meni ikona

Vidio sam budućnost, i ona je razlomljena

Ivković Ivana

Dijelom inspirirano dopisom s protokolarnim uputama i kratkim govorom koji je Bill Safire napisao za američkog predsjednika Richarda Nixona 18. srpnja 1969., dva dana prije stupanja prvog čovjeka na mjesec, u predstrožnosti zbog moguće smrti astronauta. Sam dopis je naslovljen In the event of Moon disaster.


GODINA: 2010

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 3

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 2

AUTORSKA PRAVA: sva prava pridržana.


LIKOVI:


Žena
Predsjednik
Majka
Kozmonaut
Govornik #1
Govornik #2

1. VANI

Zvuk sirena - sirene za objavu zračne opasnosti, sirena policijskih i ambulantnih vozila, u daljini i tvorničkih sirena. Zvuk pucanja stakla i mnoštva koraka na mokrom asfaltu. Nekolicina ljudi užurbano prolazi, lijevo i desno, bez zaustavljanja. ŽENA sjedi na tlu sa licem u rukama, govori hrapavim glasom vrlo polako.


ŽENA

Revolucija tek što se nije dogodila. Zastave su bile sašivene, čizme ulaštene, zadnje domaće jelo pojedeno, Molotovljevi kokteli izmućkani, a maske ispletene. Izrekle smo si zbogom i izljubile djecu, zamijenile suknje hlačama i ošišale kosu.

(kratka pauza)

Sanjala sam o revolucionarima novog doba, o hakerima koji će se roditi u idućem stoljeću, znalcima hitrih vrškova prstiju i logike koja je izvan dometa moje generacije. U snovima sam čula zujanje i krčanje modema, osjećala sam milovanje radio valova i žaoku infracrvenog kako probada kozmos.

(kratka pauza)

Rezala sam duž linija kroja i provlačila konac kroz igle u pokušaju da sašijem model naše budućnosti. Nije mi uspijevalo. Konac mi se petljao i pucao, igle su se savijale, kroj je bio loše izrezan i možda sam čak slijedila krivu liniju.

(uzdahne, pročisti grlo i nastavi čvršćim glasom)

Objavile smo manifest u kojemu je veličana slučajnost u odnosu na činjenice, kiselu stvarnost današnjice zamijenio je pogled u mehaniziranu budućnost pred kojom stojimo. Naprezele smo oči kako bismo vidjele ono što drugi ne mogu – propadajuće dimenzije prostora, NLO-e i pucketajuću grmljavinu zemljine atmosfere.

(sasvim sabrano)

Zamišljale smo avangardu buduće svakodnevice, mi, revolucionarke univerzalne slobode čovjeka da putuje kroz bezbožna nebesa i prostor.

To je vrijeme.

A ovo je samo snimka vremena.


2. U UREDU

PREDSJEDNIK stoji pred stolom svog ureda, u rukama drži otisnut tekst govora koji uvježbava ozbiljnog izraza lica.


PREDSJEDNIK

Sudbina je htjela da oni koji su stupili na Mjesec kako bi ga istražili u miru, ostanu na Mjesecu počivati u miru.[1] Ti hrabri ljudi znaju da nema nade za njihov spas, no znaju i da čovječanstvo vidi nadu u njihovoj žrtvi.

(vadi maramicu iz džepa sakoa i briše usta)

Ova dva hrabra čovjeka polažu svoje živote za najplemenitiji cilj čovječanstva, za potragu za istinom i razumijevanjem. Za njima će žaliti njihove obitelji, njihova nacija, no i čitavo čovječanstvo. Usudili su se stupiti onkraj nama poznatog, zakoračiti među zvijezde. Naši heroji nisu božanstva antičkih konstelacija, oni su naša braća od krvi i mesa. Drugi će ih slijediti, te naći svoj put kući, no njih dvojica su prvi, i kao takvi će ostati u našim srcima.

