Zvončari

Osejavin S. G.

Grupa zvončara predvođenih Komandantom te u pratnji Medvjeda i Tata okupi se s namjerom otjerivanja strašne Zime, pri čemu teško stradavaju. Riječ je o fantaziji u petnaest prizora koja se odvija na nekoliko nivoa od kojih je primarni drama poezije koja izranja iz bajanja, magije, nesvjesnog; motivi žrtve i osvete na svojim mračnim izvorima; "Prazor"; iracionalnost; obred; Anima/animus; rub antropološke provalije; poetska sublimacija mita; poetski teatar; glazbeni teatar; teatar okrutnosti; teatar apsurda...

GODINA PROIZVODNJE: 2013

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 4

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 15

AUTORSKA PRAVA: sva prava pridržana

DODATNE NAPOMENE: Autor je 2013. objavio tekst u vlastitoj nakladi od stotinu numeriranih i potpisanih primjeraka koji nisu na prodaju.

LICA:

KOMANDANT

JEDANAEST ZVONČARA (Alfa, Beta, Treći, Četvrti, Peti, Šesti, Sedmi, Osmi,

Deveti, Deseti, Jedanaesti)

MEDVJED

TAT*

PRVA ZIMA / GOSTIONIČARKA**

DRUGA ZIMA / KOMANDANTOVA SUPRUGA***

KOMANDANTOV SIN / JELEN / LIJEČNIK****

PET PIJANACA

GITARIST

NAPOMENE:

*TAT je crni đavolski entitet koji se slobodno kreće među publikom (u svim prizorima osim prvog, drugog i posljednjeg), često izravno ometajući gledaoce. Priroda uloge je improvizacijska, stoga za Tata nisu data detaljna uputstva. Poput utvare je ili sjene; tih je, služi se pantomimom, ne sudjeluje u radnji i ne utječe na događaje, ali ih donekle zrcali svojim ponašanjem.

**PRVU ZIMU glumi ista glumica koja glumi GOSTIONIČARKU;

***DRUGU ZIMU glumi ista glumica koja glumi KOMANDANTOVU SUPRUGU;

****JELENA i LIJEČNIKA glumi isti glumac koji glumi KOMANDANTOVOGA SINA;

*****PIJANCE i GITARISTU glume MRTVI ZVONČARI

UPUTSTVA:

Bez zastora.

Preobrazbe na otvorenoj sceni.

Umjesto klasične scenografije, na zaslon u pozadini projiciraju se video snimke / fotografije / sjene.

Posebnu pažnju posvetiti zvuku i svjetlu.

Glumci su ozvučeni, njihovim glasovima dodaju se zvučni efekti gdje i kako je naznačeno. Pazvuk je reverb; opazvučeno - reverbirano.

Magla - prisutna u svim prizorima - treba biti dostupna u izobilju.

PRVI PRIZOR

PRVA ZIMA

Gusta bijela magla, bijelo svjetlo, zvuci vijavice i škripanja leda koji se postepeno pojačavaju do pucanja leda pri čemu veličanstvena i zastrašujuća Zima izroni iz bijelog ništavila zajedno s novim mlazom magle i zasljepljujućim blijeskom bijeloga svjetla. Svjetlo i zvuk postepeno oslabe (svjetlo zadobije plavičastu nijansu); sva svjetlucava, Zima ukočeno i strašno pilji u publiku; pomakne glavu - pri čemu zvuk škripanja leda (svi pokreti koje napravi tako škripe) - i usmjeri pogled u daljinu, povrh publike; progovori vijavim, škripavim, prostornim glasom.

ZIMA: Bijelo, posvuda bijelo... Ali bijelo koje je - plavo! Toliko je bijelo da je zapravo plavo! (Pauza. Pogleda gore.) Plavo je nebo... Plavo je tuga... Tuga je lijepa kao nebo... Nebo je blijedo... Tuga je blijeda... Blijedo je smrt... Nebo i tuga su smrt, bijela smrt, toliko bijela da je zapravo – plava! (Naglo raširi svoje ledene haljine uz ledeni prasak i eksploziju svjetlucanja; zvuci zveckanja kristala; kad zvuci oslabe, Zima nastavlja:) Toliko lijepa da je zapravo – ljubav! (Raširi haljine još više uz isti niz zvukova; kad zvuci oslabe, nastavlja, ekstatično, stravično:) Medvjede, ljubavniče! (Mekše:) Medvjede, spori ljubavniče, sneni ljubavniče, nedostižni ljubavniče! (Polako se snuždi; nastavi, skupljajući haljine natrag k sebi:) Trom, kao mrtav si za mene... Plava, za tebe sam kao smrt... (Gleda dolje u stranu, smrkne se, bjelina još malo poplavi; nastavi ljutito, režeći:) Tvoj lažni će značaj opet plesati sa zvončarima... Tvoj okovani, oslabljeni značaj... Sveden na pokladnu igračku, zaboravit ćeš našu plavu ljubav, našu bijelu ljubav, (Ekstatično, stravično, raširivši haljine uz prasak i novu, snažniju eksploziju svjetlucanja i zveckanje kristala koje sada ne jenjava:) našu beskonačnu smrt! (Snažnija vijavica i škripa leda, užasniji glas:) Probudi se, Medvjede! Ne čekaj proljeće: probudi se u meni! (Ove se dvije rečenice, sve slabije i prostornije, ponove nekoliko puta dok se glas Zime polako gubi u sve snažnijoj vijavici i buci i dok Zima u zanosu polako tone u postscenij i nestaje u gustoj magli.)

DRUGI PRIZOR

KOMANDANT, KOMANDANTOVA ŽENA, KOMANDANTOV SIN

Interijer: Komandantova kuća; magla, nešto rjeđa nego u prvom prizoru, i dalje je prisutna; svjetlo je nešto slabije, pomalo žuto; uz plavu nijansu (dolje) postoji i crvena nijansa (gore), nalik sukrvici; u pozadini projekcija drvenoga zida sa smrznutim prozorom; izvana, iz daljine i sve bliže i bliže kako prizor odmiče, dopire začudna zvonjava zvončarskih zvona.

Komandantova žena u prozračnoj, nebeski plavoj spavaćici, pospana i raščupana, dolazi s lijeve strane noseći u rukama svijetložuti komandantov kaput pun zveckavog ordenja; otresa kaput (silno zveckanje), izravnava ga i povremeno njime maše pokušavajući rastjerati maglu.

KOMANDANTOVA ŽENA (pjeva jednostavu melodiju, pomalo zadihano i u neskladu sa zvonima izvana): Praskom je pukla / Gola se svukla / Glebla se, tukla / Navijek umukla...

S desne se strane pojavljuje Komandant u bijeloj košulji, svijetložutim paradnim hlačama i zveckavim crnim čizmama s mamuzama, pompozno zakopčavajući hlače i namještajući tregere; utihnula, Komandantova žena pomaže mužu da obuče zveckavi kaput: s mukom mu zakopčava brojnu sjajnu dugmad dok on brižljivo začešljava svoju sjajnu nauljenu kosu.

KOMANDANTOVA ŽENA: Zvone od praskozorja. Sve su bliže i bliže.

KOMANDANT: Zvonili, zvonit će, rekao sam ti. Vrijeme je.

KOMANDANTOVA ŽENA: Kao da zvone već čitavu vječnost, čopor strašila, a još je zora, maglena, gola, beskrvna...

KOMANDANT: Vrijeme je, rekao sam ti. Zvonili, zvonit će.

KOMANDANTOVA ŽENA: Nikad ovako, nikad ovako užasno, banda bezumnika...

KOMANDANT (povisi glas): Što govoriš, ženo, sjecnem ti lisicu srebrnu! Zar nas Zima ne uzima, bijeloga vuka ti usmrtim! Nisi li jučer prekjučer zub o ledeni krumpir slomila? Nije li ti se jučer prekjučer ruka zalijepila za ledeni mosur pod kravljim vimenom? Ne seru li ovce snijeg već čitavi mjesec? I nije li se mjesec u zrcalo pretvorio, da se smrzneš dočim ga pogledaš?

KOMANDANTOVA ŽENA (tiše): Horda nemrtvih...

KOMANDANT (povikne): Ti ćeš šutjeti!

KOMANDANTOVA ŽENA (sve nervoznije zakopčavajući): Udebljao si se od zadnje povorke. (Potom doda, ne bez strasti, mazno): Kao vepar si.

KOMANDANT (polaskan, tašto): Udebljao? Prije će biti da mi se kaput suzio. (Namršti se.) Zašto je ovako vlažan?

KOMANDANTOVA ŽENA: Opet se magla, kao i preksinoć i kao nikad prije, poput zmije u dobru kuću uvukla.

KOMANDANT: Zima nas truje i proždire, ozbiljno je, vidiš kako je ozbiljno, zar nije? A ti veliš: povorka. Nije to povorka! Nikad to nije bila samo povorka, niti će to biti, najmanje ova. Valja nam Zimu otjerati, a zvijer je ojačala, silno ojačala, i još će ojačati ne krenemo li već uskoro, kada već nismo krenuli. Velim ti: opasno je.

S lijeve se strane pojavi Komandantov sin u modroj pidžami, pospan i raščupan, namrgođen mladić; dovuče se do sjene u pozadini gdje ostane odsutno gledati kroz neprozirni prozor. Komandant i komandantova žena ga nijemo promatraju.

KOMANDANTOV SIN (potiho, iz dubine, gledajući vani kroz prozor): Smreka i cedar sada rastu sporije od Svemira; gitare će majstora lutijera pjevati ljepše no ikad...

Zakratko i jedva čujno odnekud se začuju visoki zvonki gitarski harmonici.

KOMANDANTOVA ŽENA (otrgnuv melankolični pogled sa sina i prebacivši ga tvrđega na muža): Treba li im zbilja komandant? Ne mogu li sami?

KOMANDANT (otrgnuv tvrdi pogled sa sina i prebacivši ga mekšega na ženu): Treba li im komandant?! Treba li im koman... (Komandantov sin se zasmijulji, što načas omete Komandanta.) A treba li vatri noć? Treba li ledu krv? Treba li postelji jastuk? Treba li ženi muž?

KOMANDANTOVA ŽENA (rezignirano): Vatri noć treba samo u Pjesmama vatre i noći; ledu krv treba samo u Pjesmama leda i krvi; postelji jastuk samo u Pjesmama iz plave postelje; ženi muž treba samo u...

KOMANDANT (netrpeljivo): Ne brini, odzvonilo je zvijeri, točno znadem gdje se drznula ugnijezditi i što mi je činiti. (Kao da zbilja u to vjeruje:) Eh, da nije mene, velim ti, da nije mene i mojih zvončara, davnih bi nas dana Zima progutala. (Potom glasnije, namijenivši repliku sinu): Ne može svatko biti zvončar.

KOMANDANTOV SIN (iz pozadine): Vidim, udebljao si se od zadnje... parade.

KOMANDANT (uzrujano, kao za sebe): Nije to za slabiće, sve i da jest povorka, a nije. Ne može svatko biti z...

KOMANDANTOV SIN: Ha! Nije povorka, on će! Pa i nije. Nego je bučna i blještava parada besmisla, prostačka farsa, izlika za pijančevanje...

KOMANDANT (glasnije): Velim, ne može svat...

KOMANDANTOV SIN: Ne može, tko prostak i pijandura nije.

Zvončari izvana sve glasnije zvone.

KOMANDANTOVA ŽENA (dovršivši kopčanje kaputa): Ne prepirite se, nego radije jedan drugome...

KOMANDANT (ženi, gromko): Ti ćeš šutjeti!

Žena trzne glavom ustranu i ukipi se; na licu joj bolna grimasa. Komandantov sin stane drhtati, što od zime, što od uzbuđenja. Komandant ga gleda i rugalački mu se smije.

KOMANDANT: Gle, on drhti! Zima mu je! (Napuhne se.) A što misliš, je li zvončarima zima?

KOMANDANTOV SIN (drhteći): A što bi ti o tome mogao znati? Ti nisi zvončar. Ti ne zvoniš: ti zveckaš.

KOMANDANT (bijesno): Pitao sam, je li zvončarima zima! (Histerično): Jest, zima im je! (Značajno, odmjereno, trijumfalno): Ali zvončar ne drhti.

KOMANDANTOV SIN (nadglasavajući zvonjavu zvončara koji su sad sasvim blizu): Ne bih ni ja drhtao, da sam se rakijom ugrijao.

Komandant se razbjesni i napravi simboličnu gestu nasrtanja na sina; Komandantova žena ispruži ruku i nasloni dlan na Komandantova prsa u simboličnoj gesti zaustavljanja njegovog simboličnog nasrtaja; Komandant užasno reži na sina preko žene, sin mu se sablasno isceruje i sikće – njihovo režanje i siktanje pojačano je i distorzirano zvučnim efektima; Komandant zgrabi ženu u grub zagrljaj, utisne joj bolan cjelov, pa iz hlača izvuče svoj paradni štap sa zlatnom kuglom na mjestu drške, bijesno njime zavitla po zraku i bučno izjuri van. Komandantova žena ukipljeno i odsutno gleda za njim.

KOMANDANTOV SIN (drhteći, glasa ugušenog zvonjavom): Majko, zima mi je.

Komandantova žena ne reagira, sveudilj piljeći u prazno u smjeru komandantova odlaska.

KOMANDANTOV SIN (glasnije, sve jače drhteći): Majko!

Komandantova žena se trgne iz odsutnosti i okrene glavu prema sinu, ali samo napola.

MAJKA (grubo): Što je?

KOMANDANTOV SIN (očajnički, silno drhteći, cvokoćući): Zima mi je, majko!

Komandantova žena se pomalo nevoljko okrene prema sinu; on joj se, sveudilj drhteći, stane bojažljivo približavati, ponavljajući sa svakim novim korakom:

Majko, zima mi je!

Kad joj se sin sasvim približi, Komandantova žena ga primi u grčevit, vijugav zagrljaj, usporen, ali prituljeno divlji, ovivši ga svojom odnekud ovjetrenom spavaćicom; kaotična, sada zaglušujuća zvonjava zvončara stane se izobličavati i jačati; pozornicu zaguše novi mlazovi svježe magle.

