Izložba za dvoje

---

GODINA: Prva verzija 1999., druga: 2007., treća: 2010. 

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 4

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 3

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana.

---

LICA: 

Lina Ostojić, 32 godine, likovna umjetnica

Elio Cetina, 30 godina, novinar i pjesnik

Ranka, 33 godine, posjetiteljica izložbe

II posjetiteljica izložbe

III posjetilac izložbe

Bero, 28 godina, lopov

Novinarka s bljeskalicom

 

Događa se 1999. godine, u većem gradu Hrvatske, u maloj likovnoj galeriji. 

I. SLIKA

(Mala galerija. Izložba LININIH skulptura od kamena, gline i keramike. Motivi: božanstva egipatske i grčke mitologije u njihovim životinjskim oblicima: bik Apis, mačka Bast, ibis Tot, lavica Tefnut, sokolica Neftis, krava Izida, šakal Anubis, bik Zeus, jarac Dioniz, Sfinga, labudica Leda i druge. U galeriji su tri posjetitelja: jedan mladić i djevojka razgledavaju eksponate i pritom se ili ljube,ili jedu i piju sa stolića na kojem je pripremljena zakuska, a treća posjetiteljica, Ranka, sa zanimanjem gleda eksponate i povremeno se nasmiješi LINI, autorici izložaka,te joj gestama  pokazuje da joj se eksponati sviđaju. LINU više zanima novinar  ELIO, koji snima skulpture fotoaparatom. U kutu su velika Eliova torba i gitara. Sa kasetofona dopiru zvuci ugodne glazbe.)

 

ELIO:  Baš ti je zgodna izložba, Lina. Lijepe skulpturice! Zbilja mi se sviđaju! Imaš duha i vještine.

LINA:  A  meni se sviđaju tvoje pjesme ...

ELIO:  Vidjela si ove nove?

LINA:  Ne, one što si mi poklonio prošle godine ...

ELIO:  A. Te su odavno objavljene. Ali imam ja novu zbirku, znaš? Evo, dobit ćeš je na poklon. Užitak za užitak.

(Vadi iz torbe knjižicu i daje je Lini.) Još ću malo  poslikati okolo dok ti prelistaš knjižicu i zabilježiti poneki dojam.

LINA:  Naravno, slikaj koliko hoćeš i piši što god hoćeš!

(Lina lista knjigu i pomalo čita. Elio slika i zapisuje u bilježnicu svoja zapažanja).

Zapisuješ svoja zapažanja za kritiku?

ELIO:  Kritika,- to je neugodna riječ.

LINA:  Nije neugodna ako je povoljna.

ELIO:  Ako je povoljna, nije kritika.

LINA:  Onda će biti prikaz?

ELIO:  Pa da, prikaz: muž od prikaze. (Slika Linu.) Sad si se lijepo nasmijala, pa ćemo te kvrcnuti. Moramo pokazati i onoga tko je svu tu ljepotu stvorio.

LINA: Prikazova žena. Mama od prikazica.

ELIO:  Ja opisujem dojmove. Razmišljanja.

LINA:  Pa je li ovo moje -dojmljivo? «Razmišljivo»?

ELIO:  Zanosno je, fantastično, nepojmljivo.

LINA:  Blagodarim. A hvala i za knjigu, Elio. Krasne su ti pjesme. Stvarno čudesne. U prošloj zbirci imao si jednu koja spada među najljepše što sam ih ikad pročitala: krajnje jednostavna i beskrajno duboka. Znam je napamet.

ELIO:  Onu „ Sve što postoji“? To je lako naučiti napamet kad ima samo desetak stihova...

LINA: Tjera te da je naučiš, naprosto  moraš!

ELIO:Jedan znanac je tu pjesmu uglazbio, još bolje zvuči u tom obliku.

LINA: U to sam sigurna. Ta je pjesma čisti smisao. Samo netko beskrajno darovit može stvoriti nešto tako jedinstveno...…

ELIO:  A uopće nisam ništa smislio, samo mi je pala na papir odnekud, kao kesten s drveta.

LINA:  Blago tebi,ja se moram pošteno naraditi za svaku ovu moju nakazicu.Ali u ovoj  tvojoj novoj zbirci…Elio, pa to je čudo!

ELIO:  Jel' čudo neviđeno?

LINA:  Ne, nego «već viđeno»!

ELIO:  Dejavue?

LINA: Da,to! Gledaj: prelistavam knjižicu,i prva pjesma na koju nailazim zove se: „Čija li si ti, moja djevojko?“

ELIO: Tugaljiva je jadna pjesmica, kao i nadahnuće koje ju je stvorilo...

LINA: Ma kakvi jadna! Za mene je veličanstvena!Slušaj: ja sam noćas sanjala,kao: neki dubok a mek, nježan a jak muški glas mi govori: «Gdje si ti, moja djevojko?» «E, čija sam ti ja djevojka?», pitam ja. «Čija nego moja? I samo moja…“ kaže on. I probudim se sva ushićena. Postoji netko tko je moj svjedok, tko mene prati, čak me smatra svojom djevojkom,-a ja niti ne znam da postoji! Pa, - možda to i nije samo san? Ja noćas sanjam, a ti danas dolaziš s tom pjesmom!

ELIO: Moje pjesme, tvoji snovi!

LINA: Moji snovi i tvoje pjesme negdje se sreću i miješaju kao voda na ušću rijeke u more.

ELIO: Eh,pa to je malo prejaka metafora za tako tanku knjižicu. Metak-fora.

LINA: Ma da,a još je tu i posveta:«Mojoj Sandri».Ja štošta umišljam,a plodove posvete ubire-Sandra.Ipak je to,izgleda,ta prava djevojka ...

ELIO: Bila je neko vrijeme. A možda i nije, jer se inače ne bih od nje rastavljao. Nije bila moja ni kad je bila moja. Zato i pitam: «Čija si ...», kužiš?

LINA: Posvetio si joj knjigu a nije ti bila vjerna?

ELIO: Tada sam samo slutio.. Htio sam je posvetom pridobiti.

LINA: A pridobio si mene.

ELIO: Kad posiješ sjeme duha, nikad ne znaš što će ti niknuti ...

LINA: Duhan.

ELIO: O pa da, dobru si vezu našla, jer  štetnost koju čovjek obdaren,(bolje reći kažnjen) duhom doživljava zbog te svoje osobine,nije manja od one što nastaje od duhana...A ja,izgleda,  od  duple štete stradavam.

LINA: Pa i ja. Ali kad bi bile samo te dvije, pa još i nekako...…

ELIO: Imam ih i ja gomilu, ali nemojmo se žaliti,jer ćemo tek iz ukupnosti zbivanja, na kraju balade, doznati što je odista bilo dobro a što loše za nas.

LINA: Doznat ćemo u limbu. Možda se tek tamo napokon sve saznaje.

ELIO: Neće ga biti, Vatikan se priprema ukinuti ga.

LINA: Zato što je iz Staroga zavjeta?

ELIO: Kažu da je limb izmišljotina, jer ga nema nidje u Bibliji; A ako nema limba, onda  nam preostaje jedino  Strašni  sud, gdje ćemo sve saznati.

LINA: Zvuči strašno.

ELIO: Zato se i zove „strašni“.

LINA: Zove se i „Posljednji“. Ali to je još gore: poslije njega…-nema više ničega. Nema. Ničega. Gotovo. Fuj,užas. A dotle ćemo činiti bezbroj krivih koraka i donositi milion pogrešnih  odluka I nikad ne znaš kad srljaš …Svaku stvar koju učinim ili kažem, već idućeg trenutka provjeravam: možda nije trebalo ovako? A nemaš koga pitati…

ELIO: I ja se stalno preispitujem:trebao sam ono učiniti a nisam, i nisam trebao ono reći,-a jesam...

LINA: Da imamo barem neki mali putokaz…Ili nekoga…tko bi nas zadržao kad krenemo srljati u neku propast, lli pridržati kad počnemo tonuti…A tek imati nekoga kome se možeš izjadati kad ti je savjest nečista…Lakše bi bilo čekati završni račun,kad bi imao biće svoga kalibra pored sebe…nekoga tko te shvaća...Ali to nema gotovo nitko. Ljudi žive jedni uz druge u potpunom nesporazumu.

ELIO: Kako bi te netko mogao shvatiti, kad ni sam sebe ne razumiješ? Svatko traži sebe, kao što traži i toga drugoga...

LINA: Ti očito moraš početi potragu otpočetka, jer se razvodiš. Ili si našao srodnu dušu, pa se zbog nje rastaješ od raznorodne? ?

ELIO: Nisam ništa našao, nego idem prijateljima kod kojih ću stanovati dok ne nađem stan, zato i imam ove stvari.A ni pored tebe ne vidim blizanca po duhu koji ti ni  tijelom nije stran. Osim ako ne radi u noćnoj smjeni.

LINA:U kojoj smjeni i na kojem kontinentu taj radi…to samo Bog  zna, ali mi ne daje upute kako  bih došla do njega. A možda…i daje! Pa ti si došao baš sad, u moju smjenu! Oblaci su se mrgodili iznad moje glave, a onda si ih ti sve otpuhao! I Sunce me svu obasjalo od glave do pete!.

ELIO: Baš si se sva zažarila.

LINA: To se vidi, a?

ELIO: Na svakom djeliću tvoga lica i tijela.

LINA: Srodnost duha odmah zapali i tijelo. Joj, oprosti, ja sam stvarno  nametljiva! Ovo vino!

ELIO: Pa u redu! Ne odustaješ tako lako od svoga sna! Pritiskaš javu neka ti ga ostvari! Želiš je svesti na svoju mjeru...

LINA: Ali ja sam tako neumjerena!

ELIO: Ma ne, baš si sjajna! Tako srdačna, iskrena i otvorena ...

LINA: Nudim se: izvolite, uđite ...

ELIO: Čovjek stvarno ne može ostati ravnodušan na taj plamteći pogled ...

LINA: Plamteći? Ajoj. Moram ga prigušiti, zapalit će mi se trepavice. Ali, shvati, ovaj tvoj dolazak,- to je jedan takav doživljaj! Već sam pomišljala kako je ovo ovdje jedan veliki promašaj!

ELIO: Zašto bi bio promašaj?

LINA: Nema ljudi, nema medija, nema odjeka. Život je negdje drugdje, umjetnost je nešto drugo.

ELIO: Pa došli su ovi ovdje.A valjda ih je bilo i prije ?

LINA: Ma bilo ih je, ali to su sve kolege…I neki moji bivši profesori...Voljela bih da su došli ljudi koje ne poznajem,- svojom voljom...

ELIO: Da si najavila oslikavanje gologa tijela krvlju zaklanih golubova, nagrnuli bi i tiskali se tuda ko mravi.

LINA: A tek kad bih golubove klala na licu mjesta... Svi su tako ravnodušni prema svemu što nije njihovo…Moraš smišljati svakakve gluposti i atrakcije…kako bi privukao malo pozornosti na ono što radiš.

ELIO: Ne treba te zanimati takva vrsta publike.

LINA: Pa mene  zanima ona druga,ali dođu samo oni koje osobno pozoveš. Voljela bih da dođu neki nepoznati ljudi,a ne moji znanci zato što su mi obećali…

ELIO: Mene nisi zvala.

LINA: Ti si jedini pravi posjetilac!Došao si bez moga poziva, od svih stvari koje si mogao raditi večeras i svih mjesta gdje si mogao biti, ti si izabrao baš ovo sa najmanje glamoura.

ELIO: A možda je to ipak najljepše mjesto na kojem sam u ovom trenutku mogao biti.

LINA: Ma ovo što ja radim je kao neki suvišak na svijetu; baš kao i ja sama.Nitko ne haje za mene i ovu moju menažeriju! Kao da smo vodena para koja se razilazi u zraku...

ELIO: Nemoj, rasplakat ćeš me! Ja vjerujem u tebe! Izložba će biti otvorena još dosta dana, bit će posjetilaca, neki će biti oduševljeni, neki ravnodušni, neki razočarani,- kao što se to događa uvijek, svuda i svima. Moraš naučiti nešto,- možda je to prvi stupanj mudrosti: ne očekivati od ljudi ništa posebno….

LINA: To je prvi stupanj očaja! Pa očekivanja su nešto najljepše u životu!

ELIO:Razočarenja su im najvjerniji pratioci.

LINA: Kad bih prestala imati očekivanja, ubila bih se!

ELIO: Da, u pravu si, oprosti. Idemo mi još nešto popiti?

LINA: Pa dobro…Ali mene vino previše oslobađa, a već se ponašam kao očajnica, nakon dvije-tri čaše.

ELIO: Zašto očajnica? Sretnica si, imaš stvaralačku strast! Ti si  mala božica Lakshmi koja je raširila sve svoje ruke,a ima ih mnogo!

LINA: Dobro je što imam samo dvije noge!

ELIO: Sigurna si da su samo dvije? Na mahove mi se učini kako ih ima na sve strane!  Moram priznati...Ova galerija je za mene...kao nekakva velika erogena zona.

LINA: To je zbog onih što se tamo cmaču?

ELIO:Ima neku jaku privlačnu silu…Zbog tebe, ne zbog njih....…

LINA: Pobuđujem te?

ELIO: Ma da, čim sam ušao nešto je  vrcnulo, neka iskra, žeravica...

LINA: E,pa i meni vrca, frca, pali se, samo što ne počne gorjeti na sve strane, osjetila sam ja odmah, to ide u širinu, u dubinu, u visinu...Nešto neslućeno...Zapravo slućeno,- taj moj san...

ELIO: Koliko dugo ćeš još biti ovdje?

LINA: Dok svi ne odu ...Ali to će brzo, do osam je otvoreno ...