(prekida nakratko pogleda zaustavljenog na nešto u uglu ureda, zatim se vraća govoru)

Kada večeras, i svake naredne noći, dignete oči prema Mjesecu, znajte da i on pripada čovječanstvu.

GLAS U OFF-U

Predajemo njihova tijela u najveće dubine... (stišava se i nestaje u tihom žamoru koji traje do kraja prizora)

PREDSJEDNIK

(odlaže papire sa govorom na stol)

Trebali smo danas stajati na balkonima iznad rijekâ ljudi koji bi išli na parade, trebali smo slaviti svršetak ratova, nadolazeće razdoblje blagostanja i sreće. Mahali bismo, smiješili se, bacali papirne trake i konfete, i pozdravljali umorne pilote...

Vidjeli bismo srebrnu podstavu oblaka, izbušenu zlatnim raketama....

Trljali bismo oči i izoštravali pogled, gledali kroz teleskope i pokušavali uhvatiti bolju sliku našeg svijeta - obećanog blagostanja i mehaničkih čuda...

Čuda koja su nam izmakla za dlaku...

Preostaje nam planet čije su oči i dalje fiksirane na konstelacije iznad nas.


3. UNUTRA

Zvučni znak prekinute telefonske veze, prvo tih i u pozadini, pa sve glasniji. Jedna žena, sama i vidljivo trudna.


MAJKA

Ovo nedjelatno tijelo je granica koju moram svakog trenutka iznova osvojiti.

(Saginje se, s teškoćom, i podiže nešto nerazlučivo s poda, stavlja to u desni džep.)

Kada bih mogla vratiti tu noć, vratiti se u tu sobu punu zrcala i usamljenih osmjeha. Vratila bih kontrolu u svoje ruke, preuzela inicijativu, rekla jasno “ne”, držala oči otvorene. Vidjela sam tada krajičkom oka ovu budućnost, ovu verziju svijeta, ovo odsustvo... Prokliznuće, gubitak smjera, mjera bez mjere i oluja vrućeg vjetra pod čijim udarom se znoji čitav jedan svijet. Jedan korak do praga koji nikada nećemo prijeći... Jedan let, jedan čovjek, jedna ruka na knjizi, jedna smrt.

(Mrsi rukama kosu.)

Čitam i dalje novine, no te riječi mi više ništa ne znače...

Oluja povijesnih događaja otplavila je velike društvene mitove, a s njima i bijesne i neostvarene vizionarske aspiracije za radikalnom transformacijom naše svakodnevice.

Gledala sam stvaranje i pad nacija, uniforme i heroje, ceste pod gusjenicama tenkova i nasmijana lica pod vizirima kaciga.

Vidjela sam budućnost, i ona je ubojstvo. Tijela tri žene koja vise na galgama...

Hirošima...

Nije više bilo spavanja... Noć je pretvorena u dan.

Ugledala sam Kip slobode u iznenadnoj eksploziji svjetala. Ruka s plamtećom bakljom se dizala visoko, a oko njezina lika vijali su vjetrovi slobode. Zadivljujuće!

(Podiže desnu šaku, lijevi dlan stavlja na trbuh.)

U pobjedu!

U pobjedu!

Ali... naša nacija se u stvarnosti nije razlikovala od ljušture skela napuštenog filmskog studija - čista predstava, bez ikakva pokrića...

4. ONKRAJ

Zvuk srčanog monitora - jednoličan niz kratkih piskova. Jedan muškarac u bijelom termalnom donjem rublju, oslonjen na naslon fotelje na kojoj se nalazi kaciga sa slomljenim refleksnim vizirom. Zidovi kojima je okružen  ispisani su sitnim, nečitkim rukopisom - tekst u slojevima koji prekrivaju jedni druge.


KOZMONAUT

Bez potomstva i ideja...

(Vadi iz lijevog džepa olovku, potom je vraća u desni džep.)

Ovo slabo tijelo je granica koju moram svakog trenutka iznova osvojiti...