TREĆI PRIZOR

JEDANAEST ZVONČARA, KOMANDANT, MEDVJED; (TAT)

Interijer se u magli pretvori u eksterijer izmjenom svjetla koje je opet bijelo sa slabim nijansama plave; Komandantova žena i Komandantov sin nestanu s izmjenom svjetla, ustupivši pozornicu jedanaestorici zvončara koji, stisnuti u grupi na proplanku okruženome šumom, polako izranaju iz pozadine proizvodeći zaglušujuću buku svojim čudnim zvonima koja su im privezana o bokovima; odjeveni su u zbrčkana krznena ruha, na glavama su im zastrašujuće zoomorfne maske s rogovima, u rukama nose toljage; među njima je Tat koji odmah skoči s pozornice i ostane među publikom; iza zvončara se nazire golema bačva za koju je lancem privezan Medvjed koji, sklupčan na tlu, šapama prekriva svoje uši (očito je da je u pitanju čovjek maskiran u medvjeda – štoviše, Medvjed izgleda ljudskije od zvončara). Tat se šulja u publici; Zvončari dubokim glasovima rugobore čudan napjev u zaziv proljeća koji se sastoji od dvanaest stihova; svaki zvončar započinje drugim stihom, tako da ni u jednom trenutku dvojica ne izgovaraju isti stih, osim na kraju, pri dvanaestom stihu koji izgovaraju svi uglas.

ZVONČARI (zajedno, rugoboreći; svaki počinje drugom rečenicom): Proljeće raste u prstima / Pupaju moja usta poput religije / Ruke rasipaju meso proljećem / Proljeće se cijedi niz drhtave slabine / Želja ubrzava proljeće, paniku, hrapavost krvi / Proći proljećem, izvan signala, tajno / Izvan krvi ubrzane željom u bradavici / Panika signala proljeća koje hrapavo prolazi / Proljeće ubrzava stvrdle ruke / Prolazi tajna krv izvan religije / Pupanje signala želje poput panike krvi (Potom, nakon što je svaki ponaosob izgovorio sve ove rečenice, svi zajedno, istovremeno, gromko:) Proljeće želja, proljeće brzo, proljeće krv!

Zvončari ponavljaju krug. S desne strane pompoznim korakom dolazi Komandant, pa stane razdragano obigravati oko zvončara, ali zvončari su u transu i ne primjećuju ga; Komandant stane vitlati oko njih svojim štapom i slobodnom rukom, dajući im znak da prestanu; vitla sve jače i jače; naređuje, viče. Zvončari naposljetku stanu, ali tek nakon što su završili krug i na znak Alfa zvončara koji potom polako iskorači iz grupe prema komandantu.

KOMANDANT: Idemo, ljudi, dosta je pjesme, vrijeme je za akciju, dosta je pjesme, idemo, ljudi!

ALFA ZVONČAR (mirno): Idi ti svojim putem, ti ne ideš s nama. Ti nisi zvončar. Ti ne ideš s nama, idi ti svojim putem.

Komandant se isprva usiljeno nasmije, ali potom se, shvativši da nije šala, stane meškoljiti od neugode, pa se smrkne, pa se napuhne.

KOMANDANT (prezirno, uzdrhtala glasa): Pu, bulazan smradna i neubrojiva! Mene bi se riješili, a šugava Medvjeda sa sobom vucarate, Zima li vam krvava možđane izjela!

ALFA ZVONČAR (mirno): Medvjed će pomoći svojim polusnom.

KOMANDANT (bijesno, pljujući i vitlajući svojom palicom dok mu se jezik petlja): Ja sam modna kanta... komad dna... tamna nada... koma... and... ant... Komandant! Ja, Komandant, svojim putem ne da idem?! S vama ja putem svojim ne?! Znate li zvijer gdje je zvijer što je koliko je u stanju? Znate li što je ozbiljno? Namjesto da ode, Zima se udvostručuje! Zima na Zimu! Slušajte samo zvuke koji dopiru iz šume, svo to pucketanje i svu tu škripu, kore se stišću i dave stabla (rukama napravi gestu davljenja), kao da naglo iznova zahladnjuje, čujte!

Svi načas naćule uši i osluškuju; isprva se ne čuje ništa - potom sve glasnija simfonija pucketanja i škripanja i drugih čudnih šumova, uskoro glasna do ruba izdrživosti.

TREĆI ZVONČAR (naglo prekine buku apsurdnom replikom): Ja ništa ne čujem.

Komandant stane drhtati od bijesa; zvončari ga gledaju s podsmijehom.

ZVONČARI (svi uglas, rugaju se): Gle, on drhti! Zima mu je!

ALFA ZVONČAR (glas mu se udvoji s jekom glasa Komandanta iz drugoga prizora): A zvončar ne drhti.

KOMANDANT (glas mu se udvoji s jekom glasa njegovoga sina iz drugoga prizora): Ne bih ni ja drhtao, da sam se rakijom ugrijao!

PETI ZVONČAR: Nije rakija, nego je vino crveno!

ALFA ZVONČAR (glas mu se udvoji s jekom glasa Komandanta): Ne može svatko biti zvončar.

KOMANDANT (uzrujano; glas mu se udvoji s jekom glasa njegovoga sina): Ne može, tko prostak i pijandura nije.

ALFA ZVONČAR (glas mu se udvoji s jekom glasa Komandanta): Ti ćeš šutjeti!

Zvončari se svi uglas stanu grohotom smijati, pri čemu im od trešnje zvona lagano zvone. Prestavši drhtati, Komandant se razbjesni i napravi simboličnu gestu nasrtanja na Alfa zvončara, što prouzroči još jači grohot i zvonjavu zvončara. Alfa zvončar podigne ruku i grohot polako prestane. Komandant je zamrznut u gesti nasrtanja; Alfa zvončar mu se kočoperno približi.

ALFA ZVONČAR (glas mu se udvoji s glasom Komandantove žene iz drugoga prizora): Udebljao si se od zadnje parade. (Ostali zvončari se kikoću; Alfa zvončar nastavi glasom i dalje udvojenim s glasom Komandantove žene, mazno, poprativši komentar lascivnom gestom): Kao vepar si.

Zvončari iznova prasnu u smijeh i posljedičnu zvonjavu, još glasnije. Zadržavši borbeni stav, Komandant se odmakne par koraka unatrag, prebacujući svoj štap iz ruke u ruku, i stane ratoborno polukružno obilaziti zvončare, kezeći se i režeći, tamo-amo; Zvončari se primire i stanu se pogledavati, zbunjeni Komandantovim ponašanjem.

KOMANDANT (režeći i kezeći se): Zvijer će vas satrti svojim diluvijalnim dahovima, a ja ću se smijati promatrajući vaš žrtveni nepovrat iz dvosatne daljine; trest ćete se i plakati izgubljeni, a ja ću se smijati osluškujući tu žalobnu jeku što kasni dva sata; hroptat ćete i plavo kašljati zahvaćeni bijelom smrti, a ja ću se smijati živih nozdrva dva sata od proljeća; jedan po jedan u snijegu ćete zaspati i nećete imati dva sata za kristalnu viziju i toplo blaženstvo, jer je to skrajnji užas što će vam ščepati srce (grčevito stisne šaku), dvostruki užas smrti i svijesti o izlišnoj žrtvi; crkavat ćete zazivljući moje ime sleđenim jezicima, a ja ću...

ALFA ZVONČAR (iznenada, gromko, nasrnuvši na Komandanta i glasa udvojenog s glasom Komandantove žene): Ti ćeš šutjeti!

Alfa zvončar otme Komandantu njegov štap; Komandant odskoči unatrag i krikne kao svraka; svi zvončari poviču i nasrnu na Komandanta koji skoči s bine i, svračje kričeći, potraži zaklon među publikom; zvončari ostanu na rubu bine vičući za njim neartikulirano, životinjski; iza njih nazire se Medvjed koji se, uzbuđen, osovio na stražnje noge. Zvončari se polako primire i vrate se natrag prema bačvi; Medvjed iznova legne i sklupča se. Zvončari stoje neko vrijeme u tišini; Alfa zvončar baci oštar pogled prema publici, pa počne lagano zvoniti; ostali zvončari slijede njegov primjer i svi zajedno lagano zvone dok ih obavijaju novi mlazovi magle. Oči Alfa zvončara koji zuri u publiku zasvijetle crveno.

KOMANDANT (iz zadnjega reda, ovijen vlastitom maglom i lica sablasno osvijetljenoga tajnim zelenim svjetlom, ogorčeno, opazvučenim glasom, uz krikove dalekih vrana): Alfa, ti bi htio biti Alfa, da ti se rogovi razgranaju kao delta, da ti je griva nalik zrakama sunca... Mojim štapom, mojim štapom bi mahao, bez da znadeš taj štap, bez da znadeš što taj štap u sebi krije... (Glas mu se udvoji s glasom Alfa zvončara:) “Idi ti svojim putem”, (samo svojim glasom:) veliš ti komandantu, (udvojenim glasom:) “ti ne ideš s nama”, (samo svojim glasom:) veliš komandantu svome... Komandanta - u šumu, pa naslijepo po slavu... Ali prije će se svaki od vas poput sjene i njezina strašila dvostruko tresti negoli ćete se mene riješiti... (Promrmlja sebi u bradu uz jedva čujno zavijanje vuka u daljini:) O, ti bi htio biti Alfa... (Glasno i sve glasnije:) A ako si ti Alfa, ako jesi ili budeš bio Alfa, ja ću biti Omega, onda ću ja biti ili već jesam Omega!

Riječ “Omega” popraćena je prvi put krikovima vrana, a drugi put zvukom snažnoga izboja vatre, pri čemu na pozornici svjetlo načas zatitra; Jedanaesti zvončar počne drhtati.

ČETVRTI PRIZOR

JEDANAEST ZVONČARA, KOMANDANT, MEDVJED; (TAT)

Svi osim Alfa zvončara se okupe oko Jedanaestoga zvončara koji drhti, gurkaju ga i hrabre blagim povicima. Svjetlo polako postane manje plavičasto, neznatno toplije. Alfa zvončar je po strani, trlja Komandantov štap i nestrpljivo cupka u mjestu. Medvjed leži pokunjen uz bačvu. Tat i Komandant se, svaki za sebe, šuljaju u publici.

ALFA ZVONČAR: Dajte mu da pije.

BETA ZVONČAR: Ne treba, već se ugrijao.

Muk.

ALFA ZVONČAR: Dajte mu da pije.

Zvončari odvode zvončara koji drhti do bačve i daju mu da pije; Medvjed se odmakne koliko mu lanac dozvoljava. Zvončar koji je drhtao više ne drhti; zvončari ga tapšu po leđima.

ALFA ZVONČAR: Pođimo.

Zvončari predvođeni Alfa zvončarom krenu (iluziju kretanja ostvariti hodanjem u mjestu i pomicanjem krajolika (šuma, planine) u pozadini; krajolik se pomiče primjetno brže nego što bi to bilo realno) prema lijevoj strani uz zvuk škripanja koraka u snijegu, laki zvon njihovih zvona i tiho fijukanje vjetra; uspinju se po planini vukući bačvu. Vuku svi osim Alfa zvončara i Šestoga zvončara koji vuče Medvjeda koji tetura u pozadini i povremeno se slabo opire, pri čemu ga Šesti zvončar svaki put grubo povuče za lanac.

Fijukanje vjetra postepeno prestane; magla je sve gušća.

Komandant slijedi zvončare kroz šumu (tj. šulja se među publikom).

BETA ZVONČAR (vukući bačvu, zadihano): Da je po mome, hodali bismo sporije, kao lavovi na suncu; ovako ćemo svu snagu potrošiti i prije negoli Zimu susretnemo.

ALFA ZVONČAR: A ti sporije pričaj, kao žirafa na vodi, pa ćeš snagu sačuvati.

Zvončari se kratko i prigušeno nasmiju. Jedanaesti zvončar, međutim, ne uspije zaustaviti smijeh koji se pretvori u histerično cerekanje. Svi stanu i gledaju ga; smijeh mu je sve histeričniji. Treći zvončar mu priđe, zgrabi ga za ramena i protrese ga, ali to samo pojača njegovu histeriju; Četvrti zvončar ga pljusne, ali ni to ne pomogne; Peti zvončar mu priđe i zagrli ga i Jedanaesti se zvončar polako smiri.

Svjetlo postane za nijansu plavije.

Nastave uspon uz škripanje koraka u snijegu i laki zvon njihovih zvona. Uspinju se neko vrijeme bez riječi, dahćući, okruženi povremenim šuškanjima i krckanjima i pucketanjima koja lagano uznemiruju Sedmog, Osmog, Devetog, Desetog i Jedanaestog zvončara, te se isti osvrću unaokolo. Začuje se krik ptice grabljivice u visini; navedeni zvončari pogledaju u nebo. Medvjed se stane opirati; Šesti zvončar grubo povuče lanac.

BETA ZVONČAR (vukući bačvu, zadihano): Da je po mome, Medvjeda ne bismo poveli: koji mu je značaj ako ne značaj zalijevanja uveloga prkosa sred nesmiljena srpnja, koji smisao ako ne smisao putne smetnje? Taj se i samoga sebe boji, a kamoli...

ALFA ZVONČAR (zaustavi se; svi stanu): A ti osnaži vlastiti značaj smislom one poslovice... Čekaj, kako ono ide... Završava sa “zlato”...

Šutnja. Alfa zvončar izazivački zuri u Beta zvončara koji, pognute glave, suspreže bijes (čuje se slabo škrgutanje); ostali zvončari nekoliko trenutaka pokunjeno stoje, zadihani; Jedanaesti zvončar počne lagano drhtati. Iznenada krik ptice grabljivice u visini, jači nego prije; svi osim Alfa zvončara i Medvjeda (koji pokrije glavu rukama) pogledaju u nebo; Deseti se zvončar pridruži u drhtanju Jedanaestome zvončaru čije drhtanje ojača s krikom ptice. Alfa zvončar snažno lupi nogom u tlo pri čemu se razlijegne zvuk gonga; svi se ukipe; Jedanaesti zvončar i dalje drhti.

ALFA ZVONČAR (po smiraju gonga, zvončaru koji drhti): Štuj grabljivicu, štuj lešinara: oni su usud svakome od nas, komu častan u otporu kandžama grabljivice, komu bjedniji, ali sveudilj svečano neumitan pod teškim kljunom lešinara; štuj, velim, ali i svoje snage cijeni i ne odaji se drhtanju poput travke, jer tvoje je korijenje beskrajno, i ne reci mi da se treseš od zime, i straha ne priznaj.

JEDANAESTI ZVONČAR (drhteći): Drobljenje duha - eto od čega drhtim.

Alfa zvončar načas zamukne, pomalo zbunjen replikom Jedanaestoga zvončara; nekoliko trenutaka posvemašnje nepomičnosti i zamuklosti - ne čuje se gotovo ništa.

ALFA ZVONČAR (svečanoozbiljno, duboko opazvučeno): Nastavimo šutljivi, poput pogrebne povorke; bačva je lijes.

TREĆI ZVONČAR: U spomen, u spomen. Previše je mrtvih neo...

ALFA ZVONČAR (opazvučeno): Ššššš.

Nastave se penjati u šutnji; zvon zvonaca, škripa koraka u snijegu, stenjanje zvončara; magla. Komandant ih slijedi - šulja se među publikom. Potom opet krik grabljivice; Jedanaesti zvončar počne drhtati, za njim i deseti; svjetlo vidno poplavi za nijansu ili dvije.

