Drame
Vremena za pamćenje
U budućnosti, skoro mogućoj, inžinjeri će, za dobrobit čovječanstva, smisliti kako proširiti ograničen ljudski um, i ljudsko pamćenje prebaciti na kompjuterske servere, e da se čovječanstvo više nikada ne bi mučilo s prisjećanjem.
No, nekako će svima promaknuti činjenica da te servere treba i održavati, pa će poslodavci tih inžinjera, nakon nekog vremena biti, nažalost, prisiljeni početi naplaćivati pristup tim serverima.
I tako će se, igrom prilika, opet dogoditi da ideja prvotno zamišljena da unaprijedi i olakša život svih pojedinaca, na kraju olakšava život samo rijetkim pojedincima, dok ostalima znatno otežava život.
Ovaj je dramski tekst smišljen kao sijaset kratkih priča koji pričaju o životima tih ostalih, kojima je život otežan zbog naplate pamćenja, a i nekih drugih, skoro mogućih, problema povezanih s očitim smjerom kojim današnje tehnologije hrabro kroče.
Likovi:
Razni
Kad čovjeku bude teško, i sve mu ide na živce i misli si - kud ovaj svijet ide - najbolje da malo produži pogled pa zamisli što bi sve moglo biti. Kako god pogledao nikako da vidi svjetski mir i sreću, ljubav i blagostanje. Možda je samo loše odgojen, taj naš čovjek, pa uvijek vidi sve crno. A možda da se i tješi time da je sad još dobro kako će tek biti. Moguće da i vas malo utješi ovaj koloplet kratkih priča, iz mašte loše uzgojenog čovjeka, pa se poveselite što živite u prošlosti ljudske budućnosti.
I Počnimo od mraka
U podrumu je mrak. U mraku su Đurđa i Nikša. U jednom trenu dolazi svjetlo. Sa svjetlom dolaze Petar i Ognjen.
Ognjen: Ti!
Petar: Jebote...
Ognjen: Jedva.
Petar: Ja sam mislio da nikad nećemo...
Ognjen: Reko sam ti ja da mora biti tu negdje.
Petar: Reko si, reko si, pa opet...
Ognjen: No, jel sad sve ok?
Petar uoči Nikšu i Đurđu.
Petar: Evo nas.
Nikša: Evo ih.
Đurđa: Pa di ste do sad?
Petar: Šta di smo?
Đurđa: Pa di ste tako dugo?
Petar: Kako di smo?
Ognjen: Pa sređivali smo stvari..
Đurđa: Pa šta ih niste sredili brže?
Ognjen: Šta ih ti nisi sredila brže?
Đurđa: Ja sam bila tu.
Petar: Onda, o čemu pričaš?
Nikša: Ma nije ništa htjela reći. Samo da vam je stvarno dugo trebalo.
Đurđa: Umrli smo od straha.
Nikša: Ja nisam.
Đurđa: On, naravno, nije.
Nikša: Pa nisam.
Đurđa: Držao si me za ruku!
Nikša: Da ti bude lakše.
Đurđa: Da meni bude lakše?!
Nikša: Nego?!
Đurđa: Bilo bi mi malo lakše da nismo morali toliko čekati.
Petar: Ne kužim. Umjesto da nam budete zahvalni.
Ognjen: Vi nemate pojma što smo mi sve prošli.
Đurđa: A šta smo mi morali...
Nikša: Đurđa. Pusti ih da pričaju.
Petar: Ne da mi se sada pričati.
Ognjen: Pojma vi nemate.
Nikša: Nemojte se ljutiti. Glavno da je uspjelo.
Petar: Pa jel nije?
Nikša: Pa je.
Ognjen: Nego šta nego je.
Nikša: Jel nije Đurđa?
Đurđa: Je.
Nikša: Jel'da da je?
Đurđa: A je.
Nikša: Ispričaj se onda.
Đurđa: Oprostite. Malo sam na rubu živaca.
Ognjen: Ma u redu je.
Đurđa: Ne, stvarno sori.
Ognjen: Ma sve ok.
Nikša: Petre?
Petar: Ok.
Nikša: Jel ok?
Petar: Je. OK je.... samo...
Nikša: Samo?
Petar: Samo da vi znate šta smo mi sve prošli u ovih deset minuta.
Nikša: Pa reci...
Petar šuti.
Nikša: Petre...
Petar: Reci ti Ognjene.
Ognjen: Šta da kažem?
Petar: Pa šta je bilo.
Ognjen: Kad?
Nikša: Pa maloprije.
Ognjen: Pa bio je mrak....
Petar: Totalni mrak....
Ognjen: I došlo je svjetlo, a mi smo, onda smo vas našli, i sve
je trebalo bit ok, ali ne - Đurđa je opet nešto poludjela, pa Petar
neće sad pričati i...
Petar: Točno, Đurđa je opet poludjela. Zašto si poludjela Đurđa?
Đurđa: Nisam ja poludjela, nego si ti meni nešto rekao...
Petar: Što sam ti rekao?
Đurđa: Ne znam točno. Srao si nešto kao i obično.
Petar: Što sam točno rekao?
Đurđa: Šta ja znam šta si točno rekao?! Ne očekuješ valjda od mene da
zapamtim svaku riječ?
Petar: Ne svaku riječ. Evo reci otprilike... Smisao samo...
Nikša: Petre...
Petar: Ne treba svaku riječ ponavljati...
Đurđa: Dobro ti znaš šta si rekao.
Petar: Hoću da mi ti kažeš.
Đurđa: Reci ti meni. Baš me zanima kako se ti toga sjećaš.
Petar: Ne, ti meni reci.
Đurđa: Ma nemoj.
Petar: Da.
Đurđa: Ajde, Nikša. Ajde ti reci. Ti si sve čuo. Ajde reci.
Nikša: Čuo sam ja sve.
Đurđa: Slušaj sad šta će ti Nikola reći.
Nikša: Nikša.
Đurđa: Nikša, sunce moje. Ajde reci Petru, reci mu...
Nikša: Šta da mu kažem?
Đurđa: Pa ono što si počeo govoriti.
Nikša: Što sam počeo govoriti?
Đurđa: Pa maloprije.
Nikša: Nisam ništa počeo govoriti. Ti si mi rekla da...
Đurđa: Pa da, Pero me pitao da ja ponovim šta je on rekao, a ja sam
njemu rekla nek si sam ponovi, i onda je on rekao da neće, pa
sam ja pitala tebe da ponoviš i onda si ti počeo ponavljati to što
je Pepe rekao, i mislim nisi još ni počeo, nego sad budeš. Tako
da te molim da ponoviš što je Jozef rekao da konačno stanemo
tome na kraj.
Nikša: Ja. Ovaj...
Đurđa: Nemoj se bojati. Reci slobodno.
Petar: Da, reci slobodno.
Đurđa: Sigurna sam da je nešto dobro.
Ognjen: Sad i mene zanima šta je rekao.
Nikša: Ja...
Đurđa: No?!
Nikša: Ovaj. Ja, ovaj. Ja, ovaj, ne znam.
Ognjen: Ne znaš?!
Nikša: Ne sjećam se.
Ognjen: Kako se ne sjećaš?
Nikša: Pojma nemam.
Ognjen: Uopće, ničega?!
Nikša: Ne sjećam se toga što sam trebao ponoviti.
Ognjen: Toga što je Joso rekao?
Nikša: Da uopće se ne sjećam što je rekao. Znam samo da je Điđi
nešto poludjela.
Đurđa: Glavno da sam ja luda.
Petar: Svi to vide.
Đurđa: Zašto si takav prema meni?!
Ognjen: A istina je Julija, ti uvijek nešto poludiš.
Đurđa: Kad sam poludjela?
Ognjen: Pa maloprije.
Đurđa: A kako točno sam poludjela? Ja se toga ne sjećam.
Ognjen: Ni ja se ne sjećam. Ali Joža je rekao.
Đurđa: Ako se ne sjećam, onda se to nije ni dogodilo.
Ognjen: Je ako se drugi sjećaju.
Đurđa: Jel se sjećate?
Petar: Čega?
Đurđa: Pa toga što se dogodilo?
Petar: Kad?
Đurđa: Bilokad.
Petar šuti.
Nikša šuti.
Ognjen šuti.
Đurđa šuti.
Petar šuti.
Nikša šuti.
Ognjen šuti.
Đurđa ipak nešto kaže.
Đurđa: Znači ne sjećate se?
Petar gleda u pod. Nikša gleda u pod. Ognjen gleda u pod.
Đurđa: Nitko, baš nitko se ničeg ne sjeća?
Petar gleda u pod. Nikša gleda u pod. Ognjen gleda u pod.
Đurđa: No krasno.
Pauza.
Đurđa: Stvarno divno.
Pauza.
Đurđa: I šta ćemo sad?
Pauza.
Ognjen: Ja sam gladan.
Đurđa: Jel ti mene zajebavaš?
Ognjen: Ne, nego sam gladan.
Đurđa: Znači potpuno smo izgubili pamćenje. I ne znamo ni gdje
smo, ni što tu radimo. I tebi je sad najvažnije to što si gladan?!
Ognjen: Jako sam gladan.
Đurđa: Jel još netko možda gladan?
Nikša: Ja.
Petar: I ja sam dosta gladan.
Đurđa: I svima vam je važnije to što ste gladni nego da otkrijemo što
se jebeno dešava?
Petar: Hrana je osnovna ljudska potreba.
Nikša: Da. I uopće ne razumijem zašto psuješ. To je baš ružno.
Ognjen: Da, što ti je odjednom? Ti nikada nisi bila svadljiva.
Đurđa: A nisam? Meni se čini da ste mi baš objašnjavali kako ja uvijek
nešto poludim.
Ognjen: Pojma nemam o čem pričaš.
Petar: Ja se tog ne sjećam.
II Teško djetinjstvo
U jednom običnom stanu, godine ne znamo koje, ali znamo da nije bila za pamćenje, a sve i da jest, mi ju ne bismo pamtili, jer se još dugo neće dogoditi, jedno će malo dijete od kojih 5 godina gledati kviz. Majka će mu, za to vrijeme, kao što sve majke rade, prčkati nešto po kuhinji.
Majka: Jesi gladan?
Dječak: Nisam.
Majka: Šta kažeš?
Dječak: Gledam kviz.
Majka: Pitala sam te - Jesi gladan?
Dječak: Nisam, pusti me, gledam kviz.
Majka: Aha, gledaj, gledaj samo, pametno moje.
Kviz...
Voditelj: A sada vaša omiljena rubrika - Kvantna fizika!
Voditelj: Osnovni prostorni objekt u aksiomatskom zasnivanju kvantne
mehanike zove se...
Svi natjecatelji zatvore oči i guglaju u glavi. Prolazi neko vrijeme.
1: mmmm
2: mmm
3: mmmm
Dječak zatvori oči samo na tren.
Dječak: Hilbertov prostor
U isto vrijeme odgovori i drugi natjecatelj.
2: Hilbertov prostor.
Voditelj: Hilbertov prostor je točan odgovor!
Voditelj: Fermi-Diracova razdioba odnosi se na koje čestice:
1: mmmmm
2: mmmm
Dječak: Fermione
3: Fermione
Voditelj: Fermioni su točan odgovor.
Voditelj: Postoje četiri kvantna broja elektrona. To su:
1: Magnetski kvantni broj, oribalni...
Voditelj: Krivo.
Dječak: Orbitalni, magnetski, broj spina i glavni kvantni broj.
2: Glavni, orbitalni, magnetski i broj pina.