(kihne)

Sa svakim zaklapanjem i otklapanjem kapaka ugledam novi svijet svježim očima. Ona prethodna slika zaboravljena, izbrisana, pretvorena u mjesečev prah.

Kao filmska vrpca ispresjecana škarama, film bez kontinuiteta. Jedan tren čaša je napola prazna, zatim  puna, cigareta neobjašnjivo u drugoj ruci, kosa glumice razbarušena, pa opet glatko zalizana.

Ali ovo je stvarnost, moja stvarnost, svijek oko mene koji je iscjepkan u vremenu i prostoru, kabina oko mene u kojoj se stvari ne nalaze na mjestima na kojima sam ih netom prije primjetio.

Vodim dnevnik.

(Vadi iz desnog džepa olovku, potom je vraća u lijevi džep.)

Prvo sam bilježio po rubovima knjiga i priručnika, zatim na listove papira, sada...

(Osvrće se oko sebe.)

Sada... samo bilježim.

(Približava se jednom ispisanom zidu, prstima desne ruke prelazi preko teksta.)

“Budan sam.”

“Došao sam svijesti.”

“23 sata i 14 minuta: Uistinu sam budan.”

“12 sati i 7 minuta: Probudio sam se.”

“17 sati i 2 minute: Budim se po prvi put, unatoč tome što sam tvrdio prije.”

Prekrižio sam to, evo, red ispod piše:

“17 sati i 5 minuta: Sasvim sam svjestan, budan sam po prvi put nakon možda mjeseci ili tjedana.”

No, prekrižio sam i to.

Uređaji su davno zakazali, komunikacijski kanali su zatvoreni.

Česte solarne oluje proizvode sentimentalne kompozicije jureći preko još funkcionirajućih senzora.

Moje kibernetičko biće još je sapeto u ovom biološkom tijelu. Predstoje mi godine i godine do smrti - uklonili smo sve uzroke smrti, sve bolesti i opasnosti. Uklonili smo starenje, bol, svrab tijela koje propada sa tijekom vremena.

Dijetu, vježbu, vitamine i operacije zamijenili smo genetičkim tehnološkim inovacijama i intervencijama na razini mitohondrija.

(kihne)

Kozmonaut tako nije naprosto kozmonaut, zapovjednik letjelice kao djelića napredne tehnologije letenja, on je Novi čovjek budućnosti u sadašnjosti, on proživljava buduću svakodnevicu običnog čovjeka.

Da bismo to postigli, spavali smo ravno 7 sati i 25 minuta, ali težili smo prepoloviti to do kraja petoljetke.

Tražili smo puteve među konstelacijama noćnoga neba, posute svjetlucavim česticama. Izumili smo svemirske brodove i satelite, ostvarili međuzvjezdana putovanja i brzinu svjetlosti.

Kada sam se naposljetku vratio iz orbite, postao sam nostalgičan i umoran, budući da sam vidio – u svome orbitalnom bivanju – napredovanje sadašnjosti u budućnost. Sva sadašnjost postala je neuspjelo ponavljanje budućnosti, a sva budućnost neponovljiva matrica za sadašnjost.

(kihne)

Koračali smo kroz nacrte budućih spomenika i spomenika budućnosti, ne osvrčući se na sadašnjost.

Lažu. Vratio sam se iz orbite. Po slijetanju sam pao u induciran dubok san. Kada sam se probudio uvidjeo sam da je svijet puknuo poput prazne ljušture i otkrio svoju utrobu do u najsitnije pojedinosti u eksplodiranoj slici sebe sama.

5. U RASPONU KORAKA

TV studio: dvije fotelje i u njima dva muškarca, kamera bez kamermana. Njih dvojica vode razgovor pun entuzijazma, slažu se jedan s drugime, kimaju glavom i odobravaju, no lica su im umorna, razočarana.

GOVORNIK #1

Ovo je jedan mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo.