BETA ZVONČAR (zadihano): Da je po mome, ne bismo vino krvavo prtili i ovolikoga slona za sobom vukli, nego radije rakiju medenu: isto je spirita u četiri puta manjoj bačvi.

ALFA ZVONČAR (mirno, ne zaustavljajući se): A ti ono - rakiju pečeš?

Nekoliko zvončara se zasmijulji.

BETA ZVONČAR (ne davši se smesti): Neka i vina krvava ako nema rakije medene, ali onda je valjalo da ga svatko u svojoj čuturi nosi, i eto nam bržega uspona.

ALFA ZVONČAR (mirno, ne zaustavljajući se): A ti nagni i otpij svoj dio, pa nećeš morati dalje vući.

Zvončari se glasno nasmiju. Beta zvončar prkosno priđe bačvi i stane bjesomučno piti uz opće odobravanje; pije dugo; dok pije, odobravanje zvončara prerasta u usklike ushita. Prestane piti pa, vidno poljuljan, priđe Alfa zvončaru i drsko se isprsi. Alfa zvončar odmahne rukom i krene dalje; zvončari nastave za njim, Beta zvončar ih pijano obigrava i posrće, rugajući im se; potom otrči na čelo kolone, okrene se i nastavi hodati unatrag, cerekajući se.

BETA ZVONČAR (pijano, hodajući unatrag): Dobro je Komandant rekao: bila je bulazan neubrojiva njega otjerati, a medvjeda za sobom vucarati. Da je po mome, ne bismo ga otjerali. Bulazan, dobro je rekao, braćo. Bulazan neubrojiva - neubrojivoga.

Alfa zvončar, izgubivši živce, nasrne na Beta zvončara uz usporen, dubok, rastegnut, distorziran urlik; Beta zvončar se prevali na leđa; Alfa zvončar ga grubo dograbi, okrene ga na trbuh, sjedne mu na leđa i stane oslobađati njegovu stražnjicu i svoje golemo svjetleće spolovilo iz krzna, pa ga ponizi sodomijom (usporenom, stiliziranom) uz urlike i zvonjavu zvona o njihovim bokovima; na zaslonu u pozadini plane divlja vatra; sve je usporeno, mutno, distorzirano; duboki životinjski krici dvaju zvončara; ostali zvončari izvode usporene geste nijeme preneraženosti; Medvjed se otima lancu u smjeru suprotnome od kretanja zvončara; Komandant se približi pozornici šuljajući se kroz publiku, uzbuđen promatra prizor. Vatra na zaslonu polako izblijedi, praritual dominacije završi, prizor izroni iz mutne usporenosti; Alfa zvončar se zadihan pridigne, pospremi ugašeno spolovilo, popravi krzno; Beta zvončar ostane nepomično ležati na trbuhu; ostali zvončari drhte.

ALFA ZVONČAR (zadihano, kroz zube): Nastavljamo u tišini, poput pogrebne povorke.

Beta zvončar se polako pridigne, zatetura, popravi krzno, pognute glave se odvuče na začelje kolone, drhteći. Nastave hodati uz blago zvoncanje zvonaca: svi osim Alfa zvončara i Komandanta - drhte; drhti i Medvjed; drhti i Tat. Magla se prorijedila; vjetar potmulo huji.

KOMANDANT (iz publike, sam za sebe, opazvučeno, osvijetljen vlastitim sitnim zelenim svjetlom): Tako, tako ti, Alfa Romeo, tako ti vladaš: sjemenom batinom, gromadom ponora, krvave tame silovitim znakom. Ali čuvaj se, velim ti, čuvaj se nevidljivoga repa, onoga čiji je spomen u tebi plamen pogani prarituala upalio i ponor prouzrokovao, onoga što će te, o! što će te ošinuti, ošinuti! Ni munja, ni munja!, velim ti: ni munja tako ne ošine! (Začuje se grom, slabo, u daljini.)

Na pozornicu nahrupi magla; u visini krikne ptica grabljivica.

PETI PRIZOR

JEDANAEST ZVONČARA, KOMANDANT, MEDVJED; (TAT)

Nastavljaju put pognutih glava; Beta zvončar zaostaje, mračno mučaljiv; poneki se zvončar povremeno osvrne; čuje se zvon zvonaca, koraci u snijegu, zveckanje lanca kojim je Medvjed privezan, škripanje bačve. Niska magla ovija se zvončarima oko nogu. Komandant i Tat se, svaki za sebe, šuljaju u publici. Odjednom zavijanje vuka u daljini; nastane komešanje, tihi žamor; tri zvončara – Deveti, Deseti i Jedanaesti – stanu drhtati. Alfa zvončar se zaustavi na čelu kolone i okrene se prema zvončarima.

ALFA ZVONČAR: Sada pijmo.

Zvončari navale na bačvu, guraju se tko će prije piti.

ALFA ZVONČAR: Neka prvi piju koji drhte, i neka brzo piju da ih drhtave ne gledamo. I pazite: put je strm, staza je kozja, pod nama je ponor. Netko bi mogao pasti. Pijte zato umjereno, da se ugrijete i okrijepite, ne da se obeznanite.

Zvončari načas stanu, saslušaju Alfa zvončara, pa propuste rečenu trojicu drhtavaca da prvi piju. Svi se zvončari – osim Alfa i Beta zvončara - dvaput izredaju na bačvi, gurajući se i svađajući, pijući halapljivo. Kako koji zvončar popije, tako zaurla, udara šakama svoja prsa, poskoči i slično. Poneki zvončar stane drhtati, pa obigrava oko bačve dok ne dođe na red; otpivši, zaurla i prestane drhtati. Za to vrijeme Alfa i Beta zvončar stoje svaki na svojoj strani i promatraju događanje; Medvjed leži u pozadini, sklupčan i nepomičan. Iznova zavijanje vuka (od kojeg Deveti, Deseti i Jedanaesti zvončar nakratko zadrhte); načas se svi ukipe, pa opet navale na bačvu. Alfa zvončar zavrti glavom u negodovanju.

ALFA ZVONČAR: Dosta je. Krenimo dalje.

Nastavljaju put osokoljeni, uz žamor i blago teturanje i smijeh; nakon nekoliko trenutaka vuk opet počne zavijati, sada bliže; Deveti, Deseti i Jedanaesti zvončar iznova drhte; Osmi zvončar povrati (crveno vino). Komandant ih prati kroz šumu (publiku), zlobno se smije. Zvončari hrabre jedan drugoga.

TREĆI ZVONČAR: Ih, momčine, mužjačine! Zvončarčine! Ma, gdje su te vučine?!

ČETVRTI ZVONČAR: Jača je ova toljaga od sto vučjih očnjaka! (Zamahne toljagom.)

PETI ZVONČAR: Maglu ću popiti, kamen ću zdrobiti...

ŠESTI ZVONČAR (pridruživši mu se): Maglu ću popiti, kamen ću zdrobiti...

SEDMI ZVONČAR: Pjevajmo, zvončari! (Počne pjevati, pijano, pentatonski:) Vuk pjeva umilno; rumen snijeg, topao...

SVI (osim Alfa i Beta zvončara): Trgni se: to je smrt! Ne vjeruj: bijela smrt!

SEDMI ZVONČAR: Lešinar šapuće slatke uspavanke...

SVI (osim Alfa i Beta zvončara): Trgni se: to je smrt! Ne vjeruj: bijela smrt!

SEDMI ZVONČAR: Slike se vrtlože: sjećanje najdraže...

SVI (osim Alfa i Beta zvončara): Trgni se: to je smrt! Ne vjeruj: bijela smrt!

SEDMI ZVONČAR: Cjelov ti dariva zanosna boginja...

SVI (osim Alfa i Beta zvončara): Trgni se: to je smrt! Ne vjeruj: bijela smrt!

Po završetku pjesme zvončari utihnu i pomalo se snužde: pjesma je proizvela neželjen učinak. Komandant se hijenski cereka u šumi (publici).

ALFA ZVONČAR (za sebe, hodajući): Budale. Obične budale.

Zavijanje vuka; Jedanaesti zvončar počne drhtati, pa Deseti, pa Deveti, pa Osmi i tako redom svi osim Alfa i Beta zvončara. Jedanaesti zvončar povrati (vino crveno). Beta zvončar i Komandant se istovremeno hijenski zacerekaju – njihovo se udvojeno cerekanje demonski izvitoperi distorzijom; svjetlo načas pozeleni. Beta zvončar priđe Desetome zvončaru.

BETA ZVONČAR (Desetome zvončaru u uho): Hej! Slušaj me: jesi li primijetio tko jedini ne pije? Jest, gazda ne pije – vino, ali pije – rakiju! (Deseti zvončar se lako trzne od iznenađenja.) O, da! A što misliš, zašto sam ja ranije rakiju spominjao? Zato što znadem tko je sa sobom nosi: jedini koji bačvu ne vuklja! Bačvu vina kisela, da i zvončar povraća! (Pokaže prema Jedanaestome zvončaru koji i dalje, presavinut, u hodu pokušava izbaciti ostatke vina iz sebe.) A kako bi rakija prijala, ugrijala!

Beta zvončar se vrati (kočoperan hod unatrag) na prvobitni razmak; Deseti se zvončar osvrne par puta prema njemu, lako drhtureći, pa se iznenada naroguši i probije se naprijed do Alfa zvončara, pa ga potapše po ramenu, a ovaj se okrene i stane i svi stanu.

DESETI ZVONČAR (drhtavim glasom): Rakiju na sunce.

Krikne orao u visini. Zvončari pogledavaju jedan drugoga u čudu i nevjerici. Dva vuka zavijaju u daljini. Jedanaesti, Deseti, Deveti i Osmi zvončar drhte; Medvjed drhti; Alfa zvončar drhti, ali drugačije: od suzdržanog bijesa; odjednom prasne u usiljen grohot. Nekoliko zvončara se (usiljenije) nasmiju. Alfa zvončar se naglo uozbilji; oči mu zasvijetle crveno.

ALFA ZVONČAR (uhvati se za spolovilo): Hoćeš rakije, mrcino? Hoćeš vatrene vode? Hajde, zini! (Zgrabi Desetoga zvončara za šiju i povuče ga prema svojim preponama; Deseti zvončar se bezuspješno otima; zvončari skaču i vrište poput majmuna – kadli se prolomi vrisak: Jedanaesti zvončar stropoštao se u ponor. Zvončari se trkom nadvire nad ponor (rub platna u pozadini); neki se drže za glavu; Jedanaesti zvončar zapomaže iz ponora: daleko, opazvučeno zapomaganje; zvončari jauču, sad ova grupa, sad ona (po dvoje-troje); drhte naizmjenično, po par sekundi, sad parni, sad neparni (svi osim Alfa zvončara)).

JEDANAESTI ZVONČAR (iz ponora, opazvučeno): Jao, pomozite! Upomoć, jao! (Vrisne.)

Krikne orao.

DEVETI ZVONČAR: Eno ga! (Pokazuje prstom.) U granju je zapeo, živ je!

OSMI ZVONČAR: Živ je! U granju je zapeo, eno ga! (Pokazuje prstom.)

SEDMI ZVONČAR: U granju, eno živ je! Zapeo!

Žamor među zvončarima, ponavljaju “Živ je! Živ je!”. Deseti zvončar se drži za glavu, uvija se i dere kao da će mu glava pući.

DESETI ZVONČAR: Ja sam kriv! Ja sam kriv! Ja sam kriv!

Treći, Četvrti i Peti zvončar zgrabe Desetog zvončara, stave ga pod bačvu i napiju ga dok se ne onesvijesti. Jedanaesti zvončar zapomaže iz ponora; Medvjed sklupčan cvili; Komandant skače po šumi (među publikom) tražeći mjesto s kojega može bolje vidjeti; pronađe ga u prvome redu.

ŠESTI ZVONČAR: Što ćemo, zvončari? Kako ćemo ga izvući?

PETI ZVONČAR: Imamo li konopac? Imamo li šipku? Imamo li kuku? Imamo li kredu?

ČETVRTI ZVONČAR (nadvirujući se nad ponor): Duboko je, visoko je, strmo, opasno! Bojim se da mu sada samo dragi Bog može pomoći!

Klikne orao. Komandant kao oparen skoči na noge sa stolice u prvome redu, pa okrene profil publici, osvijetljen slabim zelenim svjetlom.

KOMANDANT (nadoveže se na misao Četvrtog zvončara, pakosno, rugalački, glasnim opazvučenim šaptom): Ne može Bog, jer ni žandar ne bi mogao!

TREĆI ZVONČAR: Nema mu spasa.

Tri vuka zavijaju. Zvončari zamuknu, nadvijeni nad ponorom; svi osim Alfa zvončara drhte - oni s većim rednim brojem više i učestalije, oni s manjim manje i isprekidanije. Jedanaesti zvončar neartikulirano zapomaže i krklja u dubini (pazvuk, jeka); zavija vjetar. Klikne orao.

ALFA ZVONČAR (recitira, svečano, pjevno, obasjan nježnim snopom svjetlucava svjetla): Pusti se Orlu koji te gleda kroz oblake. Koji te vidi kroz oblake. Orao će umilostiviti Sunce. Orao će ti donijeti zalogaj Sunca i gutljaj Vjetra. (Zapomaganje Jedanaestoga zvončara u ponoru, nešto slabije.) Ne boj se letjeti. Ne boj se usnuti u dahu svoje majke, u dimu svojega oca. (Jače zapomaganje. Alfa zvončar nastavi odlučnijim tonom:) Pusti se Orlu. Ili ostani lutati zauvijek u Sovinoj noći. Ili ostani drhtati zauvijek u Sovinoj sjeni. (Slabije zapomaganje. Alfa zvončar nastavlja blažim tonom:) Dok nariče nebosklon – zvon bezdana – i moje srce dok nariče – bezdana zvon – i Orao u visini dok kliče: Pusti mi se! Rasparat će oblak kljunom munjevitim, i nebo će se rascvjetati u lice voljeno nepoznato... (Sasvim slabo zapomaganje.) ...U zvjezdani osmijeh svijeta dovršena u ljepoti... (Laki fijuk vjetra.) ...U kuću od vjetra, tvoj konačni dom.

Klikne orao, tri vuka zavijaju, zvončari drhte, neki potiho plaču; Medvjed cvili; vjetar fijuče, magla se vrtloži, svjetlo plaavi. Komandant se meškolji u šumi; ustane sa stolice u prvome redu, okrene profil publici.

KOMANDANT (pakosno, opazvučeno, osvijetljen slabim zelenim svjetlom): Deset, još ih je deset preostalo, deset kao deset simetričnih Božjih mrlja od zapovijedi, ne: Božjih simetrija od zapovijedi mrlja, a zapovijed je jasno je što je simetrija, ne: Božje je jasno je što je mrlja...

Klikne orao.