ELIO: Idemo zajedno?

LINA: Naravno! Dođeš mi iz sna u javu i da neću s tobom! Hajde, osmi satu, požuri! Od osam sati počinje bolji dio života!

ELIO: Već smo kod novog života?  Stvarno brzo djeluješ!

LINA: Oprosti, opet ja! Kad pijem sva se ubrzam, a rijetko pijem pa me brzo ćapi! Smatraš me nametljivom?

ELIO: Ma ne, u redu je, nemam ništa protiv,zašto bih imao, pa lijep je osjećaj kad vidiš da si nekom uzburkao i um i krv...

LINA: Naročito um! Baš sam zvrknuta! Ma što je meni, tu si jedva pola sata,a ja samo što te ne zaprosim!

ELIO: Štoooo?

LINA: Podsvijest.

ELIO: Što: «podsvijest»?

LINA: Blebeće… Ali, zapravo, mi se već dugo poznajemo! Nismo se vidjeli godinu dana, ali ja sam mislila na tebe…svaki dan!

ELIO: Baš svaki?

LINA: Pa skoro! Susret s tobom bio je za mene eksplozija i ti si mi se usadio kao geler!

ELIO: Nije ni mene ostavio baš ravnodušnim, znaš..Zar je već prošlo godinu dana od te izložbe?

LINA: Veljača 1998.,- veljača 1999.godine! Mi već imamo neku godišnjicu!

ELIO: U vrijeme za novi naraštaj mačaka.

LINA: Sjećaš se kako smo uspoređivali naša imena? Li-na i E-li-o!

ELIO:.Haj Lili,haj Lili,haj–lo..

LINA: Rekao si da moje ime sigurno dolazi od latinskoga:linea = granica, kraj.

ELIO: A ti si me baš obradovala kad si me prebacila u grčki jezik, gdje značiš: elina, cvijet! Jer bi stvarno bilo tužno nazvati svoje čedo: Granica.I to tako beskrajnu curicu..

LINA: Pa ja ću se skroz zacopat' u tebe!

ELIO I ja bih se trebao u tebe,jer si ti znala da je moje ime romanska skraćenica grčkog Helija.

LINA: I da znači: Sunce! To me srušilo s nogu! Elina na Heliju,- cvijet na suncu!

ELIO: Zadržavala si me s uvjerljivim razlogom:“ biljka neće bez sunca preživjeti“...

LINA: U vinu nije samo istina, nego i hrabrost da je kažeš. Ali ti si se žurio na vlak za Rijeku!

ELIO: U zadnji čas sam stigao! A ti si, eto, ipak nekako preživjela...

LINA: Jedva. Jesi bio ljut na mene što si skoro zakasnio? Ja sam to sebi jako zamjerala, bilo me sram, zato te sada i nisam pozvala na izložbu...

ELIO: Zašto, pa svi volimo biti važni i traženi!…

LINA: Ali muškarci valjda mrze  nasrtljive žene. Ne znam, nisam se još nikad nikome uvaljivala ni nudila osim tebi!...

ELIO: Ne smeta mi to jer imaš što ponuditi.

LINA: Nudim se, a, je li, zar stvarno? Ma da, upravo to radim, i onda i sada,- nisam se ništa popravila!

ELIO: Ja sam ti došao na izložbu, jer mi je taj susret s tobom nešto značio.…Drmnuo me, stvarno. Ali…

LINA: Ali- «moja Sandra» i te pojave ...Ipak, divno je to što sam čula! Ostavila sam neki trag ...

ELIO: Itekakav! Ali osim Sandre, tu su i pojave u obliku Maje i Lovre. I sad ih sve troje napuštam.

LINA: Ajoj. I kćer i sin? I što još?

ELIO: I šnaucer Pipo Koko.

LINA: Pipo Koko? Dva psa?

ELIO. Ma jedan, ali Maja je htjela da bude Pipo, a Lovro da bude Koko, i tako…

LINA: Kad se toliko toga nakupi?

ELIO: Nakupi se to brzo kad krene.

LINA: Nećeš ti sve njih tako lako moći napustiti.

ELIO: Uz njih, morao sam odustati od svih svojih snova.

LINA: Znam ja kako je to. I ja sam otišla od muža i sina. Za tri godine, od kada sam sama, stvorila sam više nego za prethodnih deset godina, od kojih sam tri bila u vezi, šest u braku, a jednu u brakorazvodnoj apokalipsi.

ELIO: Ja sam zbog tog istog razloga jedva uspio dvije tanke knjižice pjesama sklepati. Da sam bio slobodan, imao bih već sigurno tri romana dovršena. Ostavila si ih zbog umjetnosti? To ti sigurno nikad nitko neće opravdati ni oprostiti, ali ja te razumijem.

LINA: Ma ne. Još bih i sad za muža i sina dirinčila, sve njima podređivala i sebe se odricala,- ali on je mene varao. Možda mu trebam biti i zahvalna, jer me tako konačno otjerao od sebe. Ničega ovoga ne bi bilo da sam ostala u braku..

ELIO: Vidiš, i ja odlazim iz istog razloga! Moja Sandra ljubaka sa…Ma s dirigentom!

LINA: S dirigentom? To je kalibar!

ELIO: Kalibar? U kojem smislu?

LINA: Dirigira orkestru, pjevačima, zboru,- sto ljudi, dvjesto..

ELIO: Pa kalibar je i čoban Jure koji upravlja stadom od sto ovaca!

LINA: I on je, ne kažem da nije. A što svira Sandra ?

ELIO: Violinu! Odrade probu, pa u garderobu!

LINA: Oboje imaju izvježbane ruke, finoću pokreta..

ELIO: Neki stranac, tu je na ugovoru od 6 mjeseci!

LINA: Pa  toliko se možeš strpjeti.

ELIO: A što ako mu produže ugovor.

LINA: Kako si saznao?

ELIO: Rekla mi je dirigentova žena, pijanistica. On je sve manje dirigirao koncerte, sve više simfonije i djela bez klavira i tako sve češće išao bez nje na turneje. Posumnjala, pronjuškala i saznala. Turneje su i inače leglo preljuba...

LINA: A ti si čuvao djecu za to vrijeme?

ELIO: Ili ja ili njeni roditelji,jer živimo u istoj kući. To jest,-ja od danas više ne živim u toj kući, niti u bilo kojoj drugoj.

LINA: Sada si u zrakopraznoj slobodi. I moj bivši je umjetnik.

ELIO: Znam, gledao sam mu izložbe. Premalo kolorita, ne koristi više od tri boje. Monoton slikar, nimalo uzbudljiv! Kako može odoljeti izazovu tolikih boja i nijansi!

LINA: I mene je to nerviralo, ali mu se nije smjelo ništa prigovoriti. Pokušavala sam sto puta, uludo. A još sam mu ja tolike pozadine naslikala! Većinu! Za to vrijeme sam mogla raditi svoje stvari!

ELIO: Koje su bolje od njegovih. A i previše je apstraktan za moj ukus. Ja više volim figuraciju.

LINA: Voli i on, ali u drugom mediju i položaju. Znaš, mnogobrojne i uz to mnogo–bojne ženske figure, umarale su i odmarale svoj konkretni kolorit na kauču u njegovom ateljeu….

ELIO: Čovjeku se načisto zavrti u glavi od tolike sličnosti.

LINA: Čega?

ELIO: Tvoje i moje sudbine.

LINA: Eto vidiš. Kažem ti ja. Nas dvoje smo...Ja i ti...Ojoj, ma ne mogu to reći! Nemoj, Lina, stani Lina, odustani od tih riječi, od njih bi se mogla umnožiti!

ELIO: Ma znaš što, biljčice moja: vodi ti mene kamo god hoćeš, bez uvijanja;,- tvoj sam! Eno, odlaze ti obožavatelji.

(Posjetitelji izlaze, jedan kimne glavom,a drugi mahne rukom na pozdrav i načini rukom znak da je izložba o.k. Ranka joj prilazi, a Elio pođe prema stoliću s jelom i pićem).

RANKA:Stvarno je lijepo ispalo, Lina. Šteta što nije došlo više ljudi, ali večeras baš ima puno tih zbivanja u gradu,a i nogometno prvenstvo čini svoje…Baš mi je žao.…

LINA: Pa da, žao ti je- kao da si došla izraziti sućut u kuću žalosti. Čovjek nešto stvori i želi to pokazati ljudima, a onda ga drugi zbog toga sažalijevaju.…Hvala ti i na tome što si došla i na tome što me tješiš. Ma uostalom, i bolje što je bilo malo ljudi, barem nisam morala voditi one površne papagajske razgovore i cijele večeri držati usta razvučena na osmijeh. Od toga može zaboljeti vilica..

RANKA: Ma jasno. S ljudima je uvijek tako naporno. Jedino što bi se više toga prodalo da je njih bilo više.…Ja sada idem. Ako želiš, mogu te pričekati, a ako imaš društvo,-otišla bih. Idem još  Emanuelovu izložbu pogledati.

LINA: Samo idi, Ranka, hvala ti što si došla. Ja ću sutra na Emanuela.

RANKA: Ostat ćeš s ovim tipom? To je nešto tvoje novo? Djeluje zanimljivo, ali je neotesan, namjerno je pošao po cugu kad sam krenula prema vama..

LINA: Ma ne, nije on to namjerno. Rekao je da ide po piće prije nego što si ti pošla ka nama. On je novinar, ostat ću s njim jer  želi sa mnom razgovarati o mom radu, pisat će o izložbi.

RANKA: Pa fino! I još se žališ! Bolje ti je što je došao jedan ovakav, nego da je nahrupilo sto bezveznjaka!

LINA: U pravu si. Nisam ni sanjala da će meni nešto ovakvo naići, nisam ga uopće pozvala!

RANKA: Svakoga zapadne njegovih sretnih pet minuta!

LINA: Kad bi samo htjela biti malo izdašnija ta Fortuna , pa se zadržala i duže od tih 5 minuta!

RANKA: Nemam ništa protiv, neka potraje, a onda neka dođe k meni!

(Ovlaš je poljubi u obraz i odlazi.

Elio prilazi Lini i nosi joj čašu s pićem)

LINA: Zbrisao si, ne zanima te moja Ranka koja nam želi pet minuta sreće.

ELIO: Ne volim se upoznavati kad baš ne moram.

LINA: Ja ne volim ni kad moram.

ELIO: Stalno novi ljudi, to mi je najgore u ovom poslu. Hoćemo sad poći? Predajem ti se u ruke.Vodi me.

LINA: Kamo, Elio?

ELIO: Tamo kuda ideš ti.

LINA: Idem prema bakinom jednosobnom stanu.

ELIO: Nosiš joj košaricu s kolačima?

LINA: Živim s njom.

ELIO: A što tako? Gdje su ti roditelji?

LINA: Ma...nisu tu, nemaju stalni smještaj...

ELIO: A da, rekla si mi,sjećam se...Ništa se nije popravilo s njima?

LINA:Ne, još se pokvarilo.

ELIO: Pa nije ti baš komotno s bakom...Kakva je, je li jako stara?

LINA: Još malo pa 80. Ništa ne čuje, hoda i živi uz razna pomagala.Sretna je otkako sam kod nje,jer se manje boji da joj neće imati tko pozvati hitnu pomoć ako joj se što dogodi..

ELIO: Ne mogu ni zamisliti te godine i takav strah.

LINA: Ako spava sama u sobi, ne sklopi oka cijelu noć, od straha da je neki udar ili kaplja ne učine bespomoćnom i da ne umre sama gušeći se…Ima osjećaj da joj se ništa ne može dogoditi ako je budna…Ili ako je netko s njom…

ELIO: Bože, kako li je kad imaš 80 godina i kad znaš da smrt obigrava oko tebe kao mačka koja je već uhvatila miša, pa ga pušta i hvata, i igra se s njim… a on u smrtnom strahu…?

LINA: To je ne mogu pitati.

ELIO: Pada li ti teško takav način života ? Spavati s bakom u istoj sobi? Pa i ti si cijele noći u strahu?

LINA: Jesam, teško je.Nemirna sam, noću stalno čuljim uši, osluškujem joj disanje...Sedam-osam puta u toku noći piški u posudu... 

ELIO: A da je smjestiš u starački dom?

LINA: Neće. Jako voli svoj dom.

ELIO: Ali sav teret je na tebi.Nemaš svoga života. Ne možeš ni dečka dovesti.

LINA: Neka dečko odvede mene! Imamo jedan zgodni mali tavan s kosim krovom, pravi umjetnički, i tamo ja radim, sve ove prikazice su u tom prostoru nastale. Imam tamo i omanji kauč, nekad malo dremnem… A kad budem zaradila neke novce, uredit ću ga i proširiti pa ću tamo dovoditi goste. I  raditi veće forme!

ELIO: To je već puno bolje! Mali tavan sa goste s velikim formama! Još samo kad bi neka lova s krova upala kroz tavanski prozorčić…i na konju si.

LINA: Taj stan ostaje meni, baka ga je već prepisala na moje ime.

ELIO: Pa ti si posjednica! Koliki je?

LINA: Velik je samo 37 kvadrata, ali ima i balkon koji se može zatvoriti, pa se tako soba poveća za 6 kvadrata.

ELIO: Blistava perspektiva, ali večeras stvari ne stoje najbolje za nas dvoje, jer mi ne možemo nikuda otići zajedno.

LINA: Jedino po parkovima šetati, ali ne dugo, jer je njih zauzela veljača..U krajnjem, možemo….provesti noć s  bakom.

ELIO: Da mi je znati kako bi to izgledalo...

LINA: Hajde, idemo tamo pa ćeš vidjeti! Ma ne, ne, šalim se, ne očekujem nešto takvo od tebe.