GOVORNIK #2

Novi čovjek pobijedio je i biološku potrebu za snom i fizičku za vremenom.

GOVORNIK #1

Nadmašio je brzinu raketa, učinkovitost strojeva, izdržljivost robota.

GOVORNIK #2

Plan je ostvariti besmrtnost, slobodu putovanja svemirom i uskrsnuće. Uskrsli ljudi nastaniti će nove planete.

GOVORNIK #1

Do 2110. godine trebali bismo imati letjelice bez ljudske posade, amfibijske avione, leteću naciju i zrake smrti.

GOVORNIK #2

Naši dani postat će dvostruko duži, a naš rad dvostruko važniji.

GOVORNIK #1

Razmišljali smo o nasljeđu koje ćemo prenijeti svojim kćerima i sinovima, o zametku Novog čovjeka.

GOVORNIK #2

San smo pretvorili u aktivan, smjerno induciran proces transformacije čovjeka u snu, proces u kojem bi se pomoću neumornih mehanizama za ionizaciju i ozonizaciju zraka mogla postići čuda u preobrazbi čovjeka.

GOVORNIK #1

Pravi kamen temeljac Instituta za preobrazbu čovjeka!

GOVORNIK #1

Niste mogli ništa drugo do okrenuti se i nadati budućnosti u kojima će postojati redovni letovi za put kroz vrijeme.

GOVORNIK #2

Inducirana anabioza i buđenje na Marsu. Pobjeda je bila naša!

GOVORNIK #1

Šetali smo ruševinama mostova koje je tek trebalo izgraditi, iskopavajući ostatke budućih vremena i puštajući mašti da slobodno luta. Mi, utopistički geolozi, obilježavali smo slojeve koji su se tek trebali sleći, bušeći sve do 2110. godine.

GOVORNIK #2

Koračali sam tranzitnim prostorima između linija, bacajući pogled na budućnost ispred sebe kroz pukotine u njima.

GOVORNIK #1

Crveno je značilo meso – meso Novoga čovjeka – dok je zeleno označavalo društveni kompleks, bijelo ontološku stranu, a plavo kozmološke strukture.

GOVORNIK #2

Rekonstruirali smo povijest iz arheoloških ruševina mostova koje nikada nismo sagradili.

GOVORNIK #1

U potezu tih milja iskovanih od čelika naše bi se vizije ostvarivale. U ravnoteži zakovica i čelika dolazio je kraj svijeta. Ostaci iz kojih će budući geolozi iznova napraviti model ovih naših dana.

GOVORNIK #2

Zabilježili smo prva otkrića i predviđanja u obliku utopijskih priča kako bi ih buduće generacije mogle pronaći i pročitati, analizirati i komentirati, ponovo ih otkriti i oduševiti se njima.

6. U SIGNALU TELSTARA[2]

Zvuk srčanog monitora - jednoličan niz kratkih piskova. U pozadini nerazgovijetno krčanje radio veze. Gledamo KOZMONAUTA koji pred kamerom snima svoj govor za prijenos:

KOZMONAUT

Dosada? Dosada ne postoji više.

Stojim ovdje i govorim. Ja sam taj koji govori, taj koji sluša, taj koji bilježi.

Vjerujem u Novi život. Čujem Novi svijet.

Eho koji se odbija o prašnjave površine satelita koji su se oteli gravitaciji planetâ koji se pak urušavaju sami u sebe.

Od astralnog prolaza prema pop-perverziji.

Psihoza beskrajne dubine, kompasa koji se vrti u krug, virusa koji nam prijete i kozmičkih vibracija čiji uzrok ne može biti benigan.

Testni piloti koji probijaju zvučni zid nad suhim pustinjama i ostavljaju svoje živote na slanim isušenim jezerima.

Upute dobivene od onih koji su se oteli smrti.

Bip. Bip. Bip.

(sarkastično se naceri)

Bip.

Možda mi se sve samo pričinjava?