Dječak: Krivo, hahah, broj pina, hahaha, kak je glupa...
2: Ma krivo sam...
3: Glavni, orbitalni, magnetski i broj spina.
Voditelj: To je točno.
Ulazi Otac. Umoran, s posla. Gladan i nadrkan. Sjeda na kauč i mijenja program.
Dječak: Tata, gledao sam kviz.
Otac: Ne mogu sad gledati te gluposti, preumoran sam.
Dječak: Ali taj film smo gledali jučer.
Otac: Ne sjećam se.
Dječak: Mama! Tata mi ne da da gledam kviz.
Majka: Daj mu da gleda. Tako uči.
Otac: Ma šta uči koju pizdu materinu...
Majka: Kvantnu fiziku.
Dječak: I znaš brže sam odgovarao od njih.
Otac: I ja sam brže odgovarao od njih dok sam bio u tvojim
godinama.
Dječak: A zašto onda sad ne odgovaraš brže?
Otac: Ne budi bezobrazan.
Majka dolazi iz kuhinje.
Majka: Reci djetetu.
Otac: Evo, opet isto.
Majka: Tata ne može pronaći te odgovore, dijete drago.
Otac: A zašto tata ne može pronaći odgovore?
Majka: A sad ću ja biti kriva što ti ne možeš plaćati paket proširenog
Znanja?
Otac: Jesi ti htjela novu kuhinju?
Majka: Pa i Marica ima novu kuhinju, pa joj cijela obitelj zna kvantnu.
Sramotila sam se tamo prošli vikend. Sva sreća da je naše
malo pametno znalo sve proguglat brže od bilo koga.
Otac: Znaš šta, ne bi plaćao taj paket snobovskog proseravanja ni
da imam para. Koj će ti kurac kvantna fizika?
Majka: Ne psuj pred djetetom.
Dječak: Ali to je zanimljivo.
Otac: Ma šta je zanimljivo?
Dječak: Kvantna fizika.
Otac: A ti kao razumiješ kvantnu fiziku? Samo klepećeš te definicije
ko papagaj.
Dječak: Ne klepećem. Ja recimo znam da postoji četiri vrste kvantnih
brojeva, glavni, orbitalni, magnetski i broj spina. A jesi ti to
znao?
Otac: Ma nemoj.
Dječak: Da. Orbitalni broj...
Otac: A ako ti orbitalno zalijepim jednu čušku s lijeva i četiri s desna
koliki sam ti broj čuški zalijepio?
Dječak: Tri?
Otac: Ni zbrajat ne znaš, balavac jedan, a jebeš me tu s nekim
guglanjem.
Majka: Pa, mali je još.
Otac: Koliko je 4 plus 1?
Dječak zatvori oči na milisekundu. Kraće od treptaja.
Dječak: Pet.
Otac: A ako ti dam 7 jabuka i dodam još 3, koliko onda imaš?
Dječak: Hmmm, ovaj...
Otac: Ma bravo, pametno mamino... Genijalac naprosto...
Majka: Znaš šta, sad mi je stvarno dosta. Mali idi u sobu.
Dječak: Mama, ali ja bi gledao film.
Majka: Gledao si taj film jučer.
Otac: Dobro, gledat ćemo drugi film.
Majka: Poslije ćeš gledati. Idi u sobu sad.
Dječak odlazi. Majka fiksira pogledom Oca.
Majka: Dobro šta je tebi?
Otac: Ništa. Umoran sam i hoću gledati film.
Majka: Pa jel to razlog da pljuješ po malom?
Otac: Ne znam zašto mu daješ lažne nade, kao da će ikada raditi
išta drugo od treniranja umjetnih inteligencija. Cijeli jebeni dan
prepoznajem palme od zebri, i papagaje od bicikala, a neće ni
on dalje dospjeti. U najbolju ruku može ići grliti drveće kao
tvoja sestra.
Majka: Zašto misliš da ne bi mogao uspjeti...
Otac: Zašto?! Zato jer nemamo novaca. Nemamo novaca, ako si
zaboravila. Nemamo novaca i kad napuni 15 isključit će mu
pristup Školskom znanju, i morat će ići raditi. I može si onda
obrisati guzicu i sa guglanjem i s kvantnom fizikom.
Majka: O čemu ti pričaš?
Otac: O životu. O jebenom životu.
Majka: Ti se ne sjećaš?
Otac nesigurno zastane.
Otac: Čega?
Majka: Da je mali pobjedio na natjecanju i dobio produženje Školskog
do 18-te.
Otac: Tko je pobijedio?
Majka: Mali. Pobjedio je na vrtićkom natjecanju.
Otac: Kad je pobijedio?
Majka: Prošli tjedan.
Otac: Aha!
Majka: Obrisao si prošli tjedan?
Otac: A jebiga.
Majka: Obrisao si pobjedu malog?
Otac: Daju otkaze na poslu. Danas sam dva puta krivo kliknuo na
mačku umjesto psa.
Majka: Obrisao si pobjedu malog?
Pauza.
Otac: Obrisao sam skoro sve.
Majka: Kako to misliš skoro sve?
Otac: Dosta toga.
Majka šuti.
Majka: I naše vjenčanje?
Otac šuti.
Majka: Ja sam mislila da samo filmove brišeš.
Otac: Moramo štedjeti. Za malog.
Majka: Obrisao si naše vječanje.
Otac: Nisam sasvim.
Otac šuti. Majka ga gleda.
Majka: Gledaj film sad. Napravit ću ti večeru.
Majka odlazi u kuhinju.
Otac: Hvala.
Tišina. Majka radi po kuhinji.
Majka: Ići ću ja raditi.
Otac: Hvala.
Tišina.
Majka: Nemoj me skroz obrisati.
Otac: Neću.
Majka: Ostavi bar jednu lijepu. Da me se ne sjećaš samo prema
svađama.
Otac: Lijepa si ti meni i ovako.
Majka: Ostavi bar jednu.
Otac: Imam te ja tu. (pokazuje na srce)
Majka: Molim te.
Otac: Budem. Znaš da budem.
Tišina. Majka briše suze.
Majka: Jesi gladan?
Otac: Jesam.
Majka: Nadam se da se ne sjećaš što je jučer bilo za večeru.
Otac se nasmiješi.
Otac: Ne sjećam se.
III Izgubljeni 1
Izgubljeni, jedu sendviče i ozbiljno razmišljaju.
Petar: Ja nemam osjećaj da smo u ludnici.
Nikša: Da ovo više izgleda kao kotlovnica od ludnice. Da smo u
ludnici, zašto bi bili u kotlovnici?
Ognjen: Možda bježimo iz ludnice. To bi bilo jebeno.
Đurđa: Ako bježimo, onda smo neš zajebali. Ovdje nema ni prozora,
kud ćemo pobjeći.
Nikša: Možda ne bježimo, ali bi trebali pobjeći, jer su nas Panamski
teroristi zatočili u napuštenu kotlovnicu, i sad su nam ubrizgali
neke droge da se ničeg ne sjećamo i pokušavaju nas slomiti
da odamo svoje drugove iz ćelije. Ili voda, ako smo
komandosi... A mi se ne damo.
Đurđa: Ubrizgali su nam drogu da se ničeg ne sjećamo, da bi im mogli
ispričati čega se sve sjećamo?!
Ognjen: Ti uvijek nešto kompliciraš.
Petar: Tko su Panamski teroristi?
Nikša: Ne mogu se točno sjetiti. Ali znam da su zajebani.
Ognjen: Mislim od svih ovdje jedino ja izgledam kao komandos.
Najvjerojatnije sam vas ja došao spasiti od Panamskih
terorista. A vi ste neki znanstvenici ili neš.
Petar: Moguće. Moguće. Ja imam osjećaj da bih mogao biti
znanstvenik. Recimo biokemičar.
Ognjen: Koji radi na tajnom oružju.
Petar: Pa da.
Đurđa: Ti da si znanstvenik?!
Petar: Zašto ne?
Đurđa: Ti ne znaš ni kako se zoveš.
IV Nervozi nije mjesto u parku
Slavica i Branko marljivo grle dva ogroma drveta u Gradskom parku, trudeći se da im daju svu ljubav ovog svijeta, jer svi znamo da biljke umiru bez ljubavi. Njima to nije samo posao. Njima je to poziv.
Branko: Dobro jutro!
Slavica uzdahne.
Branko: Slavice?
Slavica: Ne mogu ja to više. Ne znam više jel' ja grlim to drvo ili to drvo
grli mene.
Branko: Pa to je normalno.
Slavica: Nije normalno. Uopće nije normalno da se ljudi tako ponašaju.
I to ljudi koji grle drveće.
Branko: Opet Ljubica?
Slavica: Mislim si, dobro – evo, ako mi je stalo pokazat ću inicijativu.
Ne možeš od drugih očekivati nešto, a da se nisi sam
potrudio, zar ne?
Branko: A ne?
Slavica: I dignem se lijepo danas u pol 5, popijem kavu i u 5:30 sam
već bila tu. I ona je već bila na brezama.
Branko: U 5:30?!
Slavica: U 5:30.
Branko: Pa jel ta žena uopće spava?
Slavica: Pa ja ne znam. Ja kad sam ju vidjela... Mrak mi je pao na oči.
Branko: Mogu mislit.
Slavica: Ali se probam smiriti. Mislim ne možemo takvu energiju pored
drveća...
Branko: Nervozi nije mjesto u parku.
Slavica: Ništa, i pitam ju da li bi mi mogla danas prepustiti brezu.
Branko: To si ju pitala?!
Slavica: A šta da radim? Branko: I što je rekla?
Slavica: Da je za danas već počela, i da nije za drvo dobro da ga grle
ljudi različite energije u istom danu.
Branko: Mislim to jest istina... ali ipak, pa ne bi se sad ne znam što
desilo...
Slavica: A jel bi onda mogla sutra odabrati neko drugo drvo, da ja
mogu brezu? - pitam ja nju.
Branko: Mogu mislit što je rekla.
Slavica: Kaže ona - Ne odabirem ja drvo, nego drvo odabire mene.
Branko: Koja pizda. Koja pizda... Ja ne razumijem kako takvi ljudi
uopće prođu psiho test.
Slavica: Pa baš toliko sebičan bit, i baviti se ovim poslom...
Branko: Pa da, al kad ona to ne radi iz ljubavi nego jer ne može naći
drugi posao.
Slavica: I to se i vidi. To se i vidi na njenoj brezi.
Branko: Jadno drvo.
Slavica: Baš. Gotovo mi je dužnost da ga spasim.
Branko: Ja ne znam zašto je njoj ta breza tako važna.
Slavica: Ograđena je.
Branko: Znam zašto je tebi stalo, ali ne znam zašto je njoj.
Slavica: Pa nije zapišana.
Branko: Ma dobro, pa tko se bavi ovim poslom zna da će smrditi po
pišalini.
Slavica: Ona je očito fina.
Branko: A tebi stvarno treba. Da se njoj to dogodilo...
Slavica: Ona je sigurno jedna od onih koji misle da sam sama to
zaslužila.
Branko: Nitko to ne misli.
Slavica: Ima, ima ljudi koji misle da sam sama to zaslužila jer sam
presrdačna.
Branko: Ali taj čovjek je bolestan. To svi znaju. To nema veze s tobom.
Slavica: Ne znam, Branko. Ponekad mislim da sam možda stvarno
kriva...
Branko: Ali Slavice, čovjek je bolestan. Ti to znaš. Zar nisi čula što je
policija rekla?
Slavica uzdahne.
