S(i)nu bez s(i)nova

---

GODINA PROIZVODNJE: 2012.

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 1

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 2

BROJ LIKOVA NEODREĐENOG SPOLA: nekoliko

ZBOR: da

AUTORSKA PRAVA: CC

---

Sinu bez snova, također – poetična drama ili nešto iz stvarnijeg života

Život uvijek završi loše.

*psihijatrica

SCENA II jer SCENA I NE POSTOJI. NITKO JE SE NE SJEĆA

ONI GOVORE:

Dakle, moglo se još puno toga dogoditi. Nećemo pretpostavljati. Nećemo ni misliti da možemo. Pravit ćemo se blesavi. Nas dvoje. Sljedećih trideset i pet godina. I više, do njene smrti. Dakle, još puno godina nakon njegove. Svi ćemo znati što se dogodilo, a nitko o tome neće govoriti jer će misliti da ne smije, da se ne može ili još gore – da nije njegova stvar. I tako će proći životi kojih se ticao taj njihov odnos. Njihovi životi i životi njihove djece. Direktno ili manje direktno. Nije bitno – kažu.

A svi oko njih znaju da je bitno. Šute. Svi drugi oko njih ne šute. Glasni su, dapače.

Tišina im je način. Njihov način. Odabir. Karta. Smjer. Razlog. Tišina je sve. Tišina je naravno – Bog. Za njih i za one oko njih. Čak i onda kada on umre. Čak i onda kada ona plače pred svima.

Ona govori svašta, ona izgleda kao da je boli, a u biti je samo u nevjerici, ona i oni oko nje. Njega ne može ne biti. Ali može. Itekako.

U njihovim snovima, u njenim rečenicama, rado ili nerado. Ali da. On i dalje postoji, iako je mrtav. Mrtvi su s nama dok ih ne pustimo. Samo do tada. Dok ih ne pustimo da umru. Dakle, da odu.

NEKI GLAS KOJI GOVORI, OPISUJE. NEKE REČENICE SA ZIDA:

Cijeli njihov vijek je mrzila sve u vezi njega.

Cijeli njihov vijek je mrzio sve u vezi nje.

Obećavala osvetu: tugovala, praznikovala i sve to prenosila na malog. Da, i mali je postojao. I još postoji. Svu svoju bijedu, jad, čemer, nesnađenost. Sve je prenijela, a da se nije ni okrenula, ni spotakla ili nedajbože razmislila. Kaže da nije znala bolje i da će on vidjeti kad bude u njenim godinama. A mali, taj njen mali je poprimio ženske manire. Nije trebao, ali jest. Ponašavši se kao prava žena – mislio je – osiguravaš na pravi način ostanak svog čovjeka. Svog oca. Nije znao koga, ali je pretpostavljao. Muškarac mora znati da ga žena čeka. Žena mora znati da će muškarac kojeg čeka – doći. To su obećanja koja se podrazumijevaju, o kojima se nema puno za reći. Ona su početak i kraj svakog odnosa. I njihovog, u mikro razmjerima, i njihovih u makro razmjerima. Njega i sestre, ali o sestri se tek šutilo.

NATPIS:

O ljubavi se tu ne govori. Ljubav je za klince i naivne budale. Odraslost, čekanje i samo jedan partner su već pitanje zrelosti. Dobrog i odmjerenog ukusa: morala.

Čekanje do iznemoglosti, čekanje do raka, čekanje do pretilosti. Čekanje do izbačenosti. Do kraja. Do simbola kraja. Valjda.

ON: Nekada sam je toliko mrzio da se nisam htio vratiti kući. I nju i njenu prokletu mater i oca i kuhinju. Sve je smrdilo. Pička joj materina. Mrzio sam je što se udebljala, što nije radila doručke, što se nije dizala prije mene ni prije malog, što je stalno bila bolesna, što nije bila kao sve druge žene. Ona je znala doslovno ništa ne raditi i tako danima. I stalno je pušila, čmarila i srala po nekome.

ONA: Gadio mi se. Nije bio kao drugi muževi. Na primjer, za rata – on ništa nije donio kući, kao drugi muževi. Ok – rekla sam da to cijenim, ali je bio kao pička, samo poštenje. Jebalo ga poštenje. Zato smo i propali. Samo da nije pio. Samo da si je mogao pomoći. Ma nisam ja kriva. Nisam. Misliš da jesam?