Previše razmišljaš. Odaberi glazbu koja će te jutrima buditi i... Jutrima?

Opasnost i alarm koji oglašava opasnost. Dislocirano stanje u kojem se povremeno sjetim što se je dogodilo, ali najčešće ipak ne. Postoji još jedno tijelo koje se nalazi izvan ovoga tijela - malo nedostaje da mu mogu dlanom prijeći preko kontura...

Osjećaj kao da nisi sam, kao da se ovdje nalazi još netko... još nešto...

Pitam se, da li je Novi čovjek smo klon svog budućeg sebe? Subjekt u relaciji spram još neostvarenih koraka i nedomišljenih ideja?

Žao mi je. Žao mi je zbog svega.

Lagali su nam od samog početka.

(Zbunjeno se osvrće oko sebe. Usne mu se miču kao da potiho čita natpise sa zidova.)

Ugradili su nam sjećanja, montirali prave sekvence uspjeha i blagostanja u miru.

Želim se vratiti...

Ne želim razmišljati o budućnosti koja će me ionako dovoljno brzo zaskočiti.

Budućnost se nimalo ne razlikuje od sadašnjosti... Istina, dulje traje...

Poput većine toga u ovoj verziji budućnosti, i ja sam samo razlomljena istina, ulaštena priča, netko tko se je morao desiti.

Izmišljen lik.

Odraz u rasprsnutom viziru... bez bljeskalice.



7. NA PUTU ZA MJESEC

Tišina.


KOZMONAUT

Nakon što su čestice donesene iz Hirošime i Nagasakija oluje raznjele u stratosferu, gdje smo mogli pobjeći?

Krenuli smo u globalno mjesečaranje.

Čuli smo odjeke budućih predmeta.

Vidjeli smo sjenke novih ideologija.

Hvatali prolazne slike pitanja na koja se odgovaralo nijemim ustima.

(kihne)

Goli u tijelima i umu, vidjeli smo nadolazeće radikale, avione i pilote, arhitekturu koja je oguljena i svedena na maketu.

(kihne)

Prva ekspedicija nas je dovela na Mjesec, no ona je “prva” samo ako zanemarimo sve leševe koji lebde u bestežinskom stanju oko naše beznačajne male plave planete.

Koliko dugo ćemo sanjati o kolonijama na Mjesecu?

Kada ćemo moći stupiti nogom u tu sivu prašinu, pozvati svoje obitelji da nas slijede, izgraditi gradove i domove?

Mrtav prah.

Mrtav.

Prah.

Prašina koja se ne da otresti s rukava čovječanstva.

Zaista. Zaista smo sebe zamišljali kao nešto više...

Više od naplavljenog svemirskog otpada koji kruži orbitom oko ove planete...

Više od koagulirane nafte na dnu naših oceana...

Radioaktivne kontaminacije spaljenih tijela...

Zamijenili smo krila snova aluminijskim, pokušali udahnuti u vakuumu, nametnuti se tom svemiru koji nas ne treba.

Ali ljudi ne mogu zamisliti prostor koji ih ne treba, koji ih ne želi, koji je tako korozivan po naša krhka metar i 57 visoka tijela...

(kihne)

Maštati...

Koračati samonametnutom pustinjom bez zapleta, protagonista i sretnog završetka.

Tangencijalno se doticati nade...

(dulja pauza tijekom koje gleda u prazno)

No, negdje po putu ta romantična pozitivistička predodžba čovječanstva spotaknula se je o mjesečev kamenčić i izblijedila u nepovrat.

Zbunili smo se oko razloga, oko uzroka, oko ciljeva...

Usporili smo tijek radnje do kognitivnog zastoja i zatim zabilježili snimkom svaki detalj...

Poduzeli smo teatralno putovanje kroz parabole budućnosti, koja je bila iskopana i rekapitulirana iz prošlosti.