ELIO: Zna li pričati, ima li neke zanimljive uspomene iz života?

LINA: Sjeća se ponečeg iz rane mladosti. I iz Drugog svjetskog rata...Velika je šteta što stari ljudi, kad imaju toliko proživljenoga iza sebe, sve zaborave, pa kao da ništa nisu ni doživjeli..Tko zna što se događa u njihovim glavama? Da li se u njima povećava prostor pustoši i ništavila, ili ih naseljavaju sadržaji iz onostranog? Nešto suprotno ništavilu?

ELIO: Što god bilo, umire s njima. Zato treba pisati i stvarati dok još svijest radi punom parom i sve drugo zbog  toga zapostaviti, jer sve inače odlazi bez traga…

LINA: Ali treba govoriti  prodorno, jer inače nećeš stići do drugih. A ja nemam smisla za to, ne znam privući pažnju na sebe. Sve se nadam da će moje stvarčice  nekako same sebi naći put, jer mislim da su zaista dobre. Ostala sam sama s njima, sve sam  drugo napustila. Morala sam se osloboditi svega što me sputavalo da ljudima ponudim ono najbolje što je Bog dao meni.

ELIO: Postala si gospodarica svoga života, svaka ti čast. Sada  možeš stvarati koliko hoćeš, nitko te ne može zaustavljati.

LINA:Ali ako nemaš svoje ljude koji će ti pružiti logističku podršku, tvoja djela nemaju prijenosni mehanizam da dođu do drugih. I može li ovo biti zamjena za sve ostalo?

ELIO: Stvaranje traži cijeloga čovjeka, a priroda traži svoje i nadmeće se s duhom i voljom. Kako god odabereš, odustaješ od bitnog dijela sebe. Strasti kojih se odričeš, nisu otišle van, ostale su u tebi...

LINA: Pa ti si čovjek koji ima misli! I koji ih izriče! Prvi put u životu srećem takvoga! Baš mi se ne odvaja od tebe!…

ELIO: Ali mene čekaju s večerom,- ti moji prijatelji kod kojih ću spavati. Mladi bračni par. Rekao sam im da ću doći oko devet! A znaš kako je onome tko ti spremi jelo i čeka te, i jelo se hladi, a tebe nema…A on zbog tebe trpi glad, jer neće početi jesti dok ti ne dođeš...

LINA: Možeš im telefonirati da ćeš doći kasnije i neka oni jedu bez tebe. Tu je govornica, odmah blizu.A možda imaš i mobitel, novinar si?

ELIO. Ma nemam, što će mi to, ne izvještavam s terena. Nemam čak ni telefonsku karticu. To jest imam potrošenu.

LINA: Mogu ti ja dati, imam još nešto impulsa na njoj.

ELIO: U stvari….nema smisla početi ljude tako zavlačiti već prvi dan, a pravi su dobročinitelji; ne mogu to radi njih, razumiješ?

LINA: U redu, dobro. Sviđa mi se što si tako obziran. Čovjek od riječi; u oba smisla.

ELIO: U oba... A da! Čovjek od rijęči i...od rijéči! Zgodno!

LINA: Ali zašto smo onda uopće govorili o tome kamo bismo išli zajedno, kad znaš da ne možeš?

ELIO: Nesmotrenost, brzopletost! Endorfin, adrenalin, serotonin, testosteron, vino, votka, što ja znam! Ima pun kufer toga što čovjeku remeti rasuđivanje, a malo toga što ga podržava! Čas posla skreneš sa svoga puta na koji si na jedvite jade dospio...

LINA: Ili si mislio da ćemo se nas dvoje moći strpati zajedno negdje u neki krevet, pa bi im u tom slučaju javio da ćeš spavati drugdje, kad si vidio da to ne možemo,- vraćaš se prvobitnom planu? Iskreno?

ELIO: Ma nisam ništa mislio, krvotok misli za mene, ali ako si u pravu,- nije to ni nešto loše, je li? Ali,ako se već ne možemo odati pravom užitku, onda bolje da idem k njima nego tvojoj baki! Možeš me otpratiti? Imaš auto?

LINA: Ma kakvi. Otkud meni auto.

ELIO: Nemam ni ja, ostavio sam ga Sandri da vodi djecu na balete i karate. Uh, kad se sjetim ...Ma, čovječe! Pa nema više ritmičkog baleta ni stolnog nogometa, nema nedjeljnog ručka kod punice, nema kukanja zbog kuhanja, ni plakanja zbog glačanja, ni dječje vriske, ni povišenih temperatura! Naručit ću od emisije «Po željama slušalaca», da mi odsviraju « Odu radosti» pod ravnanjem dirigenta Ferde Perde!

LINA: Ferdinand Perdini? Znam za njega...Bila sam na konc...

ELIO: Ne želim slušati kako je dobar! U stvari, jest, odličan je, on je moj spasilac! Hvala Ferdo Perdo, život si mi otvorio, širom vrata raskrilio, da mogu uzletjeti! A ja bih sad opet...Odmah bih uletio u...

(Elio uzima svoju torbu).

LINA: Već odustaješ! A baš nam je dobro krenulo!

ELIO: Uvijek to dobro krene pa skrene...

LINA: Ne želiš uletjeti u zamku za zečeve.

ELIO: Ne želim više glavom razbijati zidove. Dosta je čvoruga.

LINA: Nije nama problem što zidove imamo, nego što ih nemamo.

ELIO: Nisam stvarno nikad sreo tako lucidnu ženu kao što si ti!

(Elio uzima svoju torbu i gitaru)

LINA: Još kad bi ta žena imala vilu na Srebrnjaku, ova torba i gitara već noćas bi krasile njen interijer.

ELIO: E da nemamo tijela, nitko od nas ne bi bio materijalist.

LINA: Ideali duhu,a salonska garnitura tijelu.

ELIO: To sam htio reći,ali ne priznajem krivicu.

LINA: Nitko i ne krivi tebe.Tko li nas tako raspoluti unutar nas

samih, mamicu li mu njegovu!

ELIO: Možda je i tatica kriv...Bože, koji naboj..

(Elio nalije Lini i sebi još vina u čašu, kucne se za

rastanak.).

Adio, Elina, i neka te čuva Zeus koji je volio Europu!

( Piju)

LINA: Ali meni ne uzvraća ljubav, iako je dijelio na sve strane.

Štono rek'o onaj: «Već umorih se čekajuć' Fortunu,

no božica hirovita ipak

morade jednom proći mojim putem

i prođe, eto, al' škrta bijaše .»

ELIO: A bidan je i brižan taj onaj, štono rekla moja nona...Koji je to jadnik?

LINA: Pirandello.

ELIO: E da, to je onaj njegov očajnik Mattia Pascal...

LINA: Isti je kao ja i ti. I on ide okolo s torbom,-odnosno, kovčegom.

ELIO: Kovčeg zvuči strašnije...Pa što ćemo činit'?

LINA: Dobro nam je moja kolegica Ranka predvidjela 5 minuta sreće! Možda si ipak malo prebrzo odustao?

ELIO: Ali ne, pa vidjet ćemo se...

LINA: Za godinu dana?

ELIO: Postoji i sutra...i prekosutra...

LINA: Postoji i Kama sutra! Nemoj mi još samo reći: dajmisvojbrojtelefonapaćutenazvati!

ELIO: Pa jasno da mi trebaš dati broj!

LINA: Ne bi mi ga uopće tražio! Ja sam te sad podsjetila!

ELIO: Pa tražio bih na rastanku.

LINA: Zar nije ovo rastanak? Čim sam te našla, moram te izgubiti.

ELIO: Ne, pa igra i dalje traje, ne možeš nikad izgubiti i nikad dobiti,- dok si god živ! Zato,- daj mi telefon! Telefon je za vezu, a veze se ne kidaju dok se život ne prekine!

LINA: Zvuči divno, ali ti si mi na više načina dao do znanja da ne želiš vezu!

ELIO: Ja želim...U stvari..Pa ti je ne želiš! Zar nisi rekla da više nećeš ni brak ni djecu ni muža? Što će ti veza ako ne želiš sve to?

LINA: Zbog nje same...

ELIO: Ti bi ipak htjela? Veza bez obveza?...Ideal svakog muškarca,a ja bih to mogao imati...Ali,shvati, Lina! Sada bih se napokon stvarno mogao  raspisati!

LINA: Zamisli, shvaćam! I ja imam brdo planova! Ove moje izložbice su kao tvoje knjižice pjesama, a prave stvari tek dolaze! Tko kaže da bih ti se ja odmah objesila oko vrata i ščepala te i rukama i nogama?!                                                                           

ELIO: Lina, znamo kako to ide: kad se zaljubiš, ščepaš, kad se odljubiš,-otpuštaš. Ovo bi se za koji dan razbuktalo. Možda već sutra,a pogotovo nakon Kama sutre. Samo mi je sinulo pred očima, kao na ekranu: ja i ti u ozbiljnoj vezi; pa kupujemo veći krevet za tavan, pa počinjemo zajedno stanovati, pa dolazi dijete, pa brak, pa opet sve iznova! Pa dolazi drugo dijete da se prvo ima s kime igrati! A romane pišu drugi! 

LINA:Ma ni ja ne želim vezu...to jest,- želim, ali ona me vodi onome što ne želim, jer to poništava ono što želim još više.

Ljubav je zamka!

ELIO: Koja vodi do alimentacije! Od idućeg mjeseca je moram početi plaćati, a ovaj posao što radim je na ugovor i nikad ne znam hoće li ga produžiti ili raskinuti! U svakom trenu može čovjek nešto zabrljati i uopće ne biti svjestan da je pogriješio, a čas posla i ostaneš bez posla! I slabo sam plaćen, pa to je časopis o kulturi, nema nikakve zarade. Ja sebi ne mogu priuštiti još jednu obitelj. A ovo nije nešto za jednu noć; ni za 101, ni za 1001 noć: ovo je za sve ili ništa!

LINA: Potpuno u pravu, Elio. I moje se želje međusobno odguruju! I meni je dosta odricanja i zatomljivanja, i ja želim punom parom stvarati! Sve više, sve ljepše i sve raznolikije!

Želim slikati, raditi instalacije, kolaže, ikebanu, fotografije, kombinirane tehnike, nemaš pojma što me sve privlači i što sve imam u planu!

ELIO: Isti smo! Onda nema nikakvih nesporazuma! Sve je jasno, pa mogu mirno otići, bez griže savjesti ...

LINA:Ma kakva griža savjesti, pa nisi mi ništa dužan, ja sam na tebe navalila!

ELIO: Hvala Bogu! Ti si stvarno razumna žena!I uopće nisi baš tako jako...navalila!

LINA: Znaš što: preveliku sam cijenu platila za ovu slobodu u kojoj mogu napokon punom parom stvarati ono bez čega sam bila tako nesretna i promašena!

ELIO: Mi oboje čeznemo za zajednicom srodnih duša, a srodne duše smo po tome, što ne želimo zajednicu! Ne tvrdim, nego se pitam?

LINA: Ne, ne želimo...Jer ne postojimo! Pojele su nas knjige i eksponati...Ali nam krv još nisu isisale...

(Lina zgrabi Elija za kosu na potiljku, pa mu uroni licem u lice, uzevši njegovu glavu  među ruke. On odmah prihvati, i počnu se ljubiti.)

LINA:Vidiš da imamo kamo...

ELIO:Imamo...Vodim te na najljepše mjesto, u najljepši pejzaž, na šetnju ni kroz prostor ni kroz vrijeme, ni kroz polja ni kroz šume nego kroz mene, pa u jednu sobicu ovdje unutra...

LINA: Divan paket- aranžman...

ELIO: Gdje ću se zalijepiti za tebe??? Idemo tamo u toalet, jel' ima neki dobar oslonac tamo…?

LINA: Ma čekaj malo...

ELIO: Ti si prva počela!

LINA: Moram te nešto pitati...

ELIO: Što sad?

LINA: Nešto me jako zanima. Moraš mi reći.

ELIO: Pa daj, pitaj.

LINA: Zašto ti meni  ni jedno pitanje nisi postavio za svoj časopis? Samo si me slikao!

ELIO: Joj, sad si me to našla pitati!

LINA: Pa sad sam se sjetila! Samo slike, a gdje su misli?

ELIO: Ti si likovna umjetnica, svoje si osmislila i izrekla radovima, a ja ću o svojim dojmovima pisati poslije! Dođi!

(Vuče je za ruku prema toaletu, ali ona se istrgne)

LINA: Ni jednu jedinu rečenicu nećeš od mene za novine?

ELIO: Ne daju mi toliko mjesta za ovaj prilog!

LINA: Ne daju za moje ideje, samo za tvoje? Strašno bih voljela vidjeti to što si zabilježio!

ELIO: To je sve samo nabacano, vidjet ćeš u časopisu kad sve sredim i uobličim.

LINA: Bit ću nervozna dok ne izađu novine! Samo bih malo bacila pogled, bila bih onda mirnija dok čekam članak!

ELIO: Čekaj ga mirno i bez toga! Idemo mi lijepo u neki hotel uzeti sobu, a odatle se i Danijelu mogu javiti!

LINA: To je vrtoglava ideja, ali mi prvo daj da malo zavirim u tvoj notes! Može? Samo nakratko! To mi je veoma važno! Osim tebe, bila je ovdje još samo jedna novinarka, koja piše o događajima a ne o sadržajima! Zavirila  pet minuta, vidjela da nema političara i manekenki i odjurila dalje. Pitanje je hoće li ovo moje i spomenuti u novinama! Dajem glavu: neće! Ti si jedini koji je obratio pažnju na ove moje jadničke...