Branko: Slao je ljudima upitnike na poruke! I to odmah treći dan, nije
čekao ni tjedan dana odgovor na prvu poruku! Pa tko to radi?
Slavica: Očajnici.
Branko: Ne očajnici, nego luđaci. Pozdravljao je ljude pravim imenom u
dućanu... I to one koji su nosili avatare! Pa kom nije jasno da
čovjek ne bi nosio avatar da želi da ga se pozdravlja?! I kako
ih je samo prepoznao...
Slavica: Pa zašto ga nisu prijavili, da sam znala...
Branko: Pa jesu. Brat ga je prijavio da mu je došao na vrata jedan dan.
Prvo ga je zvao kao manijak dva tjedna i kad se brat nije javio
samo mu je banuo na vrata! Pa koliko bolestan moraš biti da
to napraviš?! Koja normalna osoba uopće zna gdje mu brat
živi?!
Slavica: Trebala sam... Trebala sam nešto osjetiti. Trebalo mi je biti
jasno čim je drugi dan opet prošao istom stazom. Čim me
drugi dan pogledao.
Branko: Kako si mogla znati?
Slavica: A ne ja. Ja mu još kimnem. Ne mogu vjerovati da sam to
napravila. Praktički sam ga izazvala.
Branko: Slavice...
Slavica: Ja ne znam što meni dođe da budem tako srdačna. Kakva
glupača.
Branko: Kad si dobra osoba...
Slavica: I onda... To je bilo onaj dan kad te nije bilo. To se sve odvilo
tako brzo, tako brzo. Prišao mi je s leđa. Nisam ga ni čula. Bila
sam koncentrirana na drvo. Odjednom sam osjetila neku
prisutnost. Okrenula sam se. Bio je... Bio je na tri metra od
mene. Bez maske. Bez avatara. Vidjelo mu se cijelo lice.
Gledao je u mene. Ja sam se ukočila. A onda se on
nasmiješio i rekao...
Zastane. Počne plakati.
Nikad neću zaboraviti te riječi. Rekao je...je...„Dobar Vam dan,
prekrasna damo! Nije li divan?“
Branko ju zabrinuto gleda.
Slavica: Ja sam samo vrisnula. Iz sveg glasa, i krenula trčati. Trčala
sam koliko me noge nose. Trčala sam kilometrima, ne znam
koliko, trčala sam dok nisam pala od umora. Ali još uvijek, još
uvijek sam se osjećala toliko prljavo...
Branko: Slavice...
Slavica: Oprosti. Ne znam zašto ti to uopće pričam. Oprosti, tako mi je
neugodno....
Branko: U redu je Slavice. Nisi ti ništa kriva. Nisi ti ništa kriva...
Tišina
Slavica: Bojim se. Bojim se, Branko, stalno imam osjećaj praznine,
tog prostora iza mojih leđa. Ne mogu se skoncentrirati. Grlim
to drveće, ali ne da ih smirim, nego očajnički. Očajnički, to je
prava riječ...
Branko ne zna što da kaže.
Slavice: Ako me otkriju Branko, ako otkriju da nemam mirnu energiju,
dat će mi otkaz, poslat će me na bolovanje.
Branko: Ma neće Slavice, što se brineš.
Slavica: Kako neće? Što ako mi se drvad počne sušiti?
Branko: Ne brini, drveće razumije.
Slavica čvršće zagrli svoje drvo.
Slavica: Što bi ja bez drveća?! Kog bi grlila?
Branko: Sve će biti u redu. Grlit ćeš ih i dalje.
Duga pauza. Slavica žmiri, a Branko ju zabrinuto gleda.
Slavica: Znaš, ponekad zamišljam da drvo ima ruke. Da stvarno ima
ruke i da me grli i da me štiti i da mi šapće...
Branko: Sve će biti u redu, Slavice.
Slavica: ...sve će biti u redu, Slavice, ja sam tu za tebe. Ja sam tu za
tebe...... O, kad bi me barem netko mogao zagrliti...
Branko ju zabrinuto gleda, i na tren kao da će pustiti svoje drvo da ju zagrli, ali onda ipak odustane i nastavi ju zabrinuto gledati.
V Izgubljeni 2
Izgubljeni, grickaju kikiriki i ozbiljno razmišljaju.
Ognjen: Ja mislim da je ovo neki eksperiment. Da vide kako ćemo se
snaći.
Petar: Neki ispit možda. Trebamo otkriti koji nam je zadatak.
Ognjen: Je, jebote.
Nikša: Stvarno.
Đurđa: To ima smisla, to jedino ima smisla.
Nikša: Sve ostale opcije smo odbacili.
Petar: Koje su bile ostale opcije?
Nikša: Pa zadnja je bila da živimo u vrijeme kada se ljudsko sjećanje
više ne drži u glavi nego na nekim vanjskim serverima i mi
smo slučajno završili isključeni sa servera i sad se ne možemo
ničeg sjetiti. A mozak nam je tako izobličen da nam radi samo
kratkoročno pamćenje i to pet do deset minuta, i poslije toga
opet sve zaboravljamo.
Ognjen: Ahahaha, ti mater, kak smo zabrijali.
VI Ne mogu svi znati sve
U finom restoranu. On i Ona sjede za stolom.
Ona: Ja nisam sigurna da bi trebali ovdje ručati.
On: Naravno da trebamo. Dobio sam unapređenje, i ne mislim ga
proslaviti na nekom jeftinom mjestu.
Ona: Ali svi će nas gledati.
On: Nek gledaju. Od danas mi ovdje pripadamo.
Ona: Ti možda, ali za sebe nisam sigurna.
On: Ma daj molim te... Pa sa mnom si.
Prilazi konobar.
Konobar: Ešalom extex barum supspectiet, muharom elek?
On: Diodos pastisse in sitnotitno guague.
Konobar: Tout suite.
Ona: Što je rekao?
On: Pitao je što ćemo piti.
Ona: Ja bi jabukovaču.
On: Naručio sam nam pastis.
Ona: Pastis?
On: Francuski liker.
Ona nakratko zatvori oči.
Ona: Znam da je francuski liker.
On: Jesi ga ikad probala?
Ona: Ne.
On: Sad si proguglala što je to, jelda?
Ona: Da. Pa šta.
On: Pa ništa. Smiješno mi je da se predamnom praviš.
Ona: Ne pravim se. Zanimalo me.
On: Hajmo vidjet što ćemo naručiti.
Oboje uzmu čitati jelovnik.
Ona: Kakvi su ovo znakovi? Ja ovdje ništa ne razumijem.
On: Ja ću ti prevoditi.
Ona: Ne mogu li dobiti jelovnik na sjeverno-balkanskom, ili bar na
flamanskom?
On: Mislim da ne.
Ona: Ne razumijem. U Sjevernoj Balkaniji smo, nije je normalno da
imaju jelovnik na sjeverno-balkanskom?
On: Ne budi blesava, svi u ovom restoranu imaju barem srednji
paket za jezike.
Ona: Evo, zato niti nisam htjela da idemo ovdje. Ne znam niti
naručiti.
On: Ma jednostavno je. Ovo ovdje je karfiol u crnilu za lakirane
cipele, s karameliziranim rukavicama i na posteljici od
gornjogradske žbuke...
Ona: Ne pokazuj mi prstom. Svi me gledaju. Čitaj po brojevima.
On: Broj dva su pečena rebarca od mladih radijatora, u umaku od
estonskih bradavica...
Ona: Jako smiješno.
On: Ne, stvarno. Ovo tu vidiš...
Ona: Ne pokazuj!
On: ...piše rebarca od radijatora.
Ona: Ma daj molim te.
On: Šta – ma daj?
Ona: Svi znaju da radijatori nemaju rebra.
On: Kako nemaju?
Ona: Kad su kolutičavci.
On: Misliš na radijatorske cijevi? Radijatorske cijevi su kolutičavci.
Radijatori su rebraši.
Ona se zacrveni i zašuti.
Ona: To je stvarno ružno.
On: Što?
Ona: To što radiš. Želiš me poniziti svojim znanjem.
On: Ne, šta ti je...
Ona: Koje su ti uključili jutros, da se razumijemo.
On: Ljubavi... opusti se.
Konobar donese pastis, i stavlja ga pred njih.
Konobar: Ešuses passtiseš.
Ona: Merci beaucoup.
Konobar: De rien.
Konobar odlazi. Ona slavodobitno kaže...
Ona: Dobila sam francuski od mame za rođendan.
On: Sramotiš se.
Ona: Sramotim se, jel?
On: Pa da, nema potrebe da pričaš na francuskom.
Ona ga netremice gleda. Nije sretna.
Ona: Uopće ne znam zašto si me doveo ovdje. Da se praviš važan
svojim novim jezičnim paketom?
On: Htio sam te počastiti lijepom večerom.
Ona: Večerom koju ne znam naručiti?
On: Dobro, pitat ćemo da li ima jelovnik na sjeverno-balkanskom.
Pauza.
Ona: Hvala, zar to nismo mogli odmah?
On: Mogli smo, ali ti kažem da je uzalud.
Ona: I uostalom ako je tako skup restoran, zašto konobar nema
paket s jezicima? Za početak sa službenim jezikom regije u
kojoj radi.
On: Ne znam.
Ona: To je sigurno i po nekom zakonu, da moraš imati jezik regije u
kojoj radiš.
On: Možda i ima.
Ona: Mislim, ako nije trebalo bi biti.
On: Dobro, pitat ćemo ga.
Ona: Zamisli recimo da sam dobila na lutriji, i želim se počastiti? A
nisam još uspjela uključiti jezike?
On: Pusti sad to.
Ona: Ili recimo da sam gost iz Azije koji priča tisuće njihovih jezika,
ali europski mi nisu u paketu?
On: Probaj malo pastisa radije...
Ona: Ili recimo da sam majka djeteta koje je prebolilo leukemiju, i
svaki dan na putu do bolnice dijete je gledalo kolače u izlogu
restorana i majka mu je obećala da kad završi terapija, da će
ići ovdje na kolače.
On: S vodom ili bez?
Ona: Ili još gore, majka koja je obećala djetetu da će ići kad završi
terapija jer nemaju novaca dok ga liječe, ali baš danas su joj
doktori rekli da nema više nade. I da će obustaviti terapiju, i da
će dijete umrijeti za dva mjeseca. A ona još nije djetetu rekla,
nego ga je odlučila odvesti na kolače, makar će dijete misliti
da je terapija završila i da će ozdraviti. I sad, dijete, sretno da
sretnije ne može biti, jer misli da je ozdravilo, dolazi s majkom
u ovaj restoran, proslaviti svoj novi život, a majci se para srce
jer to je zadnja stvar koju može učiniti za svoje dijete, i nakon
toga će vjerojatno morati ići raditi kao uličarka jer nema više
novaca, sve je potrošila na djetetovu terapiju, ali sve što želi je
tom djetetu priuštiti još malo sreće u tom kratkom, kratkom
životu. I uđe sva ponosna u ovaj restoran, i kaže djetetu -
Naruči štogod želiš, danas slavimo. A jedva zadržava suze. I
dijete ju pita zašto plačeš majko? A ona kaže – od radosti,
dijete moje, od radosti. I dijete se nasmiješi majci i kaže joj:
Volim te, mama! I onda dođe konobar i pita: Ešembešemepiri
kešem. I donese jebene jelovnike na baltirumunjskom.
On: Dobro, siguran sam da bi onda našli nekoga tko priča
sjeverno-balkanski.
Ona: Naravno da bi našli. Nego šta nego bi našli. Ali kad ja pitam jel
ima jelovnik na sjeverno-balkanskom, onda nema.