Otisnuli smo se u arheologiju vizionarskih scenarija i utopija budućnosti koje se nikada nisu uspjele dogoditi, niz zaokruženih epizoda koje se stapaju u širu alegoriju sadašnjeg trenutka krize.

8. U POLUVREMENU UTAKMICE

PREDSJEDNIK sjedi za stolom svog ureda, sako odložen na naslon fotelje, kravata razvezana, jedan rukav košulje podvrnut. U rukama drži i dalje papire sa napisanim govorom, no sada zgužvane. Oči su mu uprte u televizijski ekran na kojemu je snimka njega samoga kako drži govor na suncem okupanom stadionu.


PREDSJEDNIK NA EKRANU

(sa žarom vrsnog govornika)

Plovimo ovim novim morima, a pred nama su znanje i napredak čitavog čovječanstva.[3] Broj znanstvenika u našoj zemlji se udvostručuje svakih dvanaest godina, a to je rast tri puta veći od rasta populacije same. Znanost o svemirskim prostranstvima, kao i nuklearna znanost, može biti snagom dobra ili zla. Na nama je da odlučimo hoće li ovaj novi ocean biti more mira ili teatar rata.


PREDSJEDNIK

(sebi u bradu) ... teatar rata...

PREDSJEDNIK NA EKRANU

Čovjek je nezaustavljiv u svojoj potrazi za znanjem i napretkom. Istraživanje svemira napreduje, pridružili se mi ili ne, riječ je o jednoj od velikih avantura svih vremena, nacija koja očekuje biti vodeća u poretku svih nacija ne smije zaostajati u svemirskoj utrci. Osvajanje svemira je zadatak koji zaslužuje svo znanje čovječanstva, najbolje stručnjake svih nacija. Ne potpirujemo sada vatre rata... (snimka se ubrzava do nerazgovjetnosti, zatim opet vraća na normalnu brzinu)

PREDSJEDNIK

(sinhrono sa glasom sa ekrana) Neki pitaju zašto biramo Mjesec za svoj cilj...

PREDSJEDNIK NA EKRANU

Neki pitaju zašto biramo Mjesec za svoj cilj? Isto tako bi mogli pitati zašto se penjati na najvišu planinu? Zašto smo, prije 35 godina, preletjeli Atlantik? Biramo ići na Mjesec. Biramo ići na Mjecec u ovom desetljeću, do 2110., biramo činiti pothvate koje činimo, ne zato što je to jednostavno, već zato što je zahtijevno... (televizor se stišava)

PREDSJEDNIK brizne u plač.

9. S TAMNE STRANE MJESECA

Tišina.


KOZMONAUT

Intuicija je poput mirisa koji vas zapuhne dok hodate ulicom.

Strah.

Grad.

Grad čije ulice su stisnute u tijesnoj konzervi urbanističkog plana prošlosti, čija raskršća se dime poput nepodmazanih vijaka,

crna od smoga,

uvlačeći još tamniju noć među zube,

zatvarajući oči pred neminovnim smrtima.

Poput srkanja tinte kroz slamku spasa,

ili udaraca metronoma u zamračenoj sobi...

Moj grad je lukovica slojeva hladnog čelika

koju gulim kako gulim godine pred sobom.

Noći mi ništa ne znače.

Riječ “danas” mi više ništa ne znači.

No, nekada sam noći provodio hodajući u krugovima koji se sve više šire kroz pukotine i nabore mog grada.

Sjene su udarale poput zastava na vjetru, i kidale se.

Sanjao sam o zatišju u oluji emocija, o predahu, o ramenima pokrivenim čipkom blijede boje i smijehu djeteta koje se nikada neće roditi.

No, čipka je bila crna i teško sam je gutao, gušila me je, gomilala se i zatrpavala me.

Bijeda od čovjeka, sjena onog sebe o kojem maštaš u besanim noćima...

Neuspjeh.

Neuspjeh.

Muškarac koji trči niz ulicu.

Pluća puna ledenih kristala...