ON: Kriva si što si živa, kurvo. Jebem ti milu mater. Poklat ću vas sve pa crknite.

Da ja nisam radio ne bi bilo ničega. Ni ove kuće ni tih staraca. Kao da bi se ti brinula za njih. Ni baštu nisi u stanju ko druge žene održavati. Fuj. Pička ti materina.

ONA: Ali ti ga nisi vidio prije nego je umro. Joj, grozno je to bilo. Krv je šikljala na sve strane. Nije mogao govoriti, a vidjela sam da ga boli, a ne možeš. Ne možeš mu pomoći. Šta ćeš...

ON: Nisam htio da dođeš i bolje da nisi, ma jebeš to. Bolje je sačuvati svoj pogled od traume, od tuge... Treba se spasiti, sine moj. Treba biti heroj. A ti si ljudina. Sitan si, ali si veliki čovjek. Sličiš njoj. Heroji, znaš, ne gledaju smrt. Ni u oči ni u leđa. Smrt je za jadnike. Veliki ljudi prežive.

ONA: Zbog mene si i ostao raditi, da te ja nisam išla spasit, ko bi? Išla sam s njim na svaku njegovu terapiju skidanja s alkohola tamo, kako se zvao ono doktor... I znaš, tada mi je rekao da sam i ja suhi pijanac, pa kako i ne bi bila, uz njega? Ali, da si ga vidio.

ON: Alkohol. Ma, mislim. Ma, nisam ja alkoholičar. Da znaš koliko se ja naradim. Ideš u dućan? Ajde, kupi i sebi nešto. Pet, ma šest uzmi da ne moraš ponovo ići. Uzmi šest piva.

ONA: Ne znam zašto je toliko pio. Da je baš toliko volio piti – to mi nikad nije bilo jasno. A što je najgore, on je s tim alkoholom i funkcionirao. Da, svi su ga voljeli. A koga si ti više volio? Mene jelda? Da, ja sam dijete moje, u tebi i vidjela spas. Uvijek si bio uz mene. Ma, ne znam, doktor je rekao da je novo dijete nova šansa braku, ali ti si se dogodio slučajno. Svi su mi savjetovali da te pobacim jer sam ipak bila u godinama, ali ja nisam htjela. Znala sam da ćeš biti veliki. Čovjek.

ON: Ma ko im jebe mater. Pusti ih. Šupljoglavci. Seljačine. Samo ti radi što želiš, ti znaš najbolje, da ti kasnije nitko ne bude kriv.

ONA: Da, radi šta hoćeš, ako si ti sretan i ja sam sretna.

ON: Cilj opravdava sredstvo.

ONA: Samo budi dobar i pametan. Nemoj biti ko on. Samo nemoj piti.

ON: Najteže je biti čovjek. Neću da mi dođu ni popovi ni lopovi na grob, ma ne moraš ni ti. Boli me kurac. Kad umreš ko da išta znaš.

ONA: Ličiš na mog oca.

ON: Isti si moj otac: i on je bio tako drčan.

ONA: Imaš na njega nos.

ON: Imaš njegovu dušu.

Stih: Ljubav je dar za druge.

Stih: A u nama ostaju bol i tuge?

SCENA III.

*Svaka priča ima neku vrstu apologizacije koja je odvratna.

Kum kojeg nije podnosio je sjedio preko puta. A pored tog puta je ručak proletao. Baka je bila uznemirena i počela je plakati. Bilo joj je žao kuma. Bilo joj je žao i susjeda onda kada ju je gurnuo pa je pala i udarila se u glavu. Bilo joj je žao i kada joj je muž izašao iz kuće i vikao za pomoć. Onda se htjela odseliti i otišla je kod prijateljice a unuk koji se bojao mraka je išao za njom, po mraku, po ulici bez svjetla samo da se ona vrati, da sve bude u redu i da svi opet jedu za istim stolom. A jeli su i rijetko i često.

Ti dani kada su svi jeli za stolom bili su dani sreće i kada su dolazile druge bake koje je ovaj unuk volio slušati i kada je bila zima a u kući se ložila drva a on nije išao u školu nego se po cijele božje dane igrao s papirićima i medama. Igrao se života.