On: Nisi ni pitala još.
Ona mahne konobaru. Konobar priđe.
Ona: Excusez-moi.. Si j'étais la mère d'un enfant qui a la leucémie
et va mourir dans deux mois, et si je venais ici avec cet enfant
manger des gâteaux, parce que c'est sa dernière volonté,
pourriez-vous m'apporter le menu en langue nord-balkane?1
Konobar: Mais bien-sûr, madame. 2
Ona: A možete li mi sada donijeti jelovnik na sjeverno-balkanskom?
Konobar kratko odlazi pa se vraća s jelovnikom. Pruža jelovnik, pa malo zastane. Kao da razmišlja da li da kaže nešto ili ne i na kraju se ipak odluči da kaže.
Konobar: Žao mi je zbog vašeg djeteta.
Ona se zacrveni.
Ona: Ma ne, to je bilo samo hipotetski.
Konobar se zbuni.
Konobar: Izmislili ste priču o djetetom s leukemijom?
Ona se posrami.
Ona: Nisam, ovaj… Radije ne bih pričala o tome.
1 Oprostite. Da sam ja majka djeteta koje ima leukemiju, i koje će umrijeti kroz dva mjeseca, i dođem ovdje s djetetom jesti kolače, jer je to njegova posljednja želja, biste li mi donijeli meni na sjeverno-balkanskom?
2 Pa naravno, gospođo.
Konobar uvidi da je pretjerao.
Konobar: Oprostite što sam išta rekao. To se mene ne tiče.
Ona: Ne morate se ispričavati.
Konobar: Samo me pozovite kad ste se odlučili.
Ona: Budemo hvala.
Konobar odlazi.
Neugodna pauza.
On: A mislio sam naručiti šampanjac.
VII Dobro, tko tu kog jebe
Snimanje pornofilma. Koji nije ustvari porno film, nego politički manifest. Odnosno porno- propaganda. Ogi jebe Đurđu. Na stolu. Dobro, ne još. Ovo je tek proba. Petar snima. Nikša, bivša glumačka zvijezda, režira. Sve se dešava nekad ranije od trenutka u kojem su ti isti protagonisti Izgubljeni.
Đurđa: Dosta je! Dosta je nepravde! Dosta je poniženja! Dosta je
perpetualnog suportiranja klasnih razlika limitiranjem pristupa
Općem znanju! Dosta je monopola nad memorijskim
resursima!
Petar: Ne, ne, ne, stop!
Đurđa: Šta sad?
Petar: Kad kažeš Dosta je poniženja! Moraš se prvo ustati i nastaviti
govoriti publici.
Đurđa: Dosta je! Dosta je nepravde! Dosta je poniženja! Dosta je
perpetualnog suportiranja klasnih razlika limitiranjem pristupa
Općem znanju! Dosta je monopola nad memorijskim
resursima!
Petar: Ne, šta? Kad se ona ustane da pogleda u kameru i onda pak
vidimo Ogijeva leđa. A morali bi vidjeti samo nju.
Nikša: A možda da ju guzi, možda bi to bolje funkcioniralo.
Petar: Može, ajmo. Ispočetka. Kamera ide ton ide...
Đurđa i Ogi mijenjaju pozu.
Đurđa: Dosta je! Dosta je nepravde! Dosta je poniženja! Dosta je
perpetualnog suportiranja klasnih razlika limitiranjem pristupa
Općem znanju! Mi, Ratnici pravde, zahtijevamo pravedniju
raspodjelu resursa. Ne mogu neki imati sva sjećanja a neki
samo prošlih tjedan dana. Ne mogu neki imati...
Ogi se za vrijeme seksa nespretno gura glavom u kadar.
Petar: Šta radiš Ogi?
Ogi: Pa ulazim u kadar.
Petar: A zašto?
Ognjen: Da nas bude više. Ona kaže „Mi, Ratnici pravde“ a sama je.
Kakvog to ima smisla, trebamo pokazati da nas je mnogo.
Petar: Mnogo, kao dva?
Ognjen: Simbolički, znaš šta mislim.
Petar: Ali simbolički ti si onaj koji ju jebe i onda se ona odupre, ne
možeš u drugom kadru postati Ratnik pravde.
Ognjen: Ja nisam tako shvatio scenarij. To onda znači da sam ja
zločinac cijelo vrijeme. To mi nije ok. Pogotovo ako mi se vidi
lice.
Petar: Neće ti se vidjet lice.
Ognjen: I to još baš ja, koji sam najradikalniji od svih, ja sam napravio
najviše pizdarija od svih vas, ja se najviše borim...
Đurđa: (Sarkastično) Onda bi možda ti trebao govoriti tekst.
Petar: To bi značilo da netko treba jebati njega.
Ognjen: (Provocirajući) Da, Đurđa kako ćeš ti jebati mene?
Đurđa: Osim toga u drugom dijelu kad ja kažem: Izađimo iz
začaranog kruga kastinskog sistema! Tražimo pravednu
raspodjelu resursa za sve! Onda sam ja trebala biti na njemu,
zar ne?
Nikša: Možda to uopće nije loša ideja. Mislim da netko jebe Ogija, i
onda Ogi jebe tog drugog.
Petar: Kako će Đurđa jebati Ogija?
Nikša: Pa mogu ja probati.
Petar: Ne znam, ne sviđa mi se kud to ide.
Đurđa: Meni je to ok. Zašto se mene mora jebati samo zato jer sam
žensko.
Ognjen: Da. Zašto bi ja bio zlikovac jer sam muško. To nije u redu.
Dođi Nikša.
Petar: To će biti za kurac.
Nikša: Ajmo probati. Dok ne probaš ne znaš.
Opet ponavljaju scenu, no ovaj put Nikša „jebe“ Ogija.
Ognjen: Dosta je! Dosta je nepravde! Dosta je poniženja! Dosta je
perpetualnog suportiranja klasnih razlika limitiranjem pristupa
Općem znanju! Dosta je monopola nad memorijskim
resursima! Mi, Ratnici pravde, zahtijevamo pravedniju
raspodjelu resursa. Ne mogu neki imati sva sjećanja a neki
samo prošlih tjedan dana. Ne mogu neki imati neograničen
pristup cjelokupnom ljudskom znanju, a drugi da ne razumiju
ni austrobugarski! Lažu vas! Lažu vas da ....
Nikša: Šta radiš?
Ognjen: Pa ponižavam te. Kao što ste vi godinama ponižavali vas.
Nikša: Ne kužim, ti nisi htio da ti se vidi lice, a sad meni nek se vidi,
jel?! S tim da, podsjetimo se, nitko niti nema pojma tko si ti, a
mene svi znaju.
Petar: Dobro ne mora se nikome vidjeti lice.
Đurđa: Ali, onda se opet skrivamo. Rekli smo da nema avatara! Da
želimo staviti ljudski lik, ljudsku patnju u prvi plan.
Petar: Ustvari rekli smo da želimo staviti tvoje sise u prvi plan.
Nikša: Meni nije jasno, zašto mora biti ikakvog ponižavanja, zar ne
može ovo biti neki light erotski uradak, zašto mora biti snuff.
Petar: Oprosti, Nikša, ako bi netko trebao to znati, onda si to ti. Ti bi
bar trebao znati da kad se radi neko djelo, da sve znači nešto,
ne možemo samo staviti njene sise i da to ne nosi nikakvu
poruku.
Ognjen: Koliko se ja sjećam, rekli smo da moramo napraviti neku
pornjavu da bi ljudi uopće gledali. Bila je dvojba između
pornjave i sapunice, i odlučili smo se za pornjavu.
Đurđa: Da, zato jer vas je trojica protiv mene. Ja sam bila za
sapunicu.
Petar: Opće je poznato da pornjavu gledaju svi, a sapunice samo
žene.
Đurđa: Ja nikad ne gledam pornjavu. Lagani erotski možda da...
Nikša: Evo, to je ono što sam vam bio govorio. Lagani erotski je za
sve, nema nikakvog ponižavanja, ni ništa. Samo lagana
dominacija.
Petar (sarkastično): Znači samo lagano nas jebu.
Ognjen (entuzijastično): A onda ćemo mi lagano jebati njih.
Đurđa: To može.
Petar: Aj dobro.
Ognjen: Idemo ispočetka.
Nikša jebe Ognjena. Đurđa gleda, a Petar snima.
Ognjen: Dosta je! Dosta je nepravde! Dosta je poniženja! Dosta je
perpetualnog suportiranja klasnih razlika limitiranjem pristupa
Općem znanju! Dosta je monopola nad memorijskim
resursima! Mi, Ratnici pravde, zahtijevamo pravedniju
raspodjelu resursa. Ne mogu neki imati sva sjećanja a neki
samo prošlih tjedan dana. Ne mogu neki imati neograničen
pristup cjelokupnom ljudskom znanju, a drugi da ne razumiju
ni austrobugarski! Lažu vas! Lažu vas da nema mjesta na
serverima! Lažu vas da je kapacitet mreže preslab da bi
podnio toliko upita u Opće znanje! Mi imamo podatke koji
govore drugačije. Mi imamo dokaze da ima kapaciteta za sve,
samo ga treba pravednije raspodijeliti!
Nikša: To je to, ja mislim da je to dobro.
Petar: A ne znam.
Nikša: Šta sad ne znaš?
Petar: Malo mi je to pederski.
Đurđa: Pa šta. To je samo simbolika. Nije pravi film...
Nikša: Ne mogu vjerovati da si tako zadrt..
Petar: Ma ne, nego razmišljam da si tako jako sužavamo publiku
koja će gledati...
Ognjen: Tu imaš pravo.
Đurđa: Dobro, onda. Onda neki Ogi jebe mene, a Nikša Ogija.
Ognjen: A tko govori tekst?
Đurđa: Ja. Pa onda ja i Nikša.
Ognjen: Ne razumijem. Znači opet sam ja zlikovac.
Đurđa: Ajmo samo probati pa ćeš shvatiti.
Nikša: Ja ulećem na Lažu vas! Jelda?
Đurđa: Evo vidiš kako Nikša sve shvaća. Nikša, ti si tu jedini
profesionalac.
Petar: Ajmo, ajmo početi.
Ognjen jebe Đurđu, a Nikša čeka svoj cue da uleti na Ognjena dok Petar snima.
Đurđa: Dosta je! Dosta je nepravde! Dosta je poniženja! Dosta je
perpetualnog suportiranja klasnih razlika limitiranjem pristupa
Općem znanju! Dosta je monopola nad memorijskim
resursima! Mi, Ratnici pravde, zahtijevamo pravedniju
raspodjelu resursa. Ne mogu neki imati sva sjećanja a neki
samo prošlih tjedan dana. Ne mogu neki imati neograničen
pristup cjelokupnom ljudskom znanju, a drugi da ne znaju niti
razumijeti austrobugarski! Lažu vas! Lažu vas da nema
mjesta na serverima!
Nikša uleti na Ognjena.
Nikša: Lažu vas da je kapacitet mreže preslab da bi podnio toliko
upita u Opće znanje! Mi imamo podatke koji govore drugačije.
Mi imamo dokaze da ima kapaciteta za sve, samo ga treba
pravednije raspodijeliti! Neki imaju po pet cjelokupnih
pretplata po domaćinstvu, a neki niti jednu. Neki se ne mogu
sjetiti vlastite djece, dok drugi pamte vrtićke zgode. Nikad ljudi
nisu pamtili svaki detalj svog života,pa ne moraju niti sad.