I metalnog mirisa međuplanetarnih prostranstava...

Jedno prepuknuto srce koje agencijske vijesti nisu spomenule...

Srce koje se žmiće poput užeta...

Lekcija boli.

Ti prvi koraci na površini drugog nebeskog tijela, taj pogled preko sivila svakodnevnice u tračak žarko plave nade na neshvatljivo zakrivljenom obzoru...

To je bila budućnost. Neuhvatljiva prije tog prvog koraka, pritisak u prsnom košu, stisnuto grlo i suzne oči. Nezatomljiv osmjeh.

I led.

I nemogućnost povratka.

I neizbježna smrt.

A tamo dolje grad, grad čije oči su gledale u nebesa kako bi se susrele sa mojim pogledom, čiji laseri su tražili kontakt sa retroreflektorima pod mojim stopalima, čija djeca su upirala prstom prema nebu i pitala majke “da li je on uistinu tamo gore?”...

Grlo mi je suho.

I oči su mi davno presušile.

Usne ispucale, zubi ispali, nokti nastavili rasti, a obrazi upali.

Govorim si da još gledam, još vidim, no istina je da su to samo bljeskovi, pukotine i iskre sivila u inače potpunom mraku.

A vidim grad i njegove ulice, putanje koraka njegovih stanovnika, dizalice i rast njegovih nebodera.

Zamrznut.

Leđima uz rub kratera.

Sam.

10. U ETERU

Tiho krčanje radio uređaja koji klizi preko skale dugog vala.


MAJKA

Sivilo svoda koji se više ne može nazvati “nebom” i naše šake podignute poput krhkih antena.

Zvuk sirene kroz maglu, zavjesu vlažnog zraka koja prigušuje svaki signal.

Prestala sam brinuti, razmišljati o ljubavi, pozdravljati bliske osobe i telefonski se javljati zabrinutim prijateljima.

Sivilo.

I zvuk kucanja srca koji se probija kroz stijenku mog trbuha.

Nepostojani tremor još neoblikovane želje i moja zatomljena, očajna dobrodošlica u svijet koji sam zamrzila. Svijet kanjona boli i ispraznih naklapanja.

I zvuk atomskog sata, odbrojavanja i iščekivanja.

Bilježila sam i mapirala neke smjernice, neke nasumične ideje i popise nužnih stvari, zaboravljenih riječi, te onih koje želim istisnuti iz pamćenja ali nikako ne uspjevam.

Nestabilna.

Nije mi trebalo puno slova, uz zvuk sirene kroz maglu, uz otkucaje unutar i izvan mene.

Šapnula sam tiho uz površinu pločnika: “pomozite mi”.

Čekala sam udar prijateljske vatre i navigirala kroz plimu tijela.

Ne vidimo više.

A slabo i čujemo.

U struji šetača i onih koji su samo izgubljeni smijala sam se svom sabranom biću i okolnostima koje nisam mogla kontrolirati... niti ignorirati.

Čekala sam.

Više se niti ne sjećam što sam to čekala.

Trenutak samoće koju više nikada neću osjetiti, taj smiraj tišine koji je preplavljen hrskavim pucketanjem radija, pokvarenom ponoćnom atmosferom ranijih snimaka...

Fascinacija svemirom, nježnim, sitnim, klizećim tonovima kojima zviždi kroz nas.

Osluškivala sam munje preko velikih geofizikalnih prostranstava, čula njihove skokove kroz atmosferu, zamišljala spiralno kruženje tih ioniziranih linija protoka u magnetosferi, nekoliko promjera planeta

Zemlje u svemir i zatim natrag.

Taj udar, taj trenutak istine kada je bilo jasno da povratka nema, tada sam zatvorila uši.

Zadnji zvuk koji sam čula je bio glisando magnetosfere.

A zatim tišina.

Bez glasova na radiju, bez razgovora, bez i bez i bez.