ELIO: Lina! Što to pričaš? Ovo je izraz duhom bogata bića koje ima što reći, to je puno značenja i ljepote, bez foliranja i jeftinih efekata, jednostavno, duhovito i duboko!

LINA: Jesi li ti završio književnost ili novinarstvo?

ELIO: Ja nisam svršen čovjek, nego «work in progress». Još studiram: grčki i latinski, veterinu i filozofiju. I idem na tečaj japanskoga ...

LINA: I ništa još nisi završio?

ELIO: Sve mi je to lijepo, pa neka traje. Jedino me oni iz novina ganjaju, treba im moja diploma – iz formalnih razloga.

LINA: Zato se ti bojiš raskida ugovora! A s čim si najdalje dogurao?

ELIO: S veterinom. Sedmi semestar.

LINA: A latinski, filozofija?

ELIO: Drugi semestar.

LINA: Veterina ti baš i ne treba za novinarsko zvanje.

ELIO: Ne treba mi ni novinarsko zvanje! Što će meni nekakva zagušljiva redakcijska sobetina, koja vonja na dim i znoj, pomiješanima s kojekakvim parfemima...I još ti stalno prijete, vrijeđaju te, gone te sudski, premlaćuju te, a šalju i poruke kako će ti otkinuti glavu i pobiti djecu!

LINA: Meni je stvarno žao vas novinara!

ELIO: I zato se nikad nemoj ljutiti na njih, ma što ti napisali!

LINA: Da, samo neka napišu, sve ću im oprostiti!

ELIO: A i ne treba ih previše ozbiljno shvaćati. Danas u članku tvrdiš ovo, sutra nešto sasvim suprotno...Treba napuniti stupce, a uvijek te pritišće rok.Stalno si u stresu.

LINA: Sasvim mi je jasno. Radila sam i ja to. Srećom, kratko.

ELIO: Znaš, uopće ne želim drljati te članke...Stalno pišeš o drugima i o nečem izvan tebe...Ja želim sebe izraziti, mene zanimaju velike ideje, velika osjećanja,velika poezija! Ja čeznem za veličinom, širinom i dubinom, a od sitnog i za sitno živim!

LINA: Ovo moje bi onda prije spadalo u to sitno,nego u ono veliko...Morat ću početi raditi neke gromade...Odvalim komad Velebita, pa udri...

ELIO: Cinična si prema sebi ili prema meni? Ma nemoj biti! Mi smo lijeva i desna papuča od istoga para!

LINA: Dvije lijeve.

ELIO: Dobro, što god ti to značilo...Ja bih htio obilaziti velike svjetske muzeje, dvorce, katedrale, kazališta, glazbene i plesne hale, botaničke vrtove, rezervate...Išao bih na safari, penjao se na Kilimandžaro...I ne bih pisao člančiće za novine, nego bih htio sjediti uz prozor u kakvom hotelu uz jezero i...i...

LINA: Pisati trilogiju! Uz Ženevsko jezero, Mičigensko? Ontario?

ELIO: Ontario, kako lijepo to zvuči. Tamo je Nijagara. Bila si?

LINA: Ma kakvi. Jedva sam stigla do Trsta.

ELIO: Ni ja nisam bio. Dobre bi meni bile i Plitvice. Gdje ćeš ljepše! Ili Bledsko jezero...Samo je meni i to nedostižno.

LINA: Život može biti lijep, ali ne za nas. Ja se  svakoga jutra budim sa čežnjom za visoko organiziranim životom u nekoj dobroj, stabilnoj državi, gdje su stvari trajne... Ovdje je sve tako nesigurno, promjenjivo,nevažno, prolazno, plitko, beznačajno: samo puko preživljavanje i opće  mirenje sa najnižom kvalitetom života, kao da je to sasvim normalno i jedino moguće...

ELIO: Samo nemoj gubiti nadu, Lina. Bit će sve bolje, ako ne bude gore. Odoh ja sad. Budi mi dobro. Osmijeh na lice, hajde. To je zdravo i lijepo.

LINA: Ne stoji mi dobro osmijeh...I baš mi ne želiš pokazati svoje zabilješke?

ELIO: Pa pošao sam, Lina. Zar nisi imala nikakav dogovor s nekim za večeras?

LINA: Pazi, Elio: ti i ne sanjaš koliko mi je važno to što si napisao. Ja nemam ni malo smisla za samoreklamu, ni imalo hrabrosti, a moralni standardi su mi prilično visoki ...

ELIO: Onaj tko jako ne galami u ovom bučnom vremenu, dolazi u opasnost da ne dobije ništa.

LINA: Ja bih uskoro mogla izlagati na jednoj strašno važnoj izložbi...u Padovi! Zamisli, u Padovi! Od toga mi puno ovisi, otvorili bi mi se putovi...I zato mi je tvoj prikaz koji će biti jedini, neizmjerno bitan! Ja sam na izložbu pozvana, ali će tek komisija odlučiti što će uzeti a što ne. Stiže mnogo radova, svi neće proći, kužiš?

ELIO: Da, ali  ne kužim kakve veze s tim ima moj prikaz?

LINA: Moraju se priložiti sve kritike u vezi s dosadašnjim radom, a ja imam veoma malo toga! Zato mi je ovo što si napisao, naprosto dragocjeno! I zato sam tako nestrpljiva... Kada bi članak trebao biti objavljen?

ELIO: Za tjedan dana.

LINA: Dotle ne bih mogla ni jesti ni spavati! Molim te: daj mi da vidim te tvoje dojmove!

ELIO: Ali to tek treba razraditi,raspisati,- ponešto i promijeniti...Dosta toga promijeniti! Pusti sad to, sad smo na drugoj temi!

LINA: Ja te molim! Usrdno! Ispalila bih na živce za tjedan dana!

(Ona pruži ruku, očekujući da joj Elio preda bilježnicu).

ELIO: Pa dobro, kad ti je toliko stalo... Kad već tako usrdno moliš...Ma to mi još nitko nikada nije tražio!

(Koleba se, pruži joj bilježnicu pa je povuče, odugovlači.)

LINA: Oprosti što sam opet nasrtljiva ...

ELIO: Iskrena predanost, ili , možda,- žestoka ambicija?

LINA: To mi ti kažeš? Pa isti smo! Mislila sam da me razumiješ!

ELIO: «Ambicija dobro globi one koji joj robuju, držeći ih stalno izložene tuđim pogledima, kao kakav kip na trgu.»

LINA: Elio, ja želim izraziti svoju dušu i svoje snove; i voljela bih da se to odrazi na još koga i usreći ga, kao što mene usrećuje umjetnost drugih! Tvoja, uostalom! Kad ne bi bilo tih uzvišenih djela, ne bih imala nikakvu svrhu ni oslonac u životu!

ELIO: Pa dobro, slažem se s tim!

LINA: Meni ništa ne ide od ruke, sve radi protiv toga moga samo-ostvarenja. Imam tako malo prilika, a tako mnogo prepreka, ne možeš ni zamisliti! ...

ELIO: Oprosti mi za onu šalu s ambicijom. Citirao sam  Montaigne-a, kad je to tako lijepo smislio, ali to stvarno nema veze s tobom, bubnuo sam.

LINA: Roditelji su mi bili rekli da će mi uskratiti uzdržavanje ako odem studirati tako nekorisnu stvar kao što je umjetnost. A ja sam primljena na Akademiju među deset od 150 prijavljenih!

ELIO: Čestitam,- pa to je onda ipak uspjeh od samog početka!

LINA: I koja vajda? Mučila sam se kao pas dok sam studirala, čuvala djecu, ribala, kupala pse i mačke, gladovala ...

ELIO: Udaja je došla kao spas?

LINA: Udaja, a ne stvaranje i izložbe! Ali smo nas dvoje, pa onda nas troje, živjeli u pravoj bijedi,- prvih godina. I bilo je gotovo s umjetnošću. Mala ženska sudbinica završila je u maloj kuhinjici.Umjetnica je završila karijeru prije nego je i započela s njom. Takvu sam gorčinu stalno osjećala...Jedna šupljina, ovdje u grudima ...

ELIO: Znam ja tu šupljinu. K'o prazan podrum. Ili tavan.

LINA: Mislila sam kako sam ja pogrešna investicija dragoga Svevišnjega: kao duhovni pobačaj.

ELIO: Od Duha zavedena pa napuštena.

LINA: Biljka koja je počela rasti, pa umjesto da procvjeta, povila se i potjerala nazad u zemlju ...

ELIO: Ništa žalosnije nego kad se ne ostvari biće puno talenta ...

LINA: Da znaš tih prepreka...Kao da se sve urotilo kako bi me pribilo uz zemlju. Svi su mi govorili: nije ti dano, pa odustani. Sve mi je bilo nesklono. Baš sve. A muž se ostvarivao na račun moga  žrtvovanja. Mogao je slikati po cijele dane, jer sam ja radila sve ostalo za našu zajednicu, pa su krenuli i uspjesi, izložbe, narudžbe, novci. Počeo je dobro zarađivati, a ja- ništa! Završili smo istu Akademiju, ja sam bila bolji student od njega,  a onda je došlo do toga- da me on hrani! Pa su uvijek govorili ono odvratno i ofucano: iza svakog uspješnog muškarca stoji bla-bla-bla žena, a meni se od toga dizala kosa na glavi i svaki put kad to čujem, htjela sam se raspuknuti!  Ma ne želim ja stajati  iza nikoga, nego želim grunuti punom snagom i silinom u prvi plan, u prvi red, jer imam i ja nešto reći!

ELIO: Onda te njegovi uspjesi nisu radovali?

LINA: Sve manje, što sam se više odricala. A znala sam da sam darovita barem koliko on,ako ne i više.

ELIO: Čovjek vremenom prestane voljeti onoga tko ga tjera da se odrekne svojih snova.

LINA: A tih snova se nikad ne odrekneš: ne možeš. Jer su ti snovi najstvarnija realnost i najdublja potreba koju imaš.Ne postaje čovjek umjetnik jer to hoće, nego zato što mora. Nisam ja to izabrala,- ono je izabralo mene.

ELIO: Kao da čitaš iz knjige koju se spremam napisati ...

LINA: Što onda pričaš o ambiciji ...

ELIO: Ma pusti...Izbjegavam sentiment u ovoj relaciji, da lakše odem..

LINA: Traže forme, ideje i materije da ih uobličim, vuku me za kosu, za ruke, za uši,tuku me, štipaju, svrbe, grebu, cvile, mole, preklinju, žele oživjeti i nastati!

ELIO: Onda bi stvarno bilo najbolje da ti ostaneš sama,  kako te nitko ne bi odvlačio od tvojih formi i ideja...

LINA: Ne znam hoću li to moći ostvariti! Ne želim ja biti sama zato što ne volim ljude i što mi oni ne trebaju, nego im želim dati nešto više i bolje od svoje fizičke nazočnosti!

ELIO: Nas dvoje se savršeno poklapamo u mišljenju i potrebama, ali svoja tijela moramo iz toga isključiti!

LINA: Moje dijete sada zove drugu ženu „mama“, jer je ona stalno s njom! Nisam prisutna i nisam više mama! Zar sam umrla ako idem za svojom zvijezdom? A pazi, ja nisam svoje dijete napustila! Samo su se okolnosti tako namjestile! Tamo nisam mogla ostati, a kuću nisam mogla s njim dijeliti, jer je to kuća njegovih roditelja. Ja nisam imala tamo nikakav prava, osim toga,-odmah je moj bivši muž tamo uselio svoju novu žensku! Šta sam trebala, zgrabiti dijete i odvesti ga kod bake? Umjesto u katnici od 200 kvadrata, neka živi s nas dvije u jednoj sobi i sluša baku kako stenje, cvili, piški u posudu i ne govori ništa drugo osim: boli me…boli…

ELIO: Pa zar ti to netko zamjera?

LINA: Svi! Majka ne napušta dijete ni pod koju cijenu! Svi kažu! Pa ja ga nisam ostavila pred crkvom, s ocem je ostalo!

ELIO: Ma meni je to sasvim u redu. A kad se već to tako dogodilo, ti si iskoristila novostečenu slobodu za pojačan rad, a ne za tulumarenje i brbljanje po kafićima!

LINA: Da, ali tu sam slobodu osvojila stjecajem prilika, a ne zato što sam išla za tim!

ELIO: Ja ti ne bih zamjerio ni da si svjesno napustila obitelj zbog stvaranja.

LINA:  Ali to nije u redu….Dijete netko prvo treba podići, da bi ono  poslije moglo biti umjetnik.

ELIO: Ništa više od porodice ne ograničava umjetnika, to znaš i sama, i cijelo vrijeme to govoriš,-na ovaj ili onaj način. Ali to zvuči surovo i nehumano, i to se, naprosto,- ne smije reći...

LINA: Ženi život otječe u sudoper, zajedno sa splačinama i njenim nezapočetim i nedovršenim djelima… Ma da, moram ostati sama, ne smijem opet pokleknuti, ne smijem odustati! Moram znati da nisam dala sve za ništa! Moram se potvrditi, moram u ovome uspjeti, baš zato što sam preveliku stvar dala u zalog!

ELIO: Pa i ja isto tako! Ne smijemo se dati zaustaviti! Moramo stvarati bez prestanka, makar radi vlastite radosti! Kakav je to privilegij! Većina ljudi radi glupe i dosadne poslove samo da bi preživjeli, a kakve lijepe stvari mi znamo stvoriti...

LINA: I meni je problem preživjeti! Ali prvo moraš od ljudi priznanje izmamiti,- inače ti ništa ne plate! A živiš za to i od toga, ne možeš drugdje zaraditi ako se sav tome posvetiš!