Neka oslobode memoriju za druge, za mlađe. Stariji ne
trebaju sjećanja, oni su svoje proživjeli. Mladi trebaju posao.
Bez znanja nema posla. Bez memorije nema posla. Bez posla
nema znanja, a nema niti memorije! Izađimo iz začaranog
kruga kastinskog sistema!
Odjednom se u kadar uguzi i Petar.
Petar: Tražimo pravednu raspodjelu resursa za sve!
Nikša i Ognjen: Šta je sad ovo?!
Petar: Hoću i ja jebat.
Đurđa: Meni stvarno nije jasno tko tu kog jebe.
Nikša duboko udahne.
Nikša: Nije ni bitno. Glavno da svršite u deset sekundi.
IX Obrazovanje bi trebalo imati prioritet
Profesorica s naočalama drži knjigu pod rukom i nervozno kuca na vrata na vrata Ravnatelja škole.
Profesorica: Došla sam se požaliti.
Ravnatelj: Vi ste se došli požaliti?! Zanimljivo.
Profesorica: Ovako se više ne da raditi. Treba valjda biti nekakvog reda.
Dakle, ja ne znam da li vi znate, ali mi naime radimo plan i
program po semestru. Po semestru dakle! A ne iz dana u dan.
Znači lektira je bila upisana u plan još prije tri mjeseca. Prije tri
mjeseca! I što se desi?! Evo prije deset minuta, usred sata,
taman obrađujemo lektiru kad Puf!
Ravnatelj: Puf?!
Profesorica: Puf! Lektire nestane. Kompletno – kao da je nikada nije ni bilo.
Ja kažem djeci – haj'mo poslušati treće poglavlje – kad trećeg
poglavlja nema. Ni prvog ni drugog, ni trećeg, niti ijednog
poslije njega. Djeca trepću, ja trepćem, djeca pretražuju
Memoriju, ja pretražujem Memoriju. Ništa. Puf! Ni traga ni
glasa! Čak ni referenci u stručnim knjigama, čak ni već
riješenih referata iz lektire. Sve je nestalo! Netragom! Puf!
Ravnatelj: Ma nemojte!
Profesorica: Pa da!
Ravnatelj: I vi ste sigurni da je ta knjiga postojala? Da se niste zabunili?
Profesorica: Molim?
Ravnatelj: Ako knjizi nigdje nema traga, kako znate da je uopće
postojala?
Profesorica: Naravno da sam sigurna. Ne bih dolazila ovdje da nisam
sigurna. Evo imam papirnati primjerak.
Ravnatelj: Da, u vezi toga...
Profesorica: Ako to nije dokaz ja ne znam što jest.
Ravnatelj: Pa i nije baš neki. Tu bi moglo pisati bilo što.
Profesorica: Kako to mislite? Ne mislite valjda da bih Vam ja lagala što tu
piše?!
Odjednom zvoni telefon. Ravnatelj se javlja.
Ravnatelj: Oprostite. Ej, pa di si ti. Je, je znam, sto godina. Ne...
Obavezno. Obavezno. Ne, ne mogu ovaj vikend ali slijedeći.
Da, da naravno. Znaš šta, ne mogu sad razgovarati. Na
sastanku sam. Javim se. Da, da obavezno. Evo čim to
sredim.
Ravnatelj spušta slušalicu.
Ravnatelj: Da. Govorili ste?
Profesorica: Dakle. Govorila sam da se ne mogu usred školske godine
lektire samo tako brisati iz Memorije.
Ravnatelj: A zašto ne?
Profesorica: Kako to mislite - zašto ne?
Ravnatelj: Točno tako, zašto ne? Zar vrijeme nije dragocjeno?
Profesorica: Upravo tako! Upravo tako. Moje vrijeme je dragocjeno. Ja
sam provela sate slažući taj program, i onda puf!
Ravnatelj: Mislim na vrijeme naših malih ljudi.
Profesorica: I njihovo, svakako, još je dragocjenije!
Ravnatelj: Naši male osobe su naš prioritet!
Profesorica: Upravo zato!
Ravnatelj: I nema smisla da trate vrijeme na knjige koje više ne postoje.
Profesorica: Ali zašto ne postoje?
Ravnatelj: Kako molim?
Profesorica: Zašto ne mogu postojati bar do kraja školske godine?
Ravnatelj: Koja bi bila svrha toga?! To bi bilo čisto traćenje resursa. A
Resursi su –
Profesorica: ..... osnovna ljudska potreba!
Ravnatelj: Ali...
Profesorica nesretno uzdahne.
Ravnatelj: Ali...
Profesorica (rezignirano):...... ali ne i pravo.
Ravnatelj: Tako je.
Ravnatelj: Ako se Vama osigura spremanje te audio knjige na tri
mjeseca, netko drugi će izgubiti pravo na najnovija saznanja.
Profesorica: Najnovija saznanja, ha! Mislite valjda na prijenose utakmica
od prije dvadeset godina? Valjda bi Obrazovanje trebalo imati
prioritet!
Ravnatelj: Mislim da se slažemo u tome da Vi, a tako niti ja, nismo te
osobe koja bi trebale odlučivati o tome što ostaje u Memoriji,
a što ne.
Profesorica šuti.
Ravnatelj: Jel se slažemo?
Profesorica: Slažemo se. Ali ja nisam rekla da....
Ravnatelj: Jer tko odlučuje. ?
Profesorica: Mudri Narod.
Ravnatelj: Tako je, Mudri Narod zna što mu treba. Želite li Vi reći da
Narod možda ne zna što mu treba?
Profesorica: Ne. Nisam to...
Ravnatelj: Onda?
Profesorica: Ali. Da nas bar upozore! Nekad je čiščenje Memorije išlo
svaki kvartal, sad ide iz dana u dan. To je nemoguće pratiti...
Ravnatelj: Ja sam siguran da obavijesti stižu.
Profesorica: Ja dobivam tisuće obavijesti na dan, ne mogu ja...
Ravnatelj: Vaš je zadatak da pratite obavijesti. I da u lektiru uvrštavate
najrelevantnija djela! Da je djelo bilo relevantno ne bi bilo
izbrisano iz Memorije, zar ne? Vi ste morali znati da tom
djelu nitko ne pristupa. Pa nije se samo izbrisalo, zar ne?
Profesorica: Hoćete reći da u lektiru trebam uvrštavati samo
najslušanija djela?
Ravnatelj: A Vi meni želite reći da ima smisla s djecom proučavati
djela koja za tri mjeseca neće više postojati?
Profesorica: Ali to su klasici svjetske književnosti! Kako da ih sačuvamo
ako ih ne podučavamo?! Mi ovdje pričamo o sabranim
djelima Vjekoslave Huljić! Izgubljenim zauvijek!
Ravnatelj: Koga?
Profesorica: Vi ne znate tko je Vjekoslava Huljić?!
Ravnatelj: Ako Memorija ne zna zašto bih ja znao.
Profesorica: Naravno. (za sebe) Ned'o bog da trošite Osobnu Memoriju
na znanje.
Ravnatelj: Već ova rečenica ukazuje da ne razumijete osnove
racionalnog baratanja Resursima. I još tražite od mene da
pišem prosvjedne note u Vaše ime.
Profesorica: Znači nećete mi pomoći?
Ravnatelj: Ja Vam ne mogu pomoći.
Profesorica: U redu. Onda mi ne preostaje ništa drugo nego da počnem
podučavati Tradicijsko čitanje na satovima materinjeg
jezika. Ako nema mjesta u Memoriji ima mjesta u vizualnim
knjigama. Papir se nikad ne mijenja. Kad nauče čitati, djeca će...
Ravnatelj: Tradicijsko čitanje?
Profesorica: Ne ostavljate mi izbora.
Ravnatelj: Moram li Vas podsjećati na incident s Bambijem?
Profesorica: Ja osobno mislim da sam dobro postupila što sam djeci pročitala original knjige.
Ravnatelj: Kao što znamo, s time se nije složio niti jedan roditelj
prestravljene djece iz Vašeg razreda.
Profesorica: Djeca su imala pravo znati da je Bambijeva majka umrla.
Ravnatelj: Pravo?! Pravo na šta? Na tugu, na nesreću, da misle da su
ljudi nekako krivi za nestanak životinja?
Profesorica: Pa da. Pravo na istinu!
Ravnatelj: Ah. Istinu! Vi hoćete reći da djeca ne uče Istinu?
Profesorica: Pa mislim, ima više...
Ravnatelj ju naglo prekine.
Ravnatelj: Pažljivo birajte riječi.
Profesorica se zbuni.
Profesorica: ...ovaj...
Ravnatelj: Htjeli ste reći – ima...
Profesorica: ... „Ima samo jedna Istina!“
Ravnatelj: A zašto ima samo jedna Istina?
Profesorica: Da ne razdvaja ljude.
Ravnatelj: Jer...
Profesorica: Istina je ljubav, istina je zajedništvo!
Ravnatelj: I što ako posumnjamo u tu Istinu?
Profesorica: Svijet će se vratiti u mrak i mržnju.
Ravnatelj: Da li vi želite da se svijet vrati u mrak i mržnju?
Profesorica: Ne.
Ravnatelj: Želite li da nam se vrati Informacijski Kaos?
Profesorica: Ne.
Ravnatelj: Želimo li da ljudi budu zbunjeni i ne znaju u što da vjeruju?
Profesorica: Ne.
Ravnatelj: Koja je posljedica dezinformacija?
Profesorica: Rat i uništenje.
Ravnatelj: Rat i uništenje.
Profesorica: Ali ja ne vidim kako se može tvrditi da je ublažena verzija
Bambija istinita, a originalna nije.
Ravnatelj: Vi dobro znate da Istina nije fiksna kategorija nego se
formira prema potrebama Naroda. Ponudili ste tu vašu
Vjekoslavu. No Narod ju nije prihvatio. Pređite preko toga
konačno. Nemojte da Vas optuže za Separatizam.
Profesorica: Ja nisam...
Ravnatelj: Vi znate da se sa nazadnim tendencijama u društvu
trebamo najžešće obračunati.
Profesorica: Znam.
Ravnatelj: I u skladu s tim,ne samo da Vam ne odobravam Tradicijsko
čitanje na satovima materinjeg jezika, nego Vam ukidam i
Vašu fakultativnu nastavu Tradicijskog čitanja.
Profesorica: Molim?!
Ravnatelj: Najnovije odluke Narodnog Foruma za Održavanje Mira su
zaključile da, na osnovu incidenata sličnih vašem s
Bambijem, ukinu sve satove Tradicijskog čitanja. Opći
zaključak je bio da tradicijsko čitanje unosi nemir i nesklad u
naše Društvo, i u skladu s tim čitanje se privremeno uklanja iz
školstva.
Profesorica: Privremeno! Mislite dok više nitko neće znati čitati...
Ravnatelj: Ako je Mudri Narod rekao privremeno, onda to znači
privremeno.
Profesorica: Ali to je tradicija. Ako se izgubi...
Ravnatelj: I heklanje je tradicija. I to znatno korisnija.
Profesorica: Heklanje?
Ravnatelj: I puno popularnija od čitanja, koliko sam primjetio. Koliko
djece ide na Vašu fakultativnu nastavu?
Profesorica: Hm. Ovaj. Jedno.
Ravnatelj: Vaš sin zar ne?
Profesorica: Da.
Ravnatelj: Pa siguran sam da ga možete podučavati i kod kuće.
Profesorica: Pa, ovaj mogu. Ali ne mogu podučavati heklanje.
Ravnatelj: Ne?
Profesorica: Ja ne znam heklati.