ŠESTI PRIZOR

DESET ZVONČARA, KOMANDANT, MEDVJED, JELEN; (TAT)

Utučeni, pognutih glava, zvončari nastavljaju uspon; Šesti, Sedmi, Osmi i Deveti zvončar drhte; Deseti zvončar potiho jauče i nariče i cvili i jeca, hvatajući se povremeno za glavu. Hodaju tako mučaljivi neko vrijeme uz škripu snijega i laki zvon zvona o njihovim bokovima, kadli se iznova zborno oglase vuci, otegnuto i tužno i sada sasvim daleko, i u fijuku se vjetra sliju s jecajima Desetoga zvončara i nestanu s vjetrom. Tat se šulja u publici. Beta zvončar (i dalje izdvojen, na začelju kolone) iznenada stane i okrene se prema publici:

BETA ZVONČAR (zureći u daljinu u pozi merkata, glasnim šaptom): Jelen!

Beta zvončar skoči u publiku (Komandant se pritaji) i šuljajući se nestane među zadnjim redovima (čuje se pucketanje suhih grana); zvončari gledaju za njim neko vrijeme, pa polako odu lijevo i nestanu s pozornice slijedeći Alfa zvončara koji je prvi krenuo dalje; odlaze polako, jedan po jedan, oklijevajući, osvrćući se; svjetlo sasvim poplavi, pozornicu preplavi magla, na zaslonu u pozadini gusta šuma.

U plavoj magli, u plavoj šumi, pojavi se plavi Jelen: to je Komandantov sin u plavoj pidžami, ali ima raskošne plave neonske rogove na glavi; hoda poput jelena, plaho se osvrće, njuši zrak.

JELEN (elektronički iskrivljenim, “jelenjim” glasom): Pod snijegom je hladna crna trava... Vjetar se krije u magli... (Na zaslonu u pozadini otpočne igra sjena: mala lutkarska predstava koja ilustrira Jelenov govor.) Vjetar uzima obličja, vjetar se šulja u obličjima: eno figure pod kapuljačom... Lija brončana... Srebrna sova bešumna raskriljena... Kao da me upozorava... Suho granje puca (Začuje se pucanj suhoga granja.) pod mojim koracima: upozorava me... Na traku mjesečine strahotna utvara mojega daha... Potrčat ću! (Jelen trči, kako na pozornici, tako i na zaslonu sa sjenama gdje se prikazuje sve što Jelen govori; nastavlja govoriti drhtavo i zadihano:) Vjetar uzima obličja: sada je vuk, mršav i lud... Bio je stablo munjom raspolovljeno... Srna iz mojega sna... Ona me zazivlje iza glasa, poput fijuka šibe od svjetla (Načas se vidi šiba od svjetla i čuje se njezin zvuk: valja ih materijalizirati), zadihana, poput vjetra u snenim krošnjama mjesečinastim (Mističan fijuk vjetra u eolskim krošnjama): “Zašto bježiš?” (Kadli glas odnekud, nestvaran, omotan mističnim fijukom - esencija djevojaštva u tome glasu, ali udvojena s podglasom prave srne:)

SRNA: Zašto bježiš? (Igra sjena: srna, itd.)

JELEN (nastavi nakon kratke zanesenosti srnom): Poželim makar osvrnuti se vidjeti je, ali osvrnem li se, vidjet ću samo tamu... (Potpuna tama.) Stanem li, čut ću samo svoje disanje i lupanje srca i muk. (U tami se čuje disanje Jelena i duboko udaranje srca; nakon desetak otkucaja srca i pet ili šest udaha i izdaha začuje se zvonjava zvončarevih zvona u daljini, sve bliže, i upale se plavi neonski jelenji rogovi u tami i Jelenu se disanje ubrza i plavo se upali svjetlo i Jelen pobjegne u panici, skoči s pozornice u publiku, a na pozornicu bane raspomamljeni Beta zvončar crvenih svijetlećih očiju i crvene svijetleće toljage – prizor lova na Jelena se paralelno odigrava i na zaslonu, igrom sjena; sve je usporeno, zvuci su rastegnuti i duboki: zvončar užasno urliče, Jelen panično riče, damaranje njegova srca se ubrzava uz potmuli, snijegom prigušeni sinkopirani topot kopita; Jelen se spotakne i padne među publikom, zvončar dotrči do njega i uz zaglušujući ga urlik zatuče jednim jedinim visokim zamahom toljage; nakon tupoga udarca sve je okupano tamnim crvenim svjetlom: čuje se zaglušujuće zujanje poput zujanja u ušima nakon dugotrajne izloženosti teškoj buci. Beta zvončar odvuče Jelena na pozornicu (igra sjena je gotova, u pozadini šuma, i dalje je sve crveno, zaglušujuće zujanje ne prestaje), vadi veliki nož, raspara Jelenu grudi, izvadi njegovo veliko plavo srce koje još kuca i pojede ga halapljivo, pa zaurla raskriljen i razdrljen i krvav – u pozadini veliko treperavo plavo srce na zaslonu.

Na pozornicu s desne strane ushićeno dotrče Treći, Četvrti, Peti i Šesti zvončar; potom pristigne i Alfa koji lagano drhti. Zvončari stoje u pozama preneraženosti, pogledavaju se čas međusobno, čas zure u mrtvoga Jelena i u Beta zvončara; Beta zvončar ratoborno krene prema Alfa zvončaru s toljagom u jednoj i krvavim nožem u drugoj ruci; pojave se i ostala četiri zvončara; otpočne usporena, stilizirana bitka Alfa i Beta zvončara - Alfa zvončar se brani Komandantovim štapom; zvuk sve mutniji i teži, zujanje, duboki otkucaji srca, urlici, udarci, zapomaganje zvončara koji se previjaju u agoniji promatrajući borbu u kojoj dominira Beta zvončar; svaki udarac toljage popraćen je kratkim blijeskom svjetla; Komandant uzbuđen skače od jednog do drugog mjesta među publikom, tražeći mjesto s kojega može bolje vidjeti; Tat ga imitira. Beta naposljetku zada Alfi smrtonosni udarac toljagom u glavu: zvuk gonga i blještavo žutobijelo svjetlo: Beta zvončar trijumfira nad mrtvim Alfinim tijelom podignuv njegov (Komandantov) štap u vis; potom ga kasapi u zanosu – crveni gumeni bomboni medvjedići frcaju iz Alfa zvončara i padaju po publici.

Svjetlo oslabi, sada je noćno-plavo; Beta zvončar stoji zadihan i krvav iznad mrtvog Alfa zvončara; uokolo preostali zvončari skvrčeni drhte. Beta ispusti toljagu i nož iz ruke, dovuče Jelena i baci ga na tijelo Alfa zvončara.

BETA ZVONČAR (gledajući skvrčene zvončare): Gdje je Medvjed? Gdje ste ostavili bačvu?

TREĆI ZVONČAR (polako se ispravi i pokaže rukom desno): Tamo. Gdje smo ušli u šumu.

BETA ZVONČAR: Donesite bačvu, zapalite vatru: jest ćemo i piti!

Zvončari se uz krckanje usprave iz skvrčenosti, pogledavaju se, nešto potiho govore jedni drugima.

BETA ZVONČAR: Pokret, zvončari! Jedimo, pijmo! Ima mesa i za medvjeda!

Zvončari živnu; Šesti, Sedmi, Osmi, Deveti i Deseti zvončar otrče po bačvu i Medvjeda; Treći, Četvrti i Peti zvončar stanu sakupljati granje za vatru; Beta zvončar stane nožem derati Jelena (zapravo njegovu pidžamu), vadi mu iznutrice i baca ih prema publici; pale vatru; donose bačvu, dovode okovanog Medvjeda; prave kolac; vrte Jelena na ražnju. Sve se odigrava prilično brzo, potpomognuto igrom sjena koje prate radnju u pozadini. Za to vrijeme Komandant, okupan svojim zelenim svjetlom, komentira prizor iz svojega skrovišta:

KOMANDANT (opazvučeno, distorzirano, podlo): Devet, još ih je devet preostalo, devet kao devet mačjih anđela korskoga života, ne: anđeoskih života mačjih kórova, a anđeosko je jasno je što je mačje, ne: mačka je jasno je što je kor... (Poskoči u mjestu, okrene se leđima pozornici, trlja ruke.) A novi Alfa je Beta i nije uistinu Alfa, jer je Beta! (Podlo se zacereka.) S njime ću lako, lakše: srce je plavoga Jelena pojeo, ali uskoro će od crvenoga vina oslabiti, a iste smo visine i jedan drugome pomalo nalik...

Komandant se okrene natrag prema pozornici na kojoj zvončari veselo jedu i piju. Iznenada nestane svo svjetlo osim bijeloga snopa što odozgor obasjava Beta zvončara koji jede i pije: začuje se devet snažnih i dubokih otkucaja njegova srca.

SEDMI PRIZOR

DEVET ZVONČARA, KOMANDANT, MEDVJED; (TAT)

Spušta se noć, izlazi krvavi puni mjesec. Zvončari sjede oko vatre (projicirane na platnu) u polukrugu, okrenuti leđima publici (s lijeva na desno: od Beta zvončara do Desetoga zvončara), jedu i piju (bukara vina ide od ruke do ruke) u razdraganoj, neartikuliranoj, pijanoj atmosferi punoj gurkanja, cerekanja i sitnih međusobnih čarki koje povremeno eskaliraju do ruba tučnjave; drugi zvončari primiruju zavađene. Bačva je desno, bliže prosceniju; Medvjed leži sklupčan, odmaknut od zvončara koliko mu to dozvoljava lanac kojim je privezan za bačvu. Komandant i Tat se, svaki za sebe, šuljaju u publici. Četvrti zvončar krene otkinuti komad mesa sa pečenog Jelena.

TREĆI ZVONČAR (Četvrtome, pljesnuvši ga po ruci): Pusti, životinjo, to je moj komad!

ČETVRTI ZVONČAR (Trećemu): Svinjo divlja negojena, taj sam dio ja načeo!

TREĆI ZVONČAR (Četvrtome): Baš zato, tovare retardirani, revalo enervantno! Moj je red, takav je red!

ČETVRTI ZVONČAR (baci se na pečenog Jelena, otkine komad mesa i baci ga Trećem zvončaru u lice): Evo ti ga onda, pseto halapljivo!

Treći zvončar vrisne, nasrne na Četvrtoga i zgrabi ga za vrat; nekoliko zvončara ih razdvoje uz puno buke. Beta zvončar ustane, uzme spomenuti komad mesa i vrati se na svoje mjesto.

BETA ZVONČAR: To ću ja pojesti; takav je red.

Zvončari se slatko nasmiju (svi osim Trećeg i Četvrtog), pa se primire i nastave jesti i piti. Kako jedu i piju, tako postaju sve bučniji. Peti i Šesti zvončar stanu se natezati za bukaru vina.

PETI ZVONČAR (Šestome): Ostavi, beštijo, to je moj gutljaj!

ŠESTI ZVONČAR (Petome): Tele tupo nedojeno, taj sam gutljaj ja počeo!

PETI ZVONČAR (Šestome): Baš zato, kljuse neosedlano, njištalo ništavno! Moj je red, takav je red!

ŠESTI ZVONČAR (istrgne bukaru iz ruke Petoga i pljusne ga vinom u lice): Evo ti ga onda, govedo smrdljivo!

Peti zvončar vrisne, nasrne na Šestoga i zgrabi ga za vrat; nekoliko zvončara ih razdvoje uz puno buke. Beta zvončar ustane, uzme odbačenu bukaru i vrati se na svoje mjesto.

BETA ZVONČAR: To ću ja popiti; takav je red.

Beta zvončar nagne, ali bukara je prazna: on napravi histeričnu gestu i pretjeranu grimasu iznenađenja; zvončari se slatko nasmiju (svi osim Petoga i Šestoga), pa se primire i nastave jesti i piti u veselju.

Zavijanje vuka u daljini. Beta zvončar otpočne pjesmu (za trajanja pjesme vizualni prikaz njezina sadržaja teatrom sjena na zaslonu).

BETA ZVONČAR (pijano, pentatonski): Skočio jež na vjevericu - rodio se zec!

ZVONČARI (pridruže se, uglas, neartikulirano): Skočio zec na lasicu - rodio se lisac! Skočio lisac na risicu - rodio se vepar! Skočio vepar na vučicu - rodio se jarac! Skočio jarac na srnicu - rodio se medvjed!

Stanu klicati i gađati Medvjeda kostima; Medvjed se pokrije šapama po glavi.

SEDMI ZVONČAR (Beta zvončaru, razdragano, s rukama u zraku): Bravo za pjesmu, sto proljeća dočekao! (Zagrli Beta zvončara.)

OSMI ZVONČAR (Beta zvončaru, razdragano, s rukama u zraku): Bravo za Jelena, sto ih pokusao! (Zagrli Beta zvončara.)

DEVETI ZVONČAR: Bravo za pobjedu, stoput hura za našega vođu!

DESETI ZVONČAR: Za pravoga vođu! Hura!

Zvončari podignu Beta zvončara na ramena, viču “hura!” i kliču; dok slave, Komandantu (u šumi, tj. u publici) lice pozeleni od zavisti. Vatra polako slabi, s njome i svjetlo; zvukovi slavlja se izobličuju, uzvik “hura” pretvara se u potmulu huku, kretnje zvončara sve su usporenije...

Kako se vatra ugasi, tako zamru svi zvuci osim tihoga fijuka vjetra; zvončari pozaspu u tami. Jedino svjetlo je mjesečina i mali zeleni snop koji odozdo osvjetljava Komandantovo lice.

KOMANDANT (prigušeno, bijesno): Pravi vođa! Pu! Taj je vođa koliko sam ja djevac pomorac! Taj će ih gole i bose pred Zimu dotjerati, kopile nedojebano! Sad ću ga ubiti!

Komandant se došulja na pozornicu, pronađe svoj štap, povuče ručku štapa i izvuče dugački tanki bodež koji bljesne na zelenome svjetlu, ali odjednom ustukne: bačva zasja kroz pukotine bijelim unutarnjim sjajem; Komandant šmugne natrag u šumu (među publiku).

Deseti zvončar se, probuđen, pridigne; gleda u bačvu zabezeknuto, nijemo pokazujući prstom; iz bačve se začuje glas koji pjeva - sadržaj pjesme uprizori se na zaslonu teatrom sjena.

GLAS IZ BAČVE (dubok, opazvučen, pjeva): Selo San svo sjaji / Zvončari / U konobi uz vatru / Oči im / Se sudaraju / Zvonca o bokovima šapuću pod stolovima:

Eto je opet / Sedma kći Priske i Mojmira / Ona kasni na posao / Govori ispriku ozbiljna / Ali jedan od zvončara / Ugleda nagovještaj osmijeha / U njezinu oku / Njegova zvonca zvone

Kratki valovi prožmu konobu / Vino poteče, ugrije krv / Dvadeset očiju optoči djevojku / Prvi zvončar joj priđe i zazove je: / “Slava! / Natoči mi čašu i sama popij nešto. / Slava! / Jesi li probala zelenu vilu?”