A onda je jedan Uskrs zapravo i dobio poklon, puno nekakvih čokoladica. Htio je da ga iznenađuju, a oni to nisu ni znali ni mogli. Bio je rat vani, a bio je rat u kući. Previše ratova za njegov svijet. Previše bespomoćnosti. Previše svega za sve njih.

Stalno ga je boljelo grlo. Stalno je htio biti doma, samo da može kontrolirati, samo da može sudjelovati. Jer su ga i majka i otac to tražili. Sin je bio medijator a da ga nitko nije pitao za pristanak. Cijeli život kao tampon zona. Cijeli život u boli i suzama. Gledao je mjesec i zvijezde i htio je biti tamo daleko, samo da ne bude tamo – s njima.

A bojao se ostaviti ih. Zvijezde i mjesec je gledao iz kreveta kroz prljav prozor.

Kao i svako drugo dijete, samo nije znao da je i on dijete. To je zaboravio čim je postao djetetom.

Molio je Boga da nitko ne umre.

Samo da nitko ne umre.

Samo da nitko nikada ne umre.

Da svi budu živi i zdravi i da budu sretni: i mama i tata i baba i deda i sestra i on, ali znao je moliti to sve i bez njega uključenog u molitvu.

Mislio je da će ako žrtvuje svoju potrebu za srećom da će biti sretan jer će onda oni biti sretni i sve će biti ok. Sve će biti ok... Sve. Ok?

Njegova sreća je bila njegov najveći problem. S jedne strane jer je bilo teško doći do nje, misliti ju, osjećati, odabrati. S druge strane jer se činilo da njegova sreća ukida sve druge sreće oko njega koje su više cvilile za životom od njegove. Činilo se.

SCENA IV

Kupi mi.

Moraš.

Kakav si ti to otac?

Ništa se ne mora osim umrijeti.

Ništa.

Nikome.

Nikada.

To su te velike rečenice.

Sranja.

Ti si najgori otac od svih. Gadiš mi se.

Pijanduro.

Govno jedno: otkud ti pravo da mi upropastiš život?

Što dolazi poslije prava? A prije prava?

Čemu prava?

Prava su za idiote.

Za nesnađene i neslobodne kojima trebaju okviri da se počnu mjeriti i vrednovati.

Za one koji ne znaju ljubiti slobodu i vrijeme i nebo i gušteve. Neke druge gušteve.

Poštenje može biti gušt van zakonitosti koje ga predlažu.

Poštenje ima nekakve veze s ljubavlju.

SIN:

MOLIM TE BOŽE DA NITKO NE UMRE.

DA SVI BUDU ŽIVI I ZDRAVI.

I MOLIM TE DA SE TATA NE NAPIJA I DA ME U ŠKOLI NE ZEZAJU I MOLIM TE DA SE S NJIM VIDIM SAMO PET MINUTA I DOBRO.

TO JE TO, ZA VEČERAS.

I NARAVNO, HVALA TI ZA SVE. HVALA TI ŠTO SU SVI ŽIVI I ZDRAVI. HVALA TI ZA SVE. OPROSTI AKO SAM ZGRIJEŠIO.

SVI:

Molim te Bože da mali uspije izmoliti. Samo da svi budu sretni i živi i zdravi.

Svi. I on. Da. Hvala ti Bože.

ON:

Pio sam radi društva. Nemaš se kome pravdati. Ko im jebe mater.

Volio sam piti. Vidio sam odmor u piću. Neki novi svjetovi ti se otvore.

Ljudi su postajali zanimljivima.

Lakše sam izlazio na kraj sa svijetom.

Znam da zvuči kao kliše. Ali, zar vam se ne čini da je život kliše?

Način na koji se stvari igraju s nama. Ljudi. Bogovi. Političari.

Život je gori od cirkusa.

Od lošeg kazališta.

Život je najgori oblik.

I najbolji.

Za nešto.

Ali o smislu života ne znamo ništa.

I nitko ne zna ništa. Ne daj da te zavaraju.

ONA:

Voljela sam ga. Pa ne bi se udala inače. Misliš da bi?