Ravnatelj: Pa vrijeme je da naučite, ako mislite imati fakultativnu nastavu.
Profesorica: Heklanje.
Ravnatelj: I maknite te vizualne knjige iz škole. Nije higijenski da naši
mali ljudi diraju te pljesnive papire.
Profesorica: Ah, naravno. A ako ih ne maknem...
Ravnatelj: Onda ću biti prisiljen zvati sanitarnu inspekciju.
Profesorica: Naravno. Možda najbolje da ih spalim.
Ravnatelj: To ne bi bila loša ideja.
Profesorica: Razmislit ću o tome.
Ravnatelj: Razmislite.
Profesorica: To bi bilo sve?
Ravnatelj: To bi bilo sve.
Profesorica izlazi.
Profesorica (za sebe, potpuno van sebe): Heklanje...
X Izgubljeni 3
Nikša, Ogi i Petar igraju šah u troje. Đurđa pleše i kad pljesne svaki put se nešto dogodi. Jednom se upale svjetla, drugi put se pojača muzika, pa se zatim možda upale mikser ili klima. Strašno ju zabavlja otkrivati što sve može. Dečke i ne zabavlja baš toliko jer svako malo ostanu u mraku.
Petar: Jel možeš prestati s tim molim te?
Đurđa: S čim?
Ogi: Gasiš nam svjetlo svako malo...
Đurđa: Da ludo je, zar ne?
Nikša: Pokušavamo se igrati.
Đurđa: Igrajte se sa mnom.
Ogi odjednom pljesne triput kratko i upali se televizija.
Ogi: Sjedi i gledaj televiziju.
Đurđa se začudi...
Đurđa: Uaaaau! Kako si to napravio!
...i sjedne zapanjena gledati televiziju.
XI Odmazda
U sobi s nekoliko stolica i umivaonikom u pozadini, možda čekaonici, ili nekoj učionici, sjedi neki tip, ni mlad ni star, nego baš onako - sasvim običan tip. Uto ulazi neki drugi tip i sjeda preko puta njega. Taj nije sasvim običan. Djeluje opasno. Sjedne i gleda ga. Netremice.
Običnom tipu bude nekako neugodno. Meškolji se na stolici.
Opasan tip ga gleda.
Običan tip makne pogled.
Opasan tip ga još uvijek gleda.
Običan tip: Izvolite?
Opasan tip: Izvolite?!
Običan tip: Trebate nešto?
Opasan tip: Ja? Ne trebam.
Običan tip: Zašto me onda tako gledate?
Opasan: A smeta Vam to?!
Običan: Nije baš ugodno.
Opasan: Ma nemojte. Nije baš ugodno.
Običan: Ne.
Opasan: A da se nasmiješim, (nakezi se), jel bi onda bilo udobnije?
Običan: Ne.
Opasan: A da Vam zaželim dobar dan?
Običan: Nije mi ugodna vaša blizina.
Opasan: Blizina?! Oooo, pa nije ovo blizina.
Opasan tip se približi.
Opasan: Ovo je blizina.
Običan tip se odmakne.
Opasan: Nije valjda da Vam smeta? A ja sam mislio da volite kontakt.
Običan: Molim vas...
Opasan: A šta da dođem do ovdje?
Običan: Maknite se.
Opasan: Ili da Vam dotaknem rame? Malo Vas potapšam, kao starog
prijatelja.
Običan: Vi niste moj prijatelj.
Opasan: A da jesam? Da jesam Vaš prijatelj onda bi bilo u redu, jeli?
Onda bi bilo uredu da Vas diram, grlim, ljubim bez privole, bez
pristanka. Da Vas zovem imenom po cesti da svi čuju, ha?
Mario... Mario... šta se ne javljaš Mario!
Običan: Mario?
Opasan: Mario, da, to je tvoje ime, nije li?
Običan: Otkuda vi znate moje ime?
Opasan: Oooo, znam ja svašta, ne samo ime. Znam ja ime i tvog brata
Domagoja.
Običan: Tko ste vi?
Opasan: Nije bitno tko sam ja, micek. Bitno je tko si ti.
Običan: Zašto smo prešli na ti?
Opasan: Skrećeš s teme...
Običan: Ne skrećem.
Opasan: Ne znaš tko si?
Običan: Znam tko sam, kako ne bi znao, samo nego ne znam tko sam
Vama.
Opasan: A tko si?
Običan: Ja sam. Ja sam... Ja sam...
Odjednom se začuje glas iz nekog zvučnika.
Glas: Još 4 minute i 30 sekundi.
Opasan: Ja ću ti objasniti tko si.
Opasan se Običnom opasno unese u facu.
Opasan: Ti si ja.
Običan: Ja nisam Vi.
Opasan: O jesi, jesi! Ti si – „Neugodan tip“.
Običan: Ja neugodan?! Pa ja Vam nisam ništa...
Opasan: Ti si: „Tomek, pa šta se ne javljaš?! Kaj si još uvijek bolestan?“
Opasan: Ti si: „Bok, Dunja, ma ne, slučajno sam tu u tvom omiljenom
kafiću u kojem sjedim već 5 dana ne bih li te sreo nakon što si
mi prestala odgovarati na poruke.“
Opasan: Znaš tko si ti? Ti si tip koji se pojavi bratu na vratima. Na
vratima?! Kako uopće znaš gdje ti brat živi, ti perverzni
ljigavče...
Običan: Ja se uopće, ja, ja uopće... Ja imam brata?!
Opasan: Znaš tko si ti? Ti si tip koji pozdravlja nepoznate ljude po
parku. Koji bulji u nepoznate ljude. Ulazi u privatni prostor,
dodiruje po ramenu...
Običan: Ja... ja...
Opasan: A kako ti se sad sviđa ovo. Kad ja ulazim u tebi u prostor...
Kad ja tebe diram po ramenu... Ha?
Opasan lagano pljesne Običnog po ramenu.
Glas: Još dvije minute i 30 sekundi.
Opasan: A šta ako te dotaknem tu, a šta ako tu, a šta ako to napravim
malo brže. Pa još brže...
Opasan tip počne toliko brzo dodirivati Običnog tipa, da to već postanu ćuške. A čuške ubrzo postanu šamari.
Glas: Još dvije minute.
Na to u prostoriju bjesomučno ulijeće neka žena, i sama prilično opasna, odgurne Opasnog s riječima:
Opasna žena: Još dvije minute. Nemamo vremena za ovo.
Potom se okrene prema Običnom i odvali ga šakom u glavu.
Opasna žena: Jebem ti mater nasilničku da ti jebem. Evo ti dodira ako ti fali
dodir. To ti fali?! Eto ti čizma u zube pa ćeš zapamtiti drugi
put da se ne dira i pozdravlja ljude po cesti. Majku ti odurnu
perverznjačku da ti majku perverznjačku. Ti ćeš napadati
djelatnike parka. Pozdravljao bi nepoznate cure, jeli?! Pa
evo ti pozdrav od Branka iz parka! To je poklon za Slavicu!
Žena ga cipelari. Odjednom se negdje iz zvučnika začuje Glas.
Glas: I vrijeme ističe za 10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3...
Žena polako usporava udarce i smiruje se.
Opasan i Žena uzimaju Avatara/Maske s pojasa i stavljaju ih na lice.
Žena još zadnji put mazne Običnog pod rebra.
Glas: 2,1.
Začuje se zvuk sirene.
Opasan i Žena dižu razbijenog Običnog, za kojeg sad znamo da se zove Mario, i drže ga polu- uspravljenog pred kamerama, koje su očigledno tu negdje. Običan se klati u polusvjesnom stanju, lice mu je krvavo.
Glas (svečano): Mario Bernardić, znate li gdje ste?
Mario: Ne.
Glas: Izgleda da se još niste sasvim spojili na mrežu.
Pričekajmo još malo.
Ide intermezzo muzika nekoliko sekundi. Mario se klati u rukama Opasnih. Odjednom povrati po podu. Glas ponovi pitanje.
Glas: A evo ga, izgleda da se uključio...
Glas (svečano): Mario Bernardić, znate li gdje ste?
Mario: Ne znam... Možda...
Glas: Mario Bernardić bili ste podvrgnuti Narodnoj Odmazdi zbog
narušavanja privatnosti građana i građanki Sjevernog
Balkana. Sjećate li se sada svoje osude?
Mario: Da.
Glas: Odlično. A sada – da vidimo što kaže Narod? Da li je
Odmazda nad Vama zadovoljila njihovu porebu za
Pravdom?
Odjednom pali se veliki mjerač iznad kojeg piše – „Batina je iz raja izašla!“. Mjerač mjeri glasove publike o zadovoljstvu odmazdom.
Uzbudljiva muzika svira dok indikator na mjeraču prvo dosegne Prvo nebo, pa Drugo, pa Treće i tako sve do Petog neba na kojem se zaustavi.
Odjednom, začuje se vesela muzika i sa stropa počnu padati konfeti. To bi valjda značilo da je pravda zadovoljena. Mario se slabašno osmjehne.
Glas: Čestitamo Mario Bernardiću, uspio si doći sve do Petog neba!
Izgleda da si uspio zadovoljiti Narodnu potrebu za
Odmazdom! Zahvali svojim Odmaznicima!
Mario: Hvala.
Opasan i Žena: Nema na čemu! I drugi put!
Žena ohrabrujuće potapše Maria po leđima. On se sfrkne od bola.
Glas se nasmije: Naši junački Odmaznici – puni duha kao i uvijek! Hvala
Vam u ime Naroda!
Žena i Opasni lagano kimnu glavom.
Glas: S time završavamo večerašnju Odmazdu! Ostanite nam
dobro iiii.... Buditeeee Dobriiii!!!!!!!!!!
Glas (odjednom jako duboko) završi emisiju riječima:
Glas: Glas Naroda je govorio!
Gase se šarena svjetla i dva bolničara dolaze po Maria. Opasan i Žena ostaju sami u prostoriji. Žena odlazi do nekog ormarića i vadi prvu pomoć. Pere rasječenu ruku na umivaoniku i stavlja zavoj. Opasan se počne presvlačiti iz krvave odjeće.
Opasna žena: Užas.
Opasan: Šta ništa, a?
Opasna žena: Tri minute je već bilo prošlo i ni do Drugog neba nisi
stigao.
Opasan: Pa jebemu mater. A fakat sam se potrudio. Šta nisam?
Opasna žena: Ja sam ti lijepo govorila.
Opasan: Jebote, i nabavio dozvolu da ga skinem s mreže, da
bude nevin, da osjeti što su žrtve osjećale, da
razvijemo tu napetost, taj strah... Imao je strah u
očima, nije li?
Opasna žena: Imao je.
Opasan: Trebalo je to biti tako elegantno. Da ga skoro ne
dotaknem a da se usere u gaće. Profinjenost, to sam
htio.
Opasna žena: Prije deset godina bi ti to možda prošlo...
Opasan: Ne razumijem. Gdje je tu pravda? Gdje je „kazna
sukladna počinjenom djelu“? Ovo je obično nasilje.
Čisti linč.
Opasan pomaže Ženi zavezati zavoj.
Opasan: Daj da ti pomognem.
Opasna žena: Hvala.
Opasan: Koj je kurac tim ljudima? Šta nitko nema više ni trunke
sućuti? Šta ga nisu izvukli na cestu i kamenovali zato
jer je pozdravio neku žensku u parku.
Opsana žena: A otkud im sućut? Šta oni znaju kako je to dobiti
batine? U životu im nitko nije vlas s glave skinuo.