ELIO: Umjetnik je lijepa, stara duša, koja je ispunjena sama sobom, bez obzira na ljude i na plaću. Ona od ljudi ništa ne dobiva nego od Boga, pa ništa drugo i ne treba očekivati. Stvaraoci su ipak sretna stvorenja.

LINA: Sretna? Ma nema ništa žalosnije nego ako se ne ostvari darovita osoba! Puna sam kreativnosti i energije, a nepriznata sam umjetnica, potisnuta duša, osujećenih emocija i erosa, bez kinte u džepu!A ova izložba je još jedan pokušaj udaranja rogovima o zid! Valjda su slabi rogovi u mojih kreatura!

ELIO: Zar nisi ništa prodala?

LINA: Dvije skulpture, ali na kredit! Samo kaparu sam dobila! Za jednu bolju večeru-za dvoje! Ali nemam kome platiti večeru! Mogla sam barem s Rankom otići!

ELIO: Pa možeš sutra. A neuspjeh je samo odgođen uspjeh,- to je rekao Kinsey.

LINA:To važi za Ameriku! Ja sam jedina na svijetu kojoj je do moje umjetnosti stalo! I ne dam se nagovoriti da sve to ostavim! Ne dam, ni od koga! Još me nikad nitko nije pohvalio,otkad sam napustila sigurno utočište svoje Akademije,-gdje su silno vjerovali u mene!Samo sam tada negdje pripadala! A sada? Ničija sam, nikome ne pripadam, nikoga se ne tičem, nikoga ne plaćam i nikome se ne podajem ! Zašto bih ja koga zanimala?

ELIO: Pa ja te podržavam! Samo izdržati moramo,- i ti i ja! Raditi bez obzira na sve. Mi stvaramo nešto iz ničega. Kao kakva božanstva. Nismo toliko besciljni i propadljivi kao obični ljudi.

LINA: Samo...kad izlažem na kolektivnim izložbama, nekoliko imena nabroje u medijima, a moje nikad! Uvijek ostanem među onima, koje naznače kao. „ i drugi.“ Ili: „ i ostali“. Uvijek sam ja „ostala“..

ELIO: Malo tko ima dara uočiti vrijednost i hrabrosti da na nju ukaže ako ona već nije razglašena. Samo daroviti mogu prepoznati darovitost drugih.

LINA: Svakom bedaku su krcate izložbe.

ELIO: Jer je bedacima lakše naći srodne duše. I imaju razgranatija sredstva za mamljenje simpatizera.

LINA: A ta su sredstva svakakva osim umjetnička.

ELIO: Moraš moći i htjeti činiti štošta, i časno i nečasno, samo tako će odzvoniti ono što radiš. Sve može propasti bez toga.

LINA: Misliš da bi se to moglo dogoditi i meni?

ELIO: Drugi uvijek očekuju tvoj poraz i pad. Ne priušti zadovoljstvo njima nego sebi. Što se toliko brineš za odjek među ljudima? Tko su ljudi? Samo prolaznici. Netko zastane pored tebe samo minutu, netko sat, netko deset godina, ali svi prođu. A ti, jedino kroz ono što si stvorila,- ostaješ.

LINA: Ti si mi stvarno uveličao ovu izložbu i ovaj dan, Elio. Ma uveličao si ti čitav svijet svojim dolaskom na njega. Sunce si, zaista, točno su ti ime dali...Malo se bojim, poslije svega, čitati ovo što si napisao...

ELIO: Pa ti onda nemoj!

LINA: Moram! Previše mi je važno, jer je tvoje!.

(Lina uzme notes Eliju iz ruke. On joj dopusti, jer vidi da se ne može od toga izvući. Ona ga drži i ne otvara ga.)

LINA: Ma zašto ja, držeći ovo u ruci, osjećam da to nije baš povoljno za mene? Lijepo osjećam strujanje: neugodno strujanje...

(Čita) «Rat je stao, oružje je umuknulo, a Muze, prašnjave, dronjave, osramoćene i izranjavane, otupjele od laži i eksplozija, izlaze iz skloništa i zemunica ...» Ovo je izvrsno, Elio ...

ELIO: O, Bogu hvala, odahnuo sam.

LINA: Samo što...Ovo moje... Nema baš neke veze s ratom?

ELIO: Pa rekao sam da je rat trajao i završio, ali svih tih godina vi ste stvarali; rat nije zapriječio umjetnike, iako je Muze uklonio. Vi izlažete...

LINA:Vi? Koji mi?

ELIO: Ti i još dvoje umjetnika, jer ću se u prikazu osvrnuti na još dvije izložbe. Ovo je samo opći uvod. Jer ono dvoje doista pokazuje posljedice rata...

LINA: Emanuel! I Liza! Da,oni rade kompozicije sa tim ratnim simbolima...Izlažu ostatke projektila, granata, potrgane lutke, predmete iz porušenih crkvica, pregažene patike, skršena ogledala, fotose mrtvih  konja i ugljenisanih kućnih ljubimaca...O Bože! Opet ja upadam u nešto zajedničko, nikako ne mogu postati jedina, izdvojena,istaknuta! Samo jedna od... Dio nečega...

ELIO: Možda malo previše tražiš od mene! Ja sam  više mislio na to kako rat nije zapriječio umjetnike, iako je Muze uklonio...

LINA: Ma oprosti. Ne znam što mi je sad bilo. Ali, naziv izložbe nisi točno napisao. On glasi: « Tužne životinje božjeg lika. «

ELIO: Znam, ali ja radim varijaciju: « Tužni bogovi životinjskog lika“,- kako bih istakao simboliku i izveo značenje. Mislim da sam uhvatio tvoju glavnu ideju. Ti oblikuješ bića koja su na pola bogovi, a na pola životinje.I to nisu autentična bića,  nego nekakvi surogati, kalemljena bića, pokušaji i pogreške: neke kombinacije su uspjele, a neke nisu.

LINA: A da,može i tako. Dobro zapažaš, zanimljivo razmišljaš.

ELIO: Božje tjera čovjeka na stvaranje, a životinjsko na razmnožavanje. Životinjsko ga tjera na ubijanje, a božje na kažnjavanje za ubojstva. Bog ili tko već, spojio je u čovjeku nespojivo. Pa hajde ti živi u miru.

LINA: Evolucijski skok?

ELIO: Jeee.

LINA: A što je između, u rupi koju je skok preskočio?

ELIO: Beee.

LINA: Vidio si dobro ono  što sam ja htjela pokazati.... Gledaj ovu skulpturu…

ELIO: Kravu Hator sa sinom Ihijem? Ta mi je izvrsna.

LINA: I mome bratiću se ta najviše sviđa. Pitam ga što ona- po njemu- znači.A on će:«krava Šarulja s balegom.»

ELIO: Pa i taj motiv je sasvim u redu. Svatko ima doživljaj prema vlastitim mogućnostima.

LINA: Da, ali to je Sveta krava Hator, a mrlje po njezinu tijelu su zvijezde, duše mrtvih!

ELIO: I zašto radi toga ne bi mogla biti šarulja?

LINA: Jer šarulja ima samo jedno značenje, a Hator je božica majka što je stvorila svemir, uz to božica ljubavi i glazbe.

ELIO: Priznajem, to je fini i komplicirani stvor.

LINA: A mali Ihi, njen sinčić, nije balega, nego bog glazbe.

ELIO: (Smije se) Da, to je ipak malo drugačije nego krava koja se pokakala...

LINA: Prilično drugačije! Što ti je sad?

ELIO:  Ma ništa. Malo šale. Ali tebi nije do toga. Meni se sviđa i ova mačkoglava Božica veselja i sunčane topline.

LINA: Božica Bast sa sistrumom: i ona svira. Bogovi su često povezani s glazbom i to volim naglašavati.

ELIO: Pa eto, i ja imam gitaru. Životinje, glazba, mitologija- to mi je sve blisko,sve je to moje.(Pokušava joj uzeti notes.)

Zgodan mi je ovaj...koji je to? Bog Ra...Smiješan tip.

LINA: Plovi po nebu, a zmija Apep, njegov glavni neprijatelj, nastoji nebeskom čamcu zakrčiti put. I kad je Ra pobijedio, svjetlo je pobijedilo tamu.

ELIO: A kad padne noć?

LINA: Borba se vodi svakoga dana iznova.

ELIO: Zato ima taj izraz lica...Kao da mu je dosadno. Bog, a mora raditi svaki dan isto.( Hoće joj opet uzeti bilježnicu, ali mu ona ne dopusti).

LINA: A zamisli da ne radi uvijek sve isto? Nikad ne bi znao hoće li sunce sutra izaći ili neće...Nemaš pojma  koliko me činiš sretnom što toliko zanimanja pokazuješ za ovaj moj svijet...

ELIO: To je i  moj svijet. Ja sam ovaj: Satir sa siringom.

LINA: To je Dioniz. Takav si ti, a?

ELIO: Priroda me tako zamijesila, život mi je dao kvasca koliko hoćeš, ali- ja sam se premijesio i preusmjerio..

LINA: Budiš mi sve apetite. Ali,-ti se ne daš, valjda si sebe i svojoj gospođi uskraćivao, pa je zato našla drugo utočište. Što će ženi muž koji sjedi u drugoj sobi i stalno samo čita i piše...I preludira po gitari…

ELIO: Svejedno je njoj bilo u kojoj sam ja sobi, jer je ona bila uvijek izvan njih: na pokusima, snimanjima, koncertima, turnejama! Leteća violinistica!

LINA: A ja sam baš suprotan tip: ukopana u mjesto, kao ova prastara dama: Sfinga...

ELIO: Sve živo što postoji, ujedinjeno je u njoj.

LINA: To je tvoje tumačenje od prije?

ELIO: To je kozmološko tumačenje za Sfingu, Duporovo, ali sam ga ja usvojio.

LINA: Ja znam za njega .Ali ga nisam usvojila, nego prepoznala kao istinu koju kao da sam već prije znala… I ovaj je dobar dečko: Tot, pronalazač govora i pisanja. Šteta što ima ružnu ibisovu glavu.

ELIO: Bolje je ako pisac ima ružnu  glavu,jer ga onda spopada manje iskušenja koja bi ga htjela odvući od pisaćeg stola.

LINA: Sad mi pada na pamet Strindberg i sve one njegove žene, koje su mu stalno provirivale u radnu sobu i kukale što stalno piše a njima ne posvećuje vrijeme i pažnju.

ELIO: Da, pa ih je zamrzio.

LINA: Pa i ti si pomalo...

ELIO: Tek ću postati takav! A sad sam samo onaj koji...

LINA: Koji...?

ELIO: Koji će zakasniti na večeru! Daj mi to pa idem!

LINA: Čekaj malo; još samo malo ću čitati…

ELIO: Nasilna si! Rekao sam ti da ću to sve još mijenjati!

LINA:  (Čita iz notesa.)

«Darovita umjetnica, bez ikakve dvojbe. Ali, mlad čovjek se još traži, gubi, ponekad zaluta, pa ni sam ne zna kako i kamo ...» Elio, što ti pod ovim misliš?

ELIO: To što sam napisao. Ali, rekao sam ti, to je samo nabacano!

LINA: (Čita) «Mitologija nam je svima bliska, ali nije to njezina i  naša priča. Kada će ta zaista nadarena mlada skulptorica početi pričati svoju priču? Lino Ostojić, pustite Egipat Egipćanima a Grčku Grcima i pogledajte malo oko sebe! Samo se okrećite u mjestu, ne morate puno hodati i tražiti! Zar vi ne vidite tu stravu života koja vas okružuje sa svih strana, zar ne čujete žalosnu muziku što je vjetar odasvud donosi? Zašto ne opišete jad našega života, našu duhovnu i materijalnu bijedu, kaos i nered u svakom segmentu života, sada i ovdje? Poniženje i zaglupljivanje nacije,laž, nasilje, korupciju, teror, divlji kapitalizam, srozavanje društva u kojem živimo, na najnižu moralnu i materijalnu razinu?

LINA:Elio, zaboga???Pa što je sad ovo? Kakve su ovo nebuloze?

ELIO: Što, pa mogu valjda za svoje novine pisati kako ja hoću?

LINA: I misliš da treba ovako? Baš ovako? (Čita dalje)

«Zašto, gospođo Ostojić, ne pokažete u kakvoj nam  mizeriji prolazi život? Zašto nam je sve stalo, zašto smo sve svoje vizije, ideje, bunt,i ponos u sebe zakopali i toliko rana sebi otvorili? Zašto smo se svi razboljeli? Kada ćete vi, Lina, a ovo ne govorim samo vama, nego svim umjetnicima ove zemlje,- kada ćete progovoriti? Kada ćete ono pravo izreći?»

LINA: Elio, u skulpturi?

ELIO: Da, u bilo čemu! Imamo i mi zmije što ne daju suncu sjati! Mnogo takvih zmijurina! Tebi je barem lakše govoriti nego meni, jer možeš kroz likovne oblike svašta pokazati zaklanjajući se alegorijom!

LINA: Pa to i činim!

ELIO: Ja nisam nigdje vidio TO!

LINA: Šta: «to»?

ELIO: Pa to o čemu govorim! A ni tvoj bratić ...

LINA: Za Boga miloga...»Ja vas sve pozivam: govorite već jednom o onome što sve nas boli! Uza sve što smo proživjeli, i čemu se ne vidi kraja, vi klešete Izide i Medeje, prežvakavate Hamleta na ovaj način, Edipa na onaj način, Antigonu u podrumu, Prometeja na tavanu! Uvijek iznova iščeprkavate već odavno stvoreno, gradite na već sagrađenom, napisanom i isklesanom i od toga sljepljujete kolaže svoje nemoći i jalovosti! Što ja imam pisati svoga Fausta, kad je Faust već napisan!»