Slava se osmijehne, ulije apsint u čašu / Uspe šećer u žlicu nad čašom / Prelije hladnom vodom polako / I ispije naizust pa mu se iznova osmijehne i zasja joj oko i kaže: / “Ovo me ugrijalo! / Kako je ovo dobro!”

I eto je opet: / Sedma kći Priske i Mojmira / Ona zazivlje nemir, zvončari zvone, draškaju muda / Ona dobacuje cjelove - oni ih hvataju očima / I pohotno piju njezino slovo / I sanjaju o slavi / Njihova zvonca zvone...

Selo San svo sjaji / Zvončari / Pijani u travi / Na proplanku u šumi / Oko krijesa punog Sláve / Oko krijesa punog slave / Zvonca o bokovima bubre, drhte.

Deseti zvončar u tišini ostane piljiti u bačvu čije svjetlo polako gasne i naposljetku se ugasi.

OSMI PRIZOR

DEVET ZVONČARA, KOMANDANT, MEDVJED; (TAT)

Plava noć; svi spavaju osim Desetog zvončara koji pilji u bačvu, Komandanta koji promatra iz publike i, možda, Medvjeda. Tat spava na slobodnom sjedalu među publikom.

DESETI ZVONČAR (protrlja oči): Pričinilo mi se, samo mi se pričinilo... (Zijevne.) Ili sam sanjao, samo sanjao...

Deseti zvončar se sklupča i zaspe. Čuje se hrkanje zvončara. Komandant, osvijetljen tankim snopom vlastitoga crvenog svjetla, stane se uzbuđeno šuljati tamo-amo po parteru duž proscenija s bodežom u ruci; zaustavi se po sredini proscenija, okrene lice iskrivljeno groznom grimasom prema publici; čuje se ubrzano lupanje njegova srca.

KOMANDANT (glasnim distorziranim šaptom): Sada ću ubiti... (Prinese bodež svome licu.) Već sam ubijao u mislima, u snovima... (Gleda u bodež.) Davio sam, palio, vješao i mlatio... (Stisne bodež grčevito, bodež se lagano trese.) Možda i trovao... (Isplazi jezik i lizne bodež.) Ali nikada klao... (Okreće bodež među prstima.) Nikad klao... Koliko teško može biti? (Podigne bodež s vrškom prema dolje, zamahne.) Ovako ne, ovako napadaju žene. (Namjesti bodež vrškom prema gore, spusti ruku, zamahne prema gore.) Ovako. (Okrene se prema zvončarima.) Ali on spava, on leži... (Premješta bodež u ruci, ne zna kako bi ga primio.) Ako mu probodem srce, mogao bi zaurlati, jer je plavoga Jelena srce pojeo... Najbolje bi bilo vrat mu prerezati, ali ovaj bodež nema sječivo... (Vrati bodež natrag u svoj štap.) Prerezat ću mu vrat njegovim vlastitim nožem.

Komandant se popenje na pozornicu, priđe bačvi i dobro otpije, pa se stane šuljati među usnulim zvončarima crveno osvijetljen dok mu srce ludo damara, pa se prigne, izvuče nož iz pojasa Beta zvončara i brzim mu pokretom prereže vrat uz bijeli blijesak i štrcaj krvi na zaslonu; Beta zvončar tek slabo zakrklja i izdahne. Komandant odvuče mrtvoga Beta zvončara do ruba proscenija gdje se stane presvlačiti u njegovo ruho.

KOMANDANT (ne otvarajući usta - jeka replike s kraja šestoga prizora): ...a iste smo visine i jedan drugome pomalo nalik...

Presvukavši se, Komandant baci tijelo Beta zvončara skupa sa svojom uniformom u ponor (rub lijeve strane proscenija; Beta će neko vrijeme ostati ležati na parteru, pa će se diskretno povući) nad kojime načas ostane nadvijen. Uzme svoj štap, razgleda ga, nacrta njime veliku osmicu u zraku.

KOMANDANT (zamišljeno): Osam, još ih je osam preostalo, osam kao kuća beskraja škorpije uspravljene, ne: beskraj uspravljene kuće škorpiona, a beskrajno je jasno je što je uspravljeno, ne: kuća je jasno je što je škorpion...

Komandant presvučen u Beta zvončara stane hodati među usnulim zvončarima, sada ih grubo gurajući nogama, pa se smjesti uz ugaslo ognjište gdje potraži ostatke gozbe i počne halapljivo jesti.

KOMANDANT (punih usta): Mmmm, plavi Jelen... Mmmm, kakvi li su tek bolji komadi bili... Mmmm, ovo je kao život u krošnjama kišne šume... Mmmm, sam sebi sebe... (Lice mu obasja nježan tračak svjetlucave svjetlosti.) Sjećam se... (Zamišljeno pogleda u vis; na zaslonu u pozadini mutna igra sjena koja ilustrira njegovo zbrčkano sjećanje.) Onoga zimskog dana... Majka me bolesnoga... Komadić mesa u obliku... (Rukama neodređeno oblikuje zrak ispred sebe.) Prinio ga usnama i osjetio... (Stisne šake i stane se tresti.) Osjetio tu... Tu snagu, tu... Tu veličinu, to besmrtno Moje! (Iz usta mu izlete komadići mesa; trijumfalno podigne ruke u zrak.)

Deseti zvončar se počne meškoljiti i stenjati u snu; nestane nježnoga tračka svjetlucava svjetla s komandantova lica - on ukočeno gleda Desetog zvončara; Deseti zvončar se naglo uspravi uz vrisak.

KOMANDANT (punih usta): Što ti je, beštijo? (Komadići mesa mu ispadaju iz usta.)

DESETI ZVONČAR (uhvati se objema rukama za glavu): Ah! Grozno, grozno! Sve smrt i krv, smrt i krv!

KOMANDANT (punih usta, žvačući): Sanjao si. Spavaj, sutra je težak dan.

Komandant krene piti iz bačve; Deseti zvončar ispruži drhtave ruke prema njemu.

DESETI ZVONČAR (glasnim šaptom): Nemoj piti! Nemoj piti! Nešto je u bačvi, vidio sam, čuo sam! Bijelo svjetlo i pjesma, pjesmu je pjevalo, o nama, ovako (pjeva): Selo San svo sjaji, zvončari u konobi uz vatru...

KOMANDANT (prasne u smijeh): Ahahahaha! Selo San! (Uz preziran cerek): Svo sjaji! (Zareži): Spavaj, beštijo! (Uz preziran cerek): U konobi uz vatru! Ha! (Nagne se pod pipu.)

DESETI ZVONČAR (uhvati se objema rukama za glavu): Nemoj piti!

KOMANDANT (nagnut pod pipu): Prestani! Spavaj!

DESETI ZVONČAR (nagne glavu u stranu pa upre kažiprstom u Komandanta): Nekako si... čudan. Glas ti je čudan... Nešto čudno se događa.

KOMANDANT (sikćući): Spavaj, beštijo, isti čas, čuješ li me, ili ću te ja golim rukama uspavati!

Komandant pruži ruke prema Desetom zvončaru u grčevitoj gesti davljenja; Deseti zvončar nevoljko legne i sklupča se; Komandant otpije iz bačve, pa i sam legne.

DEVETI PRIZOR

OSAM ZVONČARA, KOMANDANT, MEDVJED; (TAT)

Plava noć. Nova niska magla prekriva usnule zvončare. Orkestar vukova i sova u daljini; pucketanje i škripa šume (kao u trećem prizoru). Polako se razdanjuje; vukovi i sove utihnjuju; Komandant (alias Beta zvončar) se probudi s posljednjim dalekim arlaukom vuka. Promrzao, drhti; iznenada se napne, časkom osluškuje, pa panično stane buditi druge zvončare. (Tat se također probudi i stane mahnitati u publici.)

KOMANDANT (hoda od jednog do drugog zvončara i drmusa ih): Budite se, budite se! Slušajte, čujte!

Zvončari se jedan po jedan bude, mrmljaju, gunđaju, drhte.

KOMANDANT: Slušajte samo svo to pucketanje i svu tu škripu, kao da naglo iznova zahladnjuje, kore se stišću i dave stabla (rukama napravi gestu davljenja), čujte! Namjesto da ode, Zima se utrostručuje! Zima na Zimu na Zimu!

Zvončari pogledavaju Komandanta u čudu; osluškuju, drhte (igra drhtanja: drhte sad neparni, sad parni zvončari, svi osim Trećeg zvončara koji još uvijek nepomično leži u niskoj magli). Isprva se ne čuje ništa - potom sve glasnija simfonija pucketanja i škripanja i drugih čudnih šumova, uskoro glasna do ruba izdrživosti. Buka naglo prestane; pogledavaju se u tišini, kao da očekuju da Treći zvončar ponovi repliku iz trećeg prizora (“Ja ništa ne čujem”). Četvrti zvončar poskoči: ugledao je Trećega zvončara kako nepomično leži; priskoči mu, opipa ga, prodrma ga, pljusne - uzalud. Arlaukne poput vuka; ostali zvončari i Medvjed mu se pridruže u arlaukanju.

KOMANDANT (nadglasavajući arlaukanje): Iskopajte raku!

Zvončari se utišaju, potom žamor negodovanja.

ČETVRTI ZVONČAR: U smrzloj zemlji?!

KOMANDANT (histerično): Golim rukama!

Načas muk. Deseti zvončar počne drhtati; nakon nekoliko trenutaka, Deveti i Osmi zvončar mu se pridruže u drhtanju.

ČETVRTI ZVONČAR (stisne šake): Pokaži nam!

Komandant stane drhtati od bijesa; na zaslonu u pozadini igra sijena (vrlo kratak prizor): zvončar nasrće na zvončara i davi ga.

KOMANDANT (primirivši se nakon očite unutarnje borbe): Ti bi ga radije ostavio vukovima? (Pauza; značajno gleda Četvrtoga zvončara koji se pokunji.) Iskopat ćemo raku kako znamo i umijemo.

Zvončari polako prionu kopanju rake, isprva nevoljko i nespretno i okolišajući, potom sve revnije i spretnije, ovijeni maglom. Kopaju noževima, toljagama, granjem, rukama i nogama; zvuci kopanja miješaju se sa zvukovima krckanja šume. Mrmljaju, mrmore; njihovo mrmorenje pretvori se u dubok monotoni napjev nalik mantri tibetanskih monaha. Njihovome pjevanju pridruži se potmula tužaljka Medvjeda, potom i daleko zavijanje vuka i kliktanje orla u visini. Naposljetku iskopaju raku i ubace u nju mrtvoga zvončara. Stoje oko rake mučaljivi (čuje se samo krckanje šume); Sedmi zvončar otkači zvona sa svojega pojasa i baci ih u raku, jedno pa drugo; Komandant, isprva iznenađen gestom, podigne kažiprst i nešto mu zausti prigovoriti, ali ustukne dočim ostali zvončari, nakon par trenutaka iznenađenosti, stanu činiti isto što i Sedmi zvončar; zvona zvone nesrazmjerno opazvučena, kao da je raka u koju ih ubacuju golema pregolema; Komandant ubaci svoja zvona posljednji - njegova samo tupo zveknu; potom Četvrti i Peti zvončar krenu zatrpavati raku. Zatrpavši raku, Četvrti i Peti zvončar u zemlju zataknu toljagu koja je pripadala umrlome, pa se pridruže ostalima u nijemome ispraćaju. Komandant se pomalo meškolji, boreći se s osjećajem potrebe da kaže poneku riječ.

KOMANDANT (stupivši nespretno na grob, milujući rukom nataknutu toljagu, svečanopatetično): Sedam, još ih je sedam preostalo, sedam kao sedam smrtnih čuda grješna svijeta, ne: grješnih čuda smrtna svijeta, a smrtno je jasno je što je čudo, ne: grijeh je jasno je što je svijet...

Zvončari ga zabezeknuto gledaju, pa se stanu međusobno pogledavati i došaptavati. Istupi Četvrti zvončar.

ČETVRTI ZVONČAR: Što to govoriš? Što to znači? I kako sedam kad nas je evo (Broji počevši od sebe:) jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, (Završi uprijevši prstom u Komandanta:) osam?

Načas muk.

DESETI ZVONČAR: Drugačiji je, zvončari moji; to kao da nije on!

Komandant korakne unatrag; stavi ruke pred sebe kao da nešto odguruje.

KOMANDANT: Polako, prijatelji, stanite, objasnit ću vam... To je... To je... (Sjeti se, pa će glasnije:) To je od Jelena! Od plavoga Jelena!

Komandant polako korača unatrag, zvončari prema njemu; čuju se otkucaji srca, sve brži i brži.

ČETVRTI ZVONČAR: I mi smo jeli Jelena.

PETI ZVONČAR (sjetivši se, zaustavivši se): Ali on mu je pojeo... Srce.

Svi se zaustave; otkucaji srca sve sporiji i sporiji.

DESETI PRIZOR

SEDAM ZVONČARA, KOMANDANT, MEDVJED; (TAT)

Krckanje i pucketanje šume – kora drveća se steže – zvončari se usporeno meškolje u mjestu kao da i njih nešto steže. Tat se šulja u publici.

KOMANDANT (stisnuta grla, distorzirano, jedva): Dalje, zvončari, krenimo, smrznut ćemo se!

Zvončari se pokušavaju pokrenuti, ali samo se vrte u mjestu, dezorijentirani; pucketanje šume mjestimično presijecaju glasni prasci - pri svakom prasku zvončari poskoče; drhte po nekoliko sekundi - sad neparni, sad parni zvončari.

KOMANDANT (revnije, ali sveudilj stisnutoga grla): Idemo, braćo, otpor, brate, nastavimo, braćo, trgni se, brate, dalje, braćo, dalje!

Zvončari se i dalje vrte u mjestu i naizmjenično drhte. Medvjed se iznenada osovi na stražnje noge i naćuli uši.

ZIMA (daleka opazvučena jeka njezinoga glasa iz prvoga prizora):  Medvjede, ljubavniče! Medvjede, spori ljubavniče, sneni ljubavniče, nedostižni ljubavniče! Probudi se, Medvjede! Ne čekaj proljeće: probudi se u meni!

Zimine se riječi ponavljaju u sve jasnijoj i glasnijoj jeci, pa se stanu miješati jedne s drugima dok Medvjed cvili i poskakuje, sve nemirniji; Šesti ga zvončar krene smirivati, a on se stane bijesno otimati; Četvrti zvončar priskoči Šestome u pomoć, a Medvjed ga otimajući se snažno odalami po glavi i Četvrti se zvončar mrtav skljoka na zemlju; zvončari dograbe toljage i noževe i uz urlike navale na Medvjeda usred halucinantnoga kovitlaca jeke Ziminih glasova i pucketanja i praskanja šume, kadli Medvjed zastrašujuće i zaglušujuće rikne i potrga lance uz silan zveket i oslobodi se i odgurne nekoliko zvončara koji popadaju i pobjegne.