Opasan: Pa baš zato. Zar nemamo nultu toleranciju na nasilje
jer „Nasilje stvara nasilje!“
Žena skine košulju i baci je u kantu s vešom.
Opasna žena: Pa izgleda da i Dosada stvara nasilje.
Opasan: Trebalo je njih mlatit dok su bili mali.
Opasna žena: Ja se ne bih libila ni sad. Samo da mi je značka opet.
Opasan: Jebem ti modernizaciji i dronovima mater.
Opasna žena: Jebote, sjeti se tih vremena.
Opasan: Kako bi sad s guštom našao lika koji najviše visi po
Odmazdama, i smjestio mu neki lažni nalog za pretres.
Opasna žena: Već ga vidim, onakvog blijedog, salastog, ljigavog u
poluotvorenom ogrtaču dok drka na nasilje. Samo bi
ga odvalila nogom posred pičke, ne bi ništa ni pitala.
Drkaj sad, pička ti materina.
Opasan: A kamoli značku pokazivao, samo bam. Kundakom u
zube.
Opasna žena: Pa mislim, ako ne mislimo pokazivat značke, u čem je
razlika. Sad il tad?
Opasan: Zato jer ne izgledaš kao dron?
Opasna žena: A jebote,sve mi moraš sjebat. Baš sam se nabrijala.
Opasan: Aj, možda sutra dobijemo nekog takvog ljigavca.
Opasna žena: Toplo se nadam, jer ne mogu ovo više.
Opasan: Znam. Ni ja.
XII Izgubljeni 4
Đurđa i Nikša plešu, a Ogi i Pero igraju kolariću paniću, toliko koncentrirani kao da igraju šah. U jednom trenu se Ogi cijeli pokuša provući kroz špage.
XIII Deset sekundi
Nikša: Događa se to u jesenjoj noći kada pada kestenje po asfaltu i
kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja
čežnja...3
Zvoni zvono. Nikša počne ispočetka, ovaj put brže.
Nikša: Događa se to u jesenjoj noći kada pada kestenje po asfaltu i
kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja
čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug...
Zvoni zvono, Nikša počne ispočetka, još brže.
Nikša: Događa se to u jesenjoj noći kada pada kestenje po asfaltu i
kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja
čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i
kome bi mogli da pišemo ...
3 Miroslav Krleža „Čežnja“
Zvoni zvono. Nikša počne ispočetka, ovaj put ne žuri nego naglašava riječi s determinacijom čovjeka koji gura kamen uzbrdo po ne znam koji put.
Nikša: Događa se to u jesenjoj noći kada pada kestenje po asfaltu i
kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja
čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš,
Zvoni zvono. Nikša nastavlja.
bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo.
Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali,
a njega nema...
Zvoni zvono. Nikša šuti.
Nikša: ...Pička mu materina, da mu pička materina. Nema ga. A kako
bi ga i bilo u vremenu u kojem nitko nema vremena pogledati
jebeni video dulji od deset sekundi. Deset sekundi! Jel deset
sekundi dovoljno za imati prijatelja, za imati druga? Jel deset
sekundi dovoljno za napisati pismo? Nije dovoljno ni za
pročitati pismo. Nije dovoljno ni za pročitati pjesmu o čovjeku
koji bi htio pisati to pismo. Nije dovoljno čak ni za pauzu na
kraju te pjesme. Nije dovoljno niti za jebenu tišinu.
Tišina. Deset sekundi. Zvoni zvono.
Nikša: Kao što vidite. Ili ne vidite. Možda sam već izgubio vašu
pažnju. Oprostite mi na tome. Evo sad ću malo dubiti na glavi
da vidite da mogu. Pa onda nekoliko sklekova bez majice, pa
malo poezije. Istovremeno.
Nikša recitira radeći sklekove ili dubeći na glavi, što mu je već draže.
Nikša: Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad Brestom toga
dana, a ti si hodala nasmijana prokisla, rados. 4
Zvoni.
Ah! Isteklo nam vrijeme...
4 Jaques Prevert: Barbara
Nikša: Točno to. Isteklo mi vrijeme. A smiješan sam, ne? Ovako star,
pa se još trudi. Traži sam tekstove. Vježba da bude u formi.
Radi na izgovoru. Još uvijek. Recitira monologe od kojih ti se
ledi krv u žilama. Sam sebi.
A kome ću drugom, recite mi vi, slediti krv, u deset sekundi?
Kome mogu u deset sekundi navući na dušu tugu tako gustu i
tešku da se od nje ne da disati?
Koga utopiti u moru nesreće valovima očaja, olujom sudbine
koja nam jednim hirom otima i zadnju dasku spasa za koju
smo se grčevito držali?
Kome vratiti vjeru u ljubav? Ljubav, tako čistu i nesebičnu, da
krvari iz svih otvora, kao oboljela od hemoragijske groznice,
krvari a ne umire, već samo lagano kopni i taj odvratni prizor
razgali dušu i tjera čovjeka da povraća i da se smije i da plače
u isto vrijeme.
Koga mogu dirnuti u deset sekundi? Koga? Nikoga. U deset
sekundi nikoga. Pa čak ni samog sebe.
Nikša: Ja znam, vama je to smiješno možda, zašto se toliko trudim.
Pa uzmi dvadeset sekundi, uzmi pola sata, ko da netko broji.
E pa broji. Bogami broji. Broji aplikacija. Broji server. I broji
očiti pad pregleda koji me čini sve više i više jučerašnjim
snijegom, koji je, eto, čak tako staromodan da se nije
udostojio niti rastopiti u deset sekundi kao što bog zapovijeda.
Nikša: Znam, znam, što bi ja sad htio. Imao sam svojih pet minuta
slave. Ne samo pet minuta nego dvadeset godina. Deset
godina čudo od djeteta, deset godina legenda glume. Imao
sam sve - pare, nagrade, naslovnice magazina, manenke i
glumice, dobitnice Nobelovih nagrada, sve sam to jebao, i šta
bi ja sad? Što ima veze što su mi svi filmovi izbrisani, a
nagrade samo skupljaju prašinu? Treba pustiti malo i druge.
Šta ne sjedneš pored onog svog bazena, to ćete mi reć. U
onoj svojoj viletini u pustinji. Natoči si daiquiri, legni na
ligeštul, pa recitiraj, brate, koliko te volja. Ma ne moraš ni
recitirat', uzmi si tu svoju dramsku pauzu, pa je prostri dokle ti
pogled seže. Sjedi, jarane, nasred polja pa šuti koliko ti duša
široka. Šta će ti drugi, sam šuti i tišinu slušaj.
Nikša: Al ne može se to. Zna svako tko je probao. Preteško je sam
tišinu slušat. Preveliko je sam tišinu slušat. Treba netko. Ne
treba bit ni bliz ni intiman ni drug, samo treba netko, makar i u
najdaljem kutku te tišine, netko da bude tamo, jednako malen,
prestravljen i sam.
Nikša: Ali takvih ljudi više nema. Nema više ni tišine. Samo buka.
Svakih deset sekundi nova buka. Da prekrije tišinu, da
prekrije činjenicu da nema više nikoga s kim ćete sjediti u
mraku i slušati kako vam kuca srce. Bam, bam, bam, bam,
bam, bam, bam. Brže. Brže. Muzika, svjetla, boje, spid, koka,
seks, seks, seks. Sve se svodi na jebeni seks. A ja sam star.
Stari ljudi nisu seksi. Ružno je gledati stare ljude kako se
ševe. Tako su mi rekli. Stvarno?!
Ko da je to jedino što se ikada treba gledati. Druge ljude kako
se ševe.
Neki dan sam, jebemu mater, objašnjavao ljudima kako da se
jebu i drže politički govor u isto vrijeme. Jel možete to
vjerovati?! Do tog je došlo. Na to smo jebeno spali da nitko
neće poslušati niti nečiju ideju, nečiju pobunu, ni tri jebene
riječi otpora, ako se u prvih deset sekundi snimke netko ne
jebe. I šta, ja bi trebao biti sretan s tim? To bi mi trebalo biti
normalno? Da nikome ništa nije bitno! Ideje, strast za
životom, za istinom?!
Meni to nije normalno. Al svejedno sam im rekao - ako vam je
stalo da netko to pogleda, da netko to čuje – morate se ševit.
A njima je to bilo bitno, da ih ljudi čuju. I treba im biti bitno. To
je normalno. Da je ljudima stalo. Da pitaju pitanja. Da se ne
daju jebat. I onda im ja kažem da se jebu, ha! Ja, koji sam
čitav život posvetio ljubavi. Strasti. Očaju. I tišini. Ja im kažem
da se jebu da bi ih netko poslušao. A lagao sam ih. Jer ih
nitko neće slušati, jebali se - ne jebali. Nitko ih neće slušati jer
nikoga nije briga. Jer nitko više ništa ne čuje.
Nikša: Kad sam bio mlad mislio sam da glumac ima moć riječima
stvarati magiju. Izgovarati riječi silne, velike i hrabre. Spuštati
ih s neba kao teške baršunaste zastore i obavijati slogovima
tuđe praznine. Odzvanjati vokale kroz prostranstva. Rezati
zrak konsonantama. A pauze, ah, te pauze, značajno
ostavljene nakon svake, proklete, riječi. A onda - s godinama
shvatiš da su prave pauze jednostavne. Nastanu same. Kad
riječi isteku, i ostane tišina.
I onda postaneš glumac, tek onda, kad postaneš čovjek.
Običan čovjek koji sjedi ovdje s vama i sluša kako vam kuca
srce. I to je sve što sam sada ja. To je sve što imam da vam
dam. A vi, ako vam je to predugo - ne morate ostati sjediti
ovdje sa mnom. Slobodno, idite svojim putem. Neću vam
ništa zamjeriti. Jedino što ću onda morati u tišini sjediti sam.
Deset sekundi tišine.
XIV Svemu lijepom dođe kraj
Nikši, samom u mraku, netko primi ruku. A drugu primi netko drugi. Nikša zatvori oči. Svih četvero zatvorenih očiju i držeći se za ruke meditiraju. Dišu u istom ritmu. Mir.
Deset sekundi.
A onda zazvoni zvono.
Svi otvore oči.
Prvo iz znatiželje.
No onda kao da su nešto ugledali. Nešto dosta strašno.
Oči im se izbulje u užasu.
Đurđa se odjednom ispovraća.
Nikša: Đurđa? Jesi dobro?
Đurđa: Aaaa, ovo je strašno.
Petar: Užasno.
Đurđa se drži za glavu koja kao da joj hoće eksplodirati.
Đurđa: Ne mogu ja ovo. Reci mu da prestane. Nek prestane.
Petar: Ognjen, otkači nas, otkači nas ponovo. Zgnječit će me...
Ognjen i Nikša to nekako bolje podnose.
Nikša: Smirit će vam se kaos u glavi. Proći će za minutu.
Petar: Za minutu?! Ne mogu izdržati minutu.
Nikša: Evo. Stavi si oblog na čelo.
Đurđa: Užas. Kakav je ovo užas.
Ognjen: Duboko dišite.
Đurđa i Petar se lagano smire.
Ognjen: I?
Đurđa: Ja sam mislila da...
Zastane...
Đurđa: Ja ne znam šta da mislim.
Petar: Ja se dakle ničeg ne sjećam. Ali ničeg. Osim...
Ognjen (uzbuđeno): Osim...
Petar: Propadanja.
Ognjen (podržavajući): Aha....
Petar: Wow. Dakle – Wow!
Ognjen: Kažem ti.