LINA: Pa i Goethe ga je pisao iako je već bio napisan! Ali je njegov drugačiji od prethodnog! Drugo viđenje iste teme! Neki su motivi vječni i uvijek nam puno govore o nama samima iako nije riječ neposredno o nama!

ELIO: Sve su teme vječne, ali ih treba znati ovjekovječiti.

LINA: A ja to ne znam!?

ELIO: Ma dojadilo mi je stalno zaklanjanje umjetnika iza već pronađenih sadržaja! Tako se ne ulazi ni u kakav rizik, i to ide na ruku vlastima, njima odgovara naše bavljenje fosilima i izmišljotinama, jer tako se ne bavimo njima, ostavljamo ih na miru i ne otkrivamo štetu koju nam oni nanose!

LINA: Čovječe! Prvo me hvališ, a onda me ovako svališ... u balegu! I kakve sad veze s tim ima vlast, pa ovo je tematski nešto najudaljenije od dnevne politike što može biti!

ELIO: A zašto? Ta dnevna politika ostavlja posljedice koje ćemo osjećati godinama !Upropastila nam je svima živote! Zar o tome nećemo ništa reći?

LINA: Ja se ne želim baviti prolaznim stvarima!

ELIO: Iza njih ostaju trajni invalidi! Moralni, duhovni i tjelesni!

LINA: Ti to mene usmjeravaš?

ELIO: Želim te potaknuti, kako bi išla dalje i dublje! Umjetnik  treba iz sebe govoriti! Ne iz tuđih mitologija, nego iz svojih rana! Trebaš postati glavni cilj i sadržaj svoga rada! Nemaš od čega živjeti, nemaš svoj dom, nitko ti ne daje nikakvu potporu ni za što, a ti se baviš egipatskim bikovima!

LINA: Nitko meni nema pravo govoriti kako trebam raditi svoju  umjetnost!

ELIO: Zašto si onda toliko navalila da pročitaš što ja mislim o tome?

LINA: Ja navalila?

ELIO: Pa zar nisi? Pogledaš zabilješke načrčkane usput, i onda me zbog njih napadaš! Tko zna što bi od ovoga do kraja ostalo u tekstu!

LINA: Sasvim se razlikuje od onoga što si govorio!

ELIO: Govorio sam da je lijepo! I jest lijepo! Ali to nije dovoljno! Trebaš naći onu ludu hrabrost i razotkriti sebe, progovoriti svoje najdublje istine bez ustupaka! Koliko god je ovo krasno,ipak je donekle...imitativno.

LINA: Molim? Imitativno?

ELIO: Pravi umjetnici stvaraju SVOJU mitologiju.

LINA: Je li? Sad više nisam ni PRAVI umjetnik! Hvala ti što me želiš smjestiti među velike umjetnike, ali ovo što si napisao...je  koješta! Tebi bi se, očito, više sviđao da je ova Hator zaista Šarulja s teletom i balegom! Žgoljava krava koja nema što jesti jer je trava ekološki zagađena pesticidima i jer su pašnjaci puni nagaznih mina!

ELIO:Ono što ti savjetujem je i velika pohvala i dobronamjerna pomoć istovremeno: podigni stupanj zanimljivosti svoje umjetnosti do stupnja zanimljivosti svoje sudbine i eto ti punog pogotka.

LINA: Ma to što si ti tu nadrobio, i još uvijek brabonjaš i dalje,  je bez veze s mozgom i s umjetnošću!Ti si sasvim nesiguran u toj materiji, to je tako očito, a to nije ni čudo za čovjeka koji nema pojma o svemu ovome ...

ELIO: O čemu nemam pojma?

LINA: Ni o čemu! Pa ti nisi ništa završio! Vječiti student, poluproizvod sa poluznanjem! Kako ti možeš pisati likovne kritike a nemaš veze s tim područjem, i kako uopće  možeš kužiti umjetnost a ni jedan ti studij nije umjetnički?

ELIO: Šta sad lupetaš? Rekao sam ti da ne pišem kritike, nego osvrte!

LINA: Oprosti, ali ovo JEST kritika! I to žestoka, okrutna, surova, nemilosrdna, i k tome potpuno nestručna!

ELIO: Nitko bolji od mene nije ti došao, znači da sam ti ja najbolji kritičar, bez obzira što studiram! Bez mene, ove izložbe nije ni bilo! Uza sve „stručnjake“!

LINA: I bolje bi bilo da je nije ni bilo.

ELIO: Zapisujem svoj doživljaj kao pjesnik, a ne kao stručnjak. I fuj, gadi mi se izraz «stručnjak», kad je u pitanju umjetnost!

LINA: Veterinar.

ELIO: Pa što?

LINA: Došao si na izložbu jer se zove «Tužne životinje...“ Ti si došao gledati životinje, a ne umjetnost!

ELIO: Ja možda jesam budući veterinar: studiram više stvari da sebi osiguram različite mogućnosti života, jer se grozim pomisli da bih cijeli život tesao i klesao jedno te isto!

LINA: To ja klešem jedno te isto?

ELIO: Sad govorim o sebi, a ne o tebi. Moj plan je jednoga dana otići živjeti na selo i onda je dobro imati znanje s kojim se na selu može  živjeti. A veterinarima nije zabranjena umjetnost! Osim toga, išao sam u glazbenu školu!

LINA: Ali ni to nisi završio?

ELIO: Imam još vremena pred sobom, jedva sam trideset navršio! A pišem za novine skoro osam godina! I za to vrijeme je u redakciju stiglo bezbroj pohvala čitalaca za moje pisanje. Naravno, dobio sam i isto toliko pokuda ojađenih umjetnika koje sam potkresao i potprašio.

LINA: Ružno si im radio. Umjetnici to ne zaslužuju.

ELIO: O da,neki od njih zaslužuju, itekako.Ali od mene ipak imaju više koristi nego štete.„ Pravi“ kritičari idu samo priznatim umjetnicima. A tko ih je priznao? Politička kasta, financijska oligarhija i mafija i njihovi ljudi, raspoređeni gdje god treba, da im ništa ne promakne. A ja pišem i o nepoznatima i o nepriznatima, za mnoge se čulo prvi put jer sam ja o njima pisao, a stvarali su godinama prije toga. Važno je da ih netko zapazi, ja pišem  o njima kako bih im pomogao, a ne da bih ih pošto poto hvalio.

LINA: Nisam došao hvaliti Cezara nego ga ukopati.

ELIO: Ne, nego ga savjetovati i najaviti.

LINA: Ma u redu. Oprosti mi što sam planula. Ja sam koza. Obična koza meketava. Ne mislim što govorim, ne govorim što mislim ...

ELIO: Ljuti se na one koji ti nisu došli, a ne na mene koji jesam!

LINA: E a znaš zašto mi nisu došli? E pa, sad ću ti ja reći zašto! Nisu došli iz političkih razloga! Eto zašto!

ELIO: E pa, rekao sam ...Vlast ...Nisi s njima ... S «onima» ...

LINA: Ni s njima, ni s onima, ni s ovima!

ELIO: Ali to nije razlog da mene vrijeđaš! Ni ja nisam od onih koji nisko puze a visoko se penju! Na istoj smo strani!

LINA: Oprosti; jesam te povrijedila?

ELIO: Ne, samo si me ražalostila. Čudi me da ne znaš kako umjetnost nije nikakva „struka“.

LINA: Ma to je bio samo afekt.

ELIO: Ni u afektu čovjek ne može reći ono što potpuno odudara od njegovog bića.

LINA: Može! O, itekako može!

ELIO: Ti misliš: «seljačina, veterinu studira.» A ja sam, ako te baš zanima, građanin u trećem koljenu, i slike velikih majstora gledao sam od rođenja u salonima svoje obitelji!

LINA: I gdje su sad ti saloni i te slike?

ELIO: Jedan moj djed je darovao obilje neopisivo vrijednih slika i skulptura gradskome muzeju; ja bih bio bogati nasljednik toga blaga, da djed nije bio toliko zahvalan Titovu poretku: oslobodio ga je iz logora.

LINA: Lijepa priča sa sretnim i pravednim ishodom.

ELIO: Ali je drugome djedu nacionalizirana vila sa vrtom egzotičnog bilja, jer je bio anti– marksist,anti–lenjinist i anti-titoist.I tako ja sad nemam ništa.

LINA: Uvijek mi, ovdašnji, tako prolazimo: što god tko stekne, kad-tad ostane praznih ruku, ništa se ne može održati. A ja nemam ništa jer su moji  ostali bez svega što su imali,-u ovome ratu! Naša kuća, moja djedovina, granatirana je i opljačkana i samo zidovi su ostali,- a ni oni nisu čitavi! U izbjegličkom smještaju su već pet godina, a stari su, bolesni i… u potpunom beznađu.

ELIO: To je ono što sam rekao: politike su prolazne, ali su  štete

trajne.. Žao mi je, Lina, tako mi je žao. Nisam znao da su

toliki razmjeri stradanja tvoje obitelji,- a kako bih i mogao

znati, lani si mi samo nešto malo o tome natuknula.

LINA: Pa ipak si to zapamtio. A vidiš, nitko od mojih nije imao nikakve veze ni sa vojskom, ni sa paravojskom, ni sa politikom...Ma nisu imali ni pojma što se događa!

ELIO: Kao i 80 posto ljudi. Shvaćam kako ti je. Tim prije je ovaj naš sukob bio nepotreban. Pa ja sam na tvojoj strani.Ali moraš čuvati energiju za kreaciju, i kroz nju izraziti svoje ogorčenje...

LINA: Ti dovodiš u pitanje moju kreaciju! Nogu joj podmećeš!

ELIO: Hrabra si što se svađaš sa mnom, a od mene ti zavisi ocjena izložbe.

LINA: Već si je ocijenio! Sve što ja radim i što ću ikad stvoriti, već je unaprijed ocijenjeno!.

ELIO: Nisi potkupljiva. Može se ponekad  iščeprkati netko častan u ovim našim napaćenim krajevima.

LINA: Hvala što mi priznaješ i neku kvalitetu. Jesi znao da u  mozgu postoji centar za moral, u čeonom dijelu? Kod nekoga je razvijen, kod nekoga nije; kao sluh!

ELIO: Znam, vidio sam u novinama.Ali svaki čovjek misli da je kod njega sve razvijeno.

LINA: A mene je Bog, izgleda, obdario sve samim nekorisnim vrlinama.

ELIO: Ne žuri se s prosudbama, imaš još dosta vremena da saznaš što je Bog htio s tobom.

LINA: Ti si već prosudio: Bog je sa mnom imao neke namjere, ali sam ga ja iznevjerila.

ELIO: Ne, ništa slično, ništa tako drastično nisam napisao ...

LINA: Elio, pođi, ljudi te čekaju.

ELIO: Ali ti se ne smiješ ljutiti ...Da, moram ići. Nisam ti smio dati te svoje bilješke! Ma blesan sam ja...Sada me požuruješ, a do prije pola sata je bilo nešto sasvim suprotno...

LINA: Pa i ti si se ponašao „sasvim suprotno“ tvom općem stavu prema meni...U jednom trenutku je izgledalo da će ovo postati “together forever“.

ELIO: Da, bilo je nekoliko takvih trenutaka.

LINA: Bilo ih je poprilično.

ELIO: Ali...moj opći stav prema tebi...nije se mijenjao...Bio je, zapravo, sve bolji i bolji...

LINA: A bit će još bolji kada odeš i sjedneš za postavljen stol pred miomirisne zdjele...Ugodna ti večer ...i večera.

ELIO: I tebi. Adio. Moram! ...Moram postati odlučni gospodar svoga života! Laku noć! Možda se vidimo ...za godinu dana ...

LINA: Možda ...Ako još uopće budem izlagala ovdje. Možda ću morati potražiti neko drugo mjesto za sebe i svoje kućne ljubimce...Znaš, ako ti ovo što si napisao objaviš,-uništio si me.

ELIO: Stavljaš me pred veliku odgovornost!

LINA: Sam si uzeo sebi veliku odgovornost! Tko god sudi o drugima i  o onome što je njima najvažnije, taj se igra Boga!I ako već to i baš to želite raditi, ne možete se tako poigravati ljudskim sudbinama! Ovo je moj život! Od tvoje prosudbe zavisi moja budućnost! Moja sudbina!

ELIO: Od mene ti zavisi sudbina? Za Boga miloga,Lina! Pa izložba traje tjedan dana! Valjda će doći još koji novinar!

LINA: Za sada sve zavisi od tebe, jer za te druge ne znamo! Za sada, ovdje se još ništa nje dogodilo!

ELIO: Ovo zvuči takoreći kao ucjena.

LINA: Kakve si ti kritike dobio za tvoje pjesme?

ELIO: Ne baš loše.

LINA: Dobre, ili i više od toga?

ELIO: Pa, recimo- prilično dobre.

LINA: Aha. Tebi dobre, a meni: cura luta, nije našla temu! Ma što je tebi? Odakle ti znaš da li ja lutam i da li je ovo pravi sadržaj ili ne? Kako bi se osjećao da je netko napisao ovako nešto o tvojim pjesmama, koje su ti važnije nego tvoja djeca?

ELIO: Nisu mi važnija nego djeca, ali zamrzio bih kritičara za čitav život.

LINA: I boljelo bi te to čitav život! A napisano je sasvim proizvoljno, nemarno i bezveze!