Kako se Medvjed udaljava, tako se i njegova rika, jeka Ziminoga glasa i praskanje šume polako stišavaju. Zvončari i Komandant gledaju za medvjedom; pali se podižu na noge - svi osim mrtvoga Četvrtog; rika i jeka sasvim utihnu, ostane se čuti samo tiho pucketanje šume. Peti zvončar priđe mrtvome, uhvati se za glavu i kratko i tiho jaukne; ostali zvončari se okrenu prema njima, malo jecaju, malo drhte; Šesti zvončar zakašlje, jednom, hrapavo, ružno.

PETI ZVONČAR (Šestome, bijesno): Ti si kriv! Medvjed je bio tvoja briga!

Šesti zvončar drhti; pogne glavu. Peti zvončar iznova jaukne i uhvati se za glavu. Šesti zvončar zakašlje, dvaput, hrapavo, ružnije.

KOMANDANT (mračno): Otkopajte raku i ubacite ga skupa s Trećim.

Zvončari ga poslušaju bez pogovora: odmah prionu kopanju noževima, toljagama, granjem, rukama i nogama; zvuci kopanja miješaju se sa zvukovima krckanja šume. Mrmljaju, mrmore; njihovo mrmorenje pretvori se u dubok monotoni napjev nalik mantri tibetanskih monaha. Naposljetku iskopaju raku i ubace u nju mrtvoga zvončara. Stoje oko rake mučaljivi (čuje se samo krckanje šume) dok je Peti i Šesti zvončar zatrpavaju. Šesti zvončar zakašlje, triput, hrapavo, još ružnije; Peti zvončar potiho jeca. Zatrpavši raku, Peti i Šesti zvončar u zemlju zataknu toljagu koja je pripadala umrlome, pa se pridruže ostalima u nijemome ispraćaju. Komandant se pomalo meškolji, boreći se s osjećajem potrebe da kaže poneku riječ. Krene prema grobu, ali se predomisli, pa se vrati i, hodajući unatraške, polako priđe rubu pozornice. Okrene leđa zvončarima; lice (okrenuto prema publici) mu obasja zeleno svjetlo.

KOMANDANT (glasnim šaptom): Šest, još ih je šest preostalo, šest kao šest krakova kukaca nožica pahulje, ne: pahulja kukaca krakatih nožica, a krakato je jasno je što je nogato, ne: kukac je jasno je što je pahulja...

Komandant nastavi nerazumljivo mrmljati sam sa sobom, prebirući prstima po prstima kao kakav kukac; svjetlo koje mu obasjava lice polako postane plavo. Iza njega, zvončari nijemo i ukipljeno stoje oko rake dok ih ovija sve gušća magla; čuje se samo tiho krckanje šume.

JEDANAESTI PRIZOR

ŠEST ZVONČARA, KOMANDANT; (TAT)

Šesti zvončar zakašlje, četiri puta, hrapavo – zvuk kašljanja iskrivljen tankim elektroničkim efektom. Tat se šulja u publici.

PETI ZVONČAR (uz nervoznu gestu rukom): Ružno kašlješ, živce mi kidaš!

Šesti zvončar drhti, hvata ga groznica.

ŠESTI ZVONČAR (drhtavim glasom, odsutan duhom): Pobježe... Ah, pobježe! Ubi... Ah, ubi! (Histerično:) Ah-hahahaha!

Zvončari se pogledavaju u strepnji. Deseti zvončar se glupo zacereka – Deveti ga zvončar lupi po glavi.

PETI ZVONČAR (Šestome, zabrinuto): Što ti je, brate? Saberi se! (Pljusne ga.) Saberi se!

ŠESTI ZVONČAR (ne obraćajući pažnju na Petoga zvončara): Nešto je čuo, batina mu je poskočila, ovako: (Stavi toljagu među noge i stane je podizati i spuštati uz histerično cičanje.)

PETI ZVONČAR (iznerviran): Saberi se, majmune! Čuješ li me? (Pljusne ga; Šesti zvončar histerično ciči; Peti zvončar ga opet pljusne – s istim efektom. Peti zvončar navali na Šestoga, obori ga na zemlju, sjedne mu na prsa i sputa mu ruke. Šesti zvončar sveudilj ciči.)

ŠESTI ZVONČAR (slabo se otimajući): Čuo je, ahahahaha, i ja sam čuo, i ja sam ahahahaha, i meni je, ahahahaha, i meni je čempres poskočio! (Cikne.)

PETI ZVONČAR (zabrinuto): Smiri se, nije vrijeme za ludilo... Smiri se! (Šesti zvončar podigne glavu blizu glave Petoga i zasikće mu u lice.) Dah ti je vreo... (Opipa mu čelo.) Ti goriš! (Ostalima:) On gori, braćo! On gori!

ŠESTI ZVONČAR (krivi se dok mu bulazan usne razapinje): Čuo sam “Medvjede, ljubavniče!” Ahahahaha! Čuo sam “Medvjede, spori ljubavniče, sneni ljubavniče, nedostižni ljubavniče!” Čuo sam, čuo sam! “Probudi se, Medvjede!” Ahahahaha! “Ne čekaj proljeće: probudi se u meni!” Ahahahaha...

Peti zvončar se podigne na noge, pa uz pomoć Sedmoga i Osmoga zvončara podigne Šestoga, pa ga ogrne svojim krznom.

KOMANDANT: Nemojte ga grijati! Skinite ga! Snijegom mu tijelo ohladite!

Skinu ga, hlade ga snijegom, on se bacaka, ciči i vrišti.

KOMANDANT: Dosta! Sad ga ugrijte! Upalite vatru!

Osmi, Deveti i Deseti zvončar panično pokušavaju upaliti vatru trljajući drvo o drvo dok Peti i Sedmi zvončar oblače krzno natrag na Šestoga.

KOMANDANT: Dajte mu piti!

Sedmi zvončar mu da vina – Šesti pljuca i prolijeva vino histerično se smijući.

KOMANDANT: Dajte mu jesti!

PETI ZVONČAR (pogledavši ga u čudu): A što će jesti? Sve smo pojeli!

KOMANDANT (histerično): Kosti! Neka glođe kosti!

Sedmi zvončar donese nekoliko kostiju i da ih Šestome – Šesti stane pohotno sisati kost kao da siše spolovilo; Peti zvončar mu otrgne kost iz ruke i udari mu pljusku (koja zabruji povratnom spregom); Šesti zvončar arlaukne i nastavi se histerično smijati (njegov smijeh također je zahvaćen kratkom povratnom spregom).

OSMI ZVONČAR (panično): Ne možemo upaliti vatru! Ne možemo upaliti vatru!

Komandant se razbjesni, pa odgurne zvončare i sam pokuša upaliti vatru (njegovi pokušaji trljanja drva o drvo su ozvučeni i popraćeni dalekim zvucima seksualnih uzdisaja); ne uspije, pa se uspravi, pa odbaci drveni kolac i pljune.

KOMANDANT (malodušno): Uzmite ga, nosite ga. Nastavljamo. (Gleda u daljinu, preko publike; drhtavim, svečanim glasom:) Blizu je, osjećam je, vidim je, kletu ljepotu, svjetlucavi smrtni vrt... (Svi pogledaju u smjeru u kojem gleda Komandant – dok gledaju i dok Komandant zbori, Šesti zvončar s poda podigne odbačeni kolac prekriven snijegom i stane ga pohotno sisati; Komandant podiže ruku prema nedohvatu i nastavlja govoriti, svečanije:) Ona lebdi nad zrcalnim vodama pretvrdla labuđeg jezera, Leda u groznici posuvraćenog stvaranja, gdje sikću u zoru bjelouške ledena vjetra i magla šumi što suklja iz mjedena pijetla; ona rastvara svoje vestigijalne noge i baca se na leđa konja sputanoga njezinim dahom i pretvorenoga u kip s obje prednje noge u zraku i jaše u prostoru vertikalnom vremena uzdignuta, ona jaše i jaše (Komandant čini naglašeno snošajne pokrete jahanja.) utiskujuć u sebe plavo šilo pokreta pounutarnjena do bijele srčike zanijekanoga užitka...

Komandanta prekine kašljanje Šestoga zvončara - serija od osam groznih, elektroničkim efektima iskrivljenih kašljaja. Sedmi ga zvončar odvuče do bačve, namjesti mu glavu pod pipu i odvrne je. Šesti zvončar se histerično smije.

PETI ZVONČAR (priskoči, zavrne pipu i dlanom začepi usta Šestoga zvončara): Ponestat će nam vina! Što ćemo onda piti?

SEDMI ZVONČAR (kružeći kažiprstom): Pogledaj koliko snijega je uokolo...

PETI ZVONČAR (uzme šaku snijega i prinese je ustima Sedmoga): Probaj onda! Hajde, žderi! (Sedmi zvončar podigne ruku pred lice i ustukne.) Što je? Nisi žedan? Ili ti se ipak još ne da krepati?

KOMANDANT: Prekinite. Nastavljamo. Blizu smo.

DESETI ZVONČAR (iznenada se trgnuvši i naćulivši uši): Čujete li? Čujete li tu zvonjavu? Čuje li je netko?

Svi osluškuju – ne čuje se ništa osim tankog fijukanja vjetra i pucketanja šume okovane ledom.

KOMANDANT: Kakvu zvonjavu? Ništa se ne čuje.

DESETI ZVONČAR: Mogao bih se zakleti da sam je čuo... (Osluškuje.) Evo, evo! Zvona zvončarska, zvončarska zvona! Čujete li, čujete li?

Svi osluškuju – ne čuje se ništa osim tankog fijukanja vjetra i krckanja šume. Komandant priđe Desetome zvončaru i pljusne ga.

KOMANDANT (hineći strogost): Opet haluciniraš! Saberi se! Zima će nas sve upropastiti ne saberemo li se! Takve će nas histerične budalaštine upropastiti! Jesmo li zvončari ili smo srne što su se mahovine plahosti nalizale?

DESETI ZVONČAR (nagne glavu u stranu – gesta sumnjičavosti - gledajući Komandanta): Zbilja: jesmo li... zvončari?

KOMANDANT (gotovo radosno): To ćemo još vidjeti! A ti, brate, vidi ovako: kako si čuo pjesmu iz bačve (pogleda ostale zvončare, ruku raširenih u gesti šaljive nevjerice i doda:) – da, braćo: bačvu je sinoč čuo pjevati! (Zvončari se kratko nasmiju; ponižen, Deseti zvončar stišće pesti, bijesno gledajući Komandanta.) – tako i sada nešto čuješ. A to što čuješ, to te Zima zove – da, brate: to te Zima sebi zove!

ŠESTI ZVONČAR (histerično): Uzmi me, Medvjede! Ahahahaha! Uzmi me, Medvjede, sneni ljubavniče! Ahahahaha! Uzmi me, Medvjede, nedostižni lj... (Peti zvončar ga prekine pljuskom.) ... urghAhahahaha!

Zvončari se smiju – smijeh im je zvonak, ali kiseo. Deseti zvončar stišće pesti gledajući u pod dok ga Sedmi i Osmi zvončar zadirkuju gurkajući ga i smijući se. Svjetlo slabi, magla se polako skuplja.

KOMANDANT: Dosta gluposti! Idemo dalje! Do kraja, braćo!

SEDMI ZVONČAR: Ali, ali noć, ali uskoro će noć!

KOMANDANT (sanjivo): Noć? Zar već? (Svjetlo slabi.) Oh, dani sve kraći i nikada kraći... (Pogleda u nebo. Sanjivije:) Uskoro će bijela i plava noć svime ovladati i sasvim prevladati... (Spusti pogled nakon par trenutaka; sabere se.) Ulogorimo se, braćo! Gdje je ta vatra?

Zvončari se ushodaju: Sedmi i Osmi sakupljaju granje, Peti i Deveti pripremaju ognjište, Deseti se duri iza bačve, Šesti trlja drvo o drvo nad ognjištem i stenje dok Komandant hoda tamo-amo, ispršen i s rukama na leđima, nadgledajući ih.

Noć se sasvim spusti; Šesti zvončar trlja drvo o drvo sve snažnije i stenje sve glasnije i seksualnije i vatra se iznenada užga (bukne na zaslonu u pozadini, silna) uz žestok zvuk – zvončari kliknu od veselja, a Šesti zvončar stane vriskati i skakati oko ognjišta poput majmuna; Peti zvončar ga primiri zagrljajem i svi posjedaju oko vatre (čiji sjaj valja simulirati svjetlom koje iz ognjišta obasjava lica zvončara) nakon što su privukli bačvu; ostavši bez zaklona, pridruži im se i Deseti zvončar. Komandant ulijeva vino iz bačve u bukare i dijeli ih zvončarima; piju.

PETI ZVONČAR (supijano): Kako ločemo, velim vam, braćo, kako ločemo, već ćemo sutra snijeg žderati morati.

Komandant uzme praznu bukaru iz ruke Petoga zvončara, pa je napuni i gurne mu je u ruku; Sedmi, Osmi i Deveti zvončar pružaju mu svoje prazne bukare, on ih puni.

KOMANDANT (Petome zvončaru, puneći bukare): Pij, mrcino, ne misli; moje je misliti.

DEVETI ZVONČAR (supijano, Petome zvončaru): Ti, mrcino, ne znaš što on znade.

PETI ZVONČAR (Devetome): Ti, dakle, znadeš to što on znade, a ja ne znam? Je li, mrcino?

DESETI ZVONČAR (u praznu bukaru, nesrazmjerno snažno opazvučeno): A što to taj znade što braća ne znaju? (Odmakne bukaru.) Što to on misli, da braća ne moraju misliti?

Komandant podijeli napunjene bukare, pa priđe Desetom zvončaru, uzme njegovu bukaru, napuni je i pruži mu je; Deseti zvončar oklijeva.

KOMANDANT (pomirljivo): Blizu smo, eto što znam. Pij, brate. Pij.

DESETI ZVONČAR (sumnjičavo, uzimajući pruženu bukaru): Blizu - Ziminu brlogu? Koliko blizu? Kako znaš?

KOMANDANT (uz zagonetan osmijeh): Sutra, brate. Sutra.