Zašto mi ništa ne vjeruješ?

Bio je šarmantan, mlad i uspješan. Kliše, kao što on kaže.

Rano sam shvatila da voli flašu. Onda sam htjela otići, ali moja je majka to zabranila. A i nju sam rodila. Što sam mogla. Pokušala sam i nije išlo. Onda sam išla kod hodže. Rekao mi je da je netko bacio urok na nas. I našla sam ono što mi je rekao da ću naći. Bilo je u tom i tom ćošku te stare kuće. Stvarno je. Je.

SVI:

ŽIVOT JE PUN METAFORA I POEZIJE.

NE ZA SVE.

STVARNO NE ZA SVE.

SAMO ZA ODABRANE.

DAKLE – ŽIVOT JE ZA ODABRANE.

ONAJ DOBAR ŽIVOT, POLITIČKI ŽIVOT.

ŽIVOT NIJE MAGIČNO KAZALIŠTE.

ON:

Kad si se rodio, bila je topla jesen.

Ona je jela puno grožđa. I kuća je bila pred kraj gotova. Ti si bio početak našeg novog života.

ONA:

Kad si se rodio, mislila sam da si slijep kao što su prijetili da ćeš biti pa sam ga zvala da dođe i vidi što ti je. I došao je i nije ti bilo ništa. Samo jedno oko nisi otvorio na vrijeme.

SVI:

Ako ne vidiš ne znači da ne vidiš nego da vidiš nešto drugo.

Nešto što ovi koji misle da vide – ne vide.

Tako to bude.

Mrak je nekome jedini svijet koji ima.

I to je u redu.

To je skroz u redu.

Skroz.

U redu.

Mrak je način svjetlosti.

SIN:

OČE NAŠ, KOJI JESI NA NEBESIMA, SVETI SE IME TVOJE. DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE, BUDI VOLJA TVOJA, KAKO NA NEBU, TAKO I NA ZEMLJI.

U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA

U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA

U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA

X 3

VOLI ME

Pitao sam papiriće. Čaraljke. Urezao sam naše inicijale na klupu.

Mijenjali smo razrede, a ja sam se trudio da on sjedi tamo gdje sam i ja sjedio.

Ne znam kako sam se potrudio, ali jesam. Mislim da je vidio. Mislim da sada zna.

Kad god bi me vidio bio bi na mojoj strani ili barem dovoljno blizu ili iza.

Jednom me uhvatio za ruku. Znali smo i u crkvi biti skupa a onda smo jednom i prvi put pušili cigarete skupa. Pall Mall.

Bacio sam ga i pobjegao.

Jednom smo bili na jezeru i kupali se. Mislio sam da ćemo tako svaki dan, ali nikada više nismo. Te jeseni nismo išli u školu skupa niti ikada više. Tražio sam ga. Htio sam doći do njega. Pitao sam mamu za njegovu mamu. Tatu za njegovog tatu. Ali nije bilo traga.

Rekli su da je otišao tamo i tamo i da su čuli da deda nije sretan i da bi se htio vratiti a ja sam vjerovao da će se vratiti i on. I onda je završio osmi razred. Nisam više bio zaljubljen u njega.

Upoznao sam nekog drugog.

Nekog preko Interneta.

Onda me taj nazvao i odmah smo se posvađali, a ja sam se odmah zaljubio. Ili je to bio on koji se zaljubio prvi.

Rekao mi je da sam najljepši, a ja sam rekao da sam maneken. Obojica smo lagali pa smo si tek za godinu dana poslali slike i nastavili komunicirati sljedećih četiri godine. Obožavao sam ga. Nitko nije bio toliko dugo uz mene. Nikada.

Postoji i dokument. Zove se njegovo pismo. Ovjereno je četrnaestogodišnjim potpisom uplašenog dječaka s lošim i ludim roditeljima koji su ga u stopu ignorirali i hranili hranili hranili a mislili su da ga vole... Najstvarniji dokument moje ljubavi. One ljubavi za mene. Onoga što sam cijeli život htio. On je imao. On je dao. Potpisao se.

Tada.

I nikada više.

Onda smo prestali sanjati, a on je postao lud.

Tako nekako. Isprika.

Najdublja.