ELIO: Dobro, shvatio sam: za tebe je to prevažno da bih samo tako opalio neke rečenice iz primozga. Eto, nemoj se brinuti, obećavam ti da neću napisati ni jednu rečenicu koja ti ne bi išla u prilog.Malo sam to nadrobio zbrda-zdola, pa rekao sam ti. Ma gle, ne možeš pisati prikaz i sve samo hvaliti! Urednik se uvijek na to ljuti i kaže: nitko nije tako savršen da dobiva samo pohvale i ništa nije tako bezgrešno da mu se ne bi mogla naći mana! Jedna kolegica, pisala je o glazbi, dobila je raskid ugovora. Zašto? On joj je rekao: pa ti ne čuješ dobro kad su ti svi koncerti izvrsni! Zar baš ni u jednom nitko ne isklizne iz intonacije ili u nekoj dionici ne odsvira nešto pogrešno, neusklađeno? Makar malo falša mora biti u svakoj stvari!

LINA: Znači, vi tražite greške pošto poto, a ako ih nema, izmislite ih, da ne bi ispalo kako niste dovoljno stručni i  kako ne vidite i ne čujete dobro! A pogotovo ti moraš biti oprezan i svakim se prikazom  dokazivati, s obzirom na tvoju mjerodavnost!

ELIO: Eto, sve si rekla.

LINA: Ali to je strašno.

ELIO: Sve je strašno.

LINA: Ne mogu ti pomoći ako tako vidiš stvari,ali te onda stvarno molim da održiš obećanje, i moje stvari prikažeš kako one to zaslužuju.

ELIO: Kako ti zaslužuješ.

LINA: Ma što ja? Pa ne tražim da pišeš o meni i radi mene, valjda su radovi dovoljno dobri da zaslužuju povoljnu kritiku! Ne  zato što smo ovdje jedno drugome sisali usne dvije minute!

ELIO: Dobro, dobro, krivo sam se izrazio, nisam tako mislio, oprosti, bit će onako kako sam rekao,a ja sam od riječi.

LINA: Mogu ti vjerovati na riječ da si od riječi? Dobro,vjerujem. Hvala unaprijed.

ELIO: Ti si sasvim uvjerena u to kako si izvrsna umjetnica?

LINA: U potpunosti!

ELIO: I da je ovo što radiš prvoklasno?

LINA: Da,apsolutno!

ELIO: A kako to znaš? Po kojem mjerilu?

LINA: Po tome što ovo sve dolazi iz mene, iznutra, i što sve to ja moram raditi! Ne želim, nego- MORAM! Po unutrašnjoj zapovijedi, koja dolazi pitajboga odakle!

ELIO: OK,to mogu prihvatiti.Imat ću na umu ovo što si mi rekla.Dobro što sam te pitao...

LINA: Ja sam se izborila za to! Nisi ti ništa htio pitati!

ELIO: Baš si srčana. Bori se uvijek tako, neće to nitko činiti umjesto tebe.Svatko ima svoje vlastito bojište…

LINA: Vidim. Na svakom se koraku bore i krvare.Svijet nam nije prijatelj. Ni njegovi zakoni. Morat ću sve obaviti sama.

ELIO: Bojim se da je tako…Malo mi je žao što te ostavljam,ali…

LINA: Samo ti idi na svoje bojište, pa ništa te ne vezuje za mene.

ELIO: Očekivala si od mene više…

LINA: To nije tvoj problem nego moj. Ja uvijek svašta i previše očekujem.

ELIO. Barem bi ostala tvoja prijateljica s tobom da nisi na mene računala.Nije te strah ostati sama?

LINA: Što, pa usred grada smo. Što mi se gore može dogoditi od ovoga što mi se upravo događa.

ELIO:  Može , može...Puno gore. Ako bi mogla poći odmah, onda bih te mogao otpratiti do kuće,-ako nije jako daleko.

LINA: Ne mogu odmah, imam još štošta uraditi, ići u toalet, pokupiti otpatke, počistiti ovo što su namrvili, papiriće pobacati, pogasiti svjetla, pozatvarati prozore, i štošta...

ELIO: Ostao bih s tobom bez obzira na sve, ali taj moj dogovor…

LINA: Ostali su ovi sa mnom! To su moji prijatelji, moja djeca, braća i sestre, moja svojta,ljubavnici i ljubimci, moji rođaci, kolege,urednici, spasioci i uzdanici! Tko je manje sam nego ja!

ELIO: Drago mi je što to čujem...Onda idem...

LINA: To si već rekao.

ELIO: A telefon? Broj telefona?

LINA: Moram prvo baku pitati. To je ipak njen broj. Ja svoj više nemam.

ELIO: Dobro, evo ti onda moj. Zapravo, ni moj nije moj.

( Izvadi papirić i olovku, pa piše brojeve)

Ovaj prvi je od Danijela kojemu sad idem, a drugi je u redakciji. Ako me nema, ostavi poruku.

LINA: Misliš da ću te zvati?

ELIO: To sada ne znamo ni ti ni ja. Pa možemo ostati prijatelji i ako smo se prepirali, valjda? Bolje ti je imati broj nego ga nemati. Ako zatreba dobro će doći, a ako ne zatreba, neće smetati- to je samo papirić. A sada stvarno idem. Svako ti dobro želim...

(Lina uzima broj i stavi ga na stalak jednog izloška).

LINA: Nadam se da mi neće trebati. Pomolit ću se ovoj mojoj božici Izidi za to. Za snagu da odolim papiriću. I tebi sve najbolje u životu, čuvali te svi bogovi, koliko god ih ima.

ELIO: Ja bih bio sasvim zadovoljan da me čuva makar samo jedan. Hvala ti, pa neka bogovi čuju plemenite želje dobroga stvorenja, i nagrade na prvom mjestu njega, onim što on želi drugome. Nadam se da to tako i biva.

LINA: I ja. Ali kad bi se to događalo, ljudi bi trebali pouzdano znati za tu jednadžbu. Kada bi u to bili sigurni, svi problemi među ljudima bili bi riješeni.

ELIO: Da,valjda je to taj magični ključ, kojega nitko nikada nije vidio, a mnogi, tko zna zašto, u njega vjeruju.

LIN: Bitno je očima nevidljivo.

ELIO: Naravno, kažem samo da je neshvatljivo odakle mi to znamo. Adios, Lina…

(Elio izlazi sa svojim stvarima, a Lina pojača glazbu, gasi mala svjetla usmjerena na eksponate, pa priđe stoliću i jede i pije „ da se ne baci“)

LINA: Dronjave muze ...Izlaze iz skloništa ...Čiji li si ti, moj mladiću? Moj nisi, jer je meni valjda ipak nešto drugo suđeno...Možda čak i nešto bolje...Ako ima boljega...

(Lina uzima svoju torbicu i  čeprka po njoj, pa onda pojača glazbu koja svira sa kazetofona. Čuje se pjesma „The Happiest Girl In The Whole USA“ koju je napisala i izvodi Donna Fargo...

Lina zatim odlazi u toalet. Reklo bi se kako nesretno stanje ovoga tužnoga bića nema više prostora za dalje širenje...Ali, nevolja uvijek  pronađe više mjesta i prilika za sebe, nego što čovjek može i zamisliti...)

 

.

 

II SLIKA

 

 

 

( Jedan par očiju promatra galeriju kroz stakleni izlog.

Kad je Lina otišla u drugu prostoriju, u galeriju ulazi BERO,  mladić ne baš pitoma izgleda. A nije ni pretjerano trijezan.

On krene prema stoliću, izvuče ladicu, uzima iz nje novčanice koje su tu bile, pa izvrne ladicu na pod i čeprka po stvarima ne bi li još što našao.

Onda pretražuje galeriju, gurka eksponate, a iza jednog izloška nađe fotoaparat što ga je Elio zaboravio, i objesi ga oko vrata, pa ga gurne ispod jakne.

Izlazi LINA, noseći metlu i svoju torbicu preko ramena).

LINA: Malo ste prekasno došli jer zatvaramo, ali dobro, možete pogledati, ja ću pričekati, pa ću onda počistiti.

BERO: Daj torbicu.

LINA: Moju torbicu?

BERO: Šta, ova nije tvoja?

( Priđe joj i strgne joj torbicu s ramena, istrese sve iz nje na stol, te uzme  novačnik i kreditnu karticu i strpa ih u džep).

Šta si ti ovdje, čistačica?

LINA: A da, valjda...

BERO: Reci mi pin. .

LINA: Što?

BERO: Pin od kartice, blesačo, kako da uzmem lovu?

LINA: Koju lovu? Ima trista kuna na računu!

BERO: Pa hoću tu lovu! Pin!!!

LINA: Nula nula tri dva.

BERO: Pazi samo ako si mi rekla krivo, znam ti ime, znam gdje radiš.

LINA: Rekla sam točno.

BERO: Pa kako to imaš tako mizernu lovu?

LINA: Jer me mizerno plaćaju!

BERO: Gdje ima ovdje još novaca?

LINA: Samo to što si uzeo iz moje taške i iz ladice od stolića  koje si isto uzeo.

BERO: Ali gdje ima još?

LINA: Nema više nigdje ništa, jel'  ti kažem.

BERO: Gdje god priđeš, nema para, a gdje ima, ne možeš prić'!Ali ti mene zajebavaš, ovo je prodajna izložba! Gdje je lova?

LINA: Valjda su prodali samo jednu figuru. Ja mislim, ne znam baš.

BERO: I to je ta lova iz ladice.

LINA: Ja mislim da je.

BERO: Super svirka, Đon Kveker, al ćemo mu začepit' njušku, ja sam ovdje šef i moja svirka se sluša.

(Bero jednim trzajem iščupa kabel plejera iz zida i uzme aparat.)

BERO: Grundig, za ovo mogu uzet sto, najviše dvjesta kuna,starudija.

LINA: Ja bi' rekla da se može i više dobit'.

BERO: Nije tvoj?

LINA: Ma kakvi,ja imam moga doma, moj muž kupuje svu tu tehniku.

BERO: Imaš muža? A di ti je?

LINA: Sad će svaki čas doći po mene.

BERO: Jel'? Pazi te da ne ideš kući sama, mog'o bi te neki lopov napast'.

LINA: Ma ne, nema on ništa protiv lopova. On nikad ni jednog ne bi prijavio policiji jer kaže da su oni još veći lopovi nego lopovi.

BERO: A ti?

(Dok teče ovaj razgovor, Bero jede i pije sa stolića.)

LINA: Pa i ja mislim  k'o i on, ja lopove sasvim  razumijem, pa što ćemo nego krasti, kad nemamo gdje zaraditi.

BERO: Mora se jesti, mora se živjeti, nećemo si valjda svi propucati tintare. A mazneš i ti nekad nešto?

LINA: Kad je neka prilika. Ali rijetko je to.

BERO: Ima prilika samo za velike zvjerove. A za male ljude, kojima stvarno treba,- nema niš'. A što su ovdje sve polokali i poklopali, jebali im svima psi matere odreda, kreteni jedni..

LINA: Ni meni nije ništa ostalo. Evo ima u ovoj boci nešto...čak ima prilično,- možeš popit ako voliš votku.

BERO: Votku da ne volim, čovječe! Daj to! Najbolja cuga!

(Uzme bocu i otpije)

LINA: Mogu sad uzet' moju taškicu?

BERO: Uzmi i sjeti se jel' ima negdje neka skrivena lova, nemoj me zajebavat' i lagat'!

LINA: Ma neka crknem ako lažem!

BERO: E pa, možda ćeš i crć'!I daj mobitel. Gdje ti je mobitel?

LINA: Nemam ja to! Pa pregled'o si torbu! Da imam, bio bi tamo!

BERO. Dobro je kad se ima više, onda te lopovi više vole!

LINA: Ne valja kad te lopovi vole.

BERO: Još je gore kad te ne vole! Mrze kad ulože trud oko nečega a to im se ne isplati!

LINA: To svi mrze.

BERO: Znaš ono: staviš glavu u torbu, a nađeš kurac od ovce i pičku od jarca.

LINA: To se često nađe..

BERO: E,  imaš ti zlatni lančić.!I nešto na njemu, glupi privjesak. Skidaj to da ti ne bi' ja skido'o. Ajde, brzo.

LINA: Da, da, evo, odmah ću..

(Ona  skida lančić i daje mu).

BERO: I taj sat! Jel' kakva marka? „Stela“? Nikad čuo? Kakva je to marka?

LINA: Odlična, poznata, svjetski brend!

BERO: Znao bi' ja za njega da je neki firm?  Kol'ko si ga platila?

LINA: Poklon od muža. Za godišnjicu braka ne bi mi kupio neki dronjavi škart!

BERO: Muž koji pušta ženu da radi kao čistačica, i nju smatra da je dronjavi škart!

LINA: Svaki muž ima ženu čistačicu. Ne samo što joj to dopušta, nego se i  ženi njome kako bi mu čistila, a ako hoće još i drugima, za zaradu, tim bolje.

BERO: Ma jebe me se za tvog muža. Sat je čista pljuga, ali ta dva prstena..Već vidim da su zlatni! Skidaj ih!To bi prešutjela, je li? Mene 'oćeš prevarit' beštijo, a?

LINA: Ma ne, nego se nisam sjetila. Evo, dam ti prstenje, to mi je od pokojne mame uspomena, a lančić od pokojnog tate.

( Ona skida prstenje i daje mu. On ih gleda, traži pečate.)

BERO: Svaka čast, bar nešto što valja kod tebe. Ovo je prva stvar koja nešto vrijedi što sam ovdje našao. I baš svi pokojni, a? Da ti nije i muž pokojni,a?.

LINA: Nije, osim ako ga nije netko ubio na putu od kuće do ovamo.

BERO: Nadam se da je. Svaki dan nekoga ubiju u Zagrebu, pa što ne bi i njega.