Zvončari nekoliko trenutaka gledaju Komandanta u iščekivanju; u daljini arlaukne vuk. Deseti zvončar nagne bukaru i iskapi je; svi podignu bukare u zrak uz uzvike odobravanja i nastave piti uz neskladne pjesme i smijeh i povremeni histerični ispad Šestoga zvončara suzbijan sve slabijim intervencijama Petoga. Komandant svima toči, a sam pije vrlo malo; naposljetku je bačva prazna, a zvončari mortus pijani polijegali jedni po drugima oko vatre - svi osim Desetoga koji je pio nešto sporije i manje i koji se, sveudilj veoma pijan, klati u svome sjedu odolijevajući nesvijesti. Komandant prevrne praznu bačvu, otvori joj poklopac i rasprostre u njoj jedno krzno, pa ubaci nekoliko grančica u ognjište, pa priđe Desetom zvončaru.

KOMANDANT (primajući Desetoga pod mišku i podižući ga): Dođi, napravio sam ti mjesto za spavanje. Samo tebi. Da ti se odužim. Nisam te htio uvrijediti. Zbilja. Hajde. Dođi.

Komandant odvede Desetog zvončara do prevrnute prazne bačve, pomogne mu da se u njoj smjesti i zatvori poklopac za njim. U daljini arlaukne vuk.

DVANAESTI PRIZOR

ŠEST ZVONČARA, KOMANDANT; (TAT)

Komandant sjedi uz ognjište održavajući grančicom slabašnu vatru u koju neko vrijeme zamišljeno zuri i koja ga demonski obasjava. Tat se šulja u publici. Zvončari flautasto hrču; glazba hrkanja i pucketanja vatre.

KOMANDANT (prigušenim, ali opazvučenim i jasnim glasom): Mala vatro u krugu kamenome, okance usnula sunca, ti koja si od svjetla čiji izvor ne razumijem... (Komandant miluje vatru grančicom.) Ti si moj osobni vjesnik proljeća, i svo je ljeto drevno i buduće u tebi sadržano, i ja ti pjevam. (Glazba hrkanja i pucketanja vatre.) Kao da govoriš... I čini mi se da bih razaznao što govoriš da nije hrkanja ove stoke... (Glazba hrkanja i pucketanja vatre.) Ja ti pjevam. Pjevam ti pjesmu koja je Pjesma noći i vatre; ja te zazivljem! Objasni mi sebe u ovome ledu, objasni mi sav ovaj led! (Glazba hrkanja i pucketanja vatre; Komandant miluje vatru grančicom; iznenada ošine grančicom po vatri i zareži:) Ne reci mi da je to led mojega srca, ne izreci otrcano! Objavi mi tajnu ili ću te popišati! (On raširi noge u sjedu, raskopča hlače i priprijeti penisom; iz daljine odjednom dopre jeka pjesme njegove žene iz drugog prizora:) Praskom je pukla / Gola se svukla / Glebla se, tukla / Navijek umukla... (Komandant skoči na noge i ukipi se, preneražen; osluškuje; glazba hrkanja i pucketanja vatre.) Ah! Tako! Ha! Na kušnju me, lažna vatro, ljeto lažno, otrovni Zimin jeziče! Ha! (Ošine grančicom po vatri; na zaslonu u pozadini načas bljesne svjetlo i prikaže se silueta Zime koja se izvije ošinuta.) Sad ću te popišati!

Šesti zvončar počne teško kašljati u snu, šesnaest puta, s valovitim pomacima u frekvencijskom opsegu - njegov kašalj osujeti Komandantovu namjeru da se popiša po vatri; probuđen, Deseti zvončar stane lupati i vikati iz bačve; lupa sve snažnije i dere se sve glasnije; Komandant dohvati svoj štap; zvončari se stanu meškoljiti, podizati glave.

KOMANDANT (hineći paniku, vitlajući štapom prema bačvi): Auuu, braćo! Braćo! Auuu! Diž’te se, eto je! Eto je, diž’te se! Auuu!

ZVONČARI (mrmljaju u bunilu): Tko? Gdje? Ha? Huh! (i tako dalje, sve u tom stilu.)

KOMANDANT (još glasnije): Eto Zime, eto joj magije! Auuu! U vatri je! Auuu! U bačvi je!

Zvončari se dižu u posvemašnjoj pomutnji, pijani, izbezumljeni od silne dreke (svi osim Šestog koji se valja u groznici).

KOMANDANT (udara štapom po vatri, frcaju iskre): Ugasite vatru, otkotrljajte bačvu! Ugasite bačvu, otkotrljajte vatru! (Peti zvončar baca snijeg u vatru i gasi je; Sedmi, Osmi i Deveti zvončar udaraju toljagama po bačvi u kojoj Deseti zvončar lupa i stravično vrišti, što nagna zvončare da udaraju još jače.)

KOMANDANT (zvončarima): U ponor! U ponor s njome! Otkotrljajte je! Otkotrljajte je!

Sedmi, Osmi i Deveti zvončar uz panične povike otkotrljaju bačvu do ruba pozornice i gurnu je u ponor - pad bačve proizvede grdnu grmljavinu. Gledaju za bačvom s ruba pozornice (ponora) i trijumfalno viču; Peti zvončar dotrči do njih i pridruži im se u vikanju koje se iznenada stane elektronički izobličavati i usporavati zajedno s njihovim kretnjama dok Komandant, zeleno osvijetljena lica, glave uvučene među ramena i titrajuć prstima poput kakva kukca, progovara u pozadini.

KOMANDANT (glasnim šaptom, zlobno, opazvučeno): Pet, još ih je pet preostalo, pet kao pet križanja raspetoga rana pentagrama, ne: raspetih pentagrama križanja rana, a ranjeno je jasno je što je ukrižano, ne: pentagram je jasno je što je raspeto...

Zvončari odjednom prestanu trijumfirati nad ponorom i okrenu se prema Komandantu, gledajući ga u čudu i pijano se ljuljajući u mjestu; Sedmi i Deveti zvončar stanu drhtati.

KOMANDANT (brže-bolje): Zvončari! Težak smo udarac Zimi nanijeli! Zamalo nas je u ludilo i smrt sve do zadnjega otjerala, i to magijom bučne bačve i magijom posuvraćene vatre! Ali mi ćemo prevladati! Velim vam, ranjena je! Krenimo sada, ne časimo časa, ne oklijevajmo, jer će se ona oporaviti! Zgrabimo je dok je još slaba!

PETI ZVONČAR: Ali još je noć!

KOMANDANT: Usprkos noći! Idemo! Pokret!

Peti i Osmi zvončar pridižu Šestoga; Komandant svakoga ponaosob obodri tapšanjem; nastavljaju put kroz noć i maglu uz zavijanje vukova i fijukanje vjetra; Šesti zvončar je u groznici, kašlje 32 puta (distorzija, povratna sprega); zvončari drhte i jauču, spotiču se i padaju, sudaraju se, zapomažu, plaču; Komandant ih putem obilazi i udara ih štapom kao stoku - dugo tako, sve do praskozorja u kojemu im se iznenada, još pijanima i na rubu snaga, ukaže selo u maglenoj dolini (prikazano projekcijom na zaslonu).

KOMANDANT (zadihano, promuklo): Evo Spavačeva, brloga Ziminoga - stigli smo, braćo! Njušim je, tu se krije - sklupčala se negdje i rane oblizuje... Stisnite svoje buzdovane, o moćni zvončari: konačna bitka nam predstoji! (Visoko podigne svoj štap.)

DEVETI ZVONČAR (drhteći): Buz... Buzdovane? (Pogleda svoju toljagu.)

OSMI ZVONČAR (cvokoćući, očajavajući): Kako ćemo ovakvi? Na izmaku smo snaga!

SEDMI ZVONČAR (plačno): Vjeverice bi imale veću šansu!

KOMANDANT (zaneseno, ogledavajući se uokolo): Recite, ima li tajanstvenijega prizora od planinskoga praskozorja!

PETI ZVONČAR (pridržavajući onesviještenog Šestoga zvončara): Umrijet će mi na rukama!

SEDMI ZVONČAR (drhteći): Bojim se da ću i ja skupa s njim.

Osmi zvončar brizne u plač.

KOMANDANT (sveudilj zaneseno): Spuštamo se u selo, potražit ćemo okrjepu, pa napadamo!

Spuštaju se u selo; Osmi jeca, Šestoga nose; odlaze s pozornice.

TRINAESTI PRIZOR

PET ZVONČARA, KOMANDANT, GOSTIONIČARKA, GITARIST, PET PIJANACA, LIJEČNIK; (TAT)

Sve gušća magla; svjetlo polako zadobiva toplije nijanse dok se pozornica u magli pretvara u gostionicu: četiri stola, dvanaest stolica, na zaslonu iznad golema trofejna glava jelena s plavom svjetlećom rupom posred čela. Za stolom lijevo sjedi jedan avetni pijanac; za stolom do sjede dva avetna pijanca, kao i za sljedećim stolom; za desnim stolom sjedi jedan avetni pijanac; glume ih mrtvi zvončari. Na svakom stolu je jedna boca i po jedna čaša za svakoga pijanca. Prvi s lijeva prebire po dim-akordima na oronuloj klasičnoj gitari (Gitarist), dok su ostali nepomični, kao da ga pažljivo slušaju. Tat trčkara uz pozornicu i nadviruje se nad njezin rub. Magla se polako razilazi.

S lijeve strane bučno ulaze Komandant i zvončari, polože Šestoga na pod nasred pozornice, pa se - svi osim Komandanta koji se ushoda tamo-amo i Petoga zvončara koji, nadvijen nad Šestim zvončarem, osluškuje njegovo disanje - skljokaju na slobodne stolice. Pijanci se umorno pogledavaju; Gitarist ne prestaje prebirati po žicama. Iznenada s desne strane usplahireno dotrči mlada Gostioničarka - glumi je ista glumica koja glumi i Prvu Zimu.

KOMANDANT (Gostioničarki): Vina ovamo! Mesa! (Lupi štapom o pod.)

SEDMI ZVONČAR: Kruha!

OSMI ZVONČAR: Vode!

PETI ZVONČAR (nadvijen nad Šestim): Liječnika zovite, brat će nam umrijeti!

Gostioničarka usplahireno otrči otkud je i došla.

GITARIST (pijano, prebirući po žicama): A tko ste vi, ako smijem pitati?

KOMANDANT (hineći ljutit i uvrijeđen ton): Tko smo mi?! Braćo, on pita tko smo mi! On pita, a mrzli mu prsti sveudilj prebiru po hrđavim žicama! Nakon što nas je šestero izginulo!

Peti zvončar se štrecne, pa stane brojiti prstima i izbroji pet, pa pogleda Komandanta u čudu. Komandant priđe Gitaristi i unese mu se u lice.

KOMANDANT: Ne prepoznaješ zvončare kad ih vidiš? (Pogleda ostale goste koji ravnodušno sjede; udalji se od Gitariste.) Nije ni čudo: zima vam je mrazom oči napunila, mozgove vam smrzla! (Nešto mekše, nikome posebno:) Zato i jesmo tu: došli smo uništiti čudovište! (Naglasi riječ “uništiti” stiskom šake.)

GITARIST (prebirući po žicama): Zvončari? Vi ste zvončari? A gdje su vam zvona?

Komandant se bijesno okrene prema Gitaristi, uperi štap u njega i nešto zausti, kadli s lijeve strane dotrči Gostioničarka zveckajući pladnjem s pićem i jestvinama i u pratnji mladolikog Liječnika i omete Komandanta u njegovoj namjeri. Liječnik - kojega glumi isti glumac koji je glumio Komandantovoga sina i Plavoga jelena - se odmah uputi prema Šestome zvončaru i stane ga pregledavati.

GOSTIONIČARKA (drhtavim, zadihanim glasom, poslužujući zvončare i Komandanta): Evo sam liječnika dovela i hranu i piće vam donijela... (Ispadne joj čaša i razbije se. Nastavi govoriti usplahireno, gotovo panično:)  Oh! Sva drhtim od strepnje! Zvončari nam stigli, konačno stigli, a umorni, a bolesni, a svega ih pet na broju! K tome bez zvona izgubljenih! Oh, što li će biti, oh, što li će biti!

KOMANDANT (žvačući komad mesa): Kako to brojiš, djevojčuro kukavna?! Ne vidiš li da nas je šest na broju, a ne pet kako ti Zima oku oduzima!? Kanda ti dvije sante namjesto očiju škripe u dupljama pa ne možeš dobro ni trepnuti!

Liječnik uz pomoć Petoga zvončara žurno odnosi Šestoga s pozornice; odlaze desno. Gostioničarka tugaljivo gleda za njima, ubrzano trepćući očima i brišući suze; cipelom (naizgled nesvjesno) gnječi razbijeno staklo - zvuk naglašen, neugodan. Sedmi, Osmi i Deveti zvončar prekriju uši dlanovima, Komandant uvuče glavu među ramena, ali Gostioničarka ne prestaje; pijanci se treskaju od nijemoga smijeha.

SEDMI, OSMI I DEVETI ZVONČAR: Dosta! Dosta te buke! Dosta te muke! Dosta!

Gostioničarka žurno ode desno.

SEDMI ZVONČAR: Kakva stravična buka!

OSMI ZVONČAR: Kakva užasna muka!

DEVETI ZVONČAR: Kakva mučna strava užasne buke!

KOMANDANT (velevažno): Nije to slučajno, braćo: to Zima hropti jer joj je odzvonilo!

Gitarist zagrebe noktom po žicama gitare - zvuk prostoran, pojačan; pijanci se stanu glasno smijati. Komandant (koji im je okrenut leđima) kipi ukipljen pa prekipi: okrene im se, visoko podigne svoj štap i zavitla njime po zraku.

KOMANDANT (himbeno, teatralno): Odbijte, bijedni slugani bijele smrti! Odzvonilo vam je, čujete li! Svima vam je odzvonilo!

GITARIST: A gdje su vam zvona?

Pijanci i Gitarist udru u grohotan smijeh; Sedmi, Osmi i Deveti zvončar prekriju uši dlanovima; Komandant uvuče glavu među ramena; Peti zvončar se vrati na pozornicu, pa i on, začuđen zatečenim, prekrije uši; Komandant okupi zvončare oko sebe - smijeh pijanaca se elektronički zamuti i potone u pozadinu, ali ne jenjava.

KOMANDANT (okupljenim zvončarima): Zvončari! Stigli smo! Pronašli smo Zimu! Utekla je čim sam je prozreo! Jeste li vidjeli?

Sedmi, Osmi i Deveti zvončar potvrdno kimaju glavama.

PETI ZVONČAR: Što je bilo, što se dogodilo? Nisam bio, ništa nisam vidio!

SEDMI ZVONČAR (uzbuđeno): Zima, brate! Hropće, gotova je!

OSMI ZVONČAR (uzbuđenije): Hropac, brate! Zima, gotova je!

KOMANDANT (teatralno pokazujući štapom prema pijancima): Zajedno sa svojim već napola bijelo usnulim svjedocima bodriteljima - bijela im bulazan zaborava usne iskrivljuje, bijeli im jezici sante u bijelim spiljama ustiju bijelom jekom bezumlja oduzetih...