STIH:

Ljubav je dar za druge. U nama ostaju bol i tuge.

Prosječno loš stih. Za prosječno loše vrijeme.

ONA: Tvoje noge su ležale na njegovom trbuhu kada sam otišla u bolnicu. Stalno si htio spavati pored njega. Nisi mogao zaspati bez njega. Ni onda kada je bio rat, dok ne bi došao čiko general ti ne bi spavao.

Brinuo se za tebe. Kupao te.

I sestra ti isto, iako nije htjela da se rodiš. Bila je starija i kada te vidjela rekla je da si ružan, a Marija, e da – ona je rekla da si presladak. Znaš kako je ona uvijek reagirala. Znaš nju.

ON: Osjećao sam kao da nemam što da ti kažem. A i što da ti kažem. Znaš sve. Sve ti je jasno. Treba raditi i raditi. U radu je spas. Treba biti pošten. Ljudi su gamad, sine.

ONA: Joj, ma pusti ga, njemu nitko ne odgovara. Svi su mu glupi i dosadni i nitko nije ko on. Takva mu cijela obitelj. To je ta loza.

ON: Kao da je tvoja bolja. Svi su ludi, jebote. Svi imaju problema sa živcima.

ONA: Ali tvoj se otac ubio, ne moj.

P A U Z A

SIN:

Tata,

Jel me čuješ?

Tata!

E, tata.

Slušaj, znam da sada znaš sve. Da sada konačno vidiš sve i da me ne osuđuješ. Znam da vjerojatno sve filmove, sve naše scene gledaš na repeat. Znam da si samom sebi sve oprostio. Znam da si i meni sve oprostio. Znam da je to jedini način na koji se može živjeti. Bez gnjeva, bez zla. Oprost je vrlina.

Ali hej, tata.

Sad kada si tamo.

Hajde, molim te, pazi na mene.

Moliiiiiimmmm teeeeeeeeeeee.

Budi moj superheroj.

Budi na mojoj strani.

Lobiraj za mene.

Moliiiimmmm teeee.

Pomozi mi da ostanem zdrav, živ, pametan, snažan i uspješan.

Molim te da svi budu takvi, cijelo vrijeme.

Molim te da tuga prestane imati ulogu koju ima.

Tu, tzv. emancipatorsku. Molim te, da sreći ona ne bude opozit. Molim te da sreći opozit bude samo recimo veća sreća i tako do ludila sreća. Ludila sreća. Punih vreća. Molim te da se lijepi trenutci ponavljaju na repeat.

Hoću opet onu scenu koja se nije dogodila a mogla se dogoditi:

Ono kada on i ja dolazimo do tebe i mame i kada vas dvojica ostajete sami i pričate o meni i šalite se na moj račun, a ti mu režeš šunku koju si radio samo za nas, režeš onu najbolju samo da se pokažeš kao veliki domaćin.

Onaj dan kad je bilo sunce, ono sunce osmog mjeseca pred jesen. S onim žutim lišćem od jabuke po pločniku. Ono kada si ga vodio da mu pokažeš voćnjak i orase.

Sjećaš se?

Hoću i onu koja se dogodila:

Onu kada si došao dan ranije s posla s onom beretkom i donio onaj fini kruh pa je baka pekla jaja i napravila mi sok od višnje. Jel se sjećaš?

I onu kada je mama došla s posla u dvanaestom mjesecu i donijela mi dva paketa za Božić.

I onu kada smo skupa gledali one loše filmove na televiziji nedjeljom i kada sam se ja morao ići kupati jer je sutra bila škola, a tebi rano posao. Sjećaš se.

Ono vrijeme kada nije bilo raka i kada ti nisi baš toliko pio i kada su nam dolazili kumovi i naša prva susjeda i kada su pričali one priče iz Bosne. Znaš?

One strašne priče o vješticama i vilama i svecima i pravdi i našim junacima i zločestim protivnicima.

I onda kada sam po cijele dane bio kod Maje i igrao se, igrao do iznemoglosti pa bismo na večer gledali one serije. One serije i ono Kolo sreće.

Tata?

Tata!

Tata, volim te.

Jako te volim.

Tata, fališ mi. Baš mi jako fališ.

Fališ mi da se posvađam s tobom.

KRAJ