je onaj poznati novinar… kako se zove?
ANTONIO: A da, onaj što je otkrio onu aferu s korumpiranim političarima. Gleda u nas?
RENATO: Rekao sam, ne daju mi mira! Lešinari!
ANTONIO: Možda pišu romantičnu priču o onoj baki i djedu. Pogledaj ih! Divni su! I ja sam imao sličnog djedu… Ili možda prave dokumentarni film o atraktivnoj dami koja sama igra šah ili strastvenim navijačima, ovdje ima sadržaja za dobru dramu. Ti me više ne voliš, pronaći ću spas u pisanju, ne bolje u crtanju… Idemo, idem samo do… Brzo ću. Ti plati račun.
RENATO (klima glavom): Naravno, ja sjedim na novcima.
ANTONIO: Škrtice moja, ceh neće biti visok… jednog ćeš dana sigurno postati predsjednik…
RENATO (sam sebi): Ali ti sigurno ne ćeš glasati za mene. Idem, sigurno me čekaju mama i tata, stari mi je stvarno bolestan…
Klavirist više ne svira. Osoblje kafića užurbano dijeli nagradne listiće, promotivne materijale, besplatne koktele. Nastaje veliko meškoljenje. Svi su na nogama!
ANTONIO (vrati se): Ej vidi, hajmo čekati ovu nagradnu igru. Nagrada je egzotično putovanje. To mi treba! Daj, samo ovo čujem pa idemo u drugi kafić, odmah u blizini ima jedan bolji…
RENATO: Ne ću! Dosta mi je! Razbit ću onom idiotu kameru! Sigurno me snima ispod stola! Stalno me špijuniraju, možda mi prisluškuju mobitel! Evo sad ne mogu tatu nazvati. (Ostaje i popravlja leptir mašnu.)
Ponovno glasna glazba s CD-a. Brz ritam, događa se najvažnija stvar na svijetu! Osoblje je vrlo užurbano! U polumraku trepteće svjetlo u različitim bojama. Dim. Svi likovi polako dolaze na scenu! Svi postaju gomila. Gomila prolaznika željna svih ovozemaljskih užitaka, nagrada…
Svi gosti u kafiću oduševljeno plješću, plešu uz ritam glazbe! Vrište i zvižde! Nastaje zbrka glasnih, oduševljenih razgovora koji se miješaju s glazbom. Sve se pretvara u jeku. Svi se nadaju da će baš oni biti sretni dobitnici egzotičnog putovanja i jednomjesečne besplatne kavice i umjetničke karikature i vječne sreće… i … vječne ljubavne potrage, ne u svoja četiri kućna zida, ne u prirodi nego u savršenom kafiću… Savršenom kafiću ugodne atmosfere! Tako je bilo ovoga četvrtka, bit će i sljedećeg, i onog tamo ispred…
KLAVIRIST (moćnim glasom, svečano u mikrofon): Dobra večer cijenjeni naši gosti! Još jednom dobro nam došli! Upravo počinje nagradna igra! Sada ili nikada!!! Kucnuo je čas!
Sretnika čeka egzotično putovanje, besplatna kavica sljedećih mjesec dana, zatim još imamo poklon portret – rad našeg uvaženog karikaturista! Evo, ovdje je portret sretne osobe! Provjerite, vaše stolice! (Još ne okreće sliku, gosti okreću sve stolice u zrak, ples stolica.)
Cijenjeni naši gosti gledajte, molim Vas gledajte, nema prevare, vadim broj iz šešira… miješam… Veličanstvenu nagradu dobiva STOLICA broj… 6!
SVI: Jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!!! To! Bravo! Ovo je najbolji kafić na svijetu! Živjeli kafići! Kupite nove stolice, nove stolice… (Uvijek postoji barem jedan nezadovoljan gost, svi gosti ostaju u zamrznutoj slici.)
KRAJ