LINA: Ma, ne bi ni meni bilo krivo kad bi ga netko onako...ne baš ubio, ali da ga dobro premlati, k'o što on zna mene,- to bi mi bio pravi gušt..

BERO: Tuče te?

LINA: Svako tol'ko, jako je ljubomoran. Ne smijem ni pogledat drugog tipa, odma' me zvekne. A tuče se i s drugima svud naokolo.

BERO: Neki razbojnik,a?

LINA: Ma ne, samo se voli tuć' i te stvari. Bio je i u zatvoru. Nekoliko puta. Pa da, onda možda i jest razbojnik.

BERO: Možda je bio zbog nečeg vozačkog.

LINA: To je samo dva tri puta.Vozio je po pločniku.Jednom je prešao preko mačke.

BERO: Koja budala.

(Bero isprobava težinu skulptura).

A jesu grde, jebote. 'Ko ovo dolazi gledati? Prava rugla, da se porigaš po njima. Mogli bi se uvalit turistima- k'o suveniri. Hrvatske domaće životinje, s atomskom katastrofom iz Černobila. A teški su, jebote? Ima li neki lakši?

LINA: Svi su teški, to mi je baš sranje za čišćenje, iskilavim se.

(Isprobava ih, a onda opet nagne iz boce i Lina vidi fotoaparat koji mu visi oko vrata).

Taj si fotač ovdje uzeo?

BERO: Ne nego mi dao šef od Plejboja da tebe islikam golu za milion dolara, među ovim akrepima!! .

LINA: To je zaboravio novinar. Mogao bi se svaki čas vratiti po njega.

BERO: Pa valjda zna da se ovo zatvara. E, moram film izvadit' i bacit', to ću vani, sad žurim..Šteta što ti dolazi muž, inače bi mi ga mogla malo oblizat'. A da mi ga pofafaš na brzaka? A ja ti malo obradim kaprićozu, pa da muž ima manje posla. A? Još bi' ti i ušlogir'o  minđu, nema ni sat da sam mot'o đoint...

(Opet pije)

Jebate lud sam, cugam ovo a sprašio sam neki koma miks „marice“ i „kolumba“...Još ću dobit onu...peripegiju...

(U trenutku kad je Bero zabacio glavu pijući iz boce, da bi iskapio sve do dna, malo izgubi ravnotežu i zaljulja se na nogama. Tada ga Lina iz sve snage tresne „partvišem“ po potkoljenicama, on jaukne i zgrabi se za „Izidu“ i sruši je. Lina ga onda tresne i dva puta u međunožje, pa on padne vičući, a Lina ga još dodatno lupa po glavi „Sfingom“, i metlom svuda po tijelu, vičući i psujući sve čega se sjeti..

LINA: Evo ti, evo ti, skote jebeni, mrcino  maloumna, pizdo, guzico, stoko, majmunčino nafiksana, evolucijski otpadu, đubre sa smetlišta…

(A onda Lina istrčava iz galerije, vitlajući metlom i vičući.

Bero se pridiže psujući i ljuljajući se na nogama, pa staklenom bocom i kazetofonom  ruši i razbija eksponate, a onda izlazi iz galerije psujući sva bića i stvari koje postoje, od podzemlja do neba.)

 

 

 

III SLIKA

 

 

( Nešto kasnije.

LINA i ELIO su među krhotinama u galeriji. Lina podiže jedan odlomljen komad i gleda ga.)

LINA: Što je to, neko ispaštanje za grijehe otaca, baba, pradjedova? Koliko sam se oko ove namučila...Mjesec dana sam je radila. A vidi je sada.

ELIO: Nemoj ništa dirati radi policije.

LINA: Misliš da će uzimati otiske sa svake krhotine. Kao da ovo ima za njih nekog značaja.Pitanje je da li će i doći.

ELIO: Dolaze na svaki poziv, ali je pitanje koliko ćemo ih čekati, ovo nije ništa hitno...

LINA: Jadne moje životinjice! A i ja s njima. A i ti s nama.!Ni večeru nisi pojeo.

ELIO Pojest ćemo je zajedno.

LINA: Ovo je praktična izvedba tvoje kritike. Kao da radite u tandemu. Ti teorijski uvod a on praktičnu izvedbu, ti opališ  kritiku verbalno,a on manualno. Ti počeo, on dovršio.I mada je on na sasvim drugoj frekvenciji nego ti, ishod je isti!

ELIO: On je vrlo stručan za svoju metodu.

LINA: Kritika svega postojećeg...Glavno da sam ja dobila po njušci i od jednoga i od drugoga. Znam, na ovome svijetu smo samo u prolazu, ali to je stvarno i provjereno,- prolazak kroz šibe!

ELIO: Ima tankih, a ima i debelih šiba.Ali mi ćemo sve opisati i prikazati. Sada će barem biti u svim novinama.

LINA: Bit će zato jer je razbijeno, a ne zato što je stvoreno. 

ELIO: Vidiš sad kako sam imao dobar predosjećaj da ti moram dati broj telefona. U kakvom bi beznađu sada bila, ostavši sama u svemu ovome.

LINA: On ti je odnio fotić kojeg si zaboravio, toliko si se žurio zdimiti odavde. Sada nema nikakvog svjedočanstva o ovoj izložbi dok je bila živa.

ELIO: Taj aparat je jako skup. Dobro je prošao u svome pohodu taj...taj evolucijski zaostatak. Pa zar ti nisi napravila fotose izložaka? A imaš i katalog!

LINA: Da, imam, a fotke su kod vlasnice galerije, moje bivše profesorice, ona mi je pomogla oko postavljanja izložbe. Sva sreća što smo to snimile, imat ću uspomenu...E, pa Sfinga mi je preživjela! Ona i metla su mi pomogle, to su moji suborci!

ELIO: Eto, umjetnost nije nimalo beskorisna. A u kakvom je stanju moj Dionizije?

LINA: Eno ga tamo. Ni on nije loše prošao, ostao je bez rogova i bez...nekih obilježja. Sve što strši…

ELIO: Meta je za napad! Ali to možeš lako popraviti, jer je kao cjelina ostao čitav! Ostala je glava na tijelu, to je bitno.

LINA: Prioriteti su ti na mjestu.

ELIO: A jesi osigurala postavku?

LINA: Nisam. Tko bi smogao novce za sve.

ELIO: Onda je ovo i veliki  materijalni gubitak.

LINA: Skoro godinu dana je u ovo uloženo! A nitko mi za to ništa nije platio, samo sam ja uložila svoj novac, sve do zadnje kune...

A sad mojih beštijica više nema, i nitko ih ne može oživjeti!

ELIO: Ja sam razmišljao, prije polaska, da te zamolim za tu tvoju telefonsku karticu i pozovem iz govornice Danka, pa ga pitam bi li imao nešto protiv ako dovedem tebe sa sobom. Ali sam od toga odustao, jer smo se, eto, nas dvoje sporječkali.Kako je dobro da to nisam učinio! Tako su ti ostali impulsi na kartici! A sada su te moji prijatelji sami pozvali k njima na večeru.…

LINA: Ponekad stvarno važi ono: svako zlo za neko dobro.

ELIO: Tako treba shvatiti i ovaj pomor umjetnosti ovdje.

LINA: Podsjeti me.

ELIO: Kromanjonac je obavio za tebe posao promotora i agenta za medije. Novinari će dobiti upravo ono što ih zanima, odnosno,-ono što zanima čitaoce.

LINA: Lijepo od tebe što si odmah dojurio.

ELIO: Ma čim sam otišao tamo, ja sam i bez telefona, unutarnjim uhom, čuo  da me dozivaš unutarnjim glasom.

LINA: Imaš dobar unutarnji sluh. Kako si ga veličanstveno sredila!  Kao da ništa drugo i ne radiš u životu nego se mlatiš s razbijačima! Ja sam zadivljen!

LINA: Više mojim borbenim nego umjetničkim talentom, očito. Sreća je što sam baš imala pri ruci taj poveliki partviš.

ELIO: Sreća je što si imala u glavi poveliki mozak!

LINA: Sreća je što je on bio u jadnom stanju i što sam ga ja zato mogla dokrajčiti  votkom i motkom! I Sfingom! A dodatnu snagu mi je dao bijes prema cijelom muškom rodu, koji me je u tom trenu zapljusnuo i preplavio!  Poneki udarac popio je i umjesto tebe!

ELIO:  Večeras se tu razlijevala jedna smjesa sreće i nesreće: samo su se smjenjivale jedna s drugom!

LINA: I znaš kad je još prevagnulo na dobru stranu? Imala sam na toj telefonskoj kartici baš toliko impulsa koliko je trebalo! Kad sam završila poziv, kartica je zapijukala…

ELIO: Baš sam se bio uplašio.

LINA: Znaš što mi pade na pamet? Kad bih ja polijepila ove razbijene komade i ponovo stvorila cjeline, ali tako da ih ne vraćam u one oblike kakvi su bili, nego zakeljim komad od jednog kipića na krhotinu nekog drugog,- recimo,-glavu bika Apisa na tijelo labudice Lede, a noge mačke Bast zalijepim sokolici Neftis, ili Izidi, umjesto glave koja joj je otpala nabijem rep  lavice Tefnut,- sa pripadajućim područjem, naravno, -možda bih tako dobila apstraktnije, to će reći „modernije“ oblike, a i ružnije pojave, pa bih tako bila i bliže onomu što mi ti savjetuješ: treba opisivati rugobu a ne ljepotu !

ELIO: Što god budeš radila, bit će sjajno. Nema točne i pogrešne umjetnosti.

LINA: Ovo ti je sada sinulo?

ELIO: To sam naučio ove večeri koju provodim s tobom.

LINA: Hoćeš to saznanje zadržati?

ELIO: Dok ne postane opasno po opstanak.

LINA: Opstanak ti je toliko bitan? (Gasi veliko svjetlo i pali male žaruljice za eksponate.)

Sada je valjda vrijeme za romantiku kad smo počeli pričati fantazije.

ELIO: Sada?

LINA: Može se kad se god hoće ako se hoće.

ELIO: Hoće se, može se.

LINA: „Sve što postoji

Postoji radi nekog višeg

Neznanoga cilja.

Sve što postoji lijepo je,

Dobro i sveto...

Ja sam svet i drvo je sveto

I vrt prepun bilja

I smrt je naša sveta.

Neka nas nepoznata ruka

Vodi do neznanog cilja...“

ELIO: Kako dobro to zvuči iz tvojih usta! Za tebe sam to napisao, znaš li to?

LINA: I ovo si sada shvatio? A ja to znam već odavno.

ELIO: Sve se poklapa. Eto, može se reći da je izložba prošla uspješno! Više nećeš biti nepoznata umjetnica! Ovo će sigurno biti i u Dnevniku! A kada svi odu, napravit ćemo veliki intervju, sa milion slika i gomilom tvoga teksta: možeš pričati što god ti  padne na pamet, od djetinjstva do danas, pa i dalje...

LINA: Prije nisam mogla ni dvije-tri rečenice guknuti za novine, a sada- „Linina izložba“ postaje predmet tvoga istraživačkog novinarstva!

ELIO: I ne samo moga! Vidjet ćeš kad navale  drugi! Zahvaljujući lopovskom ološu, sada ovo zbivanje dobija na značaju!

LINA: Stvoreno postaje zanimljivo tek kad je slomljeno… Ali ja ne bih voljela baš neku gužvu ovdje...

ELIO: E pa sad: ili nema nikoga ili je gužva. To je tako. Ja ne određujem mjerila.

LINA: Onda bolje gužva,- makar u početku, dok ne saznaju za mene! Samo moram objaviti naše postojanje, a onda ću se ja povući u osamu, a djela neka govore sama za sebe!

ELIO: Samo neka počne! Ma bit će večeras puna ova galerija!

LINA: A utakmica na televiziji?

ELIO: Doći će žene. Bit će to dovoljno, one danas pretežno pišu o ovim stvarima.

LINA: Misliš za crnu kroniku?

ELIO: Ovo je i dalje umjetnost. Ugrožena i u nevolji. Evo, jedan auto već stiže. Koči. Naš je. Hvala lopovu. On je svetac

LINA: A ja sam prevarantica: rekla sam mu krivi pin  moje kreditne kartice!

ELIO: Možda taj nije bio evolucijski ćorak, nego anđeo?

LINA: Da,jest! To je bio! Dva su mi anđela došla večeras, stvarno se ne mogu požaliti!

ELIO: Raduj se, ali budi spremna i na suze... Igra se nastavlja..

LINA: Ja ne trošim suze. Nikad ne plačem.

ELIO: Pa da, ti si agresivac, krećeš u akciju.

LINA: Ne, nego mi stalno curi nos zbog kronične upale sinusa, pa mi ne treba dodatno vlaženje lica!

ELIO: Imaš jedno sredstvo manje za postizanje ciljeva kod svog muškarca.

LINA: A slabo stojim i sa sredstvima za postizanje svog muškarca…Što ćemo mi s nama?

ELIO: Da smo u Istri, rekao bih:a bo. A pošto nismo tamo nego ovdje, nemam prikladan odgovor.

LINA: Iz Dva se rađaju Tri, a iz Tri se rađaju sve stvari.

ELIO: Odobreno. Neka krene. Što god to bilo.

 

 

(Čuje se škripa još jednih kočnica auta, pa drugih i trećih, prolome se ljudski glasovi,-pretežno ženski,lupanje automobilskim vratima, koraci prema galeriji. Na ulazu se pojavi neka novinarka i već s vrata počne snimati fotoaparatom i sijevati bljeskalicom).

 

 

                                                            KRAJ

.

 

 

(U tekstu su korišteni stihovi Luigija Pirandella i Stanoja Makragića.)