Udarci krila ptica selica u preletu - tišina.

Lom čaše ispuštene jednog jutra - tišina.

Sumrak i tišina.

Zgrade pune tijela koje mirno dišu u snu, uz floroscentne brojke digitalnog sata, uz slomljena stakla prozora, uz treću smjenu brižnog pogleda, uz snove o trčanju kroz šume ili letu...

Ostao je samo međuprostor.

I ja na njegovu rubu.

Sama, a ipak ne sama, nikad više sama.

Uzemljena.

Znala sam satima slušati bučne, predivne i tajanstvene signale prirodnog radija, daleko prije nego što je radio izumljen.

Daleko prije upisivanja tih signala u naša tijela, daleko prije nastanka ove snimke.


11. EPILOG

Koraci na stazi na nasipu kraj rijeke, razabire se hod nogu kroz vlati trave i kaciga koja visi nošena u desnoj ruci.

Vidimo samo ruku i kacigu.

Svjetla prolazećih automobila povremeno obasjaju lica kraj staze, lica u travi i u dubokom snu.

Vidimo jedan goli potiljak i ruke kako poniru u tamnom tintom ispunjenu kacigu, vidimo nerazbuđena lica iznad kacige, na obje strane staze, ali asimetrično.

Naziremo nijemi razgovor, ne razabiremo lica i kretnje.

Prilikom sljedećeg prolaska automobila slika postaje negativ.

I dalje vidimo istu stazu, isti razgovor, neprepoznatljive stvari razbacane po nasipu.

Par nogu ustukne naglo.

Vidimo nebrojena koljena kako se guraju.

Usporeno.

Jedna fotografija, crno bijela, neprepoznatljive mrlje, lice ili samo sjena.

Vidimo ruke kako pretresaju džepove na jakni i hlačama i svijetiljku koja obasjava blještavo krug na tlu, naziremo tri siluete jedva vidljivo u pozadini.


[1] Ovaj monolog je dijelom inspiriran dopisom s protokolarnim uputama i kratkim govorom koji je Bill Safire napisao za američkog predsjednika Richarda Nixona 18. srpnja 1969., dva dana prije stupanja prvog čovjeka na mjesec, u predstrožnosti zbog moguće smrti astronauta. Sam dopis je naslovljen In the event of Moon disaster.

[2] Telstar je bio prvi civilni aktivni komunikacijski satelit (lansiran 1962.), i prvi umjetni satelit konstruiran da prima i odašilje telefonske i ostale radio-televizijske  signale. (...)  Istog dana kad je i lansiran Telstar je prenio prve telekomunikacijske signale ( telefonske signale, telefax signale) iz zemaljske satelitske stanice Andover do francuske stanice Centre de télécommunication spatiale de Pleumeur-Bodou. Nakon dva tjedna prenio je i prvi televizijski signal uživo, konferenciju za tisak Predsjednika Sjedinjenih američkih država, Johna Kennedya. Telstar, koji je trebao pokazati blagodati novih tehnologija, postao je i sam žrtva istih – dan prije njegovog lansiranja Sjedinjene države su testirale nuklearnu superbombu (to je bilo je to vrijeme hladnog rata) - zvanu Starfish Prime – koja je magnetizirala i ispunila radioaktivnim česticama zemljinu orbitu (pa i Telstarovu). Pojačana radijacija, nadopunjena serijom Sovjetskih visinskih atomskih eksplozija preopteretila je Telsarove osjetljive tranzistore. Telstar 1 prestao je raditi nakon svega sedam mjeseci rada. (izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Telstar)

[3] Dana 12. rujna 1962. američki predsjednik John F. Kennedy na Rice stadionu (Huston, Texas) drži govor o razvoju američkog svemirskog programa motivirajući naciju da pošalje prvog čovjeka na mjesec; ovaj monolog je dijelom inspiriran tim govorom. (snimka govora: http://www.youtube.com/watch?v=TuW4oGKzVKc)