Petar: Znači ono. Ne ko da ti je netko izmaknuo tlo pod nogama...
Ognjen: ...nego cijelu jebenu planetu...
Petar: Nego cijelu jebenu planetu.
Ognjen: Jebeno jel'da?
Petar: Dakle to padanje...
Ognjen: ...i padanje...
Petar: ...i padanje...
Ognjen: i onda wushhhh...
Petar: To kad poletiš dakle...
Ognjen:............ i onda vuaaaauuuu
Petar: Vau. Dakle Vau.
Ognjen: Jesam ti reko?!
Petar: Ne možeš objasnit. Ne možeš to ni pokušat objasnit.
Nikša: Dobro. To je prvih trideset sekundi. Ali dalje, mene zanima
dalje.
Petar: Dalje? Šta dalje?
Nikša: Kako si se dalje osjećao, što si radio. Sve je bitno.
Petar: Pa. Ništa dalje. Tak sam padao, padao i letio, letio, jedrio
možda, da jedrio je bolja riječ. I onda BAM! To je bilo loše.
Moram priznat. Taj dio kad te zalijepi natrag. I da bar je samo
mene samog zalijepilo. Nego se još cijeli jebeni svemir morao
sručiti na mene.
Ognjen: Je. To je malo. Bed. Ne mogu reć. Ali prođe.
Petar: Prođe.
Ognjen: S vremenom, nakon nekoliko puta, čak i to postane gušt. Na
neku mazohističku foru.
Petar: Jebeno mazohističku.
Nikša: I to je to?
Petar: A da... A šta više?
Nikša: Đurđa?
Đurđa: Bilo mi je loše. Ja se bojim visina.
Ognjen: Onda to nije droga za tebe. To nije droga za tebe bejbe.
Nikša: Ali se isto ničeg drugog ne sjećaš?
Pokušava se nečeg sjetit ali ne ide.
Đurđa: Ne.
Nikša (razočarano): Da. Ni ja.
Đurđa: A koliko smo dugo bili otkačeni?
Ognjen: Dva sata.
Đurđa: Dva sata?! Meni se čini ko pet minuta.
Nikša: A gle, rekao sam ti da to ne ide samo tako. Ne možeš se
samo otkačiti i očekivati da će ti mozak odjednom početi
koristiti dugoročno pamćenje.
Đurđa: A znam...
Nikša: Ti gurui, o kojima sam ti pričao, oni su, jebiga, vježbali
godinama. Imali su sljedbenike da se brinu za njih, da im
govore što se dešava, objašnjavaju tisuću puta tko su i zašto
se ne sjećaju ničega. Godine su trebale da im se mozak vrati
na drevni način rada.
Đurđa: A mi nemamo godine.
Nikša: Dugo je to.
Petar: Za šta nemamo godine?
Đurđa: Ma ništa.
Petar: Kako ništa?
Đurđa: Ma mislila sam, možda... Ono, znala sam da to ne ide sam
tak, ali ono mislila sam ako ono uspijemo, ono, aktivirati
mozak, da se, ovaj, da se skinemo s Mreže.
Petar: Kao – sasvim skinemo s Mreže?
Đurđa: Ne odmah. Nego ono kao, par puta vježbamo, pa onda.
Petar: Kao zauvijek?
Đurđa: Pa da. Prvo mi. Pa onda...
Petar: Onda tko?
Đurđa: Pa... Svi.
Ognjen: SVI?!
Đurđa: Pa da. Ono kao, da smislimo neki trening, ono, probamo na
sebi, pa onda naučimo i druge i onda – svi.
Ognjen: Ne kužim. A kak si to mislila izvest, to – svi?
Đurđa: Pa ono, da ti, ono, nabaviš neki virus, ne, ili neš tak ili ono
neku akciju isplaniramo i kao ugasimo Servere...
Ognjen: Ja?!
Đurđa: Pa ti si haker, ne?
Ognjen: Pa, mislim haker. Mogu interuptat naše linkove. I prebrikat ih
da šalju lažni feed, da ne skoče alarmi na Serverima, ali
ugasiti sve Servere?! To ne može nitko na svijetu. Ti si luda.
Pa nije to jedna zgrada da je digneš u zrak. Trebalo bi nestati
struje na cijeloj jebenoj planeti da ti to uspije. Ustvari, trebalo
bi se ugasiti Sunce.
Đurđa: A virus?
Ognjen: A virus bi nam sjebao mozgove svima, ne? Kad smo povezani.
Đurđa: Aaaa... O tom nisam razmišljala.
Petar: Čekaj malo, ja ne shvaćam - otkad smo mi postali teroristi?
Đurđa: Pa nismo postali teroristi. Samo sam proučavala opcije.
Petar: Opcije?!
Đurđa: A da. A šta?! A šta drugo da napravimo? Kako da oslobodimo
narod od ovog, ovog fašističkog, totalitarističkog,
robovlasničkog društva?! Kako?! Kako – reci ti meni.
Petar: Pa - polako. Postepeno.
Đurđa (sarkastično): Da – vidjeli smo kako to funkcionira.
Ognjen: Pa pornić nam je bio super gledan, šta hoćeš...
Đurđa: Ma ti si idiot.
Nikša: Ej, Đurđa, nemoj tako.
Petar (Nikši): I ti to podržavaš?
Nikša: Ja?! Ja sam budist.
Petar: Pa ti si joj napunio glavu s tim guruima.
Nikša: Molim lijepo, gurui nemaju veze s terorizmom. Ja sam mislio
da radimo na sebi.
Petar: Da radimo na sebi?! Ja sam mislio da se, ono, samo
droksamo. Da se jednom u životu naprosto samo
zajebavamo, ko normalni ljudi.
Đurđa: Krasno. A šta si ti mislio?
Ognjen: Ma mene je bolio kurac, da ti pravo kažem. Ja se samo volim
otkačivat.
Đurđa: Pa naravno, o tom se i radi, sve vas boli kurac.
Nikša: Ej, nisi fer...
Petar: Ma ne boli nas kurac, nego ne možemo uvijek...
Ognjen: Điđi, pa daj se opusti malo. Šta si tako napeta stalno.
Nikša: Ima čovjek pravo. Trebaš naći balans...
Petar: Pa da, trebamo se i zajebavat ponekad.
Đurđa: A Borba?!
Petar: Borit ćeš se sutra. Ne brini se. Neće borba nikud pobjeć.
Ognjen: Da, sutra ćemo se borit.
Petar: A danas ćemo čilat.
Ognjen: A danas ćemo čilat.
Nikša: Mogli bi do mene, imam krasnu kuću u pustinji.
KRAJ...
...ILI IPAK NIJE
XV Epilog
Nekad još kasnije od vremena već opisanog, Hrčka i Vjeverić se slučajno susretnu na ulici...
Vjeverić: Isuse kako ste se promijenili u zadnje vrijeme!
Hrčka: Ma joj, to su samo nove oči.
Vjeverić: Stvarno?! Meni se činite sasvim drugačiji. Kao da ste viši.
Hrčka: Čekajte, pa zar se nismo vidjeli od prije tibijalnih ekstenzija?!
Nemoguće.
Vjeverić: Nismo se vidjeli barem tri dana.
Hrčka: Vrijeme leti kad se čovjek stalno mijenja.
Vjeverić: Sve je u fluxu.
Hrčka: Tekao Flux zauvijek!
Vjeverić: Drugačije ni ne može!
Hrčka: No, a što ima novo s Vama?
Vjeverić: A ništa posebno. Evo Ptičica mi je malo u depresiji.
Hrčka: Ma šta je bilo?!
Vjeverić: A pubertet, što bi bilo. Prošli tjedan je bila žensko, pa muško,
pa gender neutral, pa jučer aseksualno, pa je sad, naravno,
ipak zaključilo da je seksualno, samo ne zna točno kako. I
uglavnom leži na krevetu i plače.
Hrčka: Ahaha, djeca... Kad se sjetim našeg puberteta... Jedan dan
smo si čupali obrve, i dlake s prsa, drugi dan stavljali bradu...
A plakali smo svaki dan.
Vjeverić: Da, samo što je čupanje dlaka i farbanje kose bilo znatno
jeftinije nego transformacija genitalija.
Hrčka: Ah da, razmažena su ta djeca danas. Mi smo prvu adaptaciju
čeljusti dobili tek sa osamnaest.
Vjeverić: Imate pravo, sami smo si krivi. Mi im pokušavamo objasniti da
uopće nije važno tko su. Jedno jutro će htjeti biti jedno, drugo
jutro drugo, pa šta. A ono vrišti –
Hrčka: - Ali ja ne znam ŠTO hoću biti!!!!
Vjeverić: Sve znate.
Hrčka: Prolazili smo to s Svinjicom još do prošle godine. Sad je
srećom shvatilo da je seksualnost sasvim nevažna. Ali sad
pak trošimo novce na baletna stopala, plivačka ramena,
pjesničke melankolije, da vam i ne pričam dalje... Uglavnom
još uvijek traži Sebe...
Vjeverić: Ah, toj djeci je tako teško razumjeti da Ja ne postoji.
Hrčka: A teško je to bilo svakome od nas... Kao što ni gusjenici nije
lako postati leptir, tako ni djeci nije lako izaći iz čahure
individualnosti.
Vjeverić: Da vam iskreno kažem, nije ni nama to lako. Ponekad, kad
nam je teško, i mi se vratimo u tu čahuru.
Hrčka: Nemojte mi pričati... Koliko puta se zateknem da izgovorim
„Ja sam bio...“
Vjeverić: ...i nama se to desi, i nama - a i ne sjećamo se svog rodnog
tijela više...
Hrčka: Taj me osjećaj Jastva ponekad tako obuzme da se čak pitam
da li je moguće da Ja možda i nije samo iluzija našeg
ograničenog mozga...
Vjeverić: ...mislim da se svi to pitamo. Pogotovo u našim godinama.
Čovjek bi mislio da će s vremenom biti lakše...
Hrčka: ... a ustvari nam se sve teže stalno mijenjati...
Vjeverić: Šta da Vam kažem, prošli tjedan nas je uhvatila takva sjeta da uopće nismo promijenili boju kože...
Hrčka: Nećemo valjda završiti u trenirci neoprane kose...
Vjeverić: Starimo... Starimo, to je...
Hrčka: Ide vrijeme...
Vjeverić: Hvala Vremenu!
Hrčka: Vječnom promjenitelju!
Vjeverić: Ponekad si mislimo... Da naprosto pustimo vremenu da
odradi svoje...
Hrčak: Mislite kao sirotinja?!
Vjeverić: Ne mislite li kako je njima ustvari lako? Ništa nemaju, u ništa
se ne pretvaraju, a opet se stalno mijenjaju...
Hrčka: No, imate pravo. Možda je upravo To naša nova
transformacija. Unutarnja. Prepuštanje Fluxu...
Vjeverić: Ići protiv Fluxa suludo je.
Hrčka: Ili ići brže od njega. Osjećamo u zadnje vrijeme kao da trčimo
pred Fluxom, a od Fluxa se brži biti ne može.
Vjeverić: Tekao Flux zauvijek!
Hrčka: Drugačije ni ne može.
Oboje se duboko zamisle.
Vjeverić: No, uglavnom...
Hrčka: Pozdravite u košnici!
Vjeverić: I vi svoje mraviće!
Hrčka: Do sljedeće promjene!
Vjeverić: Nadam se da vas neću prepoznati.
Hrčka: Pa to uopće niti nismo bili mi!
Vjeverić: I neka niste!
Hrčka: Tako nam Flux pomogao!
KRAJ