PETI ZVONČAR (prekinuvši Komandantovu tiradu): Stanite! Ne razumijem.

SEDMI ZVONČAR (uzbuđeno): Zima, brate! Gostioničarka, pronašli smo je!

OSMI ZVONČAR (uzbuđenije): Gostioničarka, brate! Zima, pronašli smo je!

Deveti zvončar pocupkuje; Komandant trijumfalno podigne obje ruke u zrak i zabaci glavu unatrag.

PETI ZVONČAR: Gostioničarka!? Što vam je, što to govorite? Nije Zima maškara prerušena, niti bi onima koji joj rade o glavi okrjepu nosila!

Komandant se hvata za glavu; Sedmi, Osmi i Deveti zvončar se češkaju po glavama i bradama; grohot pijanaca i dalje mutno traje u pozadini, blago varirajući u intenzitetu.

OSMI ZVONČAR: Vidiš, vidiš, o tome nisam razmišljao...

DEVETI ZVONČAR: A i premlada je ova gostioničarka...

KOMANDANT (držeći se za glavu i okrenuvši se prema publici): Ne mogu vjerovati! (Histerično:) Nevjerojatno! (Histeričnije:) Ove nevjerojatne budale vjeruju da će im se Zima ukazati u liku stare vještice! (Još histeričnije:) Nevjerojatno! Ne mogu vjerovati!

Uz grohot pijanaca u pozadini se začuje i pjesma Gitariste koja je istovjetna pjesmi koju su Deseti zvončar i Komandant čuli zvučati iz bačve u sedmome prizoru, samo što je sada popraćena gitarom. Komandant se štrecne, pa se munjevito okrene prema Gitaristi.

GITARIST (pjeva uz gitaru): Selo San svo sjaji / Zvončari / U konobi uz vatru / Oči im / Se sudaraju / Zvonca o bokovima šapuću pod stolovima... (i tako dalje, isto kao u sedmome prizoru.)

KOMANDANT (uzbuđeno): Zvončari, čujete li? To, to je, to je ta, to je ta pjesma!

SEDMI I OSMI ZVONČAR (uglas): Koja pjesma?

DEVETI ZVONČAR (razdragano pljesne rukama): Koja je to pjesma?

KOMANDANT: Pjesma iz bač... (Odjednom se sjeti da će se odati, pa će brže-bolje:) Pjesma o zvončarima! Pjesma o nama! Slušajte!

Svi slušaju, uključujući i pijance čiji smijeh je zamro.

GITARIST: Kratki valovi prožmu konobu / Vino poteče, ugrije krv / Dvadeset očiju optoči djevojku / Prvi zvončar joj priđe i zazove je: / “Slava! / Natoči mi čašu i sama popij nešto. / Slava! / Jesi li probala zelenu vilu?”

Svjetlo postane zeleno; Gostioničarka upleše na pozornicu i nastavi zanosno plesati oko zvončara, izvodeći pri tome pokrete koji se opisuju u pjesmi; zvončari i Komandant je očarano gledaju.

GITARIST (pjeva uz gitaru): Slava se osmijehne, ulije apsint u čašu / Uspe šećer u žlicu nad čašom / Prelije hladnom vodom polako / I ispije naizust pa mu se iznova osmijehne i zasja joj oko i kaže:

GOSTIONIČARKA (pjeva): Ovo me ugrijalo! / Kako je ovo dobro!

GITARIST (pjeva): I eto je opet: / Sedma kći Priske i Mojmira / Ona zazivlje nemir, zvončari zvone, draškaju muda / Ona dobacuje cjelove - oni ih hvataju očima / I pohotno piju njezino slovo / I sanjaju o slavi / Njihova zvonca zvone...

Iznenada se na pozornici pojavi Liječnik; svjetlo povrati svoju prvobitnu boju, Gitarist prestane pjevati, Gostioničarka prestane plesati: svi su pogledi uprti u Liječnika koji se meškolji nasred pozornice, oklijevajući. Gostioničarka prekrije usta dlanom.

PETI ZVONČAR (sa strepnjom): Onda? Govori!

LIJEČNIK (tiho): Sa žaljenjem vas moram obavijestiti...

KOMANDANT (glasno): Glasnije, ne čujemo te!

LIJEČNIK (tiho): Učinio sam sve što sam mogao. Žao mi je.

Peti zvončar se stane tresti; Sedmi i Osmi zvončar se zagrle; Deveti zvončar zagrli Gostioničarku koja stane potiho naricati. Pijanac desno onesviješten padne sa stolice. Komandant se došulja do ruba pozornice i okrene se prema publici - lice mu obasja zeleno svjetlo.

KOMANDANT: Četiri, još su četiri preostala, četiri kao četiri godišnja svijeta strane doba, ne: doba svijeta strane godišta, a doba je jasno je koja je strana, ne: godišnje je jasno je što je svijet...

Komandant se okrene, dograbi Devetog zvončara i otrgne ga iz zagrljaja uplakane Gostioničarke u koju uperi svoj štap.

KOMANDANT (propovjednički): Ona jeca, braćo, ona nariče! Ali pogledajte ove suze: to su mrzle suze radosnice! Pogledajte ove prste: to su hladni prsti ubojice! Sjetite se, braćo: još je maločas plesala! (Zvončari se pogledavaju, neodlučno kimaju glavama; Gostioničarka ga zaprepašteno gleda.) Razmislite, braćo! Nije li bila nestala načas za našim sada mrtvim bratom? Nije li je ova pjesma rugalica dozvala natrag praznih ruku? Po što je išla? Recite mi, braćo, po što je išla? (Zvončari se pogledavaju, kimaju glavama, sada manje neodlučno; Gostioničarka sve zaprepaštenija.) I nije li pobjegla čim sam joj hropac objavio, čim sam je prozreo? Ona, ona je ta, ona je ta koja nas ubija! Ubija! Ubija!!! (Sa svakom rječju “ubija” Komandant gurne Gostioničarku štapom.)

GOSTIONIČARKA (zgrabivši Komandantov štap, iznenada razgoropađena): Prestani, suludi siledžijo! (Istrgne mu štap iz ruke i baci ga prema publici.) Kakva ti to žarka mržnja srce nagriza i truje, kakva ti to bolesna osveta glavu napuhuje i muti? Koga to mrziš, kome se svetiš? Što hoćeš od mene? (Unese mu se u masku i izdere se:) Što hoćeš?

Komandant iznenada urlikne uhvativši se za masku i baci se na pod gdje se urlajući nastavi bacakati; pijanci iznova udru u grohot; isprva zabezeknuta Komandantovim ponašanjem, pridruži im se i Gostioničarka. Gitarist stane obljubljivati svoju gitaru. Zvončari su izbezumljeni, ne znaju što im je činiti.

Petoga zvončara odjednom obuzme (usporeni, stilizirani) amok: uz elektronički umnogostručen i rastegnut vrisak i blijesak koji raspara prostor, on stane razbijati pijancima boce o glave i sječi ih staklom, a Gitaristu stane umlaćivati gitarom, sve uz svjetlo koje se ljulja; dok se to događa, Komandant ustaje i huška Sedmog, Osmog i Devetog zvončara na Gostioničarku - njih se trojica prepuste stihiji i grubo je dograbe; Komandant traži i pronalazi svoj štap; jedva otrgne Petoga zvončara od Gitariste kojega je davio žicama gitare i izgura ga s pozornice - za njima pođu i preostali zvončari teškom mukom vukući Gostioničarku koja se žestoko otima. Začuje se otvaranje vrata: izvana silovito nahrupi zvuk oluje.

(Nekoliko trenutaka: pozornica s prevrnutim stolovima i stolicama, mrtvim pijancima prekrivenim staklom i Gitaristom prekrivenim ostacima gitare, sve pod svjetlom koje se ljulja i uz zvukove oluje i škripe i lupanja vrata. Na pozornicu nahrupi gusta magla; pijanci i Gitarist se diskretno povlače s pozornice, odnoseći sa sobom sve predmete. Svjetlo se prestaje ljuljati, postaje plavičasto.)

ČETRNAESTI PRIZOR

ČETIRI ZVONČARA, KOMANDANT, GOSTIONIČARKA; (TAT)

Mećava: snježni kovitlac na zaslonu kroz sve gušću maglu; vidljivost je vrlo slaba, riječi su nejasne u buci.

Komandant, zvončari i Gostioničarka dolaze s desne strane - prvi istrči Komandant, zaustavi se nasred pozornice i čeka da zvončari dovedu Gostioničarku koja viče i bijesno se otima dok je oni, vukući je, pokušavaju obuzdati. Uspiju je dovući do Komandanta koji povuče ručku svoga štapa i izvuče bodež, pri čemu se ona stane još snažnije otimati. Tat divlja u publici. Kroz mećavu iz daljine dopre slabašna zvonjava zvončarskih zvona.

SEDMI ZVONČAR (trgnuvši se i naćulivši uši): Čujete li? Čujete li tu zvonjavu? Čuje li je netko?

Svi (uključujući Gostioničarku) osluškuju: negdje u daljini, prigušena mećavom, zvone zvončarska zvona.

GOSTIONIČARKA (svečano): Prava zvona pravih zvon...

Komandant začepi Gostioničarki usta kuglom svojega štapa.

KOMANDANT (himbeno): Kakvu zvonjavu? Ništa se ne čuje.

Sedmi, Osmi i Deveti zvončar se međusobno pogledaju.

OSMI ZVONČAR (stidljivo): I meni se čini da sam čuo...

Osluškuju. Zvona sve jasnija. Komandant stane nervozno cupkati nogom.

DEVETI ZVONČAR (klikne): Evo ih, čujem! Čujem ih, evo! Zvona zvončarska, zvončarska zvona!

Peti i Osmi zvončar potvrdno kimaju glavama; Komandant se sveudilj gradi da ne čuje zvonjavu.

KOMANDANT (hineći strogost): Halucinirate! Saberite se! Zima će nas sve upropastiti ne saberemo li se! Takve će nas histerične budalaštine upropastiti! Jesmo li zvončari ili smo zečevi što s drhtavim travkama druguju?

PETI ZVONČAR (nagne glavu u stranu – gesta sumnjičavosti - gledajući Komandanta): Zbilja: jesmo li... zvončari?

Kugla Komandantovoga štapa iznenada žuto zasja na ustima Gostioničarke.

GOSTIONIČARKA (elektronički preobraženim i umnoženim glasom nalik disonantnim fanfarama): Mrtva zvona mrtvih zvončara!

Ona iskoristi trenutak nepažnje zbunjenih zvončara, oslobodi ruke, dograbi Komandantovu masku i otrgne mu je s glave - zvončari se zabezeknu ugledavši lice Komandanta; Tat se pojavi na pozornici šuljajući se u pozadini; Komandant bijesno zarije svoj bodež u srce Gostioničarke (kratki blijesak crvenoga svjetla); zvončari je pridrže u padu, polože je na snijeg u nevjerici, pa nakon par trenutaka muka i ukipljenosti (čuje se mećava i sve glasnija zvona nadolazećih zvončara) naglo uz urlike navale na Komandanta predvođeni Petim zvončarom: u kratkoj i kaotičnoj borbi - popraćenoj sve bješnjom mećavom, sve glasnijom zvonjavom nadolazećih zvončara i s četiri crvena i jednim zelenim blijeskom (od kojih zadnja dva - crveni i zeleni - zamalo istovremeno) i dok ih Tat bijesno obigrava - svi se međusobno poubijaju.

Po zadnja dva blijeska - crvenom i zelenom - svjetlo ostane smeđe. Tat nestane. Zvonjava postepeno nadglasa mećavu koja naposljetku mine: na zaslonu divlje sjene nadolazećih zvončara, zaglušna zvonjava.

PETNAESTI PRIZOR

DRUGA ZIMA, MEDVJED

Smeđa svjetlost pretvori se u blijedožutu; nježni zeleni preljevi u kutevima, svijetla magla; čuje se duboko kapanje, polako, kap po kap - na zaslonu veliki ledeni mosur koji se otapa. Nakon nekoliko trenutaka iz mosura izlazi Druga Zima (ista glumica koja glumi Komandantovu ženu) popraćena slabašnim elektroničkim cvrkutom; odjevena je u veliku bijelu haljinu koja se polako rastapa. Na zaslonu sada prhti rijetki snijeg; na pozornicu padaju rijetke latice trešnjinoga cvijeća - Druga Zima ih lovi ispruženim dlanovima.

DRUGA ZIMA (rastopljenim, vodenastim glasom, očiju izgubljenih): Snijeg evo pada, dva snijega: bijel trešnjin cvijet skupa s pahuljom nebeskom bijelom...

Svjetlo sve toplije, kapanje sve raširenije, cvrkut sve prirodniji; Zima se sva uvija polako se rastapajući s izrazom sladostrasne agonije na svjetlucavom licu.

Iz publike, šepav i ranjav, na pozornicu dobaulja Medvjed: Zima ga dočeka raširenih ruku, on joj cvileći pohrli, ona ga uzme u svoje naručje (na isti način na koji je Komandantova žena u drugome prizoru uzela u naručje svoga sina), pa ga - uzvišeno materinski - miluje i vida mu rane sveudilj se rastapajući.

DRUGA ZIMA (rastopljenim glasom, gledajući Medvjeda suznim očima): Ti si mi se odazvao, ti si se za mene žrtvovao; ti koji spavaš u meni i koji jesi moj sin; ti kojega su, čišćega, vukli i tukli; ti kojemu su, nevinijem, san slomili... (Uznese pogled.) Slomili san... Ali i oni - oni koji su krenuli na mene sjemenom batinom, gromadom ponora, krvave tame silovitim znakom - moji progonitelji, tvoji mučitelji - i oni su se nečemu odazvali, i oni su se nečemu žrtvovali: vatri, (Rastopljenije:) krvi... (Ponovi zamišljeno:) Vatri... Krvi... (Svjetlo sve toplije.) Oni pjevahu vatru i pjevahu krv... (Načas se začuje daleko i duboko unisono mumljanje zvončara.) Pjesme vatre i noći (Pucketanje vatre, ćuk), pjesme leda i krvi (Škripa leda, pumpanje srca), pjesme iz plave postelje (Škripa kreveta, hrkanje)... U zaziv Proljeću i u zaziv Orlu (Klikne orao)... Oh, oni pjevahu, šibahu me pjesmom, ni munja tako ne ošine! (Munja na zaslonu; Zima se trzne kao ošinuta; grom.)

Svjetlo sve toplije i bogatije, zvuci vode sve raznolikiji i prostorniji, cvrkut sve širi i jasniji: prhte latice trešnjinoga cvijeća, Medvjed se stapa sa Zimom, Zima se pretvara u Proljeće.

Nakon izvjesnog vremena začuje se jedan golemi gromoviti kihaj - blijesak svjetla - tama.

Proljeće 2013.